Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predizborno perverziranje

Objavljeno

na

Nekoliko je stvari bitno istaći na samome početku predizborne kampanje za Europski parlament.

Pri tome valja naglasiti posve očite pravce djelovanja i ostvarivanja poželjnih rezultata prije svega HDZ-a Andreja Plenkovića, koji zbog svoje realne moći, gotovo u potpunosti diktira uvjete kampanje i na temelju toga pokušava ostvariti željeni poredak u Hrvatskoj i nakon ovih izbora, a zatim istaknuti već sada očite zablude na tzv. nacionalnom opozicijskom spektru, koji mu pokušavaju pomrsiti račune.

Ističem nacionalni opozicijski spektar, jer s ljevice Plenkovića nitko ne može ugroziti, ni formalno ni sadržajno, jer su i jedni i drugi u poziciji očuvanja postojećega poretka, pa se taj tip ugrožavanje ili preraspodjele personalnih uloga ne može uzeti kao bilo kakva promjena karaktera države.

Nakon objave liste HDZ-a mnogi su pretpostavili da je ta lista prije svega izraz osjećaja potpune nadmoći Plenkovića u realnim okolnostima, Plenkovićevi mediji, a to su manje više svi, pokušavaju dokazati da su na listi ljudi, koji nude novo lice stranke i jamče uspjeh, a istodobno paralelnim kanalima vode vrlo osmišljenu kampanju jačanja izgleda te liste, posve neovisno od ljudi koji se na njoj nalaze.

Ljudi s Plenkovićeve liste naime neće imati nikakav, ili će imati posve zanemariv utjecaj na izborni rezultat. Zato je i formirana takva lista, a osigurači za njezin uspjeh neovisno o njoj su minuciozno isplanirani i organizirani, pa valja gledati na izborno natjecanje kao prvenstveno natjecanje režima s oponentima, a ne natjecanje nekakvih kandidata na listama.

Prilično je sigurno već sada, a bilo je odmah nakon objave HDZ-ove liste, da ona nije ni stvarana kao ključni element postizanja željenoga rezultata, već da se zapravo na desetine drugih načina, koji nisu nastali ad hoc ili od jučer, upravo nastojalo i nastoji sporednim utjecajima, doslovno koga Plenkoviću padne na pamet, promovirati na političke pozicije.

Plenkovićeva lista je zato prvenstveno njegov sraz s opozicijom na nacionalnom spektru i njegova demonstracija moći. To je u biti i jedini trajni model njegovoga političkog djelovanja, koji ne poznaje rizik i koji se oslanja na izgradnju sustavne kontrole, koja će mu omogućiti provođenje kadrovske, ali i svake druge političke zamisli putem takvog kadroviranja. Plenković je produkt poretka i jedino vjeruje u poredak.

To je Plenkovićev rukopis.

U čemu se vidi?

Evo nekoliko posve tipičnih primjera, mamaca i modela manipulacije s kojima se postiže željeni rezultat svakom listom.

Prvi je, orkestrirano djelovanje najvažnijih medija, koji će, ovisno o situaciji, vrlo pažljivo ili nametnuti neko političko pitanje, skandal, prusmjeriti pozornost, ili će s druge strane, naizgled posve kontradiktorno, usmjeriti kompletnu nacionalnu pozornost na njegovu službenu oporbu. A valja imati na umu da je dugogodišnji stereotip u Hrvatskoj da je HDZ-u, tako i ovome Plenkovićevome, stvarna opozicija ljevica i doslovno svatko na toj strani političkog spektra.

Mediji će, a već su počeli, izvan svake sumnje, iako Plenković i njegov poredak imaju šapu nad praktično svima njima, u narednom razdoblju davati neprirodno puno prostora Anki Mrak Taritaš, Flegi, Miletiću, Beljaku i toj skupini političara, pri čemu će ponajviše prostora dobivati upravo Anka Mrak Taritaš i Beljak.

Paralelno s njima, prostora će daleko više nego to bilo čim zaslužuje imati Bernardić, koji će, dokazujući se pred svojim biračkim tijelom sve više radikalizirati i udarati po HDZ-u ne bježeći pri tome i od udara na autentične osjećaje hrvatskog naroda kako bi ispao što različitiji od stereotipa HDZ-a, nesvjesno potpirujući taj dio naroda da se suočen s njim i njegovima, podvuče pod krilo Plenkovića i potraži u njemu usprkos teškim sumnjama i svijesti da to nije nikakav sigurnost, “spas” od “komunjara”.

Isto tako, prostora će koliko želi imati i Fred Dietrich Matić, koji će posve izvjesno lupati po braniteljima, izazivajući još jednu strukturu da se nužno uz sve postojeće organske veze, prigrli s Plenkovićem, koji uz te očekivane Matićeve udare, uvijek može računati na organsku vezu cijeloga niza braniteljskih udruga s proračunom, te s dvojicom ljudi u Plenkovićevoj vladi, koji braniteljima, ali i još uvijek hrvatskom narodu, znače puno, bar u sentimentalnnom smislu.

Ovo sentimentalno će, kao i uvijek biti presudno u konačnom opredjeljenju ljudi pred izbornim listama i kutijama. Istodobno će Matić, Mrak Taritaš, Pupovac i slični dati potreban javni alibi braniteljskim skupinama ispod Plenkovićevoga krila za zadržavanje javne i političke potpore onome što on predstavlja, izbjegavajući na taj način presudan rizik za održavanje svoje braniteljske pozicije i baštine, jer će braniti “našu” stvar.

Zatim će se neproporcionalno puno prostora davati Daliji Orešković i bozonskim umovima iz Pametno, ne zbog toga da bi se, kako većina ljudi misli, oslabilo SDP, makar i u tome ima određenih željenih kadrovskih projekcija bar kad je u pitanju budućnost hrvatskog političkog poretka, nego prije svega zbog toga što će te skupine boreći se za mjesto na ljevici biti značajno rigidnije i provokativnije prema prvenstveno kršćanskom identitetu hrvatskog naroda.

Svako malo će se slikati skupina s Radojkom Borić, propolitiziranim bivšim civilnjacima i ljudima Mate Kapovića s ultra rigidnim porukama i udarima na hrvatski narod po kojima su inače poznati, a svemu tome poseban značaj daje i lista Milorada Pupovca, pogotovo tjekom travanjskih i svibanjskih dana i potsjećanja na tragičnu hrvatsku prošlost i radikalne prijepore u okviru hrvatskoga društva, kojima Pupovac s antifašistima oko Habulina i svim tzv. ljevičarskim skupinama daje presudan pečat.

U to će se izvan svake sumnje uključiti pomalo i kakav Vulin ili Dačić iz Srbije, ponešto će zasoliti Irinej i njegovi, pa će i to senzibilizirati dio glasačkoga tijela da se u opredjeljivanju između manjega ili većega zla, opredjeli za Plenkovića, zanemarujući da je on upravo prigrlio tu politiku i taj udar na hrvatski narod.

Sukobi sa Slovencima će i onako biti potrebni i jednima i drugima, to je već počelo, trajat će tjekom cijele kampanje, pa je i to jedan od motivacijskih elemenata za aktiviranje HDZ-ovog biračkog tijela, kao i za aktiviranje slovenskih birača.

Pupovac i Srbija doduše mogu biti korisni i za desnu opoziciju HDZ-u, ali će medijska koordinacija, te u velikoj mjeri agenturna režimska premreženost desnice na ovim izborima, opasna pretežita nedoraslost ozbiljnim pitanjima i problemima, tu priliku propustiti u korist HDZ-a. U toj mjeri, da čak i ljudi koji bi to znali iskoristiti neće imati previše medijske prilike, pri čemu će se poticati između njih netrepeljivost i međusobni udari, te razbuktavanje tih sukoba, većinom na osobnim razinama.

Tome već na samome početku primjerice jako doprinosi Jonjić iz NHR-a, koji se svojski trudi izazvati što veću gužvu na desnici, otvorenim udarima na vodeće ljude koalicije suverenista. Čisto sumnjam da se takvoj retorici neće priključiti i Bruna Esih, jer uz sve ostalo, čime ih se u kuloarima sumnjiči kao instrumente HDZ-a, nisu intelektualni potencijali koji razumiju da se lider desnice ne postaje lupanjem po desnoj konkurenciji, nego po ciljanoj režimskoj poziciji, u ovome slučaju – Plenkoviću.

Ovakav medijski razvoj kampanje osigurat će privid poštene zastupljenosti deklarirane vlasti i opozicije, pri čemu je za realno zdravlje aktualnoga državno političkog poretka potpuno nebitno u konačnici, koliko će mandata osvojiti HDZ, a koliko njegova službena lijeva opozicija.

Režimu je jedino bitno da njegov glavni oslonac ne bude poražen, da loš rezultat ne uzdrma Plenkovićevu poziciju u stranci, jer to nije samo pitanje karijernih Plenkovićevih ambicija, nego i model opstajanja aktualnoga državnoga režima na nogama, koji nikada ne može imati s ljevicom na vlasti takve mogućnosti zadržavanja i razvoja novih pozicija u kontroli Hrvatske, kao kad je ovakav HDZ na vlasti.

Zato se baš ništa ne prepušta slučaju, naročito na detektiranju potencijalnih problema s nacionalnog spektra, gdje se oduvijek vodilo najviše računa o kontroli svih inicijativa, silnica i pokušaja. Jer se poredak jedino s tih pozicija i može ugroziti.

U tom kontekstu valja primjetiti da jedan dio ljudi s totalno razmrvljene desnice, pogotovo nakon pojave nezavisne liste Marijane Petir i odbijanja NHR da sa srodnim suverenističkim strankama i inicijativama iziđu na izbore, svoj odabir i solistički način izlaska na izbore, odbijanje nekakvog jedinstva i zajedništva pravdaju tzv. razmrvljenšću ljevice, koja formalno stvarno tako izgleda.

To je katastrofalno loš argument i potpuno kriva procjena, prvenstveno zbog toga jer su uloge tzv. ljevice i tzv. desnice u ovim izborima, koje su nužno mora gledati kao značajan indikator pa i siguran pravac razvoja političkih kretanja u zemlji u neposrednoj budućnosti, posve drugačije, i ono što može izgledati i izgleda kao slabost desnice nikako ne može biti slabost ljevice. Jer djeluju s potpuno drugačijih pozicija, makar izgledalo da su i jedni i drugi na margini društvenih zbivanja, i, jer jedni brane službeni poredak, drugi ga žele mjenjati.

Nije bitno naime kako se formalno zove stranka na vlasti, niti tko joj čak čini koalicijski savez. Bitne su politike i ideje koje zastupa, promovira i praktično provodi.

A u tom pogledu nema gotovo nikakvih sadržajnih razlika između službene lijeve opozicije i službeno desnoga centra Andreja Plenkovića.

Evo nekoliko pitanja prema kojima hrvatski narod u ovome trenutku to može ocijeniti.

Po pitanju odnosa prema hrvatskoj prošlosti, usprkos deklariranim stavovima, nikakve razlike nema između ljevice i Plenkovićevoga HDZ-a. I jedni i drugi vrednuju antifašizam kao ultimativni društveni okvir, koji, kako ga god pokušavali ispeglati ili umiti, nije ništa drugo nego platforma zadržavanja naslijeđenih političkih i idejnih vrjednota iz bivšega antihrvatskoga režima.

Nebitno je na javnoj sceni to fingiranje razlika, kao što je recimo Stazićevo zagovaranja klanja na Križnom putu, zahtjevi za odustajanje od “ustaške” komemoracije u Bleiburgu, u odnosu na deklariranu politiku pokroviteljstva nad Bleiburgom, te vrednovanju uspomena na stradanja hrvatskoga naroda.

To su benigne finese, jer u konačnom i jedni i drugi se praktično ponašaju kao da se stradanje dogodilo s manje više opravdanja ili iz povijesno nebitnih razloga, jedni to govore javno, drugi se zgražaju nad tim, ali ni drugi, u ovome slučaju HDZ, godinama nije mrdnuo prstom da se uspomena na stradanja hrvatskoga naroda ozbiljnije sačuva i ustanovi kao jedan dio svenacionalnoga identiteta, te da se taj dio identiteta zaštiti u državnim politikama i državno-političkim poretkom u nacionalnoj kulturi i memoriji.

SDP napada “ustašku” komemoraciju, a HDZ dopušta da ju integriranim djelovanjem unutarhrvatskih i europsko-austrijskih civilno-političkih, pa i crkvenih silnica, zapravo iz godine u godinu bude sve manje do konačne zabrane ili javne kriminalizacije, koju će za potrebe režima netko drugih, izvan domašaja gnjeva hrvatskoga naroda odraditi.

Zatim ne treba ići dalje od pogleda na kurikularnu reformu Blaženje Divjak, koja, kako god stvari nazivali nije ništa drugo nego aktualna HDZ-ova obrazovna reforma. Valja se samo prisjetiti nevjerojatnih natezanja oko kurikula hrvatskog jezika, a poglavito povijesti.

Valja pogledati razvoj politika u kulturi, razvoj gotovo potpune integracije hrvatsko-srpskih institucija i dubinsko pripremanje terena za novo bratsvo i jedinstvo, o kojemu Beljak govori, a HDZ se zgraža i napada Beljaka kao suprotnost, provodeći ispod površine to što Beljaka propovjeda.

Uz to, iako je službeno HDZ-ova programska politika demokršćanska, nema u njoj sadržinski ni “d” od demosa, niti “k” od kršćanstva. Tko je mogao zaboraviti nevjerojatnu prilagodbu ili reformaciju temeljnih vrjednota kršćanstva koje baštini golema većina hrvatskoga naroda, koje su promovirali ili zastupali navjerniji i najutjecajniji Plenkovićevi suradnici kao što su akademik Reiner ili Dubravka Šuica?

Toj prilagodbi pogoduju i aktualna strujanja koja personificira papa Franjo i njegova kurija, kojem se potpuno prilagodio jedan broj biskupa u Hrvatskoj, ali i čitav niz nižega klera u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, koje stoje potpuno na lijevo-liberalnim globalnim pozicijama, kojima je tradicionalno kršćanstvo praktično potpuna suprotnost u svim važnijim društvenim elementima.

Oko temeljnih pitanja hrvatskoga društva, identiteta, kršćanskog i nacionalnog, oko odnosa prema kršćanskim vrednotama, oko odnos prema prošlosti, oko odnosa prema srpskim krivotvorinama i jugokumunističkom režimu, oko odnosa prema globalističkim projekcijama sviejta, Plenković i njegov HDZ u ovome trenutku se od navedenih ljevičarskih skupina ne razlikuju ni u čemu bitnome, uz napomenu da su deset puta opasniji za autentične težnje hrvatskoga naroda od tih ljevičara, jer još uvijek uspjevaju sačuvati iluziju da oni nasuprot tih ljevičarskiih, antifašističkih, globalističkih i ateističkih tendencija brane hrvatski identitet.

Među njima nema bitne razlike oko odnosa prema obitelji, prema izmišljenoj skupini tzv.ljudskih prava s kojima se urušava antropološka bit čovjeka, prema manjinskoj diktaturi većine i nacije, prema ulozi obrazovanja i znanosti, prema nametima tzv.lažne korektnosti ili prikrivene diktature uma i ograničavanja slobode misli. A jedni druge omogućavaju i štite svojim fingiranim javnim bitkama bez kraja i konca i bez ikakvih rezultata potpuno iste tendencije, programske ideje i konačne ciljeve poretka. Jedni bez drugih nisu mogući.

Zato pravdanje desne razmrvljenosti onom razmrvljenosti na ljevici nema nikakvoga smisla.

To nema smisla niti zbog činjenice da ljevica i sve ono što ona jest i što predstavlja u svim spomenutim elementima ima toliko golemu premoć u svim državnim i društvenim institucijama, u svim sferama društvenoga utjecaja, da njoj razmrvljenost omogućuje održanje najjače pozicije, što je u ovome trenutku HDZ, a ostatak deklarirane ljevice se upravo zbog svojih mnogobrojnih i umjetno izrežiranih pozicija pojavljuje kao hajkači u lovu, koji su uspješniji što ih je više i što su brojniji, kako bi izborno tijelo natjerali lovcu u zasjedi – HDZ-u Andreja Plenkovića i njegovome inkluzivnom državno-političkom poretku.

S druge strane, desnica i ono što se naziva tim imenom, bar deklarativno, a u doboroj mjeri i stvarno, želi i namjerava promjeniti to stanje, uzdrmati državno-politički poredak i promjeniti odnos snaga kada je raspodjela društvene moći u pitanju.

Desnica zbog toga nema privilegij ponašati se kao ljevica, niti smije tako rasprišiti svoje snage i potencijale, jer je daleko teže osvajati prostor i pozicije nego ih braniti, pa je svaki politički neuspjeh desnice istodobno jačanje postojećih pozicija onima protiv kojih se kao bore.

Nemoguće da je to ne znaju pripadnici ili nositelji desnih inicijativa, jer to nije nikakvo mudro slovo, pa je zato posve opravdano sumnjati u dobre namjere svih onih koji su doprinosili razmrvljenosti desnih, odnosno nacionalnih i suverenističkih inicijativa, makar i ne bile savršene i ne imale potpuno jasan programski profil. Bitan je bio iskorak u tom pravcu.

Za to nema opravdanja, jer onaj tko očekuje nacionalnu potporu uz sve ostalo mora biti dovoljno mudar i razborit da zna ovo o čemu pišem. Nije to Hegelova filozofija.

Hrvatski narod u neposrednoj prošlosti koja koalira s aktualnim događajima pamti pogubne rezultate takve narazumnosti, koju se od prvoga trenutka nije smjelo gledati kao nerazumnost nego kao planiranu akciju agenturnoga tipa u furnkciji održanja državno-političkog poretka ovakvoga kakav imamo.

Naime, referendumske inicijative koje su se pojavile nakon žestokog nacionalnog ispoljavanja gnjeva protiv nasilništva uvođenja Istanbulske konvencije u državni poredak, pokazale su najbolje ovo o čemu govorim. Svaki razuman političar ali i svaki čovjek, kad izazove neželjene posljedice onim što radi, ili što namjerava uraditi, nastoji kontrolirati efekte tih posljedica, jer je to jedini način smanjivanja šteta i kontrole događaja.

Najefikasniji način kontrole posljedica, posebice štetnih, je – preuzeti upravljanje njihovim procesima. Nakon izglasavanja Istanbulske konvencije i neposredno uoči toga, nakon upućivanja vladinoga prijedloga u Sabor, što je po definiciji već tada bio krah HDZ-a kao demokršćanske stranke, pokrenula se nakon višemjesečnih javnih reakcija intelektualaca i novinskih autora, očekivana lavina masovnoga otpora, koja je rezlutirala masovnim skupovima u Zagrebu i Splitu.

Poučno bi bilo čuti od inicijatora tko je, kako i kada preuzeo te skupove i što se događalo prije njih i tjekom održavanja istih. Nadam se da će ti ljudi zbog obveza rasvjetljavanja jako bitnih pitanja o tome početi govoriti ne samo u kuloarima, jer je to isprobani model preuzimanja nadzora nad događajima i njihovoga usmjeravanja u željenom, vrlo često posve suprotnom pravcu od želja naroda.

Na vrh tih skupova, usprkos toga što su inicijatori bile sasvim druge organizacije i skupine ljudi, zasjela je Željka Markić, do tada nacionalno prepoznata nositeljica prosvjednih akcija protiv režima, s vrlo upitnim posljedicama i rezultatima višegodišnjih borbi, ali i nositeljica svojevrsnog aktivističkog monopola koji je javno pojačavan i pretpostavljenom potporom Katoličke crkve, koju je rijetko tko istinski mogao stvarno provjeriti, i usmjerila skupove, poruke, počevši od govornika na tim skupovima pod potpunom kontrolom, prema kasnijem razvoju stvari, koji se može nazvati institucionalizacijom gnjeva i otpora, ali i kontrolom događaja. Kako kome drago.

Sve je rezultiralo vremenski razvučenim gašenjem toga otpora, koji se pretvorio u natezanje s Plenkovićom i Kuščevićom, u stalnu nazočnost otporaša u medijima, koja se s jedne strane pretvorila u veličanje pravovjernosti nositelja inicijativa, ponajprije Markićkine skupine, a s druge strane, u još jednu izgubljenu bitku i goleme frustracije, s gašenjem izvornoga bunta i potencijala otpora hrvatskoga naroda.

Ukupan rezultat cjelogodišnje borbe je da je Istanbulska konvencija kao i režim ostao netaknut.

Koliko je vatre ostalo od toga otpora najbolje će se vidjeti po izlaznosti i rezultatima predstojećih izbora.

Upravo taj scenarij se primjenjuje i u aktualnoj izbornoj kampanji, gdje se najednom pojavljuju razlozi za odbijanje svakoga razgovora oko programskih načela ujedinjavanja desnih nacionalnih snaga, a prepoznati politički protagonisti, kao što je primjerice Marijana Petir, u zadnji trenutak donose odluke o konkurenciji svojim istomišlljenicima na desnici, nakon javnoga priznanja o neuspješnim razgovorima s Plenkovićevim HDZ-om, što je samo po sebi eliminirajuća činjenica za ono što ona predstavlja u javnosti.

Previše je to uhodan obrazac da ne bi izazivao sumnje, čak i u situaciji kada se radi o Marijani Petir koju hrvatski narod iz prispjelih informacija tjekom njezinoga manda u Bruxellsu pamti kao autentičnu zastupnicu svojih interesa, a pogotovo ako se u javnosti nakon promovirane dvodnevne kampanje prikupljanja potpisa probiju racionalno utemeljene informacije o tome da su ti potpisi prikupljani danima prije, a na listi kandidata se pojave koordinatori inicijative Narod odlučuje.

Previše slučajnosti i previše poznat i to svjež rukopis. Jednostavno, posljedice takvoga izlaska na izbore su matematički lako prepoznatljive, opasno mirišu na sudbinu Istanbulske konvencije, i silno slabe moć, udarni potencijal i konačni rezultat snaga koje žele promjeniti hrvatsku društvenu i političku paradigmu.

To namjerno ističem, jer iako se radi o tzv. europskim izborima, ovdje se u svakome trenutku isključivo radi o bitci za unutarnjo-političke pozicije moći i raspored snaga u zemlji, pri čemu doslovno svatko onaj tko nije svjestan da svojim soliranjem ili taktiziranjem izaziva disperziju i onako ograničenih potencijala za postizanje željenih ciljeva nacije, nužno izaziva opravdane sumnje u svoje stvarne namjere i poslanje.

Zato će nakon ovih izbora biti iznimno bitno pratiti razvoj karijera nekih protagonista na desnici i posve očekivanu mogućnost, opet po provjerenim obrascima da se nakon padanja koprene zaborava, najednom pojave gubitnici izbora s visokim državnim sinekurama. To mi, bivši članovi HNiP-a godinu i pol nakon namjernoga uništavanje te novinarske udruge, znademo po razvoju karijere Katje Kušec.

Problem je što se po mnogo čemu vidi da se radi o manje više istim skupinama, pa čak i ovima koje su ugasile masovni otpor nacije protiv Istanbulske konvencije, a koje se neposredno nakon toga ponovo promeću na isti način upropastiti još jednu priliku za siloviti pritisak na državno-politički režim koji okovanim drži sve hrvatske nacionalne potencijale.

Pravac usmjeravanja interesa javnosti zato će biti, kako sam naglasio na početku teksta, daleko više na antifa politička strašila u kukuruzištima ili hajkače u lovu, kako ih tko voli nazvati, koji će boreći se za svoje mjesto pod ateističkim suncem, jedni druge nastojati nadvladati najrigidnijim mogućim porukama i udarima na svetinje hrvatskog naroda, nagoneći izluđene birače pod Plenkovićevu zaštitu ili ih zgađene ostaviti doma na dan izbora, pri čemu će se svim silama pokušati razbuktati najprljavije moguće sukobe na nacionalnom spektru, gdje su izvan svake sumnje specijalci kao i nagrade za dobro obavljen posao odavno pripremljeni, naravno s vremenskom odgodom. Kako god završi ova kampanja i kakvi god budu izborni rezultati, jedna je stvar sigurna.

Nakon ovih izbora svatko će moći točno znati kakvu potporu Plenković uživa u stranci i kolika je snaga ostataka suverenističkih i nacionalističkih potencijala u njoj, jer, bude li članstvo u većini nezadovoljno Plenkovićom kako se špekulira ponajviše zadržavajući iluziju o dobrom HDZ-u i nekolicini navodnih desničara u njemu, nikakva matematika i inženjering koji sam naveo kao izvjesnost predizbornog djelovanja neće pomoći Plenkoviću.

Članstvo će ga glasovanjem za stvarno srodne političke protagoniste i ideje žestoko i organizirano kazniti, što je na ovim izborima realna mogućnost, s obzirom da se ne raspodjeljuje vlast i sinekure u zemlji, od kojih ovisi velika većina strukture stranke.

U svakom drugom slučaju, nitko više neće moći reći da je HDZ dobar, samo Plenković, Jandroković ili Božinović ne valjaju. Kako god bude, svaki razvoj događaja nakon ovih izbora će biti dobitak za razumne i odlučne ljude u Hrvatskoj, jer će se nepoznanice svesti na podnošljivi minimum. Brojke gotovo uvijek vjerno svjedoče.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše – na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav!

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti.

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže…“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem’te se sprem’te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39. Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne kršili li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39. Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje.

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k’o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k’o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer – kad sam ga drugi put gledao – Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k’o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral – Tito.

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” – izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari