Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Plenkovićev udar na Kolindu Grabar Kitarović’

Objavljeno

na

Plenković bi uključivanjem oko osamsto tisuća izbornika izvan granica Republike Hrvatske danas doživio potpuni debakl, a prilično bi neizvjesna u tim okolnostima bila i njegova osobna kandidatura za Europski parlament.

Dok se trakavica između vlade, odnosno ministra Lovre Kuščevića i inicijative Narod odlučuje razvlači i nastavlja fingirajući ogorčenu borbu loših momaka – vlade, i dobrih momaka  i djevojaka – inicijatora, kojoj nema ni kraja ni konca, i gdje se svakodnevno sve više potiskuje u drugi, pa u treći, četvrti plan prvotni smisao pokretanja inicijative, a u prvi plan sve više dospijeva nekakav cilj pokazati da Plenković i Kuščević ne valjaju, kao da je to neka novost, gotovo neprimjećeno prolaze bitne stvari i događaji. Bitka kojoj svjedočimo s većim ili manjim intenzitetom postaje sama sebi svrha i razlog održavanja nekolicine  ljudi – boraca u fokusu javnosti, a gotovo posve ispod radara prolazi podmukli i vrlo opasni udar Plenkovića i njegove vlade na temelje demokratskih vrijednosti, ali i na predsjednicu republike Kolindu Grabar Kitarović.

Kad se to posoli malo aferom sms, zatim nervozom oko Penavine inicijative, gotovo svakodnevno nekom Pupovčevom političkom svinjarijom, zapapri se s malo Srbijice, malo Ace Stankovića, malo ovoga i onoga, dodajte tome Jandrokovićevu bradu, gotovo pa savršen virtulani triler, s prilično osiguranom javnom hipnozom i uvjerljivom iluzijom, pa se na miru mogu nastaviti pripreme za rasplet nužnih političkih i karijernih promjena na čelu države i sačuvanje poretka nedirnutim.

Nazad gotovo dva mjeseca, još duboko u ljetu, Europski parlament je objavio tzv. zakonodavnu rezoluciju o uvođenju dopisnog i elektronskog glasovanja za euro-parlamentarne izbore u svibnju iduće godine, za sve države članice. Iako je inicijativa Narod odlučuje preko glasila narod hr. pokušala naglasiti da je europski parlament tom rezolucijom praktično podupro njihovu referendumsku inicijativu, ne radi se o tome, niti se ta razolucija Europskog parlamenta uopće može svesti na istu kvalifikacijsku ravan s inicijativom Narod odlučuje.

Naime, rezolucijom se traži efektivno brisanje prebivališta iz procesa ostvarivanja političkog prava državljana, što je posljedica davnašnjih, preko deset i više godina starih, presuda suda za ljudska prava u Strasbourgu, dok inicijativa Narod odlučuje zahtjevom za dopisnim i elektronskim glasovanjem, bez uklanjanja ustavnih i zakonskih zaprijeka za tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske nije ni dodirnula taj problem. Zato se tu ne može govoriti ni o kakvoj potpori ili istim vrjednostima.

Vlada neće primjeniti preporuku Europskog parlamenta

Vlada je brzo reagirala, pogotovo već smiješna politička figura Lovro Kuščević, kome se očito je omililo biti dežurni politički cirkusant, ne prezajući ni od čega, pa ni prema javnim objavama očitoga laganja ako je to u interesu gazde. Kuščević je priopćio hrvatskom narodu da se ta razolucija Europskog parlamenta neće moći primjeniti za predstojeće euro-parlamentarne izbore, jer kako je rekao, telefonski operateri tvrde da nemaju mogućnosti tako brzo osposobiti  tehnološku infrastrukturu za primjenu elektronskog glasovanja. Operateri su javno rekli da ih nitko nije kontaktirao s tim u svezi, da se to pitanje može svaršeno urediti za petnaestak dana, a meni su osobno nekolicina mladića koji malo bolje od mene poznaju suvremenu tehnologiju rekli, da manje više svaki student informatike to riješi lakše neko ozbiljniji seminarski uradak na FER-u.

Očito je dakle da Vlada neće iz političkih razloga primjeniti preporuku Europskog parlamenta, kao što je očito i da Kuščević ne govori istinu. O obveznosti rezolucije pitao sam zastupnicu Europskog parlamenta, izvrsnu Marijanu Petir (pogodite zašto nisam pitao proslavljenu “teologinju” Dubravku Šuicu ili multikulti demokrata Ivana Jakovčića), koja mi je za naše čitatelje pojasnila stupanj obveznosti te rezolucije. Evo što kaže gospođa Petir:

Potrebno je prije svega razlikovati rezoluciju/izvješće Europskog parlamenta, bila ona zakonodavna ili ne(zašto li se onda zove zakonodavna- p. MLJ) od uredbe ili direktive. Rezolucija ili izvješće je stajalište Parlamenta i ona ne obvezuje države članice, već kao takva iznosi stav parlamenta o određenom zakonskom prijedlogu, dok su uredba ili direktiva obvezujući pravni akti. Parlament razmatra i usvaja izvješće o prijedlogu zakonodavnog teksta koji je predstavila Europska komisija, jedina institucija koja ima ovlast predlagati zakonodavstvo. U tom se izvješću ogleda stajalište Parlamenta koje potom ide na razmatranje u Vijeće. Kada su Vijeće i Parlament istih stajališta i suglasni s prijedlogom, donosi se obvezujući zakonodavni pravni akt (uredba, direktiva…)“.

Razumljivo je dakle da Plenković ne mora primjeniti rezoluciju Europskog parlamenta, ali ako ignoriranje ove rezolucije usporedimo s nevjerojatnim angažmanom i praktično objavljenim političkim ratom hrvatskom narodu oko ratifikacije Istanbulske konvencije za koju nije postojala nikakva rezolucije, niti direktiva ili uredba, stvari se potpuno ogoljavaju, pa čak i Plenkovićevu “predanost” europskim vrjednostima dovode pod žestoku sumnju. Jasno je dakle,  da je on pristalica europskih vrrijdnosti koje podupiru ovakav državni poredak i postojeće stanje moći u Hrvatskoj, a protiv je svega što bi to moglo narušiti, makar iza toga stajala europska politička tijela.

Na stranu to što tijela Europske unije na ovaj način također fingiraju svoju predanost načelima političkih prava, pa direktivama Komisija provodi ono što je životno važno mainstreamu, a paralmentu prepušta “zabavu” zvanu temeljna prava.

Dakle, posve očekivano, Europska komisija nevoljko zahtjeva od država članica primjenu vrhunskih demokratskih standarda, ili kako bi profesor Marc Gjidara rekao, primjenu načela uzoritosti svakoga demokratskog političkog poretka, čiji je vrhunski uzor uključivanje svakoga državljanina u efektivno odlučivanje o politikama. Bilo rezolucije, direktive ili uredbe, ili ne, nikoga se normalnoga, kome je uistinu stalo do stabilnosti njegove države, do državnosti njegovoga naroda i ostvarivanja temeljnih političkih prava svakoga pripadnika toga naroda, ne bi trebalo poticati na primjenu očite, a dostupne nove kvalitete. Međutim, Plenkovića i kompletan režim koji on personificira već na rubu mizerije i tragičnosti, očito je taj tip uzora ili nove političke kvalitete nimalo ne privlači. Niti je po svemu privlačan njegovim navodnim oponentima. Naime, primjena načela jednakog ostvarivanja temeljnog političkog prava svakoga državljanina pod jednakim uvjetima i s jednakim efektima na politički sustav, posve je suprotna mainstream načelu suvremene europske oligarhije, te načelu ustanovljenoga antifa poretka u Hrvatskoj, koji jedino tako mogu svoje izrazito manjinske pozicije u narodu, ali i u Europi, održavati na vlasti. Zato se, umjesto da se širi kvalifikacijski okvir i proširuje biračko izborno tijelo, ono sužava po mjeri tzv mainstreama, a demokracija kao model razvoja sloboda, postaje pokriće, pa i instrument za održavanje neslobode.

Hoće li ili neće zakonodavna rezolucija Europskog parlamenta jednoga dana ili ikada postati odlukom Komisije obavezujuća direktiva ili uredba, teško je, ali i nebitno nagađati u ovome trenutku.

Zašto se elektronsko i dopisno glasovanje neće primjenjivati?

Međutim, valja naglasiti nekoliko bitnih stvari, koje se kriju iza vladine poruke da se dopisno i elekronsko glasovanje neće primjenjivati na slijedećim euro-parlamentarnim izborima.

Prvo, ni inicijatori Narod odlučuje se ne slamaju naročito zaoštriti to pitanje, iako je dopisno i elektronsko glasovanje sastavni dio njihove referendumske inicijative. Pitanje je zašto?

Jednostavno, jer je to u referendumskoj inicijativi kozmetički mamac, koja nikakvoga utjecaja na izbore za Sabor neće imati, s obzirom da bi primjena modela dopisnog i elekronskog glasovanja u značajnoj mjeri mogla utjecati na izbore, samo ako bi Republika Hrvatska i cjelokupan hrvatski narod bili jedna izborna jedinica, ili čak i kad bi se na famoznoj listi za dijasporu skinula ustavna zabrana i omogućio broj mandata srazmjeran broju državljana, koji su glasovali u toj izbornoj jedinici.

Kako toga nema ni u postojećem zakonodavstvu, ni u postojećoj referendumskoj inicijativi Narod odlučuje, nema nikakve težine uvođenje modela dopisnog i elektronskog glasovanja na izborima za hrvatski Sabor, pa je stoga razumljivo da to nikoga previše ne zanima. Ali primjena toga modela imala bi vrlo snažan efekt na izborima za Europski parlament i što je možda daleko važnije, usprkos uskim ustavnim ovlastima predsjednika Republike, na izborima za predsjednika Republike.

Dakle, bilo bi sukladno gorljivim najavama da je cilj inicijative Narod odlučuje pravedniji i demokratičniji izborni i politički poredak, da usprkos tome što se dopisno i elektronsko glasovanje iz njihove inicijative odnosi na izbore za Sabor, jednako gorljivo inzistiraju na primjeni toga modela u izborima za Europski parlament ili za predsjednika Republike.

Jer,politička prava su – politička prava.

Znakovito je da ih to odveć ne zanima, pogotovo u kontekstu cjelokupne kvalitete njihove referendumske inicijative i sve uvjerljivijega javnoga šaputanja da je ta inicijativa imala savim druge skrivene ciljeve od deklariranih. Pogotovo je zbunjujuće, zašto bi netko razuman inzistirao na primjeni jednoga modela ondje gdje nema od njega koristi, a manje više šutio o neprimjeni toga modela ondje gdje je izrazito koristan? No, o tom, po tom.

Bit stvari je u tome što je na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima Republika Hrvatska, jedna izborna jedinica, pri čemu je u tu izbornu jedinicu uključen kompletan hrvatski politički narod, odnosno svi hrvatski državljani, pa svaki glas ima istu efektivnu težinu.

Zato je jako važno za rezultate na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, koliko ljudi može iskoristiti svoje političko pravo i birati.

Plenković ne želi izgubiti potpunu kontrolu nad izbornim procesom

Plenković, potpuno je očito, upravo zbog toga što je Hrvatska na predstojećim europarlamentarnim izborima jedna izborna jedinica, te zbog toga što će se predsjednika Republike neposredno nakon europarlamentarnih izbora birati također u okviru jedne izborne jedinice, ne želi ispustiti potpunu kontrolu nad izbornim procesom i dopustiti razvoj političkih inicijativa i kandidatura ispod kontrole ne samo HDZ-a kojim upravlja, nego i ispod kontrole najvažnijih političkih stranaka, koje su mu navodna oporba.

Nikome od njih to ne odgovara.

Plenković bi s ovakvim realnim ugledom u hrvatskom narodu, pri čemu valja naglasiti da su smiješna navodna stručna istraživanja agencija za istraživanje javnoga mnijenja, vrlo izgledno uključivanjem oko osamsto tisuća izbornika izvan granica Republike Hrvatske danas doživio potpuni debakl, a prilično bi neizvjesna u tim okolnostima bila i njegova osobna kandidatura za Europski parlament.

To si ne smije dopustiti ni on, niti njegovi navodni politički oponenti u SDP-u i Mostu. S obzirom da oni drugačiji u vrhu HDZ-a šute, realno je da ni oni nisu oduševljeni previše mogućnošću da o njima možebitno odlučuje golemi broj do sada nerealiziranih novih i neovisnih izbornika izvan kontrole političkog poretka u Hrvatskoj.

Zašto šuti predsjednica Republike?

Međutim, nejasno je zašto o tome šuti ured predsjednice Republike?

Plenković će odbijanjem primjene dopisnog i elektronskog glasovanja, ili osobno, ili putem sličnih inkluzivaca, centrista, europejaca i kršćana, a manje više slična je većina u vrhu HDZ-a, biti odlučujući faktor u predstojećim izborima za predsjednika Republike, pa je to izarazito otegotni okov oko vrata aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. U najmanju ruku, Plenković se na taj način osigurava da Kolinda Grbar Kitarović neće smjeti biti koliko bi htjela, politički korektiv njegovoj vladi, a pogotovo ne oporba u određenim okolnostima, čime će joj pred nacijom svaliti na leđa dio svoje političke odgovornosti pod nazivnikom – svi su isti. Drugačije ju ne mogu kontrolirati, niti ona smije odveć iskoračiti iz okova Plenkovića i njegovih satelita bez modela dopisnog i elektronskog glasovanja, koji joj omogućava komfornu i neovisnu poliitčku poziciju.

Ako bi se uvelo dopisno i elektronsko glasovanje za europarlamentarne izbore, bilo bi neizvedivo ukidanje toga modela za predsjedničke izbore, pa bi Kolinda Grabar Kitarović u takvim okolnostima bila prilično sigurno – nepobjediva, neovisno o tome što misli Plenković, Jandorković, Brkić ili bilo tko iz HDZ-a. A pogotovo joj se ne bi mogao suprotstaviti netko s antifa spektra koji si tepa da je nekakva ljevica, jer takvi s osamsto tisuća postojećih izbornika izvan Hrvatske ne bi imali nikakve šanse.

Zato nema nikakve sumnje da je ovakva odluka vlade i Andreja Plenklovića prije svih, izravan udar na najviše demokratske vrjednote, a posredno opasna podvala i udar na Kolindu Grabar Kitarović.

Utoliko jer čudniji muk na sve navedeno.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari