Marko Ljubić: Plenković protiv Plenkovića

Javnost je po tko zna koji put potpuno pogrešno usmjerena oko famoznih inicijala A.P.( Andrej Plenković, izvan svake sumnje).

Opet ton pogrešci daje prilično neinteligentno, kratkoročno i neodgovorno – oporba, koja na taj način nesvjesno podupire daleko opasniju pozadinu na koju ukazuju transkripti Žalac – Rimac, ali i objavljena korespodencija bivšeg šefa Hrvatskih šuma s nizom ljudi iz vlasti i oko vlasti. Uz oporbu, koja je nasjela na udicu posve sigurno nekoga od pozadinskih interesnih kreatora u sprezi između medija nositelja početne objave i unutarnjih igrača u državnim institucijama, a to nije vijest, jer tko ne zna što je riba, grize mamce, zagrizli su svi, ili velika većina medija, s tim i pretežita javnost.
U čemu je istinski problem?

Postoje dva, jako opasna i upozoravajuća, oba primarna zadaća svake vlasti, ove Plenkovićeve, bila je one prethodne i bit će buduće.
Prije elaboracije tih problema, valja upozoriti na još jedan, nimalo manji ili bezazleniji problem skriven ispod površine javne galame, a to je činjenica da su mediji imali ove transkripte mjesecima ranije, da se s tim informacijama tezgarilo i trgovalo na sve strane, te da su ti transkripti javno dostupni zbog interesnog saveza nekoga iz institucija kaznene istrage, medija, biznisa i politike, a zbog jako odgođenog objavljivanja očito je da motiv objave podataka nije pošteno informiranje javnosti o opasnim indicijama, nego korištenje tih informacija o slabostima poretka u obračunima interesnih grupacija u poretku ili ispod njega za iste kvarne ciljeve.

Dakle, slabosti vlasti se koriste primarno za obračun s vlastima, a ne kao prilika da se poboljša ili kvalitetno promijeni državni poredak, što hrvatskom narodu može ponuditi jedino eventualnu promjenu protagonista, a iskustvo i povijest odnosa pokazuje da se u tom slučaju ljudi samo mogu nadati da je neki Niko otporniji na izazove moći od Mate.

To je iskustveno slaba nada, jer slabosti poretka inficiraju ljude gotovo uvijek, dok dobar i osmišljen sustav ne može pokvariti ni dobro organizirana skupina.
Zato je površno i pogrešno usmjeravati svu političku i medijsku energiju u ljude potencijalne krivce, a zanemarivati sustavne uzroke zbog kojih tako puno ljudi dolazi pod moralni i politički upit.

Kampanja oporbe koja počiva na javnoj kriminalizaciji HDZ-a i samoga Plenkovića, ništa neće promijeniti čak i da urodi promjenom vlasti, jer samo naivci i ljudi sa suspektnim interesima mogu činjenicu, da je tjekom šest godina Plenkovićeve vlade dvadesetak ministara bilo, ili sumnjivi, ili nesposobni, tumačiti teorijom Hadezeovog genetskog poremećaja.
Kad bi to bilo točno, Hrvatska bi bila sretna zemlja i nacija.
No, nije.

HDZ je realno najodgovorniji za to, ali ne zbog tolikih kadrovskih promašaja, nego zbog političkog poretka koji generira takve promašaje i toliku potrošnju ljudi, a koji upravo HDZ ne zna ili ne želi mjenjati.
Nije im olakšavajuća okolnost to što oporba nema ni znanja, ni volje, ili je kadrovski i programski daleko lošija od njih, uz dužno poštovanja uistinu rijetkim političarima u oporbi koji pokazuju ozbiljan pristup problemima.
To stanje oporbe zapravo dodatno obavezuje Plenkovića i HDZ, iako se oni ponašaju suprotno i svoje politike mjere s takvom oporbom.
To nije ni dobro, ni dovoljno, a pogotovo je daleko od državne odgovornosti za budućnost hrvatskog naroda.

Zbog toga je, uz sve ostale štete, sama država najizloženija mediokritetima i smutljivcima, jer kvalitetni ljudi s dokazano uspješnim karijerama u konkurentskim odnosima vrlo rijetko pristaju ući u sustav državne politike.
Hrvatskoj i hrvatskom narodu je svejedno, ili jednako opasno, bio na vlasti Hadezeov, SDP-eov, Mostov ili neki drugi nesposoban čovjek, ili čak lupež.

Valja u tom kontekstu jako obratiti pozornost na tajming objave ovih transkripata, a neposredno razdoblje ispred Hrvatske će pokazati da je ova javno-politička bitka primarno nastala zbog energetskih interesa u zemlji i da sve ima i svoje inozemne aktere.
Razina intenziteta sukoba na površini uvijek sigurno ukazuje na dubinu skrivenog interesa zbog kojega se sukob pokreće, intenzivira i održava.
Dovoljno je samo pogledati nositelje, prvo medijske, zatim političke, što bez naročitog napora osvrtom na događaje neposredno iza nas jasno razotkriva financijske interese i nositelje, što i laiku ukazuje da su ključni akteri, odnosno mozak operacije, izvan Hrvatske, a samo instrumenti u zemlji.
Dakle, sve, baš sve, pregledom naslovnica, upozorava na bit stvari i prave aktere.

Ne sporedne, nego odlučujuće aktere svega.
Bilo bi zato dobro za Hrvatsku, da pametna vlast razumije razornu opasnost ovakvih vlastitih slabosti, da pametna hrvatska, a ne bilo čija, opozicija ne potroši ozbiljne dubinske poremećaje na dnevno-političku viku i ne pristaje biti ničiji, a pogotovo rusko-srpski instrument, a da pametna javnost razmišlja o svim tim elementima.
Dobro, nije očekivati čudo, ali, koračić u tom pravcu bi bio jako velik i nagovještaj nade i čuda.

Ali, vratimo se na probleme o kojima se ne govori a koje sam naznačio istinskim problemima, bez čijega postojanja ni opasni inozemni interesi ne bi mogli kreirati procese u njedrima države i razvijati maligno djelovanje.
Prvo, zašto se bilo tko čudi da onaj tko nastoji u okviru državnog poretka uraditi nešto loše, pred ljudima koje mora nagovoriti, pa i prisiliti, u nedostatku vlastite moći koristi autoritet i projiciranu moć čovjeka na vrhu hijerarhije?

To je matrica ponašanja činitelja zla od kad je Boga i svijeta. Nije li Sotona iskušavao Isusa nudeći mu sve, a pozivajući se na Boga Oca i njegovu svemoć?

Nije dakle problem u tome što ta matrica postoji, problem je u tome što se ne spriječava, ili ne svodi na razinu incidenta ili slučaja.
Vlast, odnosno Plenković griješi, jer zabrinjavajući niz slučajeva ili incidenata, bez obzira jesu li uzroci naslijeđeni ili nastali zbog aktualnih upravljačkih pogrešaka, uporno nastoji prikazati samo – slučajevima.
I incidentima.
Tisuće incidenata ukazuju uvijek na pojavu.

To je virus u srcu kadrovske politike.
Dobra vlast, ili potpuno dorasla vlast ne otklanja samo tekuće slučajeve, nego prije svega otklanja uzroke.
A uzroci su u pravilu sustavne naravi, čime njihovo preveniranje i otklanjanje postaje političko pitanje, a ne samo pitanje aktualnog ponašanja postojećih institucija.

Bez političkog pristupa problemima, institucije su često u funkciji održavanja uzročnika slabosti, a ne instrumenti riješenja.

Sam pravosudni sustav ne može riješiti ništa što ima političku dimenziju.
Ugasiti vatru može, može i otkloniti incident ili slučaj, sankcionirati nositelja, ali – pravi problem neće ni dotaknuti.

Tipujući na taj model, zapravo uzročnici slabosti, nositelji i izvršitelji zloćudnih namjera ostaju nedirnuti i s lakoćom se prilagode novim okolnostima.
Zato su transkripti samo vrh ledene sante.

Tko se oslanja na mediokritete, ljude bez konkuretskih preferencija, bez dokazane ili potencijalne vrijednosti, koji blizinu s autoritetom vide kao jedinu životnu priliku, nužno u jednom trenutku postaje njihov talac, a proporcionalno njegovom utjecaju, sve i svatko na što utječe postaje taocima.
Zaključno, mediokriteti su uvijek potencijalno opasni, a njihova razorna moć ne ovisi o njihovom osobnom potencijalu, nego isključivo o blizini i razini centra moći i utjecaja.
Na razini države mediokritetsko okruženje je razornije od neprijateljske armije, a utjecaj mediokriteta na mjesnoj razini može biti eventualno kokošarenje dostojno potsmjeha.
Model je slijedeći.

Čovjeku na vrhu hijerarhije, pogotovo ako ima razloga ne imati kritičnu razinu povjerenja u sustavno pozicionirane političke suradnike, a nema početne snage otkloniti sumnje i sumnjivce, u prvom trenutku odgovaraju ljudi, savjetnici, operativci, ured i djelatnici koje sam bira bez obzira na politički legitimitet jer nemaju i ne moraju imati političku ulogu, koji će u potpunosti ovisiti o njemu.
Nije naglasak na “sam bira”, jer to mora i treba.
Naglasak je – kakve ljude i po kojoj skali vrijednosnih prioriteta bira.

Tanka je i opasna crta između kriterija ovisnosti o njemu i kriterija kad je ovisnost uvjetovana ne postojanjem izbora.
Polazna logika je da mu takvo okruženje mora biti odano, pa se otklanjaju sumnje s kojima je suočen u krugu političkih suradnika.

Taj krug odanih ljudi refleksno postaje, s jedne strane voljom čovjeka na vrhu, njegov nadzorni i kontrolni mehanizam širega spektra ljudi iz političkog okruženja, čime se po inerciji jača moć i utjecaj tih suradnika, na početku – u njegovo ime, ali s velikim izgledima da čitav niz stvari kasnije postane – u njihovom interesu, a u njegovo ime.
Na toj točki dolazi do nadmoći administrativnog nad političkim sustavom, a to je već opasna faza razgradnje državnog poretka.

Iznimna je rijetkost, na razini fantastike ili nemogućeg, da recimo čovjek na čelu države ima fizičke mogućnosti baš o svemu presuditi i odluke delegirati na svoje bliske administrativne suradnike do razine o zapošljavanju tisuća ljudi kako ispada u transkriptima ili do odlučivanja o tisućama poslovnih odnosa.

Zastrašujuća je mogućnost i pomisao da bilo tko ozbiljan i odgovoran može uopće imati takvu ambiciju, a tako ispada iz javnog pristupa fenomenu transkripata A.P. i prepiske direktora HŠ.
To je model paralelne vlasti i razvoja pozadinske mreže utjecaja, koji nikada neće sam od sebe zastati ili prestati postojati, pogotovo ne na temelju karakternih obilježja jednog čovjeka.
Nitko živ takvu mrežu ne može sam sasjeći ili zaustaviti. To je problem funkcioniranja sustava, ima sustavnu narav, nastaje kao uzrok sustavnih slabosti i samo se sustavno može riješiti.
Tako mediokritetstvo dobija političku dimenziju a politiku srozava na mediokritetstvo.

Taj model je bio modus vivendi komunističkih poredaka, zbog čega su i propali.

Spriječavali su konkurenciju, a bez konkurencije i najveći potencijali utonu u prosjek, u samodovoljnost, slijedom toga razvija se osjećaj svemoći, a posljedica je dezorjentacija i slom.
Nestanak esencije, koju nitko prisilom, ili manipulacijom ne može nadomjestiti.
U komunizmu se taj proces mogao vremenski razvlačiti instrumentima nasilja, u demokratskom poretku to nije moguće, izuzev po vrlo visokoj cijeni i vrlo kratko.

S obzirom da tako izabrani nepolitički suradnici imaju svoje podrijetlo, svoje socijalno, kulturološko, vrijednosno, interesno okruženje i nikako se ne mogu izdvojiti iz svih tih odnosa, njima je posve prirodno u osobnom interesu i ostvarivanje vlastite moći, a ne samo i isključivo služenje centru moći.
Od te naravi se ni jedan živi čovjek ne može izuzeti ili apstrahirati. To je ljudski.

To je autorefleksna bolest demokratskih višestranačkih poredaka, koju je detektirao i temeljito objasnio Max Weber još krajem XIX. stoljeća.
Iznimno je veliki izazov u tom odnosu pronaći mjeru između stvarne efikasne naravi služenja vrhovnom autoritetu za najefikasnije obavljanje njegovih poslova na funkciji koja ga čini autoritetom u sustavu i ostvarivanja društvene relevantnosti ljudi koji mu služe s kojom bi i oni, i čovjek na vrhu hijerarhije, i politički suradnici, ali i javnost bili zadovoljni.

Osnovno pravilo, kad je državna vlast u pitanju je da ni jedan stručni suradnik predsjednika vlade ili republike ne bi smio imati politički značaj, niti u bilo kojem trenutku, postupku ili nastupu u javnosti biti tako percipiran, niti bi smio ikada pokazivati političke ambicije dok je u funkciji pomoćne ili stručne službe političaru.
Političku ulogu i značaj smiju imati isključivo ljudi koji su izabrani političkom procedurom i koji imaju izravni, ili neizravni izborni legitimitet.

Da bi se izbjegao kaos u nadležnostima, uz sustavna, precizna zakonska i regulatorna riješenja, potrebno je stvarati javnu kulturu razlikovanja pomoćnih i stručnih, u odnosu na političke nadležnosti. U prijevodu, Andrej Plenković je prvorazredna politička figura na funkciji predsjednika Vlade, no Frka Petešić na čelu ureda predsjednika Vlade ili Marko Milić kao njegov savjetnik ili glasnogovornik, bilo koji njegov savjetnik, ne smije imati baš nikakvu, ni stvarnu, ni javnu političku ulogu u državnom poretku. To se odnosi na cijelu strukturu pomoćnog ili stručnog osoblja.
U Hrvatskoj takve javne i političke kulture nema.

Da ima, ne bi se događalo da glasnogovornik javno oslovljava potpredsjednika Vlade – kolegom, makar mu bio i školski kolega u realnom životu. Da to nije retorički gaf, pokazuju objavljeni transkripti.

Nije te kulture bilo nikada, primarno zbog toga jer se nikada nije tome pridavalo značaja. Silno se podcjenjivala zloćudna naslijeđena nekultura iz razdoblja totalitarne moći i poretka.

Totalitarni poredak bez toga nije mogao funkcionirati, a za demokratski poredak je to smrtonosan virus.
Iako se danas taj virus koristi u javnosti s pozicija medija iz vrlo različitih razloga, a apsolutno nikako radi ukazivanja na stvarni i duboki problem funkcioniranja državnog poretka, i s pozicija opozicijskih politika, opet iz sličnih razloga površne i potrošačke naravi kao i kod medija, taj virus se nesmetano mutirao iz komunističkog režima u novoformirani višestranački poredak, a jako mu je pogodovao stvarni autoritet predsjednika Tuđmana i okolnosti u kojima je on proglasio državu, zatim ju obranio i međunarodno afirmirao.
Tom opasnom virusu pogoduju autoriteti i moć.

Što je autoritet čovjeka na vrhu poretka veći, savršenije je leglo za virus. Valja naglasiti da nitko, ili gotovo nitko nije imun na taj virus.
To gotovo da i nema veze s moralnim profilom ljudi uz centar velike moći, kojemu služe, jer, htjeli oni ili ne, okruženje i javnost, upravo zbog nedostatka kulture o kojoj govorim, će ih dovesti u situaciju da se ponašaju kao nositelji političke moći.
Politička nekultura ih potiče na to, a pokušaj izbjegavanja takvih očekivanja društva, uzet će im se u postojećoj nekulturi, ili nezreloj demokratskoj kulturi kao osobna ljudska slabost, bezdušnost ili nemoralnost.
Pa, hajde onda imadnite petlje ne pokušati pomoći uz svu živu rodbinu, prijatelje, tolike ljude koji to očekuju od svoga čovjeka “na vlasti”?
Za takav rizik u odnosu s okruženjem treba imati visoku razinu samosvijesti i hraborosti.

Mediokriteti nemaju ni prvo, ni drugo.
Kad odani i posve ovisni odabranici čovjeka na vrhu hijerarhije osjećaju da autoritet njihovog šefa nije optimalan, neupitan i ne prekriva u datim okolnostima sve, ili sve najvažnije, što je s razvojem medijske infrastrukture svakim danom sve teže postići, prvi korak je umjetno stvaranje viška autoriteta ili svojevrsne svemoći.
To najčešće godi ljudima na vrhu hijerarhije.
Upravo taj proces se u javnosti, a naročito u moćnim kuloarima odvija oko Plenkovića, čemu jako pogoduju njegovi makropolitički i međunarodni uspjesi, zbog kojih je upravo, pa i ponajviše i on sam očito ranjiv, s obzirom da očekuje da mu se ti uspjesi honoriraju dnevnom potporom ljudi.

A ljudi to jednostavno ne vide kao on.
Izvor zabluda je što ti uspjesi nisu mjerljivi i opipljivi dnevnim mjerilima, pa je posve realno da banalan incident zasjeni te uspjehe, iako je realno kvalitativno neusporediv.
Najbolje se to vidjelo neki dan u dugom dijalogu Plenkovića s novinarima, koji je sličio na razgovor sa zidom i s jedne, i s druge strane.
Plenković iznosi realne, dokazive i mjerljive uspjehe svoje Vlade i ponavljajući ih, pokušava novinarima dokazati nebitnost transkripata.
A novinari jednostavno u većini ne doživljavaju njegova postignuća kao on, jer ne dijele tu viziju, niti imaju pravo na nju čak ako ju i mogu razumjeti, jer imaju dnevno mjerljive zadaće i mjerila, te interese vlasnika medija i urednika, koje moraju opravdati, a koji su često suprotstavljeni Plenkovićevim interesima i ciljevima.

Plenković godinama jako potcjenjuje postojeću neravnotežu medijskog prostora i strukturiranost, koja opasno poprima obrise monopola, ili bar potpune izloženosti golemim financijskim oligarsima.

Mehanizam koji ima na raspolaganju, HRT, jednostavno ne znaju, ili neće, regulatorno postaviti u središte medijskog poretka, što bi morao biti i za što ima golemu organizacijsko-financijsku moć. Taj mehanizam u većini slučajeva umjesto centralne točke konkurencijske ravnoteže i natjecanja, čini prevagu u korist postojeće neravnoteže.

Ni Plenković, a ni novinari, preko njih javnost, ne razumiju očito da makropolitika, državna politika i okvirni nacionalni ciljevi, imaju i moraju nužno imati dnevno mjerljiv i prihvatljiv sadržaj, jer samo rijetkima su bitne nacionalne ili državne vizije i mjerila, a svima, ili golemoj većini su bitni dnevni, opipljivi sadržaji.
Zato je Plenkovićevo ponavljanje realnih i velikih postignuća Vlade tjekom zadnjih godina kako bi s tim pokušao uvjeriti nazočne medije i najširu javnost u postojanje loših namjera ili nebitnost incidenats, koje daju golemu važnost daleko nebitnijoj svakodnevnici, ispalo gotovo očajnički pokušaj minoriziranja svinjarija, ili mogućih svinjarija njegovih suradnika, te prilično gubitničko zalaganje velike vrijednosti za malu korist, s krajnje upitnim ishodom.

Taj dijalog s novinarima nakon transkripata zorno je pokazao ono što ozbiljni ljudi odavno tvrde – da je jedini ozbiljan i moćan suparnik, ali i opasnost za opstanak na vlasti Plenkoviću – Plenković.
To obezvrijeđuje uspjehe, jako slabi autoritet Plenkovića i dovodi ga na dohvat tragično nevjerodostojne oporbe, ali i u lošu poziciju pred ozbiljnim suparnicima izvan političke arene.
Da ne kažem neprijateljima, iako ne bih pogriješio.

Jako je teško nakon navikavanja na priznanja realnih autoriteta, ili među ljudima i u krugovima koji utječu na pravce i sudbine naroda svijeta, dnevno biti izložen pitanjima i problemima o kojima se u tim krugovima ne razgovara, niti imaju doticaja s tim pitanjima.
U taj prostor uskaču savjetnici, službenici, razni pomagači, čak i neformalnog tipa, koji bi po definiciji morali biti most između svijetova državnuh i globalnih politika i procesa s jedne strane, i s druge strane, realnog života ljudi.

Mediokriteti će ljudima na Plenkovićevoj poziciji nastojati izjednačiti svjetlost visokih svodova sa svakodnevnicom, a to će uspješnije postići ukoliko oko njih naprave neprobojniji oklop i učine ih izoliranim od svakodnevnice i vizije čovjeka kome je neusporedivo važnije zapošljenje djeteta nego pet Peljeških mostova.

Zato je totalno gubitnički intervenciju koju se može predstaviti nepoštenim pogodovanjem iz ureda predsjednika Vlade, pokušati braniti Pelješkim mostom.
Zato i dolazi do lomova.
Zato politika i jest integracija vizije i života.

Mediokriteti nemaju vizije, iako žive pod njenim krilom, a život lakiraju u viziju kako bi se okoristili vizijom.
I svjesno lažu autoritetu.
Jedino opasnije od toga je da je autoritet kreator takvog ponašanja u svom najužem okruženju.
Tu mogućnost je strahovito važno otkloniti, jer, ako se, i kad se incidenti kao s transkriptima ponavljaju u dužem razdoblju i ako prema nositeljima tih incidenata autoritet ima javnu toleranciju, onda to ukazuje na dramatične poremećaje u profilu osobnosti i modelu upravljanja, za koje ljudi na Plenkovićevoj poziciji nemaju opravdanja.

U tom slučaju imamo totalni slom društvenih standarda, gdje se zbog makrovizije i visokih ciljeva, koji se mogu i umjetno projicirati može smatrati normalnim i pljačke, odnosno zlouporabe teške stotine milijuna eura.
Jer, uvijek ostaje mogućnost da se takve svinjarije načelno prekriju, ili politički amnestiraju daleko većim brojkama ili strateškim uspjesima.
I to je idealan prostor za mediokritete.
Za sve imaju opravdanje.
Ljudima većinom godi čuti da su posebni, da od njih sve ovisi, da su zaslužni za sve dobro, da bez njih i njihovih sposobnosti nema nade masi ljudi, ukratko – godi im svojevrsna svetačka i nadnaravna kruna.

Upravo to im u pravilu serviraju mediokriteti, nastojeći tu svoju viziju šefa plasirati u javnost.
E, to je krajnje sklizak teren, jer logika ukazuje da je netko tako svemoćan i svet nužno odgovoran za sve dobro, ali, s druge strane i za sve loše. Bogovima se kandidiraju sva očekivanja, opravdana ili ne, i većina ljudi se dnevno i prema Bogu postavljaju, ne prema racionalnosti svojih zahtjeva i molitava, nego iz perspektive svojih potreba.
Zato je opasno pristajati na kvalifikacije božanske moći.
Skupa je.

Pa se u tu vreću svemoći može utrpati sve, pogotovo interesi mediokriteta i krugova oko njih.
Bez obzira na ljudski refleks, koji ljude na vrhu može upozoravati na opasnosti nerealne projekcije moći, lako se pronađe olakšavajuća stranputica i opravdanje, koje otprilike glasi : Za ove tako dobre namjere i postupke mi je nužna i potrebna odgovarajuća moć!
I, stvarno.
Ako želite iz Zagreba autocestom stići u Split do 17 sati da u Splitu pomognete čovjeku ili ljudima u nevolji, što je nesumnjivo dobro, a trenutno je točno 15 sati, nećete tražiti slab ili nedovoljno moćan auto. Tražit ćete najbolji koji postoji, makar vam ga netko ustupio.
Uspjet ćete.

Posudili ste instrument moći, napravili ste dobar posao.
Posljedice ispod tog prvog dojma su:
Dugujete vlasniku Ferarija s kojim ste stigli u Split do 17 sati i sigurno će vam tražiti protuuslugu.
Pohvalit ćete suradnike koji su to uspjeli organizirati.
A bit stvari je da su vam nepotrebno svoje slabosti prikazali kao uspjeh i obavezali vas na protuusluge i ovisnost koja može biti krajnje neugodna, a svakako – nepotrebna.
Imate dojam velike moći, a ispod toga se skriva još veća slabost.
Naime, suradnici su vam trebali pomoći isplanirati vrijeme i obveze tako da možete krenuti za Split najkasnije u 12 sati.

Umjesto da ih sankcionirate jer su vas doveli u nepotreban vremenski škripac, vi im dugujete uslugu jer su vas izvukli iz škripca u koji su vas doveli.
To je metodologija virusa moći i međusobnog odnosa nefunkcionalne ovisnosti ili talaštva nesposobnih ljudi i autoriteta na vrhu hijerarhije.
Čovjek na vrhu hijerarhije postaje talac ljudi, koji su bili i postali to što jesu kao njegovi taoci.
Mediokriteti uvijek svojim nesposobnostima ugrožavaju čovjeka na vrhu hijerarhije, kojemu služe ili pomažu, a onda ga spašavaju od posljedica svoga neznanja zalažući njegov autoritet. To je prisutnije i može duže trajati što je moć autoriteta stvarno ili umjetno veća, a područje nadležnosti šire.

Kad se iscrpi većina mogućnosti zalaganja autoriteta po širini i projiciranje umjetne moći iz širine, slijedeći pravac je – dubina.
To je ono, kad šef države odlučuje, ili kad u njegovo ime odlučuju, tko će raditi kao matičar u Zagvozdu recimo.
Ta okolnost je krajnji znak upozorenja da je poredak opasno bolestan i da su nužne radikalne terapije.

Ovi transkripti s Plenkovićevim inicijalima, te mnogi drugi slični zadnjih dana i zadnjih desetljeća upozoravaju, vrište da je krajnji čas uočiti virus ispod banalne površine i pronaći neku od postojećih, provjerenih terapija za njegovo uništenje.
Ni jedna terapija ne sadrži elemente mediokritetstva, nesposobnosti, nesrazmjernog neznanja i ambicioznosti u odnosu na konkurenciju, ne sadrži ni beskarakternost, prijetvornost, bespogovornu poslušnost, egzistencijalnu i karijernu ovisnost i kukavičluk.
Terapija počiva na suprotnostima svemu tome.

Usprkos općem stereotipu da su najodaniji suradnici ljudi koji prije svega nemaju izbora, takvi su najnelojalniji jer se neimanje izbora nikada ne odnosi na suradnju s konkretnim čovjekom, nego na nužnost suradnje s centrom moći. Odanost koja počiva na potpunoj profesionalnoj, socijalnoj i egzistencijalnoj ovisnosti nije izraz autentičnog poštovanja čovjeka i zato nije, niti može biti, oslonac ozbiljnim ljudima. Kvalitetna odanost je moguća samo između ljudi čije su vrijednosti usporedive i koji dijele temeljne ljudske vrednote.

Preraspodjelom moći, preraspodjeljuje se i lojalnost i odanost, pa se u pravilu događa da najbliži suradnici moćnoga čovjeka, koji nemaju autentične konkurentske vrijednosti, postaju nositelji njegovog razbaštinjenja ili uništenja, kad izgubi svoju moć, jer je to refleks kojim se hvataju za skute nasljednika moći.

U pravilu su istinski najodaniji suradnici oni koji su vam spremni bez rezervi ukazati na pogreške i slabosti, a to mogu samo ljudi koji imaju vrijednosti i izbora.
Između tog racionalnog i dokazano provjerenog polazišta, te taštine i pretjeranog častohljeplja tanka je crta i većinom ovisi o samopouzdanju čovjeka koji dospije na vrh hijerarhije.
Pojam samopouzdanje ovdje označava ukupne vrijednosti čovjeka.
Zato transkripti i niz svinjarija kojima svjedočimo godinama, nisu samo izraz dubinskog poremećaja sustavne naravi u državnom poretku, iako jesu primarno upravo to, nego su i test stvarne političke i državničke samosvijesti Andreja Plenkovića.

On na čelu Vlade mora detektirati i otkloniti uzroke tih incidenata i pojava, bez obzira bio osobno odgovoran za njihovo nastajanje ili ne.
To je politički problem i državna obveza, koju državnik mora trajno riješiti. Na tome se i razlikuju državnici od političara.
Nije rješenje problema koji se dubinski slute iz ovih slučajeva nastojati dokazati ili uspjeti dokazati da “poglavica”, Penava, Radić, Petrov, Grbin, Pavliček ili bilo tko, svjesno ili nesvjesno, uz pomoć medija ili grupacija medija rade za ove ili one interese, pa makar i neprijateljske.
Niti je dobar pravac isključivo nastojati pokazati da su oni, svi ili neki među njima, zlonamjerni, neodgovorni, da nemaju viziju države i znanja o važnim globalnim procesima.
Čak je i laicima jasno da ima jako puno toga od svega toga.

No, i to je državni poremećaj, koji vlast mora otklanjati redefinicijom sustava i otklanjanjem malignih točaka koje generiraju takvo političko i medijsko djelovanje.
Rješenje problema je u preveniranju takvih slabosti, a svako odgađanje sankcioniranja takvih slabosti ili svaka javna percepcija da ih se pokušava minorizirati, ili čak opravdati, ne samo da može urušiti svaki uspjeh ili autoritet, koliki god bio, nego će ostaviti trajne posljedice nesrazmjerno uvećane, na državne i društvene procese.
Zato je slučaj transkripata ili A.P., prilika, prvenstveno Plenkoviću, ali i Hrvatskoj.

Svi akteri su na ispitu.
Ako oporba nastavi u svemu gledati samo priliku da zagorča Plenkoviću, moleći Boga da on ostane uporan u obrani loše prakse i kompromitiranih ljudi, jer im se to dugoročno isplati u nedostatku mogućnosti izazvati Plenkovićevu smjenu, ali i u nedostatku i znanja, i volje da se pozabave sustavnim uzrocima problema, koji su obilježavali svaku vlast od 1990. godine do danas, vrlo je moguće da Plenković rutinski, putem legendarnih piarovaca, koje sam u jednom serijalu nazvao kolokvijalno “Matanima”, jednostavno odgodi ovaj problem metodom fabriciranja zamjenskog, ili zasićenjem javnosti. Drugim riječima, požar će gasiti tipovima koji su ga i potpalili.
U tom slučaju su jedini dobitnici medijske grupacije, koje će ureketariti i jedne, i druge, ali i one treće u pozadini. Sve do novoga proboja.
Tako je jedini gubitnik, već kronični, Hrvatska.

Tu dolazimo na već apsolvirani, loš primjer.
Šteta je zadovoljavati se nepotrebnim gubitkom, neodgovorno pokrenutim arbitražama, od 300 milijuna US dolara, ističući da je zlo moglo biti veće od milijardu dolara.
Moglo ga je ne biti!
Šteta je isticati uspjeh godišnjeg razvoja od 3 ili 5 posto BDP, ako je moguće ostvariti duplo veći rast. Sve je pitanje mjernog polazišta, usporedne točke. Da je Luka Modrić s dečkima bio zadovoljan plasmanom na Svjetsko prvenstvo, nikada ne bi prošli grupu, a rijetko bi se i kvalificirali. Plasman je uspjeh ako se uspoređujemo s BiH, Crnom Gorom ili Slovenijom, no Modrić, po svemu tipičan hrvatski mladić, pokazao je da su nam usporedni standard samo nekoliko najboljih na svijetu. I zato je uspio doći na vrh.

Hrvatska politika ima na svakom koraku oko sebe, u Hrvatskoj, od koga učiti.
I dobro.
I loše.
Samo je pitanje izbora.
I samosvijesti.
Mediokriteti nikada nisu potvrđivali ničiju stvarnu vrijednost ili nečije mogućnosti.
Niti samosvijest.

Jedini političar koji ima potencijal u postojećoj ponudi u Hrvatskoj to znati, i primjeniti je Plenković.
Zato je sam sebi i riješenje i problem.
A odgovor se ne može odgađati neovismo o okolnostima.

Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?