Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenković-Divjak recept pretvaranja hrvatskog društva u čopor

Objavljeno

na

Hrvatska, zemlja i narod, koji joj većinski pripada i određuje ju, naslušala se kao rijetko kada, u zadnjih nekoliko mjeseci razvojnih strategija, prvenstveno poruka – kakva bi trebala biti. Očito je u tjeku završni proces državnog preoblikovanja ili trajnijega usmjeravanja hrvatskoga naroda. Pa je Hrvatska trebala, ili treba biti zemlja, narod i društvo, koje će umjesto ideologije biti označeno tehnologijom, pa će biti zemlja, narod i društvo, koje će svoje nove generacije pripremati za zahtjeve tržišta, pa će biti, kako čujemo tragom izjave ministrice Blaženke Divjak da “nismo ukinuli povijest, nego smo napravili program bez nje”, eksperimentalna zona sumraka smisla i logike, a završna poruka je pogotovo determinirajuća u tom besmislu i logici, ona Ivana Vrdoljaka, koji se javno pita na stranicama Jutarnjeg lista – mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest?

Stvarno, što treba Hrvatskoj?

Treba joj razum, kao i svakome čovjeku, živom biću ljudske preferencije, onome tko polazi od činjenice i pretpostavke da su ljudi različiti od životinja ili od strojeva.

Ključna odlika ljudske zajednice je – povijesnot.

Hrvatsku se pod Plenkovićevom palicom usmjerava upravo suprotno!

Očito je prema najavama, da se upravo oko te dvije stvari ili dva pitanja lome koplja, i da Hrvatska, i kao zemlja, i kao narod, i kao društvo, ima ozbiljnih problema  pozicionirati se organizirano, kojoj od tih sfera pripada. Ljudskoj povijesnoj ili životinjskoj nagonskoj?

Ljudskoj treba saznanje o podrijetlu, imenu i prezimenu, zajedničkim vezama ili identitetu, a životinjskoj treba instinktivna prehrambeno-reprodukcijska zona, koja se na koncu konca uvijek pretvara u načelo čopora – zakolji i jedi.

Jer, ako Vrdoljakova, Divjakičina ili Plenkovićeva vizija Hrvatske pripada sferi životinja, životinjskoga carstva a sve snažnije pripada što je zvučnije daklarirana kao nekakva tehnološka civilizacija XXI. stoljeća, onda se mora odreći čitavoga niza opredjeljujućih ljudskih načela kroz razvoj društva, a to istodobno nema veze s nametnutim tezama i polazišnim raspravama oko toga jesmo li mi kršćani ili nekršćani, teisti ili ateisti, koje upravo Plenković, Vrdoljak ili Divjak promiču. U njihovom reformskom programu ne treba ni povijest. Naime, pitanje opstanka i smisla postojanja ljudske zajednice, između ostaloga pitanje je elementarne biološke reprodukcije čovjeka kao pripadajućega živoga bića, a znanost prije svih je ustanovila neumitno i točno, s kojega god polazišta polazili, da je smisao živoga bića reprodukcija ili produženje vrste. Stoga je potpuno besmisleno prema Plenkovićevoj i Divjakičinoj platformi otvarati drugačije pristupe postojanju čovjeka i zajednice koju čini, a koju zovemo društvo. Zvali mi zajednicu čopor, krdo, društvo, ona postoji da opstane, da se reproducira i da zauzme određeni prostor, i određenu zonu opstanka na zemlji, te da osigura funkcioniranje po pravilima koja toj zajednici osiguravaju opstanak na tom prostoru i u okviru dokazanih, čvrstih načela opstanka. Jedno od osnovnih polazišta za opstanak te zajednice, kako ju god nazvali, je da instinktivno ili stvaranjem humanih navika ako se radi o ljudima, slijedi pravila o sebi ili svome ustroju.

I ljudska zajednica i čopor slijede jasna pravila, koja polaze od opstanka zajednice.

E, u tome su Plenković i Divjak nekonzistentni s primjenom načela čopora.

Značajno su i ispod pravila čopora.

Naime, uz dehumanizaciju zajednice, ne vode računa o načelu opstojnosti ili reprodukcije kao ključnom načelu među životinjama, pa im uz dehumanizaciju hrvatske zajednice, fizički nestaje i sama zajednica. I oni i njihovi ideolozi koje slijede u svojim političkim platformama, zanemaruju jednu činjenicu – da za opstanak jedne ljudske zajednice nije dovoljno imati samo nagonsku potrebu jesti i reproducirati se biološki, nego da je ljudska zajednica uvjetovana u svemu, pa i u načelu jesti i reproducirati se – održavanjem čvrstih identitetskih veza.

To je ključna razlika između Plenković-Divjak reformske animalizacije i humanističkih preferencija hrvatskoga društva i hrvatskih civilizacijskih potreba.

Vukovi primjerice instinktivno osjećaju i nagonski slijede obilježja svoga prostora, nužnost svoje reprodukcije, spremni su zaklati i riskirati biti zaklani za prostor, pravo na parenje, reprodukciju, lovište i hranu na prostoru koji zauzimaju, a nepogrješivo osjećaju i prepoznaju što je njihovo a što nije, što je pripadajuće čoporu, što je tuđe i opasnost za njihov opstanak. To vrijedi za sva živa stvorenja, pri čemu je razlika između čovjeka i svih tih stvorenja u tome što čovjek umjesto instinktivnog i nagonskog odnosa prema pitanju opstanka, lovišta ili prehrane, reprodukcije, ima pravila i svijest o naslijeđenim ili tek uspostavljenim uređenim odnosima, a zna, osjeća i razumije, umjesto nagonskoga odnosa koji je obilježje životinja, svoje podrijetlo, svoja uređena prava i pravila, pa ih s ostalim ljudskim zajednicima uređuje radi koegzistencije, kako bi se razlikovao od čopora. I u tome se razlikuje od životinja.

Ministrica Divjak mjesecima trubi da će umjesto ideologije u obrazovni sustav uvrstiti tehnologiju. Ta propagandna politička platforma nije ništa umnija od Vrdoljakove prekvalifikacije profesora povijesti u informatičare. Dapače. Vrdoljakova prekvalifikacija je samo nuspojava Plenković-Divjak platforme. Ljudima koji su izranjavani ideologijom jugoslavenskog komunizma i imaju golemu odbojnost prema samome pojmu ideologije, Divjakicina poruka može izgledati privlačno, kao i ljudima koji svoju dnevnu perspektivu pokušavaju pronaći između sukobljavanja koja nose naziv ideoloških, a u biti su sukobi oko temeljnoga principa uređenja hrvatske društvene zajednice. To nisu samo ideološki sukobi, iako jesu i to, nego sukobi oko temeljnih vrijednosnih pitanja kao što je – treba li ili ne treba uopće opstati hrvatski narod kao uređena i organizirana zajednica. Jer, svi oni koji se zalažu za princip opstanka ljudi koji danas pripadaju još uvijek hrvatskoj ljudskoj ili društvenoj zajednici, ignorirajući tu povezanost i integracijsku strukturu, koji polaze od pretpostavke da današnja ljudska zajednica u Hrvatskoj treba pripadati bezuvjetno nekakvoj globalnoj, regionalnoj ili izvan – hrvatskoj društvenoj zajednici, zapravo zagovaraju, bez obzira koja načela organizacije primjenjivali – nestanak hrvatske društvene zajednice. Oduzimajući joj njenu povijesnost.

Ne može naime biti ništa univerzalno valjano, ako nije valjano prije toga zajednici u kojoj nastaje.

A u slučaju platforme Plenkovića, Vrdoljaka i Divjak radi se o tome, da je to što oni zagovaraju, navodno univerzalno, potpuna suprotnost načelima opstanka hrvatske ljudske zajednice.

I svake humanističke univerzalnosti.

Zato i samo zbog toga se primjenjuje propagandno i političko načelo – tehnologija umjesto ideologije.

To načelo polazi od polazišta da hrvatska društvena zajednica uopće nije potrebna.

Eto mraka

Tehnologija ne može biti zamjensko načelo ideologiji, jer tehnologija je između ostaloga nastala, razvijala se i primjenjuje se kao instrument potkrijepe razvojnim idejama i ideologijama, koje slijede znanstvena i racionalna provjeravanja i trajna propitkivanja. Suprotstavljati ta dva pojma, te dvije humanističke paradigme, od kojih je ideologija matična paradigma a tehnologija nužno njen sekundarni slijed na racionalnoj provjeri i produkt je racionalne provjere svake ideologije, znači, ili lagati, ili ne shvaćati odnose između ideje, ljudskoga društva, humane zajednice i tehnologije kao instrumenta ostvarivanja te zajednice. Ima i treća mogućnost –  biti Vrdoljak, ali ta mogućnost je civilizacijski incident. Ako se s druge strane tehnologija nameće kao temeljna paradigma ustroja i razvoja ljudske zajednice i izvan ljudske povjesnosti, onda to izvan svake sumnje, racionalno i znanstveno znači oduzimanje ljudima temeljnih antropoloških obilježja, kao primjerice Istanbulskom konvencijom, pri čemu temelj ustroja društvenih odnosa postaje standard koji nameće tehnološko uređenje zajednice, koja se podčinjava zahtjevima tehnologije

Bit stvari je uvijek da je to zapravo služenje kontrolorima tehnologije, odnosno – uskim skupinama ljudi koje nemaju nikakav legitimitet upravljanja ljudskom zajednicom, čime se i formalno upravljanje ljudskim zajednicama oduzima – članu zajednice, čovjeku.

I eto mainstreama.
Eto Kuščevića.
Eto Vrdoljaka.
Eto Pupovca.
Eto Marasa i Obersnela.
I, eto mraka.

To je nulta točka dehumanizacije čovjeka, i svođenje njegovoga postojanja na objekt, na uređaj ili tehnološki element, bez ikakvoga prirodnog, znanstvenog i vjerskog subjektiviteta, a što je u racionalnom pogledu najbitnije – i bez ikakvoga stvaralačkoga odnosa prema svome postojanju.

Kad to govorim, govorim o opstanku čovjeka kao vrste, koji se zasniva na reprodukciji ljudskoga bića, na prirodnom i znanstvenom poimanju ljudske spolnosti, na poimanju ljudskoga prirodnoga odnosa prema vlastitom opstanku i reprodukciji, što je izravni udar na praiskonsku bit čovjeka kao bića koje čini prirodni sustav životnoga ciklusa na zemlji. U tom kontekstu valja razmotriti koje sve skupine zagovaraju i podupiru ovo što radi Divjak!

I nema tu nepravilnosti.

Zato je Plenković nametnuo Istanbulsku konvenciju.

Zato je sestra blizanka te konvencije – reforma obrazovanja kojoj svjedočimo.

Sve antivrijednosti, sve što relativizira život, znanje, um i duh čovjeka okupilo se oko – reforme Plenković- Divjak.

Onaj tko polazi od pozicije da znanje o njegovoj zajednici, a to se u ljudskim odnosima reproducira povijesnom znanošću, nema svrhe, da nije potrebno, te da će ljudsku osobnost pripadnika zajednice, makar to bili „njegovi sinovi“ kao Vrdoljakovi u ovom slučaju, samostalno urediti tržište i odnosi ponude i potražnje, te tehnologija iz prethodnog stavka, očito je, ili nema blage veze o humanističkim načelima uređenja i utemeljenja ljudskih zajednica, ili misli da će on uvijek biti taj koji kreira pravila, ili – je budala.

To je temeljno polazište svih namjera i ciljeva grupacija koje nastoje uspostaviti potpunu kontrolu na današnjim svijetom, pri čemu se uzdizanje tehnologije koja ima globalno značenje i globalno je dostupna, u poziciju neupitnoga uzora, koristi i kao model brisanja specifičnih ljudskih integrativnih niti, te načela na kojima počivaju specifične ljudske zajednice. Zato je tehnologija nužan zamjenski sastojak za novu integraciju i istodobno za dezintegraciju tradicionalnog društva, jer istiskuje i vjeru i razum na kojima je počivao suvjektivitet dosadašnjih ljudskih, pa prema tome nužno i nacionalnih zajednica.

U takvim novim, isključivo tehnološki određenim, integracijama povijest i izučavanje zajedničkih vrjednota jedne zajednice nemaju ni svrhe ni potrebe, a saznanja o povijesnim integrativnim vezama određenih zajednica znače izravan problem i zaprijeku provođenju globalizacijskoga brisanja autentičnih veza ljudskih zajednica. Zagovaratelji toga načela zapravo svjesno ili ne zagovaraju nestanak čovjeka, jer se ne može uspostaviti uzor tehnologije s kompromisnim uvažavanjem postojećih ljudskih načela, pa prema tome i reprodukcijskih i svih onih na kojima počiva postojanje čovjeka i dosadašnje ljudske zajednice. Zato se paralelno s tim promiče nova seksualna paradigma, Istanbulska konvencija, rodna ideologija, nova spolnost i posvemašnja destrukcija obitelji kao temljne društvene ali i reproduktivne zajednice čovjeka, jer se na drugi način ne može nametnuti pokornost tehnološkom, dakle materijalnom, umjesto ideji i umnosti.

Zato bi puno primjereniji poklič Blaženke Divjak trebao biti – Smrt razumu i vjeri, sloboda tehnici!

Čak bi i simbolički bila nasljednica anticivilizacijske antifa paradigme.

Ako je vrhunski naravni uzor ljudima samo i isključivo ono što je stvorio čovjek u jednome trenutku, onda je ljudsko pravo, dakle pravo takvoga čovjeka mjenjati i samu prirodu ljudi, dakle i pravo na stvaranje novoga čovjeka. Zato je Divjakicina reforma, a prije toga Jokićeva, jednom riječju ipak samo Plenkovićeva mainstream reforma, toliko suprotstavljena samoj esenciji čovjeka. U političkom smislu, zato se ne može govoriti o reformi Blaženke Divjak, nego o političkoj platformi Andreja Plenkovića, simbola anticivilizacijskoga mainstreama u suvremenoj Hrvatskoj.

Jedini je praktičan problem ovdje, koji Vrdoljak i Divjakica, a izvan svake sumnje ni Plenković kao pozadinska snaga ovih nametanja ne razumiju, da nametanja antihumanističkih načela ljudsku zajednicu pretvara u zvjerinjak, a zvijeri u pravilu kolju vođe čopora kad onemoćaju. Ne znam jesu li Plenković ili Vrdoljak spremni na takvu sudbinu, odnosno, jesu li svjesni da neće vječno oni biti na čelu zajednice ili čopora, te znaju li koje su posljedice toga nastojanja i što ih na kraju čeka, ako uspiju primjeniti svoje ideje?

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari