Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenković mora razoriti politike ljevice, a na samo pobjediti Milanovića

Objavljeno

na

Pred izborima za Hrvatski sabor

Kako mjeriti mjere Andreja Plenkovića na njegovom putu ususret izborima za Hrvatski sabor? Je li dovoljno što je on nasuprot Milanoviću jasno istaknuo da je Srb u vrijeme komunizma korišten za izazivanje kompleksa i krivnje hrvatskom narodu, da osuđuje sve oblike totalitarizma, da će njegova vlada smanjiti PDV i znatno ojačati položaj Hrvatske, u svakom pogledu? Nije to malo, pogotovo nije malo u usporedbi s Milanovićem, ali sve ukazuje da je situacija u zemlji puno dramatičnija od duga koji imamo, broja nezaposlenih i blokiranih, jer je upravo politički poredak i njegova destruktivnost generator svih nevolja hrvatskoga naroda.

U Hrvatskoj danas nije dovoljno biti bolji od Milanovića, nužno je zadobiti povjerenje hrvatskoga naroda za uništenje ideje i politike koju Milanović predstavlja. A to se ne može nadmudrivanjem s njim oko nebitnih stvari.

Činjenica jest da je više od stotinu milijardi kuna zemlja zadužena, a da je u međuvremenu progresivno rasla samo industrija antifašizma, broj uposlenih antifa i financiranih antifa udruga snažno bujao dok su svi ostali pokazatelji zaposlenosti rapidno opadali, broj državnih sinekura isključivo toj strukturi rastao, a sve nacionalno se urušavalo. Rasla je proizvodnja krivnje hrvatskome narodu, kao i agresivnost neokomunističkih struktura i velikosrpska politička agresija utoliko više što su jasniji i poznatiji bili dokazi njihovih epohalnih zločina. U državni poredak su pored tisuća postojećih vraćani agenti KOS-a kao Pejnović, najbliži suradnici Mike Špiljka, čiji je politički rukopis danas na sudu za krvave zločine u Münchenu.

U tom kaosu, koji se valja zemljom, značajne osobe postaju i politički patuljci miletićevskog profila, koji promoviraju i državnost Istre, računajući na industrijski pogon antife i isplativost neprijateljstva prema Hrvatskoj. U takvim postupcima čak ni javna percepcija napušenoga tipa i još napušenije politike nije opravdanje niti igra. I miš može nauditi teško bolesnom slonu. Ispod svega toga je politički rukopis Milanovićeve koalicije, to se ponovno nudi na izborima kao – rješenje.

Političko srbovanje

Ljudima od kojih HDZ očekuje potporu treba jasno reći što se događa s Hrvatskom danas. Srb je pokazao potpuno jasno da je, uz sve ostalo destruktivno, Milanovićeva politika – političko srbovanje. Milanović je osudio svaku primjedbu protiv Pupovčevog velikosrpskog rituala u Srbu, žestoko se obrušio na HDZ zbog toga, jasno podržao Pupovca i velikosrpske orgije na tom simboličkom i latentnom žarištu velikosrpske politike u Hrvatskoj, a govornici na skupu su bili Milanovićevi ljudi s izbornih lista.

Plenković i HDZ iskreno govoreći mogu biti zahvalni tim tipovima, jer im silno olakšavaju političku kampanju, kreiranje poruka i odgovarajućih politika, te u konačnici animiranje hrvatskoga naroda.

Što je Plenkoviću činiti?

Nije dovoljno popratiti svakodnevne manifestacije zlokobne antife i velikosrpske politike pune mržnje i nasilja pod pokroviteljstvom suvremene hrvatske države, tako da HDZ osuđuje sve oblike totalitarizama. Jer, ne osuđuje.

Ništa ne znači deklaracija o „osudi“ ako se to neće pretvoriti u zakone i društvene standarde. Ako će i dalje Pupovac i Srbija otvoreno današnju Hrvatsku nasilno vraćati uz pomoć antifa politike na pozicije prije devedesete godine, a to je upravo smisao „antifašizma“ u Srbu i srpskog antifašizma u Hrvatskoj, to je smisao i motiv naziva Srpsko narodno vijeće, koje je utemeljeno u lipnju 1991. godine upravo u Srbu nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, a Pupovac ga je oživio i obnovio i danas djeluje kao legalni politički okvir za unutarnju agresiju na hrvatski narod. Nadalje to je smisao i motiv obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno koji je utemeljen za vrijeme Republike Srpske Krajine, to je smisao kompletne politike Milorada Pupovca i kompletne lijeve koalicije. Poništiti rezultate nacionalnog referenduma, proglašenja neovisnosti Hrvatske i pobjede u oslobodilačkom ratu. Upravo tome svakodnevno svjedočimo. To je i motiv izbjegavanja „rasprava o prošlosti“. Upravo zbog toga što to nije – prošlost nego sadašnjost i budućnost.

Deklarativna osuda za takvu bolest i takav razorni udar na esenciju hrvatske državnosti nije dovoljna. Nužno je naciji jasno i glasno objaviti namjeru donošenje zakona koji će takve oblike „političkoga djelovanja“ kriminalizirati, a nositelje takvih namjera – službeno proglasiti razbojnicima. Tako se osuđuje totalitarizam.

Plenković i HDZ moraju jamčiti potpuno političko uništenje političke ideje Milorada Pupovca i navodnog “antifašizma” koji on, Mesić, Milanović, Pusić i slični – predstavljaju. Ako su Plenković i HDZ ono za što se predstavljaju. Plenković zbog toga mora špekulacije oko mogućnosti velike koalicije imperativno otkloniti, te predstaviti politike koje će u skorom vremenu potpuno uništiti zlo i legalitet takvim namjerama u samostalnoj hrvatskoj državi. To se neće riješiti smanjivanjem PDV-a, neće ni investicijama, neće ni povlačenjem sredstava iz EU fondova niti najgenijalnijom ekonomskom politikom.

Ako se Plenković opredjeli za takvu snažnu nacionalnu politiku, neće morati povlačiti za rukav Turke, Židove, Amerikance, Francuze, doći će mu već u kampanji desetine Hrvata iz cijeloga svijeta koji i hoće i mogu uložiti milijarde eura u svoju slobodnu domovinu s uređenim državnim okvirom. Ali, zemlja mora biti slobodna. Ti ljudi ne dolaze jer se od zemlje i države napravila karikatura, a pogotovo su oni smetnja zbog možebitnoga nepoćudnog utjecaja na unutarnjo-političke procese pod kontrolom antife i naslijeđenih antihrvatskih struktura. Na to treba računati, tu je izlaz, ne samo iz političkih problema, jer je svako političko riješenje izravno rješenje desetine drugih posrednih zahtjeva i potreba.

Ekonomska politika nije izvorište problema, a izvorište, primarna emisija zla i metastaza se mora otkloniti. Bez toga nema nikakvoga oporavka i nikakvoga razvoja. Bez toga nema budućnosti naroda, hrvatskoga naroda.

Izbjeći nejasne poruke

Plenković mora nužno izbjeći za početak nejasne i pogotovo netočne poruke, naročito one koje bi se mogle lako upotrijebiti za razbuktavanje ciljano posijanih sumnji protiv njega. To je dobrim dijelom Karamarka stajalo glave, svakako više nego sva moć antifa ili Mosta. Pri tom ne mislim na poruke koje će razljutiti antifu, nego na poruke svome izbornom tijelu.

Na svu sreću prestao je javno ponavljati da je njegova vizija i misija vratiti HDZ-u povjerenje „građana“, jer je to teška pogreška. Zbog čega? Zbog toga što u Hrvatskoj imamo temeljni udar na hrvatsku državnost upravo preko nasrtaja na identitet hrvatskoga naroda, a tek onda se ta subverzija i razaranje prenosi i na – građanska, ljudska, osobna i svaka druga prava i statuse. Ne može neslobodan narod biti temelj građanskih sloboda, niti zamaha ukupnih razvojnih potencijala. To je i teorijski i praktično nespojivo. Ali, nije se odrekao opasne višeznačnosti s „izvorištima u politici europskih pučana“.

Plenković ističe: „Ono što je važno i što želim reći, hrvatsko selo, hrvatska poljoprivreda, Slavonija, naši ribari, bit će visoko među prioritetima našeg političkog programa i očekujemo da se brojni simpatizeri, pa i članovi HSS-a, pronađu u prioritetima koje će HDZ predstaviti na rujanskim izborima”.

Zatim kaže: „…koji će moći predstaviti HDZ onakvim kakvim ga ja vidim, a to je jedna jasno definirana stranka desnoga centra, čvrsto ukorijenjena u obitelj Europske pučke stranke koja poštuje univerzalne humanističke vrijednosti i baštini i narodnjačku i demokršćansku tradiciju”.

Da vidimo ima li političkog centra između poruke Milorada Pupovca u Srbu i njegovih trabanata Mesića, Pusića, te naknadno Milanovića i bilo čega – nacionalnog hrvatskog. Što bi bio taj centar? Toga nema. Dakle, nemoguće je logički ujediniti, povezati izraze „jasan“ i „centar“ jer je politički centar u ovakvoj Hrvatskoj, gdje se vodi ogorčena bitka za i protiv postojanja hrvatske države, izmišljotina. Kao što je u sadržajnom smislu zapravo teorijska izmišljotina, koja se primjenjuje za održavanje besmislenih ravnoteža u društvima i nametanje potpuno izmišljenih navodnih vrednota, standarda i umivanje klasičnih nastranosti. To je centar.

Centar je skrovište globalnih nastranosti, odnosno Las Vegas politike. Ili, figurativno, to je pokušaj uvjeravanja ribara da s ribičkim štapom i mamcima ode duboko u pustinjski pijesak umjesto na more ili rijeku, bacati udicu po dinama. Ribu može dobiti samo ako ispadne iz zrakoplova. Plenković i HDZ će dobiti glas na centru koliko i ribar uloviti ribu u pustinjskom pijesku, zanemarujući milijune riba u bistrim hrvatskim izvorima, kojima ili ne znaju ili ne žele pristupiti. A vrlo je jednostavno, pokucaj i otvorit će ti se.

Ljudi znaju što se dogodilo u Srbu

U Hrvatskoj ljudi znaju što se dogodilo u Srbu u više navrata. Znaju i namjere Milorada Pupovca i što on i njegovi kompanjoni simboliziraju, znaju prepoznati ponašanje današnje Srbije, znaju što rade Pusić i Milanović, znaju što simbolizira Mesić. I, upravo s tim se na personalnoj razini suočavaju na predstojećim izborima. Kako izjednačiti ili učiniti humanističkim standardima i univerzalnim vrijednostima opravdavanje i reletiviziranje agresije protiv hrvatskoga naroda, koju je najviši sud međunarodne zajednice nazvao agresijom s elementima genocida, s upornom i otvorenom kriminalizacijom oslobodilačke akcije Oluja kojom su poništeni rezultati genocida i zločinačke agresije? Pupovac to uporno radi godinama predstavljajući takvu politiku slobodom i pravom srpske nacionalne manjine, nazivajući Oluju i oslobođenje Hrvatske od zla, genocidom. Kako dakle te stvarnosti, ta iskustva, te politike i njihove predstavnike dovesti u svezu s činjenicama na kojima počiva i međunarodni pravni poredak i kolektivna svijest hrvatskoga naroda?

To je nemoguće.

Što je europsko i univerzalno u tome?

Ništa.

To je izrugivanje europskim načelima.

Što je demokršćansko u toleriranju takvih standarda?

Apsolutno ništa.

Sve potpuno suprotno.

Zbog toga treba upravo to reći svome biračkom tijelu.

Ponavljam, nemoguće je imati dobru državu koja tolerira neprijateljstvo takvih razmjera prema svome narodu. Europa suverenih naroda i slobodnih država počiva na sasvim drugim standardima. Prihvaćajući legalnima standarde koje u Hrvatskoj nameće Milanovićeva ljevica, Pupovac, antife i Srbija, Hrvatska se potpuno odriče Europe i svrstava se sadržajno, društveno, politički i državno u dojučerašnje balkansko blato. I, na taj način, odričući se načela i istine, ulazi na teren na kojemu hrvatski narod nikada nije bio na svome, izlaže se nestanku i gubitništvu epskih razmjera.

Što Plenkoviću znači višestruko ponavljanje da je njegova vizija HDZ-a „ukorijenjena u obitelj Europske pučke stranke“? Ukorjenjivanje nečega je isticanje temeljnih izvorišta svih stranačkih politika upravo u tom korijenu. Nije li temeljni korijen svih hadezeovih politika prije svega – hrvatski narod, njegova povijesna baština, tradicija, kultura, vrijednosti? Čemu isticati apstraktne europske vrijednosti pored svojih nacionalnih, na kojima je uostalom i nastala suvremena Europa?

Zar je Europa manje Europa uz integrirane hrvatske vrijednosti? Nije. Niti je cjelovita bez njih.

O kojoj Europi pričamo?

Plenković griješi ističući u prvi plan europske pučke vrijednosti, jer između ostaloga s tim jako pojačava sumnje svoga izbornoga tijela, a suparnicima na ljevici i nepovjerenju na desnici daje povoda za snažno jačanje antifa stereotipa o tome da je on samo i jedino briselski birokrat sa zadatkom pacificirati Hrvatsku. A griješi i ako misli da će impresionirati hrvatske birače s tim što je on prihvatljiviji Europi, od Milanovića. To je potpuno nebitno za odluku na izborima.

Dakle, što je polazište Plenkoviću? Neka apstraktna, univerzalna i nedefinirana politička vrijednost koja se može tumačiti od prigode do prigode kako tko hoće, do mjere da čak i Milorad Pupovac i njegove kreature iz Srba to mogu proglasiti kada hoće svojim političkim i vrijednosnim izvorištem, odnosno svojom Europom ili – izvorna hrvatska vrijednost, koja je operativno primjenjiva i ostvariva u Hrvatskoj.

Dakle, o kojoj Europi pričamo?

Europa koja počiva na relativizaciji zločina, laži, koja bez rezerve grli ovakvu Srbiju – ne treba Hrvatskoj. To je sva istina.

Nije smisao saveza europskih pučana u tome da se na nacionalnim razinama prihvati apstraktna vrijednost, pa se iz nje izvlače operativne politike, već je smisao u obrnutom redoslijedu. Od konkretnih nacionalnih politika, vrijednosti i ciljeva jedino je moguće stvoriti konkretan, realan i održiv zajednički Europski savez. Usprkos kanonima ni Katolička crkva se nikako ne može, ako želi ostati vjerna Kristu, posve jednako  ponašati u Njemačkoj i Hrvatskoj. Jednostavno, problemi žive Crkve, dakle ljudi, su različiti, različite bi i poruke živoga Isusa Krista bile tim ljudima. Zbog toga ljudi i vjeruju u njegovu božanstvenost.

Sve drugo je izrazito pogrešno.

Dakle, kakve politike primjeniti?

Politike dijaloga i održavanja društvene ravnoteže s otvorenom mržnjom u Srbu koju simbolizira Pupovac, otvorene potpore toj mržnji koju javno ističe Milanović i njegova koalicija, otvorene mržnje i agresije koju dnevno emitira Srbija oslanjajući se na takve politke u Hrvatskoj, koje realno mogu preuzeti upravljanje državom, ili javno objaviti da će HDZ sa svojim saveznicima spriječiti te politike i strateški ih političkim sredstvima sasjeći u korijenu?

Plenković, ako je razborit političar, nema alternative ovom drugom.

Autor: Marko Ljubić/ Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari