Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Plenkovićev udar na Kolindu Grabar Kitarović’

Objavljeno

na

Plenković bi uključivanjem oko osamsto tisuća izbornika izvan granica Republike Hrvatske danas doživio potpuni debakl, a prilično bi neizvjesna u tim okolnostima bila i njegova osobna kandidatura za Europski parlament.

Dok se trakavica između vlade, odnosno ministra Lovre Kuščevića i inicijative Narod odlučuje razvlači i nastavlja fingirajući ogorčenu borbu loših momaka – vlade, i dobrih momaka  i djevojaka – inicijatora, kojoj nema ni kraja ni konca, i gdje se svakodnevno sve više potiskuje u drugi, pa u treći, četvrti plan prvotni smisao pokretanja inicijative, a u prvi plan sve više dospijeva nekakav cilj pokazati da Plenković i Kuščević ne valjaju, kao da je to neka novost, gotovo neprimjećeno prolaze bitne stvari i događaji. Bitka kojoj svjedočimo s većim ili manjim intenzitetom postaje sama sebi svrha i razlog održavanja nekolicine  ljudi – boraca u fokusu javnosti, a gotovo posve ispod radara prolazi podmukli i vrlo opasni udar Plenkovića i njegove vlade na temelje demokratskih vrijednosti, ali i na predsjednicu republike Kolindu Grabar Kitarović.

Kad se to posoli malo aferom sms, zatim nervozom oko Penavine inicijative, gotovo svakodnevno nekom Pupovčevom političkom svinjarijom, zapapri se s malo Srbijice, malo Ace Stankovića, malo ovoga i onoga, dodajte tome Jandrokovićevu bradu, gotovo pa savršen virtulani triler, s prilično osiguranom javnom hipnozom i uvjerljivom iluzijom, pa se na miru mogu nastaviti pripreme za rasplet nužnih političkih i karijernih promjena na čelu države i sačuvanje poretka nedirnutim.

Nazad gotovo dva mjeseca, još duboko u ljetu, Europski parlament je objavio tzv. zakonodavnu rezoluciju o uvođenju dopisnog i elektronskog glasovanja za euro-parlamentarne izbore u svibnju iduće godine, za sve države članice. Iako je inicijativa Narod odlučuje preko glasila narod hr. pokušala naglasiti da je europski parlament tom rezolucijom praktično podupro njihovu referendumsku inicijativu, ne radi se o tome, niti se ta razolucija Europskog parlamenta uopće može svesti na istu kvalifikacijsku ravan s inicijativom Narod odlučuje.

Naime, rezolucijom se traži efektivno brisanje prebivališta iz procesa ostvarivanja političkog prava državljana, što je posljedica davnašnjih, preko deset i više godina starih, presuda suda za ljudska prava u Strasbourgu, dok inicijativa Narod odlučuje zahtjevom za dopisnim i elektronskim glasovanjem, bez uklanjanja ustavnih i zakonskih zaprijeka za tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske nije ni dodirnula taj problem. Zato se tu ne može govoriti ni o kakvoj potpori ili istim vrjednostima.

Vlada neće primjeniti preporuku Europskog parlamenta

Vlada je brzo reagirala, pogotovo već smiješna politička figura Lovro Kuščević, kome se očito je omililo biti dežurni politički cirkusant, ne prezajući ni od čega, pa ni prema javnim objavama očitoga laganja ako je to u interesu gazde. Kuščević je priopćio hrvatskom narodu da se ta razolucija Europskog parlamenta neće moći primjeniti za predstojeće euro-parlamentarne izbore, jer kako je rekao, telefonski operateri tvrde da nemaju mogućnosti tako brzo osposobiti  tehnološku infrastrukturu za primjenu elektronskog glasovanja. Operateri su javno rekli da ih nitko nije kontaktirao s tim u svezi, da se to pitanje može svaršeno urediti za petnaestak dana, a meni su osobno nekolicina mladića koji malo bolje od mene poznaju suvremenu tehnologiju rekli, da manje više svaki student informatike to riješi lakše neko ozbiljniji seminarski uradak na FER-u.

Očito je dakle da Vlada neće iz političkih razloga primjeniti preporuku Europskog parlamenta, kao što je očito i da Kuščević ne govori istinu. O obveznosti rezolucije pitao sam zastupnicu Europskog parlamenta, izvrsnu Marijanu Petir (pogodite zašto nisam pitao proslavljenu “teologinju” Dubravku Šuicu ili multikulti demokrata Ivana Jakovčića), koja mi je za naše čitatelje pojasnila stupanj obveznosti te rezolucije. Evo što kaže gospođa Petir:

Potrebno je prije svega razlikovati rezoluciju/izvješće Europskog parlamenta, bila ona zakonodavna ili ne(zašto li se onda zove zakonodavna- p. MLJ) od uredbe ili direktive. Rezolucija ili izvješće je stajalište Parlamenta i ona ne obvezuje države članice, već kao takva iznosi stav parlamenta o određenom zakonskom prijedlogu, dok su uredba ili direktiva obvezujući pravni akti. Parlament razmatra i usvaja izvješće o prijedlogu zakonodavnog teksta koji je predstavila Europska komisija, jedina institucija koja ima ovlast predlagati zakonodavstvo. U tom se izvješću ogleda stajalište Parlamenta koje potom ide na razmatranje u Vijeće. Kada su Vijeće i Parlament istih stajališta i suglasni s prijedlogom, donosi se obvezujući zakonodavni pravni akt (uredba, direktiva…)“.

Razumljivo je dakle da Plenković ne mora primjeniti rezoluciju Europskog parlamenta, ali ako ignoriranje ove rezolucije usporedimo s nevjerojatnim angažmanom i praktično objavljenim političkim ratom hrvatskom narodu oko ratifikacije Istanbulske konvencije za koju nije postojala nikakva rezolucije, niti direktiva ili uredba, stvari se potpuno ogoljavaju, pa čak i Plenkovićevu “predanost” europskim vrjednostima dovode pod žestoku sumnju. Jasno je dakle,  da je on pristalica europskih vrrijdnosti koje podupiru ovakav državni poredak i postojeće stanje moći u Hrvatskoj, a protiv je svega što bi to moglo narušiti, makar iza toga stajala europska politička tijela.

Na stranu to što tijela Europske unije na ovaj način također fingiraju svoju predanost načelima političkih prava, pa direktivama Komisija provodi ono što je životno važno mainstreamu, a paralmentu prepušta “zabavu” zvanu temeljna prava.

Dakle, posve očekivano, Europska komisija nevoljko zahtjeva od država članica primjenu vrhunskih demokratskih standarda, ili kako bi profesor Marc Gjidara rekao, primjenu načela uzoritosti svakoga demokratskog političkog poretka, čiji je vrhunski uzor uključivanje svakoga državljanina u efektivno odlučivanje o politikama. Bilo rezolucije, direktive ili uredbe, ili ne, nikoga se normalnoga, kome je uistinu stalo do stabilnosti njegove države, do državnosti njegovoga naroda i ostvarivanja temeljnih političkih prava svakoga pripadnika toga naroda, ne bi trebalo poticati na primjenu očite, a dostupne nove kvalitete. Međutim, Plenkovića i kompletan režim koji on personificira već na rubu mizerije i tragičnosti, očito je taj tip uzora ili nove političke kvalitete nimalo ne privlači. Niti je po svemu privlačan njegovim navodnim oponentima. Naime, primjena načela jednakog ostvarivanja temeljnog političkog prava svakoga državljanina pod jednakim uvjetima i s jednakim efektima na politički sustav, posve je suprotna mainstream načelu suvremene europske oligarhije, te načelu ustanovljenoga antifa poretka u Hrvatskoj, koji jedino tako mogu svoje izrazito manjinske pozicije u narodu, ali i u Europi, održavati na vlasti. Zato se, umjesto da se širi kvalifikacijski okvir i proširuje biračko izborno tijelo, ono sužava po mjeri tzv mainstreama, a demokracija kao model razvoja sloboda, postaje pokriće, pa i instrument za održavanje neslobode.

Hoće li ili neće zakonodavna rezolucija Europskog parlamenta jednoga dana ili ikada postati odlukom Komisije obavezujuća direktiva ili uredba, teško je, ali i nebitno nagađati u ovome trenutku.

Zašto se elektronsko i dopisno glasovanje neće primjenjivati?

Međutim, valja naglasiti nekoliko bitnih stvari, koje se kriju iza vladine poruke da se dopisno i elekronsko glasovanje neće primjenjivati na slijedećim euro-parlamentarnim izborima.

Prvo, ni inicijatori Narod odlučuje se ne slamaju naročito zaoštriti to pitanje, iako je dopisno i elektronsko glasovanje sastavni dio njihove referendumske inicijative. Pitanje je zašto?

Jednostavno, jer je to u referendumskoj inicijativi kozmetički mamac, koja nikakvoga utjecaja na izbore za Sabor neće imati, s obzirom da bi primjena modela dopisnog i elekronskog glasovanja u značajnoj mjeri mogla utjecati na izbore, samo ako bi Republika Hrvatska i cjelokupan hrvatski narod bili jedna izborna jedinica, ili čak i kad bi se na famoznoj listi za dijasporu skinula ustavna zabrana i omogućio broj mandata srazmjeran broju državljana, koji su glasovali u toj izbornoj jedinici.

Kako toga nema ni u postojećem zakonodavstvu, ni u postojećoj referendumskoj inicijativi Narod odlučuje, nema nikakve težine uvođenje modela dopisnog i elektronskog glasovanja na izborima za hrvatski Sabor, pa je stoga razumljivo da to nikoga previše ne zanima. Ali primjena toga modela imala bi vrlo snažan efekt na izborima za Europski parlament i što je možda daleko važnije, usprkos uskim ustavnim ovlastima predsjednika Republike, na izborima za predsjednika Republike.

Dakle, bilo bi sukladno gorljivim najavama da je cilj inicijative Narod odlučuje pravedniji i demokratičniji izborni i politički poredak, da usprkos tome što se dopisno i elektronsko glasovanje iz njihove inicijative odnosi na izbore za Sabor, jednako gorljivo inzistiraju na primjeni toga modela u izborima za Europski parlament ili za predsjednika Republike.

Jer,politička prava su – politička prava.

Znakovito je da ih to odveć ne zanima, pogotovo u kontekstu cjelokupne kvalitete njihove referendumske inicijative i sve uvjerljivijega javnoga šaputanja da je ta inicijativa imala savim druge skrivene ciljeve od deklariranih. Pogotovo je zbunjujuće, zašto bi netko razuman inzistirao na primjeni jednoga modela ondje gdje nema od njega koristi, a manje više šutio o neprimjeni toga modela ondje gdje je izrazito koristan? No, o tom, po tom.

Bit stvari je u tome što je na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima Republika Hrvatska, jedna izborna jedinica, pri čemu je u tu izbornu jedinicu uključen kompletan hrvatski politički narod, odnosno svi hrvatski državljani, pa svaki glas ima istu efektivnu težinu.

Zato je jako važno za rezultate na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, koliko ljudi može iskoristiti svoje političko pravo i birati.

Plenković ne želi izgubiti potpunu kontrolu nad izbornim procesom

Plenković, potpuno je očito, upravo zbog toga što je Hrvatska na predstojećim europarlamentarnim izborima jedna izborna jedinica, te zbog toga što će se predsjednika Republike neposredno nakon europarlamentarnih izbora birati također u okviru jedne izborne jedinice, ne želi ispustiti potpunu kontrolu nad izbornim procesom i dopustiti razvoj političkih inicijativa i kandidatura ispod kontrole ne samo HDZ-a kojim upravlja, nego i ispod kontrole najvažnijih političkih stranaka, koje su mu navodna oporba.

Nikome od njih to ne odgovara.

Plenković bi s ovakvim realnim ugledom u hrvatskom narodu, pri čemu valja naglasiti da su smiješna navodna stručna istraživanja agencija za istraživanje javnoga mnijenja, vrlo izgledno uključivanjem oko osamsto tisuća izbornika izvan granica Republike Hrvatske danas doživio potpuni debakl, a prilično bi neizvjesna u tim okolnostima bila i njegova osobna kandidatura za Europski parlament.

To si ne smije dopustiti ni on, niti njegovi navodni politički oponenti u SDP-u i Mostu. S obzirom da oni drugačiji u vrhu HDZ-a šute, realno je da ni oni nisu oduševljeni previše mogućnošću da o njima možebitno odlučuje golemi broj do sada nerealiziranih novih i neovisnih izbornika izvan kontrole političkog poretka u Hrvatskoj.

Zašto šuti predsjednica Republike?

Međutim, nejasno je zašto o tome šuti ured predsjednice Republike?

Plenković će odbijanjem primjene dopisnog i elektronskog glasovanja, ili osobno, ili putem sličnih inkluzivaca, centrista, europejaca i kršćana, a manje više slična je većina u vrhu HDZ-a, biti odlučujući faktor u predstojećim izborima za predsjednika Republike, pa je to izarazito otegotni okov oko vrata aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. U najmanju ruku, Plenković se na taj način osigurava da Kolinda Grbar Kitarović neće smjeti biti koliko bi htjela, politički korektiv njegovoj vladi, a pogotovo ne oporba u određenim okolnostima, čime će joj pred nacijom svaliti na leđa dio svoje političke odgovornosti pod nazivnikom – svi su isti. Drugačije ju ne mogu kontrolirati, niti ona smije odveć iskoračiti iz okova Plenkovića i njegovih satelita bez modela dopisnog i elektronskog glasovanja, koji joj omogućava komfornu i neovisnu poliitčku poziciju.

Ako bi se uvelo dopisno i elektronsko glasovanje za europarlamentarne izbore, bilo bi neizvedivo ukidanje toga modela za predsjedničke izbore, pa bi Kolinda Grabar Kitarović u takvim okolnostima bila prilično sigurno – nepobjediva, neovisno o tome što misli Plenković, Jandorković, Brkić ili bilo tko iz HDZ-a. A pogotovo joj se ne bi mogao suprotstaviti netko s antifa spektra koji si tepa da je nekakva ljevica, jer takvi s osamsto tisuća postojećih izbornika izvan Hrvatske ne bi imali nikakve šanse.

Zato nema nikakve sumnje da je ovakva odluka vlade i Andreja Plenklovića prije svih, izravan udar na najviše demokratske vrjednote, a posredno opasna podvala i udar na Kolindu Grabar Kitarović.

Utoliko jer čudniji muk na sve navedeno.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari