Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Peta zabluda državne politike – antifašizacija srpstva u Hrvatskoj

Objavljeno

na

U Srbiji je anifašizam platforma srpstva, a u Hrvatskoj – antihrvatstva

Tzv. antifašizam kao realno-politička kategorija i kompleks političkih ideja i programa u današnjoj Hrvatskoj postoji iz samo jednoga ključnog i dva sporedna razloga.

Ključni razlog je održavanje idejno-programskog instrumentarija za revitalizaciju srpskih imperijalnih ciljeva i političkih apetita preko stvorenoga stereotipa o svakom hrvatstvu kao potencijalnom i stvarnom fašizmu, a nakon neuspjeha srpske vojne agresije na Hrvatsku.

Dva sporedna razloga su, prvi, pokušaj održavanja opravdanja nositeljima i nasljednicima totalitarnog i zločinačkog komunističkog režima i zadržavanja njihovoga društvenoga utjecaja s tim u svezi u netotalitarnom društvenom okruženju, te drugi, održavanje i revitalizacija globalnih anacionalnih ideja i platformi usmjerenih protiv svih nacionalnih identiteta, pa prema tome i hrvatskoga.

Svi ti nositelji su u ovoj idejnoj i vrijednosnoj paradigmi našli zajednički interes, ali, jedini, sasvim konkrentan i pragmatičan interes u tome svemu na koncu ima srpska imperijalna politika, jer se sporedne funkcije i posljedice antifašizacije današnje Hrvatske, slijevaju konačnim efektima u srpsku interesnu maticu čak ako su joj i suprotstavljene idejno. Primjerice, iako nizozemsko veleposlanstvo silno podupire tu matricu, teško će Nizozemci od toga imati neposredne praktične koristi, a njihova potpora Teršeličkinom „suočavanju s prošlosti“ proizvodi velikosrpske političke posljedice.

Povijest dvadesetog stoljeća jasno pokazuje da su Srbi u Hrvatskoj uvijek praktično plebiscitarno podupirali svaki inozemni i međunarodni pokušaj nadzora i slabljenja hrvatske državnosti, bez obzira tko je bio nositelj tih inicijativa, Mađari ili Talijani, ili netko treći danas, što znači da to nije mogla biti izvorna ili slučajna individualna volja nekog srpskog seljaka u Lici na temelju njegovoga osobnog iskustva, nego duboko osmišljen i tradicionalno ucjepljen projekt u srpsku nacionalnu memoriju nekoga trajnijega i osposobljenoga za strateška politička promišljanja i tko je mogao održavati na životu tu ideju i antagonizam prema Hrvatskoj. Naravno, uvijek je iza toga stajala SPC.

Zbog toga je Pupovac danas nužno glavni antifašist u Hrvatskoj.

Pupovac i srpski antifašistički dar

A pokret koji on, što iz sjene, što otvoreno predvodi umrežen sa stotinama aktivističkih i političkih skupina, zbog toga na dnevnoj bazi producira fašiste, ili po njihovom ustaše, te nameće stalnu defanzivnu poziciju cijelome hrvatskome društvu, plasirajući raspon od klasičnih provokacija i prvorazrednih drskosti u javnome i političkom diskursu do nametanja samoprojicirane novogovorne lažne korektnosti kao ubitačnoga vida cenzure. U tako nametnutim uvjetima, rijetko se tko usuđuje Pupovca i njegove hrvatske Srbe svrstati na temelju neposrednoga iskustva i egzaktnih činjenica u jedinstvene europske fašiste i naciste, s njihovom Srbijom, što je posve egzaktno potvrdio stalni mađunarodni sud u Haagu.

Pupovac je više puta u različitim prigodama istaknuo da je srpski narod hrvatskome narodu zapravo darovao antifašizam kao vrednotu, te da je to praktično politički temelj za koegzistenciju dvaju naroda. Naravno – u Hrvatskoj.

To što laže, to što cijela Hrvatska zna da laže, očito nije temelj za formiranje hrvatskih državnih politika. Zato se inzistira na političkom mainstreamu, jer se na taj način s najviših državnih pozicija čini otklon od stvarne volje hrvatskoga naroda i nameće mu se virtualna stvarnost. Ili – laž, kao vrijednosni izvor djelovanja i postojanja njegove države i društva . Jer, Srbi koji su navodno darovali Hrvatskoj antifašizam do pada fašističke Italije su otvoreno surađivali s talijanskim fašistima, a počevši od pokolja u Srbu, i to ne samo rojalistički Srbi, nego i srpski komunisti Đoke Jovanića. Pri tome je važno dodati da veće i otvorenije demonstracije same biti fašizma i nacizma u suvremenoj Europi nije bilo od srpskih vojnih agresija na Hrvatsku i BiH, početkom devedesetih.

Sa svim obilježjima.

Što je srpski antifašizam kakav provode Pupovčevi Srbi i kakav poznaje današnja Hrvatska?

Tito i Draža

Ovakve koegzistencije na političkom području antifašizma nema u Srbiji, jer tamo uz ostalo vrijede neka druga pravila antifašizma. Primjerice, za Pupovca i sljedbenike u Hrvatskoj, Tito je i dalje vrhunski deklarativni simbol i vrijednost, dok je u Srbiji na oltar antifašizma odavno, što praktično, što simbolički uzdignut Draža Mihailović. U Srbiji je anifašizam platforma srpstva, a u Hrvatskoj – antihrvatstva.

Tako je na dva mjesta, s dva modela, zapravo samo snažno integrirana antifašistička vrijednosna platforma s velikosrpskim političkim platformama. I s istim političkim ciljem.

Kako srpski politički modeli i načini djelovanja u suvremenoj Hrvatskoj i suvremenoj Srbiji ne mogu biti jednaki, jer uvjeti u kojima djeluju nisu jednaki, tako se i primjenjuju posve različite simbolike i modeli djelovanja s posve istim ciljem. Oko Draže Mihailovića se ne može u Hrvatskoj okupiti nikoga, kao što se oko Tita u Srbiji, kao simbola srpskoga nacionalnoga identiteta ne može okupiti nikoga relevantnoga. A oko Tita kao hrvatskog nacionalnog simbola se može okupiti nezanemarive skupine hrvatskoga društva, kojima zbog totalne paralize sustava društvene tranzicije, titoizam omogućava održavanje specifične društvene pozicije, zbog čega im je antifašizam potreban kao kruh.

Tako je na dva mjesta, s dva modela, zapravo samo snažno integrirana antifašistička vrijednosna platforma s velikosrpskim političkim platformama. I s istim političkim ciljem.

Jasenovačka mitologija kao životno važno pitanje

Zbog toga je Pupovcu danas životno važno održavati mit o Srbu kao antifašističkom ustanku, zbog toga je životno važno održavati mitologiju Jasenovca, Jadovnog, stotina navodnih jama i rupa po hrvatskim šumama i gorama, zbog toga je Pupovcu i Beogradu danas životno pitanje što duže i što nedirnutije održavati te mitove o genocidu nad Srbima bježeći kao vrag od tamjana od znanstvenih istraživanja, te činjenice da je jedino hrvatski narod iz drugog svjetskog rata izišao kao totalni biološki gubitnik, a Srbi usprkos navodnoga genocida nad njima bili osjetno brojniji nego prije rata; jer u konačnici u toj mitologiji vide i traže opravdanje za srpsku agresiju na Hrvatsku devedesetih godina.

Jedino u platformi antifašizma mogu pronaći temelj za opravdanje agresije i pretvaranje agresije u građanski rat, jer njihov antifašizam izvorišno i politički počiva na potpunoj suprotnosti s hrvatskom emancipacijskom politikom i ciljevima. Taj antifašizam počiva na jugoslavenskoj političkoj platformi kao platformi srpske ekspanzije, koja je potpuna vrjednosna suprotnost svemu hrvatskome.

Zbog toga je ta platforma smrtonosna za hrvatsku nacionalnu emancipaciju, zato ju svi nositelji destrukcije hrvatskog identiteta, a time i državnosti, koriste kao aktualnu političku paradigmu, zato tu platformu ponešto modificiranu podupiru današnje najvažnije zemlje EU na čelu s Njemačkom, koja promiče ideju pretakanja nacionalnih država u europsku super državu. Zato je to platforma idealno pokriće za djelovanja Milorada Pupovca i njegovih Srba, odnosno Srbije u Hrvatskoj, ili kako smo već pokazali analizom fantoma Erdutskog sporazuma – druge strane u Hrvatskoj danas.

Lažna tumačenja ustava

Kako paralizirati Hrvatsku i dati legalnost i formalni legalitet održavanju antifašizma kao društvene i političke vrijednosne platforme u društvu?

Krivotvorenima i lažnim tumačenjima i pozivanjem na sami vrh ustavnoga poretka nove države, odnosno na – Ustav.

A u Ustavu piše ovo:

„Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnog zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost što se očitovalo:

Od

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću“

preko čitavoga niza povijesnih oblika hrvatske državnosti, pa i:

„- u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.) na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnoga poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio tisućljetnu državnu samobitnost“.

Potpuno je vidljivo da u ovim ustavnim odredbama antifašizam kao politička, državotvorna i vrijednosna platforma suvremenoga hrvatskoga društva jednostavno – nema uporište.

Dapače.

Činjenica jest, a to je potvrđeno i navođenjem ZAVNOH-a kao oblika razvoja hrvatske državnosti, da se na taj način govori o kontinuitetu opstanka, ali i potrage za hrvatskom državnom idejom i oblikom postojanja, koji su se mjenjali kroz povijesne kategorije i činjenice, ali to ni u kojemu slučaju antifašizam ili ZAVNOH ne postavlja u temelj današnje hrvatske države i društva. Ništa više ni manje od bilo kojega oblika navedenoga u preambuli Ustava počevši od kneževina iz VII. stoljeća.

Prekretnica ne označava kontinuitet društvenih i političkih vrijednosti

RH

Konačno, vrijednosno i politički, proglašenje samostalne hrvatske države 1991. godine, a prije toga prvi demokratski izbori, bili su izraz prekida s režimom koji se razvio na stečevinama ZAVNOH-a i držao hrvatsku državnost praliziranu. I to se navodi u u preambuli ističući sintagmu na „povijesnoj prekretnici“.

Pojam „prekretnica“ svakako ne označava kontinuitet društvenih i političkih vrijednosti, jer ne bi bila –prekretnica. Prekretnica poništava pojam „temelja“ iz iste točke preambule. To je posve jasan diskvalificirajući izraz za svaki pokušaj nove antifašizacije Hrvatske i promicanje navodnoga antifašizma u – temeljnu vrednotu današnjega hrvatskoga društva.

„Temeljno“ je u ovome kontekstu postalo – suprotnost, inače ne bi bilo –„prekretnice“.

Što tzv. antifašisti, a prije svega političko srpstvo postiže pozivajući se i namećući ovaj specifični i u svijetu jedinstveni antifašizam u Hrvatskoj kao vrhunsku vrijednost i politički cilj današnje Hrvatske, te kako to postižu?
Kojim instrumentarijem i modelima?

Primjenom zajedničkih modela javnoga i političkog djelovanja lijevo-liberalnih globalističkih ili tzv. mainstream politika i ideja, te u održavanju pozicija naslijeđenoga establišmenta ili novogovorno -mainstreama. U komplesku tzv. ljudskih prava.

Antifašistička platforma

Prije svega korištenjem antifašističke pozicije, postaje posve jasno da ta pozicija niti može opstajati, niti ima opravdanja, niti budućnosti, bez stalne proizvodnje razloga postojanja. Dakle fašizma. U svijesti europskih naroda fašizam i nacizam zauzimaju mjesto neupitne simbolike zla, pa je ta platforma idealna za održavanje i reafirmaciju polustoljetne kompromitacije hrvatske državnosti zbog svrstanosti NDH uz Hitlera i Mussolinija, te plasiranja i danas čitavoga niza pogubnih srpskih konstrukcija, s kojih se opravdava od prvoga dana srpska agresija na Hrvatsku i univerzalno legitimiraju njeni ciljevi.

S druge strane jedino putem platforme antifašizma Srbija može Hrvatsku držati prikovanu za srpske dogme iz Drugog svjetskog rata, zbog kojih se jednostavno proizvodnjom zaborava prekrivaju srpska zvjerstva i agresija devedesetih godina, a s druge strane, ostvaruje savez u nasljednicima bivšega komunističkoga režima u okviru vrijednosnih dogmi pod tom antifa platformom.

Tako brojnost srpske manjine u Hrvatskoj postaje nebitna za uspješnost njihovih politika, jer za svoje ideje okuplja cjelokupno naslijeđe totalitarnoga režima i njegove, zbog neprovođenja lustracije i političke tranzicije, moćne protagoniste.

Ta platforma u svojoj biti polazi od kriminalizacije, prvo simboličke, zatim vrijednosne svakoga akta ili svakoga pokušaja promocije i afirmacije hrvatskih nacionalnih i identitetskih vrednota. Bit stvari je u tome što su te vrednote u prethodnom režimu kriminalizirane, ozloglašene, o njima postoji realna međunarodna svijest kao o opasnim kategorijama i činjenicama, a i u hrvatskom narodu postoji automatski defanzivni refleks i nesigurnost izazvan dugogodišnjom propagandom, obrazovnim i javnim modelima djelovanja, ali i državnom prisilom do samih egzekucija nositelja nacionalne svijesti i svijesti o punoj hrvatskoj državnosti.

Taj refleks nije za potcjenjivanje, što se vidi u vrlo defenzivnom pristupu čitavome nizu otvorenih pitanja, pa i posve otvorenih krivotvorina, koje opstaju kao službena istina i model ponašanja, iako je posve jasno da – nemaju ni opravdanja ni društvene vrijednosti, te da su u konačnici izrazito opasne za hrvatsku samosvijet i državnost, te pogubne za samu individualnu slobodu svakoga Hrvata. Taj refleks je pogotovo izražen u identitetskim pitanjima društva, te institucijama kao što su mediji, njihovi protagonisti, obrazovne i pogotovo sveučilišne i akademske institucije, te kulturne institucije.

Proizvodnja nedokazive ugroženosti

U taj prostor se na platformi antifašizma u Hrvatskoj nametnuo globalni novogovor lažne korektnosti, koji je do te mjere zagospodario svakodnevnicom, da je danas postalo isključujuće i opasno izreći istinu, ako će se naći ili ako se pretpostavi da postoji nekakva manjinska grupacija ili samoprozvana manjinska grupacija, koja će to uzeti kao – uvredu.

To je model industrijske vrpce za proizvodnju nedokazive ugroženosti.

U tom prostoru dominiraju termini kao što je govor mržnje, nevjerojatan raspon tzv. ljudskih prava koji sve više postaju karikatura humanosti i čovječnosti i imaju sve manje veze s čovjekom, koje ni ne treba dokazivati, jer je jednostavno sve što se ne uklapa u platformu antifašizma samo po sebi opasno i mržnja, a time i nužno potrebno isključiti iz javnoga diskursa i uporabe. Na taj se način prije svega manjinskim skupinama u društvu predaje kompletna nacionalna država, a ona se koristi kao instrument zaštite samoproglašenih manjinskih vrednota nasuprot većinskim vrednotama.

I, eto Pupovčevih Srba uz ostale organizirane skupine na čelu standardizacije smisla hrvatske države.

I na vlasti.

U takvim okolnostima srpski manjinski senzibilitet i srpski politički zahtjev u Hrvatskoj dobiva posebnu težinu, to postaje pravilo ponašanja i ultimativni standard funkcioniranja hrvatskoga društva maskiran pod zajedničku tzv. manjinsku paradigmu. Na toj matrici funkcionira srpska ugroženost, jer ju ne treba dokazivati, kao u ostalom ni jedan drugi psihološki termin ili pojavu, koju bilo tko u tome antifašističkom kompleksu navodnih vrednota suprotstavi autentičnim narodnim vrednotama hrvatskoga naroda.

I to umjesto stvarnog i legitimnog, postaje vrhunski cilj i svrha suvremene hrvatske države.

Samodokidanje

Dakle prevedeno, smisao i svrha suvremene hrvatske države, postaje u biti njeno vrijednosno – samodokidanje. Zato je platforma antifašizma najubojitije sprsko oružje u Hrvatskoj, jer baš ništa iz vrijednosne sadržine antifašističke platforme niti je potrebno niti moguće dokazati, a kako nije mjerljivo, jako ju je teško osporavati na egzaktan i racionalan način.

Svako osporavanje je s iste pozicije lako moguće proglasiti preko svoje infrastrukture zainteresiranih partnera s početka teksta – fašizmom. Zbog toga suvremena Hrvatska gubi u samoj Hrvatskoj bitku s političkim srpstvom.

To je uvijek u povjesti bio najsavršeniji okvir za neprijateljsko djelovanje, s nevjerojatno cinične pozicije – državnoga instrumentarija koji preoblikovanjem smisla same konkretne državnosti, urušava i uništava samu državu, odnosno njenu ključnu vrijednosnu komponentu, u ovome slučaju – hrvatsku nacionalnu državnost.

Zato je pitanje opstanka hrvatske slobode i jedan od temelja obrane od srpske bizantske imperijalne politike – trajno isključivanje antifašizma kao bilo kakve službene i državne platforme djelovanja u Hrvatskoj. Jer, antifašizam je smrt, kako mu glasi i borbeni usklik.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Zašto austrijskoj policiji u Bleiburgu nisu smetale komunističke jugo zastave?

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Sanja Bilač sije namjerno sumnju u ono što nam je sveto. U ono što nas ispunjava ponosom. To je naravno NOB. Tekovina koja evocira uspomene na Sutjesku, Neretvu, Savu dopingiranog Kovačevića…

Retrogradna doktorica javila se na fejsu: “Postoje svjedočanstva da je čovjek kojem je vlast u Splitu, HDZ, dodijelila nagradu za životno djelo čovjeku koji je sudjelovao u likvidacijama na Lovrincu…”. O tome je svojevremeno svjedočio msgr. Ivan Bilić koji je bio svjedok triju masovnih grobnica dugačkih od 120 do 150 metara i širokih oko četiri metra.

Pročitao sam da je među nagrađenim i “legendarni” skojevac Ante Jelaska. Je li Sanja mislila na našeg Antu? Ne znam, ali znam da je ne tako davno naš “antifašista” dobio od Slobodne skoro čitavu stranicu kako bi me snagom svog dijalektičkog i progresivnog uma prokazao kao plitkog ustašoida.

Stilom i elokvencijom Zorana Ercega, režiser Ante režirao je jeftinu limunadu o antifašizmu, o ogromnom doprinosu splitskih skojevaca nastanku današnje RH. U toj ljevičarskoj musaki falio je još samo Ratko Mladić kojeg su, kako to kaže “veliki patrijarh” Irinej, “vražje sile” ufatile i osudile u Haagu.

Ante Jelaska je zapravo metafora kukavičke politike onih koje je 4. Splitska i ostale brigade dovela nakon 5. kolovoza 1995. g u Banske Dvore. Pođimo redom. Stari partizan koji se dovodi u vezu s krvavim kontekstom masovnih grobnica na Lovrincu dobiva nagradu grada Splita. Grada u kojem je na vlasti HDZ.

Ivo Josipović, klasični kriptokomunist, bivši predsjednik RH, žali se u Večernjem da su “desničari poludjeli“. One koji ne mogu shvatiti da su fratri sa Širokog bili “legitimni vojni cilj” koji su likvidirale mecima u leđa i potiljak par partizanskih brigada, naš Ivo naziva “bijesnim čoporom”.

Ono što je o 1945. g. Izrekao Nenad Stazić već je opjevano. Poznata je svima već i medijska indoktrinacija Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, glorifikacija Draže Mihailovića u tekstovima Miljenka Jergovića, kiseli i neprobavljivi humor Ante Tomića o braniteljima, boljševički primitivizam Franje Habulina koji misli da je “Komemoracija na Bleiburškom polju bal vampira…”, kao i notorni boljševik Boris Vlašić koji misli da je sve to 18. svibnja u Koruškoj bio obični “neoustaški dernek”.

Skoro da je suvišno o tome navoditi nepročešljane misli Kreše Beljaka, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka i ostalih već pomalo izlizanih lijevih medijskih falangista. Sve su to već ofucane teme onih koji medijske megafone već godinama drže čvrsto u svojim rukama.

Dolaze nam, eto, EU izbori. Uvijek isti cmizdre i rokću o problemu glasovanja onih koji žive izvan RH, a ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Nitko od tih farizeja ni da pisne da izbjegli hrvatski Srbi također ne plaćaju porez ovdje, ali im Hrvatska plaća prijevoz za dolazak na izbore.

Naime, u čemu je catch 22 ili kvaka dvadeset i dva. Dok naši antifašisti i dvolični ljevičari vode već po tko zna koju sedmu neprijateljsku ofenzivu protiv Predsjednice, Tuđmana, horda “ustaša” i desnih revizionista, dotle u “komšiluku” stasa ponosna četnička država. Jeste li čuli nešto o tome od zajapurenih antifa, Josipovića, Mesića, Gerovca, Pofuka, Beljaka?

Jedini novinar iz tzv. mainstream media je Davor Ivanković koji je u Večernjem od 12. svibnja dotakao taj “vrući krumpir”: “Kako je Srbija uspjela spojiti Dražu, Tita, agresore rata iz devedesetih i još održati lekcije Hrvatskoj”. Dobar naslov i još bolji podnaslov: “Još koja godina kukavičke politike Zagreba prema povijesnom revizionizmu Beograda dovest će do toga da nas Srbija optuži da smo mi napali nju, a ne ona nas”. Naravno, taj Ivankovićev proročanski članak Večernji je objavio u relativno slabo čitanom nedjeljnom izdanju.

Što je s Hrvatima koji žive u bijedi?

U subotnjem Obzoru u kojem caruje jugonostalgični Goran Gerovac takovu direktnu i sumornu analizu o zbivanjima u “komšiluku” možete slobodno zaboraviti. U Obzoru caruju Dražen Lalić, Branimir Pofuk, Žonja, Danko Plevnik, predratni urednik Komunista i Borbe kojeg brine “što srpska manjina u Hrvatskoj živi u zapuštenim selima, u bijedi i nepoštovanju”. Brine našeg Danka i odnos “nacionalista” prema Radi Šerbedžiji i Miloradu Pupovcu. I jedno i drugo je u redu.

Uz napomenu da jedna ogromna “manjina” Hrvata također živi po zapuštenim selima i u bijedi i nepoštivanju. Ali o briljantnoj transformaciji četnika u antifašiste u Srbiji Gerini falangisti ni riječi. Oni se ne bi “šteli mešati”, kako bi rekli Zagorci. Četrdeset i pet godina učili su nas u našim školama da su četnici i ustaše zločinci koji su s Hitlerom i Mussolinijem zabijali nož u leđa našim herojima iz 11. Dalmatinske i 6. Ličke. I kao što se onda znalo, rat su izgubili fašisti, ustaše i četnici. I dok su ustaše prošle kako su prošle, s četnicima se pisao jedan drugi sinopsis. Između ostalog naši i Dražini četnici “oslobodili” su čak i Zagreb. I Već se onda naslućivalo da će se jednog dana, a možda i ranije, spojiti kokarda s mrtvačkom glavom i crvena zvijezda.

I kako nas Ivanković vodi do 2004. g,  kad je izjednačen partizanski pokret s četničkim, tako dolazimo do spomenika Čiča Draži, pa mauzoleja “prvom antifašisti Europe”. Paralelno sa stvaranjem umjetne “povijesti” antifašističke Srbije, u Lijepoj našoj se sve češće javljaju Josipovići, Mesići, Stazići, Klasići, Mandići, Tomići koji oko sebe vide bijele ustaške miševe. “Cinkare” po svijetu, dižu na noge nevladine udruge, skandaliziraju se tobožnjom ustašizacijom, tresu se kad čuju Čavoglave…

Jeste li ikada pročitali iz pera naših antifa nešto o generalu Simoviću, zapovjedniku kopnene vojske Srbije, koji na jednoj svečanosti pjeva četničku pjesmu “Oj, planino!”. O neprekidnim porukama “nikada više nećemo dozvoliti Oluju”, o usporedbama Jasenovca s traktorijadom nakon 5. kolovoza 1995. g, o porukama  Vučića da je Srbija spremna zemlju braniti s jasnom aluzijom na ustašku RH.

Hrvatski povjesničari tipa Jakovina, Markovina, Klasić… ni da muknu. Pupovac, Habulin, Kraus, Gerovac, Josipović i dobro istrenirana ekipa lovaca na “zadnjeg” ustašu u Lepoj njihovoj i dalje istim tempom čiste zemlju od ustaša. A iz susjedstva imamo, kako kažu naši šaneri, “oriđiđi četnikoslaviju” koja i dalje sanja o realizaciji sna patrijarha Irineja: gdje su srpski grobovi tamo je Srbija. A Zagreb se ne bi “štel mešati”. E, moji Hrvateki! Boli njih ona stvar za Vučićevu Srbiju.

Pomirili se s davnom partizanskom dogmom da su ustaše i četnici prezreni gubitnici Drugog svjetskog rata. Službeni Zagreb samozadovoljno drijema i zatvara oči pred činjenicom da četnici 2019. g. imaju svoju legitimnu državu. Državu koju RH raširenih ruku čeka u EU. Hrvateki i dalje galopiraju prema fondovima EU.

Rudjard Kipling jednom je napisao: “Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu”.

Koliko puta ste u lijevim medijima pročitali o Orbanu kao EU sramoti. I bili su u pravu. Čitam ovih dana naslov u Večernjem kako je mađarski BDP uzletio 5,2%, najviše u Europi. Trump, Orban, Salvini… Sve sami negativci iz HBO serija. Što bi dala Hrvatska za BDP od 5,2%? Stvarno, što će nam toliki gospodarski rast ako u isto vrijeme raste nacionalizam, nepoštivanje dogovora o migrantskim kvotama, prijezir prema ljevičarenju… Bitno je svidjeti se našim europskim gospodarima i ne talasati.

Koliko je to pragmatičan i mudar stav dokaz je korupcijski skandal koji ovih dana potresa “prijateljsku” nam Austriju. Ostavku je podnio vicekancelar Heinz-Christian Strache iz razloga za koje nas uvjeravaju da su mogući samo u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i drugim tranzicijskim zemljama.

Naš Heinz-Christian pogodovao je ruskoj poduzetnici pri dodjeli javnih natječaja. Zvuči prilično poznato. U snimljenom razgovoru vicekancelar “djevičanski čiste” austrijske vlade kaže Ruskinji: “Hrvatska je sranje, ne ulažite u nju”. Da je Heinz-Christian u pravu dokaz je i izostanak političkog vrha RH s ovogodišnje komemoracije na mjestu gdje se dogodio magnum crimen (veliki zločin) 1945. g. Zna naša vladajuća nomenklatura značenje magnum crimena.

Čitali su oni Viktora Novaka, Hrvata koji je 1948. g. napisao po narudžbi knjigu “Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Za taj magnum crimen se zna. Za ovaj u Bleiburgu treba se konzultirati s Miroslavom Gavrilovićem. Hm, tko je taj? Ne znate? To je patrijarh Irinej, osobni savjetnik rimskih papa. I tako uz svu servilnost, poltronstvo i ulizivanja našim iskompleksiranim austrijskim prijateljima, oni misle da smo i dalje “sranje“.

Zemlja koja je podarila svijetu Hitlera sada konkludentno daje do znanja da smo mi fašisti i nacisti. Zemlja koju u Njemačkoj nazivaju stoljećima “njemačkim konjušarima” šalje nama lekcije i po koruškim biskupima i po besprijekornom Heinz-Chistianu da smo sranje… Znamo za rezoluciju Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima, fašističkih i, između ostalih, i komunističkih.

Međutim, “njemački konjušari” nisu primijetili kako boljševički ovisnici u Bleiburgu iz Radničke fronte mašu komunističkim jugo-zastavama. Kurz je preko toga prešao kao preko Kur..za. Opjevana austrijska policija pravila se mutava i nastavila buljiti u hrvatske zastave ne bili naišla na neku s prvim bijelim poljem. Eto, to je demokratska Austrija. Kojoj smjernice ideološke politike sugerira srpsko-jugonostalgičarski lobistički uspjeh.  I kao što je napisala Marija Dubrovac, hrvatska pjesnikinja iz Australije:

“Na Bleiburgu, bila je Golgota,

Kalvarija hrvatskog nam roda,

Ugasilo se tisuću života…

I krv se je lila kao voda!”.

Evo prijedloga: Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno

Sve nepopularnija predsjednica KGK zabrinula se za svoj rejting pa je za sada neslužbeno zatražila od Hrvatskog sabora izmjenu zakona o odlikovanjima. Predlaže novo odlikovanje “Velered Franje Tuđmana s lentom i Velikom Danicom”.

Kako već imamo Velered kralja Tomislava, Velered kraljice Jelene, Velered kralja Zvonimira (koji mi se naročito sviđa), prijedlog je primljen s već uobičajenom ljevičarskom skepsom. Jugovići na društvenim mrežama krste se s tri prsta. Šta je ovo bre…? Da ih malo smirim, imam relativno kompromisni prijedlog. Relativno… Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno.

Poklonici kulta Maršala Tita niču diljem Hrvatske k’o lude gljive nakon kiše. To što se radi o zločincu s pola milijuna ubijenih u biografiji više ili manje je nebitno. Neupitni titoist Ivo Josipović misli da je to apstraktna brojka koja je rezultat mržnje “klerofašista” prema voljenom bravaru.

Josipović, Mesić i brojni titoisti 11. lipnja ove godine neće se ni sjetiti da je to dan kad je pred 70 godina šumski maršal dao ubiti Andriju Hebranga. Zato što se Andrija Hebrang navodno “skamenio” kad su četnici 8. svibnja 1945. g. “oslobodili” Zagreb. Kažu da mu je taj dan sve manje ili više postalo jasno. Nakon toga njegov san o republici Hrvatskoj kao ravnopravnoj jedinici u okviru Jugoslavije je postao mračna utopija. O tome kako se u ćeliji “objesio” na radijator visok oko pola metra napisana je čak i knjiga.

Njegova smrt u beogradskoj Glavnjači ni do danas nije razjašnjena. Međutim, to ne stvara ni najmanju sjenu na savjesti Ive Josipovića i svih drugih zapjenjenih titoista. Hebrang, predratni komunist, partizan, ljevičar i suradnik Tita 11. lipnja 1949. g. postao je najednom ustaša. Što je s takozvanim povjesničarima kao što su Klasić, Jakovina, Markovina i s mladim ovisnicima o liku i djelu “ljubičice bijele”?

Zašto se oni ne potrude zagristi u tu kiselu jabuku zvanu “izdaja” Andrije Hebranga starijeg u olovna vremena nakon raskida sa Staljinom 1948 godine? Kako to da ta mračna mafijaška smrt nije zaintrigirala ni Židova Ivana Goldsteina? Ili za njega postoje “naši” i “njihovi” Židovi? Možda su uz Hebranga, njihovi Židovi i onih 28 židovskih visokih oficira u NDH koji su likvidirani nakon Bleiburga. Naravno, bez suda i presuda. I tako se naša lijeva intelektualna falanga farizejski i u beskonačnost bavi isključivo davno zadatim temama.

Neki dan neki lik po imenu Milošević šalje poruku iz Bleiburga kako je RH nastala u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Odmah sam se prisjetio onog psihijatra koji izrekao epsku rečenicu: “Nema zdravih nego samo nepregledanih”. Kao prvo, bitka na Sutjesci je poništena jer je utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran.

Drugo, partizani su u toj “filmskoj epopeji” nosili na kapama crvenu zvijezdu. Oni koji su nas napali, okupirali, klali na Ovčari, u Škabrnji, razarali Vukovar, Dubrovnik itd., također su na kapama nosili crvenu zvijezdu. Partizani stvorili, partizani razorili. Podsjećaju me na tipa koji je napravio četvero djece i onda ih nedavno bacio s balkona. Naravno da je neuračunljiv, ali je istodobno i zločinac. Neka vrsta partizana…

Sjetih se dobrog vica iz epskih samoupravnih vremena za kojima naši orjunaši stalno cmizdre. U jednom trenutku bio je uveden polog od 5.000 dinara za svaki prelazak granice. Jedan putnik je uplatio samo 2500 din. “Nije to dosta!”, rekoše mu na carini. “Jest. Ja se ne kanim vratiti”!!!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

 

 

 

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari