Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Plenkovićevi aduti su hrvatske slabosti

Objavljeno

na

Predsjednik HDZ-a i Vlade svoju je kandidacijsku listu i planirani rezultat, koji će mu, i koji bi mu trebao osigurati nesmetan proces pretvorbe HDZ-a u bezličnu, a moćnu anacionalnu i trajno vladajuću birokratsku strukturu, pokušao osigurati, s jedne strane klasičnim inženjeringom na desnici, medijskim manipulacijama i miješanjem anketnih karata, a s druge strane, pritiscima na infrastrukturu stranke i mahanjem europskim fondovima. Inženjering mu iznimno dobro funkcionira, koliko zbog višegodišnjeg HDZ-ovog rukopisa i naslijeđa, još i više zbog zabrinjavajuće nespremnosti i neznanja desne konkurencije, koja i svima vidljive bisere pretvara u blato.

No, Plenković je najranjiviji na dva područja pa je čudno, usprkos posvemašnjoj kontroli medijskog prostora, kako mu desna konkurencija ne otvori rane na tim područjima. Rijetki i uspješni pokušaji su, vrlo lucidna reakcija Peđe Mišića na Pupovčevo pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj, te odlična reakcija Ruže Tomašić na dvojnom plakatu s Dubravkom Šuicom i istaknutim statistikama konkretne učinkovitosti u EU parlamentu. Sve ostalo za zaborav ili podsmijeh.

Razbuktana javna kampanja pretresanja grijeha utjecajnih HDZ-ovaca, već odavno institucionalizirana protiv Brkića, te naglo isturena protiv Tolušića, je, koliko god bilo stvarnih razloga za provjeru političkog morala tih ljudi, prije svega upozorenje dugogodišnjim bardovima stranke na regionalnim i lokalnim razinama, da se ne igraju i da imaju dovesti na birališta propisan broj ljudi. Inače bi moglo biti svašta. A može biti svašta, jer takve stranke godinama svoju strukturu prešutno potiču da zagazi u miniran teren, malo si prste umoče u med, što je svojevrsna inicijacija, stvaranje zatvorenog kruga međusobne ovisnosti s isključivim ishodištem na vrhu, koji onda kadrovira miješajući karte bez otpora oslanjajući se na presudan utjecaj na državne institucije. Jer med curi sa svačijih prstiju. Nema sumnje da su stranački šefovi i njihovi zaštitnici u vrhu, dobili javnim čerupanjem Brkića i Tolušića ozbiljnu ponudu koja se ne odbija, te da će većina sve učiniti da članstvo disciplinirano podupre šefovu listu i daljnje političke namjere sa strankom.

Prema rezultatima, ne postotcima, nego prema broju glasova u županijama i gradovima, s popriličnom će se sigurnošću moći ustvrditi, uz sve ostalo, koliko su tamošnje organizacije i njihovi šefovi polizali meda iz tuđih posuda. Ekvivalent lizanju je poslušnost i broj glasova.

Druga opasna slabost Plenkovićeve kampanje su euro fondovi. Lutaju Hrvatskom, nosaju sporazume, potpisuju, obnavljaju, milijarde sijevaju iz torbi pred zbunjenim ljudima, koji baš i nemaju osjećaj da je to tako, ali, pusti ti to, reći će neki smrtnik iz Šibenika, Dubrovnika, Baranje, iz Slavonije, milijarde su milijarde.Rijetko će kome pasti na pamet razmisliti zašto je Hrvatska tako neuspješna u realizaciji korištenja eurofondova, te, smije li se jedna cijela nacionalna ekonomija osloniti na te fondove, a prije toga na turizam u trajanju od tri četiri mjeseca? Hrvatska je upravo osloncem na mit o eurofondovima, s jedne strane kupila novu očajničku i nerealnu nadu, iz koje će usprkos infrastrukturnoj izgradnji ostati realna pustoš, a s druge strane, zanemarujući praktično sve ostalo u razvoju nacionalnih potencijala, doslovno postala igračka europske administracije, bez trunke subjektiviteta. Niti jedna zemlja članica EU nije se pretežito razvila i promijenila svoju gospodarsku i društvenu strukturu te postala uspješna zbog uspješnog privlačenja europskih fondova. Pogotovo ne Poljska, koja se ističe kao najuspješnija.

Loša realizacija europskih findova je vjerna slika stanja nacionalne ekonomije, a ova političkog poretka, koji ne može opstati ovakav kakav jest, s pretežitom kontrolom mahom anacionalne kaste ako dopusti zamah slobode, time i poduzetništva. Figurativno, ne možete u posudu od jednog litra, naliti deset litara vode. To je odnos koji odgovara na pitanje zašto Hrvatska loše realizira europske fondove. Tipujući na golemi udio turizma u BDP-u i europskih fondova u investicijskom razvoju, sve hrvatske vlade, a naročito Plenkovićeva, čine Hrvatsku satelitom i egzistencijalno ovisnom o tuđoj političkoj volji. O tome se uopće ne govori, ta pitanja ni ne pokušava istaknuti nitko s nacionalne opozicijske scene, izuzev tu i tamo kada ima ograničenu priliku mr. Jure Vujić. A to nije dovoljno. Zato će Hrvatska morati duboko zaroniti u bitna pitanja, a u tom zaronu zbog opasne kratkoće daha, bit će nužno bez strasti i emocija razlučiti stvarne ronioce od običnih plutača na nacionalnom spektru, komentirao je Marko Ljubić na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ćosić: ‘Hadžihafizbegovićev stav je ‘opasan oblik neonacizma’

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić komentirao je za Hrvatski Medijski Servis izjavu bošnjačkog glumca Emira Hadžihafizbegovića, koji je u jučerašnjoj emisiji “Nedjeljom u 2” Hrvatske televizije nabrojao pet Hrvata prihvatljivih Bošnjacima. Za Ćosića je to “opasan oblik neonacizma”.

“Mišljenja sam da bi Bošnjaci sutra glasali za Dianu Zeleniku, Martina Raguža, Krešu Zubaka, fra Ivana Šarčevića ili Franju Topića da budu predsjednici BiH narednih deset godina.Topić da se sutra kandidira za gradonačelnika Sarajeva sve bi pomeo. Bošnjaci nemaju problema da ih vode čestiti ljudi. Ali imaju problema s Čovićem koji je s Dodikom stao na stranu demontiranja BiH društva”, kazao je Emir Hadžihafizbegović pokušavajući opravdati to što su Bošnjaci majorizirali Hrvate izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Ćosić kaže kako Hadžihafizbegović, ipak, nije tako dobar glumac da bi publici podvalio svoj oblik fašizma kao ispravan i društveno prihvatljiv. Taj heroj “nadnacije” pokušava nas, veli Ćosić, uvjeriti da sve mora biti podređeno kultu države. Naravno, u ovom slučaju država je on i njegova nadnacija.

-Zvuči nevjerojatno kad Emir kaže da poznaje pet Hrvata i nabraja ih imenom i prezimenom koji su njegovu bošnjačkom narodu prihvatljivi. A ja vjerujem da je Hitler imao više prihvatljivih Židova, kazao je premijer ŽZH-a za HMS, te dodao kako Hadžifafizbegoviću to još nije dovoljno nego poziva HDZ da nabroji pet, toj stranci, prihvatljivih Bošnjaka.

-S najvećom odioznošću odbacujemo svaki pokušaj fašističkog sudovanja o prihvatljivim pojedincima iz loših naroda. Hoće li jednom biti jasno tim nacionalističkim glavama- svaki građanin, pa tako i svaki Bošnjak nama je prihvatljiv kao hrvatski predstavnik ako ga taj narod izabere za svog predstavnika ili drugim riječima- ni jedan Hrvat nije nam prihvatljiv ako će ga izabrati Emir i njegov nadnarod. I to treba biti jasno, poručio je Ćosić, koji je i dopredsjednik HDZ BiH.

Dodao je kako su Hadžihafizbegovićeve teorije samo “jedan prepoznatljiv za Bosnu i Hercegovinu, i za svako društvo, opasan oblik neonacizma”, piše Hms.

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari