Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Pred nama je godina ispita zrelosti i stvarnih namjera nacionalne opozicije režimu’

Objavljeno

na

Slušajući i gledajući stotine tisuća reakcija tjekom 2018.godine, ali i godinama ranije, nekakva zajednička želja od isto tolikih želja izgovorenih na prijelazu između kalendarskih godina, prilično se izvjesno nameće, da se Hrvatska prestane sve brže kotrljati niz planinu, da se pojave odnekud ljudi koji će i znati i htjeti odgovoriti na želje hrvatskog naroda, te vratiti davno potisnut pobjednički duh, koji se sveo na tu i tamo športski ili neki pojedinačni uspjeh.

Obično se u takvim prigodama zazivaju lideri, vođe, liju se suze za Tuđmanom.

Pa se u razgovorima nameće kao dobro jutro, rasprava – je li moguće ujediniti nacionalnu Hrvatsku, tko to može i treba uraditi, što misli “Haso”, što Željka, što Zekanović i Ilčić, gdje su pravaši, može li se računati na Mostovce, da bi se razgovor manje više potaknut aktualnim raspravama sveo na to je li Kolinda izdala birače, hoće li se Milanović kandidirati, je li Plenković izdao svoje biračko tijelo i hoće li ako Kolinda bude njegov kandidat za predsjednicu Republike, u tom slučaju doživjeti protiv sebe svojevrsni referendum protiv Plenkovića?

Sva ova pitanja i rasprave ukazuju da je Hrvatska, bar ona koja se koliko toliko čuje i vidi, prilično daleko od ispunjenja milijuna želja.

Evo zašto.

Prvenstveno zbog toga što se polazi od nepouzdanih, vrlo često karikiranih i propagandnih polazišta, a iznimno rijetko ili nikako s racionalnih, a lako provjerljivih činjenica.

Plenković nije izdao svoje biračko tijelo

Potpuno je pogrješno bez izbora polaziti sa stajališta da je Plenković izdao svoje biračko tijelo. Jer, ako pogledamo razvoj njegovoga mandata, jasno je kao dan da njegovim politikama, izuzev tu i tamo na margini i najčešće na nenačelnoj krajnje pragmatičnoj poziciji nezadovoljnih ljudi u visokim stranačkim strukturama, u biti nije bilo protivljenja. Koliko god stotine tisuća ljudi oko HDZ-a, povezanih, odavno ne samo ili ikakvim načelima i plemenitim ciljevima, nego i prilično opipljivim interesima, bilo nezadovoljno nekim državnim politikama, ti ljudi će u velikoj većini između plemenitih nacionalnih ciljeva i svoga opstanka na bilo kakvom izvorištu društvenoga opstanka i osobne koristi – izabrati ovo drugo.

Previše se to puta pokazalo zadnjih dvadeset godina, da bi bilo razumno očekivati drugačiju reakciju danas ili sutra.

Zato ti ljudi ne mogu reći da ih je Plenković izdao, znaju to i oni, zna to pogotovo krug oko Plenkovića i on sam. Zato se tako i ponaša.

Ljudi koji uz povezanu strukturu stranke, glasuju za HDZ, također svojim odabirom, ne bi smjeli govoriti da ih je izdao netko tko im nije ničim dokazao da će ostvariti njihove ciljeve, a to što svaki put odluku motiviraju, ili satisfakcijom da su bolji bar od “komunjara”, da se iza brda valjaju goleme opasnosti pa bi bilo svašta da “njihovi” dođu, da se “naši” bore nadljudskim naporima pa je ovo što imamo dobro kako bi moglo biti, uz čitav niz opravdavajućih kučibaba, ili što imaju nerealna očekivanja, svakako ne znači da ih je Plenković ili HDZ izdao. Ne može se nerealno očekivanje, pa ni obećanje držati prjevarom ili izdajom, a na temelju takvih svakodnevnih jauka zapravo opravdavati sama sebe i svoj način odlučivanja.

HDZ odavno nikoga nije realno izdao, jer nije ni mogao ponuditi nešto drugo od onoga što je davao ili daje.

Bit je stvari, da je do 2000.godine HDZ bio Franjo Tuđman, a nakon toga je HDZ bio svaki trenutni predsjednik stranke.

Ništa drugačija nije situacija ni u svim ostalim strankama, to je normalno, nije ni loše ni dobro, tako je manje više svugdje u svijetu i to se neće promjeniti.

Znači li to da armija od nekoliko stotina tisuća ljudi ne valja u prosjeku?

Ne znači.

To samo znači da se sve masovne strukture, organizacije, pa i države i preuzimaju i vode s nekoliko desetaka, do stotina dobro organiziranih i odlučnih ljudi, a da su organizacije i mase, koliko god velike i kako god organizirane bile u načelu najčešće kolebljivi promatrači, koji nepogrješivo slute moć i kad netko pokaže snagu, staju uz njega.

Franjo Tuđman je obnovio hrvatsku državu oslanjajući se na nekoliko desetaka suradnika i s oko tisuću političkih pretorijanaca.

Više mu nije trebalo.

Ni Predsjednica nije izdala svoje birače

Ni Kolinda Grabar Kitarović nije izdala, niti će zbog približavanja Plenkoviću izdati svoje biračko tijelo. Jer, ako ćemo iskreno, njeno biračko tijelo je bilo nešto uvećano hadezeovsko, a uvećano prvenstveno antagonizmom prema Josipoviću i nadama bez ikakvoga realnog uporišta u njenim političkim referencama. Naime, onaj tko je povjerovao obećanjima da će ona od Hrvatske jednom napraviti Švicarsku, ne može se ozbiljno ocjenjivati izdanim, nego idiotom. Drugo ništa Kolinda Grabar Kitarović realno nije ni nudila, izuzev činjenice da se ne zove Ivo Josipović, da nije dokazano antihrvatski usmjerena kao Josipović, te da pripada hadezeovom bloku, pa prema tome nije predstavnica – komunjara.

Sve ostalo je bilo plod neutemeljene nade i očekivanja, koja se mogu svesti na uvodnu napomenu o čekanju – vođe, ili biranja manjeg zla, ako već bolje ne može.

Ni u toj situaciji nije realno govoriti o prjevari ili izdaji, jer i jedno i drugo ovise od očekivanja, odnosno od postavljenih ciljeva.

A koji su to?

Primjerice, Kolinda Grabar Kitarović je bez ogrebotine snažno poduprla ministricu Divjak i njezinu i Plenkovićevu nakaznu reformu, tiho je poduprla, također bez ogrebotina, Istanbulsku konvenciju, a morala je ako se govori o izbornom tijelu kršćanskog i nacionalnog profila, snažno osporiti i jedno i drugo.

Kako je mogla proći neokrznuta, a u dva dramatično bitna slučaja bila je na potpuno suprotnoj strani od kršćanskih i nacionalnih vrjednota?

Jednostavno.

Očekivanja njezinih birača su bitno vezana uz stranačku politiku HDZ-a, a iznad toga su bila folklorne, pa čak estradno-navijačke naravi.

Nije se dakle promjenila Kolinda Grabar Kitarović, jer jednostavno nikada nije ni bila drugačija. A vrlo je izgledno da se ni njeno biračko tijelo nije promjenilo.

Na isti način će ljudi s današnje pozicije opet biti prisiljeni odlučivati. Jer, finta koju HDZ koristi godinama da bi provodio iste ili u mnogome perfidnije i strateški pogubnije politike od brutalnog, sirovog i revolucionarnog SDP-a je – kakvi smo god, vaši smo. Hoćete li da vam komunjare dođu na vlast!?

I tu padaju načela, tu realni i izvedeni strah zauzda razum i ljudi škripeći zubima, biraju manje zlo.

Tako se režim reproducira.

Hrvatska ljestvica mora biti postavljena na najvišu a ne na najnižu razinu

Kako onda iz ovoga?

Prvo, na nacionalnoj strani valja, pogotovo u godini važnih političkih testova na europarlamentarnim i predsjedničkim izborima, početi konačno cijeniti funkcije i simboliku koju one nose.

Drugo, početi pojedinačno misliti glavom i realno vrjednovati pogotovo ljude, kandidate i stranke koje svatko drži svojim.

Treće, prestati se ponašati kao navijači na stadionima u političkim odabirima.

Što to znači?

Više je elemenata koje valja uzeti u obzir u ovom slučaju.

Prvo, predsjednik/predsjednica Republike je po definiciji najviši simbol državnosti naroda. Onaj tko drži do svoje državnosti ne može skalu vrednovanja toga simbola poistovjećivati s Mesićem ili Josipovićem, ali, prilično je vidljivo da ne može ni s Kolindom Grabar Kitarović, koliko god bila neusporediva s njima. Jer usporedbe s njima su postavljanje ljestvice na najnižu razinu, a Hrvatskoj treba – najviša. To što je ona realno relaksirala jedan golemi broj hrvatskih ljudi, tu i tamo legalizirala kao poželjne, manje više uveliko kriminalizirane normalne ljudske i nacionalne identitetske osjećaje, dobro je, u već odavno državnim politikama omogućenoj vrlo turobnoj atmosferi u Hrvatskoj, ali nije realno ni pokušala ući u obračun s uzrocima i nositeljima te atmosfere.

A odnos prema uzrocima aktualnih hrvatskih nevolja je stvarni test vrijednosti predsjednice, ali i svih kandidata. Tragično je saznanje da je jedan od najvažnijih kvaliteta Kolinde Grabar Kitarović to što srčano navija za nacionalnu športsku momčad, što zapjeva “Lijepa li si”, ili to što je uklonila Titovu bistu iz ureda. To više od bilo čega govori o mizernom stanju vrjednosnih standarda u društvu i političkoj kulturi.

Sve su to detalji koji bi se morali podrazumjevati, nešto za što nikome ne bi trebalo pripisivati zasluge, a jedino se ukoliko se to ne podrazumjeva, to može uzeti kao eliminacijski prag. Dakle, nitko ne bi smio u samostalnoj Hrvatskoj imati od tih detalja odlučujuću prednost ili kvalifikaciju, samo bi morao biti eliminiran u startu, ako ne izražava svoju pripadnost ili tolerira simboliku Tita.

Sve dok su to važni znaci slobode, znači da je sloboda hrvatskog naroda i vrijednosti njegovoga političkog predstavljanja, svedena na razinu gologa opstanka.

S te mizerne točke se zato mora poći ka bilo kakvom rješenju, ali ciljevi nikako ne smiju biti samo malo viši od tih mizernih, nego najviši koji postoje u uživanju nacionalne slobode.

Jer hrvatski narod ne živi na izoliranom planetu, njegova stvarna mjera vrijednosti je konkurencija s ostalim europskim narodima, za kojima baš u svemu pod utjecajem države zaostajemo.

Svaka politika koja ne polazi od tih ciljeva je loša, kapitulantska i u konačnici, izravno ili neizravno antihrvatska, jer propagiranje uspjeha metodologijom recimo Plenkovića, gdje se ističe rast BDP-a, a ne govori o sve većem zaostajanju u odnosu na usporedive zemlje, je ciljano zavaravanje naroda, afirmacija neuspjeha pod krinkom uspjeha i u konačnici urušavanje. Zato je to – antihrvatska politika.

Antife s jednim kandidatom a suverenisti s nekoliko

Činjenica je da je prvi znak respekta i afirmacije simbolike najviše državne funkcije – kandidiranje kandidata.

Gledajući dosadašnje predsjedničke izbore nakon Tuđmana, može se prema tom elementu reći da je antifa i kolokvijalno rečeno komunjare, daleko više cjenila tu funkciju, nego nacionalne i tzv. suverenističke stranke i grupacije, te inicijative. Antifa je većinom išla s jednim zajedničkim kandidatom, a čak i kad ih je bilo više, nikada nije bilo dvojbe da je to samo zbog animiranja izbornog tijela, jer između tih kandidata nikada nije bilo javnih oštrih sukoba.

S druge strane, s nacionalnog spektra gotovo uredno uvijek se pojavi nekoliko kandidata, u pravilu nedoraslih ozbiljnoj funkciji, a kamo li ulozi šefa države, pri čemu u javnom nadmetanju koriste svaku prigodu nauditi jedan drugome, pa se i na taj način samo pojačava umjetno kreirana slika da je politika kurva, da su svi isti, te da je najbolje ne petljati se ni s kim, te ne izlaziti na izbore.

To je temeljni preduvjet za održavanje kruga nekvalitetnih kandidata za konačnu pobjedu, odnosno za održavanje i reproduciranje poretka koji godinama u okovima drži Hrvatsku i urušava sve njene potencijale.

Nema nikakve sumnje, kakve su danas okolnosti i odnosi na tzv. desnici ili u nacionalnoj Hrvatskoj, da će se svaka strančica i inicijativa potruditi istaknuti svoga kandidata. Primjerice, jučer sam dobio upit koji se širi društvenim mrežama kao neka vrsta ankete, tko je bolji kandidat – Bruna Esih ili Hrvoje Zekanović?

Pa će se pojaviti upit što mislite o kandidaturi Željke Markić, ovoga ili onoga, a svi ti kandidati imat će samo jednu svrhu – dospjeti neko vrijeme na naslovnice, navodno malo doprinijeti promociji i ugledu stranke uz eventualnu trenutnu satisfakciju umornom narodu u stilu – a jes’ im očitao bukvicu!

I?

Cirkus će brzo završiti, opet će nešto malo modificirani klonovi režima, razvrstani na “naše” i “njihove” zadržati poziciju predsjednika Republike, a “suverenisti” će nastaviti ogorčene javne “borbe” protiv nenarodnih vlasti, nudeći ljudima nadu, u biti realno prazneći nacionalnu energiju i potičući defetizam fingiranim bitkama bez kraja i konca, i bez ikakvih rezultata, iz poraza u poraz.

Od kad je hrvatska država obnovljena primjetan je snažan trend kljaštrenja te države, u valovima, s tim što su antife nastojale osmisliti sustave trajnoga zadržavanja države pod svojom kontrolom, a “naši” su se kao nazad 500 godina Indijanci, oduševljavali i zadovoljavali šarenim igračkama i jednim dijelom mrvicama materijalne satisfakcije.

Tako je i s izbornim funkcijama.

Poplava kandidata sa svih strana, koja se najčešće svodi na kakvo javno pojavljivanje i u startu osuđenih na statiranje u cirkusu, definitivno uz sve ostalo, strančice i inicijative, te pojedince koji se igraju velikih faca za pet minuta umjetne važnosti, prokazuje da sve te stranke, udruge i inicijative nemaju ni minimalnu svijest o važnosti nacionalne države i državnosti. Svi ti ljudi, kako se god javno izjašnjavali, i kakva god obrazloženja iskazivali sve rijeđim pristašama, samo otkidaju od prilike do prilike komadić po komadić države otimajući epizodnim ulogama državnu simboliku s njenih visina. Time ju srozavaju na nebitnost, pa se stvar svodi na banalno antifa stajalište – nepotrebne države, lošeg eksperimenta, uzaludnih stradanja, do toga da Hrvatska nije ni smjela ni trebala iz Jugoslavije, ili da hrvatski narod jednostavno ne valja.

Ista je stvar redovito s parlamentarnim izborima, gdje je režim odavno postavio sustavni mamac takvim ambicijama, s deset plus dvije izborne jedinice, koji stvara privid lake dohvatnosti vlasti, pa i omogućava proboj manjih grupica ili pojedinaca, ali samo radi trajnog održavanja privida.

Sve su to sustavno izvrsno osmišljeni modeli koji jamče pretvaranje nacionalne politike, s jedne strane u igru skrivača za narod ili javnost pod utjecajem kontroliranih medija, a s druge strane, u lagodno i sigurno trajno zadržavanje stečenih pozicija moći nad svim bitnim procesima u Hrvatskoj.

Ili se udruživati ili tezgariti

Pred Hrvatskom su ove godine dvoji izbori, na kojima svaki glas za razliku od parlamentarnih, ima potpuno jednaku vrijednost, pri čemu valja istaći da se to ne odnosi na svako pojedinačno političko pravo, jer preko milijun Hrvata izvan Hrvatske ima samo fiktivno pravo, jer ga ne može ostvariti zbog disperzije izbornih mjesta i namjernog blokiranja pismenog ili elektronskog glasovanja.

To je također rukopis režima, jer u ovim dvojim izborima nisu mogli koristiti mamac s dvanaest izbornih jedinica, pa su morali primjeniti otvorenu diskriminaciju.

Problem za strančice, stranke, inicijative i propolitičke udruge u ovim predstojećim izborima je to što su se sve modificirale i organizacijski, i kadrovski, i programski i konačnim ciljevima, prema mamcu s dvanaest izbornih jedinica, koji destimulira razvoj snažnih nacionalnih projekata, a upravo ti projekti su nužni za ozbiljno sudjelovanje i uspjeh kad se primjenjuje model jedne izborne jedinice, kao na europskim izborima i izborima za predsjednika Republike.

Bez tih projekata nema prepoznatljive nacionalne moći, a onda nema ni svrstavanja goleme većine ljudi koji izlaze na izbore.

Tako da je više nego jasno da ni jedna postojeća stranka ili inicijativa koja nudi promjene, ne može ostvariti sama to što nudi, a ne žele odustati od svoje nemoći i potražiti sveopći nacionalni savez zalažući svoje stečevine za opće nacionalno dobro. Čak i kad se javno izjašnjavaju neki među njima za taj model, postavljaju uvjete koji u startu poništavaju svaku realnu mogućnost savezništva. Izravno ili ne, dakle varaju narod nudeći ono što ne mogu dati.

Tu imaju izbor, ili se udruživati, ili tezgariti, pa što bude. No, kako će predstojeći izbori biti upravo prema najavama svih tih protagonista ključni test, do referendum protiv Plenkovića, a mnogi su sve karte svoje afirmacije uložili na kartu protiv Plenkovića, nužno je već sad postaviti pitanje svim tim liderima – što će biti ako ne bude kako najavljujete?

Jeste li svjesni da će upravo zbog vašega neznanja, tezgarenja, sektaštva i interesne beskrupuloznosti koja ne preza ni od zazivanja najviših nacionalnih i ljudskih vrjednota,  ako Plenković pobjedi bez relevantnoga odgovora s nacionalno-kršćanskog spektra, to biti doslovno njegovo okrunjenje?

Kakve ćete vi posljedice snositi i hoćete li javno preuzeti osobno odgovornost za okrunjivanje realno katastrofalne politike za hrvatski narod?

Sumnjam da će se velika većina ikada pitati ovo što sam rekao, a to je minimum moralne odgovornosti, i u konačnici minimalni znak različitosti od Plenkovića primjerice.

2019. će biti godina puna neoborivih argumenata

Dubinski uzrok koji producira takvu poplavu “važnih” stranačkih kandidata je višegodišnje sustavno i vrlo osmišljeno javno i medijsko prostituiranje politike kao profesije, kako bi se što više kvalitetnih ljudi obeshrabrilo pa i prinudilo na apstinenciju, a širom otvorio prostor probisvjetima različitog predznaka, koji postaju zbog svojih niskih i negrativnih standarda lak plijen vrlo, vrlo uskoj šačici stvarnih kontrolora Hrvatske. Zato je primjerice danas Plenković toliko moćan, jučer Milanović, a prije toga doslovno svatko tko je bio na vlasti.

Priče o Plenkovićevoj neomiljenosti, a verbalno je golema, zato će se najbolje vidjeti na europarlamentarnim izborima. Na njima, a već sad se može prilično vjerno nazrijeti konačno ponašanje tzv. oporbe na nacionalnom spektru, jasno će se vidjeti zašto ovaj režim tako suvereno opstaje i doslovno se ruga hrvatskom narodu.

Iznimno je mala vjerojatnost da se uspije formirati nekakav nacionalni savez inicijativa, strančica i udruga, jer će rijetko tko među njima, ako će itko, pristati da ne uvali svoje ljude na listu i da se sastavi lista od vrhunskih kandidata po vrijednosnim i prepoznatljivim nacionalnim i kršćanskim preferencijama, koji ne pripadaju tim strančicama. A sve godinama čine da krug “njihovih” ljudi bude što uži, kako bi se izbjegla bilo kakva opasnost ili konkurencija liderskim pozicijama liderčića u njihovim barama, ili močvarama.

Kako god bude, predstojeći izbori, u svibnju europski, koncem godine za predsjednika Republike, odgovorit će i gluhima, i slijepima, ali i poludebilima, na mnoga pitanja, a kandidature i separatni savezi će pokazati krajnje namjere i motive preuzimanje otpora naroda u dvije neuspješne referendumske inicijative.

Ne znam zato hoće li 2019. godina biti razdoblje suočavanja hrvatskog čovjeka sa sobom u okviru sudbine svoga naroda, svojevrsno otrežnjenje ili neće, ali čvrsto vjerujem da će svakako događaji pred nama donijeti puno razloga za otriježnjenje. I puno neoborivih argumenata za logične stavove.

To je temeljni pravac rastjerivanja magle, ispod koje će se jasno uvidjeti da usprkos bombardiranju srpskim memorandumima, bjelosvjetskim igrama i vukodlacima, silama i prijetnjama, sudbina ukupnog hrvatskog naroda se rješava u Zagrebu.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari