Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenković-Divjak recept pretvaranja hrvatskog društva u čopor

Objavljeno

na

Hrvatska, zemlja i narod, koji joj većinski pripada i određuje ju, naslušala se kao rijetko kada, u zadnjih nekoliko mjeseci razvojnih strategija, prvenstveno poruka – kakva bi trebala biti. Očito je u tjeku završni proces državnog preoblikovanja ili trajnijega usmjeravanja hrvatskoga naroda. Pa je Hrvatska trebala, ili treba biti zemlja, narod i društvo, koje će umjesto ideologije biti označeno tehnologijom, pa će biti zemlja, narod i društvo, koje će svoje nove generacije pripremati za zahtjeve tržišta, pa će biti, kako čujemo tragom izjave ministrice Blaženke Divjak da “nismo ukinuli povijest, nego smo napravili program bez nje”, eksperimentalna zona sumraka smisla i logike, a završna poruka je pogotovo determinirajuća u tom besmislu i logici, ona Ivana Vrdoljaka, koji se javno pita na stranicama Jutarnjeg lista – mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest?

Stvarno, što treba Hrvatskoj?

Treba joj razum, kao i svakome čovjeku, živom biću ljudske preferencije, onome tko polazi od činjenice i pretpostavke da su ljudi različiti od životinja ili od strojeva.

Ključna odlika ljudske zajednice je – povijesnot.

Hrvatsku se pod Plenkovićevom palicom usmjerava upravo suprotno!

Očito je prema najavama, da se upravo oko te dvije stvari ili dva pitanja lome koplja, i da Hrvatska, i kao zemlja, i kao narod, i kao društvo, ima ozbiljnih problema  pozicionirati se organizirano, kojoj od tih sfera pripada. Ljudskoj povijesnoj ili životinjskoj nagonskoj?

Ljudskoj treba saznanje o podrijetlu, imenu i prezimenu, zajedničkim vezama ili identitetu, a životinjskoj treba instinktivna prehrambeno-reprodukcijska zona, koja se na koncu konca uvijek pretvara u načelo čopora – zakolji i jedi.

Jer, ako Vrdoljakova, Divjakičina ili Plenkovićeva vizija Hrvatske pripada sferi životinja, životinjskoga carstva a sve snažnije pripada što je zvučnije daklarirana kao nekakva tehnološka civilizacija XXI. stoljeća, onda se mora odreći čitavoga niza opredjeljujućih ljudskih načela kroz razvoj društva, a to istodobno nema veze s nametnutim tezama i polazišnim raspravama oko toga jesmo li mi kršćani ili nekršćani, teisti ili ateisti, koje upravo Plenković, Vrdoljak ili Divjak promiču. U njihovom reformskom programu ne treba ni povijest. Naime, pitanje opstanka i smisla postojanja ljudske zajednice, između ostaloga pitanje je elementarne biološke reprodukcije čovjeka kao pripadajućega živoga bića, a znanost prije svih je ustanovila neumitno i točno, s kojega god polazišta polazili, da je smisao živoga bića reprodukcija ili produženje vrste. Stoga je potpuno besmisleno prema Plenkovićevoj i Divjakičinoj platformi otvarati drugačije pristupe postojanju čovjeka i zajednice koju čini, a koju zovemo društvo. Zvali mi zajednicu čopor, krdo, društvo, ona postoji da opstane, da se reproducira i da zauzme određeni prostor, i određenu zonu opstanka na zemlji, te da osigura funkcioniranje po pravilima koja toj zajednici osiguravaju opstanak na tom prostoru i u okviru dokazanih, čvrstih načela opstanka. Jedno od osnovnih polazišta za opstanak te zajednice, kako ju god nazvali, je da instinktivno ili stvaranjem humanih navika ako se radi o ljudima, slijedi pravila o sebi ili svome ustroju.

I ljudska zajednica i čopor slijede jasna pravila, koja polaze od opstanka zajednice.

E, u tome su Plenković i Divjak nekonzistentni s primjenom načela čopora.

Značajno su i ispod pravila čopora.

Naime, uz dehumanizaciju zajednice, ne vode računa o načelu opstojnosti ili reprodukcije kao ključnom načelu među životinjama, pa im uz dehumanizaciju hrvatske zajednice, fizički nestaje i sama zajednica. I oni i njihovi ideolozi koje slijede u svojim političkim platformama, zanemaruju jednu činjenicu – da za opstanak jedne ljudske zajednice nije dovoljno imati samo nagonsku potrebu jesti i reproducirati se biološki, nego da je ljudska zajednica uvjetovana u svemu, pa i u načelu jesti i reproducirati se – održavanjem čvrstih identitetskih veza.

To je ključna razlika između Plenković-Divjak reformske animalizacije i humanističkih preferencija hrvatskoga društva i hrvatskih civilizacijskih potreba.

Vukovi primjerice instinktivno osjećaju i nagonski slijede obilježja svoga prostora, nužnost svoje reprodukcije, spremni su zaklati i riskirati biti zaklani za prostor, pravo na parenje, reprodukciju, lovište i hranu na prostoru koji zauzimaju, a nepogrješivo osjećaju i prepoznaju što je njihovo a što nije, što je pripadajuće čoporu, što je tuđe i opasnost za njihov opstanak. To vrijedi za sva živa stvorenja, pri čemu je razlika između čovjeka i svih tih stvorenja u tome što čovjek umjesto instinktivnog i nagonskog odnosa prema pitanju opstanka, lovišta ili prehrane, reprodukcije, ima pravila i svijest o naslijeđenim ili tek uspostavljenim uređenim odnosima, a zna, osjeća i razumije, umjesto nagonskoga odnosa koji je obilježje životinja, svoje podrijetlo, svoja uređena prava i pravila, pa ih s ostalim ljudskim zajednicima uređuje radi koegzistencije, kako bi se razlikovao od čopora. I u tome se razlikuje od životinja.

Ministrica Divjak mjesecima trubi da će umjesto ideologije u obrazovni sustav uvrstiti tehnologiju. Ta propagandna politička platforma nije ništa umnija od Vrdoljakove prekvalifikacije profesora povijesti u informatičare. Dapače. Vrdoljakova prekvalifikacija je samo nuspojava Plenković-Divjak platforme. Ljudima koji su izranjavani ideologijom jugoslavenskog komunizma i imaju golemu odbojnost prema samome pojmu ideologije, Divjakicina poruka može izgledati privlačno, kao i ljudima koji svoju dnevnu perspektivu pokušavaju pronaći između sukobljavanja koja nose naziv ideoloških, a u biti su sukobi oko temeljnoga principa uređenja hrvatske društvene zajednice. To nisu samo ideološki sukobi, iako jesu i to, nego sukobi oko temeljnih vrijednosnih pitanja kao što je – treba li ili ne treba uopće opstati hrvatski narod kao uređena i organizirana zajednica. Jer, svi oni koji se zalažu za princip opstanka ljudi koji danas pripadaju još uvijek hrvatskoj ljudskoj ili društvenoj zajednici, ignorirajući tu povezanost i integracijsku strukturu, koji polaze od pretpostavke da današnja ljudska zajednica u Hrvatskoj treba pripadati bezuvjetno nekakvoj globalnoj, regionalnoj ili izvan – hrvatskoj društvenoj zajednici, zapravo zagovaraju, bez obzira koja načela organizacije primjenjivali – nestanak hrvatske društvene zajednice. Oduzimajući joj njenu povijesnost.

Ne može naime biti ništa univerzalno valjano, ako nije valjano prije toga zajednici u kojoj nastaje.

A u slučaju platforme Plenkovića, Vrdoljaka i Divjak radi se o tome, da je to što oni zagovaraju, navodno univerzalno, potpuna suprotnost načelima opstanka hrvatske ljudske zajednice.

I svake humanističke univerzalnosti.

Zato i samo zbog toga se primjenjuje propagandno i političko načelo – tehnologija umjesto ideologije.

To načelo polazi od polazišta da hrvatska društvena zajednica uopće nije potrebna.

Eto mraka

Tehnologija ne može biti zamjensko načelo ideologiji, jer tehnologija je između ostaloga nastala, razvijala se i primjenjuje se kao instrument potkrijepe razvojnim idejama i ideologijama, koje slijede znanstvena i racionalna provjeravanja i trajna propitkivanja. Suprotstavljati ta dva pojma, te dvije humanističke paradigme, od kojih je ideologija matična paradigma a tehnologija nužno njen sekundarni slijed na racionalnoj provjeri i produkt je racionalne provjere svake ideologije, znači, ili lagati, ili ne shvaćati odnose između ideje, ljudskoga društva, humane zajednice i tehnologije kao instrumenta ostvarivanja te zajednice. Ima i treća mogućnost –  biti Vrdoljak, ali ta mogućnost je civilizacijski incident. Ako se s druge strane tehnologija nameće kao temeljna paradigma ustroja i razvoja ljudske zajednice i izvan ljudske povjesnosti, onda to izvan svake sumnje, racionalno i znanstveno znači oduzimanje ljudima temeljnih antropoloških obilježja, kao primjerice Istanbulskom konvencijom, pri čemu temelj ustroja društvenih odnosa postaje standard koji nameće tehnološko uređenje zajednice, koja se podčinjava zahtjevima tehnologije

Bit stvari je uvijek da je to zapravo služenje kontrolorima tehnologije, odnosno – uskim skupinama ljudi koje nemaju nikakav legitimitet upravljanja ljudskom zajednicom, čime se i formalno upravljanje ljudskim zajednicama oduzima – članu zajednice, čovjeku.

I eto mainstreama.
Eto Kuščevića.
Eto Vrdoljaka.
Eto Pupovca.
Eto Marasa i Obersnela.
I, eto mraka.

To je nulta točka dehumanizacije čovjeka, i svođenje njegovoga postojanja na objekt, na uređaj ili tehnološki element, bez ikakvoga prirodnog, znanstvenog i vjerskog subjektiviteta, a što je u racionalnom pogledu najbitnije – i bez ikakvoga stvaralačkoga odnosa prema svome postojanju.

Kad to govorim, govorim o opstanku čovjeka kao vrste, koji se zasniva na reprodukciji ljudskoga bića, na prirodnom i znanstvenom poimanju ljudske spolnosti, na poimanju ljudskoga prirodnoga odnosa prema vlastitom opstanku i reprodukciji, što je izravni udar na praiskonsku bit čovjeka kao bića koje čini prirodni sustav životnoga ciklusa na zemlji. U tom kontekstu valja razmotriti koje sve skupine zagovaraju i podupiru ovo što radi Divjak!

I nema tu nepravilnosti.

Zato je Plenković nametnuo Istanbulsku konvenciju.

Zato je sestra blizanka te konvencije – reforma obrazovanja kojoj svjedočimo.

Sve antivrijednosti, sve što relativizira život, znanje, um i duh čovjeka okupilo se oko – reforme Plenković- Divjak.

Onaj tko polazi od pozicije da znanje o njegovoj zajednici, a to se u ljudskim odnosima reproducira povijesnom znanošću, nema svrhe, da nije potrebno, te da će ljudsku osobnost pripadnika zajednice, makar to bili „njegovi sinovi“ kao Vrdoljakovi u ovom slučaju, samostalno urediti tržište i odnosi ponude i potražnje, te tehnologija iz prethodnog stavka, očito je, ili nema blage veze o humanističkim načelima uređenja i utemeljenja ljudskih zajednica, ili misli da će on uvijek biti taj koji kreira pravila, ili – je budala.

To je temeljno polazište svih namjera i ciljeva grupacija koje nastoje uspostaviti potpunu kontrolu na današnjim svijetom, pri čemu se uzdizanje tehnologije koja ima globalno značenje i globalno je dostupna, u poziciju neupitnoga uzora, koristi i kao model brisanja specifičnih ljudskih integrativnih niti, te načela na kojima počivaju specifične ljudske zajednice. Zato je tehnologija nužan zamjenski sastojak za novu integraciju i istodobno za dezintegraciju tradicionalnog društva, jer istiskuje i vjeru i razum na kojima je počivao suvjektivitet dosadašnjih ljudskih, pa prema tome nužno i nacionalnih zajednica.

U takvim novim, isključivo tehnološki određenim, integracijama povijest i izučavanje zajedničkih vrjednota jedne zajednice nemaju ni svrhe ni potrebe, a saznanja o povijesnim integrativnim vezama određenih zajednica znače izravan problem i zaprijeku provođenju globalizacijskoga brisanja autentičnih veza ljudskih zajednica. Zagovaratelji toga načela zapravo svjesno ili ne zagovaraju nestanak čovjeka, jer se ne može uspostaviti uzor tehnologije s kompromisnim uvažavanjem postojećih ljudskih načela, pa prema tome i reprodukcijskih i svih onih na kojima počiva postojanje čovjeka i dosadašnje ljudske zajednice. Zato se paralelno s tim promiče nova seksualna paradigma, Istanbulska konvencija, rodna ideologija, nova spolnost i posvemašnja destrukcija obitelji kao temljne društvene ali i reproduktivne zajednice čovjeka, jer se na drugi način ne može nametnuti pokornost tehnološkom, dakle materijalnom, umjesto ideji i umnosti.

Zato bi puno primjereniji poklič Blaženke Divjak trebao biti – Smrt razumu i vjeri, sloboda tehnici!

Čak bi i simbolički bila nasljednica anticivilizacijske antifa paradigme.

Ako je vrhunski naravni uzor ljudima samo i isključivo ono što je stvorio čovjek u jednome trenutku, onda je ljudsko pravo, dakle pravo takvoga čovjeka mjenjati i samu prirodu ljudi, dakle i pravo na stvaranje novoga čovjeka. Zato je Divjakicina reforma, a prije toga Jokićeva, jednom riječju ipak samo Plenkovićeva mainstream reforma, toliko suprotstavljena samoj esenciji čovjeka. U političkom smislu, zato se ne može govoriti o reformi Blaženke Divjak, nego o političkoj platformi Andreja Plenkovića, simbola anticivilizacijskoga mainstreama u suvremenoj Hrvatskoj.

Jedini je praktičan problem ovdje, koji Vrdoljak i Divjakica, a izvan svake sumnje ni Plenković kao pozadinska snaga ovih nametanja ne razumiju, da nametanja antihumanističkih načela ljudsku zajednicu pretvara u zvjerinjak, a zvijeri u pravilu kolju vođe čopora kad onemoćaju. Ne znam jesu li Plenković ili Vrdoljak spremni na takvu sudbinu, odnosno, jesu li svjesni da neće vječno oni biti na čelu zajednice ili čopora, te znaju li koje su posljedice toga nastojanja i što ih na kraju čeka, ako uspiju primjeniti svoje ideje?

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pobuna periferija protiv arogantnih središta moći u Europi

Objavljeno

na

Objavio

Vijest da je u španjolskoj pokrajini Andaluziji po prvi put u tamošnji lokalni parlament ušla ekstremno desna stranka Vox munjevito se proširila po europskim medijima premda izborna pobjeda te stranke nije baš dojmljiva, ali riječ je o „najsocijalističkijoj“ provinciji u Španjolskoj u čijoj su središnjici na vlasti socijalisti s klimavom manjinskom vladom.

Nešto kasnije prigodom biranja predsjednika njemačke Kršćansko-demokratske unije pobijedila je političarka iz provincije pod čudnim imenom Annegret Kramp-Karrenbauer, kraticom A.K.K, dok je samouvjereni milijunaš i bivši političar, Friedrich Merz, iako siguran u svoju pobjedu, ostao kratkih rukava.

Već četiri tjedna u Parizu i drugim francuskim gradovima događaju se nasilničke demonstracije koje su najprije bile uperene protiv povećanja cijena benzina da bi uskoro bile pretvorene u ultimativno traženje da mladi i u početku nadobudni predsjednik Emmanuel Macron dade ostavku.

Francuska vlada dosad uzaludno nudi pregovore tzv. žutim prslucima, demonstrantima uglavnom s periferija gradova koji se bune protiv arogantnih središta moći u Parizu. Predsjednik Macron, dok ovo pišemo, čeka da se stiša pobuna u varavoj nadi kako će proći bez trajnijih posljedica, no to će biti samo jedna od njegovih krivih procjena situacije u društvu koje odbija prihvatiti njegove do kraja nepromišljene reforme.

Junker

Moji francuski informanti odavno su me upozoravali da Macron živi u nekom svom „paralelnom svijetu“ koji nema veze sa stvarnim stanjem u francuskom društvu. On je uvijek bio bogataš i nije shvaćao da i u tako bogatoj zemlji kao što je Francuska ima mnogo siromašnih ljudi.

Sve navedene bune protiv vladajućih struktura u mnogo čemu se razlikuju, isto kao što se razlikuju odbojni stavovi Mađarske, Poljske i u novije vrijeme Italije, protiv centralističkih zazubica središnjice EU-a u Bruxellesu, no zajedničko im je da se rađaju na periferiji gradova i europskoga kontinenta, dakle prostora koji imaju drukčija životna iskustva od političke klase u nacionalnim ili internacionalnim središtima moći.

Narode ili dijelove društva treba uvjeriti činjenicama i valjanim argumentima kako su neke reforme neophodne, a ako ih se ne može uvjeriti, od njih treba odustati barem za neko vrijeme.

Pojedinci i društveni slojevi na rubovima gradova i nacija s pravom se boje odluka anonimaca u internacionalnim agencijama i nadnacionalnim administracijama koje djeluju netransparentno. Preobilno plaćeni stručnjaci dobivaju podatke „s terena“ koje im šalju nepoznati izvori i to onda podastiru radom preopterećenim političarima u središtima moći, a oni onda potezima pera donose odluke koje se odnose na milijune osiromašenih ljudi kojima ne preostaje ništa drugo nego štrajkovi i ulične pobune ne bi li svratili pozornost oholih moćnika na svoja prekarna stanja.

Onima koji se nalaze „gore“ kao da su zamagljene oči pred stanjem onih koji su silom prilika dospjeli ili uvijek bili „dolje“. Zahvaljujući cementirajućim zakonima, ne događa se ono što je opisao Ivan Gundulić: „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli/ a tko doli gori ustaje.“, (Osman, 1. pjevanje) .

Sve navedeno vrijedi i za Hrvatsku, ali Hrvati nisu Francuzi, Poljaci ili Talijani, Hrvati ne izlaze na ulice, kako sada izgleda, nego se sagibaju pod nepravdama ili jednostavno bježe iz svoje domovine koja je ne samo lijepa, nego bi mogla biti i bogata da ima neku drugu, bolju vlast. Hrvatski Ustav i zakoni sprječavaju svaku temeljitiju promjenu vlasti.

Skandalozno je već odavno da zastupnici nacionalnih manjina i tzv. dijaspore, koji su ušli u Sabor kao nekada plemići i predstavnici Crkve, dakle bez obzira na to koliko su dobili glasova na izborima, odlučuju tko će vladati u Hrvatskoj. Za Plenkovića je najvažnije imati određeni broj ruku u Saboru kako bi proturao svoje zakone koji kao da su napisani u Bruxellesu. Znakovito je da se, kad je riječ o glasovanju u Saboru, uvijek govori o „rukama“, a ne o „glavama“, dakle važan je broj ruku, a ne broj onih koji misle svojom glavom.

Stranačka rascjepkanost u Saboru nevjerojatno je velika. Dok u njemačkome Bundestagu ima samo pet parlamentarnih klubova, u našem ih je parlamentu 12 na broju, slovima dvanaest, dok je zastupnika u klubovima i izvan njih – 151! U Bundestagu sjedi 709 zastupnika, ali Njemačka ima 20 puta više stanovnika nego Hrvatska.

Kad bi se broj njemačkih parlamentaraca ravnao prema broju hrvatskih zastupnika s obzirom na činjenicu da je Hrvata oko četiri milijuna, a Nijemaca više od 80 milijuna, onda bi Bundestag trebao imati oko 3.000 zastupnika!

Ovo znači da u Hrvatskoj ima svega previše, ali samo u vladajućim strukturama, dok svega premalo kad je riječ o životnom standardu, odnosu naroda prema vlasti, budućnosti onih koji se nalaze na pragu života i situaciji onih koji su u trećem razdoblju svoga životnoga vijeka. Otuda pesimizam mnogih i beznađe mladih koji izlaz vide samo u bijegu iz Hrvatske u zapadne zemlje.

Hrvati bi trebali izaći na ulice i trgove i izražavati svoje neslaganje ne samo s vladom nego i cijelom političkom klasom, pa i oporbom koja je oboljela od političkoga daltonizma i ne vidi što se zbiva oko nje.

U Hrvatskoj sigurno ima onih koji bi to znali organizirati, ali očito oni nisu umreženi i nisu spremni djelovati kao, kako kažu Amerikanci, team work, podvrgavajući se unaprijed organiziranim strukturama. Primjera kako se to radi ima u nizu europskih zemalja, od Poljske do Grčke, od Francuske do Rumunjske. U Hrvatskoj se mnogo pametuje i premalo razmišlja o ostvarivim ciljevima.

Politika je bila i ostaje umijeće mogućega. No ništa se ne će dogoditi dok mase ne izađu na ulice i ne pokažu onima na vlasti i cijelom svijetu da treba mijenjati Ustav i zakone kako bi prema njima bili održani izbori i kao njihov rezultat bili izabrani oni koji će biti pravi predstavnici naroda. Bez navedenoga sve ostaje po starome, a to onda može završiti samo nacionalnom katastrofom jedne zemlje bez naroda.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari