Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenković mora razoriti politike ljevice, a na samo pobjediti Milanovića

Objavljeno

na

Pred izborima za Hrvatski sabor

Kako mjeriti mjere Andreja Plenkovića na njegovom putu ususret izborima za Hrvatski sabor? Je li dovoljno što je on nasuprot Milanoviću jasno istaknuo da je Srb u vrijeme komunizma korišten za izazivanje kompleksa i krivnje hrvatskom narodu, da osuđuje sve oblike totalitarizma, da će njegova vlada smanjiti PDV i znatno ojačati položaj Hrvatske, u svakom pogledu? Nije to malo, pogotovo nije malo u usporedbi s Milanovićem, ali sve ukazuje da je situacija u zemlji puno dramatičnija od duga koji imamo, broja nezaposlenih i blokiranih, jer je upravo politički poredak i njegova destruktivnost generator svih nevolja hrvatskoga naroda.

U Hrvatskoj danas nije dovoljno biti bolji od Milanovića, nužno je zadobiti povjerenje hrvatskoga naroda za uništenje ideje i politike koju Milanović predstavlja. A to se ne može nadmudrivanjem s njim oko nebitnih stvari.

Činjenica jest da je više od stotinu milijardi kuna zemlja zadužena, a da je u međuvremenu progresivno rasla samo industrija antifašizma, broj uposlenih antifa i financiranih antifa udruga snažno bujao dok su svi ostali pokazatelji zaposlenosti rapidno opadali, broj državnih sinekura isključivo toj strukturi rastao, a sve nacionalno se urušavalo. Rasla je proizvodnja krivnje hrvatskome narodu, kao i agresivnost neokomunističkih struktura i velikosrpska politička agresija utoliko više što su jasniji i poznatiji bili dokazi njihovih epohalnih zločina. U državni poredak su pored tisuća postojećih vraćani agenti KOS-a kao Pejnović, najbliži suradnici Mike Špiljka, čiji je politički rukopis danas na sudu za krvave zločine u Münchenu.

U tom kaosu, koji se valja zemljom, značajne osobe postaju i politički patuljci miletićevskog profila, koji promoviraju i državnost Istre, računajući na industrijski pogon antife i isplativost neprijateljstva prema Hrvatskoj. U takvim postupcima čak ni javna percepcija napušenoga tipa i još napušenije politike nije opravdanje niti igra. I miš može nauditi teško bolesnom slonu. Ispod svega toga je politički rukopis Milanovićeve koalicije, to se ponovno nudi na izborima kao – rješenje.

Političko srbovanje

Ljudima od kojih HDZ očekuje potporu treba jasno reći što se događa s Hrvatskom danas. Srb je pokazao potpuno jasno da je, uz sve ostalo destruktivno, Milanovićeva politika – političko srbovanje. Milanović je osudio svaku primjedbu protiv Pupovčevog velikosrpskog rituala u Srbu, žestoko se obrušio na HDZ zbog toga, jasno podržao Pupovca i velikosrpske orgije na tom simboličkom i latentnom žarištu velikosrpske politike u Hrvatskoj, a govornici na skupu su bili Milanovićevi ljudi s izbornih lista.

Plenković i HDZ iskreno govoreći mogu biti zahvalni tim tipovima, jer im silno olakšavaju političku kampanju, kreiranje poruka i odgovarajućih politika, te u konačnici animiranje hrvatskoga naroda.

Što je Plenkoviću činiti?

Nije dovoljno popratiti svakodnevne manifestacije zlokobne antife i velikosrpske politike pune mržnje i nasilja pod pokroviteljstvom suvremene hrvatske države, tako da HDZ osuđuje sve oblike totalitarizama. Jer, ne osuđuje.

Ništa ne znači deklaracija o „osudi“ ako se to neće pretvoriti u zakone i društvene standarde. Ako će i dalje Pupovac i Srbija otvoreno današnju Hrvatsku nasilno vraćati uz pomoć antifa politike na pozicije prije devedesete godine, a to je upravo smisao „antifašizma“ u Srbu i srpskog antifašizma u Hrvatskoj, to je smisao i motiv naziva Srpsko narodno vijeće, koje je utemeljeno u lipnju 1991. godine upravo u Srbu nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, a Pupovac ga je oživio i obnovio i danas djeluje kao legalni politički okvir za unutarnju agresiju na hrvatski narod. Nadalje to je smisao i motiv obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno koji je utemeljen za vrijeme Republike Srpske Krajine, to je smisao kompletne politike Milorada Pupovca i kompletne lijeve koalicije. Poništiti rezultate nacionalnog referenduma, proglašenja neovisnosti Hrvatske i pobjede u oslobodilačkom ratu. Upravo tome svakodnevno svjedočimo. To je i motiv izbjegavanja „rasprava o prošlosti“. Upravo zbog toga što to nije – prošlost nego sadašnjost i budućnost.

Deklarativna osuda za takvu bolest i takav razorni udar na esenciju hrvatske državnosti nije dovoljna. Nužno je naciji jasno i glasno objaviti namjeru donošenje zakona koji će takve oblike „političkoga djelovanja“ kriminalizirati, a nositelje takvih namjera – službeno proglasiti razbojnicima. Tako se osuđuje totalitarizam.

Plenković i HDZ moraju jamčiti potpuno političko uništenje političke ideje Milorada Pupovca i navodnog “antifašizma” koji on, Mesić, Milanović, Pusić i slični – predstavljaju. Ako su Plenković i HDZ ono za što se predstavljaju. Plenković zbog toga mora špekulacije oko mogućnosti velike koalicije imperativno otkloniti, te predstaviti politike koje će u skorom vremenu potpuno uništiti zlo i legalitet takvim namjerama u samostalnoj hrvatskoj državi. To se neće riješiti smanjivanjem PDV-a, neće ni investicijama, neće ni povlačenjem sredstava iz EU fondova niti najgenijalnijom ekonomskom politikom.

Ako se Plenković opredjeli za takvu snažnu nacionalnu politiku, neće morati povlačiti za rukav Turke, Židove, Amerikance, Francuze, doći će mu već u kampanji desetine Hrvata iz cijeloga svijeta koji i hoće i mogu uložiti milijarde eura u svoju slobodnu domovinu s uređenim državnim okvirom. Ali, zemlja mora biti slobodna. Ti ljudi ne dolaze jer se od zemlje i države napravila karikatura, a pogotovo su oni smetnja zbog možebitnoga nepoćudnog utjecaja na unutarnjo-političke procese pod kontrolom antife i naslijeđenih antihrvatskih struktura. Na to treba računati, tu je izlaz, ne samo iz političkih problema, jer je svako političko riješenje izravno rješenje desetine drugih posrednih zahtjeva i potreba.

Ekonomska politika nije izvorište problema, a izvorište, primarna emisija zla i metastaza se mora otkloniti. Bez toga nema nikakvoga oporavka i nikakvoga razvoja. Bez toga nema budućnosti naroda, hrvatskoga naroda.

Izbjeći nejasne poruke

Plenković mora nužno izbjeći za početak nejasne i pogotovo netočne poruke, naročito one koje bi se mogle lako upotrijebiti za razbuktavanje ciljano posijanih sumnji protiv njega. To je dobrim dijelom Karamarka stajalo glave, svakako više nego sva moć antifa ili Mosta. Pri tom ne mislim na poruke koje će razljutiti antifu, nego na poruke svome izbornom tijelu.

Na svu sreću prestao je javno ponavljati da je njegova vizija i misija vratiti HDZ-u povjerenje „građana“, jer je to teška pogreška. Zbog čega? Zbog toga što u Hrvatskoj imamo temeljni udar na hrvatsku državnost upravo preko nasrtaja na identitet hrvatskoga naroda, a tek onda se ta subverzija i razaranje prenosi i na – građanska, ljudska, osobna i svaka druga prava i statuse. Ne može neslobodan narod biti temelj građanskih sloboda, niti zamaha ukupnih razvojnih potencijala. To je i teorijski i praktično nespojivo. Ali, nije se odrekao opasne višeznačnosti s „izvorištima u politici europskih pučana“.

Plenković ističe: „Ono što je važno i što želim reći, hrvatsko selo, hrvatska poljoprivreda, Slavonija, naši ribari, bit će visoko među prioritetima našeg političkog programa i očekujemo da se brojni simpatizeri, pa i članovi HSS-a, pronađu u prioritetima koje će HDZ predstaviti na rujanskim izborima”.

Zatim kaže: „…koji će moći predstaviti HDZ onakvim kakvim ga ja vidim, a to je jedna jasno definirana stranka desnoga centra, čvrsto ukorijenjena u obitelj Europske pučke stranke koja poštuje univerzalne humanističke vrijednosti i baštini i narodnjačku i demokršćansku tradiciju”.

Da vidimo ima li političkog centra između poruke Milorada Pupovca u Srbu i njegovih trabanata Mesića, Pusića, te naknadno Milanovića i bilo čega – nacionalnog hrvatskog. Što bi bio taj centar? Toga nema. Dakle, nemoguće je logički ujediniti, povezati izraze „jasan“ i „centar“ jer je politički centar u ovakvoj Hrvatskoj, gdje se vodi ogorčena bitka za i protiv postojanja hrvatske države, izmišljotina. Kao što je u sadržajnom smislu zapravo teorijska izmišljotina, koja se primjenjuje za održavanje besmislenih ravnoteža u društvima i nametanje potpuno izmišljenih navodnih vrednota, standarda i umivanje klasičnih nastranosti. To je centar.

Centar je skrovište globalnih nastranosti, odnosno Las Vegas politike. Ili, figurativno, to je pokušaj uvjeravanja ribara da s ribičkim štapom i mamcima ode duboko u pustinjski pijesak umjesto na more ili rijeku, bacati udicu po dinama. Ribu može dobiti samo ako ispadne iz zrakoplova. Plenković i HDZ će dobiti glas na centru koliko i ribar uloviti ribu u pustinjskom pijesku, zanemarujući milijune riba u bistrim hrvatskim izvorima, kojima ili ne znaju ili ne žele pristupiti. A vrlo je jednostavno, pokucaj i otvorit će ti se.

Ljudi znaju što se dogodilo u Srbu

U Hrvatskoj ljudi znaju što se dogodilo u Srbu u više navrata. Znaju i namjere Milorada Pupovca i što on i njegovi kompanjoni simboliziraju, znaju prepoznati ponašanje današnje Srbije, znaju što rade Pusić i Milanović, znaju što simbolizira Mesić. I, upravo s tim se na personalnoj razini suočavaju na predstojećim izborima. Kako izjednačiti ili učiniti humanističkim standardima i univerzalnim vrijednostima opravdavanje i reletiviziranje agresije protiv hrvatskoga naroda, koju je najviši sud međunarodne zajednice nazvao agresijom s elementima genocida, s upornom i otvorenom kriminalizacijom oslobodilačke akcije Oluja kojom su poništeni rezultati genocida i zločinačke agresije? Pupovac to uporno radi godinama predstavljajući takvu politiku slobodom i pravom srpske nacionalne manjine, nazivajući Oluju i oslobođenje Hrvatske od zla, genocidom. Kako dakle te stvarnosti, ta iskustva, te politike i njihove predstavnike dovesti u svezu s činjenicama na kojima počiva i međunarodni pravni poredak i kolektivna svijest hrvatskoga naroda?

To je nemoguće.

Što je europsko i univerzalno u tome?

Ništa.

To je izrugivanje europskim načelima.

Što je demokršćansko u toleriranju takvih standarda?

Apsolutno ništa.

Sve potpuno suprotno.

Zbog toga treba upravo to reći svome biračkom tijelu.

Ponavljam, nemoguće je imati dobru državu koja tolerira neprijateljstvo takvih razmjera prema svome narodu. Europa suverenih naroda i slobodnih država počiva na sasvim drugim standardima. Prihvaćajući legalnima standarde koje u Hrvatskoj nameće Milanovićeva ljevica, Pupovac, antife i Srbija, Hrvatska se potpuno odriče Europe i svrstava se sadržajno, društveno, politički i državno u dojučerašnje balkansko blato. I, na taj način, odričući se načela i istine, ulazi na teren na kojemu hrvatski narod nikada nije bio na svome, izlaže se nestanku i gubitništvu epskih razmjera.

Što Plenkoviću znači višestruko ponavljanje da je njegova vizija HDZ-a „ukorijenjena u obitelj Europske pučke stranke“? Ukorjenjivanje nečega je isticanje temeljnih izvorišta svih stranačkih politika upravo u tom korijenu. Nije li temeljni korijen svih hadezeovih politika prije svega – hrvatski narod, njegova povijesna baština, tradicija, kultura, vrijednosti? Čemu isticati apstraktne europske vrijednosti pored svojih nacionalnih, na kojima je uostalom i nastala suvremena Europa?

Zar je Europa manje Europa uz integrirane hrvatske vrijednosti? Nije. Niti je cjelovita bez njih.

O kojoj Europi pričamo?

Plenković griješi ističući u prvi plan europske pučke vrijednosti, jer između ostaloga s tim jako pojačava sumnje svoga izbornoga tijela, a suparnicima na ljevici i nepovjerenju na desnici daje povoda za snažno jačanje antifa stereotipa o tome da je on samo i jedino briselski birokrat sa zadatkom pacificirati Hrvatsku. A griješi i ako misli da će impresionirati hrvatske birače s tim što je on prihvatljiviji Europi, od Milanovića. To je potpuno nebitno za odluku na izborima.

Dakle, što je polazište Plenkoviću? Neka apstraktna, univerzalna i nedefinirana politička vrijednost koja se može tumačiti od prigode do prigode kako tko hoće, do mjere da čak i Milorad Pupovac i njegove kreature iz Srba to mogu proglasiti kada hoće svojim političkim i vrijednosnim izvorištem, odnosno svojom Europom ili – izvorna hrvatska vrijednost, koja je operativno primjenjiva i ostvariva u Hrvatskoj.

Dakle, o kojoj Europi pričamo?

Europa koja počiva na relativizaciji zločina, laži, koja bez rezerve grli ovakvu Srbiju – ne treba Hrvatskoj. To je sva istina.

Nije smisao saveza europskih pučana u tome da se na nacionalnim razinama prihvati apstraktna vrijednost, pa se iz nje izvlače operativne politike, već je smisao u obrnutom redoslijedu. Od konkretnih nacionalnih politika, vrijednosti i ciljeva jedino je moguće stvoriti konkretan, realan i održiv zajednički Europski savez. Usprkos kanonima ni Katolička crkva se nikako ne može, ako želi ostati vjerna Kristu, posve jednako  ponašati u Njemačkoj i Hrvatskoj. Jednostavno, problemi žive Crkve, dakle ljudi, su različiti, različite bi i poruke živoga Isusa Krista bile tim ljudima. Zbog toga ljudi i vjeruju u njegovu božanstvenost.

Sve drugo je izrazito pogrešno.

Dakle, kakve politike primjeniti?

Politike dijaloga i održavanja društvene ravnoteže s otvorenom mržnjom u Srbu koju simbolizira Pupovac, otvorene potpore toj mržnji koju javno ističe Milanović i njegova koalicija, otvorene mržnje i agresije koju dnevno emitira Srbija oslanjajući se na takve politke u Hrvatskoj, koje realno mogu preuzeti upravljanje državom, ili javno objaviti da će HDZ sa svojim saveznicima spriječiti te politike i strateški ih političkim sredstvima sasjeći u korijenu?

Plenković, ako je razborit političar, nema alternative ovom drugom.

Autor: Marko Ljubić/ Hrvatsko Nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari