Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Plenkovićevu sudbinu odredit će već u rujnu kurikularna reforma, Istanbulska konvencija i HRT

Objavljeno

na

Antife ne znaju i ne smiju zastati. Njihov rušilački instinkt i preuzete profesionalne obveze njihovih poslodavaca, usprkos Plenkovićevim izjavama da će napraviti kompromise kako se opet reforma ne bi izlijevala na hrvatske ulice, prema puno signala, kako s njihovih mreža tako iz iz već prilično gnjevne Hrvatske, ukazuju da bi Plenković kako sam već i najavio u nedavnoj kolumni, umjesto vatrice mogao početkom jeseni imati požar neslućenih razmjera.

Koji bi uz to što bi opekao njega mogao spržiti antifa piromane, a prvenstvene njihov najvažniji instrument – HRT.

Pitat ćete me, odakle mi te informacije, a kako se ne volim pozivati na „dobro obavještene izvore“ reći ću drugačije:

Tko osluškuje – čuje.

Nije potrebno biti Apache Indijanac.

Uz ovaj tekst objavljujemo i konkretne primjere internetskih rasprava o organizaciji antifa prosvjeda početkom rujna, ali i prilog tim poticajima profesora Slobodana Uzelca.

Dijana Vican je smetnja

Stotine takvih rasprava se vode trenutno s ciljem, s jedne strane priprema za rujanske prosvjede koje bi izvan svake sumnje opet organizirala formalno GOOD inicijativa ispod čijega se zvučnoga imena krije cjelokupna antifa scena u Hrvatskoj, pojačana s kompletnom ljevicom i uporištima u tzv. mainstream medijima, pri čemu se najviše po svemu dostupnome računa na HRT i stotine odavno poznatih specijalaca u njihovim programima koji sličnim inicijativima služe kao propagandni razglas i bez čije snažne pomoći nije moguće organizirati tragom dosadašnjih prosvjeda takve akcije; rušenja profesorice Dijane Vican s čelnoga mjesta državnoga povjerenstva za provedbu reforme obrazovanja.

Očito je ta žena velika smetnja.

Ta rušilačka akcija nije bez koordinacije i usuglašenosti s članovima državnog povjerenstva, što ćemo vidjeti ovdje u prilogu s Uzelčevog mrežnog statusa, ali i aktualne ministrice Divjak, što se vidi i iz priloženih rasprava.

Ako izjavu Slobodana Uzelca uzmemo u kontekstu upravo u to vrijeme javnoga stava Andreja Plenkovića: „Postići ćemo kompromis. Reforma obrazovanja ide dalje i učinit ću sve da ta tema više ne iznosi prosvjed na ulice. Mislim da je krajnje nepotrebno i nelogično jer se oko toga svi slažemo“, vidljivo je golemo odstupanje od Plenkovićeve izjave ali i procjene da se oko toga – svi slažemo.

Oko čega?

Da nam trebaju promjene u obrazovanju?

I, tko to – svi?

Nema suglasja, ali ima isključivosti

Prvo, nema uopće suglasja, jer ako jedan član povjerenstva stajališta predsjednice povjerenstva Vican, drži isključivim, a njen svjetonazor neprihvatljivim, te u konačnici manjinskim čak i u HDZ-u te Hrvatskoj, onda je više nego očito da u samome Povjerenstvu, koje bi moralo biti izraz jasnoga stava i odluke državne politike Andreja Plenkovića – nema nikakve suglasnosti.

Dapače, da u samome povjerenstvu postoji izrazita isključivost, koje onemogućava bilo kakav ozbiljan rad. Presedan je činjenica da tu isključivost personalizira pripadnik SDSS-a, stranke u sastavu Plenkovićeve vlade.

Divjak1

Suludo, zar ne?

Isključive pozicije ne mogu uroditi razumnim i stvaralačkim kompromisom na kakav se poziva Plenković, a Uzelčevim istupom nužno se postavlja pitanje Plenkoviću – tko smo to svi mi, na koga točno misli, ako u samoj vlasti ima takvu isključivost?

Nakon toga Plenković, očito je suočen s nečim javnosti nepoznatim, daje izjavu opet da reforma ide dalje, da gospođa Dijana Vican ima njegovu punu potporu što je uvijek signal za oprez, da od ministrice Divjak očekuje istragu o manipulativnim javnim kampanjama koje cure s internih komunikacija u MZOŠ-u kao da sva relevantna javnost ne zna odavno da iza curenja podataka stoje njene najbliže suradnice i prijateljice; ministrice koju javnost ne bez razloga percipira kao potpunu suprotnost ne samo profesorici Vican, nego i proklamiranom svjetonazoru aktualnoga HDZ-a što izravno ističe Slobodan Uzelac, a potvrđuju i sudionici rasprave o planiranome prosvjedu ističući da će „ona biti dolje s njima“.

Divjak2

Više je nego vidljivo da Plenković, ili nema situaciju pod kontrolom, ili svjesno zavarava javnost, da ne koristim izraz – laže. Ako su njegove izjave samo kupnja vremena ili spinovi za hrvatski narod već uveliko ogorčen serijom javnih proklamacija i posve suprotnih državnih postupaka koje personalizira upravo Plenković i njegov vrh HDZ-a, onda je to vrlo opasna igra koja prije svega nepolazi od činjenice da Hrvatska pod ovim ljetnim žegama – žestoko ključa.
I to ne na društvenim mrežama, niti će se to pronaći u tzv. mainstreamu.

Ali, upravo na tom mjestu dolazimo na isto toliko puta iskaknutu činjenicu da je lažni mainstream vrlo razorna bomba koja se rasprsne kao mjehur od sapunice u prvom masovnijem pokretu. A takvi pokreti se ne planiraju, događaju se spontano kada granica gnjeva napukne.

Po svemu što mi se čini, upravo se to događa u Hrvatskoj danas.

Nije samo u pitanju reforma obrazovanja, nego jako puno, vrlo koordiniranih i rekao bih vrlo neopreznih, pa i nerazumnih postupanja vidljivih u pretežitoj javnosti.

Elementarno poštivanje zdravog razuma i same biti hrvatskog čovjeka

Nema dana da se prvenstveno s HRT-a dnevno ne izazivaju gnjevne reakcije naroda, koji jedva podnosi nevjerojatno iskorištavanje te državne medijske kuće protiv najfinijih osjećaja goleme većine Hrvata, pri čemu valja istaći da to više odavno ne spada u polemike oko svjetonazora, nego oko – elementarnoga poštivanja zdravoga razuma i same biti hrvatskoga čovjeka.

Zato je HRT i najranjivije uporište Plenkovićeve vlasti i aktualnoga poretka, pri čemu već postoji kritična masa svijesti čak i u Saboru, pa je gotovo izvjesno da će već u listopadu na dnevni red iznuđenim putom doći tematska sjednica o HRT-u, a analize kakve nikada nisu bile pred zastupnicima i javnosti se odavno pripremaju i izazvat će velike potrese.

Divjak3

Koliko god se figurativno rečeno, destruktivni um, ali ipak um, mora oslonjati na glupane, jer je jako teško pronaći potreban broj inteligentnih ljudi za razaranje svega oko sebe na razini obične toljage, toliko su glupani opasnost, jer ne znaju granicu i ne znaju – zastati.

Upravo su na tome antife i njihovi medijski sateliti najranjiviji, jer pokret se zasniva na masovnom korištenju budala.

Ako u taj kontekst stavimo beskrupolozno uvođenje rodne ideologije u sve pore hrvatskog identitetskog poretka, a o tome se radi kad je u pitanju ratifikacija Istanbulske konvencije, koju su zbog njene pogubnosti osporili i smisleno razorili mnogi izrazito pozvani hrvatski znanstvenici, primjerice Matko Marušić u svojoj reakciji na portalu Narod, na primitivne papazjanije Roberta Bajrušija, te sve to podvedemo pod zajednički nazivnik ukupnoga smisla dugogodišnjih borbi za hrvatsko obrazovanje, kulturu i medije, koje su javno eskalirale nazad dvije godine, a koje je konačno izgovorio antifa guru u Hrvatskoj Vjeran Zuppa nazad nekoliko dana, jasno je kao dan – da ispod Hrvatske plamti vrlo opasna i razorna vatra koja će prvim povodom eksplodirati kao vulkan na ulicama hrvatskih gradova.

Divjak4

Računa li na to Andrej Plenković?

Morao bi.

Jer puno ljudi oko njega u HDZ-u to i vidi, i računa na to.

Neuralgične točke

Vrlo su neuralgične točke u ovome trenutku Andreju Plenkoviću upravo reforma, Istanbulska konvencija i HRT. A ne pomažu mu nimalo strani veleposlanici bojkotom najvažnijeg državnog blagdana, koalicijski saveznik Pupovac, te otvoreni progon hrvatskih ratnih veterana i kriminalizacija slavnih stečevina oslobodilačkoga domovinskoga rata.

Plenković je definitivno na vrlo skliskom terenu.

Upravo se na tim područjima nalaze lako prepoznatljive osobe, nositelji, ideje i inicijative koje ljudi da bi se pokrenuli moraju lako vizualizirati kao protagoniste zla, a ako tome dodamo notornoga potpaljivača Pupovca te skupine antifa u civilnim udrugama, onda je više nego jasno da su se po svim analizama različitih gotovo revolucionarnih događaja u hrvatskoj povijesti, praktično ispunili uvjeti i natopio teren za golemu buktinju. I već bukti.

Iako izgleda da se na razini Hrvatske, pogotovo javnosti, vodi stotine društvenih bitaka, iza svega je samo jedna s nekoliko bitnih pravaca. Ti pravci svojom ciljnom jasnoćom istodobno označavaju sinergijsko djelovanje destruktivnih pokreta i inicijativa, jer se moraju pred ciljevima ujediniti, ali, s druge strane, otvaraju oči kritičnoj masi skupina i ljudi, koji shvaćaju da svi ti javni pokreti, zapravo imaju i iste poptisnike, iste protagoniste i jedinstveni rušilački cilj, te da mu se moraju suprotstaviti.

Pred ciljem nema više maski, nužan je sudar dva svijeta.

Valja naglasiti jednu stvar koja se uopće ne ističe nastojeći ju se, kako javno, tako i u stručnim, pa i političkim krugovima držati sporednom ili neprimjetnom. U ovome trenutku se uvodi internacionalizacija nad svim mogućim najvažnijim aspektima života u Hrvatskoj.

Internacionalizacija presudnoga odlučivanja.

I to usprkos i protiv same naravi države, državnosti, nacionalne slobode, te što je najbitnije, usprkos i nasuprot svim postojećim međunarodnim konvencijama današnjega svijeta, na koje se tako gorljivo i cinično pozivaju – zagovornici anacionalizacije i internacionalizacije.

Nitko ne ističe jednu notornu stvar.

Obrazovanje i kultura su monopol svih država

Nema ni jedne jedine međunarodne konvencije, pogotovo iza koje stoje organizacije kao UN ili na kojima počiva EU, koje državama osporavaju ili oduzimaju monopol i autoritet nad identitetskim politikama. To su nedodirljive zone, koje nikada u povijesti nitko nije htio prepustiti međunarodnim ili stranim institucijama. Niti jedna država svijeta, od one najmoćnije do one najmanje, nije prepustila odlučivanje o svome identitetu nekome drugome.

Jedino pod prisilom ili okupacijom.

Obrazovanje i kultura su monopol svih država.

Upravo danas se preko pravaca prihvaćanj Istanbulske konvencije i preuzimanja kontrole obrazovne reforme u Hrvatskoj nastoji izuzeti ta dva presudna sektora nacionalne samobitnosti iz ruku hrvatskoga naroda.

I to su potpuno povezane aktivnosti, dva lica istoga zlog cilja.

Prihvaćanjem Istanbulske konvencije, Republika Hrvatska posredno prihvaća izvršni nadzor na čitavim nizom identitetskih pitanja, počevši od obrazovanja do medija i kulture. Ali obrazovanje je prvi presudni prag u koji će se morati nakon ratifikacije Istanbulske konvencije ugraditi čitav niz razarajućih i destruktivnih civilizacijskih antivrednota.

Drugim riječima, Štulhofer, Budak, Jovanović, Jokić i kompanija, ako ne preuzmu formalno reformu obrazovanja, preuzet će ju usvajanjem Istanbulske konvencije, jer će se rezultati svesti na – isto.

Oni se dakle u ovome trenutku ne bore protiv Dijane Vican i konzervativne Hrvatske samo zbog strateških ciljeva obrazovanja, jer imaju dvostruki politički pravac osiguran za postizanje tih ciljeva. Bore se po svemu sudeći za puno pragmatičnije i prizemnije interese koji se kriju ispod svakoga generacijskoga projekta kakav je reforma, a smetnja im je Dijana Vican.

Ukalkuliraš sve, ali promakne takva potencijalna problemčina kakva je – nepopustljiva Imoćanka. Zato i mogu ujediniti realno čitave skupine ljudi koji nemaju isti politički i vrijednosni profil jer imaju posve mjerljiv praktični interes, ali i izazvati – jedinstven otpor, a to očito je nisu ukalkulirali.

Ti ciljevi se mjere najčešće u novcima.

Naime, Istanbulska konvencija neće biti samo neka vrst konvencije koju će ratificirati suverene države, nego će imati izvršno tijelo koje će imati ovlasti nadzora nad provođenjem te konvencije.

Drugim riječima, Republika Hrvatska pristaje usprkos svim postojećim konvencijama, kao u ostalom i niz drugih država potpisnica, da im sutra u svakome trenutku netko posve autonomno i izvan njene suverene političke volje sa zakonskom međunarodnom snagom i mogućim multipliciranim utjecajem na ukupne međunarodne politike i interese, od turizma, investicija, infrastrukture, poljoprivrede i cijeloga spektra financijskih aranžmana, nalaže što mora ugraditi u svoje politike, zakonske akte i društvene standarde u oblasti obrazovanja i odgoja, te medijskih i kulturnih politika.

O tome se u Hrvatskoj šuti.

A izuzetno je usko povezano s agresivnim nastojanjima Jokićevih i Budakovih reformista.

U pozadini su potpuno isti strateški ciljevi.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari