Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predsjednica uz Thompsona, dobiva li nacionalni otpor režimu uporište na vrhu Republike?

Objavljeno

na

U hrvatskom narodu ponos nije slomljen

I. Od navikavanja na zlo umukao i HRT

Koliko god se ciljano navikavalo hrvatski narod, pokušavajući mu zauvijek slomiti kralježnicu i ponos, na sramni i perverzni ritual u Srbu, s dubokim supotpisom vlasti, jer svaka tolerancija veličanja srpske mitologije i zločina na hrvatskom tlu je udar u samo srce ideje hrvatske slobode, reakcija na uspjehe nogometaša, zatim golemi skupovi na alternativnim obilježavanjima nacionalnih uspomena, kao Thompsonovi koncerti za Dan pobjede i prije toga na dočecima nogometaša, prosvjedničke erupcije otpora, kao što je bila protiv Istanbulske konvencije, pokazuju da u hrvatskom narodu – ponos nije slomljen.

A ponos rađa prkos, prkos pokreće – otpor.

I glasna toljaga režima HRT je u utorak sat vremena – umukla.

Više nego znakovito. Bježe li to miševi u rupe, a ljudi izlaze iz nametnutog i ponižavajućeg mraka?

Izlaze li s ljudima klonovi režima, oni iz drugoga reda, koji su držali osigurače mraka nad nacijom, a nisu vidljivi kao budale koje su vjerovale u trajnu moć režima i trajnu slabost naroda?

Sve to je pred nama.

Doba pobjede je tu.

Međutim.

Izuzetno je opasno da se otpor kanalizira samo u alternativne pozicije i postane sam sebi svrha i cilj, bez jasnih ambicija i programskih stajališta – preuzimanja države pod nacionalnu kontrolu. U taj prostor, i bez jasne vizije i cilja, ubacuju se buvljački trgovčići, diletanti i provokatori, s vrlo podmuklim i nevidljivim ciljevima i mentorima, vrlo često koristeći neupitne vrjednote kao što je kršćanstvo i stvarna ili fiktivna percepcija o potpori Katoličke Crkve, ili najslavnijih simbola i ljudi oslobodilačkoga rata ili hrvatske nacionalne baštine. Pokriti se neupitnim simbolima i raditi suprotno je prastara matrica ponašanja svakoga režima. Tu je i iskazivanje otpora na opasnoj, čak i paradoksalnoj eventualnoj stranputici s koje se održava privid slobode i nade, a stvarna moć i sudbina nacije se ostavlja trajno u rukama otvorenih neprijatelja, iscrpljujućim i beskonačnim čekanjem ili dopuštanjem da klonovi iz drugih redova ponude iluziju promjene a zadrže režim nedirnutim. Dugotrajne borbe bez ostvarenih značajnih rezultata, učvršćuju paradoksalnu poziciju i postaju s vremenom vrlo štetne za društvo, donoseći samo eventualnu privremenu korist protagonistima i s jedne i s druge strane, a najviše onima koji u svojim rukama drže stvarnu državnu moć.

II. Lažni konflikt uz klonove iz drugih redova, najopasnija manipulacija režima

Zbog toga je jedan od najopasnijih oblika manipulacije u državama s višestranačkim sustavima, stalno održavanje privida konflikta na površini, konflikta koji nikada ne završava, koji nikada ne dodiruje temeljne društvene prijepore, nego se zadržava na održavanju sekundarnih konfliktnih pozicija radi kontrole nezadovoljstva i održavanja privida otpora. Primjerice, višegodišnje neuspješno lupanje po Pupovcu, po „velikosrbima“, „komunjarama“, „jugoslavenčinama“ „sorošovcima“, bez jasnoga adresiranja štetočinstva njihovih političkih i društvenih aktivnosti isključivo na vlast Republike Hrvatske i državni poredak, koja sve te štetočine generira, omogućava i podupire, ili u najkraće – ne sprječava njihov utjecaj na najvažnije pravce društvenoga razvoja, samo jača Pupovca i tu destruktivnu gomilu, stvarajući od njih moć koju realno nemaju. A slabi nadu i vjeru nacije u mogućnost promjena, troši golemu energiju, i razvija sve veći defetizam i nesigurnost. Zbog toga je izuzetno bitno nacionalnu energiju efikasno i proporcionalno koristiti. Jer znakovi kao ovaj iz Rusije naših nogometaša, neće se događati svaki dan.

To je praiskonski povijesni paradoks i nužno ga je odmah početi razbijati u Hrvatskoj, jer uz sve ostale štetne posljedice – rezultira navikavanjem ljudi i nacije na poremećene odnose.

A snaga za to u Hrvatskoj – ima, ljudi danas vjeruju u moć dobra.

Zato je nužno bez okolišanja postaviti pitanja – personalnim simbolima toga praiskonskog uporišta.

III. Šutnja pobjednika

Kako je moguće da ratnici i veterani Hrvatske vojske, prije svih njihove ratne vojskovođe, današnji generali u Generalskom zboru, ne podignu svoj glas i ne upozore na neviđeni cinizam i paradoskalnost režima, koji godinama zabranjuje sjajnom umjetniku i afirmatoru nacionalnog pobjedničkog identiteta Marku Perkoviću Thompsonu nastupe i besramno progoni njegove pjesme, slušatelje, poklonike, time i golemu većinu hrvatskoga naroda, a s druge strane jednome drugome sjajnom glazbeniku, Oliveru Dragojeviću, koji baš nikada ničim nije pripadao režimima i politikama, svim državnim sredstvima pokušava ukrasti nacionalnu slavu i zasluženo pravo na oliverovsku smrt, slaveći svoje uspomene na njegovu veličinu pred zgranutim stotinama tisuća ljudi? Kako je moguće da isti ljudi Thompsonu zabranjuju nastupe, a uz Oliverov odar šalju ratne brodove i proglašavaju dan sućuti, koji do jučer nikada nigdje nije postojao?

Moguće je – jer lažu.

Jer – lešinare.

Nas, ne Olivera, jer njega ne mogu, isuviše im je nedostižan.

Mogu, jer se i oni koji bi trebali vrisnuti do nebesa na taj bezobrazluk, nastoje podvući bar djelomično pod slavnoga Olivera i uspomene svih nas. Dovoljno je pogledati perverzne napise nedostojnika spomena veličina, s klasičnim hijenskim zovom, iz kojih po svojoj prekrasnoj i iskrenoj dimenziji izdvajam kratak literarni osvrt Dinka Dedića na portalu Velebit, uz još pokoju iznimku, kao kolege Javora Novaka na hkv hr. Konačno, koga briga kakav je Jandrokovićev ili Plenkovićev dojam o Oliveru, jesu li ili nisu odrasli slušajući njega ili Đorđa Balaševića i Zdravka Čolića?

Nisu oni pozvani ni plaćeni biti glazbeni kritičari, niti službeni esteti, njihov posao i poziv nije govoriti pred televizijskim kamerama nekoliko dana svoje dojmove, pa ispada da je Oliver živio i umro samo da bi oni ispričali svoje priče, nego u Hrvatskoj uspostaviti redodrživih i legitimnih vrijednosti koje je značio Oliver, i zbog čega je bio velikan. A rade sve suprotno od toga.

On je zato velik, oni su njegova suprotnost.

To je potpuno jednak paradoks kao slavljenje pokolja nad Hrvatima u Srbu, pa za deset dana, Dana pobjede nad nasljednicima – koljača.

IV. Ratni pobjednici i postratni gubitnici

Kako je moguće da ratni zapovjednici HV-a i policijskih postrojbi ne pozovu sve veterane svoje vojske i zatraže zaustavljanje toga suludoga kompromitiranja države, nacije i svojih temelja, ratne pobjedničke simbolike i nacionalne slobode, da ohrabre i javno stanu uz Predsjednicu da tragom svojih riječi Deutsche Welleu politički okupi svoj naroda na svim područjima, onako kako je čvrsto stala iza nacionalne simbolike, ljudi i vrijednosti pjesama koje hrvatski narod slavi, u ovome slučaju Marka Perkovića Thompsona?

Ovo je trenutak kad trebaju iskazati veću hrabrost i odanost časti nego za vrijeme rata, a znam da mogu, jer osobno poznajem čitav niz krajnje časnih ljudi među njima. Vrijeme je da upravo ratni pobjednici danas izbjegnu sve glasnija šaputanja o kompromitantnim zakulisnim savezima, koja postaju sve neugodnija po njihovu ratnu slavu, pa i osobnu čast. Početkom rata ih većina nije imala nikakav društveni status, nisu mogli puno u tom pogledu izgubiti, a danas mogu. Vjerojatno zato i šute i kompromitiraju svoju ratnu slavu.

Sve to zajedno, počevši od primjera koje sam naveo iz riječi izraelskoga predsjednika, preko čitavoga niza paradoksa kojima svjedočimo, do otvorenog divljaštva i bezobrazluka opskurnih prolaznika hrvatskim društvom i javnošću, koji svoje pozicije među istim polusvijetom utvrđuju uvredama na hrvatski račun, silno slabi stvarni međunarodni položaj Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.

A perverznu paradigmu Srba dnevno metastazira u sve elemente naših života.

V. Paradoksalna „pristojnost“ Šerbedžijine supruge Udovički

Do koje je mjere došla razina bezobrazluka pripadnika te i srodnih struktura, najbolje govore riječi Šerbedžijine supruge Lenke Udovički, koja komentira aktualni trenutak u Hrvatskoj riječima: „Desnica i destruktivne snage nadiru, a pristojni ljudi se povlače i šute“!? Žena koja sa svojim privatnim kazalištem, nikad i nigdje potvrđene vrijednosti u konkurentskim odnosima, bez ikakvih uređenih standarda, godinama živi kao kraljica na Brijunima tjekom cijeloga ljeta, koristeći sve moguće resurse i povlastice hrvatske države, lokalne istarske samouprave, pa čak i vojne resurse, te uz goleme financijske benefite iste te države, kojoj se sa stotinjak mahom Srbijanaca, navodnih i stvarnih glumaca, te sve redom izrazito antifašizirane i anacionalne kaste u Hrvatskoj poznatije kao kulturnjaci iz neojugoslavenske revolucije protiv Hasanbegovića, doslovno ruga u lice hrvatskome narodu, usuđuje se govoriti o – pristojnosti! Žena i struktura, koja primjerice čini potpunu simboličku i vrjednosnu suprotnost Oliveru, a ispod krokodilskih suza za Olivera i posmrtnih počasti, Udovički i tu palanačku kamarilu godinama podupire državnim politikama kao uzore nekoga novoga društva. I tako se praktično upravo država ruga i Oliveru i hrvatskom narodu.

Zato i Udovički uzvraća ruganjem i nasrtajem na odgojnu komponentu Hrvata.

I sve nacionalno svjesne Hrvate, ponosne na svoj identitet, automatski proglašava – nepristojnima.

Bez radikalnih promjena u samoj strukturi temeljnih službenih vrjednota i standarda u zemlji, u samome izvorištu pristupa državnim funkcijama, neće biti iskoraka iz ovoga paradoksalnoga društvenoga gliba, a Hrvatska će sve ubrzanije propadati. Nikakvi zrakoplovi, nikakva suradnja s Amerikancima ili Izraelcima, neće pomoći, jer Hrvatska nema ni jedan jedini uređen i legitiman zahtjev u pristupu tim partnerstvima. Sve se svodi na – plaćanje prijateljstva i teške, pa i pogubne kompromise, koje čak saveznici često i ne traže, ali neće se ni ubiti mijenjajući pogubne navike hrvatskih dužnosnika i državne politike. Ljudi su naučeni da to nije njihov posao.

I, usprkos što znaju i kad znaju za krivotvorine, neće nam oni riješavati probleme u zemlji, sa Srbijom, s Bošnjacima, a normalno je da naše slabosti iskoriste za svoje interese.
Uzmimo novi primjer.

Prošlogodišnji, a posve izgledno i ovogodišnji.

VI. Zašto strani veleposlanici ne dolaze u Knin?

Taj međunarodni položaj Republike Hrvatske će se vrlo vjerojatno potvrditi i na državnoj proslavi u Kninu, proslavi najvažnijega državnoga praznika u memoriji hrvatskoga naroda, koji ga je prometnuo nakon stotina godina podčinjavanja, pobjeda za tuđi, pa i neprijateljski račun kao 1945. godine i političkog gubitništva, u – pobjednički politički narod. Proslavu u Kninu prema javno dostupnim informacijama, a tragom novinarskih pitanja prošle godine – zašto nije bilo stranih veleposlanika, organiziraju već godinama nekolicina ministarstava, ono branitelja, obrane i unutarnjih poslova, kao da ta ministarstva djeluju kao posebne države, s vidljivim pokušajem da se sama država izuzme iz te organizacije, iako svi, i predsjednica države i predsjednik Sabora i vlade, sudjeluju uvijek na toj centralnoj proslavi? Usprkos pobjedi Hrvatske vojske i policije, Oluja je bila pobjeda hrvatskoga naroda, pa je obvezno, logično, primjereno i nužno – da predsjednica države i predsjednik vlade, s predsjednikom Sabora budu personalni nositelji te organizacije. To je primjerena razina organizacije i afirmacije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Navedena ministarstva mogu samo, kao i sva ostala, operativno provoditi odluke najviših organa države. A ne biti – organizatori, prebacujući odgovornost s jednog na drugo zbog već znakovitoga bojkota stranih veleposlanika. Jer, zašto bi manje zahvalni i ponosni bili u ostalim ministarstvima i državnim institucijama od navedenih ministarstava, pa i zbog činjenice da se recimo ministirici Divjak, Pejčinović, Marku Paviću ili ministru Ćoriću, te katoliku Kuščeviću na taj način oduzima pravo na nacionalni ponos i službenu zahvalnost, a jedva čekaju u svakoj prigodi ga pokazati i potvrditi. Jel tako?

Što mislite zašto se ustalila praksa da organizatori i odgovorni za sve budu samo ta ministarstva?

Zato da se država ne bi kojim slučajem potpuno identificirala s Olujom i da bi stvorila pretpostavke za potpuno odreknuće u nekom budućem trenutku, kao što se u ostalom odrekla i Tuđmanovoga suverenističkoga pokreta devedesetih. Jer odreknuće mora biti cjelovito i neće zastati na jednome detalju ili elementu, pa se ne treba zanositi da se to neće dogoditi.

Hoće.

Zato dakle, da nitko ne bi mogao s odgovarajuće razine biti odgovoran i zahtjevati, a ne samo pozvati ih, nego upravo zahtjevati kao minimum pristojnosti, svim veleposlanicima akreditiranim u Hrvatskoj, da imaju biti na mjestu proslave u državnome protokolu. Takvom organizacijom se drži odstupnica od narodne proslave i stvarnih težnji naroda, otvara se prostor za neku buduću potpunu i konačnu pobjedu i prevlast u svakome pogledu, naročito u interpretativnom i identitetskom, snaga poraženih Olujom. A nesmetano djeluju godinama, sa snažnom potporom države, državnih saveznika u svijetu, šireći svoj utjecaj na doslovno svaki sustav i podsustav hrvatskoga društva, a naročito na medije, kulturu i obrazovanje.

VII. Kome i zašto će biti zahvalan Plenković, kome partner mu Pupovac?

Kakva je to proslava slobode, jednoga naroda, koju organizira jedna suverena i bar minimalno slobodna država, u kojoj ne sudjeluju njeni specijalni gosti iz država i naroda s kojima imamo savezničke odnose? U međunarodnim odnosima takvoga slučaja – nema.

Kao što nema primjera da predsjednik vlade navodno slavi pobjedu nad svojim ključnim partnerom u vlasti, koji tu pobjedu otvoreno naziva zločinom. Uvijek i jedino se takvo ponašanje veleposlanika tumači kao nepriznavanje, a u ovome slučaju radi se o nepriznavanju pobjede za slobodu hrvatskoga naroda i opstanka njegove države, što, da paradoks bude veći – upravo ta država potiče.

Plenkovićev partner Pupovac iz Srba poručuje više nego jasno – ne prihvaćam hrvatsku državnost, jer je upravo Srb već simboličko mjesto srpskoga otpora prema svakoj hrvatskoj državnosti. Srb je politička negacija Oluje.

Iako je, usprkos pokušajima pravne kriminalizacije, Oluja ostala čista akcija u međunarodnom pravnom poretku, iako je svetinja u hrvatskom srcu, ovakvim državnim ponašanjem sve više postaje politički sporna, a to je put do političke međunarodne kriminalizacije. Hrvatska si takav poguban pravac ne smije više dopuštati niti u jednome segmentu.

Sve te okolnosti i paradoksi silno otežavaju rad i iskorake predsjednice Republike, ali i otvaraju joj golemu nacionalnu i državničku šansu, gotovo istu i potpuno usporedivu s Tuđmanovom, a u mnogim elementima i većom.

VIII. Predsjednica javno prigrlila Thompsona i svoj narod

Predsjednica je Republike, usprkos čitavome nizu ozbiljnih zamjerki na neke njezine političke postupke, pa i one strateškoga značaja, kao što je nekritička potpora reformi obrazovanja ministrice Divjak, a zapravo iza – Jokićevoj umotvorini, te divljanju antife u tom prevažnom nacionalnom sektoru, zatim tihoj potpori Istanbulskoj konvenciji, tijekom državnoga posjeta predsjednika Izraela, te pogotovo intervjuom Deutsche Welleu, pokazala da razumije trenutak i da ne namjerava spavati u ovako presudnim vremenima. Nadam se samo da to neće zloupotrijebiti kao Plenković pitanje ratne odštete Srbiji, kad je ona ugostila Vučića. Meni se ipak čini da je ona shvatila poruku gotovo milijun Hrvatica i Hrvata, koji su izišli pozdraviti hrvatske nogometaše diljem svijeta, što pri dočecima, što u navijačkim zonama tijekom utakmica. To nisu bile navijačke poruke. To je bila upozoravajuća poruka državnim dužnosnicima, koju Kolinda Grabar Kitarović može shvatiti, jer ima refleks za to i nije stasala u stakleniku, a primjerice Plenković ne može, ponajprije jer se ne zna ponašati izvan zaštićenih staklenih zidova.

Predsjednica griješi, a teško je razaznati je li to ukorijenjena matrica kompletnoga hrvatskoga političkoga sustava, čak i čitavoga niza slobodnomislećih ljudi, koji se ne usuđuju iz različitih razloga prezrjeti tzv. antifašizam kao malignu platformu za pokoravanje hrvatskoga naroda, do njegovoga potpunoga uništenja, što šalje poruke, koje govore o stvaralačkom pomirenju antifašizma i oslobodilačkoga domovinskoga rata, odnosno proglašenju samostalne države. Ja ne znam je li to Tuđman istinski mislio, ili je njegov pokušaj takvoga javnoga pomirenja bio samo nužno zlo, ali – zlo je svakako.

A upravo na tom zlu nastaju paradoksi o kojima govorimo u ovoj analizi.

Svi bez izuzetka, jer su po definiciji izraz poremećenih društvenih standarda, koje u svim društvima uspostavlja na načelnoj razini – država.

Nemoguće je pomiriti dvije totalne suprotnosti, a antifašizam na hrvatski način s pipcima iz Srbije i lijevoliberalnim silnicama iz svijeta, nije ništa drugo nego – platforma uništenja hrvatskoga naroda. A proglašenje i obrana države je platforma spasa od toga antifašizma.

IX. Antifašizam nije temelj, nego negacija Dana pobjede i domovinske zahvalnosti

Pokušavati kroz državnu potvrdu antifašizma kao ultimativne političke platforme, navodno zaštiti dobru namjeru i istinske porive tisuća ljudi, koji su pogotovo pod talijanskom okupacijom ustali u obranu svojih domova i zemlje, izrazito je naivan i štetan pokušaj izdvajanja navodnoga istinskoga antifašizma iz zločinačkoga poretka koga simbolizira današnji Srb, koji je totalno kompromitirao taj pokret, prevario ljude, a preživjeli pripadnici su danas, koliko ih ima – svi od reda pristali, što silom što milom, na uništenje svoga hrvatskoga naroda pod tim režimom. Ne može se na taj antifašistički oslobodilački pokret, koji je rezultirao polustoljetnom neslobodom hrvatskoga naroda, primjeniti jedno načelo, a na pripadnike Hrvatskih oružanih snaga, ustaše i domobrane drugo, pa jednima priznavati službeno dobru namjeru i danas ih politčki afirmirati, iako je njihov pokret završio u genocidu nad hrvatskim narodom, a druge osuđivati i sa stanovišta dobre namjere i želje da ostvare i obrane slobodu svoga naroda u bilo kakvim okolnostima, prvenstveno od koljača iz Srba, koji su svoj pohod nastavili tjekom antifašističke vladavine, te brutalnom zločinačkom agresijom na hrvatski narod devedesetih.

Načela su načela.

Zato je danas u Hrvatskoj smrtonosna zabluda davati ikakvu šansu bilo čemu što se krije ispod te antifašističke platforme, jer je ona industrija za proizvodnju povijesne genocidnosti hrvatskoga naroda, za „ukorjenjivanje zmije“. Na to hrvatska država ne smije pristati.

A pristaje u Srbu.

I na tisuću manje uočljivih detalja, kao što je primjerice zabranjivanje jednoga umjetnika, a neiskreno veličanje drugoga, iako im ni po čemu ne pripada.

S druge strane, poznato mi je da je upravo Kolinda Grabar Kitarović svojim ugledom kod izraelskoga predsjednika snažno utjecala na njegov pripremljeni govor, te uspjela bar u egzaktnim navodima u tom govoru, izbjeći izraelsku potvrdu srpskih epohalnih krivotvorina u Jasenovcu, iako ju je Izraelcima i cijelome svijetu potvrdila upravo hrvatska držva preko Josipovića, kao i hrvatska historiografija preko čitavoga niza povjesničara, počevši od nadripovjesničara pokojnoga Slavka Goldsteina, do nadriznanstvenika Ive Goldsteina, prema riječima profesora Miroslava Brandta. To nije malo, vrijedno je poštovanja, ali daleko je od dovoljnoga.

X. Podmukli udari HTV-a na Kolindu Grabar Kitarović

Nije za to odgovorna Kolinda Grabar Kitarović, iako će biti ukoliko ne bude pokušala utjecati sustavno na spriječavanje krivotvorina o svome narodu sa službenih državnih i javnih institucionalnih pozicija u Hrvatskoj, i bude seu okviru takvoga poretka oslanjala samo na svoje sposobnosti i utjecaj u kontaktima sa stranim državnicima. Pripadaju joj zasluge i zbog toga, i zbog činjenice da je pred izraelskim državnikom javno upozorila na krivotvorine i političku zlouporabu jasenovačkih i svih drugih žrtava II. svjetskog rata u NDH, te na činjenicu da je upravo hrvatski narod devedesetih godina pretrpio strašnu agresiju i podnio goleme žrtve za svoju slobodu upravo od krivotvora jasenovačkih žrtava.

Konačno, prije odlaska u Jasenovac, Izraelac se na Mirogoju poklonio žrtvama oslobodilačkoga domovinskoga rata, ali i to je ispod bubnjeva o njegovom posjetu Jasenovcu ostalo praktično u medijskoj ilegali. Prešućivanje rečenice izraelskoga predsjednika o „ukorijenjenoj zmiji“, vrlo nizak i gotovo pa ilegalan intenzitet objava o posjetu Mirogoju, posve se uklapa u manje više otvorenu podmuklu kampanju HRT-a protiv predsjednice od kada je na čelu države. A HRT ne navodim kao izolirani incident, kao što u tom smislu nisam naveo ni jedan jedini primjer u ovoj analizi, nego isključivo kao sastavnicu – sveukupne zakonitosti uništenja hrvatske državnosti. U ovim slučajevima Predsjednicu se skrivanjem informacija pokušava kompromitirati kod njenih birača i nacionalnoga tijela, a u drugim slučajevima ismijati njen međunarodni ugled. Primjerice, nakon njezinoga sudjelovanja u ceremoniji proglašenja pobjednika Svjetskoga prvenstva, HTV je u svome Dnevniku istaknuo značajan svjetski odjek njezinoga nekonvencionalnoga ponašanja, navodeći podmuklo egzotične države – Peru i Bangladeš!?

Pa se pitamo zašto HTV nije spomenuo riječi Izraelca, kojima Josipovića dovodi na rub nacionalne izdaje urbi et orbi. Zato što je HRT -Josipović.

A Josipović je – Srb.

A Andrej Plenković puno opasnija politička kopija.

XI. Kako i s kojim osloncem Kolinda Grabar Kitarović može obraniti Hrvatsku danas?

Kolinda Grabar Kitarović danas nema ni jedno bitno uporište u državnim politikama za ozbiljniji iskorak iz toga luđačkoga okruženja. Niti u takvim okolnostima ima bilo kakve šanse napraviti ono što je nužno. Ali, doček nogometaša joj je pokazao da ima golemo i neiscrpno izvoriše snage u hrvatskom narodu, koji ne pjeva forme radi –

Zovi, samo zovi……

I za to joj ne treba posrednik, niti Plenkovićev HDZ, kojemu više nitko ništa ne vjeruje.

Neka zove.

Koliko god hrvatskom narodu treba simboličko uporište na vrhu države, toliko državniku treba takvo očekivanje naroda. A jasno je izrečeno dočekom nogometašima. I treba se janso distancirati od performansi umirućega režima, koji nema više ni jedno jedino legitimno uporište, izuzev očajničkih pokušaja prjevara, koje mu se razbijaju o glavu, pa je nužan slijedeći korak priprema sigurne i što bezbolnije odstupnice kao i početkom devedesetih godina. Samo, na toj finti se ovaj put ne smije pasti, a predsjendica upravo mora pokazati otklon od tih pokušaja.

XII. Riječi „ja stojim iza toga“ pretvoriti u programsku platformu – Ovo je Hrvatska

Njezina poruka putem Deutsche Welle o Marku Perkoviću Thomsponu je izvrstan potez, a riječi – ja stojim iza toga, očiti su znak da razumije trenutak i ulijevaju državničku nadu. I to treba vrednovati, ohrabriti ju, dati joj potporu čak i usprkos grješaka koje sam spomenuo, jer to je mogući pravac stvaranja pretpostavki – dobre, jake, moćne države hrvatskoga naroda. Pogotovo u kontekstu riječi i poruka izraelskoga predsjednika, koji je jasno Hrvatskoj rekao, tko je, kako i kada zagadio svijet krivotvorinama o hrvatskom narodu, i zašto strani državnici dolaze u Hrvatsku s porukama koje je i on donio. To je dijagnoza, Izraelac nam ne treba rješavati probleme, to svatko razuman zna. Treba takve onemogućiti. Sve dok Kolinda Grabar Kitarović pokazuje volju za iskorakom, sve dok je spremna makar i detaljom utjecati na divljačku harangu u Hrvatskoj, suzbijati ju s najviše državne pozicije, a usprkos nadležnostima, riječi s te pozicije imaju golemu snagu, valja ju poduprijeti, istaknuti ono dobro i pokušati utjecati na njen tim, nju i javnost – kako bi se ispravilo ono što nije dobro. Ne smije ju se u tim pokušajima ostaviti na antifa streljani.

Ključni iskorak Kolinde Grabar Kitarović bio bi, kada bi jasno i glasno ukazala na nužnost potpune političke integracije hrvatskoga naroda odmah, bez obzira gdje naši državljani žive. To je jedini pravac rješenja, jer je neodrživo da se primjerice predsjednika Republike bira jednakim političkim pravom svakoga hrvatskoga državljanina, da će se na taj način birati zastupnici u Europski parlament, a Sabor, koji je istinski suveren prema ovlastima u državnome poretku, jer donosi zakone, isti ti državljani biraju na strahovito diskiminatorne načine s isključivanjem praktično pola hrvatskoga naroda iz procesa upravljanja nacionalnom državnošću. U tom segmentu se krije moć antife i neprijateljskih platformi u Hrvatskoj, u tom elementu nastaju i metastaziraju paradoksi o kojima sam govorio. Svi s istim potpisom. Tu je bit svega i to se mora promjeniti, nakon čega ništa u Hrvatskoj neće biti isto. To nije domet Željke Markić i saveznika joj Podolnjaka, čija je vizija prema predloženim izmjenama izbornoga sustava buvljačka, a borba protiv establišmenta takva da nikada ne prestane, ostane bez rezultata i u biti održava postojeće stanje prividom konflikta angažirajući i usmjeravajući golemi nacionalni potencijal u beskorisnost, i u konačnici – gašenje. To su zorno pokazali odnosom prema referendumskoj inicijativi protiv Istanbulske ekoncvencije, koju su pokušavali minirati na svakom koraku od trenutka objave. Ne zaboravimo, Istanbulska konvencija je – režim.

Ljude, najbolje umove treba pozvati bez zadrške i najaviti snažno nove državno-političke pravce, integrirane u tri riječi – Ovo je Hrvatska. Bez HDZ-a Andreja Plenkovića, jer to nije HDZ s početka devedesetih, nego njegova simbolička i programska negacija. A bez toga se ništa ne može bitno popraviti ili preusmjeriti, pri čemu će i najveći osobni politički uspjesi u kontaktima s drugim državama, biti samo ukras bez ozbiljnih pozitivnih posljedica na sudbinu hrvatskoga naroda. Ta sudbina upravo je bit i smisao svake dobre politike.

Rijetki su trenutci u političkoj povijesti naroda kad jedna osoba dobije takvu šansu kao što ju danas ima Kolinda Grabar Kitarović. Hoće li ju znati i htjeti iskoritistiti, isključivo ovisi o njoj. S njom bi bilo lakše, rizici od kaotičnog stanja manji, ali svejedno će se dogoditi uz ovu ili onu cijenu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari