Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Pred nama je godina ispita zrelosti i stvarnih namjera nacionalne opozicije režimu’

Objavljeno

na

Slušajući i gledajući stotine tisuća reakcija tjekom 2018.godine, ali i godinama ranije, nekakva zajednička želja od isto tolikih želja izgovorenih na prijelazu između kalendarskih godina, prilično se izvjesno nameće, da se Hrvatska prestane sve brže kotrljati niz planinu, da se pojave odnekud ljudi koji će i znati i htjeti odgovoriti na želje hrvatskog naroda, te vratiti davno potisnut pobjednički duh, koji se sveo na tu i tamo športski ili neki pojedinačni uspjeh.

Obično se u takvim prigodama zazivaju lideri, vođe, liju se suze za Tuđmanom.

Pa se u razgovorima nameće kao dobro jutro, rasprava – je li moguće ujediniti nacionalnu Hrvatsku, tko to može i treba uraditi, što misli “Haso”, što Željka, što Zekanović i Ilčić, gdje su pravaši, može li se računati na Mostovce, da bi se razgovor manje više potaknut aktualnim raspravama sveo na to je li Kolinda izdala birače, hoće li se Milanović kandidirati, je li Plenković izdao svoje biračko tijelo i hoće li ako Kolinda bude njegov kandidat za predsjednicu Republike, u tom slučaju doživjeti protiv sebe svojevrsni referendum protiv Plenkovića?

Sva ova pitanja i rasprave ukazuju da je Hrvatska, bar ona koja se koliko toliko čuje i vidi, prilično daleko od ispunjenja milijuna želja.

Evo zašto.

Prvenstveno zbog toga što se polazi od nepouzdanih, vrlo često karikiranih i propagandnih polazišta, a iznimno rijetko ili nikako s racionalnih, a lako provjerljivih činjenica.

Plenković nije izdao svoje biračko tijelo

Potpuno je pogrješno bez izbora polaziti sa stajališta da je Plenković izdao svoje biračko tijelo. Jer, ako pogledamo razvoj njegovoga mandata, jasno je kao dan da njegovim politikama, izuzev tu i tamo na margini i najčešće na nenačelnoj krajnje pragmatičnoj poziciji nezadovoljnih ljudi u visokim stranačkim strukturama, u biti nije bilo protivljenja. Koliko god stotine tisuća ljudi oko HDZ-a, povezanih, odavno ne samo ili ikakvim načelima i plemenitim ciljevima, nego i prilično opipljivim interesima, bilo nezadovoljno nekim državnim politikama, ti ljudi će u velikoj većini između plemenitih nacionalnih ciljeva i svoga opstanka na bilo kakvom izvorištu društvenoga opstanka i osobne koristi – izabrati ovo drugo.

Previše se to puta pokazalo zadnjih dvadeset godina, da bi bilo razumno očekivati drugačiju reakciju danas ili sutra.

Zato ti ljudi ne mogu reći da ih je Plenković izdao, znaju to i oni, zna to pogotovo krug oko Plenkovića i on sam. Zato se tako i ponaša.

Ljudi koji uz povezanu strukturu stranke, glasuju za HDZ, također svojim odabirom, ne bi smjeli govoriti da ih je izdao netko tko im nije ničim dokazao da će ostvariti njihove ciljeve, a to što svaki put odluku motiviraju, ili satisfakcijom da su bolji bar od “komunjara”, da se iza brda valjaju goleme opasnosti pa bi bilo svašta da “njihovi” dođu, da se “naši” bore nadljudskim naporima pa je ovo što imamo dobro kako bi moglo biti, uz čitav niz opravdavajućih kučibaba, ili što imaju nerealna očekivanja, svakako ne znači da ih je Plenković ili HDZ izdao. Ne može se nerealno očekivanje, pa ni obećanje držati prjevarom ili izdajom, a na temelju takvih svakodnevnih jauka zapravo opravdavati sama sebe i svoj način odlučivanja.

HDZ odavno nikoga nije realno izdao, jer nije ni mogao ponuditi nešto drugo od onoga što je davao ili daje.

Bit je stvari, da je do 2000.godine HDZ bio Franjo Tuđman, a nakon toga je HDZ bio svaki trenutni predsjednik stranke.

Ništa drugačija nije situacija ni u svim ostalim strankama, to je normalno, nije ni loše ni dobro, tako je manje više svugdje u svijetu i to se neće promjeniti.

Znači li to da armija od nekoliko stotina tisuća ljudi ne valja u prosjeku?

Ne znači.

To samo znači da se sve masovne strukture, organizacije, pa i države i preuzimaju i vode s nekoliko desetaka, do stotina dobro organiziranih i odlučnih ljudi, a da su organizacije i mase, koliko god velike i kako god organizirane bile u načelu najčešće kolebljivi promatrači, koji nepogrješivo slute moć i kad netko pokaže snagu, staju uz njega.

Franjo Tuđman je obnovio hrvatsku državu oslanjajući se na nekoliko desetaka suradnika i s oko tisuću političkih pretorijanaca.

Više mu nije trebalo.

Ni Predsjednica nije izdala svoje birače

Ni Kolinda Grabar Kitarović nije izdala, niti će zbog približavanja Plenkoviću izdati svoje biračko tijelo. Jer, ako ćemo iskreno, njeno biračko tijelo je bilo nešto uvećano hadezeovsko, a uvećano prvenstveno antagonizmom prema Josipoviću i nadama bez ikakvoga realnog uporišta u njenim političkim referencama. Naime, onaj tko je povjerovao obećanjima da će ona od Hrvatske jednom napraviti Švicarsku, ne može se ozbiljno ocjenjivati izdanim, nego idiotom. Drugo ništa Kolinda Grabar Kitarović realno nije ni nudila, izuzev činjenice da se ne zove Ivo Josipović, da nije dokazano antihrvatski usmjerena kao Josipović, te da pripada hadezeovom bloku, pa prema tome nije predstavnica – komunjara.

Sve ostalo je bilo plod neutemeljene nade i očekivanja, koja se mogu svesti na uvodnu napomenu o čekanju – vođe, ili biranja manjeg zla, ako već bolje ne može.

Ni u toj situaciji nije realno govoriti o prjevari ili izdaji, jer i jedno i drugo ovise od očekivanja, odnosno od postavljenih ciljeva.

A koji su to?

Primjerice, Kolinda Grabar Kitarović je bez ogrebotine snažno poduprla ministricu Divjak i njezinu i Plenkovićevu nakaznu reformu, tiho je poduprla, također bez ogrebotina, Istanbulsku konvenciju, a morala je ako se govori o izbornom tijelu kršćanskog i nacionalnog profila, snažno osporiti i jedno i drugo.

Kako je mogla proći neokrznuta, a u dva dramatično bitna slučaja bila je na potpuno suprotnoj strani od kršćanskih i nacionalnih vrjednota?

Jednostavno.

Očekivanja njezinih birača su bitno vezana uz stranačku politiku HDZ-a, a iznad toga su bila folklorne, pa čak estradno-navijačke naravi.

Nije se dakle promjenila Kolinda Grabar Kitarović, jer jednostavno nikada nije ni bila drugačija. A vrlo je izgledno da se ni njeno biračko tijelo nije promjenilo.

Na isti način će ljudi s današnje pozicije opet biti prisiljeni odlučivati. Jer, finta koju HDZ koristi godinama da bi provodio iste ili u mnogome perfidnije i strateški pogubnije politike od brutalnog, sirovog i revolucionarnog SDP-a je – kakvi smo god, vaši smo. Hoćete li da vam komunjare dođu na vlast!?

I tu padaju načela, tu realni i izvedeni strah zauzda razum i ljudi škripeći zubima, biraju manje zlo.

Tako se režim reproducira.

Hrvatska ljestvica mora biti postavljena na najvišu a ne na najnižu razinu

Kako onda iz ovoga?

Prvo, na nacionalnoj strani valja, pogotovo u godini važnih političkih testova na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, početi konačno cijeniti funkcije i simboliku koju one nose.

Drugo, početi pojedinačno misliti glavom i realno vrjednovati pogotovo ljude, kandidate i stranke koje svatko drži svojim.

Treće, prestati se ponašati kao navijači na stadionima u političkim odabirima.

Što to znači?

Više je elemenata koje valja uzeti u obzir u ovom slučaju.

Prvo, predsjednik/predsjednica Republike je po definiciji najviši simbol državnosti naroda. Onaj tko drži do svoje državnosti ne može skalu vrednovanja toga simbola poistovjećivati s Mesićem ili Josipovićem, ali, prilično je vidljivo da ne može ni s Kolindom Grabar Kitarović, koliko god bila neusporediva s njima. Jer usporedbe s njima su postavljanje ljestvice na najnižu razinu, a Hrvatskoj treba – najviša. To što je ona realno relaksirala jedan golemi broj hrvatskih ljudi, tu i tamo legalizirala kao poželjne, manje više uveliko kriminalizirane normalne ljudske i nacionalne identitetske osjećaje, dobro je, u već odavno državnim politikama omogućenoj vrlo turobnoj atmosferi u Hrvatskoj, ali nije realno ni pokušala ući u obračun s uzrocima i nositeljima te atmosfere.

A odnos prema uzrocima aktualnih hrvatskih nevolja je stvarni test vrijednosti predsjednice, ali i svih kandidata. Tragično je saznanje da je jedan od najvažnijih kvaliteta Kolinde Grabar Kitarović to što srčano navija za nacionalnu športsku momčad, što zapjeva “Lijepa li si”, ili to što je uklonila Titovu bistu iz ureda. To više od bilo čega govori o mizernom stanju vrjednosnih standarda u društvu i političkoj kulturi.

Sve su to detalji koji bi se morali podrazumjevati, nešto za što nikome ne bi trebalo pripisivati zasluge, a jedino se ukoliko se to ne podrazumjeva, to može uzeti kao eliminacijski prag. Dakle, nitko ne bi smio u samostalnoj Hrvatskoj imati od tih detalja odlučujuću prednost ili kvalifikaciju, samo bi morao biti eliminiran u startu, ako ne izražava svoju pripadnost ili tolerira simboliku Tita.

Sve dok su to važni znaci slobode, znači da je sloboda hrvatskog naroda i vrijednosti njegovoga političkog predstavljanja, svedena na razinu gologa opstanka.

S te mizerne točke se zato mora poći ka bilo kakvom rješenju, ali ciljevi nikako ne smiju biti samo malo viši od tih mizernih, nego najviši koji postoje u uživanju nacionalne slobode.

Jer hrvatski narod ne živi na izoliranom planetu, njegova stvarna mjera vrijednosti je konkurencija s ostalim europskim narodima, za kojima baš u svemu pod utjecajem države zaostajemo.

Svaka politika koja ne polazi od tih ciljeva je loša, kapitulantska i u konačnici, izravno ili neizravno antihrvatska, jer propagiranje uspjeha metodologijom recimo Plenkovića, gdje se ističe rast BDP-a, a ne govori o sve većem zaostajanju u odnosu na usporedive zemlje, je ciljano zavaravanje naroda, afirmacija neuspjeha pod krinkom uspjeha i u konačnici urušavanje. Zato je to – antihrvatska politika.

Antife s jednim kandidatom a suverenisti s nekoliko

Činjenica je da je prvi znak respekta i afirmacije simbolike najviše državne funkcije – kandidiranje kandidata.

Gledajući dosadašnje predsjedničke izbore nakon Tuđmana, može se prema tom elementu reći da je antifa i kolokvijalno rečeno komunjare, daleko više cjenila tu funkciju, nego nacionalne i tzv. suverenističke stranke i grupacije, te inicijative. Antifa je većinom išla s jednim zajedničkim kandidatom, a čak i kad ih je bilo više, nikada nije bilo dvojbe da je to samo zbog animiranja izbornog tijela, jer između tih kandidata nikada nije bilo javnih oštrih sukoba.

S druge strane, s nacionalnog spektra gotovo uredno uvijek se pojavi nekoliko kandidata, u pravilu nedoraslih ozbiljnoj funkciji, a kamo li ulozi šefa države, pri čemu u javnom nadmetanju koriste svaku prigodu nauditi jedan drugome, pa se i na taj način samo pojačava umjetno kreirana slika da je politika kurva, da su svi isti, te da je najbolje ne petljati se ni s kim, te ne izlaziti na izbore.

To je temeljni preduvjet za održavanje kruga nekvalitetnih kandidata za konačnu pobjedu, odnosno za održavanje i reproduciranje poretka koji godinama u okovima drži Hrvatsku i urušava sve njene potencijale.

Nema nikakve sumnje, kakve su danas okolnosti i odnosi na tzv. desnici ili u nacionalnoj Hrvatskoj, da će se svaka strančica i inicijativa potruditi istaknuti svoga kandidata. Primjerice, jučer sam dobio upit koji se širi društvenim mrežama kao neka vrsta ankete, tko je bolji kandidat – Bruna Esih ili Hrvoje Zekanović?

Pa će se pojaviti upit što mislite o kandidaturi Željke Markić, ovoga ili onoga, a svi ti kandidati imat će samo jednu svrhu – dospjeti neko vrijeme na naslovnice, navodno malo doprinijeti promociji i ugledu stranke uz eventualnu trenutnu satisfakciju umornom narodu u stilu – a jes’ im očitao bukvicu!

I?

Cirkus će brzo završiti, opet će nešto malo modificirani klonovi režima, razvrstani na “naše” i “njihove” zadržati poziciju predsjednika Republike, a “suverenisti” će nastaviti ogorčene javne “borbe” protiv nenarodnih vlasti, nudeći ljudima nadu, u biti realno prazneći nacionalnu energiju i potičući defetizam fingiranim bitkama bez kraja i konca, i bez ikakvih rezultata, iz poraza u poraz.

Od kad je hrvatska država obnovljena primjetan je snažan trend kljaštrenja te države, u valovima, s tim što su antife nastojale osmisliti sustave trajnoga zadržavanja države pod svojom kontrolom, a “naši” su se kao nazad 500 godina Indijanci, oduševljavali i zadovoljavali šarenim igračkama i jednim dijelom mrvicama materijalne satisfakcije.

Tako je i s izbornim funkcijama.

Poplava kandidata sa svih strana, koja se najčešće svodi na kakvo javno pojavljivanje i u startu osuđenih na statiranje u cirkusu, definitivno uz sve ostalo, strančice i inicijative, te pojedince koji se igraju velikih faca za pet minuta umjetne važnosti, prokazuje da sve te stranke, udruge i inicijative nemaju ni minimalnu svijest o važnosti nacionalne države i državnosti. Svi ti ljudi, kako se god javno izjašnjavali, i kakva god obrazloženja iskazivali sve rijeđim pristašama, samo otkidaju od prilike do prilike komadić po komadić države otimajući epizodnim ulogama državnu simboliku s njenih visina. Time ju srozavaju na nebitnost, pa se stvar svodi na banalno antifa stajalište – nepotrebne države, lošeg eksperimenta, uzaludnih stradanja, do toga da Hrvatska nije ni smjela ni trebala iz Jugoslavije, ili da hrvatski narod jednostavno ne valja.

Ista je stvar redovito s parlamentarnim izborima, gdje je režim odavno postavio sustavni mamac takvim ambicijama, s deset plus dvije izborne jedinice, koji stvara privid lake dohvatnosti vlasti, pa i omogućava proboj manjih grupica ili pojedinaca, ali samo radi trajnog održavanja privida.

Sve su to sustavno izvrsno osmišljeni modeli koji jamče pretvaranje nacionalne politike, s jedne strane u igru skrivača za narod ili javnost pod utjecajem kontroliranih medija, a s druge strane, u lagodno i sigurno trajno zadržavanje stečenih pozicija moći nad svim bitnim procesima u Hrvatskoj.

Ili se udruživati ili tezgariti

Pred Hrvatskom su ove godine dvoji izbori, na kojima svaki glas za razliku od parlamentarnih, ima potpuno jednaku vrijednost, pri čemu valja istaći da se to ne odnosi na svako pojedinačno političko pravo, jer preko milijun Hrvata izvan Hrvatske ima samo fiktivno pravo, jer ga ne može ostvariti zbog disperzije izbornih mjesta i namjernog blokiranja pismenog ili elektronskog glasovanja.

To je također rukopis režima, jer u ovim dvojim izborima nisu mogli koristiti mamac s dvanaest izbornih jedinica, pa su morali primjeniti otvorenu diskriminaciju.

Problem za strančice, stranke, inicijative i propolitičke udruge u ovim predstojećim izborima je to što su se sve modificirale i organizacijski, i kadrovski, i programski i konačnim ciljevima, prema mamcu s dvanaest izbornih jedinica, koji destimulira razvoj snažnih nacionalnih projekata, a upravo ti projekti su nužni za ozbiljno sudjelovanje i uspjeh kad se primjenjuje model jedne izborne jedinice, kao na europskim izborima i izborima za predsjednika Republike.

Bez tih projekata nema prepoznatljive nacionalne moći, a onda nema ni svrstavanja goleme većine ljudi koji izlaze na izbore.

Tako da je više nego jasno da ni jedna postojeća stranka ili inicijativa koja nudi promjene, ne može ostvariti sama to što nudi, a ne žele odustati od svoje nemoći i potražiti sveopći nacionalni savez zalažući svoje stečevine za opće nacionalno dobro. Čak i kad se javno izjašnjavaju neki među njima za taj model, postavljaju uvjete koji u startu poništavaju svaku realnu mogućnost savezništva. Izravno ili ne, dakle varaju narod nudeći ono što ne mogu dati.

Tu imaju izbor, ili se udruživati, ili tezgariti, pa što bude. No, kako će predstojeći izbori biti upravo prema najavama svih tih protagonista ključni test, do referendum protiv Plenkovića, a mnogi su sve karte svoje afirmacije uložili na kartu protiv Plenkovića, nužno je već sad postaviti pitanje svim tim liderima – što će biti ako ne bude kako najavljujete?

Jeste li svjesni da će upravo zbog vašega neznanja, tezgarenja, sektaštva i interesne beskrupuloznosti koja ne preza ni od zazivanja najviših nacionalnih i ljudskih vrjednota,  ako Plenković pobjedi bez relevantnoga odgovora s nacionalno-kršćanskog spektra, to biti doslovno njegovo okrunjenje?

Kakve ćete vi posljedice snositi i hoćete li javno preuzeti osobno odgovornost za okrunjivanje realno katastrofalne politike za hrvatski narod?

Sumnjam da će se velika većina ikada pitati ovo što sam rekao, a to je minimum moralne odgovornosti, i u konačnici minimalni znak različitosti od Plenkovića primjerice.

2019. će biti godina puna neoborivih argumenata

Dubinski uzrok koji producira takvu poplavu “važnih” stranačkih kandidata je višegodišnje sustavno i vrlo osmišljeno javno i medijsko prostituiranje politike kao profesije, kako bi se što više kvalitetnih ljudi obeshrabrilo pa i prinudilo na apstinenciju, a širom otvorio prostor probisvjetima različitog predznaka, koji postaju zbog svojih niskih i negrativnih standarda lak plijen vrlo, vrlo uskoj šačici stvarnih kontrolora Hrvatske. Zato je primjerice danas Plenković toliko moćan, jučer Milanović, a prije toga doslovno svatko tko je bio na vlasti.

Priče o Plenkovićevoj neomiljenosti, a verbalno je golema, zato će se najbolje vidjeti na europarlamentarnim izborima. Na njima, a već sad se može prilično vjerno nazrijeti konačno ponašanje tzv. oporbe na nacionalnom spektru, jasno će se vidjeti zašto ovaj režim tako suvereno opstaje i doslovno se ruga hrvatskom narodu.

Iznimno je mala vjerojatnost da se uspije formirati nekakav nacionalni savez inicijativa, strančica i udruga, jer će rijetko tko među njima, ako će itko, pristati da ne uvali svoje ljude na listu i da se sastavi lista od vrhunskih kandidata po vrijednosnim i prepoznatljivim nacionalnim i kršćanskim preferencijama, koji ne pripadaju tim strančicama. A sve godinama čine da krug “njihovih” ljudi bude što uži, kako bi se izbjegla bilo kakva opasnost ili konkurencija liderskim pozicijama liderčića u njihovim barama, ili močvarama.

Kako god bude, predstojeći izbori, u svibnju europski, koncem godine za predsjednika Republike, odgovorit će i gluhima, i slijepima, ali i poludebilima, na mnoga pitanja, a kandidature i separatni savezi će pokazati krajnje namjere i motive preuzimanje otpora naroda u dvije neuspješne referendumske inicijative.

Ne znam zato hoće li 2019. godina biti razdoblje suočavanja hrvatskog čovjeka sa sobom u okviru sudbine svoga naroda, svojevrsno otrežnjenje ili neće, ali čvrsto vjerujem da će svakako događaji pred nama donijeti puno razloga za otriježnjenje. I puno neoborivih argumenata za logične stavove.

To je temeljni pravac rastjerivanja magle, ispod koje će se jasno uvidjeti da usprkos bombardiranju srpskim memorandumima, bjelosvjetskim igrama i vukodlacima, silama i prijetnjama, sudbina ukupnog hrvatskog naroda se rješava u Zagrebu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari