Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predizborno perverziranje

Objavljeno

na

Nekoliko je stvari bitno istaći na samome početku predizborne kampanje za Europski parlament.

Pri tome valja naglasiti posve očite pravce djelovanja i ostvarivanja poželjnih rezultata prije svega HDZ-a Andreja Plenkovića, koji zbog svoje realne moći, gotovo u potpunosti diktira uvjete kampanje i na temelju toga pokušava ostvariti željeni poredak u Hrvatskoj i nakon ovih izbora, a zatim istaknuti već sada očite zablude na tzv. nacionalnom opozicijskom spektru, koji mu pokušavaju pomrsiti račune.

Ističem nacionalni opozicijski spektar, jer s ljevice Plenkovića nitko ne može ugroziti, ni formalno ni sadržajno, jer su i jedni i drugi u poziciji očuvanja postojećega poretka, pa se taj tip ugrožavanje ili preraspodjele personalnih uloga ne može uzeti kao bilo kakva promjena karaktera države.

Nakon objave liste HDZ-a mnogi su pretpostavili da je ta lista prije svega izraz osjećaja potpune nadmoći Plenkovića u realnim okolnostima, Plenkovićevi mediji, a to su manje više svi, pokušavaju dokazati da su na listi ljudi, koji nude novo lice stranke i jamče uspjeh, a istodobno paralelnim kanalima vode vrlo osmišljenu kampanju jačanja izgleda te liste, posve neovisno od ljudi koji se na njoj nalaze.

Ljudi s Plenkovićeve liste naime neće imati nikakav, ili će imati posve zanemariv utjecaj na izborni rezultat. Zato je i formirana takva lista, a osigurači za njezin uspjeh neovisno o njoj su minuciozno isplanirani i organizirani, pa valja gledati na izborno natjecanje kao prvenstveno natjecanje režima s oponentima, a ne natjecanje nekakvih kandidata na listama.

Prilično je sigurno već sada, a bilo je odmah nakon objave HDZ-ove liste, da ona nije ni stvarana kao ključni element postizanja željenoga rezultata, već da se zapravo na desetine drugih načina, koji nisu nastali ad hoc ili od jučer, upravo nastojalo i nastoji sporednim utjecajima, doslovno koga Plenkoviću padne na pamet, promovirati na političke pozicije.

Plenkovićeva lista je zato prvenstveno njegov sraz s opozicijom na nacionalnom spektru i njegova demonstracija moći. To je u biti i jedini trajni model njegovoga političkog djelovanja, koji ne poznaje rizik i koji se oslanja na izgradnju sustavne kontrole, koja će mu omogućiti provođenje kadrovske, ali i svake druge političke zamisli putem takvog kadroviranja. Plenković je produkt poretka i jedino vjeruje u poredak.

To je Plenkovićev rukopis.

U čemu se vidi?

Evo nekoliko posve tipičnih primjera, mamaca i modela manipulacije s kojima se postiže željeni rezultat svakom listom.

Prvi je, orkestrirano djelovanje najvažnijih medija, koji će, ovisno o situaciji, vrlo pažljivo ili nametnuti neko političko pitanje, skandal, prusmjeriti pozornost, ili će s druge strane, naizgled posve kontradiktorno, usmjeriti kompletnu nacionalnu pozornost na njegovu službenu oporbu. A valja imati na umu da je dugogodišnji stereotip u Hrvatskoj da je HDZ-u, tako i ovome Plenkovićevome, stvarna opozicija ljevica i doslovno svatko na toj strani političkog spektra.

Mediji će, a već su počeli, izvan svake sumnje, iako Plenković i njegov poredak imaju šapu nad praktično svima njima, u narednom razdoblju davati neprirodno puno prostora Anki Mrak Taritaš, Flegi, Miletiću, Beljaku i toj skupini političara, pri čemu će ponajviše prostora dobivati upravo Anka Mrak Taritaš i Beljak.

Paralelno s njima, prostora će daleko više nego to bilo čim zaslužuje imati Bernardić, koji će, dokazujući se pred svojim biračkim tijelom sve više radikalizirati i udarati po HDZ-u ne bježeći pri tome i od udara na autentične osjećaje hrvatskog naroda kako bi ispao što različitiji od stereotipa HDZ-a, nesvjesno potpirujući taj dio naroda da se suočen s njim i njegovima, podvuče pod krilo Plenkovića i potraži u njemu usprkos teškim sumnjama i svijesti da to nije nikakav sigurnost, “spas” od “komunjara”.

Isto tako, prostora će koliko želi imati i Fred Dietrich Matić, koji će posve izvjesno lupati po braniteljima, izazivajući još jednu strukturu da se nužno uz sve postojeće organske veze, prigrli s Plenkovićem, koji uz te očekivane Matićeve udare, uvijek može računati na organsku vezu cijeloga niza braniteljskih udruga s proračunom, te s dvojicom ljudi u Plenkovićevoj vladi, koji braniteljima, ali i još uvijek hrvatskom narodu, znače puno, bar u sentimentalnnom smislu.

Ovo sentimentalno će, kao i uvijek biti presudno u konačnom opredjeljenju ljudi pred izbornim listama i kutijama. Istodobno će Matić, Mrak Taritaš, Pupovac i slični dati potreban javni alibi braniteljskim skupinama ispod Plenkovićevoga krila za zadržavanje javne i političke potpore onome što on predstavlja, izbjegavajući na taj način presudan rizik za održavanje svoje braniteljske pozicije i baštine, jer će braniti “našu” stvar.

Zatim će se neproporcionalno puno prostora davati Daliji Orešković i bozonskim umovima iz Pametno, ne zbog toga da bi se, kako većina ljudi misli, oslabilo SDP, makar i u tome ima određenih željenih kadrovskih projekcija bar kad je u pitanju budućnost hrvatskog političkog poretka, nego prije svega zbog toga što će te skupine boreći se za mjesto na ljevici biti značajno rigidnije i provokativnije prema prvenstveno kršćanskom identitetu hrvatskog naroda.

Svako malo će se slikati skupina s Radojkom Borić, propolitiziranim bivšim civilnjacima i ljudima Mate Kapovića s ultra rigidnim porukama i udarima na hrvatski narod po kojima su inače poznati, a svemu tome poseban značaj daje i lista Milorada Pupovca, pogotovo tjekom travanjskih i svibanjskih dana i potsjećanja na tragičnu hrvatsku prošlost i radikalne prijepore u okviru hrvatskoga društva, kojima Pupovac s antifašistima oko Habulina i svim tzv. ljevičarskim skupinama daje presudan pečat.

U to će se izvan svake sumnje uključiti pomalo i kakav Vulin ili Dačić iz Srbije, ponešto će zasoliti Irinej i njegovi, pa će i to senzibilizirati dio glasačkoga tijela da se u opredjeljivanju između manjega ili većega zla, opredjeli za Plenkovića, zanemarujući da je on upravo prigrlio tu politiku i taj udar na hrvatski narod.

Sukobi sa Slovencima će i onako biti potrebni i jednima i drugima, to je već počelo, trajat će tjekom cijele kampanje, pa je i to jedan od motivacijskih elemenata za aktiviranje HDZ-ovog biračkog tijela, kao i za aktiviranje slovenskih birača.

Pupovac i Srbija doduše mogu biti korisni i za desnu opoziciju HDZ-u, ali će medijska koordinacija, te u velikoj mjeri agenturna režimska premreženost desnice na ovim izborima, opasna pretežita nedoraslost ozbiljnim pitanjima i problemima, tu priliku propustiti u korist HDZ-a. U toj mjeri, da čak i ljudi koji bi to znali iskoristiti neće imati previše medijske prilike, pri čemu će se poticati između njih netrepeljivost i međusobni udari, te razbuktavanje tih sukoba, većinom na osobnim razinama.

Tome već na samome početku primjerice jako doprinosi Jonjić iz NHR-a, koji se svojski trudi izazvati što veću gužvu na desnici, otvorenim udarima na vodeće ljude koalicije suverenista. Čisto sumnjam da se takvoj retorici neće priključiti i Bruna Esih, jer uz sve ostalo, čime ih se u kuloarima sumnjiči kao instrumente HDZ-a, nisu intelektualni potencijali koji razumiju da se lider desnice ne postaje lupanjem po desnoj konkurenciji, nego po ciljanoj režimskoj poziciji, u ovome slučaju – Plenkoviću.

Ovakav medijski razvoj kampanje osigurat će privid poštene zastupljenosti deklarirane vlasti i opozicije, pri čemu je za realno zdravlje aktualnoga državno političkog poretka potpuno nebitno u konačnici, koliko će mandata osvojiti HDZ, a koliko njegova službena lijeva opozicija.

Režimu je jedino bitno da njegov glavni oslonac ne bude poražen, da loš rezultat ne uzdrma Plenkovićevu poziciju u stranci, jer to nije samo pitanje karijernih Plenkovićevih ambicija, nego i model opstajanja aktualnoga državnoga režima na nogama, koji nikada ne može imati s ljevicom na vlasti takve mogućnosti zadržavanja i razvoja novih pozicija u kontroli Hrvatske, kao kad je ovakav HDZ na vlasti.

Zato se baš ništa ne prepušta slučaju, naročito na detektiranju potencijalnih problema s nacionalnog spektra, gdje se oduvijek vodilo najviše računa o kontroli svih inicijativa, silnica i pokušaja. Jer se poredak jedino s tih pozicija i može ugroziti.

U tom kontekstu valja primjetiti da jedan dio ljudi s totalno razmrvljene desnice, pogotovo nakon pojave nezavisne liste Marijane Petir i odbijanja NHR da sa srodnim suverenističkim strankama i inicijativama iziđu na izbore, svoj odabir i solistički način izlaska na izbore, odbijanje nekakvog jedinstva i zajedništva pravdaju tzv. razmrvljenšću ljevice, koja formalno stvarno tako izgleda.

To je katastrofalno loš argument i potpuno kriva procjena, prvenstveno zbog toga jer su uloge tzv. ljevice i tzv. desnice u ovim izborima, koje su nužno mora gledati kao značajan indikator pa i siguran pravac razvoja političkih kretanja u zemlji u neposrednoj budućnosti, posve drugačije, i ono što može izgledati i izgleda kao slabost desnice nikako ne može biti slabost ljevice. Jer djeluju s potpuno drugačijih pozicija, makar izgledalo da su i jedni i drugi na margini društvenih zbivanja, i, jer jedni brane službeni poredak, drugi ga žele mjenjati.

Nije bitno naime kako se formalno zove stranka na vlasti, niti tko joj čak čini koalicijski savez. Bitne su politike i ideje koje zastupa, promovira i praktično provodi.

A u tom pogledu nema gotovo nikakvih sadržajnih razlika između službene lijeve opozicije i službeno desnoga centra Andreja Plenkovića.

Evo nekoliko pitanja prema kojima hrvatski narod u ovome trenutku to može ocijeniti.

Po pitanju odnosa prema hrvatskoj prošlosti, usprkos deklariranim stavovima, nikakve razlike nema između ljevice i Plenkovićevoga HDZ-a. I jedni i drugi vrednuju antifašizam kao ultimativni društveni okvir, koji, kako ga god pokušavali ispeglati ili umiti, nije ništa drugo nego platforma zadržavanja naslijeđenih političkih i idejnih vrjednota iz bivšega antihrvatskoga režima.

Nebitno je na javnoj sceni to fingiranje razlika, kao što je recimo Stazićevo zagovaranja klanja na Križnom putu, zahtjevi za odustajanje od “ustaške” komemoracije u Bleiburgu, u odnosu na deklariranu politiku pokroviteljstva nad Bleiburgom, te vrednovanju uspomena na stradanja hrvatskoga naroda.

To su benigne finese, jer u konačnom i jedni i drugi se praktično ponašaju kao da se stradanje dogodilo s manje više opravdanja ili iz povijesno nebitnih razloga, jedni to govore javno, drugi se zgražaju nad tim, ali ni drugi, u ovome slučaju HDZ, godinama nije mrdnuo prstom da se uspomena na stradanja hrvatskoga naroda ozbiljnije sačuva i ustanovi kao jedan dio svenacionalnoga identiteta, te da se taj dio identiteta zaštiti u državnim politikama i državno-političkim poretkom u nacionalnoj kulturi i memoriji.

SDP napada “ustašku” komemoraciju, a HDZ dopušta da ju integriranim djelovanjem unutarhrvatskih i europsko-austrijskih civilno-političkih, pa i crkvenih silnica, zapravo iz godine u godinu bude sve manje do konačne zabrane ili javne kriminalizacije, koju će za potrebe režima netko drugih, izvan domašaja gnjeva hrvatskoga naroda odraditi.

Zatim ne treba ići dalje od pogleda na kurikularnu reformu Blaženje Divjak, koja, kako god stvari nazivali nije ništa drugo nego aktualna HDZ-ova obrazovna reforma. Valja se samo prisjetiti nevjerojatnih natezanja oko kurikula hrvatskog jezika, a poglavito povijesti.

Valja pogledati razvoj politika u kulturi, razvoj gotovo potpune integracije hrvatsko-srpskih institucija i dubinsko pripremanje terena za novo bratsvo i jedinstvo, o kojemu Beljak govori, a HDZ se zgraža i napada Beljaka kao suprotnost, provodeći ispod površine to što Beljaka propovjeda.

Uz to, iako je službeno HDZ-ova programska politika demokršćanska, nema u njoj sadržinski ni “d” od demosa, niti “k” od kršćanstva. Tko je mogao zaboraviti nevjerojatnu prilagodbu ili reformaciju temeljnih vrjednota kršćanstva koje baštini golema većina hrvatskoga naroda, koje su promovirali ili zastupali navjerniji i najutjecajniji Plenkovićevi suradnici kao što su akademik Reiner ili Dubravka Šuica?

Toj prilagodbi pogoduju i aktualna strujanja koja personificira papa Franjo i njegova kurija, kojem se potpuno prilagodio jedan broj biskupa u Hrvatskoj, ali i čitav niz nižega klera u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koje stoje potpuno na lijevo-liberalnim globalnim pozicijama, kojima je tradicionalno kršćanstvo praktično potpuna suprotnost u svim važnijim društvenim elementima.

Oko temeljnih pitanja hrvatskoga društva, identiteta, kršćanskog i nacionalnog, oko odnosa prema kršćanskim vrednotama, oko odnos prema prošlosti, oko odnosa prema srpskim krivotvorinama i jugokumunističkom režimu, oko odnosa prema globalističkim projekcijama sviejta, Plenković i njegov HDZ u ovome trenutku se od navedenih ljevičarskih skupina ne razlikuju ni u čemu bitnome, uz napomenu da su deset puta opasniji za autentične težnje hrvatskoga naroda od tih ljevičara, jer još uvijek uspjevaju sačuvati iluziju da oni nasuprot tih ljevičarskiih, antifašističkih, globalističkih i ateističkih tendencija brane hrvatski identitet.

Među njima nema bitne razlike oko odnosa prema obitelji, prema izmišljenoj skupini tzv.ljudskih prava s kojima se urušava antropološka bit čovjeka, prema manjinskoj diktaturi većine i nacije, prema ulozi obrazovanja i znanosti, prema nametima tzv.lažne korektnosti ili prikrivene diktature uma i ograničavanja slobode misli. A jedni druge omogućavaju i štite svojim fingiranim javnim bitkama bez kraja i konca i bez ikakvih rezultata potpuno iste tendencije, programske ideje i konačne ciljeve poretka. Jedni bez drugih nisu mogući.

Zato pravdanje desne razmrvljenosti onom razmrvljenosti na ljevici nema nikakvoga smisla.

To nema smisla niti zbog činjenice da ljevica i sve ono što ona jest i što predstavlja u svim spomenutim elementima ima toliko golemu premoć u svim državnim i društvenim institucijama, u svim sferama društvenoga utjecaja, da njoj razmrvljenost omogućuje održanje najjače pozicije, što je u ovome trenutku HDZ, a ostatak deklarirane ljevice se upravo zbog svojih mnogobrojnih i umjetno izrežiranih pozicija pojavljuje kao hajkači u lovu, koji su uspješniji što ih je više i što su brojniji, kako bi izborno tijelo natjerali lovcu u zasjedi – HDZ-u Andreja Plenkovića i njegovome inkluzivnom državno-političkom poretku.

S druge strane, desnica i ono što se naziva tim imenom, bar deklarativno, a u doboroj mjeri i stvarno, želi i namjerava promjeniti to stanje, uzdrmati državno-politički poredak i promjeniti odnos snaga kada je raspodjela društvene moći u pitanju.

Desnica zbog toga nema privilegij ponašati se kao ljevica, niti smije tako rasprišiti svoje snage i potencijale, jer je daleko teže osvajati prostor i pozicije nego ih braniti, pa je svaki politički neuspjeh desnice istodobno jačanje postojećih pozicija onima protiv kojih se kao bore.

Nemoguće da je to ne znaju pripadnici ili nositelji desnih inicijativa, jer to nije nikakvo mudro slovo, pa je zato posve opravdano sumnjati u dobre namjere svih onih koji su doprinosili razmrvljenosti desnih, odnosno nacionalnih i suverenističkih inicijativa, makar i ne bile savršene i ne imale potpuno jasan programski profil. Bitan je bio iskorak u tom pravcu.

Za to nema opravdanja, jer onaj tko očekuje nacionalnu potporu uz sve ostalo mora biti dovoljno mudar i razborit da zna ovo o čemu pišem. Nije to Hegelova filozofija.

Hrvatski narod u neposrednoj prošlosti koja koalira s aktualnim događajima pamti pogubne rezultate takve narazumnosti, koju se od prvoga trenutka nije smjelo gledati kao nerazumnost nego kao planiranu akciju agenturnoga tipa u furnkciji održanja državno-političkog poretka ovakvoga kakav imamo.

Naime, referendumske inicijative koje su se pojavile nakon žestokog nacionalnog ispoljavanja gnjeva protiv nasilništva uvođenja Istanbulske konvencije u državni poredak, pokazale su najbolje ovo o čemu govorim. Svaki razuman političar ali i svaki čovjek, kad izazove neželjene posljedice onim što radi, ili što namjerava uraditi, nastoji kontrolirati efekte tih posljedica, jer je to jedini način smanjivanja šteta i kontrole događaja.

Najefikasniji način kontrole posljedica, posebice štetnih, je – preuzeti upravljanje njihovim procesima. Nakon izglasavanja Istanbulske konvencije i neposredno uoči toga, nakon upućivanja vladinoga prijedloga u Sabor, što je po definiciji već tada bio krah HDZ-a kao demokršćanske stranke, pokrenula se nakon višemjesečnih javnih reakcija intelektualaca i novinskih autora, očekivana lavina masovnoga otpora, koja je rezlutirala masovnim skupovima u Zagrebu i Splitu.

Poučno bi bilo čuti od inicijatora tko je, kako i kada preuzeo te skupove i što se događalo prije njih i tjekom održavanja istih. Nadam se da će ti ljudi zbog obveza rasvjetljavanja jako bitnih pitanja o tome početi govoriti ne samo u kuloarima, jer je to isprobani model preuzimanja nadzora nad događajima i njihovoga usmjeravanja u željenom, vrlo često posve suprotnom pravcu od želja naroda.

Na vrh tih skupova, usprkos toga što su inicijatori bile sasvim druge organizacije i skupine ljudi, zasjela je Željka Markić, do tada nacionalno prepoznata nositeljica prosvjednih akcija protiv režima, s vrlo upitnim posljedicama i rezultatima višegodišnjih borbi, ali i nositeljica svojevrsnog aktivističkog monopola koji je javno pojačavan i pretpostavljenom potporom Katoličke crkve, koju je rijetko tko istinski mogao stvarno provjeriti, i usmjerila skupove, poruke, počevši od govornika na tim skupovima pod potpunom kontrolom, prema kasnijem razvoju stvari, koji se može nazvati institucionalizacijom gnjeva i otpora, ali i kontrolom događaja. Kako kome drago.

Sve je rezultiralo vremenski razvučenim gašenjem toga otpora, koji se pretvorio u natezanje s Plenkovićom i Kuščevićom, u stalnu nazočnost otporaša u medijima, koja se s jedne strane pretvorila u veličanje pravovjernosti nositelja inicijativa, ponajprije Markićkine skupine, a s druge strane, u još jednu izgubljenu bitku i goleme frustracije, s gašenjem izvornoga bunta i potencijala otpora hrvatskoga naroda.

Ukupan rezultat cjelogodišnje borbe je da je Istanbulska konvencija kao i režim ostao netaknut.

Koliko je vatre ostalo od toga otpora najbolje će se vidjeti po izlaznosti i rezultatima predstojećih izbora.

Upravo taj scenarij se primjenjuje i u aktualnoj izbornoj kampanji, gdje se najednom pojavljuju razlozi za odbijanje svakoga razgovora oko programskih načela ujedinjavanja desnih nacionalnih snaga, a prepoznati politički protagonisti, kao što je primjerice Marijana Petir, u zadnji trenutak donose odluke o konkurenciji svojim istomišlljenicima na desnici, nakon javnoga priznanja o neuspješnim razgovorima s Plenkovićevim HDZ-om, što je samo po sebi eliminirajuća činjenica za ono što ona predstavlja u javnosti.

Previše je to uhodan obrazac da ne bi izazivao sumnje, čak i u situaciji kada se radi o Marijani Petir koju hrvatski narod iz prispjelih informacija tjekom njezinoga manda u Bruxellsu pamti kao autentičnu zastupnicu svojih interesa, a pogotovo ako se u javnosti nakon promovirane dvodnevne kampanje prikupljanja potpisa probiju racionalno utemeljene informacije o tome da su ti potpisi prikupljani danima prije, a na listi kandidata se pojave koordinatori inicijative Narod odlučuje.

Previše slučajnosti i previše poznat i to svjež rukopis. Jednostavno, posljedice takvoga izlaska na izbore su matematički lako prepoznatljive, opasno mirišu na sudbinu Istanbulske konvencije, i silno slabe moć, udarni potencijal i konačni rezultat snaga koje žele promjeniti hrvatsku društvenu i političku paradigmu.

To namjerno ističem, jer iako se radi o tzv. europskim izborima, ovdje se u svakome trenutku isključivo radi o bitci za unutarnjo-političke pozicije moći i raspored snaga u zemlji, pri čemu doslovno svatko onaj tko nije svjestan da svojim soliranjem ili taktiziranjem izaziva disperziju i onako ograničenih potencijala za postizanje željenih ciljeva nacije, nužno izaziva opravdane sumnje u svoje stvarne namjere i poslanje.

Zato će nakon ovih izbora biti iznimno bitno pratiti razvoj karijera nekih protagonista na desnici i posve očekivanu mogućnost, opet po provjerenim obrascima da se nakon padanja koprene zaborava, najednom pojave gubitnici izbora s visokim državnim sinekurama. To mi, bivši članovi HNiP-a godinu i pol nakon namjernoga uništavanje te novinarske udruge, znademo po razvoju karijere Katje Kušec.

Problem je što se po mnogo čemu vidi da se radi o manje više istim skupinama, pa čak i ovima koje su ugasile masovni otpor nacije protiv Istanbulske konvencije, a koje se neposredno nakon toga ponovo promeću na isti način upropastiti još jednu priliku za siloviti pritisak na državno-politički režim koji okovanim drži sve hrvatske nacionalne potencijale.

Pravac usmjeravanja interesa javnosti zato će biti, kako sam naglasio na početku teksta, daleko više na antifa politička strašila u kukuruzištima ili hajkače u lovu, kako ih tko voli nazvati, koji će boreći se za svoje mjesto pod ateističkim suncem, jedni druge nastojati nadvladati najrigidnijim mogućim porukama i udarima na svetinje hrvatskog naroda, nagoneći izluđene birače pod Plenkovićevu zaštitu ili ih zgađene ostaviti doma na dan izbora, pri čemu će se svim silama pokušati razbuktati najprljavije moguće sukobe na nacionalnom spektru, gdje su izvan svake sumnje specijalci kao i nagrade za dobro obavljen posao odavno pripremljeni, naravno s vremenskom odgodom. Kako god završi ova kampanja i kakvi god budu izborni rezultati, jedna je stvar sigurna.

Nakon ovih izbora svatko će moći točno znati kakvu potporu Plenković uživa u stranci i kolika je snaga ostataka suverenističkih i nacionalističkih potencijala u njoj, jer, bude li članstvo u većini nezadovoljno Plenkovićom kako se špekulira ponajviše zadržavajući iluziju o dobrom HDZ-u i nekolicini navodnih desničara u njemu, nikakva matematika i inženjering koji sam naveo kao izvjesnost predizbornog djelovanja neće pomoći Plenkoviću.

Članstvo će ga glasovanjem za stvarno srodne političke protagoniste i ideje žestoko i organizirano kazniti, što je na ovim izborima realna mogućnost, s obzirom da se ne raspodjeljuje vlast i sinekure u zemlji, od kojih ovisi velika većina strukture stranke.

U svakom drugom slučaju, nitko više neće moći reći da je HDZ dobar, samo Plenković, Jandroković ili Božinović ne valjaju. Kako god bude, svaki razvoj događaja nakon ovih izbora će biti dobitak za razumne i odlučne ljude u Hrvatskoj, jer će se nepoznanice svesti na podnošljivi minimum. Brojke gotovo uvijek vjerno svjedoče.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski izbori u državi u kojoj je zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose mizerno

Objavljeno

na

Objavio

Europski izbori i (ne)zainteresiranost za međunarodne odnose

Izbori za Europski parlament koji se održavaju od 23. do 26. svibnja vjerojatno ne će donijeti radikalne promjene u sastavu Parlamenta.

Nedvojbeno ćemo svjedočiti jačanju desnih /suverenističkih stranaka, koje možemo pronaći u okviru tri grupacije: Europa nacija i sloboda (Nacionalno okupljanje, Liga, Afd itd.), Europski konzervativci i reformisti (poljska Pravo i Pravda) i Europska pučka stranka (suspendirani Orbanov Fidesez).

Međutim, desne stranke i dalje ne će biti u prilici odlučno kreirati političke procese na razini EU-a iako će njihov utjecaj bitno porasti.

Pučani i socijalisti prvi put od 1979., moguće je, ne će zajedno imati većinu Parlamentu, jer se predviđa pad broja mandata i jedne i druge grupacije što je izraz općeg pada povjerenja u tzv. mainstream stranke.

Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), posebno ako mu se nakon izbora pridruži Macron, mogao bi dobiti nešto veći broj mandata u odnosu na prošli saziv.

Ukratko: „mainstream“ stranke, koje podupiru status quo, i dalje će dominirati u Europskom parlamentu, ali će broj protestnih mandata osjetno porasti .

U Hrvatskoj izbori za Europski parlament služe uglavnom kao test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka i, dakako, kao prilika za odabrane partijske vojnike da se „prištekaju“ na unosne bruxelleske sinekure.

Ozbiljne kampanje za europske izbore nije bilo, a način na koji su srednjostrujaški mediji pratili kampanju daleko je ispod zadovoljavajuće razine. Već dugo godina vanjskopolitičke rubrike u glavnim medijima gotovo da ne postoje.

Čini se da Hrvate odveć ne zanimaju međunarodni odnosi niti geopolitički procesi u svijetu jer prilozi koji se bave tim temama imaju najnižu razinu čitanosti odnosno gledanosti.

Hrvatska nema niti jednu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi se sustavno bavila geopolitičkim tema, što je u vremenu velikih geopolitičkih promjena porazna činjenica. Tuđman je bio savršeno svjestan važnosti geopolitičkih promjena na globalnoj razini. Iza njega među političarima to nije više slučaj.

Pisac ovih redaka pred nekoliko je tjedana gostovao na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji „Na kraju tjedna“.

Tema emisije bile su geopolitičke teme i problematika međunarodnih odnosa. U nastavku donosimo bitan sadržaj emisije koji je za potrebe ove objave donekle proširen i modificiran. (D. Dijanović)

O geopolitici i međunarodnim odnosima

Što je geopolitika?

Geopolitika je spoj dviju grčkih riječi: gea (zemlja) + ta politika (bavljenje javnim, državnim poslovima, grad, polis). Geopolitika se bavi uzajamnim odnosom prostora i politike, tj. načinom na koji način geološka osnova nekog prostora utječe, ili bi mogla utjecati, na značaj tog prostora u političkom smislu.

Geopolitika, dakle, proučava prostor sa stanovišta države. Geopolitika nije znanstvena disciplina u klasičnom smislu riječi. Riječ je o rubnoj znanstvenoj disciplini koja može, ali uopće ne mora biti povezana sa znanstvenom metodologijom.

Kako god, nakon gotovo deklaratorne zabrane geopolitike nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije ju populariziraju Kissinger i Brzezinski, a danas sve gotovo svi u znanstvenoj zajednici slažu da geopolitika može biti iznimno korisna u objašnjavanju aktualnih pitanja u međunarodnim odnosima. Njezin utjecaj posebno jača u kriznim razdobljima, kakvo je i danas na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Inače, otac pojma geopolitika je Rudolf Kjellen (1864.-1922.) – švedski politički geograf, jedan od utemeljitelja njemačke geopolitike. I što je bitno spomenuti, geopolitika kao disciplina javlja se sredinom 19. st, iako se određene geopolitičke ideje lokalnog karaktera javljaju još pojavom prvih civilizacija.

Što nam možete reći o prapočecima geopolitičke misli u Hrvata?

Hrvatska nije stvorila izvornu geopolitičku teoriju koja bi bila globalnog karaktera. Otac hrvatske geopolitike je Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist. On je djelovao u razdoblju kad se geopolitika formira kao disciplina.

Ono što bitno određuje njegovo djelovanje je činjenica da je bio pravaški političar. Za njega je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja (on je bio odvjetnik u Tuzli do preseljenja natrag u Zagreb), a predlagao je poslao posljednjem austro-ugarskom caru Karlu I. Austrijskom trijalistički preustroj A-U Monarhije unutar kojeg bi Hrvatska bila treća jedinica. Ako bih morao izdvojiti njegovu knjigu koju bih svima preporučio da pročitaju, upravo jer i danas iznimno aktualna, je knjiga „Južnoslavensko pitanje“.

Drugi značajan geopolitičar bio je Filip Lukas, svećenik i znameniti geograf. Filip Lukas bio je na čelu MH u vrlo turbulentnom razdoblju od 1928. do 1945. Pod njegovim vodstvom MH je u tom razdoblju predstavljala stup otpora jugoslavenskom režimu.

U svojim djelima Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture. Lukas je naglašavao da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, 1997.

Stječe se dojam da je geopolitički aspekt u suvremenoj hrvatskoj politici zanemaren?

Hrvatska ima ljude koji razumiju što je geopolitika, ljude koji bi poglavarima mogli dati dobre smjernice za vođenje vanjske politike.

No, Hrvatska je, na žalost, na mnogim planovima zapuštena zemlja, u kojoj nerijetko negativna selekcija prednjači nad honoriranjem znanja i izvrsnosti. Kao i na drugim planovima tako je i ovdje, niti ovdje ne postoji ozbiljnost. Mi nemamo danas niti jednu jedinu tv ili radio emisiju koja bi se sustavno bavila problematikom geopolitike, međunarodnih odnosa i globalne sigurnosti.

Usporedbe radi, u susjednoj Srbiji ja osobno znam za barem 5-6 takvih emisija. Naravno, u današnjim turbulentnim vremenima tektonskih lomova na geopolitičkoj sceni to je veliki problem. Ako u državi nemate niti jednu ozbiljnu tribinu na kojoj bi stručnjaci mogli sustavno, a ne ad hoc, povodom nekih događaja, raspravljati, polemizirati i iznositi geopolitičke spoznaje, ona je jasno da ta država nema dobre perspektive u međunarodnim odnosima.

Koje se sve geopolitičke vizije sudaraju u Hrvatskoj?

Ukratko, dominantna je svakako atlantistička vizija. Tu prije svega mislim da Sjedinjene Američke Države koja i dalje najdominantniju sila svijeta. Njoj je u interesu imati prostor jugoistočne i srednje Europe u svojoj sferi utjecaja, što uostalom vidimo i po činjenica da je pred koju Crna Gora ušla u NATO savez, a uskoro će ući i Makedonija.

Neko vrijeme Amerika se udaljila iz Hrvatske, kao i iz njezina balkanskog okruženja, no posljednjih godina vidljivo je intenziviranje njezinih aktivnosti, prvenstveno zbog jačanja ruskog utjecaja.

No, prije nego se osvrnemo na ruski utjecaj, treba spomenuti drugi pol angloameričke politike, a to je Velika Britanija. I danas, kad se čini da je Britanija zaokupljena svojim problemima zbog Brexita, ne treba biti naivan pa misliti da je Britanija odustala od kontrole ovih prostora.

I danas Britanija ima vrhunsku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe koje djeluju i na ovim prostorima, kako se to kolokvijalno kaže. U konačnici, i američke službe u nekim se područjima, spomenimo, eto, prisluškivanje fiksne telefonije, oslanja na britanska tri centra u Europi koja se time bave.

Spomenuli smo Rusiju. Jačanje ruskoga utjecaja jasno je vidljivo u hrvatskome balkanskom okruženju (Srbija, tzv. Republika Srpska), ali i u primjerice Sloveniji ili Mađarskoj. Utjecaj Rusije jača posljednjih godina i u Hrvatskoj, što putem banaka, što putem ulaska u pojedine firme što kroz ugovore koji reguliraju nabavu plina.

Iako susjedni Srbi često vole govoriti da su „mali Rusi“, te iako nesumnjivo postoje određene povijesne, pa i religijske veze (pravoslavlje) Srbije i Rusije, Rusija, to trebamo svi trebamo imati na umu, je zainteresiranija za Hrvatsku nego za Srbiju. To je logično jer su Srbi već sada proruski orijentirani dok se za hrvatsku naklonost tek treba izboriti. Hrvatska je na Jadranu, toplome moru, dok to Srbija nije. Ne zaboravimo da je i sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Od regionalnih sila u našem okruženju treba izdvojiti Njemačku. Kod nas su ljudi dosta pro-njemački orijentirani, no iako je spletom okolnosti Njemačka početkom devedesetih u neku ruku pomogla Hrvatskoj svojim priznanjem, Njemačka je još od sredine 19. st., u okviru svoje doktrine Drang nach osten, na prostore Hrvatske i susjedstva gledala tek kao na područje za ostvarivanje svojih golih interesa.

Nekada je to bila koncepcija Lebensrauma, tj. životnog prostora, a danas, kad se Europska unija pretvara u instrument njemačke političke i ekonomske moći, Njemačka na prostor Hrvatske i okruženja gleda kao na prostor za izvoz ljudi i sirovina.

Uostalom, to je implicirao bivši njemački kancelar Shroder koji je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana predložio školovanje po njemačkom modelu kako bi se kasnije što lakše prilagodili za njemačko tržište rada. Dakle, cilj je pretvaranje Hrvatske i okolnih zemalja u kolonijalni rasadnik radne snage.

Od regionalnih sila koje imaju fokus na okolne zemlje, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, koja je i hrvatska zemlja, treba svakako spomenuti i Tursku i njezinu doktrinu neoosmanizma. No pitanje je, posebno s obzirom da i Turska ima unutarnje probleme (kurdsko pitanje), a i u procesu je približavanja Rusiji i udaljavanja od Amerike, koliko su neoosmanske ambicije na Balkanu realne.

Ako s jedne strane postoje zagovornici obnove južnoslavenskog (barem ekonomskog) jedinstva, mogu li im kontrapunkt biti pojedinci i skupine orijentirani prema Srednjoj Europi?

Nije ništa sporno u ekonomskoj suradnji tzv. južnoslavenskog prostora. Hrvatska ima od toga ekonomske koristi. No, bilo kakva unija sa Srbijom, pa bila ona i ekonomska, je za Hrvatsku pogubna.

Tri mora

Dvije Jugoslavije su vrlo jasno pokazale da jugoslavenstvo nije afirmacija, nego negacija hrvatskih interesa. Hrvatska treba ekonomski surađivati sa svima pa tako i s prostorom bivše Jugoslavije, no Hrvatskoj nije u interesu integracija sa zaostalijim balkanskim, nego s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom, a to je nedvojbeno prostor srednje Europe.

Tu prije svega mislim na države Višegradske skupine. Hrvatska je do 1918. stoljećima živjela s tim državama u okviru Dvojne Monarhije. To su zemlje s kojima dijelimo zajedničku kulturu i tradiciju, a i zajedničku bolnu prošlost 20. st. Mahom se tu radi o ex komunističkim državama koje su kao i Hrvatska bile pod komunizmom.

Činjenica da se na političkoj i medijskoj razini konstantno narkomanski „fiksamo“ prostorom bivše Jugoslavije (posebno u političkim i pseudokulturnim rubrikama), a da nemamo pojma što se događa u srednjoj Europi, rječito svjedoči o tome da određene silnice u Hrvatskoj i dalje ne mogu prežaliti raspad bivše Jugoslavije.

Nudi li, primjerice, Inicijativa tri mora Hrvatskoj neku geopolitičku perspektivu, i – ako da — ima li ona i ideološke, ili tek gospodarstveno-ekonomske komponente?

Inicijativa Tri mora ima, dakako, ekonomsku komponentu. Prošle godine na summitu u Bukureštu predstavljeno je 40 projekata vrijednih 45 milijarda eura, od čega bila u okviru 11 projekata Hrvatskoj trebalo biti predviđeno oko dvije milijarde eura.

Jedan od projekata koji je kompatibilan s Inicijativom tri mora je izgradnja LNG terminala na Krku. Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Ne zaboravimo da je Trump 2017. na summitu u Varšavi od svih projekata izrijekom spomenuo LNG termina na Krku.

Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu.
A tu je svakako i projekt izgradnje nizinske pruge Rijeka Zagreb. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je

EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta.

Na kraju, ne i manje bitno, ta inicijativa nam donosi politički i duhovni odmak od po Hrvatsku pogubnih balkansko-jugoslavenskih asocijacija.

Može li Kina biti dobar gospodarski partner Hrvatskoj i prijete li nam od njih neke opasnosti? Isplati li se Hrvatskoj prihvaćati kineska ulaganja širokih raspona?

Još su stari Rimljani govorili da novac ne smrdi, od koga kod bio. Toga se jako dobro drže zapadne države, bilo da govorimo o Sjedinjenim Državama (Kina je, naime, vlasnik više od bilijun dolara američkih obveznica), Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.

Sve te države s Kinom imaju poslove teške stotine milijardi dolara. Od nedavno i Salvinijeva Italija (članica G8) je postala članicom kineske inicijative Pojas i put. U susjednu Srbiju Kina je investirala desetak milijarda dolara, velike su investicije i u Mađarskoj, a čak i Poljska koja je najbitniji američki partner u srednjoistočnoj Europi ima vrlo jaku suradnju s Kinom.

Ako druge države surađuju s Kinom, ne vidim zašto ne bi i Hrvatska. Oni koji prozivaju manje države za suradnju s Kinom, su baš one zapadne države koje s Kinom imaju poslovne aranžmane, kako smo rekli, teške stotine milijardi dolara.

Što se tiče opasnosti, naravno da one uvijek postoje. Primjerice, države u kojima Kina ima velike investicije sutra će teško moći u UN-u glasovati za protukineske prijedloge, no to vam je tako sa svim velikim silama i nije nikakva kineska specifičnost.

Za razliku od zapadnih država koje kritiziraju, ali ne žele odriješiti kesu za ulaganja ni u Hrvatskoj ni drugdje, Kina se trudi da kad negdje uloži da osim što ona ima profit (to je logično, tko investira želi profit), da od toga određene koristi ima i domicilna država.

Kina k tome, kao, dakako, komunistička država, ne uvjetuje ulaganja „mistikom“ ljudskih prava koja ponekad nemaju veze s ljudskim pravom, nego su obično sredstvo ucjene. Teza o „kreditnom imperijalizmu“ nije bez temelja, no to je, ponavljam, tako i s drugim stranama.

Da zaključim, ne vidim što bi kineske investicije razlikovalo od bilo čijih drugih investicija.

Kakvi su odnosi između Kine i Rusije i komplicira li ih sve veća kineska prisutnost u prostoru koju su Rusi tradicionalno držali svojom sferom utjecaja, to jest jugoistočnom Europom?

Rusko-kineski odnosi povijesno nisu bili idilični, a 1969. svjedoči smo i sovjetsko-kineskom pograničnom ratu. U novije vrijeme, znamo za raskid SSSR-a i Kine 1978., što je zapravo bio lukavi potez Henrya Kissingera koji je Kinu izolirao od Sovjetskog saveza i tako stekao premoć u okviru tzv. politike obuzdavanja.

Novo, međutim, vrijeme donijelo je i nove okolnosti pa i nova savezništva. Uz Kissingera najvažniji američki geostrateg druge polovice 20. st. Zbigniew Brzezinski 1997. je u knjizi „Velika šahovska ploča“ kao potencijalno najgori scenarij za Ameriku označio savez Kine, Rusije i možda Irana koji bi nastao ne na temelju zajedničke ideologije, nego na temelju sukladnih nezadovoljstava kao antihegemonsko savezništvo.

Upravo ovo imamo danas na djelu. Rusko-kineska suradnja posljednjih je godina toliko intenzivirana da se sve više govori o strateškom savezu u nastajanju. Prošle godine u vojnim manevrima na tlu Rusije sudjelovali su i pripadnici kineske vojske. Kina je prvi kupac ruskog raketnog sustava S-400, a velika suradnja postoji i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd.

Treba istaknuti postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Rusko-kineski konfliktni potencijal, dakle, postoji, no žarište na kojemu bi mogao izbiti svakako primarno nije prostor jugoistočne Europe. Rusija i Kina ovdje igraju s različitim kartama. Kod Rusije to je prvenstveno bankarski sektor, izvoz oružja i energenata, dok Kina u okviru novoga Puta svile gura infrastrukturne projekte i razvoj visokih tehnologija.

Koji je američki pogled na mikro-geopolitičku situaciju hrvatskoga susjedstva, posebice u svjetlu Trumpove donekle izolacionističke politike?

Kako je rečeno, SAD želi prostor Hrvatske i njezina balkanskog okruženja imati u svojoj sferi utjecaja. Na djelu je rekonfiguracija tog prostora prema američkim interesima. Nakon Crne Gore i Makedonija je na putu da postane članica NATO-a.

Iza makedonskog ulaska u NATO Americi neskloni analitičari vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga „Puta svile“.

Nakon Makedonije na red će doći i Bosna i Hercegovina, gdje je problem srpski faktor, tj. Milorad Dodik koji se protivi ulasku tzv. RS u Nato Savez. Ako BiH uđe u NATO Srbija će biti potpuno okružena članica NATO Saveza.

Pitanje koliko će dugo Srbija moći sjediti na dvije stolice. A ulazak u NATO je na neki način neformalni preduvjet za ulazak u NATO savez. Kako god, američki je cilj što više istisnuti ruskih utjecaj iz hrvatskog susjedstva.

Kineski i ruski utjecaj: koje su sličnosti, a koje razlike njihova djelovanja, je li jedna strana ideologiziranija od druge?

Postoje, naravno, razlike. Rusija i Kina igraju s različitim kartama. Kod Rusije imamo ulaganja u bankarski sektor i u firme, no primarno se radi o izvozu oružja, Rusija ima jaku vojnu industriju (posebno su cijenjeni njezini raketni sustav S-300 i S-400 i borbeni zrakoplovi) i o izvozu energenata.

Napravljen je Sjeverni tok 1, gradi se Sjeverni tok 2, a nakon propasti Južnog toka planira se graditi Turski tok. Kina s druge strane, u okviru inicijative Pojas i put, kao globalizacije na kineski način, želi povezati Aziju, Afriku i Europe putem infrastrukturnih projekata – gradnja cesta, mostova, željeznica itd. Kina mnogo ulaže u vojsku, drugi je to proračun svijeta, no kineska vojna industrija se ne može uspoređivati s ruskom.

Kinezi nemaju Suhoj Su-57 niti S-400 niti Cirkon rakete, ali imaju Huawei. U okviru programa Proizvedeno u Kini 2025 Kina želi postati, i na dobrom je putu, predvodnik u razvoju visokih tehnologija.

Nije stoga čudno što u okviru američkih taksi su upravo IT proizvodi posebno na udaru. Kina je na društvenom planu komunistička država, a na ekonomskom planu već desetljećima prihvaća određene tržišne principe.

Komunizam je u Kini na društvenom planu na poseban način srastao s kineskim društvom i tamo čini i određeni oblik kohezije (neovisno što je riječ o zločinačkom sustavu). Osobno ne mislim da Kina ima namjeru izvoza komunizma. Europske srednjoistočne države znaju što je komunizam i to ovdje ne bi prišlo.

Može li se slučaj Agrokor tumačiti u geopolitičkom ključu, kao oruđe pomoću kojega Rusija želi proširiti svoj utjecaj i u ovdašnje predjele?

Mišljenja sam da je Agrokor prvenstveno ekonomsko pitanje, no naravno da bi bilo naivno pomisliti da širenjem ekonomskog utjecaja ne raste i geopolitičkih utjecaj. Merkel, kad je u pitanju Sjeverni tok 2, često govorimo da je to isključivo ekonomsko pitanje. No, jasno je kako je riječ i o geopolitičkoj i sigurnosnoj kategoriji. Tako je i u Agrokoru.

Velike sile borbe se za interese, i to je tako oduvijek. Pritom želim naglasiti da danas u Europi i SAD-u, o okviru neohladnoratovskih tenzija ponekad kod zapadnih političara imamo i određenu dozu iracionalne rusofobije. Neki političari na Zapadu u svakome potezu koji im se ne sviđa vide rusko hibridno djelovanje. Nema nikakve sumnje da Rusija širi svoj utjecaj, no svaki događaj treba pojedinačno tumačiti, a u okviru neohladnoratovskih nadmetanja i retorike koja ta nadmetanja prati.

Europski izbori. Hoće li tzv. populisti odnijeti veliku pobjedu i, ako postignu značajne rezultate, kako je to moguće, s obzirom na činjenicu da ih se sustavno demonizira, pa i samim nazivom “populisti”?

Ankete pokazuju da bi ujedinjeni tzv. populisti i desničari mogli postati treća skupina u Europskom parlamentu. Naravno, pitanje je hoće li postići toliko dobar rezultat, no nema nikakve sumnje da će desno-populističke stranke napraviti značajan iskorak u odnosu na prošle izbore.

Desnica jača diljem Europe i to je neupitna činjenica. Riječ je o očekivanom trendu. Svaka akcija izaziva reakcija. Masovne migracije u Europu i sve snažnije ukidanje nacionalnih suvereniteta kod europskih naroda budi samoobrambene reflekse.

Populus, znamo to iz prvih stranica Elementa Latina, znači narod. Populisti, za razliku od tzv. mainstream (srednjostrujaških) opcija koje se sve više udaljuju od naroda, artikuliraju ono što narodi misli i osjeća. Uzmimo za primjerice migracije afroazijskog, mahom islamskog stanovništva u Europu.

Ankete u europskim državama pokazuju da je domicilno stanovništvo dominantno protiv tih migracija, no mainstream i dalje uporno inzistira na migracijama. Je li onda čudno što jačaju protuimigrantske stranke koje se kvalificira kao populističke?

Populističke stranke su, dakle, prvenstveno stranke koje idu protiv mainstreama i koje kritiziraju dominantne elite. Pritom ne želim reći da i među populistima nema opsjenara i demagoga. Ima ih. No, one stranke koje se posljednjih godina u Europi prozivaju populističkima su uglavnom stranke koje ne žele identitetsku smrt Europe uslijed masovnih migracija, koje ne žele potpuno izbacivanje kršćanstva iz javnog života i koje se protive bruxelleskome birokratskom monstrumu u njegovim unifikacijskim namjerama. One žele Europu nacija, a ne Europu kao superdržavu.

Postoje li u Hrvatskoj populisti nalik europskima?

Postoje, ali je tu riječ o populistima u negativnom smislu. I pritom to nisu mrske desničarske stranke, koje se obično povezuju s populizmom. Kod nas su mainstream stranke populističke. Narodu obećavaju brda i doline, a nakon toga gaze po narodnoj volji.

Populizam je ulupavanje novca u Uljanik, u granu koja je neprofitabilna odavno. Populisti su još bili HSS-ovci između dva svjetska rata, a danas su to mahom sve mainstream stranke. Samo su populisti mogli ulagati desetine milijardi kuna u brodogradnju iako je odavno vidljivo da je riječ o gubitašima koji jednostavno nisu profitabilni.

Je li moguće da Brexit ne uspije?

Moguće je, sve se više čini da je to jedan od potencijalnih scenarija, uz naravno tvrdi Brexit i Brexit uz dogovor. Moguća je možda i neka duža odgoda Brexita. Osobno mi je već postalo zamorno pratiti peripetije oko Brexita. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Liječe li Nijemci i Austrijanci svoje komplekse na nama?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Njemački tisak se raspisao o sudjelovanju Merkelice na “okupljanju desničara” u Hrvatskoj (odnosi se na nedavni posjet  i nazočnost na središnjem predizbornom skupu HDZ-a vezano za EU izbore). Ima i težih riječi, pa se spominje “ustaški bend”, “ustaški pjevač” (odnosi se na glazbu Marka Perkovića Thompsona koja se također čula na skupu), to kako je “Merkel molila Očenaš s desničarima”, nekima se ne sviđa ni govor glavnog Plenkovićevog pulena i kandidata za EU parlament (donedavno javnosti potpuno nepoznatog Karla Resslera koji je bio također “nacionalistički”) itd., itd.

Mnogi novinari (uglednih njemačkih listova) idu čak tako daleko da tvrde kako je Hrvatskoj nužna “temeljita i stvarna rasprava o povijesti” ako želi “izabrati Europu”, budući da se danas nalazi “na raskrižju” – “Europa ili Orban”.

Stara priča. Orban im je trn u oku već odavno (Što je više kleveta i laži, Orban nam je miliji i draži – odgovaram ja na to).

Iskreno, nisam sve ni čitao jer su mi jako dobro poznate sve te globalističke tlapnje i idiotarije. Kao što mi je jasno da Nijemci i Austrijanci u velikom dijelu imaju ozbiljan problem identiteta i tutore koji im desetljećima unatrag nameću svoju viziju svijeta. Kod njih je taj kompleks nacije koja nosi povijesnu krivnju i neizbrisivi žig nacizma toliko razvijen da ih je već poodavno odveo u smjeru bez povratka – pretvarajući ih u bezličnu, amorfnu masu čija se egzistencija svodi na rad i profit uz njegovanje “njegovog veličanstva Globalizma” koji bi trebao postati supstitut za sve: naciju, obitelj, vjeru, domoljublje i identitet uopće, dakle, za sve ono što jedan narod čini time što on jeste (ili bi trebao biti).

Stvar je apsurdna, gotovo tragikomična, a stereotipi i klišeji što ih nameću oni koji pokušavaju krojiti neki “novi svjetski poredak” na imaginarnom, nepostojećem “globalizmu” kao  “topionici naroda” jedan idiotski koncept koji duboko u sebi nosi suštinsku anomaliju i nepopravljivi defekt – a to je činjenica da je protivan samome čovjeku, naravnim i Božjim zakonima.

Kad jednom gospoda “globalisti”, “anacionalisti” i hermafroditi u svojim skučenim mozgovima shvate kako ljudsko biće ne može egzistirati lišeno svega onoga što ga čini onim što jeste i da profit, gospodarski rast, ekonomska moć i njihov “progresivizam” nisu i ne mogu biti zamjena za svjetonazor, duhovnost, moral i identitet, onda će razumjeti zašto se njihovoj ideologiji pruža otpor – i to otpor koji je sasvim prirodna reakcija na poništavanje Čovjeka kao smislenog, dostojanstvenog i razumnog stvora, duhovnog i Božjeg bića koji ne može i neće dopustiti da ga bilo tko pretvori u amebu, u organizam čija je jedina svrha razmjena materije i biološko preživljavanje.

Ne treba se ljutiti na Austrijance zbog događaja vezano za Bleiburg, još manje na njihov Crkvu – jer oni su samo nominalno vlasnici zemlje u kojoj žive, kao i Nijemci. Jako se dobro zna tko su im tutori i po čijim se direktivama ravnaju. Plaćaju još uvijek danak tomu što su imali Hitlera i nacistički poredak, a što je itekako dobro iskorišteno od Britanaca, Francuza, Rusa, pa i globalističkih lobija kao sredstvo za “discipliniranje”. I tu leži odgovor na pitanje zašto se njihovi mediji i pojedini političari ponašaju tako prema nama Hrvatima. Sve je to odraz njihovog kompleksa i bijega od “nečiste prošlosti”, pa se pokušavaju “prati” i “dokazivati” preko nas, preko Hrvatske koja nema nikoga od “velikih” iza leđa. Nas je najlakše optužiti za bilo što, pa i “ekstremni nacionalizam”. Nadajmo se da nam neće do kraja utrapiti Hitlera, Himmlera i ostale i “dokazati” kako su podrijetlom negdje iz zapadne Hercegovine ili Zagore. I to bi se moglo dogoditi, jer njihovi novinari sve češće viđaju bijele miševe i progone vještice – umjesto da se okrenu sređivanju stanja u vlastitom društvu koje se nepovratno rastače i tone u posvemašnju moralnu dekadenciju.

Onaj tko vidi u HDZ-u “nacionaliste”, taj je kratkovid, priglup ili totalno neobaviješten i neupućen, jer to je “fingirani” nacionalizam, predstava za javnost, namjensko, prigodničarsko i hinjeno “domoljublje” za jednokratnu uporabu koje se manifestira samo na skupovima (pred izbore ili u kakvoj drugoj zgodnoj prigodi kad treba raju malo “podići” iz letargije i ušićariti ponešto glasova od nas “ruralnih” koji njegujemo “ognjištarski” mentalitet). Onaj tko se boji HDZ-ovog demokršćanstva u još je većoj zabludi i strah mu je bez ikakvih osnova, jer to je stranka farizeja koji se samo retorički ponašaju kao “kršćani” i “demokrati” a u praktičnom smislu su u oštroj suprotnosti s ovim vrijednosnim sustavima.

Na kraju krajeva, tko to može imati bilo što protiv nacija i identiteta naroda?

Jesu li ikada u ljudskoj povijesti liberali, biciklisti, vegetarijanci ili globalisti stvorili državu ili su to činili narodi? Jesmo li svjedoci toga kako se na svim međunarodnim manifestacijama (od olimpijskih igara i svjetskih prvenstava preko auto-utrka do Eurosonga) vijore nacionalne boje i ističu znamenja država i naroda? Gdje je taj globalizam, tko su njegovi nositelji, kakav je to sustav vrijednosti i na čemu počiva!? Na profitu, tlaci koju provode ekonomski jači nad slabijima i siromašnijima i natjerivanju malih naroda na odricanje od vlastitog identiteta?

Dakle, temelj tog sustava je nasilje i hegemonija “velikih”.

Pa, hvala lijepo!

Mi Hrvati držat ćemo se i dalje svoje vjere katoličke i temelja kršćanstva, a vi “veliki” kako hoćete.

Nama je uzor i putokaz svetac Ivan Pavao Drugi, a vjera temelj nacije i identiteta i toga se odreći NEĆEMO, što god vi pisali i govorili i koliko god se žestili.

Hast du verstanden!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari