Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenković-Divjak recept pretvaranja hrvatskog društva u čopor

Objavljeno

na

Hrvatska, zemlja i narod, koji joj većinski pripada i određuje ju, naslušala se kao rijetko kada, u zadnjih nekoliko mjeseci razvojnih strategija, prvenstveno poruka – kakva bi trebala biti. Očito je u tjeku završni proces državnog preoblikovanja ili trajnijega usmjeravanja hrvatskoga naroda. Pa je Hrvatska trebala, ili treba biti zemlja, narod i društvo, koje će umjesto ideologije biti označeno tehnologijom, pa će biti zemlja, narod i društvo, koje će svoje nove generacije pripremati za zahtjeve tržišta, pa će biti, kako čujemo tragom izjave ministrice Blaženke Divjak da “nismo ukinuli povijest, nego smo napravili program bez nje”, eksperimentalna zona sumraka smisla i logike, a završna poruka je pogotovo determinirajuća u tom besmislu i logici, ona Ivana Vrdoljaka, koji se javno pita na stranicama Jutarnjeg lista – mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest?

Stvarno, što treba Hrvatskoj?

Treba joj razum, kao i svakome čovjeku, živom biću ljudske preferencije, onome tko polazi od činjenice i pretpostavke da su ljudi različiti od životinja ili od strojeva.

Ključna odlika ljudske zajednice je – povijesnot.

Hrvatsku se pod Plenkovićevom palicom usmjerava upravo suprotno!

Očito je prema najavama, da se upravo oko te dvije stvari ili dva pitanja lome koplja, i da Hrvatska, i kao zemlja, i kao narod, i kao društvo, ima ozbiljnih problema  pozicionirati se organizirano, kojoj od tih sfera pripada. Ljudskoj povijesnoj ili životinjskoj nagonskoj?

Ljudskoj treba saznanje o podrijetlu, imenu i prezimenu, zajedničkim vezama ili identitetu, a životinjskoj treba instinktivna prehrambeno-reprodukcijska zona, koja se na koncu konca uvijek pretvara u načelo čopora – zakolji i jedi.

Jer, ako Vrdoljakova, Divjakičina ili Plenkovićeva vizija Hrvatske pripada sferi životinja, životinjskoga carstva a sve snažnije pripada što je zvučnije daklarirana kao nekakva tehnološka civilizacija XXI. stoljeća, onda se mora odreći čitavoga niza opredjeljujućih ljudskih načela kroz razvoj društva, a to istodobno nema veze s nametnutim tezama i polazišnim raspravama oko toga jesmo li mi kršćani ili nekršćani, teisti ili ateisti, koje upravo Plenković, Vrdoljak ili Divjak promiču. U njihovom reformskom programu ne treba ni povijest. Naime, pitanje opstanka i smisla postojanja ljudske zajednice, između ostaloga pitanje je elementarne biološke reprodukcije čovjeka kao pripadajućega živoga bića, a znanost prije svih je ustanovila neumitno i točno, s kojega god polazišta polazili, da je smisao živoga bića reprodukcija ili produženje vrste. Stoga je potpuno besmisleno prema Plenkovićevoj i Divjakičinoj platformi otvarati drugačije pristupe postojanju čovjeka i zajednice koju čini, a koju zovemo društvo. Zvali mi zajednicu čopor, krdo, društvo, ona postoji da opstane, da se reproducira i da zauzme određeni prostor, i određenu zonu opstanka na zemlji, te da osigura funkcioniranje po pravilima koja toj zajednici osiguravaju opstanak na tom prostoru i u okviru dokazanih, čvrstih načela opstanka. Jedno od osnovnih polazišta za opstanak te zajednice, kako ju god nazvali, je da instinktivno ili stvaranjem humanih navika ako se radi o ljudima, slijedi pravila o sebi ili svome ustroju.

I ljudska zajednica i čopor slijede jasna pravila, koja polaze od opstanka zajednice.

E, u tome su Plenković i Divjak nekonzistentni s primjenom načela čopora.

Značajno su i ispod pravila čopora.

Naime, uz dehumanizaciju zajednice, ne vode računa o načelu opstojnosti ili reprodukcije kao ključnom načelu među životinjama, pa im uz dehumanizaciju hrvatske zajednice, fizički nestaje i sama zajednica. I oni i njihovi ideolozi koje slijede u svojim političkim platformama, zanemaruju jednu činjenicu – da za opstanak jedne ljudske zajednice nije dovoljno imati samo nagonsku potrebu jesti i reproducirati se biološki, nego da je ljudska zajednica uvjetovana u svemu, pa i u načelu jesti i reproducirati se – održavanjem čvrstih identitetskih veza.

To je ključna razlika između Plenković-Divjak reformske animalizacije i humanističkih preferencija hrvatskoga društva i hrvatskih civilizacijskih potreba.

Vukovi primjerice instinktivno osjećaju i nagonski slijede obilježja svoga prostora, nužnost svoje reprodukcije, spremni su zaklati i riskirati biti zaklani za prostor, pravo na parenje, reprodukciju, lovište i hranu na prostoru koji zauzimaju, a nepogrješivo osjećaju i prepoznaju što je njihovo a što nije, što je pripadajuće čoporu, što je tuđe i opasnost za njihov opstanak. To vrijedi za sva živa stvorenja, pri čemu je razlika između čovjeka i svih tih stvorenja u tome što čovjek umjesto instinktivnog i nagonskog odnosa prema pitanju opstanka, lovišta ili prehrane, reprodukcije, ima pravila i svijest o naslijeđenim ili tek uspostavljenim uređenim odnosima, a zna, osjeća i razumije, umjesto nagonskoga odnosa koji je obilježje životinja, svoje podrijetlo, svoja uređena prava i pravila, pa ih s ostalim ljudskim zajednicima uređuje radi koegzistencije, kako bi se razlikovao od čopora. I u tome se razlikuje od životinja.

Ministrica Divjak mjesecima trubi da će umjesto ideologije u obrazovni sustav uvrstiti tehnologiju. Ta propagandna politička platforma nije ništa umnija od Vrdoljakove prekvalifikacije profesora povijesti u informatičare. Dapače. Vrdoljakova prekvalifikacija je samo nuspojava Plenković-Divjak platforme. Ljudima koji su izranjavani ideologijom jugoslavenskog komunizma i imaju golemu odbojnost prema samome pojmu ideologije, Divjakicina poruka može izgledati privlačno, kao i ljudima koji svoju dnevnu perspektivu pokušavaju pronaći između sukobljavanja koja nose naziv ideoloških, a u biti su sukobi oko temeljnoga principa uređenja hrvatske društvene zajednice. To nisu samo ideološki sukobi, iako jesu i to, nego sukobi oko temeljnih vrijednosnih pitanja kao što je – treba li ili ne treba uopće opstati hrvatski narod kao uređena i organizirana zajednica. Jer, svi oni koji se zalažu za princip opstanka ljudi koji danas pripadaju još uvijek hrvatskoj ljudskoj ili društvenoj zajednici, ignorirajući tu povezanost i integracijsku strukturu, koji polaze od pretpostavke da današnja ljudska zajednica u Hrvatskoj treba pripadati bezuvjetno nekakvoj globalnoj, regionalnoj ili izvan – hrvatskoj društvenoj zajednici, zapravo zagovaraju, bez obzira koja načela organizacije primjenjivali – nestanak hrvatske društvene zajednice. Oduzimajući joj njenu povijesnost.

Ne može naime biti ništa univerzalno valjano, ako nije valjano prije toga zajednici u kojoj nastaje.

A u slučaju platforme Plenkovića, Vrdoljaka i Divjak radi se o tome, da je to što oni zagovaraju, navodno univerzalno, potpuna suprotnost načelima opstanka hrvatske ljudske zajednice.

I svake humanističke univerzalnosti.

Zato i samo zbog toga se primjenjuje propagandno i političko načelo – tehnologija umjesto ideologije.

To načelo polazi od polazišta da hrvatska društvena zajednica uopće nije potrebna.

Eto mraka

Tehnologija ne može biti zamjensko načelo ideologiji, jer tehnologija je između ostaloga nastala, razvijala se i primjenjuje se kao instrument potkrijepe razvojnim idejama i ideologijama, koje slijede znanstvena i racionalna provjeravanja i trajna propitkivanja. Suprotstavljati ta dva pojma, te dvije humanističke paradigme, od kojih je ideologija matična paradigma a tehnologija nužno njen sekundarni slijed na racionalnoj provjeri i produkt je racionalne provjere svake ideologije, znači, ili lagati, ili ne shvaćati odnose između ideje, ljudskoga društva, humane zajednice i tehnologije kao instrumenta ostvarivanja te zajednice. Ima i treća mogućnost –  biti Vrdoljak, ali ta mogućnost je civilizacijski incident. Ako se s druge strane tehnologija nameće kao temeljna paradigma ustroja i razvoja ljudske zajednice i izvan ljudske povjesnosti, onda to izvan svake sumnje, racionalno i znanstveno znači oduzimanje ljudima temeljnih antropoloških obilježja, kao primjerice Istanbulskom konvencijom, pri čemu temelj ustroja društvenih odnosa postaje standard koji nameće tehnološko uređenje zajednice, koja se podčinjava zahtjevima tehnologije

Bit stvari je uvijek da je to zapravo služenje kontrolorima tehnologije, odnosno – uskim skupinama ljudi koje nemaju nikakav legitimitet upravljanja ljudskom zajednicom, čime se i formalno upravljanje ljudskim zajednicama oduzima – članu zajednice, čovjeku.

I eto mainstreama.
Eto Kuščevića.
Eto Vrdoljaka.
Eto Pupovca.
Eto Marasa i Obersnela.
I, eto mraka.

To je nulta točka dehumanizacije čovjeka, i svođenje njegovoga postojanja na objekt, na uređaj ili tehnološki element, bez ikakvoga prirodnog, znanstvenog i vjerskog subjektiviteta, a što je u racionalnom pogledu najbitnije – i bez ikakvoga stvaralačkoga odnosa prema svome postojanju.

Kad to govorim, govorim o opstanku čovjeka kao vrste, koji se zasniva na reprodukciji ljudskoga bića, na prirodnom i znanstvenom poimanju ljudske spolnosti, na poimanju ljudskoga prirodnoga odnosa prema vlastitom opstanku i reprodukciji, što je izravni udar na praiskonsku bit čovjeka kao bića koje čini prirodni sustav životnoga ciklusa na zemlji. U tom kontekstu valja razmotriti koje sve skupine zagovaraju i podupiru ovo što radi Divjak!

I nema tu nepravilnosti.

Zato je Plenković nametnuo Istanbulsku konvenciju.

Zato je sestra blizanka te konvencije – reforma obrazovanja kojoj svjedočimo.

Sve antivrijednosti, sve što relativizira život, znanje, um i duh čovjeka okupilo se oko – reforme Plenković- Divjak.

Onaj tko polazi od pozicije da znanje o njegovoj zajednici, a to se u ljudskim odnosima reproducira povijesnom znanošću, nema svrhe, da nije potrebno, te da će ljudsku osobnost pripadnika zajednice, makar to bili „njegovi sinovi“ kao Vrdoljakovi u ovom slučaju, samostalno urediti tržište i odnosi ponude i potražnje, te tehnologija iz prethodnog stavka, očito je, ili nema blage veze o humanističkim načelima uređenja i utemeljenja ljudskih zajednica, ili misli da će on uvijek biti taj koji kreira pravila, ili – je budala.

To je temeljno polazište svih namjera i ciljeva grupacija koje nastoje uspostaviti potpunu kontrolu na današnjim svijetom, pri čemu se uzdizanje tehnologije koja ima globalno značenje i globalno je dostupna, u poziciju neupitnoga uzora, koristi i kao model brisanja specifičnih ljudskih integrativnih niti, te načela na kojima počivaju specifične ljudske zajednice. Zato je tehnologija nužan zamjenski sastojak za novu integraciju i istodobno za dezintegraciju tradicionalnog društva, jer istiskuje i vjeru i razum na kojima je počivao suvjektivitet dosadašnjih ljudskih, pa prema tome nužno i nacionalnih zajednica.

U takvim novim, isključivo tehnološki određenim, integracijama povijest i izučavanje zajedničkih vrjednota jedne zajednice nemaju ni svrhe ni potrebe, a saznanja o povijesnim integrativnim vezama određenih zajednica znače izravan problem i zaprijeku provođenju globalizacijskoga brisanja autentičnih veza ljudskih zajednica. Zagovaratelji toga načela zapravo svjesno ili ne zagovaraju nestanak čovjeka, jer se ne može uspostaviti uzor tehnologije s kompromisnim uvažavanjem postojećih ljudskih načela, pa prema tome i reprodukcijskih i svih onih na kojima počiva postojanje čovjeka i dosadašnje ljudske zajednice. Zato se paralelno s tim promiče nova seksualna paradigma, Istanbulska konvencija, rodna ideologija, nova spolnost i posvemašnja destrukcija obitelji kao temljne društvene ali i reproduktivne zajednice čovjeka, jer se na drugi način ne može nametnuti pokornost tehnološkom, dakle materijalnom, umjesto ideji i umnosti.

Zato bi puno primjereniji poklič Blaženke Divjak trebao biti – Smrt razumu i vjeri, sloboda tehnici!

Čak bi i simbolički bila nasljednica anticivilizacijske antifa paradigme.

Ako je vrhunski naravni uzor ljudima samo i isključivo ono što je stvorio čovjek u jednome trenutku, onda je ljudsko pravo, dakle pravo takvoga čovjeka mjenjati i samu prirodu ljudi, dakle i pravo na stvaranje novoga čovjeka. Zato je Divjakicina reforma, a prije toga Jokićeva, jednom riječju ipak samo Plenkovićeva mainstream reforma, toliko suprotstavljena samoj esenciji čovjeka. U političkom smislu, zato se ne može govoriti o reformi Blaženke Divjak, nego o političkoj platformi Andreja Plenkovića, simbola anticivilizacijskoga mainstreama u suvremenoj Hrvatskoj.

Jedini je praktičan problem ovdje, koji Vrdoljak i Divjakica, a izvan svake sumnje ni Plenković kao pozadinska snaga ovih nametanja ne razumiju, da nametanja antihumanističkih načela ljudsku zajednicu pretvara u zvjerinjak, a zvijeri u pravilu kolju vođe čopora kad onemoćaju. Ne znam jesu li Plenković ili Vrdoljak spremni na takvu sudbinu, odnosno, jesu li svjesni da neće vječno oni biti na čelu zajednice ili čopora, te znaju li koje su posljedice toga nastojanja i što ih na kraju čeka, ako uspiju primjeniti svoje ideje?

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari