Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Pred nama je godina ispita zrelosti i stvarnih namjera nacionalne opozicije režimu’

Objavljeno

na

Slušajući i gledajući stotine tisuća reakcija tjekom 2018.godine, ali i godinama ranije, nekakva zajednička želja od isto tolikih želja izgovorenih na prijelazu između kalendarskih godina, prilično se izvjesno nameće, da se Hrvatska prestane sve brže kotrljati niz planinu, da se pojave odnekud ljudi koji će i znati i htjeti odgovoriti na želje hrvatskog naroda, te vratiti davno potisnut pobjednički duh, koji se sveo na tu i tamo športski ili neki pojedinačni uspjeh.

Obično se u takvim prigodama zazivaju lideri, vođe, liju se suze za Tuđmanom.

Pa se u razgovorima nameće kao dobro jutro, rasprava – je li moguće ujediniti nacionalnu Hrvatsku, tko to može i treba uraditi, što misli “Haso”, što Željka, što Zekanović i Ilčić, gdje su pravaši, može li se računati na Mostovce, da bi se razgovor manje više potaknut aktualnim raspravama sveo na to je li Kolinda izdala birače, hoće li se Milanović kandidirati, je li Plenković izdao svoje biračko tijelo i hoće li ako Kolinda bude njegov kandidat za predsjednicu Republike, u tom slučaju doživjeti protiv sebe svojevrsni referendum protiv Plenkovića?

Sva ova pitanja i rasprave ukazuju da je Hrvatska, bar ona koja se koliko toliko čuje i vidi, prilično daleko od ispunjenja milijuna želja.

Evo zašto.

Prvenstveno zbog toga što se polazi od nepouzdanih, vrlo često karikiranih i propagandnih polazišta, a iznimno rijetko ili nikako s racionalnih, a lako provjerljivih činjenica.

Plenković nije izdao svoje biračko tijelo

Potpuno je pogrješno bez izbora polaziti sa stajališta da je Plenković izdao svoje biračko tijelo. Jer, ako pogledamo razvoj njegovoga mandata, jasno je kao dan da njegovim politikama, izuzev tu i tamo na margini i najčešće na nenačelnoj krajnje pragmatičnoj poziciji nezadovoljnih ljudi u visokim stranačkim strukturama, u biti nije bilo protivljenja. Koliko god stotine tisuća ljudi oko HDZ-a, povezanih, odavno ne samo ili ikakvim načelima i plemenitim ciljevima, nego i prilično opipljivim interesima, bilo nezadovoljno nekim državnim politikama, ti ljudi će u velikoj većini između plemenitih nacionalnih ciljeva i svoga opstanka na bilo kakvom izvorištu društvenoga opstanka i osobne koristi – izabrati ovo drugo.

Previše se to puta pokazalo zadnjih dvadeset godina, da bi bilo razumno očekivati drugačiju reakciju danas ili sutra.

Zato ti ljudi ne mogu reći da ih je Plenković izdao, znaju to i oni, zna to pogotovo krug oko Plenkovića i on sam. Zato se tako i ponaša.

Ljudi koji uz povezanu strukturu stranke, glasuju za HDZ, također svojim odabirom, ne bi smjeli govoriti da ih je izdao netko tko im nije ničim dokazao da će ostvariti njihove ciljeve, a to što svaki put odluku motiviraju, ili satisfakcijom da su bolji bar od “komunjara”, da se iza brda valjaju goleme opasnosti pa bi bilo svašta da “njihovi” dođu, da se “naši” bore nadljudskim naporima pa je ovo što imamo dobro kako bi moglo biti, uz čitav niz opravdavajućih kučibaba, ili što imaju nerealna očekivanja, svakako ne znači da ih je Plenković ili HDZ izdao. Ne može se nerealno očekivanje, pa ni obećanje držati prjevarom ili izdajom, a na temelju takvih svakodnevnih jauka zapravo opravdavati sama sebe i svoj način odlučivanja.

HDZ odavno nikoga nije realno izdao, jer nije ni mogao ponuditi nešto drugo od onoga što je davao ili daje.

Bit je stvari, da je do 2000.godine HDZ bio Franjo Tuđman, a nakon toga je HDZ bio svaki trenutni predsjednik stranke.

Ništa drugačija nije situacija ni u svim ostalim strankama, to je normalno, nije ni loše ni dobro, tako je manje više svugdje u svijetu i to se neće promjeniti.

Znači li to da armija od nekoliko stotina tisuća ljudi ne valja u prosjeku?

Ne znači.

To samo znači da se sve masovne strukture, organizacije, pa i države i preuzimaju i vode s nekoliko desetaka, do stotina dobro organiziranih i odlučnih ljudi, a da su organizacije i mase, koliko god velike i kako god organizirane bile u načelu najčešće kolebljivi promatrači, koji nepogrješivo slute moć i kad netko pokaže snagu, staju uz njega.

Franjo Tuđman je obnovio hrvatsku državu oslanjajući se na nekoliko desetaka suradnika i s oko tisuću političkih pretorijanaca.

Više mu nije trebalo.

Ni Predsjednica nije izdala svoje birače

Ni Kolinda Grabar Kitarović nije izdala, niti će zbog približavanja Plenkoviću izdati svoje biračko tijelo. Jer, ako ćemo iskreno, njeno biračko tijelo je bilo nešto uvećano hadezeovsko, a uvećano prvenstveno antagonizmom prema Josipoviću i nadama bez ikakvoga realnog uporišta u njenim političkim referencama. Naime, onaj tko je povjerovao obećanjima da će ona od Hrvatske jednom napraviti Švicarsku, ne može se ozbiljno ocjenjivati izdanim, nego idiotom. Drugo ništa Kolinda Grabar Kitarović realno nije ni nudila, izuzev činjenice da se ne zove Ivo Josipović, da nije dokazano antihrvatski usmjerena kao Josipović, te da pripada hadezeovom bloku, pa prema tome nije predstavnica – komunjara.

Sve ostalo je bilo plod neutemeljene nade i očekivanja, koja se mogu svesti na uvodnu napomenu o čekanju – vođe, ili biranja manjeg zla, ako već bolje ne može.

Ni u toj situaciji nije realno govoriti o prjevari ili izdaji, jer i jedno i drugo ovise od očekivanja, odnosno od postavljenih ciljeva.

A koji su to?

Primjerice, Kolinda Grabar Kitarović je bez ogrebotine snažno poduprla ministricu Divjak i njezinu i Plenkovićevu nakaznu reformu, tiho je poduprla, također bez ogrebotina, Istanbulsku konvenciju, a morala je ako se govori o izbornom tijelu kršćanskog i nacionalnog profila, snažno osporiti i jedno i drugo.

Kako je mogla proći neokrznuta, a u dva dramatično bitna slučaja bila je na potpuno suprotnoj strani od kršćanskih i nacionalnih vrjednota?

Jednostavno.

Očekivanja njezinih birača su bitno vezana uz stranačku politiku HDZ-a, a iznad toga su bila folklorne, pa čak estradno-navijačke naravi.

Nije se dakle promjenila Kolinda Grabar Kitarović, jer jednostavno nikada nije ni bila drugačija. A vrlo je izgledno da se ni njeno biračko tijelo nije promjenilo.

Na isti način će ljudi s današnje pozicije opet biti prisiljeni odlučivati. Jer, finta koju HDZ koristi godinama da bi provodio iste ili u mnogome perfidnije i strateški pogubnije politike od brutalnog, sirovog i revolucionarnog SDP-a je – kakvi smo god, vaši smo. Hoćete li da vam komunjare dođu na vlast!?

I tu padaju načela, tu realni i izvedeni strah zauzda razum i ljudi škripeći zubima, biraju manje zlo.

Tako se režim reproducira.

Hrvatska ljestvica mora biti postavljena na najvišu a ne na najnižu razinu

Kako onda iz ovoga?

Prvo, na nacionalnoj strani valja, pogotovo u godini važnih političkih testova na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, početi konačno cijeniti funkcije i simboliku koju one nose.

Drugo, početi pojedinačno misliti glavom i realno vrjednovati pogotovo ljude, kandidate i stranke koje svatko drži svojim.

Treće, prestati se ponašati kao navijači na stadionima u političkim odabirima.

Što to znači?

Više je elemenata koje valja uzeti u obzir u ovom slučaju.

Prvo, predsjednik/predsjednica Republike je po definiciji najviši simbol državnosti naroda. Onaj tko drži do svoje državnosti ne može skalu vrednovanja toga simbola poistovjećivati s Mesićem ili Josipovićem, ali, prilično je vidljivo da ne može ni s Kolindom Grabar Kitarović, koliko god bila neusporediva s njima. Jer usporedbe s njima su postavljanje ljestvice na najnižu razinu, a Hrvatskoj treba – najviša. To što je ona realno relaksirala jedan golemi broj hrvatskih ljudi, tu i tamo legalizirala kao poželjne, manje više uveliko kriminalizirane normalne ljudske i nacionalne identitetske osjećaje, dobro je, u već odavno državnim politikama omogućenoj vrlo turobnoj atmosferi u Hrvatskoj, ali nije realno ni pokušala ući u obračun s uzrocima i nositeljima te atmosfere.

A odnos prema uzrocima aktualnih hrvatskih nevolja je stvarni test vrijednosti predsjednice, ali i svih kandidata. Tragično je saznanje da je jedan od najvažnijih kvaliteta Kolinde Grabar Kitarović to što srčano navija za nacionalnu športsku momčad, što zapjeva “Lijepa li si”, ili to što je uklonila Titovu bistu iz ureda. To više od bilo čega govori o mizernom stanju vrjednosnih standarda u društvu i političkoj kulturi.

Sve su to detalji koji bi se morali podrazumjevati, nešto za što nikome ne bi trebalo pripisivati zasluge, a jedino se ukoliko se to ne podrazumjeva, to može uzeti kao eliminacijski prag. Dakle, nitko ne bi smio u samostalnoj Hrvatskoj imati od tih detalja odlučujuću prednost ili kvalifikaciju, samo bi morao biti eliminiran u startu, ako ne izražava svoju pripadnost ili tolerira simboliku Tita.

Sve dok su to važni znaci slobode, znači da je sloboda hrvatskog naroda i vrijednosti njegovoga političkog predstavljanja, svedena na razinu gologa opstanka.

S te mizerne točke se zato mora poći ka bilo kakvom rješenju, ali ciljevi nikako ne smiju biti samo malo viši od tih mizernih, nego najviši koji postoje u uživanju nacionalne slobode.

Jer hrvatski narod ne živi na izoliranom planetu, njegova stvarna mjera vrijednosti je konkurencija s ostalim europskim narodima, za kojima baš u svemu pod utjecajem države zaostajemo.

Svaka politika koja ne polazi od tih ciljeva je loša, kapitulantska i u konačnici, izravno ili neizravno antihrvatska, jer propagiranje uspjeha metodologijom recimo Plenkovića, gdje se ističe rast BDP-a, a ne govori o sve većem zaostajanju u odnosu na usporedive zemlje, je ciljano zavaravanje naroda, afirmacija neuspjeha pod krinkom uspjeha i u konačnici urušavanje. Zato je to – antihrvatska politika.

Antife s jednim kandidatom a suverenisti s nekoliko

Činjenica je da je prvi znak respekta i afirmacije simbolike najviše državne funkcije – kandidiranje kandidata.

Gledajući dosadašnje predsjedničke izbore nakon Tuđmana, može se prema tom elementu reći da je antifa i kolokvijalno rečeno komunjare, daleko više cjenila tu funkciju, nego nacionalne i tzv. suverenističke stranke i grupacije, te inicijative. Antifa je većinom išla s jednim zajedničkim kandidatom, a čak i kad ih je bilo više, nikada nije bilo dvojbe da je to samo zbog animiranja izbornog tijela, jer između tih kandidata nikada nije bilo javnih oštrih sukoba.

S druge strane, s nacionalnog spektra gotovo uredno uvijek se pojavi nekoliko kandidata, u pravilu nedoraslih ozbiljnoj funkciji, a kamo li ulozi šefa države, pri čemu u javnom nadmetanju koriste svaku prigodu nauditi jedan drugome, pa se i na taj način samo pojačava umjetno kreirana slika da je politika kurva, da su svi isti, te da je najbolje ne petljati se ni s kim, te ne izlaziti na izbore.

To je temeljni preduvjet za održavanje kruga nekvalitetnih kandidata za konačnu pobjedu, odnosno za održavanje i reproduciranje poretka koji godinama u okovima drži Hrvatsku i urušava sve njene potencijale.

Nema nikakve sumnje, kakve su danas okolnosti i odnosi na tzv. desnici ili u nacionalnoj Hrvatskoj, da će se svaka strančica i inicijativa potruditi istaknuti svoga kandidata. Primjerice, jučer sam dobio upit koji se širi društvenim mrežama kao neka vrsta ankete, tko je bolji kandidat – Bruna Esih ili Hrvoje Zekanović?

Pa će se pojaviti upit što mislite o kandidaturi Željke Markić, ovoga ili onoga, a svi ti kandidati imat će samo jednu svrhu – dospjeti neko vrijeme na naslovnice, navodno malo doprinijeti promociji i ugledu stranke uz eventualnu trenutnu satisfakciju umornom narodu u stilu – a jes’ im očitao bukvicu!

I?

Cirkus će brzo završiti, opet će nešto malo modificirani klonovi režima, razvrstani na “naše” i “njihove” zadržati poziciju predsjednika Republike, a “suverenisti” će nastaviti ogorčene javne “borbe” protiv nenarodnih vlasti, nudeći ljudima nadu, u biti realno prazneći nacionalnu energiju i potičući defetizam fingiranim bitkama bez kraja i konca, i bez ikakvih rezultata, iz poraza u poraz.

Od kad je hrvatska država obnovljena primjetan je snažan trend kljaštrenja te države, u valovima, s tim što su antife nastojale osmisliti sustave trajnoga zadržavanja države pod svojom kontrolom, a “naši” su se kao nazad 500 godina Indijanci, oduševljavali i zadovoljavali šarenim igračkama i jednim dijelom mrvicama materijalne satisfakcije.

Tako je i s izbornim funkcijama.

Poplava kandidata sa svih strana, koja se najčešće svodi na kakvo javno pojavljivanje i u startu osuđenih na statiranje u cirkusu, definitivno uz sve ostalo, strančice i inicijative, te pojedince koji se igraju velikih faca za pet minuta umjetne važnosti, prokazuje da sve te stranke, udruge i inicijative nemaju ni minimalnu svijest o važnosti nacionalne države i državnosti. Svi ti ljudi, kako se god javno izjašnjavali, i kakva god obrazloženja iskazivali sve rijeđim pristašama, samo otkidaju od prilike do prilike komadić po komadić države otimajući epizodnim ulogama državnu simboliku s njenih visina. Time ju srozavaju na nebitnost, pa se stvar svodi na banalno antifa stajalište – nepotrebne države, lošeg eksperimenta, uzaludnih stradanja, do toga da Hrvatska nije ni smjela ni trebala iz Jugoslavije, ili da hrvatski narod jednostavno ne valja.

Ista je stvar redovito s parlamentarnim izborima, gdje je režim odavno postavio sustavni mamac takvim ambicijama, s deset plus dvije izborne jedinice, koji stvara privid lake dohvatnosti vlasti, pa i omogućava proboj manjih grupica ili pojedinaca, ali samo radi trajnog održavanja privida.

Sve su to sustavno izvrsno osmišljeni modeli koji jamče pretvaranje nacionalne politike, s jedne strane u igru skrivača za narod ili javnost pod utjecajem kontroliranih medija, a s druge strane, u lagodno i sigurno trajno zadržavanje stečenih pozicija moći nad svim bitnim procesima u Hrvatskoj.

Ili se udruživati ili tezgariti

Pred Hrvatskom su ove godine dvoji izbori, na kojima svaki glas za razliku od parlamentarnih, ima potpuno jednaku vrijednost, pri čemu valja istaći da se to ne odnosi na svako pojedinačno političko pravo, jer preko milijun Hrvata izvan Hrvatske ima samo fiktivno pravo, jer ga ne može ostvariti zbog disperzije izbornih mjesta i namjernog blokiranja pismenog ili elektronskog glasovanja.

To je također rukopis režima, jer u ovim dvojim izborima nisu mogli koristiti mamac s dvanaest izbornih jedinica, pa su morali primjeniti otvorenu diskriminaciju.

Problem za strančice, stranke, inicijative i propolitičke udruge u ovim predstojećim izborima je to što su se sve modificirale i organizacijski, i kadrovski, i programski i konačnim ciljevima, prema mamcu s dvanaest izbornih jedinica, koji destimulira razvoj snažnih nacionalnih projekata, a upravo ti projekti su nužni za ozbiljno sudjelovanje i uspjeh kad se primjenjuje model jedne izborne jedinice, kao na europskim izborima i izborima za predsjednika Republike.

Bez tih projekata nema prepoznatljive nacionalne moći, a onda nema ni svrstavanja goleme većine ljudi koji izlaze na izbore.

Tako da je više nego jasno da ni jedna postojeća stranka ili inicijativa koja nudi promjene, ne može ostvariti sama to što nudi, a ne žele odustati od svoje nemoći i potražiti sveopći nacionalni savez zalažući svoje stečevine za opće nacionalno dobro. Čak i kad se javno izjašnjavaju neki među njima za taj model, postavljaju uvjete koji u startu poništavaju svaku realnu mogućnost savezništva. Izravno ili ne, dakle varaju narod nudeći ono što ne mogu dati.

Tu imaju izbor, ili se udruživati, ili tezgariti, pa što bude. No, kako će predstojeći izbori biti upravo prema najavama svih tih protagonista ključni test, do referendum protiv Plenkovića, a mnogi su sve karte svoje afirmacije uložili na kartu protiv Plenkovića, nužno je već sad postaviti pitanje svim tim liderima – što će biti ako ne bude kako najavljujete?

Jeste li svjesni da će upravo zbog vašega neznanja, tezgarenja, sektaštva i interesne beskrupuloznosti koja ne preza ni od zazivanja najviših nacionalnih i ljudskih vrjednota,  ako Plenković pobjedi bez relevantnoga odgovora s nacionalno-kršćanskog spektra, to biti doslovno njegovo okrunjenje?

Kakve ćete vi posljedice snositi i hoćete li javno preuzeti osobno odgovornost za okrunjivanje realno katastrofalne politike za hrvatski narod?

Sumnjam da će se velika većina ikada pitati ovo što sam rekao, a to je minimum moralne odgovornosti, i u konačnici minimalni znak različitosti od Plenkovića primjerice.

2019. će biti godina puna neoborivih argumenata

Dubinski uzrok koji producira takvu poplavu “važnih” stranačkih kandidata je višegodišnje sustavno i vrlo osmišljeno javno i medijsko prostituiranje politike kao profesije, kako bi se što više kvalitetnih ljudi obeshrabrilo pa i prinudilo na apstinenciju, a širom otvorio prostor probisvjetima različitog predznaka, koji postaju zbog svojih niskih i negrativnih standarda lak plijen vrlo, vrlo uskoj šačici stvarnih kontrolora Hrvatske. Zato je primjerice danas Plenković toliko moćan, jučer Milanović, a prije toga doslovno svatko tko je bio na vlasti.

Priče o Plenkovićevoj neomiljenosti, a verbalno je golema, zato će se najbolje vidjeti na europarlamentarnim izborima. Na njima, a već sad se može prilično vjerno nazrijeti konačno ponašanje tzv. oporbe na nacionalnom spektru, jasno će se vidjeti zašto ovaj režim tako suvereno opstaje i doslovno se ruga hrvatskom narodu.

Iznimno je mala vjerojatnost da se uspije formirati nekakav nacionalni savez inicijativa, strančica i udruga, jer će rijetko tko među njima, ako će itko, pristati da ne uvali svoje ljude na listu i da se sastavi lista od vrhunskih kandidata po vrijednosnim i prepoznatljivim nacionalnim i kršćanskim preferencijama, koji ne pripadaju tim strančicama. A sve godinama čine da krug “njihovih” ljudi bude što uži, kako bi se izbjegla bilo kakva opasnost ili konkurencija liderskim pozicijama liderčića u njihovim barama, ili močvarama.

Kako god bude, predstojeći izbori, u svibnju europski, koncem godine za predsjednika Republike, odgovorit će i gluhima, i slijepima, ali i poludebilima, na mnoga pitanja, a kandidature i separatni savezi će pokazati krajnje namjere i motive preuzimanje otpora naroda u dvije neuspješne referendumske inicijative.

Ne znam zato hoće li 2019. godina biti razdoblje suočavanja hrvatskog čovjeka sa sobom u okviru sudbine svoga naroda, svojevrsno otrežnjenje ili neće, ali čvrsto vjerujem da će svakako događaji pred nama donijeti puno razloga za otriježnjenje. I puno neoborivih argumenata za logične stavove.

To je temeljni pravac rastjerivanja magle, ispod koje će se jasno uvidjeti da usprkos bombardiranju srpskim memorandumima, bjelosvjetskim igrama i vukodlacima, silama i prijetnjama, sudbina ukupnog hrvatskog naroda se rješava u Zagrebu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na tablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru – nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati…“ Pa i nakon što su nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ – u premda još ne u posve razvidnom obliku – opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, bit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i – plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su spasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni drugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari