Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Poruke i zablude vukovarskog prosvjeda!

Objavljeno

na

Hrvatskom narodu je, s obzirom na stanje društva i države, vrijeme postalo ključni ograničavajući faktor. Teško je ne uočiti tu činjenicu, koja je s jedne strane izraz galopirajuće nadmoći posve antihrvatskih silnica u samoj hrvatskoj državi, gotovo svim njenim institucijama, u vladi, saboru, državnim agencijama i ustanovama,  u javnim institucijama, pogotovo na HRT-u, u kulturi, filmu, sveučilištima i akademiji, te u srodnim ustanovama, koje u svim elementima ili ozakonjuje ili financira država. A i jedno i drugo, i ozakonjivanje i finaciranje s tim u svezi je u funkciji – razaranja državnosti.

Hrvatske slobode.

Organizacija hrvatskoga društva je poprimila tako razorne dimenzije, da je samo pitanje kad će se nepovratno uništiti hrvatska državnost i potpuno onemogućiti u nekim novim okolnostima  njeno oživljavanje s šansom za uspjeh u nužnim područjima opstanka, a nije više pitanje – hoće li se to dogoditi.

Hoće.

Ako se odmah ne prekine taj proces!

Pitat će te me zašto upravo danas to ističem?

I, nije li to predramatična ocjena i poruka?

Prvo, ističem to zbog činjenice, koja je u pripremi vukovarskoga prosvjeda uzimana kao ključni argument, a to je da “institucije 27 godina nisu uradile što su trebale”, drugo, zbog toga što ni na vidiku nema poruke, koja ukazuje na nevjerojatnu potrebu žurnih promjena, a što onda omogućuje beskrajno nadmudrivanje navodnih snaga dobra i zla, u posve izgubljenim okolnostima svakoga zrnca dobra, s nositeljima destrukcije hrvatskoga društva. Privid borbe za slobodnu i dobru Hrvatsku s onima koji ju toliko jasno, razgovjetno, očito, osmišljeno i planski uništavaju toliko godina, je opasna zabluda, koja nositeljima destrukcije omogućava nastavak rada i kreiranja društvenih, a pogotovo javnih trendova, a s druge strane, potpunu infiltraciju zla i njegovih protagonista u strukture koje pokušavaju osmisliti model i sadržaj osporavanja tih pogubnih tendencija i silnica. Kreatori uništavnja Hrvatske igraju na kartu prirodne ljudske kolebljivosti i nesigurnosti većine ljudi, kad su izloženi egzistencijalnim iskušenjima. Dugotrajna borba bez kraja i konca za elementarne stvari, koje se nužno podrazumjevaju u svakom uređenom društvu i pogotovo nacionalnoj državi tako teško i mukotrpno ostvarenoj, zapravo je voda na mlin snagama koje ju razaraju, jer zbog vrhunske organizacije i logistike same države koju koriste, u svakoj novoj vremenskoj jedinici, umjesto da ta borba stvara sve bliže i opipljivije prilike za promjene, te prilike i mogućnosti udaljava, jer je svakim danom neravnoteža odnosa snaga sve veća.

Primjerice, gotovo je nemoguće postići medijsku ravnotežu u Hrvatskoj, ako država svojim zakonima jamči HRT-u, ovakvom kakav jest, milijarde potpore s kojima financiraju ovo što HRT radi, ako se višegodišnje nositelje nevjerojatne destrukcije ili preoblikavanja izvornoga hrvatskoga društva kao što je to bivši EPH, ili nešto manje Index,  oslobađa namjerno, prvo omogućenih, zatim  toleriranih poreznih dugova, koji su dosezali do milijarde kuna, pa se iz tih golemih, zapravo državnih sredstava kraljevski financiralo udarne personalne nositelje javne destrukcije u tim medijima, ako se stotinama milijuna kuna financiraju navodna manjinska, nezavisna, neprofitna glasila, sve redom pronositelji preoblikovanja i destrukcije izvornih hrvatskih vrjednota, a zatim s puno manje kuna privode pod državnu ili paradržavnu kontrolu misli, navodna suverenistička glasila, koja se odriču svojih ponajboljih novinara i intelektualaca kako  bi nekolicina ljudi u samom vrhu organizacijske strukture imala šanse dobiti koju kunu na različite načine za svoje kokošarske potrebe, te ako se u konačnici financijski i poduzetnički sektor doslovno, usprkos svijesti o galopirajućem uništenju, usprkos bliskosti s ljudima i programima hrvatskoga nacionalnog profila, ne usudi financirati alternativu uništenju, jer će ga svako financiranje ili potpora, stajati – opstanka.

U takvim okolnostima, a okolnosti su još lošije i radikalnije od iznesenog, svaki dan odgađanja temeljitih riješenja u Hrvatskoj – uništava samu esenciju promjena. Kreatore, umne potencijale, ali i najšire slojeve naroda.

Jer, prvi se svode na incident, ludo hrabre svojevrsne revolucionare i idealiste s golemim iskušenjima trpljenja svakakvih udara, drugi, najširi slojevi naroda, dobroga naroda – gube vjeru u bilo što dobro.

Jer im prvi skapavaju pred očima i ne mogu ponuditi – snagu, a od njih ju očekuju!

I gube vjeru u bilo kakvu mogućnost utjecaja na te događaje, koje gledaju svojim očima.

A to je najstrašnija stvar koja se može dogoditi jednome društvu i jednome narodu.

Upravo s tih pozicija nužno se osvrnuti na vukovarski skup jučer.

Je li ga trebalo biti? Da. Bio je potreban kao kruh.

Je li gradonačelnik Penava zbog organizacije toga skupa pozitivac? Apsolutno.

Je li svatko tko je podupro taj skup vrijedan poštovanja? Apsolutno!

Je li to dovoljno? Ni blizu!

Zašto? Vrijeme! Lijek ima efekte ako se da na vrijeme.

Dramatičan, ljudski, snažan i civilizacijski opravdan do nebesa skup u Vukovaru, s jedne je strane ohrabrenje, jer još ima ljudi, puno ljudi, koji shvaćaju tragičnost okolnosti u kojima živi i djeluje hrvatski narod u svojoj državi, ljudi, koji se ne mire sa strahotama, koje im država prezentira na dnevnoj bazi, koji znaju da bi sve moralo biti drugačije, a s druge strane, goli izraz očaja i posve realne nove goleme frustracije stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj. Jer, nitko danas, dan vremena nakon skupa u Vukovaru ne može jamčiti da će se nešto promjeniti u Hrvatskoj odmah!

Ili bilo kad, usprkos ovakvim skupovima.

A treba odmah.

Jer, koliko god dobro zvučalo isticati stih Thompsonove pjesme “neka vide da nas ima”, koliko god to poticajno bilo u nekim okolnostima, nužno je vidjeti da to “neka vide” govori o defanzivnoj poziciji, o povlačenju naroda iz uporišta svoje države u alternativu, u opoziciju, a to je uvijek – lošija i slabija pozicija. Jer svoju državu ostavlja onima koji trebaju vidjeti da nas ima.

Kao da oni to ne znaju!?

Kvaka je u tome da valja od njih uzeti svoju državu, istjerati ih iz institucija i tako im materijalno dokazati da nas ima. A ne govoriti im s ulica da nas ima, financirati svoje dolaske u Vukovar iz i onako siromašnih plaća, mirovina, dok oni golemim, nama svima oduzetim sredstvima instrumentima naše države – financiraju upravo ono protiv čega se mi borimo prosvjedima.

To valja odmah promijeniti.

Jer opasnost od demonstracije “da nas ima” nije samo u reakciji “njih s državnih pozicija”. Puno je veća i opasnija s druge strane.

Sa stajališta potencijalne – uzaludnosti i neefikasnosti, s pozicije promašenoga udarca u boksu, koji, kažu, nosi teži gubitak energije od primljenoga udarca.

Što je naime krik snažniji, uložena ljudska i nacionalna energija veća,  to su realno nužni veći, opipljiviji i konkretniji rezultati, kako bi se to moglo pred svakim od sudionika pravdati, te širiti entuzijazam i poticati nova nada, a to je istodobno realno veća i opasnija frustracija ako tih rezultata ne bude –odmah. Jer, podsjećam, govorimo o razdoblju nedjelovanja institucija od 27 godina.

Rade li institucije svoj posao? Rade. I te kako rade.

Institucije nisu institucije nego – Republika Hrvatska. Država. I sve te institucije apsolutno ovise o volji većine u Saboru. Onoga tko donosi zakone, imenuje,  bira, ocjenjuje, provodi. Sve ovisi od vladajuće većine, a tu većinu uvijek čine stranke. Jedna, dvije, pet ili šest.

Posve svejedno.

A na čelu stranaka su ljudi imenom i prezimenom.

Oko njih su ljudi imenom i prezimenom.

Ako se dvadeset i sedam godina iz dana u dan, iz mandata u mandat, događa nešto strašno, nešto što je u Vukovaru tako snažno izgovoreno i prezentirano, onda je pogrješno govoriti o tome da institucije ne – rade svoj posao.

Rade.

I te kako rade.

Samo to nisu odavno institucije, niti je odavno to država – hrvatskoga naroda.

Jer da jest, nitko od nositelja upravljačkih funkcija u tim “institucijama” ni u ludilu ne bi radio to što je radio.

Međutim, kako je politička odluka, vlast i političko upravljanje u Hrvatskoj posve očito bilo i jest svjetlosnu godinu daleko od najelementarnijih nacionalnih težnji, te prirodnih prava i očekivanja doslovno svakoga naroda u civiliziranom svijetu kojemu pripadamo, posve je očito da su Republika Hrvatska i njene državne institucije – upravo radile svoj posao.

I to besprijekorno dobro, točno i sigurno.

No, taj njihov posao nije bio posao, koji je naručio stvaranjem države – hrvatski narod.

I koji je taj narod cijelo vrijeme plaćao.

U Hrvatskoj upravo tu činjenicu treba izreći.

Isto kao što je bilo nužno izreći činjenicu, da je Stipe Mesić izvrsno radio svoj posao, da ga je još ubitačnije efikasno naslijedio Josipović, da je Vesna Pusić izvrsno obavljala svoj posao, kao i kompletna Kukuriku vlada, baš kao što je kasnije usprkos tu i tamo probojima u nekim resorima, i Oreškovićeva vlada, primjerice Orepić i Jurlina Alibegović, te Kovačić, sjajno radili svoj posao, jednako kao što ga danas glumeći opozicijskog reformatora radi Podolnjak. Danas svoj posao izvrsno radi Plenković sa svim ministrima.

Htjeli ne htjeli, prali ili ne prali ruke sutra, ili čak i danas neslužbeno putem javnih objava ili pjesničkih statusa na fb od njega, svi, baš svi njegovi suradnici u institucijama, rade – njegov posao. I to treba reći.

Taj posao nije ono i onakav kakav očekuje nekoliko desetina tisuća ljudi u Vukovaru, ili onakav kakav su očekivali prosvjednici nazad par godina u Savskoj, zatim na prosvjedima protiv Istanbulske konvencije. Konačno, nema smisla isticati da Plenković osobno nije kriv za nedjela institucija prije njega. To je bedastoća i kapitulacije unaprijed. On je kriv i dijeli kompletnu odgovornost sa svima koji su osmišljavali djelovanje tih institucija tjekom cijeloga toga razdoblja, jer ne samo da ne čini ništa da se to promijeni, a to mu je nacionalno opravadani posao, nego – nastoji snažno osigurati sve pretpostavke da te isntitucije rade upravo to što su radile ili nisu radile dvadeset i sedam godina.

I zbog čega narod prosvjeduje!

Jednako tako, Bajić, Cvitan, kompletno tužiteljstvo, policijske strukture zbog kojih je i jučer pola Europe govorilo o nacističkoj Hrvatskoj s Poljuda tjekom utakmice Hrvatske i Engleske,  i sve državne institucije navodnoga progona zla, radile su – ono što je od njih očekivala aktualna i vladajuća politička volja. Za dobro izvršavanje “svog posla” stotine i tisuće ljudi je nagrađivano godinama.

Oni su dakle radili – svoj posao.

A nagrađivao ih je onaj tko je naručivao takav posao, bio zadovoljan njihovim rezultatima i postizao svoje ciljeve.

Vrijeme se riješiti te zablude i ponovo, nakon davdeset i sedam godina totalne demonstracije barbarstva, antihrvatstva, pa i otvorenoga zločina, od istih tih, od iste te političke volje, očekivati –pokretanje institucija u nekom drugom pravcu.

Neće ga biti.

Niti može.

Zato su pomalo bedaste izjave, iako ne sumnjam u njihovu ljudsku profiliranost, kao izjava Zekanovića u Vukovaru, da će nositelji ovakvih politika ili onih koji će se oglušiti na zahtjeve i vapaj iz Vukovara, susresti s ocjenom na izborima.

I, što ako se i kad se susretnu?

Znaju kreatori ovakvoga djelovanja institucija svoj posao.

Oni i onako neće dopustiti, ako ih se ne prisili na to, da o njima i njihovom poslu odlučuju prosvjednici iz Vukovara, iz Splita, Zagreba, Mostara. Oni će sužiti izborno tijelo, svojevrsno trište, ponuditi ga onima koji kupuju njihove proizvode, eliminirati one kojima se ti proizvodi gade i na taj način s prividom tržišne utakmice nastaviti fingirati slobodu i konkurenciju, oni s državnih pozicija, a prosvjednici prosvjedujući – za ljudske ciljeve.

Jednim s topom u ruci, drugi s praćkom.

Ili nogometnim riječnikom, oni s pet unaprijed dosuđenih penala, s pet igrača više u terenu, sa svojim sudcem i s protivnikom koji ne smije prijeći polovicu igrališta.

Pa ti – pobijedi i ostvari dobar rezultat!?

Tu publika ne igra, niti će promijeniti rezultat da ne znam što i koliko viče.

Zato ih u tome valja onemogućiti i nužno, odmah, proširiti područje izbora i – ocjene.

Jedino tako prosvjed može dobiti institucionalnu dimenziju, a institucije početi raditi – nacionalni posao, umjesto “svoj posao”.

Ne čekati godinu dana do novog prosvjeda u Vukovaru

Dobro mi je u rezgovoru na podcastu rekao profesor Prosperov Novak – iako su janjičari jako opasni i uvježbani, oni su samo janjičari. Bitni su dakle – sultani.

Sultani, odnosno politike – odlučuju.

U suprotnom, opet će se potaknuti nada, opet će se pojaviti neki ljudi, kao Zekanović konkretno, ili kao Hasanbegović, Bruna Esih, Stevo Culej, Gromoja ili Bulj, opet će se u Saboru s vremena na vrijeme moći čuti pred televizijskim kamerama kakav prigovor, kritika, opet će se stvarati dojam da se neki dobri momci i cure bore protiv onih loših, ali – loši će i dalje raditi sve po zakonu, jer će donositi zakone, sve kako su do sada radili, a oni dobri će u sve manjem broju i sa sve manjim uvjerenjem – prosvjedovati.

I tražiti nešto.

Započeti će se prilagođavati, kao što takvom procesu svjedočimo više od dvadeset godina.

Jednom ovo, drugi put ono, tu i tamo će se pojavljivati kakav politčar, manje ili više pronicav čovjek, manje ili više iskren, emotivan, pošten, od njega će se početi raditi mesiju, razvijat će se nerealna očekivanja, a sustav će  nastaviti raditi svoj posao.

Uništavati Hrvatsku.

Konačno, koliko god je bilo važno u Vukovaru demonstrirati svu strahotu državnoga stanja u Hrvatskoj, nikada se iz toga gliba nećemo izvući, ako se ne pođe od činjenice da iza svega što je država propustila uraditi prema očekivanjima hrvatskoga naroda – stoji politička volja i to svih, doslovno, svih najutjecajnijih političkih stranaka u zemlji. I da je ta volja bila takva da se u datom trenutku radi onako kako se radilo 27 godina.

To je, tu političku volju i njezine nositelje nužno odmah mijenjati.

Oduzeti im pravo odlučivanja državom.

Ne čekati godinu dana do novoga prosvjeda u Vukovaru, nego odmah preliti na sve hrvatske gradove i sela, ponijeti svijetlo prosvijeda iz toga grada, kao Božićnu svijetlost, na svakoga hrvatskog čovjeka i tražiti, i osvojiti  institucije – u nacionalne ruke. A prije toga s umnim ljudima lojalnim svome narodu iznad svega – postaviti ciljeve i načine njihovoga postizanja. Da se ne događaju više politički Pupovci i Komšići, a istodobno očekujemo od tih političkih institucija – riješavanje zločina koji se skrivaju iza njih.

Zločin prvoga reda je dopustiti tim ljudima preuzimanje nacionalnih institucija.

I prestati fingirati borbe, stvarati prostor za zablude o našima i njihovima, jer kokošaranje tipa pet ili dvadeset mandata, samo je kupovina za sebične interese, ili darovanje  novoga vremena s kojim režim i njegovi ključni nositelji dobivaju komoditet za potpuno uništavanje Hrvatske. Zato se Zekanović ne treba uzadati u jedan, dva ili pet mandata onima koji su bili u Vukovaru, jer da je i pedeset puta bilo više ljudi u Vukovaru, nije to dovoljno za promjene u Hrvatskoj kako bi institucije konačno počele raditi ono za što ih je oformio i za što ih plaća – hrvatski narod.

Zato je potrebno ujediniti sve moguće potencijale u zemlji i ne računati na – svoj mandat.

To je estrada, a estrada je danas – aut!

I konačn – vrijeme otkucava.

Ovo je vrijeme kad mandati nisu bitni pojedinačno, kad samo i jedino prolaze – ako donose pravo na upravljanje državom! Svi ciljevi ispod toga, koaliraju s pomanjkanjeme vremena, a to je – suglasje s uništavanjem Hrvatske.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari