Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenkovićeva prgometizacija HDZ-a

Objavljeno

na

Koliko je god nepošteno u osvrtu na neke Plenkovićeve postupke, koji u njegovom izbornom tijelu izazivaju nedoumice, dvojbe, pa i ogorčenje, tumačiti njegovim izričitim svjetonazorskim i političkim opredjeljenjem, pa ih uspoređivati s očekivanjima nacionalnoga biračkoga tijela, još uvijek utemeljenim na simbolici utemeljiteljske i državotvorne uloge stranke, još je više neodgovorno i nepošteno, čitav niz njegovih političkih, a prije svega kadrovskih postupaka, isključivo pravdati naslijeđenim stanjem u HDZ-u, odnosno Plenkovićeve postupke opravdavati – nuždom proizašlom iz takvog stanja.

Jer, niti je prvo, niti drugo posve točno, a oboje nose jako opasne indikacije.

Pogotovo je opasno tražiti opravdanja u stanju, jer to vrlo često može biti opasan alibi.

Najlošije za Plenkovića je upravo to što ni nakon više od osam mjeseci od kada upravlja HDZ-om gotovo nitko sa sigurnošću ne može reći o čemu se tu radi, a političke odluke i postupci se nužno nižu iz dana u dan i izazivaju sve veće dvojbe i realno nepovjerenje, ne toliko čak ni zbog samih postupaka i sadržaja, koliko zbog inercije nepovjerenja koje se gomila.

Jedna mi je njegova rečenica jučer, na novinarsko pitanje o kandidaturi Brune Esih zapela za „oko“

Naime, Plenković kaže da mu je čudno da u trenutku kada HDZ bilježi najbolje rejtinge u zadnjih dosta godina, Esih izlazi sa svojom kandidaturom, očito šaljući u javnost neizgovorenu, ali jasnu optužbu, da Esih i ljudi oko nje, zapravo rade protiv konsolidacije stranke.

Ta poruka nosi opasne dvojbe.

Ali, vratimo se povodu teksta.

Kandidatura Drage Prgometa za gradonačelnika grada Zagreba, nije nikakvo lokalno pitanje, niti su izbori za grad Zagreb lokalno, komunalno ili nekakvo samoupravno pitanje. Jedini grad, jedina sredina na predstojećim lokalnim izborima koja nosi duboko nacionalno i prvorazredno političko značenje je Zagreb.

To ne treba nikome objašnjavati, jer jednostavno, imati ključnu poziciju u gradu Zagrebu, sastavni je dio centralnih nacionalnih politika i interesa svake organizirane političke inicijative i stranke. To je svehrvatsko političko pitanje i nosi takav značaj. U Zagrebu se organski prepliću i uvjetuju nacionalni politički i gradski interesi, tu je smještena kompletna struktura koja realno zadaje pravce usmjeravanja zemlje, tu se rješava manje više – sve.

I ništa se na nacionalnoj razini ne događa bez svojevrsnog pečata – Zagreba.

Plenković se u Zagrebu realno suočava s gubitničkim HDZ-om, strukturom koja se godinama zadovoljava mrvicama, stvaranjem nekih polupodzemnih parastruktura koje ostvaruju ilegalnim političkim kombinacijama interese u čitavom nizu nacionalnih institucija, zatim u dijelu medijskog, kulturnog, civilnog i aktivističkog, te u konačnici nezaobilaznog nacionalnog institucionalnog i političkog establišmenta. Stranka utemeljitelj emancipirane hrvatske državnosti, nikada se nije smjela zadovoljiti sporednom ulogom u Zagrebu. Baš nikada.

U Zagrebu je započet udar na hrvatsku državnost nakon što su prestali tutnjati srpski topovi, u Zagrebu Hrvatska ili opstaje ili zamire.

Iz Zagreba su započeli procesi detuđmanizacije, iz Zagreba su se započeli razvijati parapolitički, a navodno civilni procesi „uljuđivanja“ Hrvatske pred „prijetećim ognjištarskim nacionalizmom“, a u biti suverenističkim tendencijama i platformama. U Zagreb se preselila, nakon oslobađanja Knina, Republika Srpska Krajina, u Zagrebu djeluju sve moguće, znane i neznane agenture kojima je iz različitih razloga cilj destabilizacija Hrvatske, a kojima je Jadranka Kosor širom otvorila vrata progonom pametnih ljudi koji su predlagali obavještajnu provjeru silnih „aktivista“ za koje je već tada bili vidljivo s Marsa da s civilnim aktivizmom imaju veze otprilike koliko konj s računalnim programom.

Zato je zagrebačka organizacija HDZ-a bila i najizloženija udarcima svih vrsta, a pogotovo infiltraciji svih tih agentura i nositelja takvih platformi. I zato je HDZ, počevši od Tuđmana, morao daleko više voditi računa o tome, te razvijati tu zagrebačku organizaciju kao niti jednu drugu u zemlji.

Ali, nije.

I, sad Plenković šalje Prgometa u navodnu ponovnu hadezeizaciju Zagreba, da pokaže da u toj zagrebačkoj organizaciji postoji suverenistička kritična masa, kritična masa nacionalne samosvijesti i kršćanskog identiteta!?

Nezainteresiranost?
Ma kakvi.
Očaj?
Moguće, ali nije.
Nedostatak izbora?
Floskula.
Ili, prvorazredna drskost?

Ne sliči na Plenkovića, ali sliči na dio struktura oko njega.

Ne mogu ne navesti mišljenje starijeg susjeda neki dan, koji me kao „poznatu facu“ s vremena na vrijeme zaustavi i priupita, te ponešto savjetuje, koji je Prgometa kvalificirao prastarom narodnom uzrečicom – ne smeta mu ni obraz ni pamet!
To bi imalo smisla ako baš nitko nije htio u ovakvim okolnostima ići u izbornu utrku, pa se uvijek nađu Prgometi, koji će kako god bude u svemu naći neku svoju korist i neki cilj.

Ali, koga je to mogao Plenković izabrati kao kandidata za gradonačelnika Zagreba?

Ako je htio biti vjerodostojan sebi i svojim kadrovskim rješenjima, kandidata je trebalo tražiti između Božinovića, Martine Dalić, Jandrokovića, Darinka Kosora kao jedinog i začuđujućeg predizbornog koalicijskoga partnera koji realno manje vrijedi od Pusićkinog HNS-a, ali kao i HNS ima strahovito razgranate institucionalne i parapolitičke utjecaje još od prvih dana stvaranja suvremene Hrvatske i pogotovo iz nesretnoga debakla Dražena Budiše s Račanom, zatim Kosorove kompanjone u Zagrebu Mikulića te njegovoga prisilnoga kompu Brkića?

Između tih ljudi Plenković je morao birati kandidata za gradonačelnika i biti stvarno vjerodostojan.

Jer, eventualna ponuda Hasanbegoviću bi bila, ako bi ju nekim čudom Hasanbegović prihvatio, percipirana kao velika prijevara, koja bi se isključivo Hasanbegoviću razbila o glavu. Potpora Bruni Esih bi bila isto tako protumačena i pretvorila bi joj se u ogroman teret, a bilo bi samoubilački recimo za Miru Kovača da je on prihvatio tu kandidaturu. Jer, koliko god on bio visoko u stranačkoj i institucionalnoj hijerarhiji, jasno je svakom da on nije reprezentant Plenkovićevog HDZ-a.

U takvim okolnostima, Plenković se, usprkos tome što tako izgleda, nije odrekao Mikulića i njegovog kompanjona Brkića, koji Plenkoviću još treba, nego upravo suprotno – ističući Prgometa, osigurao im je miran život i spokojno čekanje izbora i izbornih rezultata.

Prgomet je prihvatio ulogu zeca, ali po svemu što je javno obilježilo tog čovjeka, to nije bez cijene. Kakve, tek će se vidjeti?

S obzirom na neke paralelne događaje, više je nego sigurno da je Plenković poštedio izborne blamaže Mikulića, koji prilično sigurno ništa ne radi bez njegove suglasnosti, iako je u javnosti percipiran kao Brkićev kompanjon i uporno se promovira teza da su Brkić i Plenković u nekakvim nategnutim odnosima. Sumnjam da je Plenković zaljubljen u Brkića, ali ne povlače se politički postupci modelom zaljubljenog tinejdžera.

Brkić Plenkoviću treba, a primijenimo susjedovu o Prgometu na Brkića – ne smeta mu po svemu što je uradio zadnjih par godina, ni obraz i pamet.

Evo zašto sam sumnjičav u tezu da Plenković ne vjeruje Mikuliću, pa dakle ni Brkiću, te da je izbor Prgometa zapravo pljuska njima.

Zadnjih nekoliko dana ispod bilo kakvoga interesa javnosti završeno je imenovanje rukovodećih ljudi HRT-a. Mislav Stipić, pobratim Mikulića, Kosora i parapolitičkoga podzemlja HDZ-a, malo ustaša malo partizan, kako kad je potrebno, drmator HRT-om, koji raspolaže proračunom većim, izuzev Zagreba, od svakoga grada i hrvatske županije, tiho je preuzeo HRT iza širokih leđa službenoga zeta Kaze.

Prethodno imenovanje bezbojnoga zeta Kaze, imenovanje Renata Kunića s čijim su navodnim kumovskim vezama s mužem Nine Obuljen oči zagrebačkih i podprisavskih kuloara usmjerene na Obuljen umjesto na već legendarne prisavske kadrovike koje se personalno može poistovjetiti s Kosorom, Mikulićem, ali i Plenkovićem, siguran je znak da Plenković nije odustao od – Mikulića.

A još manje je odustao od fikcije da je privid javnosti važniji od realnosti, da je televizijska slika stvarnosti zapravo uporište na kojemu treba graditi državnu politiku. Možda bi i bila da HRT ovakav kakav jest u cjelini i s rijetkim izuzetcima koji samo potvrđuju pravilo, odavno nije postao orijentir naciji – kako se ne smije ponašati i u što ne smije vjerovati. Javno isticati izmjeren rejting s takvim kreatorima javnosti, znači javno priznanje da se politički put gradi na potpuno nelegitimnim temeljima.

Upravo svi svjetski tektonski poremećaji potvrđuju to pravilo, to potvrđuje i neposredna hrvatska politička prošlost, a mogli bismo uzeti kao radikalan primjer stradanje Ive Josipovića i pobjedu Kolinde Grabar Kitarović.

Nevjerojatno je da Plenković to ne razumije, ali sve je očitije da – ne razumije.

Možda ga i ne zanima odveć, ako su njegove namjere u Hrvatskoj vrlo privremene.

To nije samo njegov, nego i vrlo ozbiljan hrvatski problem zbog njegovog utjecaja na presudne političke odluke u Hrvatskoj danas.

Plenkovićev mainstream, sada je sigurno, počiva na virtualnim temeljima, a ne na stvarnom raspoloženju i interesima milijuna hrvatskih ljudi. On politikom ravna polazeći od naučene formule da se visoka politika vodi s osloncem isključivo na modeliranu javnost, počevši od anketa i rejtinga stranaka, te je manipulacija svemoguća.

Nije.

Svjetski procesi, ali i neposredno hrvatsko iskustvo pokazuju da je to uzlet bez padobrana. Što viši, to opasniji.
Vratimo se na Plenkovićevu izjavu o rejtingu HDZ-a, s kojom je praktično optužio Brunu Esih, a posredno i Hasanbegovića, te uputio poruku i stranačkoj strukturi u Zagrebu, o svojevrsnoj izdaji stranke. Izjava se oslanja na proizvodnju srpskog istraživačkog satelita u Hrvatskoj, Ipsosa, zatim proizvodnju informacija koju gotovo u potpunosti kontrolira politika koju ni podugačkim štapom ne bi dodirnulo Plenkovićevo većinsko biračko tijelo.

Izbor rukovodstva HRT-a to pokazuje.

To nije moglo proći bez znanja Andreja Plenkovića, a ako jest, onda nije dorastao ozbiljnosti trenutka u Hrvatskoj, što je jednako opasno kao i loša namjera. Ali, nije prošlo. Zagreb u nepogrešivo važnim kuloarima šapuće, a to je političarima uvijek siguran znak i anketa stanja u naciji, da je Mislav Stipić intimus Mikulića, Kosora, i preddemokratske kompanije iz Zagreba, zatim utočište parapolitičkoga i paranovinarskoga miljea koji se za HDZ-om šlepa od prvoga dana suvremene Hrvatske, a koje personaliziraju razni Manjkasi, Juge i kompanija, ciljanim kadroviranjem u biti preuzeo HRT. Lica te strukture na ekranu su Željka Ogresta i kompanija, kao navodna nacionalna šminka, iza koje se krije novinarski smrad radmanovskog i galićevskog stečenog antifašizma. Ta Mikulićeva skupina ili struktura se bila u stanju za svoj interes odreći i nacionalnoga identiteta i uzeti jugoslavenski umjesto hrvatskoga, što je najniža vrsta karakterno-socijalne nesolidnosti, čak niža i od one otvorenoga neprijateljstva prema hrvatskom narodu, jer je nenametnuta i nije nužna, nego izraz nepostojanja socijalnoga karaktera čovjeka.

Čemu ova digresija o HRT-u?

Zbog izjave Andreja Plenkovića povodom kandidature Brune Esih, o najvišem rejtingu stranke zadnjih godina.

Jer taj rejting je ciljano proizveden da i biračkom tijelu, ali i članstvu HDZ-a nametne privid da ih Plenković izborom njima radikalnih kadrovskih suprotnosti u državnim institucijama, zapravo usrećuje, iako oni toga nisu svjesni. Otprilike kao što je recimo Maras usrećivao poduzetnike, a oni nikako nisu uspijevali shvatiti tu ingenioznost. Hadezeovci moguće ni ne shvaćaju da ih Plenković usrećuje prihvaćajući u biti Pupovčeve kriterije mjerenja ekstremizma na nacionalnom spektru, sklanjajući gdje god može označene „ekstremiste“, HRT to provodi u javnosti, a nacija ni članstvo HDZ-a to ne shvaća. Pa kad ih se s HRT-a informira, trebali bi postati svjesni i valjda sretni, jer, zaboga, vidite li kakve su ankete, jel tako?
A do tada, valjalo bi valjda oformiti nekakve postrojbe u svim zakutcima Hrvatske, moguće s Brkićem na čelu, s obzirom na iskustvo, koji će s vremena na vrijeme slati facebook statuse nacionalno-katoličke poezije, a po Hrvatskoj tamaniti – ekstremiste.

Ne sumnjam da u HDZ-u ima i takvih koji će povjerovati u to, niti sumnjam da ih je malo koji su svjesno odabrali pratiti takav model. Ali kod većine vrlo vjerojatno ta matrica ne pali.

Izborom Prgometa, dakle Plenković nastavlja tim putem, a ne pacificira Brkića i Mikulića kako jedan dio medijskih potrčkala predstavlja, jer je previše argumenata, onih stvarnih, a ne špekulativnih, koji na to upućuju.

Jer, kako stvari stoje, nije Plenković samo odlučio testirati granice svojih političkih mogućnosti, nego je s ovim postupkom stavio na vrlo tanak led i cijelu strukturu zagrebačkoga HDZ-a s tisućama ljudi koji su od prvoga dana ugrađivali svoj nacionalni entuzijazam u tu stranku. I vjerovali da su serije poraza i slabosti prolazne.

Više je nego realno da Bruna Esih bude zrcalo, koje će precizno pokazati koliko je rukovodstvo HDZ-a miljama daleko od – Tuđmanove stranke. Ako dobije Prgometa, makar s jednim glasom – pokazat će da u HDZ-u još ima malo kržljavog, ali iskoristivog suvernističkog identiteta. Ako HDZ, njegovo članstvo i izborno tijelo proguta Prgometa, onda je to jasan signal da je ta stranka potpuno uništila svaku nit početnoga protuđmanovskog suverenizma i potpuno se josipovićizirala, da ne kažem – pupovičizirala.

Dakle, zagrebački izbori su provorazredan nacionalni test stvarne vrijednosti HDZ-a, a dogodit će se po mnogima zasluženo, da upravo finta koju je pred prošle nacionalne izbore uspješno izveo Plenković kombinirajući na listama prepoznate nacionaliste i suvereniste, simbole otpora zastrašujućem antifašizmu i političkoj srbizaciji i globalizaciji Hrvatske, s bezbojnim aparatčicima; radi pobjede na izborima, ovaj put postane umjesto efektnog driblinga – toljaga.

Pa `ko živ, `ko mrtav.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari