Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predsjednica je javno zadala udarac antisuverenistima i pozvala Plenkovića na politički suverenizam

Objavljeno

na

Zanimljive su reakcije na intervju Tihomira Dujmovića s predsjednicom Republike, način protežiranja te javne medijske harange, a ne normalne polemike kako ju se nastoji prikazati, a još zanimljivije je kako jedan dio desnih, nacionalno svjesnih i suverenističkih komentatora, prije svega u medijima i na forumima, ali i u javnosti uopće pokušava braniti Dujmovića ili Predsjednicu. U svim stajalištima dominira nekoliko teza.

Prva je ona navodno strukovna i profesionalna kampanja, da je Dujmović postavljao neprofesionalna pitanja, te da bi netko drugi valjda postavljao drugačija pitanja i valjda javno kompromitirao predsjednicu. Toj navodno profesionalnoj kampanji je očito krajnji cilj i ideal novinarstvo u kojemu bi netko, valjda Severica, Stanković, Novokmet, Rašeta ili Bago i slični ugrizao predsjednicu za nogu, ako već ne može  za vrat.  Druga, koja proizlazi iz prve je da je to sumrak novinarstva, bar prema reakcijama Lekovića i njegovih prosrpskih propagandističkih aktivista, te treća, da je predsjednica već sad nakon nekoliko dana žestoke kampanje osuđena, komprimitirana, a tu tezu snažno promiču novinarski Srbi ili preciznije pupavičasti propagandisti srpskog političkog podrijetla bez obzira na njihovu slučajnu etničku pripadnost, pa je samo pitanje dana kad će ili predsjednica podnijeti ostavku, ili uvenuti do kraja mandata. To nije banalna poruka, a ponavljat će se sad non-stop, jer se na taj način želi legalizirati krivotvorina, ali i poslati poruka nacionalnoj Hrvatskoj, koja bi ju trebala

obeshrabriti i uzdrmati. Naravno, uz to ide i javni pritisak na već provjerenu Daliju Orešković da u ovome slučaju presudi, po istome obrascu kako je presudila Karamarku. Dakle, bezbojna službenica Dalija Orešković je ponovo arbitar nad arbitrima u Hrvatskoj, a javnost se već priprema kao i u slučaju Silobrčićevoga etičkoga povjerenstva da se mora vjerovati – institucijama, a trupe antifa iza stoje i čekaju mig svojih nalogodavaca, za stvaranje javnoga i političkoga kaosa u zemlji.

Da nije tragično bilo bi smiješno.

Dobar dio upravo tih institucija treba hitno rastjerati, doslovno i snažnom saborskom političkom inicijativom i jasnom političkom vizijom i snagom, jer je upravo u tim institucijama posijana smrt hrvatskoj državi, narodu i suverenosti.

U Hrvatskoj se ispod ovih rasprava u biti vodi točno ona bitka na koju je ukazala predsjednica u intervjuu s Dujmovićem, a to je sukob trajnih antisuverenističkih snaga i hrvatskih suverenista. Da ništa drugo u tom intervjuu nije za pamćenje, a jest puno toga, to je dugo očekivana državnička poruka prvoga reda. Već me je prst zabolio koliko sam puta to napisao i upozorio na to, jer su sve ostalo floskule umjetno fabricirane kako bi se prikrio stvarni predznak raznih novolistovskih, epehaovskih i ostalih nesretnika i banalnih toljaga antisuverenističkih silnica, koje još od početka devedesetih godina troše golema sredstva financirajući ubijanje Hrvatske koju je njen narod i tadašnje rukovodstvo obranilo i postavilo na noge.

Zanimljiv mi je u tom smislu komentar epehaovca Nine Đule koji je jedini uočio s ljevice bitnu stvar i naglasak u riječima predsjednice Republike. I posve prirodno čovjek se strašno zabrinuo i proglasio javno opću opasnost. Nakon Tuđmana, Kolinda Grabar Kitarović je prva s najviše državne pozicije jasno rekla da u Hrvatskoj imamo sukob suverenista i antisuverenista, te da je ona toga svjesna, ali i poručila da antisuverenističke snage nemaju šanse.

Nino Đula drži tu izjavu iznimno opasnom. Čovjek ima pravo. Opasna je jako antisuverenistima, jer ih izvodi na čistac, na ovaj snijeg, a s druge strane opasnije je to što se šalje snažna poruka dezorjentiranom narodu s najvišega državnoga vrha – što mu je činiti i za kim poći. Upravo to je hrvatskom narodu već dugi niz godina nedostajalo, jer bez ideje i vodstva nema – uspjeha.

Naime, do sada je bio nametnuti politički i javni standard da se ne govori ono što vidi svatko zdravoga razuma, da se razbojniku, ubojici ili silovatelju ne govori da je to što jest, nego da se zbog njegove institucionalne nadmoći, snage i potpore iz inozemstva govori da je on – demokratski partner.

Nije.

Đula dakle jauče nad činjenicom da je predsjednica rekla istinu, rekla jasnu definiciju hrvatskih temeljnih problema i sukoba, a ne zabrinjava ga to što stvarno postoje snage koje sve što mogu čine da unište same temelje hrvatske nacionalne državnosti. A postoje i nasilno traže da im to financira sama država i hrvatski narod.

I bez okolišanja, i bez taktiziranja, golema većina ovih koji rigaju vatru i mržnju prema predsjednici, prema Katoličkoj crkvi i prema svemu autentičnom i suverenističkom hrvatskom, su zapravo banalni instrumenti skrivenih antisuverenističkih silnica i obične antihrvatske toljage. Ništa drugo. (Pogledajte nacionalno-manjinske Novosti, koje financira suverena hrvatska država i naslov – „Crkva odjebi“ s tekstom Milorada Krstulovića. Pokušajte zamisliti novine neke nacističke grupe ili biviših pripadnika nacističkih grupacija da u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata uz potporu francuske Republike šalju poruku Francuzima – odjebite!?)

To što si oni tepaju da su nekakva ljevica, da su antifašisti, da su civilno drštvo, da su ovo ili ono, mogu svezati mačku za rep. A respektirati to je – budalaština.

Zbog toga je vrlo pogrešno s takvim ljudima i u javnom diskursu stalno ponavljati priču o dvostrukim mjerilima, dvostrukim kriterijima, ukazivati na političko divljanje Mesića ili Josipovića, Milanovića, Vesne Pusić i tisuća takvih, pa s tim uspoređivati predsjednicu ili bilo koga normalnoga,  jer to s jedne strane svaki razuman Hrvat zna godinama, a s druge strane oni kojima bi takav stvarni argument trebao prosvijetliti pamet, razum, umiti obraz, ne haju za tim. Jer njima je odavno, ili plaćeno da tako rade ili „misle“, ili su jednostavno – indeksizirane, ili epehaizirane, ili novolistirane, a što ja najtragičnije i haerteovizirane budaletine. Govoriti takvima da je dokaz nedostatka elementarne socijalne časti da Rada Borić kao politički dužnosnik perverzne političke grupacije sudjeluje u akademskoj raspravi na HRT-u je uzaludno, jer niti ona, niti antife, niti nažalost rukovodstvo HRT-a u toj epizodi ne vide ništa skandalozno. Takvima ništa ne treba dokazivati.

Takvima nema pomoći niti im ju treba nuditi.

Koliko je god uvredljivo predsjednicu u bilo kakvome kontekstu, čak i u onome dobronamjernome, dovoditi u vezu sa standardima koje su uspostavili Mesić i Josipović, jer su to bili standardi ili ispod crte izdaje zemlje ili na njoj, toliko je neetično pokušavati opranim mozgovima pomoći serijom tekstova, izjava ili komentara doći do pameti. To moraju sami, a neće nikada sve dok u Hrvatskoj bude isplativo biti – antisuverenist i tuđi plaćenik. Konkretnije neprijatelj naroda i zemlje. A iza svih tih dušebrižnika, iza sve te neproporcionalnosti u kriterijima, iza svih tih diskriminacija krije se strah od gubitka pozicija s kojih se vodi tipičan specijalni rat protiv hrvatske države.

Treba im zabraniti inozemno finaciranje, a ne dati ni lipe iz državnoga proračuna. Opamećivanje bi bilo brže nego svijetlost. Samo tada ne treba imati društvene ili političke milosti prema takvima, jer u njima nema društvene vrijednosti. Ako ju imaju, snaći će se na tržištu. Svi smo u tome griješili početkom devedesetih gledajući te nesretnike i njihovo umiljato jaukanje – ljudi su ljudi. Nisu.

U konačnici, mi kao ljudi moramo i trebamo biti i milostivi, i kršćanski tolerantni, i susretljivi, pomoći čak i štetočini u osobnim životnim nevoljama, ali u društvenim odnosima, prema štetočinama ne smije biti – milosti.

Zato je najbolji i jedini razuman način pritiskati aktualnu saborsku većinu, Vladu, HDZ i Most, da snažnim političkim odlukama i promoviranim politikama, jednostavno nanesu nužne konačne udarce toj strukturi, jer je sudioništvo i praktično neprijateljstvo prema svome narodu uzgajati rak koji ga uništava. A ta struktura je bolest, rak. Nema  tolerancija prema tim strukturama nikakve veze ni s dijalogom, ni s demokracijom, ni sa čime. Nitko na svijetu ne tolerira bolest u organizmu, a pametni ljudi i narodi se preventivno cijepe, a ako već nisu to uradili i bolest je već zahvatila organizam, snažnim antibioticima ju uništavaju.

Dakle, uvjeravati nekoga u dvostruke kriterije, a vidi ih godinama svaka budala, uspoređivati predsjednicu s potpuno prepoznatim nositeljima obične izdaje naroda i zemlje, je još tragičnije, jer se ništa na taj način neće postići. To je odavno utvrđena činjenica, nije vrijeme za dijagnoze, već za – liječenje. A liječiti u zemlji i narodu koji ima svoju nacionalnu državu smije i mora – jedino država.

Bit stvari je ozbiljno shvatiti poruku predsjednice Republike da u Hrvatskoj imamo otvoreni sukob antisuverenističkih i suverenističkih snaga, a svatko, baš svatko u Hrvatskoj zna tko su antisuverenističke snage i tko su njihovi nositelji. Ta poruka je golemi politički izazov aktualnoj Vladi i predsjedniku Plenkoviću. Nikome drugome. S druge strane ne vidi se jasno tko su sve stvarni nositelji suverenističke politike, iako se mnogi tako deklariraju. Upravo to prvo treba raščistiti, pa stvari istjerati na čistac, jer nema ništa opasnije nego polaziti od stava da je netko suverenist i hrvatski državotvorac, a nije. Ili je zapravo kukavičije jaje.

Tu ne smije biti nejasnoća ili iluzija.

Zbog toga sve poruke i sva nastojanja autentične Hrvatske u ovome trenutku, ali i nadalje moraju biti usmjerene na aktualnu vlast, jer se deklarira kao suverenistička, demokršćanska i nacionalna. Od onih drugih se više ni u pijanom stanju ne može baš ništa očekivati i dok se stvari ne promjene, treba na njihove nasrtaje i javni i politički lavež javno jednostavno – odmahivati rukom. A politički raditi i donositi odluke. Suverenističke odluke.

Pritisak i kritike treba usmjeravati na ljude koji deklarativno stoje na suverenističkim pozicijama i od njih očekivati rješenja, a ne kompromise s vrlo opasnom družinom. Predsjednica je definirala – kakva je to družina. HDZ i Most su na potezu.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari