Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako Plenković od obrijanih četnika i ćosavih soroševaca misli napraviti snažnu Hrvatsku?

Objavljeno

na

Iako se politički događaji nižu kao na Fordovoj industrijskoj vrpci, upravo zbog frekventnosti proizvodnje idealni su za prebrisavanje nečega što se dogodilo samo nazad sat vremena, što stvara privid totalne informiranosti, a ispod toga skriva stvarnu golemu manipulativnu moć, neke su pojavnosti znakovitije od drugih. I, iako naizgled nepovezane, vrlo su usko esencijalno uvjetovane.

Informativni prostor je s pravom zasjenila Trumpova inauguracija, a u Hrvatskoj se naizgled nevezano odvijao sukob na javnoj sceni oko statusa novinarke HRT-a Jagode Bastalić, te naoko potpuno nevezano – Plenkovićevim izjavama o europskoj prepoznatljivosti hrvatske vanjske politike mirnog rješavanja problema u BiH i sa Srbijom.

Kakve veze imaju ova tri istaknuta događaja međusobno?

Jagoda Bastalić simbolizira aktualno pretežito novinarstvo u Hrvatskoj. Simbolizira i stanje duboke neravnoteže, te status društvenih i političkih pozicija koje presudno odlučuju, odnosno usmjeravaju baš sve u čemu se u društvenom smislu potvrđujemo osobno.

Priča o toj novinarki nastala je na periferiji višetjedne kampanje protiv predsjednice Republike, odnosno jednoga čina njene vanjske politike. Kolinda Grabar Kitarović je shvatila i zna da je jako važno na vrijeme pokušati, prvo izravno doznati što točno Trump kao najmoćniji državnik svijeta namjerava izvan Amerike, i, drugo, pokušati u taj nesumnjivo globalni smjer događanja ukrcati i hrvatski nacionalni interes. Ima li nekoga razumnoga tko ne misli da će od uspješnosti tog ukrcavanja ili integriranja u Trumpove američke politike uveliko ovisiti i razvoj temeljnih interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini te na jugoistoku Europe, ili u sutrašnjem statusu u EU?

Ima li nekoga tko sumnja da će se čitav niz europskih malih naroda i država poučen povijesnim iskustvima u konačnici opredjeljivati prema procjeni snage nositelja alternativnih ponuda, u ovome slučaju eventualne ponude i jamstava Angele Merkel i briselskih političara kao što je Tusk recimo, s jedne strane, i Trumpa, s druge strane?

Nema.

U konačnici, povijesna iskustva hrvatskog naroda su na takvim prekretnicama prilično upozoravajuća i tragična do devedesetih godina, kada bismo kao i u prethodnim epohalnim promjenama strahovito stradali da nismo imali vrhunsko nacionalno vodstvo i da smo se presudno oslanjali na – europske političare. I tada, presudan je bio u nekim manjim momentima oslonac na treptaj ukupne politike SAD-a.

Svi to znamo, ali, postoje snažne silnice koje se boje da će upravo Trump poremetiti dugogodišnje vrlo temeljito pripremane planove, ciljeve i namjere van svake sumnje izvan političkih centara moći, koje su Obaminu administraciju, ali i golemi broj europolitičara i birokrata koristile kao svoje interesne instrumente. To su u ostalom egzaktno dokazali i hakeri s dokumentima Otvorenoga društva, na čijemu je posrednom platnom popisu gotovo cijela europarlamentarna ljevica, a u Hrvatskoj je prošlo ispod medijskog radara izuzev u nekoliko slučajeva. Po onome što smo zdrava razuma vidjeli do sada, od prvoga trenutka samostalnosti Republike Hrvatske, te globalne inicijative koje simbolizira Soroš, bile su izrazito neprijateljske prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i to praktično svakodnevno godinama otvoreno demonstriraju njegovi i njihovi sateliti u Hrvatskoj. Što god Trump napravio, s nekim će se političkim i društvenim tendencijama u Hrvatskoj morati prekinuti, ne sutra, ne za pet godina nego – odmah. Jer nitko, pa ni Trump neće moći pomoći ostvarivanju autentičnih nacionalnih interesa hrvatskom narodu, ako samom državnome vodstvu ne budu jasni. I, ako ih većina naroda ne prepoznaje kao svoje. Nacionalna snaga je upravo u prepoznavanju državnih politika kao – svojih.

Imamo li to izvan poruka o jedinstvenoj europskoj politici, ciljevima, vrijednostima, sve redom pojmova koji ni na banalnoj razini uvida – jednostavno ne stoje?

Nemamo.

Neće tom cilju pomoći ni Plenkovićevi najvažniji trenutni europski političari koje je on nabrojao kao svoje osobne poznanike i prijatelje, jer do danas nisu ništa bitno ni oni ni njihovi prethodnici učinili po tom pitanju, a jesu praktično svi njihovi politički postupci u Hrvatskoj dvojbeni. Kako se na koncu osloniti na Schulza kao na bitan oslonac, ako je on sudjelovao u bojkotu prezentacije bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, na zahtjev Srbije, iako bi morao znati da je Stepinac hrvatska moralna i nacionalna vertikala, a Srbija certificirani razbojnik koji se nije ni u primisli pokajao za nevjerojatna zla kojima je tresao Europu više od deset godina? Doduše, kako istodobno računati na bilo čiju potporu ako su tome bojkotu, također na srpski zahtjev, sudjelovali svi, ponavljam – svi, eurozastupnici navodne hrvatske ljevice? Zbog toga je potpuno pogrešno oslanjati se na njih i govoriti isključivo na temelju tog oslonca na – mir. Mir se naime uvijek postiže vlastitom snagom. To je prevencija svakom nemiru i najvažniji argument u svakoj komunikaciji. Od poslovne, svakodnevne do političke komunikacije.

Vratimo se našoj Bastalićki.

Razvila se tragom jedne informacije javna polemika oko toga je li ona bila za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku i okupacije dijela zemlje, djelatnik okupacijske nacističke paradržave ili nije?

To nužno vodi do banalne rasprave tko je pojavni četnik.

U tom svijetlu, danas je temelj prepoznavanja četnika, odnosno velikosrpskih protagonista i njihovih evidentnih sluga u Hrvatskoj osuđeno na vizualnu simboliku. Šajkača, kokarda, nožina, bradurina, rakijetina, divljaštvo. Ova me polemika o Jagodi Bastalić podsjeća na ne tako davnu polemiku o Grčiću „četniku“ te još nekim pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s pozicija njihovoga navodnoga ili stvarnoga četništva. Idemo stvari sagledati razumnije.

Nije Jagoda četnikuša, nije ni Grčić četnik, niti je to Pupovac, čak nije ni Željko Jovanović. Četnici nisu opasnost za Hrvatsku. Jer su oni budaletine koje se koriste tu i tamo za provokaciju, a u ratovima manje više napadaju slabe, neorganizirane, nenaoružane, kradu, pljačkaju, siluju i pale. Svaku bitku su izgubili u koliko toliko ravnopravnom sudaru s hrvatskim vojnicima, počevši od sukoba s Pavelićevim postrojbama u Drugom svjetskom ratu, do sukoba u Domovinskom ratu. Svaku.

Četnici dakle nisu nikada bili, niti će biti razlog brige ozbiljnoj hrvatskoj državi pa je smiješno u Jagodi Bastalić tražiti četnikušu. Ona je opasnija, ne zbog svojih sposobnosti, nego zbog toga što je ona pojava, a pojava je – politika. Kao što nije pogreška veleposlanik Paro, Goldstein, onaj nesretnik u Beogradu i slični, nego – smišljena pojava, politika. Bastalić je – politika, kao i oni.

Znakovita je reakcija rukovodstva HRT-a, koje je s punim pravom odgovornoga gazde prema svojim djelatnicima reagiralo i – javno osudilo „napade“. A nije, kao odgovoran nacionalni upravitelj, odgovoran hrvatskome narodu recimo dalo jasno očitovanje je li ili nije Jagoda Bastalić bila – četnikuša, ili što misle o sramotnoj emisiji Labirint, koja je i njihovo zrcalo. Dobar gazda bi prije svega vrednovao uradak svog uposlenika, a ovaj „gazda“ abolira sramotan rad, braneći djelatnika od banalne optužbe. Tako se ostavlja prostor nagađanjima, a otvaraju mogućnosti prilično jasnog prebrojavanja i interesnog svrstavanja medijskoga spektra, što je izravno u službi trenutno nepodnošljivo dominantnih snaga u medijima i društvu, koje smišljeno destruiraju Hrvatsku.

Evo primjera.

HINA posluži kao servis Jagode Bastalić i emitira njeno zgražanje, a istovremeno u svojoj informaciji konstatira kvalifikaciju o „nekolicini portala prepoznatih po govoru mržnje“ i svim pretplatnicima u medijskome prostoru šalje –državnu informaciju.

Zašto državnu?

Jer je HINA državna i morala bi biti iznimno odgovorna u svojim tekstovima, a nikako ne bi smjela nuditi konstatacije i kvalifikacije o dijelu desnih medija i novinara, štiteći i promičući one druge. Nebitno je tko ima pravo u polemici o „Bastalić četnikuši“ , bitno je da država nikada, baš nikada nije niti jedan jedini medij u Hrvatskoj proglasila i certificirala kao „govornika mržnje“ pa prema tome nameće se nužno pitanje – čije konstatacije i kvalifikacije koristi HINA, državni medijski servis kao neupitne i svoje.

Koristi GONG-ove, SNV-ove i Lekovićeve ocjene kao – službene informacije.

U prijevodu – Sorošove i Pupovčeve.

Treba li previše pameti i lucidnosti za upozoravajuće indikacije iz činjenice da je Kosanović neovlašteno sudjelovao u snimanju teške diverzije protiv ugleda hrvatskoga naroda i namjernom sramoćenju temelja suvremene hrvatske državnosti u svijetu filmom „15 minuta- masakr u Dvoru“, dobio otkaz i istoga trenutka postao jedan od profesionalnih frontmena SNV-a i njihovih medija i podorganizacija. Dakle, kada te uhvate u nedjelu na jednome javnom mjestu, Pupovac te nagradi za to nedjelo, drugom pozicijom i ponovnim javnim položajem s kojega možeš raditi isto ono što si radio prije toga i za što si kažnjen. A država nastavlja – plaćati.

Nije Bastalić „pucala“ u Kolindu Grabar Kitarović zbog njenih stvarnih ili čak logički utemeljenih izmišljenih grijeha, niti zbog toga jer Bastalićka nosi bradu, šajkaču, kokardu ili nožinu, nego zbog – Predsjedničine odlučnosti da hrvatskoj državnoj politici dadne predznak suverenizma. Bastalić je u to pucala iz oružja javne televizije, a rukovodstvo HRT-a kaže- osuđujemo napade na nju. A šuti o njenoj „pucnjavi“. To je nužno spriječiti pod svaku cijenu, i to je posao odgovorne države. Te se stvari nigdje u svijetu nisu rješavale sukobima zatečenih društvenih grupacija, pogotovo nigdje država nije poticala takvo rješavanje sukoba tolerirajući legitimnom društvenom grupacijom nositelje nasrtaja na same temelje nacionalnog suvereniteta i perući ruke od posljedica.

To što smo naveli nisu primjeri nacionalne snage, nego eklatantni primjeri slabosti, s kojom se suočavamo u stotine paralelnih primjera svakoga dana, pri čemu su udarci na sve elemente društva i nacionalne pozicije silno koordinirani i usuglašeni do nevjerojatne razine suglasnosti. Stoga je neozbiljno i potpuno neodgovorno u procesu prihvaćanja Istanbulske deklaracije o pravima žena uvlačiti u državne standarde rodnu ideologiju, kao što je neodgovorno prihvaćati kao relevantnu raspravu o navodnom plagijatu ministra Barišića dok istovremeno imamo godinama javno objavljene dokaze o potpunom izostanku znanstvene etike kod najviših dužnosnika navodne ljevice, koji su upravo danas najglasniji zagovornici – čistoće i etike u znanosti. Navodim primjere Ive Goldsteina ili Vesne Pusić, te kritike koje su javno na njihov rad izrekli njihovi sadašnji kompanjoni Budak i Kasapović.

Zašto ovo navodim?

Država, odnosno aktualna vlast mora pokazati da ozbiljno namjerava raščistiti s teškim destrukcijama, što naslijeđenim iz prošlosti, što namjerno ucijepljenim u suvremeno hrvatsko društvo djelovanjem notornih globalističkih pokreta bez ikakve nacionalne, društvene, izborne ili ljudske legitimnosti, kao što je Soroševo Otvoreno društvo.

Bez toga nema nikakvog napretka Hrvatske.

Tu dolazimo na Plenkovićevu politiku mirnog rješavanja sporova.

Misli li Plenković da bi mirna reintegracija Podunavlja uspjela, kakva god invalidna bila i u biti bila zadnji spasonosni vlak preživljavanja velikosrpske politike u Hrvatskoj, da Srbija nije imala iskustvo – Oluje, ali i da srpski mentori u tadašnjoj Europi, koji ni danas nisu odustali od svojih namjera, nisu vidjeli da se Hrvatska više ne može držati na lancu, upravo zbog demonstracije – Oluje?

Sigurno ne misli.

Zbog toga se iskreno nadam da, kada govori o prepoznatoj hrvatskoj politici mirnoga rješavanja problema na jugoistoku Europe i u našemu jugoistočnom susjedstvu, Plenković računa na hitnost stvaranja jake Hrvatske, koja to sada nije. Nije upravo zbog ljudi koji s hrvatskih nacionalnih pozornica nesmetano uništavaju, uz sve ostalo i nacionalno dostojanstvo i ponos običnoga čovjeka, šaljući mu poruke o svojoj snazi koju im daju te institucije i pozornice. Tako se obeshrabruje hrvatski narod i njegova politička moć jako slabi. Takva Hrvatska neće biti jaka ni za što, iako imala koliko god tenkova, zrakoplova i pušaka. I tada, prije Oluje, Hrvatska je bila jaka prvenstveno zbog svoga vodstva, nacionalnog povjerenja u vodstvo i zbog toga što je koliko toliko držala neprijatelje i destrukciju u mišjim rupama.

Danas Hrvatska upravo zbog toga što su ta stvorenja izmigoljila iz mišjih rupa te se zbog povlaštenih javnih pozicija ponašaju i izgledaju kao slonovi, iako su i dalje vrijednosni miševi, nije jaka, nego – slaba.
Tu javnu sliku i percepciju državno rukovodstvo, prije svih Plenković mora promijeniti, inače neće imati niti jedan jedini argument za mirno rješavanje sporova. Sasvim suprotno. A ta promjena mora u pretežitom smislu započeti upravo na HRT-u i HINA-i, jer su oni pozornice navodne snage stvarnih miševa.

Zbog toga je Bastalić bitna, a ne zbog toga je li bila ili ostala četnikuša. Ona je, kao i destruktivni veleposlanici, kao i Soroševe udruge u Hrvatskoj, kao i kampanja protiv Barišića i njeni nositelji, samo indikator opasnih namjera i duboko osmišljenih politika. Takvi laju za svakim tko bježi, a kad se stane pred njih, kratko bijesno reže, pa podviju rep i odu, sačekati pogodna trenutak umiliti se pobjedniku ako zaboravi lavež i režanje.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari