Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Peta zabluda državne politike – antifašizacija srpstva u Hrvatskoj

Objavljeno

na

U Srbiji je anifašizam platforma srpstva, a u Hrvatskoj – antihrvatstva

Tzv. antifašizam kao realno-politička kategorija i kompleks političkih ideja i programa u današnjoj Hrvatskoj postoji iz samo jednoga ključnog i dva sporedna razloga.

Ključni razlog je održavanje idejno-programskog instrumentarija za revitalizaciju srpskih imperijalnih ciljeva i političkih apetita preko stvorenoga stereotipa o svakom hrvatstvu kao potencijalnom i stvarnom fašizmu, a nakon neuspjeha srpske vojne agresije na Hrvatsku.

Dva sporedna razloga su, prvi, pokušaj održavanja opravdanja nositeljima i nasljednicima totalitarnog i zločinačkog komunističkog režima i zadržavanja njihovoga društvenoga utjecaja s tim u svezi u netotalitarnom društvenom okruženju, te drugi, održavanje i revitalizacija globalnih anacionalnih ideja i platformi usmjerenih protiv svih nacionalnih identiteta, pa prema tome i hrvatskoga.

Svi ti nositelji su u ovoj idejnoj i vrijednosnoj paradigmi našli zajednički interes, ali, jedini, sasvim konkrentan i pragmatičan interes u tome svemu na koncu ima srpska imperijalna politika, jer se sporedne funkcije i posljedice antifašizacije današnje Hrvatske, slijevaju konačnim efektima u srpsku interesnu maticu čak ako su joj i suprotstavljene idejno. Primjerice, iako nizozemsko veleposlanstvo silno podupire tu matricu, teško će Nizozemci od toga imati neposredne praktične koristi, a njihova potpora Teršeličkinom „suočavanju s prošlosti“ proizvodi velikosrpske političke posljedice.

Povijest dvadesetog stoljeća jasno pokazuje da su Srbi u Hrvatskoj uvijek praktično plebiscitarno podupirali svaki inozemni i međunarodni pokušaj nadzora i slabljenja hrvatske državnosti, bez obzira tko je bio nositelj tih inicijativa, Mađari ili Talijani, ili netko treći danas, što znači da to nije mogla biti izvorna ili slučajna individualna volja nekog srpskog seljaka u Lici na temelju njegovoga osobnog iskustva, nego duboko osmišljen i tradicionalno ucjepljen projekt u srpsku nacionalnu memoriju nekoga trajnijega i osposobljenoga za strateška politička promišljanja i tko je mogao održavati na životu tu ideju i antagonizam prema Hrvatskoj. Naravno, uvijek je iza toga stajala SPC.

Zbog toga je Pupovac danas nužno glavni antifašist u Hrvatskoj.

Pupovac i srpski antifašistički dar

A pokret koji on, što iz sjene, što otvoreno predvodi umrežen sa stotinama aktivističkih i političkih skupina, zbog toga na dnevnoj bazi producira fašiste, ili po njihovom ustaše, te nameće stalnu defanzivnu poziciju cijelome hrvatskome društvu, plasirajući raspon od klasičnih provokacija i prvorazrednih drskosti u javnome i političkom diskursu do nametanja samoprojicirane novogovorne lažne korektnosti kao ubitačnoga vida cenzure. U tako nametnutim uvjetima, rijetko se tko usuđuje Pupovca i njegove hrvatske Srbe svrstati na temelju neposrednoga iskustva i egzaktnih činjenica u jedinstvene europske fašiste i naciste, s njihovom Srbijom, što je posve egzaktno potvrdio stalni mađunarodni sud u Haagu.

Pupovac je više puta u različitim prigodama istaknuo da je srpski narod hrvatskome narodu zapravo darovao antifašizam kao vrednotu, te da je to praktično politički temelj za koegzistenciju dvaju naroda. Naravno – u Hrvatskoj.

To što laže, to što cijela Hrvatska zna da laže, očito nije temelj za formiranje hrvatskih državnih politika. Zato se inzistira na političkom mainstreamu, jer se na taj način s najviših državnih pozicija čini otklon od stvarne volje hrvatskoga naroda i nameće mu se virtualna stvarnost. Ili – laž, kao vrijednosni izvor djelovanja i postojanja njegove države i društva . Jer, Srbi koji su navodno darovali Hrvatskoj antifašizam do pada fašističke Italije su otvoreno surađivali s talijanskim fašistima, a počevši od pokolja u Srbu, i to ne samo rojalistički Srbi, nego i srpski komunisti Đoke Jovanića. Pri tome je važno dodati da veće i otvorenije demonstracije same biti fašizma i nacizma u suvremenoj Europi nije bilo od srpskih vojnih agresija na Hrvatsku i BiH, početkom devedesetih.

Sa svim obilježjima.

Što je srpski antifašizam kakav provode Pupovčevi Srbi i kakav poznaje današnja Hrvatska?

Tito i Draža

Ovakve koegzistencije na političkom području antifašizma nema u Srbiji, jer tamo uz ostalo vrijede neka druga pravila antifašizma. Primjerice, za Pupovca i sljedbenike u Hrvatskoj, Tito je i dalje vrhunski deklarativni simbol i vrijednost, dok je u Srbiji na oltar antifašizma odavno, što praktično, što simbolički uzdignut Draža Mihailović. U Srbiji je anifašizam platforma srpstva, a u Hrvatskoj – antihrvatstva.

Tako je na dva mjesta, s dva modela, zapravo samo snažno integrirana antifašistička vrijednosna platforma s velikosrpskim političkim platformama. I s istim političkim ciljem.

Kako srpski politički modeli i načini djelovanja u suvremenoj Hrvatskoj i suvremenoj Srbiji ne mogu biti jednaki, jer uvjeti u kojima djeluju nisu jednaki, tako se i primjenjuju posve različite simbolike i modeli djelovanja s posve istim ciljem. Oko Draže Mihailovića se ne može u Hrvatskoj okupiti nikoga, kao što se oko Tita u Srbiji, kao simbola srpskoga nacionalnoga identiteta ne može okupiti nikoga relevantnoga. A oko Tita kao hrvatskog nacionalnog simbola se može okupiti nezanemarive skupine hrvatskoga društva, kojima zbog totalne paralize sustava društvene tranzicije, titoizam omogućava održavanje specifične društvene pozicije, zbog čega im je antifašizam potreban kao kruh.

Tako je na dva mjesta, s dva modela, zapravo samo snažno integrirana antifašistička vrijednosna platforma s velikosrpskim političkim platformama. I s istim političkim ciljem.

Jasenovačka mitologija kao životno važno pitanje

Zbog toga je Pupovcu danas životno važno održavati mit o Srbu kao antifašističkom ustanku, zbog toga je životno važno održavati mitologiju Jasenovca, Jadovnog, stotina navodnih jama i rupa po hrvatskim šumama i gorama, zbog toga je Pupovcu i Beogradu danas životno pitanje što duže i što nedirnutije održavati te mitove o genocidu nad Srbima bježeći kao vrag od tamjana od znanstvenih istraživanja, te činjenice da je jedino hrvatski narod iz drugog svjetskog rata izišao kao totalni biološki gubitnik, a Srbi usprkos navodnoga genocida nad njima bili osjetno brojniji nego prije rata; jer u konačnici u toj mitologiji vide i traže opravdanje za srpsku agresiju na Hrvatsku devedesetih godina.

Jedino u platformi antifašizma mogu pronaći temelj za opravdanje agresije i pretvaranje agresije u građanski rat, jer njihov antifašizam izvorišno i politički počiva na potpunoj suprotnosti s hrvatskom emancipacijskom politikom i ciljevima. Taj antifašizam počiva na jugoslavenskoj političkoj platformi kao platformi srpske ekspanzije, koja je potpuna vrjednosna suprotnost svemu hrvatskome.

Zbog toga je ta platforma smrtonosna za hrvatsku nacionalnu emancipaciju, zato ju svi nositelji destrukcije hrvatskog identiteta, a time i državnosti, koriste kao aktualnu političku paradigmu, zato tu platformu ponešto modificiranu podupiru današnje najvažnije zemlje EU na čelu s Njemačkom, koja promiče ideju pretakanja nacionalnih država u europsku super državu. Zato je to platforma idealno pokriće za djelovanja Milorada Pupovca i njegovih Srba, odnosno Srbije u Hrvatskoj, ili kako smo već pokazali analizom fantoma Erdutskog sporazuma – druge strane u Hrvatskoj danas.

Lažna tumačenja ustava

Kako paralizirati Hrvatsku i dati legalnost i formalni legalitet održavanju antifašizma kao društvene i političke vrijednosne platforme u društvu?

Krivotvorenima i lažnim tumačenjima i pozivanjem na sami vrh ustavnoga poretka nove države, odnosno na – Ustav.

A u Ustavu piše ovo:

„Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnog zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost što se očitovalo:

Od

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću“

preko čitavoga niza povijesnih oblika hrvatske državnosti, pa i:

„- u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.) na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnoga poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio tisućljetnu državnu samobitnost“.

Potpuno je vidljivo da u ovim ustavnim odredbama antifašizam kao politička, državotvorna i vrijednosna platforma suvremenoga hrvatskoga društva jednostavno – nema uporište.

Dapače.

Činjenica jest, a to je potvrđeno i navođenjem ZAVNOH-a kao oblika razvoja hrvatske državnosti, da se na taj način govori o kontinuitetu opstanka, ali i potrage za hrvatskom državnom idejom i oblikom postojanja, koji su se mjenjali kroz povijesne kategorije i činjenice, ali to ni u kojemu slučaju antifašizam ili ZAVNOH ne postavlja u temelj današnje hrvatske države i društva. Ništa više ni manje od bilo kojega oblika navedenoga u preambuli Ustava počevši od kneževina iz VII. stoljeća.

Prekretnica ne označava kontinuitet društvenih i političkih vrijednosti

RH

Konačno, vrijednosno i politički, proglašenje samostalne hrvatske države 1991. godine, a prije toga prvi demokratski izbori, bili su izraz prekida s režimom koji se razvio na stečevinama ZAVNOH-a i držao hrvatsku državnost praliziranu. I to se navodi u u preambuli ističući sintagmu na „povijesnoj prekretnici“.

Pojam „prekretnica“ svakako ne označava kontinuitet društvenih i političkih vrijednosti, jer ne bi bila –prekretnica. Prekretnica poništava pojam „temelja“ iz iste točke preambule. To je posve jasan diskvalificirajući izraz za svaki pokušaj nove antifašizacije Hrvatske i promicanje navodnoga antifašizma u – temeljnu vrednotu današnjega hrvatskoga društva.

„Temeljno“ je u ovome kontekstu postalo – suprotnost, inače ne bi bilo –„prekretnice“.

Što tzv. antifašisti, a prije svega političko srpstvo postiže pozivajući se i namećući ovaj specifični i u svijetu jedinstveni antifašizam u Hrvatskoj kao vrhunsku vrijednost i politički cilj današnje Hrvatske, te kako to postižu?
Kojim instrumentarijem i modelima?

Primjenom zajedničkih modela javnoga i političkog djelovanja lijevo-liberalnih globalističkih ili tzv. mainstream politika i ideja, te u održavanju pozicija naslijeđenoga establišmenta ili novogovorno -mainstreama. U komplesku tzv. ljudskih prava.

Antifašistička platforma

Prije svega korištenjem antifašističke pozicije, postaje posve jasno da ta pozicija niti može opstajati, niti ima opravdanja, niti budućnosti, bez stalne proizvodnje razloga postojanja. Dakle fašizma. U svijesti europskih naroda fašizam i nacizam zauzimaju mjesto neupitne simbolike zla, pa je ta platforma idealna za održavanje i reafirmaciju polustoljetne kompromitacije hrvatske državnosti zbog svrstanosti NDH uz Hitlera i Mussolinija, te plasiranja i danas čitavoga niza pogubnih srpskih konstrukcija, s kojih se opravdava od prvoga dana srpska agresija na Hrvatsku i univerzalno legitimiraju njeni ciljevi.

S druge strane jedino putem platforme antifašizma Srbija može Hrvatsku držati prikovanu za srpske dogme iz Drugog svjetskog rata, zbog kojih se jednostavno proizvodnjom zaborava prekrivaju srpska zvjerstva i agresija devedesetih godina, a s druge strane, ostvaruje savez u nasljednicima bivšega komunističkoga režima u okviru vrijednosnih dogmi pod tom antifa platformom.

Tako brojnost srpske manjine u Hrvatskoj postaje nebitna za uspješnost njihovih politika, jer za svoje ideje okuplja cjelokupno naslijeđe totalitarnoga režima i njegove, zbog neprovođenja lustracije i političke tranzicije, moćne protagoniste.

Ta platforma u svojoj biti polazi od kriminalizacije, prvo simboličke, zatim vrijednosne svakoga akta ili svakoga pokušaja promocije i afirmacije hrvatskih nacionalnih i identitetskih vrednota. Bit stvari je u tome što su te vrednote u prethodnom režimu kriminalizirane, ozloglašene, o njima postoji realna međunarodna svijest kao o opasnim kategorijama i činjenicama, a i u hrvatskom narodu postoji automatski defanzivni refleks i nesigurnost izazvan dugogodišnjom propagandom, obrazovnim i javnim modelima djelovanja, ali i državnom prisilom do samih egzekucija nositelja nacionalne svijesti i svijesti o punoj hrvatskoj državnosti.

Taj refleks nije za potcjenjivanje, što se vidi u vrlo defenzivnom pristupu čitavome nizu otvorenih pitanja, pa i posve otvorenih krivotvorina, koje opstaju kao službena istina i model ponašanja, iako je posve jasno da – nemaju ni opravdanja ni društvene vrijednosti, te da su u konačnici izrazito opasne za hrvatsku samosvijet i državnost, te pogubne za samu individualnu slobodu svakoga Hrvata. Taj refleks je pogotovo izražen u identitetskim pitanjima društva, te institucijama kao što su mediji, njihovi protagonisti, obrazovne i pogotovo sveučilišne i akademske institucije, te kulturne institucije.

Proizvodnja nedokazive ugroženosti

U taj prostor se na platformi antifašizma u Hrvatskoj nametnuo globalni novogovor lažne korektnosti, koji je do te mjere zagospodario svakodnevnicom, da je danas postalo isključujuće i opasno izreći istinu, ako će se naći ili ako se pretpostavi da postoji nekakva manjinska grupacija ili samoprozvana manjinska grupacija, koja će to uzeti kao – uvredu.

To je model industrijske vrpce za proizvodnju nedokazive ugroženosti.

U tom prostoru dominiraju termini kao što je govor mržnje, nevjerojatan raspon tzv. ljudskih prava koji sve više postaju karikatura humanosti i čovječnosti i imaju sve manje veze s čovjekom, koje ni ne treba dokazivati, jer je jednostavno sve što se ne uklapa u platformu antifašizma samo po sebi opasno i mržnja, a time i nužno potrebno isključiti iz javnoga diskursa i uporabe. Na taj se način prije svega manjinskim skupinama u društvu predaje kompletna nacionalna država, a ona se koristi kao instrument zaštite samoproglašenih manjinskih vrednota nasuprot većinskim vrednotama.

I, eto Pupovčevih Srba uz ostale organizirane skupine na čelu standardizacije smisla hrvatske države.

I na vlasti.

U takvim okolnostima srpski manjinski senzibilitet i srpski politički zahtjev u Hrvatskoj dobiva posebnu težinu, to postaje pravilo ponašanja i ultimativni standard funkcioniranja hrvatskoga društva maskiran pod zajedničku tzv. manjinsku paradigmu. Na toj matrici funkcionira srpska ugroženost, jer ju ne treba dokazivati, kao u ostalom ni jedan drugi psihološki termin ili pojavu, koju bilo tko u tome antifašističkom kompleksu navodnih vrednota suprotstavi autentičnim narodnim vrednotama hrvatskoga naroda.

I to umjesto stvarnog i legitimnog, postaje vrhunski cilj i svrha suvremene hrvatske države.

Samodokidanje

Dakle prevedeno, smisao i svrha suvremene hrvatske države, postaje u biti njeno vrijednosno – samodokidanje. Zato je platforma antifašizma najubojitije sprsko oružje u Hrvatskoj, jer baš ništa iz vrijednosne sadržine antifašističke platforme niti je potrebno niti moguće dokazati, a kako nije mjerljivo, jako ju je teško osporavati na egzaktan i racionalan način.

Svako osporavanje je s iste pozicije lako moguće proglasiti preko svoje infrastrukture zainteresiranih partnera s početka teksta – fašizmom. Zbog toga suvremena Hrvatska gubi u samoj Hrvatskoj bitku s političkim srpstvom.

To je uvijek u povjesti bio najsavršeniji okvir za neprijateljsko djelovanje, s nevjerojatno cinične pozicije – državnoga instrumentarija koji preoblikovanjem smisla same konkretne državnosti, urušava i uništava samu državu, odnosno njenu ključnu vrijednosnu komponentu, u ovome slučaju – hrvatsku nacionalnu državnost.

Zato je pitanje opstanka hrvatske slobode i jedan od temelja obrane od srpske bizantske imperijalne politike – trajno isključivanje antifašizma kao bilo kakve službene i državne platforme djelovanja u Hrvatskoj. Jer, antifašizam je smrt, kako mu glasi i borbeni usklik.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari