Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenkovićevu proizvodnju „istanbulskih konvencija“ treba spriječiti „opsadom Istanbula“

Objavljeno

na

Borba za istinu

Borba za istinu je temeljno načelo borbe za zdravo društvo. Zbog toga je prvorazredna nužnost pokret otpora protiv ratifikacije Istanbulske konvencije legitimirati zahtjevima za sprječavanje javne manipulacije te ostvarivanje uvjeta za promociju istine.

Zato je nužno ne samo spriječiti i osporiti ozakonjivanje Konvencije, nego i osvojiti Istanbul. A figurativni Istanbul nije na Markovom trgu, na Prisavlju je.

Hrvatsko ime mu je – HRT.

I, generira dva teška smrtna grijeha.

Prvi je – proizvodi manipulativni sadržaj sve više i sve bezobraznije.

Drugi je – ne sprječava proizvodnju laži, manipulacija i nevaljalosti.

Moć medijske manipulacije je najstrašnije moć nad suvremenim čovjekom. Manipulacijom se čovjeku oduzima njegova istinska priroda, svodi ga se na objekt, izmiče mu se subjektivnost i ljudskost, uništava mu se minimum povjerenja u dotadašnje identitetske simbole i vrjednote, relativizira se sve u što vjeruje i čini ga se nesigurnim, sigurnost se zamjenjuje strahom, a najgore u svemu je što su modeli manipulacije često takvi da čovjek u manipulativnom procesu ima dojam da je upravo on taj koji misli, zaključuje i odlučuje, te bira svojom slobodnom voljom i rasudbenom moći, navikavajući se na svoju beznačajnost upravo proporcionalno svijesti o nevaljalosti „svojih“ odluka, s nužnim postupnim razvijanjem uvjerenja da je odlučivanje najbolje prepustiti onima koji su u javnosti predstavljeni kao – znalci i moćnici.

Manipulacija je smrtonosno oružje protiv čovjeka.

Evo primjera.

Rijetko viđeni čin manipulacije

Plenković Crkva

Rijetko viđeni čin manipulacije i zlouporabe je fotografija Plenkovića, Jandrokovića s već notornom zakrpom svemu i svačemu akademikom Kusićem, s djecom i suprugama nakon uskršnje mise u zagrebačkoj katedrali, s nadbiskupom kardinalom Bozanićem, koja je iz posve privatnog susreta istoga trenutka osvanula na mrežnim stranicama HDZ-a, a odatle u svim medijima u Hrvatskoj u jeku žestokih sukoba Plenkovića i njegovoga političkoga vrha s jedne strane i autentične Hrvatske koju identitetski i vrijednosno simbolizira Crkva i kardinal Bozanić, s druge strane.

Dakle privatna i obiteljska, moram ovdje istaći i posve štetna audijencija kod nadbiskupa Bozanića, postala je prvorazredna manipulativna politička poruka u trenutku rasprava o Istanbulskoj konvenciji, čiji je smisao i cilj izazvati zabunu, sumnje, nesnalažnje, ali i snažno potkopati i relativizirati jedini relevantan organizirani autoritet u ovome trenutku koji se jasno usprotivio ratifikaciji Istanbulske konvencije, autoritet na koji se jedino mogao i može osloniti hrvatski čovjek. Autoritet Katoličke Crkve koju Bozanić predstavlja i simbolizira.

Fotografija s Kaptola je emitirana kao vizualna poruka potvrde hrvatskom narodu i prije svega katolicima, stavova Plenkovića, Šuice, notornih antiteista i antikatolika koji zagovarajući Istanbulsku konvenciju tumače bibliju, kršćanstvo, poruke pape Franje, Vatikana, s namjerom uvjeriti hrvatski narod da je Istanbulska konvencija zapravo jedino – autentično kršćanstvo, a jedini autentični tumači kršćanstva umjesto biskupa – Plenković, Jandroković i Šuica.

U čemu je manipulativna bit fotografije s Kaptola?

Bitno je u ovome slučaju naglasiti da je izborom dolaska na uskršnju misu u društvu djece i supruga suradnika Plenković ciljano odbacio svoju državnu službenost i prigrlio privatnost, odrekli su se svojih državnih privilegija dolazeći na misu s obiteljima, pa je bilo primjereno isključiti iz dolaska na misu protokolarne privilegije, te domaćinske protokolarne obaveze Crkve, uključivo i audijenciju. Između ostaloga demonstracijom privatnih obiteljskih fotografija na službenim političkim stranicama Plenković i Jandroković su, čak i ako im nije bila izvorna namjera zlouporabiti misu, Crkvu, kardinala Bozanića i Uskrs, to učinili na vrlo nedostojan i perverzan način, rugajući se i katoličkim svetinjama, ali i iskazujući bešćutnost i spremnost na tešku zlouporabu svojih obitelji u banalne politikantske svrhe.

Ističući djecu u prvi plan u jeku rasprava o namjeri ozakonjivanja spornoga sadržaja Konvencije, koju s razlogom mnogi pametni ljudi osporavaju i sa stajališta zaštite obitelji, Plenković i Jandroković uz svjedočenje predsjednika HAZU Kusića šalju poruku o povlaštenosti svoje djece koja zbog njihovih političkih i golemoj većini naroda posve neprihvatljivih pozicija, postaju svojevrsni štit njima pred zasluženim osporavanjem, ali i promiču svoju djecu ni krivu ni dužnu u povlaštene pred stotinama tisuća kršćanske djece, pa i mnogih u samoj katedrali, koji ne mogu zbog svoje kršćanske običnosti pristupiti kardinalu i fotografirati se s njim na Uskrs za svoje arhive i svoje komunikacijsko okruženje. Problematično je i to što takva fotografija na službenim stranicama vlade i HDZ-a kompromitira i kardinala Bozanića jer nijemo potvrđuje njegov pristanak i na manipulacije, ali i na priznanje nejednakosti kršćanske djece u njegovoj Crkvi.

A čisto sumnjam da mu je to bila namjera kad je primio Plenkovića i Jandrokovića!

Dno dna

Iznimno je opasno što ta fotografija u jeku aktualnih rasprava neizravno ukazuje milijunima katolika na postojanje neke goleme nevidljive moći, koja je natjerala i Katoličku Crkvu da odustane od svojih poruka o Istanbulskoj konvenciji, ili da prihvati Plenkovićeve intrepretacije i interpretacije njegovih poltrona, plaćenika te notornih antikršćana da Vatikan službeno podupire Konvenciju, što nositelje izrazito antikršćanske namjere čini javno prihvatljivima i snažno ublažava opravdani i posve kršćanski otpor hrvatskoga naroda koji se tek rasplamsao.

S ovom fotografijom praktično ispada da je i sam papa Franjo prema HRT-ovim informativnim kriterijima u biti preobučeni Ivica Maštruko, bivši službeni specijalac Beograda za katoličanstvo,te da su poruke o sklonosti Vatikana Istanbulskoj konvenciji – autentične.

Ova manipulacija je dosegnula donju granicu ljudskih skrupula i zbog zlouporabe djece u politikantske svrhe.

Dno dna.

Ali to je posve konzistentno ponašanje ako pažljivije promotrimo razvoj javne manipulacije umjesto razvoja informiranja u zadnjih dvadesetak godina, pogotovo na HRT-u.

Pogledajmo manipulaciju na temelju lažnoga predstavljanja.

HRT je stotinu puta u zadnjih nekoliko godina kao neprijepornog autorita pozvao u goste u udarnim terminima, navodnoga stručnjaka za tumačenje stavova Vatikana, papinih poruka, stavova kongregacija, bivšega jugoslavenskoga ambasadora u Vatikanu Ivicu Maštruka, predstavljajući ga kao bivšega hrvatskoga veleposlanika.

Sama kvalifikacija „bivši hrvatski veleposlanik“ Maštruku javno daje posebno značenje, posebnu pozvanost i autoritet predstavnika slobodnoga i emancipiranoga naroda i njegove samostalne države, iako je on bio simbol svega sasvim suprotnoga.

Drago mi je da je mladi katolički svećenik i pročelnik ureda za odnose s javnošću Zagrebačke nadbiskupije Borna Puškarić upozorio novinare N1, šaljući svim medijima poruku, da je takvo predstavljanje laž i izvor teške manipulacije, jer biti jugoslavenski ambasador u Vatikanu podrazumijevalo je biti potpuno odani i stotinu puta dokazani sluga i eksponent izrazito zločinačkoga i antihrvatskoga režima, te izrazito antiteističkoga i antikatoličkoga, pa pridavanje takvome čovjeku autoriteta sa sasvim drugim značenjem zapravo znači uvod u tešku manipulaciju i zlouporabu u javnome prostoru i to na najesencijalnijim nacionalnim i identitetskim pitanjima.

A Maštruka upravo HRT redovito koristi i poziva u svoje emisije, u kojima on promovira i tumači stavove Vatikana – u pravilu posve suprotno od onoga što redovito ističu i ponavljaju katolički biskupi u Hrvatskoj, intelektualci katoličke i kršćanske provenijencije, te hrvatski većinski kršćanski narod.

Mediji kao temeljni instrument manipulativne moći

Temeljni instrument manipulativne moći i ostvarivanja manipulativnih procesa su mediji, a u Hrvatskoj, to je HRT. Nije pri naglasku na HRT bitno u ovome trenutku koliko ljudi gleda i sluša programe HRT-a posebno one informativne, pogotovo to nije bitno s pozicije usporedivosti prema drugim konkurentskim televizijima i radijskim programima, nego je bitnost statusa HRT-a u manipulativnim procesima i širenju društvene nehigijene prije svega određena njenim tehnološkim, ljudskim i konačno društvenim potencijalima, s obzirom na državno zaštićeni status koji HRT ima u društvu, kao svojevrsna nacionalna medijska institucija kojoj je utemeljiteljski cilj – sprječavanje manipulacije i uspostavljanje vrhunskih ili najviših mogućih društvenih dijaloških standarda i informiranosti ljudi.

HRT vrlo pretežito ne služi svojoj utemeljiteljskoj svrsi već odavno.

Posve suprotno.

HRT većinom zadaje najniže kriterije informiranja u Hrvatskoj.

Tisuće je javno izgovorenih dokaza, poruka, primjera, tisuće je svakodnevnih pokazatelja goleme destruktivnosti manje više cjelokupnoga programa HRT-a, a doslovno svaki dan, u gotovo svim emisijama možemo vidjeti eklatantne primjere u funkciji manipulacije na razne načine, među kojima su apsolutno najprisutniji modeli – selektivnost informacija po potpuno proizvoljnoj osnovi i bez ikakvih kriterija primjenom lažne autonomnosti novinara i urednika ispod koje se vidi vrišteća pristranost, zatim nepotpunosti informacija, zatim sprječavanja osporavanja i propitkivanja lažnih informacija, zatim promocija i stalno ponavljanje lažnih informacija, te konačno – selektivnosti u odabiru nositelja poruka u televizijskim i radio programima sa stvarnim iako neformalnim listama zabranjenih ljudi.
A, zabranjeni ljudi znače – zabranjene misli.

Što se krije iza ovako besramne eskalacije primitivne manipulacije u Hrvatskoj?

Manipulacija nije sama sebi svrha.

Nasrtaji na zdrav razum

Njen temeljni smisao je pripremiti ljude na mirno promatranje, neprotivljenje, suglasnost i pomirenje s nepostojanjem nade i bilo kakvih izgleda u uspjeh u suprotstavljanju neprihvatljivim idejama i projektima, te svakodnevim ponavljanjem gore spomenutih banalnih nasrtaja na zdrav razum i zdrav duh čovjeka, navikavanjem ljudi na izloženost duhovnom nasilju i trpljenje potčinjenosti, demonstracijom nedostižne moći kojoj se ljudski duh mora pokoriti i održati neprihvatljivo stanje u društvu – kao zadatom nužnošću bez pogovora.

To je krajnja svrha manipulacije u društvu.

A zove se – vlast nad ljudima.

Zbog toga je uvijek ključni manipulator onaj tko ima legaliziranu najveću moć, a to je u Hrvatskoj država.

Država je naime stvarni vlasnik HRT-a, državnom upravljaju ljudi koji održavaju takvo stanje na HRT-u, a time ga prenose kao poželjan standard u sve ostale medije, što činjenjem i stvarnim utjecajem u javnosti, još i više nečinjenjem, odreknućem od stvarne funkcije HRT-a, pa jedini uistinu pozvani autoritet koji bi u demokratskom društvu morao donijeti sud o valjanosti tim ljudima i njihovome ponašanju – hrvatski narod, potpuno isključuju iz stvarnih političkih procesa.

Svodeći ga na kulisu.

Lažno predstavljanje

HRT tolerira i potiče lažno predstavljanje, te na temelju toga razvija kompletan model kreiranja slike lažnog činjeničnoga stanja u javnosti.

Primjerice, godinama u udarnim programskim sadržajima HRT-a sudjeluju kao neupitni autoriteti nekoliko „analitičara“, redom izrazito neuvjerljivih ili čak i vrlo spornih znanstvenika u stvarnim ulogama banalnih aktivista s akademskim pokrićem, bez ikakvih znanstvenih provjerljivih referenci, sve redom s nelustriranih ili nikada egzaktno evaluiranih državnih sveučilišta, zatim su postali posve neupitni reprezentanti i arbitri najviših ljudskih vrednota kao što su sloboda, mir, istina o nacionalnoj prošlosti, ljubav, ljudska prava u cjelini, zaštita slabih, invalida, žena, djece, zatim obrazovanje i odgoj, kultura, samoproglašeni aktivisti koji niti po jednom provjerljivom i razumu primjerenom kriteriju današnjice ne predstavljaju baš nikoga, ili, u najboljem slučaju samo uske skupine s izraženim interesima i programima gotovo u pravilu potpuno suprotstavljenim svim vrednotama većinskoga hrvatskoga naroda.

Nikada takvim ljudima nitko, ali baš nitko u emisijama HRT-a nije postavio pitanje – zašto mislite da ste upravo vi pozvani govoriti o tim pitanjima, tko vas je, gdje, kada i kako proglasio autoritetom, zašto mislite da reprezentirate većinu hrvatskih žena, djece, odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj, suočavanje s prošlošću, mir ili ljudske slobode?

Ako pogledamo te analitičare ili aktiviste iz ove druge skupine, vidjet ćemo da analitičari ne vrijede najčešće baš ništa na području provjerljivog znanstvenoga standarda, a aktivisti iza sebe imaju u pravilu samo nekoliko desetaka ili u najboljem slučaju stotina izrazito egzistencijalno, profesionalno i karijerno umreženih istomišljenika.

I u pravilu su duboko suprotstavljeni svim temeljnim vrednotama hrvatskoga naroda.

I, većina su militantni antikatolici.

Za profesionalno vrijedno, zdravo i radoznalo televizijsko novinarstvo ti bi ljudi bili vijest, informacija tek i samo, ukoliko bi se s vremena na vrijeme otvarale specijalizirane emisije o njima, o tome fenomenu nereprezentativnosti i samoproglašenoga avangardizma na državi trošak, kao tipičnoj perifernoj društvenoj pojavi, zgodnoj za ozbiljna istraživanja društvenih deformacija.

Umjesto toga upravo ti ljudi i te skupine čine tzv. mainstream, zadaju društvene standarde, ponašanje, obrasce,

redoviti su propovjednici s pozornice HRT-a i neupitni autoriteti kojima novinari služe kao bubnjevi ili kao razglas za njihove besmislene i vrlo opasne namjere i ideje.

Umjesto da ih predstave kakvim jesu.

Opasnim nametnicima.

Neiscrpni modeli manipulacije

Modeli manipulacije su gotovo neiscrpni, pa iako ih je sa stručnoga stajališta relativno lako raspoznati, problem se pojavljuje zbog nemogućnosti javne demontaže manipulacija, sadržaja i njihovih nositelja s usporedivih medijskih i društvenih pozicija i primjerene dostupnosti većini hrvatskoga naroda.

Zbog toga sam naglasio, ne samo u ovome tekstu nevjerojatan značaj upravo HRT-a, jer, kad bi u medijskome prostoru HRT radio ono za šta ga hrvatski narod plaća i zbog čega je stvorena ta nacionalna medijska institucija s golemom tehnološkom moći, u kompletnom medijskom prostoru umjesto pretežitoga standarda u funkciji manipulacija, poticali bi se i primjenjivali standardi – potpunoga informiranja ljudi i demontaže svakoga pokušaja manipulacija, laži, nametanja krivotvorina, te u konačnici uspostavljali bi se kriteriji i javne navike primjerenijih društvenih vrednota i daleko veće razine odgovornosti u svim sferama javnoga djelovanja, od politike do novinarstva.

Tada kreatorima uskršnje manipulacije s fotografijama s Kaptola ne bi ni u ludilu palo na pamet upustiti se u to, jer bi ih slobodni novinari figurativno – razapeli, niti bi tipovi kao Maštruko imali pristup seoskom bubnjaru, a kamo li HRT-u.

Zbog toga svaki, ali baš svaki relevantan zahtjev prema nositeljima javnih i državnih funkcija u Hrvatskoj mora polaziti od – zahtjeva za radikalnim promjenama na HRT-u, počevši od trenutne smjene kompletne uprave i uredničke hijerarhije prvenstveno u informativnim programima, do njegove likvidacije u ovakvoj formi i s ovakvim sadržajima, radi izgradnje zdravog nacionalnog medija.

To je važno posebno istaći u svijetlu otpora prema nastranim državnim politikama koje simbolizira namjera ratifikacije Istanbulske konvencije ili galopirajuće vrlo sporne i strateški opasne reforme obrazovanja kojoj je upravo HRT ključni promotor, jer sva snaga prosvjeda i otpora mora biti javno usmjerena na ključni manipulativni instrument i ključni instrument moći nelegitimnih društvenih i političkih programa i njihovih nositelja.

Na HRT.

Prvo to, jer je to ključno oružje svake vladavine koja izbjegava autentični nacionalni legitimitet.

A tek uz to, s političkim zahtjevima otklanjana same mogućnosti da netko na izborima dobije mandat za jednu politiku a provodi posve suprotnu, producirajući serijski stotine „istanbulskih konvencija“.

To je temeljni prag društvene higijene u Hrvatskoj i ključni preduvjet bilo kakvoga razvoja zemlje. Zbog toga se organizatori prosvjeda protiv politike vlasti ne smiju opravdavati ponavljanjem da njihov prosvjed nema političko obilježje, kad ima i – mora imati. Inače prosvjed nema smisla.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je bilo sloge i pameti konzervativna opcija mogla je imati 3 mandata

Objavljeno

na

Objavio

Još jedna cirkusijada je iza nas. Kulise se skidaju, klaunovi svlače kostime i brišu šminku, vraćamo se u svakodnevicu. I red je da nam se uši (i oči) malo odmore od ovih silnih ispraznih obećanja, izljeva samohvale, žestoke retorike, šarenih skupova, od smokinga i toaleta, uredne gospode i glamuroznih dama, od reflektora pozornice i verbalnog terora govornika…

Ostalo je pričekati konačne rezultate, iako se sve zna.

Što je najvažnije, čini se kako su na kraju svi “sretni i zadovoljni” ishodom jučerašnjih izbora za EU parlament. I oni koji su dobili mandate i oni koji nisu. Sudeći po izjavama, svi, ama baš svi su željeli da baš tako završi i “sretni” su da “sretniji” biti ne mogu. I oni koji su se udruženi u osam stranaka (“amsterdamci”) na jedvite jade dočepali jednog jedinog mandata (i sad tvrde kako su “pokazali svoju snagu” – ha, ha, ha), oni koji su ostali kratkih rukava i pali na korak do cilja, osvajači 1 ili 2% glasova, pa i takmaci čije su ambicije bile daleko iznad onoga što su postigli.

Idila.

Kako god okreneš, gubitnika ni na vidiku, jer veće opasnosti za političara od imidža luzera nema – staro je pravilo promidžbe. Tek komorna atmosfera u pojedinim izbornim stožerima i pokušaji da se navijačkim skandiranjima prikrije razočaranje (kad god se kamere uključe), govorilo je da i nije baš sve tako kako nam žele predstaviti gubitnici.

Ima, doduše, i izuzetaka. Ponekih koji povremeno “iskoče” iz ove šprance sveopće “nirvane” i iskreno priznaju kako nisu zadovoljni jer su očekivali više. No, samo rijetki traže greške u sebi i svojim programima, još manje u političkom djelovanju i odnosu prema javnosti i aktualnim problemima hrvatskog društva. Kao razlozi neuspjeha obično se navode “slaba izlaznost na izbore”, “neravnopravna izborna utakmica”, “nemotiviranost građana za europske izbore” itd.

Naravno, većina toga što se navodi stoji. Ali, to su one objektivne okolnosti na koje se jako teško ili gotovo nikako ne može utjecati s pozicije bilo koje stranke ili grupacije. No, što je s onom drugom stranom priče, s vlastitim slabostima, promašajima, nedosljednostima, što je s nesposobnošću, pogrešnim procjenama, nedostacima u programima i ne-vjerodostojnošću?

Ima li toga možda, ili su uvijek krive “objektivne okolnosti”?

Što se konzervativaca tiče (mislim da je to ipak bolji izraz za “desnu”, “domoljubnu” ili “državotvornu” opciju od onog već izlizanog pojma “desnice” koji u suštini ne znači ništa), oni su i ovoga puta ostali razjedinjeni. Statističari su izračunali kako su kad se zbroje glasovi svi skupa dobili 17,5%, što bi bilo dovoljno za osvajanje 3 mandata, a priča je završila na osvajanju jednog.

Novoizabrana EU-parlamentarka Ruža Tomašić u svojoj je prvoj izjavi nakon neslužbenih preliminarnih rezultata rekla kako se nada da će ovo što se dogodilo biti dobra škola za budućnost i najavila kako priželjkuje moguće ujedinjenje “desnih” stranaka na nekim od sljedećih izbora.

Daj Bože, mada je teško vjerovati u postojanje motiva za zajednički nastup kod onih koji su “sretni” i “zadovoljni” čak i time što su ostali ispod praga.

Uvijek se može naći izgovor za neuspjeh i to nije ništa novo na političkoj sceni, ne samo kod nas Hrvata, nego uopće.

“Dobar izgovor zlata vrijedi”, kaže jedna poslovica.

Ono što nama kronično nedostaje, jeste samokritika, okretanje k sebi i priznavanje vlastitih greški. A toga nema i neće biti, sve dok izgovore za neuspjehe tražimo u sferi izvan vlastitog političkog djelovanja i ponašanja.

Točno je da je izlaznost mala, jer 30% ne jamči nikakvu reprezentativnu volju biračkog tijela. Istina je i da izborna utrka nije bila ravnopravna, ali to je u pravilu uvijek tako. Da kod građana nema posebne motivacije za izlazak na izbore također je evidentno.

No, ono što svakog normalnog građanina mora izbaciti iz takta (a rijetko tko od aktera izbora spominje), jeste činjenica da nekomu nije dovoljno više od 42.000 glasova za osvajanje mandata, a netko ga dobije s 1.200 (što je 35 puta manje)!? Zar to nije apsurd!? I je li pošteno!?

Uporno odbijanje uvažavanja preferencijalnih glasova koji su jedini meritum volje birača i u isto vrijeme u punoj mjeri odražavaju puni legitimitet izabranog zastupnika nije slučajno. Ne odgovara to ni jednom lideru, pogotovu onima u velikim strankama, jer izostanak vrednovanja izbornih rezultata na temelju preferencijalnih glasova ostavlja im prostor za nagrađivanje “podobnih” koji zahvaljujući pozicijama na listama osvajaju mandate koje inače nikad ne bi imali, dok oni s daleko većim brojem glasova bivaju gubitnici – samo zato što nisu miljenici lidera stranke i vrhuške okupljene oko njega ili na izbore izlaze sa samostalnim listama i ne mogu prijeći izborni prag. Sve skupa ostavlja izuzetno ružan dojam i sasvim pouzdano bitno utječe na demotivaciju biračkog tijela vezano za izlazak na izbore. Ali, nikoga to od onih koji se još uvijek koliko-toliko drže svojih pozicija i sinekura ne zanima.

U cjelini gledano, riječ je o ozbiljnom defektu, o anomaliji izbornog zakona koja nije slučajna. Nisu politički lideri vodećih stranaka i saborski zastupnici blesavi pa da ne znaju kako bi se stvari mogle i trebale posložiti, ali im takvi principi ne odgovaraju jer razbijaju njihov monopol i političku hegemoniju unutar stranaka. To je relikt sindroma “Vođe” naslijeđen iz komunizma. Odlučuje jedan – ili u najboljem slučaju nekoliko ljudi – a pokriće za te odluke (kakve god bile) trebaju biti birači.

No, pored ostaloga, ovo je i pokazatelj naše niske političke i građanske svijesti, jer da nije tako, mi bi odavno natjerali političke elite na odricanje od takvih manipulacija i prijevara – jer u pitanju je ozakonjena manipulacija i prijevara birača.

Pokušalo se, doduše, referendumom o promjenama Izbornog zakona, ali tako nespretno, nevješto i amaterski da je to tragikomično. Organizirati u isto vrijeme prikupljanje potpisa za dva referenduma (o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije) i stvoriti čitavu zbrku u kojoj građani često nisu znali ni što potpisuju, bila je velika glupost, što opet imamo zahvaliti liderima građanskih grupacija (organizatora referenduma) koje se bore za primat po svaku cijenu i bez obzira na to što je riječ o pogubnoj, hazarderskoj igri.

Nadajmo se da su i oni danas “zadovoljni” – kao i naši gubitnici na izborima.

Na kraju, pravi i istinski gubitnici smo svi, htjeli to priznati ili ne, ili barem mi kojima je do budućnosti ove zemlje i hrvatskoga naroda istinski stalo. Oni kojima to nije važno imaju itekako razloga za zadovoljstvo, jer njihova metoda je “što gore to bolje”.

Nama koji politiku shvaćamo kao djelatnost čiji je cilj opće dobro i mislimo kako se ona mora voditi pošteno, savjesno, odgovorno i u skladu s kršćanskim načelima, ne trebaju isprazne parole i predizborni farizejski izljevi “domoljubnih” emocija (pogotovu od onih koji svojim postupcima čine suprotno od onoga što tobože “zagovaraju”), režirani performansi sa zastavom s prvim bijelim poljem ili provokativnim plakatima (po uzoru na Pupovca i njegov SDSS) čija je jedina svrha privući pozornost, ne treba nam ni opskurni lik Dražen Keleminec koji lupeta o “rušenju EU iznutra” – a što će navodno napraviti upravo on, glavom i bradom (čega se onda dohvate mainstream mediji i te nebuloze vrte do besvijesti kao dokaz o tomu kakva nam je “desnica”). Nama ne trebaju svađalice koje sebe idealiziraju a pljuju po svim oponentima, zaboravljajući kako su tu da izlože svoje programe i pošalju javnosti jasne poruke a ne da prave nered i zbunjuju birače.

Treba nam jedna uljuđena i pristojna konzervativna opcija utemeljena na demokršćanskim načelima koja će okupiti intelektualce i političare od ugleda u narodu, ali i koja će biti spremna taj koncept provoditi u praksi, dosljedno i konzekventno!

Ne moramo izmišljati toplu vodu, nego samo biti ono što jesmo – ako jesmo.

Neki bi već trebali shvatiti da je političkoj opciji koju zastupaju potrebno dati sadržaj i da se ne može sve svoditi na formu i pokušaje osvajanja glasova jeftinim gafovima, propagandnim floskulama, dosjetkama, blefovima i napadima na sve oko sebe.

Tih “pravovjernih” i “jedinih ispravnih” nama je dosta.

I ne bi bilo loše da akteri na političkoj sceni (odnosi se na sve podjednako) konačno jednom shvate razliku između izbora za EU parlament i domaćih – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih, pa da se drže teme, odnosno, da ne vode kampanju kao da se bore za mjesto načelnika općine, gradonačelnika, saborskog zastupnika, premijera ili predsjednika. Ako nisu u stanju jasno se odrediti prema Europskoj uniji, neka ne izlaze na izbore, ako ne znaju ništa o toj temi, neka nauče, jer ovo što se događa već prelazi sve normalne granice.

Analfabeti i ljudi koji nisu u stanju napraviti razliku vezano za temeljne pojmove i ciljeve, prije svega one nacionalne i državne (koji bi morali biti u fokusu svakog političara koji se bori u političkoj arene i traži glasove hrvatskih građana), neće biti od koristi nikomu – koliko god imali dobru volju i bili ambiciozni.

Znači, mora se ponešto znati i biti sposoban razumjeti problematiku EU i vlastite zemlje kako bi se moglo dostojno zastupati njezine interese u parlamentu EU. Ni to se ne smije zaboraviti. Može netko biti najveći junak Domovinskog rata, ali potpuno nesposoban za političara. I to trebamo jednom naučiti.

Na kraju, moramo biti svjesni činjenice da ćemo mi konzervativci trpjeti ove nametnike koji ne žele i ne misle dobro ni Hrvatskoj ni njezinim građanima ni našem narodu, sve dok ne dođemo pameti i ne postanemo iskreni prema sebi samima i onima koji nas okružuju.

Sve sam uvjereniji da to čudo nije moguće bez Božjeg prsta.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Objavljeno

na

Objavio

Prečesto u medijima čitamo “mudre“ savjete kao npr.: prestanite se baviti ustašama i partizanima. Okrenimo se svakodnevnim problemima kojih imamo i tako previše, itd. Onda ti isti ”mudraci” par dana kasnije “opravdano“ lamentiraju u javnosti nad sveopćom ustašizacijom Lijepe naše potpuno ignorirajući kako je SOA svojedobno bila upozorila na porast ne ustaške, nego četničke ideologije u zemlji.

Ali, o četnicima nitko ni da bi zinuo. Josipović, Mesić, Pupovac, Stazić, Rada, Rade i familija, Gerovac, Vlašić i bezbroj ovisnika o Titu i partiji iz dana u dan ne mogu izgovoriti ni dobro jutro, a da u svojoj skromnoj partijskoj frazeologiji ne spomenu ustaše.

Ustaše su se relativno malo spominjale odmah nakon “oslobođenja“. Tada se uglavnom govorilo i pisalo o “narodnim neprijateljima“, ”izrodima”, ”izdajicama” i ”kvislinzima”. Nakon Križnog puta i skrivanja zločina u 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji problem ustaša je za novu “demokratsku“ komunističku jednopartijsku vlast bio stavljen ”ad acta”.

Nešto se tu i tamo spominjalo ustaše na suđenju Stepincu, Budaku i Kavranu te u operaciji Gvardijan 1947. godine. koju su Ozna i Udba do kraja razbile. Dotada je fizički, uglavnom bez suda i presuda, pod zemlju otišlo oko 80 posto autentičnih ustaša. Ostatak je svoj biološki kraj dočekao bilo u Argentini, bilo u Paragvaju, Čileu, Brazilu…

I sada se odjednom nekom čudnom alkemijom na svakom uglu RH pojavljuju opet nove i sve savršenije generacije ustaša. K’o nove generacije mobitela. Ponuda je bogata i širokog spektra. Želiš li naći autentičnog starog tvrdog ličkog, imotskog ili hercegovačkog ustašu, ponuda je preskromna. Kad se tu i tamo netko pojavi kao Artuković i Šakić, naše suvremeno i demokratsko pravosuđe promptno se pobrine da ti ustaški dinosaurusi odmah napuste ovu liberalnu planetu. Štoviše, kao vrhunski dokaz tehno-marksističke demokracije iza njih nisu ostali ni grobovi. Slično kao kod naših Kineza.

Zamislite kada bi svi Kinezi odjednom ustali. Bila bi to za naše današnje ljevičare milijarda i pol ustaša… Vauu!

Jeste li pročitali polemiku našeg jednomandatnog predsjednika Ive Josipovića s još neukroćenim kolumnistima Večernjaka Ninom Raspudićem i Borislavom Ristićem, Slavenom Leticom i Nevenom Sesardićem? Bivši stalno ponavlja ”ustašofili…“,“Hercegovina puna ulica s imenima ustaša…“, ”bijesni čopor koji navali na svakoga tko upozorava na ustaški revizionizam…“ itd. I tako se naš bivši Ivo prometnuo u beskompromisnog borca protiv davno pokopanih ustaša (bivši on, bivši oni!).

Oni koji nisu imali sreću da budu pokopani završili su vjerojatno s ostalim nesretnicima u onih 1700 jama. Naravno, teško ćete čuti nešto od naših “josipovića“ o novorođenoj četničkoj državi u “tamo daleko, tamo je selo moje..“ Međutim, nije naš bivši Ivo bedast. Zna on kao i novi ljevičarski okidač Dalija Orešković da se danas kod nas pomoću davno (bez suda) likvidiranih ustaša grade nove karijere. To vam je jedna vrsta kompostiranja davno smaknutih “klasnih neprijatelja“.

‘Prošla baba s kolačima’

Naime, ovih je dana u slobodarskoj Rijeci bio održan “Hod za život“. Rijeci koja je idealno mjesto za takav mimohod s obzirom da u njoj komunisti vladaju duže nego li u Sjevernoj Koreji. Sudionici povorke, koje su ljevičari onako iz milja i kolokvijalno nazvali “bijesni čopor“, zalagali su se za zakonsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća pa sve do prirodne smrti. To je nešto tako grozno i protuprirodno da je na to odmah morala reagirati jedna nova liberalno – ljevičarska zvjezdica u slobodnom padu kao zvijezda repatica. Ni da me bacite u okove neću otkriti njen identitet samo zato da se ne zamjerim Slavenu koji je mora podržavati.

Naša ”crvena zvijezda” munjevito je shvatila o čemu se tu radi (kao i o drugim temama) te je svečano izjavila: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojom Hrvatska nema nikakve veze“. Ako ikome tko je sudjelovao u tom “ustaškom“ hodu padne na pamet tužiti našu novu političku zvijezdu zbog ovih “biranih“ riječi ne znam kako bi mogao izgubiti tu parnicu!

U isto vrijeme je pod sigurnosnim “štitom“ Voje Obersnela održan i progresivni, antifašistički, slobodarski, humani i neokomunistički “Hod za slobodu“ kojem se, vrativši se iz Amsterdama, pridružila i Anka Mrak – Taritaš. Kad je “Hod za život“ već zamakao iz ugla, naš Mrak je počela vikati: “No pasaran“ ili po naški ”nećete proći”. Neki ustašofil je sa strane samo promrmljao: “Prošla baba s kolačima“.

Znači, danas su u Hrvatskoj za naše novopečene ljevičare i antife ustaše svi “vjernici, heteroseksualci koji se zalažu za brak i protiv su abortusa, ognjištari, desni krkani, lički bukvani, hercegovački šverceri duhana, dalmatinski Vlaji, suverenisti, populisti, antikomunisti, protivnici Jelene Veljače, Anke partizanke, Radničke fronte, poštovatelji Tuđmana, branitelji, oni koji primaju braniteljske imovine (izuzetak su penzići iz NOB-a koji su rođeni prije 5. kolovoza 1995. godine.), oni koji javno i bez imalo srama traže ukidanje nevladinih udruga, oni koji su protiv brzopletog uvođenja eura, oni zatucani koji žive u srednjem vijeku tvrdeći da za ulazak u Hrvatsku treba posjedovati nefalsificiranu putovnicu ili vizu, oni koji u svom fanatizmu misle da bi dan državnosti trebao biti 30. svibnja, oni koji se zgražaju kad pročitaju da se u Nizozemskoj raspravlja o priznavanju tzv. grupnog braka koji bi uključivao tri ili više osoba, oni koji su protiv prava homića da usvajaju djecu, oni koji ne vjeruju da su fratri sa Širokog brijega – bacajući kamenje sa zidina samostana – tri dana držali “u šahu“ tri herojske partizanske divizije, oni koji zlobno kolutaju očima kad netko kaže kako je naš Stipe Mesić izgubio čekove koje je dobio od naše “ustaške“ dijaspore u Australiji, oni koji traže sankcije za Nenu Stazića zbog izjave “da su pobjednici 1945. loše i traljavo obavili svoj posao“, oni koji su se okomili na Acu Stankovića jer je u svoju slobodarsku emisiju ”Nedjeljom u 2” pozvao istinskog rokera Gorana Baru koji je s narkomanskom bejzbol palicom udarao po vjernicima, Isusu, a Bibliju proglasio “tupavom knjigom“, oni koji se tobože čude kad slobodarska austrijska policiji bleji u komunističku jugo zastavu k’o tele u šarena vrata, oni koji kompliment austrijskog vicekancelara Heinz – Christian Strachea kako su Hrvati obično ”sranje” dovode u vezu s činjenicom da mu je žena Srpkinja, oni koji su zgroženi radosnom viješću kako je država Washington prva na svijetu legalizirala ”kompostiranje” ljudi što u prijevodu znači da će se nakon naše smrti ljudi polako i znanstveno ”korektno” pretvarati u spasonosno gnojivo, i da ne nabrajam do kraja godine.

Evo, tako smo demokratski, utemeljeni na ”postmodernom znanstvenom marksizmu” došli do saznanja tko jest, a tko ipak nije ustaša. Kad smo riješili to prethodno pitanje, sada će trebati obaviti još samo kratke konzultacije s drugom Stazićem kako jednom zauvijek riješiti taj ustaški karcinom koji je zahvatio Lepu njihovu.

Kada se napokon riješimo tih retrogradnih, zatucanih ustaša pojavit će se u zoru na istoku ”crvena zvijezda”. U toj neostvarivoj bajci će se u Zagrebu napokon odigrati i legendarna utakmica Dinamo : Crvena zvezda koja se nije zbog ustaša mogla odigrati 13. svibnja 1990. godine. Bit će možda mali problem naći novog Bobana da sredi muriju jer više nema Arkana…

Lubeničarske teorije

Borislav Ristić, Večernjakov “ustaša“, lagano nas baca u depresiju istinitošću svog članka. U kolumni “Rat protiv ideologije tehno – marksizma“ piše o tehnokratskim elitama na zapadu koje su “izvana zelene, a iznutra crvene“ tj. lubeničarskim teorijama, o “brizi“ za budućnost našeg planeta, kako moramo prihvatiti sve veću kontrolu nad našim životima… Ono što me najviše veseli je zamisao “kako se u ime održivog razvoja apelira da se elite dogovore koliko ljudi treba živjeti na Zemlji“. Uglavnom, “ustaša“ Ristić misli da dolaze vremena kad ljudi neće kao do sada stvarati otpad, već će i sami postati otpad. Sjajna analiza tehno-marksističke budućnosti koja nam se smiješi iza ugla.

Neću više citirati Ristića. Idem se baviti vedrijim stvarima. Kao na primjer prognozom Šokre Beljaka da će Amsterdamska koalicija pobijediti na nedjeljnim izborima. Ako oni zaista pobijede onda se slažem da se, u ime održivog razvoja, ipak mora dogovoriti koliko ljudi smije živjeti na zemlji.

Evo i jedan vic iz stare ”dobre” Juge. Pita učiteljica đake: ”Tko zna što je bilo prije: kokoš ili jaje?” Javi se Ivica: ”Prije je bilo svega…!”

Notorni Boris Vlašić se rasplakao nad sudbinom Hrvata, mahom Dalmatinaca, antifašista, partizana, ”slobodnih i poštenih” ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto i neke.

Uistinu to su iskrene suze. Krokodilske. Kolumna ovog volumena glasi: “Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke“. Pod naslov: “Kada idu u Bleiburg, Hrvati misle da su na dobroj strani. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost“. Kad bi Hrvati bili takvi “Hrvati“ kao što su to Vlašić, Stazić, Gerovac, Tomić, Pavičić, Pofuk, Jelaska… onda bi definitivno bili kolektivno spremni, ne ”za dom” nego ”za kompostiranje” ili ”za auto otpad”.

Nikada te “slobodne i poštene“ niste čuli da se bore i žrtvuju protiv ustaške vlasti, Poglavnika, vojske, režima, rasnih zakona nego se uvijek isključivo bore protiv države, a za drugu državu, njima toliko dragu Jugoslaviju. Ti “slobodni i pošteni“ kad su slomili hrvatsku državu nisu ni beknuli protiv nove komunističke diktature, protiv jedne partije, jednog doživotnog predsjednika, protiv OZNE, UDBE, protiv Golog otoka, protiv brutalnog gašenja “Hrvatskog proljeća“…

I na kraju, kad su nas braća tih istih “slobodnih i poštenih“ s crvenim zvijezdama i mrtvačkim glavama na kapama napali, okupirali, razorili, poklali 1991. godine, naši “slobodni i pošteni“ su čekali, ali nisu dočekali da nas Ratko Mladić i Zoran Erceg oslobode kao 1945. godine.

Kako jugofilima objasniti razliku između koljača i ratnika?

Po popisu stanovništva 1948. godine, Hrvatska je imala 639.000 osoba manje nego što je imala 1945. godine. Ako je Tito 1945. godine pripojio Istru, otoke i Dalmaciju matici zemlji, kako to da je današnja Hrvatska manja nego NDH?

Sad bi tisuće sličnih Vlašića koji se redovito okupljaju u Kumrovcu trebali blejati od sreće da Hrvati svakog svibnja hrle u Bleiburg odati počast 11. Dalmatinskoj brigadi na rekordu koji je bio prezahtjevan čak i za Ratka Mladića. A taj rekord je više od pola milijuna ubijenih, što onih pobacanih u Hudu i ostale jame, što likvidiranih metkom u potiljak od strane “slobodnih i poštenih“, što poubijanih nakon osuda prijekih sudova. Naime, većina pobacanih u jame smrti imali su žicom zavezane ruke i noge kako “pošteni i slobodni“ ne bi trošili streljivo na “bandu“.

Zato Vlašiću nemoj maštati! Nema više “slobodnih i poštenih“ koji će izlagati svoje orjunaške život za tvoju Jugoslaviju. Sve smo vam pokazali i dokazali 5. kolovoza 1995. godine. Da smo bili kao ti “slobodni i pošteni“ u svibnju “tisuću devetsto četrdeset i neke“ nitko od njih ne bi preživio ili vidio Srbiju. I to je ta razlika između koljača i ratnika koju Vlašić s obzirom na svoj mentalitet neće nikada shvatiti. No to je njegov problem i problem njegovih urednika.

Javlja mi Zlatko Lukež: “Usvojen je u hrvatskom jeziku novi padež. ”Korumptiv”. Odgovara na pitanja: ”Komu i koliko”.

Suzanu Badanković muči na Fejsu “pitanje svih pitanja“: ako je žena uvijek u pravu, a muškarac uvijek u krivu, pa kad muškarac kaže ženi da je ona u pravu… je li onda muškarac u krivu ili u pravu?“

Krivi su i živi i mrtvi

A sad nešto malo više o “slobodnim i poštenim“ Borisa Vlašića. Netko mi je danas poslao presudu Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. februara 1946. godine. Sudac Vujčić Nikola, predsjednik vijeća, Roksandić Janko, potpredsjednik suda i Ozren Zastavniković donijeli su sljedeću: ”Presudu: U smislu čl. 28. Zakona o konfiskaciji i na osnovi podataka iz spisa Kotarskog narodnog odbora…” prestat ću s citiranjem tog pravnog rariteta kako ne bih zamarao moje čitatelje pravnom terminologijom.

Uglavnom, utvrđeno je da su se svi stanovnici mjesta Zrin borili protiv N.O.V. pa su zbog toga streljani ili pobjegli te im se cjelokupna imovina konfiscira kao narodnim neprijateljima.

Ova presuda se smatra izvršnom pa se dostavlja javnom tužiocu u Petrinji. Znači svi žitelji Zrina su bili narodni neprijatelji! Imovina im je oduzeta, kako onima koje su pobili tako i onima koji su navodno pobjegli, pa kako imovina nije uspjela pobjeći drugovi su se samo trebali s njom poslužiti.

Osobito ako su bili “slobodni i pošteni“. Nastojat ću taj pravosudni biser objaviti zajedno s kolumnom. Nadam se da ću uspjeti. Ako zbog ničega onda zbog malo vjerojatnog osviještenja Borisa Vlašića.

Krenulo je Molierovu “Umišljenom bolesniku“. Ministar zdravstva je zaprijetio revizijom bolovanja.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari