Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenkovićevu proizvodnju „istanbulskih konvencija“ treba spriječiti „opsadom Istanbula“

Objavljeno

na

Borba za istinu

Borba za istinu je temeljno načelo borbe za zdravo društvo. Zbog toga je prvorazredna nužnost pokret otpora protiv ratifikacije Istanbulske konvencije legitimirati zahtjevima za sprječavanje javne manipulacije te ostvarivanje uvjeta za promociju istine.

Zato je nužno ne samo spriječiti i osporiti ozakonjivanje Konvencije, nego i osvojiti Istanbul. A figurativni Istanbul nije na Markovom trgu, na Prisavlju je.

Hrvatsko ime mu je – HRT.

I, generira dva teška smrtna grijeha.

Prvi je – proizvodi manipulativni sadržaj sve više i sve bezobraznije.

Drugi je – ne sprječava proizvodnju laži, manipulacija i nevaljalosti.

Moć medijske manipulacije je najstrašnije moć nad suvremenim čovjekom. Manipulacijom se čovjeku oduzima njegova istinska priroda, svodi ga se na objekt, izmiče mu se subjektivnost i ljudskost, uništava mu se minimum povjerenja u dotadašnje identitetske simbole i vrjednote, relativizira se sve u što vjeruje i čini ga se nesigurnim, sigurnost se zamjenjuje strahom, a najgore u svemu je što su modeli manipulacije često takvi da čovjek u manipulativnom procesu ima dojam da je upravo on taj koji misli, zaključuje i odlučuje, te bira svojom slobodnom voljom i rasudbenom moći, navikavajući se na svoju beznačajnost upravo proporcionalno svijesti o nevaljalosti „svojih“ odluka, s nužnim postupnim razvijanjem uvjerenja da je odlučivanje najbolje prepustiti onima koji su u javnosti predstavljeni kao – znalci i moćnici.

Manipulacija je smrtonosno oružje protiv čovjeka.

Evo primjera.

Rijetko viđeni čin manipulacije

Plenković Crkva

Rijetko viđeni čin manipulacije i zlouporabe je fotografija Plenkovića, Jandrokovića s već notornom zakrpom svemu i svačemu akademikom Kusićem, s djecom i suprugama nakon uskršnje mise u zagrebačkoj katedrali, s nadbiskupom kardinalom Bozanićem, koja je iz posve privatnog susreta istoga trenutka osvanula na mrežnim stranicama HDZ-a, a odatle u svim medijima u Hrvatskoj u jeku žestokih sukoba Plenkovića i njegovoga političkoga vrha s jedne strane i autentične Hrvatske koju identitetski i vrijednosno simbolizira Crkva i kardinal Bozanić, s druge strane.

Dakle privatna i obiteljska, moram ovdje istaći i posve štetna audijencija kod nadbiskupa Bozanića, postala je prvorazredna manipulativna politička poruka u trenutku rasprava o Istanbulskoj konvenciji, čiji je smisao i cilj izazvati zabunu, sumnje, nesnalažnje, ali i snažno potkopati i relativizirati jedini relevantan organizirani autoritet u ovome trenutku koji se jasno usprotivio ratifikaciji Istanbulske konvencije, autoritet na koji se jedino mogao i može osloniti hrvatski čovjek. Autoritet Katoličke Crkve koju Bozanić predstavlja i simbolizira.

Fotografija s Kaptola je emitirana kao vizualna poruka potvrde hrvatskom narodu i prije svega katolicima, stavova Plenkovića, Šuice, notornih antiteista i antikatolika koji zagovarajući Istanbulsku konvenciju tumače bibliju, kršćanstvo, poruke pape Franje, Vatikana, s namjerom uvjeriti hrvatski narod da je Istanbulska konvencija zapravo jedino – autentično kršćanstvo, a jedini autentični tumači kršćanstva umjesto biskupa – Plenković, Jandroković i Šuica.

U čemu je manipulativna bit fotografije s Kaptola?

Bitno je u ovome slučaju naglasiti da je izborom dolaska na uskršnju misu u društvu djece i supruga suradnika Plenković ciljano odbacio svoju državnu službenost i prigrlio privatnost, odrekli su se svojih državnih privilegija dolazeći na misu s obiteljima, pa je bilo primjereno isključiti iz dolaska na misu protokolarne privilegije, te domaćinske protokolarne obaveze Crkve, uključivo i audijenciju. Između ostaloga demonstracijom privatnih obiteljskih fotografija na službenim političkim stranicama Plenković i Jandroković su, čak i ako im nije bila izvorna namjera zlouporabiti misu, Crkvu, kardinala Bozanića i Uskrs, to učinili na vrlo nedostojan i perverzan način, rugajući se i katoličkim svetinjama, ali i iskazujući bešćutnost i spremnost na tešku zlouporabu svojih obitelji u banalne politikantske svrhe.

Ističući djecu u prvi plan u jeku rasprava o namjeri ozakonjivanja spornoga sadržaja Konvencije, koju s razlogom mnogi pametni ljudi osporavaju i sa stajališta zaštite obitelji, Plenković i Jandroković uz svjedočenje predsjednika HAZU Kusića šalju poruku o povlaštenosti svoje djece koja zbog njihovih političkih i golemoj većini naroda posve neprihvatljivih pozicija, postaju svojevrsni štit njima pred zasluženim osporavanjem, ali i promiču svoju djecu ni krivu ni dužnu u povlaštene pred stotinama tisuća kršćanske djece, pa i mnogih u samoj katedrali, koji ne mogu zbog svoje kršćanske običnosti pristupiti kardinalu i fotografirati se s njim na Uskrs za svoje arhive i svoje komunikacijsko okruženje. Problematično je i to što takva fotografija na službenim stranicama vlade i HDZ-a kompromitira i kardinala Bozanića jer nijemo potvrđuje njegov pristanak i na manipulacije, ali i na priznanje nejednakosti kršćanske djece u njegovoj Crkvi.

A čisto sumnjam da mu je to bila namjera kad je primio Plenkovića i Jandrokovića!

Dno dna

Iznimno je opasno što ta fotografija u jeku aktualnih rasprava neizravno ukazuje milijunima katolika na postojanje neke goleme nevidljive moći, koja je natjerala i Katoličku Crkvu da odustane od svojih poruka o Istanbulskoj konvenciji, ili da prihvati Plenkovićeve intrepretacije i interpretacije njegovih poltrona, plaćenika te notornih antikršćana da Vatikan službeno podupire Konvenciju, što nositelje izrazito antikršćanske namjere čini javno prihvatljivima i snažno ublažava opravdani i posve kršćanski otpor hrvatskoga naroda koji se tek rasplamsao.

S ovom fotografijom praktično ispada da je i sam papa Franjo prema HRT-ovim informativnim kriterijima u biti preobučeni Ivica Maštruko, bivši službeni specijalac Beograda za katoličanstvo,te da su poruke o sklonosti Vatikana Istanbulskoj konvenciji – autentične.

Ova manipulacija je dosegnula donju granicu ljudskih skrupula i zbog zlouporabe djece u politikantske svrhe.

Dno dna.

Ali to je posve konzistentno ponašanje ako pažljivije promotrimo razvoj javne manipulacije umjesto razvoja informiranja u zadnjih dvadesetak godina, pogotovo na HRT-u.

Pogledajmo manipulaciju na temelju lažnoga predstavljanja.

HRT je stotinu puta u zadnjih nekoliko godina kao neprijepornog autorita pozvao u goste u udarnim terminima, navodnoga stručnjaka za tumačenje stavova Vatikana, papinih poruka, stavova kongregacija, bivšega jugoslavenskoga ambasadora u Vatikanu Ivicu Maštruka, predstavljajući ga kao bivšega hrvatskoga veleposlanika.

Sama kvalifikacija „bivši hrvatski veleposlanik“ Maštruku javno daje posebno značenje, posebnu pozvanost i autoritet predstavnika slobodnoga i emancipiranoga naroda i njegove samostalne države, iako je on bio simbol svega sasvim suprotnoga.

Drago mi je da je mladi katolički svećenik i pročelnik ureda za odnose s javnošću Zagrebačke nadbiskupije Borna Puškarić upozorio novinare N1, šaljući svim medijima poruku, da je takvo predstavljanje laž i izvor teške manipulacije, jer biti jugoslavenski ambasador u Vatikanu podrazumijevalo je biti potpuno odani i stotinu puta dokazani sluga i eksponent izrazito zločinačkoga i antihrvatskoga režima, te izrazito antiteističkoga i antikatoličkoga, pa pridavanje takvome čovjeku autoriteta sa sasvim drugim značenjem zapravo znači uvod u tešku manipulaciju i zlouporabu u javnome prostoru i to na najesencijalnijim nacionalnim i identitetskim pitanjima.

A Maštruka upravo HRT redovito koristi i poziva u svoje emisije, u kojima on promovira i tumači stavove Vatikana – u pravilu posve suprotno od onoga što redovito ističu i ponavljaju katolički biskupi u Hrvatskoj, intelektualci katoličke i kršćanske provenijencije, te hrvatski većinski kršćanski narod.

Mediji kao temeljni instrument manipulativne moći

Temeljni instrument manipulativne moći i ostvarivanja manipulativnih procesa su mediji, a u Hrvatskoj, to je HRT. Nije pri naglasku na HRT bitno u ovome trenutku koliko ljudi gleda i sluša programe HRT-a posebno one informativne, pogotovo to nije bitno s pozicije usporedivosti prema drugim konkurentskim televizijima i radijskim programima, nego je bitnost statusa HRT-a u manipulativnim procesima i širenju društvene nehigijene prije svega određena njenim tehnološkim, ljudskim i konačno društvenim potencijalima, s obzirom na državno zaštićeni status koji HRT ima u društvu, kao svojevrsna nacionalna medijska institucija kojoj je utemeljiteljski cilj – sprječavanje manipulacije i uspostavljanje vrhunskih ili najviših mogućih društvenih dijaloških standarda i informiranosti ljudi.

HRT vrlo pretežito ne služi svojoj utemeljiteljskoj svrsi već odavno.

Posve suprotno.

HRT većinom zadaje najniže kriterije informiranja u Hrvatskoj.

Tisuće je javno izgovorenih dokaza, poruka, primjera, tisuće je svakodnevnih pokazatelja goleme destruktivnosti manje više cjelokupnoga programa HRT-a, a doslovno svaki dan, u gotovo svim emisijama možemo vidjeti eklatantne primjere u funkciji manipulacije na razne načine, među kojima su apsolutno najprisutniji modeli – selektivnost informacija po potpuno proizvoljnoj osnovi i bez ikakvih kriterija primjenom lažne autonomnosti novinara i urednika ispod koje se vidi vrišteća pristranost, zatim nepotpunosti informacija, zatim sprječavanja osporavanja i propitkivanja lažnih informacija, zatim promocija i stalno ponavljanje lažnih informacija, te konačno – selektivnosti u odabiru nositelja poruka u televizijskim i radio programima sa stvarnim iako neformalnim listama zabranjenih ljudi.
A, zabranjeni ljudi znače – zabranjene misli.

Što se krije iza ovako besramne eskalacije primitivne manipulacije u Hrvatskoj?

Manipulacija nije sama sebi svrha.

Nasrtaji na zdrav razum

Njen temeljni smisao je pripremiti ljude na mirno promatranje, neprotivljenje, suglasnost i pomirenje s nepostojanjem nade i bilo kakvih izgleda u uspjeh u suprotstavljanju neprihvatljivim idejama i projektima, te svakodnevim ponavljanjem gore spomenutih banalnih nasrtaja na zdrav razum i zdrav duh čovjeka, navikavanjem ljudi na izloženost duhovnom nasilju i trpljenje potčinjenosti, demonstracijom nedostižne moći kojoj se ljudski duh mora pokoriti i održati neprihvatljivo stanje u društvu – kao zadatom nužnošću bez pogovora.

To je krajnja svrha manipulacije u društvu.

A zove se – vlast nad ljudima.

Zbog toga je uvijek ključni manipulator onaj tko ima legaliziranu najveću moć, a to je u Hrvatskoj država.

Država je naime stvarni vlasnik HRT-a, državnom upravljaju ljudi koji održavaju takvo stanje na HRT-u, a time ga prenose kao poželjan standard u sve ostale medije, što činjenjem i stvarnim utjecajem u javnosti, još i više nečinjenjem, odreknućem od stvarne funkcije HRT-a, pa jedini uistinu pozvani autoritet koji bi u demokratskom društvu morao donijeti sud o valjanosti tim ljudima i njihovome ponašanju – hrvatski narod, potpuno isključuju iz stvarnih političkih procesa.

Svodeći ga na kulisu.

Lažno predstavljanje

HRT tolerira i potiče lažno predstavljanje, te na temelju toga razvija kompletan model kreiranja slike lažnog činjeničnoga stanja u javnosti.

Primjerice, godinama u udarnim programskim sadržajima HRT-a sudjeluju kao neupitni autoriteti nekoliko „analitičara“, redom izrazito neuvjerljivih ili čak i vrlo spornih znanstvenika u stvarnim ulogama banalnih aktivista s akademskim pokrićem, bez ikakvih znanstvenih provjerljivih referenci, sve redom s nelustriranih ili nikada egzaktno evaluiranih državnih sveučilišta, zatim su postali posve neupitni reprezentanti i arbitri najviših ljudskih vrednota kao što su sloboda, mir, istina o nacionalnoj prošlosti, ljubav, ljudska prava u cjelini, zaštita slabih, invalida, žena, djece, zatim obrazovanje i odgoj, kultura, samoproglašeni aktivisti koji niti po jednom provjerljivom i razumu primjerenom kriteriju današnjice ne predstavljaju baš nikoga, ili, u najboljem slučaju samo uske skupine s izraženim interesima i programima gotovo u pravilu potpuno suprotstavljenim svim vrednotama većinskoga hrvatskoga naroda.

Nikada takvim ljudima nitko, ali baš nitko u emisijama HRT-a nije postavio pitanje – zašto mislite da ste upravo vi pozvani govoriti o tim pitanjima, tko vas je, gdje, kada i kako proglasio autoritetom, zašto mislite da reprezentirate većinu hrvatskih žena, djece, odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj, suočavanje s prošlošću, mir ili ljudske slobode?

Ako pogledamo te analitičare ili aktiviste iz ove druge skupine, vidjet ćemo da analitičari ne vrijede najčešće baš ništa na području provjerljivog znanstvenoga standarda, a aktivisti iza sebe imaju u pravilu samo nekoliko desetaka ili u najboljem slučaju stotina izrazito egzistencijalno, profesionalno i karijerno umreženih istomišljenika.

I u pravilu su duboko suprotstavljeni svim temeljnim vrednotama hrvatskoga naroda.

I, većina su militantni antikatolici.

Za profesionalno vrijedno, zdravo i radoznalo televizijsko novinarstvo ti bi ljudi bili vijest, informacija tek i samo, ukoliko bi se s vremena na vrijeme otvarale specijalizirane emisije o njima, o tome fenomenu nereprezentativnosti i samoproglašenoga avangardizma na državi trošak, kao tipičnoj perifernoj društvenoj pojavi, zgodnoj za ozbiljna istraživanja društvenih deformacija.

Umjesto toga upravo ti ljudi i te skupine čine tzv. mainstream, zadaju društvene standarde, ponašanje, obrasce,

redoviti su propovjednici s pozornice HRT-a i neupitni autoriteti kojima novinari služe kao bubnjevi ili kao razglas za njihove besmislene i vrlo opasne namjere i ideje.

Umjesto da ih predstave kakvim jesu.

Opasnim nametnicima.

Neiscrpni modeli manipulacije

Modeli manipulacije su gotovo neiscrpni, pa iako ih je sa stručnoga stajališta relativno lako raspoznati, problem se pojavljuje zbog nemogućnosti javne demontaže manipulacija, sadržaja i njihovih nositelja s usporedivih medijskih i društvenih pozicija i primjerene dostupnosti većini hrvatskoga naroda.

Zbog toga sam naglasio, ne samo u ovome tekstu nevjerojatan značaj upravo HRT-a, jer, kad bi u medijskome prostoru HRT radio ono za šta ga hrvatski narod plaća i zbog čega je stvorena ta nacionalna medijska institucija s golemom tehnološkom moći, u kompletnom medijskom prostoru umjesto pretežitoga standarda u funkciji manipulacija, poticali bi se i primjenjivali standardi – potpunoga informiranja ljudi i demontaže svakoga pokušaja manipulacija, laži, nametanja krivotvorina, te u konačnici uspostavljali bi se kriteriji i javne navike primjerenijih društvenih vrednota i daleko veće razine odgovornosti u svim sferama javnoga djelovanja, od politike do novinarstva.

Tada kreatorima uskršnje manipulacije s fotografijama s Kaptola ne bi ni u ludilu palo na pamet upustiti se u to, jer bi ih slobodni novinari figurativno – razapeli, niti bi tipovi kao Maštruko imali pristup seoskom bubnjaru, a kamo li HRT-u.

Zbog toga svaki, ali baš svaki relevantan zahtjev prema nositeljima javnih i državnih funkcija u Hrvatskoj mora polaziti od – zahtjeva za radikalnim promjenama na HRT-u, počevši od trenutne smjene kompletne uprave i uredničke hijerarhije prvenstveno u informativnim programima, do njegove likvidacije u ovakvoj formi i s ovakvim sadržajima, radi izgradnje zdravog nacionalnog medija.

To je važno posebno istaći u svijetlu otpora prema nastranim državnim politikama koje simbolizira namjera ratifikacije Istanbulske konvencije ili galopirajuće vrlo sporne i strateški opasne reforme obrazovanja kojoj je upravo HRT ključni promotor, jer sva snaga prosvjeda i otpora mora biti javno usmjerena na ključni manipulativni instrument i ključni instrument moći nelegitimnih društvenih i političkih programa i njihovih nositelja.

Na HRT.

Prvo to, jer je to ključno oružje svake vladavine koja izbjegava autentični nacionalni legitimitet.

A tek uz to, s političkim zahtjevima otklanjana same mogućnosti da netko na izborima dobije mandat za jednu politiku a provodi posve suprotnu, producirajući serijski stotine „istanbulskih konvencija“.

To je temeljni prag društvene higijene u Hrvatskoj i ključni preduvjet bilo kakvoga razvoja zemlje. Zbog toga se organizatori prosvjeda protiv politike vlasti ne smiju opravdavati ponavljanjem da njihov prosvjed nema političko obilježje, kad ima i – mora imati. Inače prosvjed nema smisla.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari