Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predsjednica uz Thompsona, dobiva li nacionalni otpor režimu uporište na vrhu Republike?

Objavljeno

na

U hrvatskom narodu ponos nije slomljen

I. Od navikavanja na zlo umukao i HRT

Koliko god se ciljano navikavalo hrvatski narod, pokušavajući mu zauvijek slomiti kralježnicu i ponos, na sramni i perverzni ritual u Srbu, s dubokim supotpisom vlasti, jer svaka tolerancija veličanja srpske mitologije i zločina na hrvatskom tlu je udar u samo srce ideje hrvatske slobode, reakcija na uspjehe nogometaša, zatim golemi skupovi na alternativnim obilježavanjima nacionalnih uspomena, kao Thompsonovi koncerti za Dan pobjede i prije toga na dočecima nogometaša, prosvjedničke erupcije otpora, kao što je bila protiv Istanbulske konvencije, pokazuju da u hrvatskom narodu – ponos nije slomljen.

A ponos rađa prkos, prkos pokreće – otpor.

I glasna toljaga režima HRT je u utorak sat vremena – umukla.

Više nego znakovito. Bježe li to miševi u rupe, a ljudi izlaze iz nametnutog i ponižavajućeg mraka?

Izlaze li s ljudima klonovi režima, oni iz drugoga reda, koji su držali osigurače mraka nad nacijom, a nisu vidljivi kao budale koje su vjerovale u trajnu moć režima i trajnu slabost naroda?

Sve to je pred nama.

Doba pobjede je tu.

Međutim.

Izuzetno je opasno da se otpor kanalizira samo u alternativne pozicije i postane sam sebi svrha i cilj, bez jasnih ambicija i programskih stajališta – preuzimanja države pod nacionalnu kontrolu. U taj prostor, i bez jasne vizije i cilja, ubacuju se buvljački trgovčići, diletanti i provokatori, s vrlo podmuklim i nevidljivim ciljevima i mentorima, vrlo često koristeći neupitne vrjednote kao što je kršćanstvo i stvarna ili fiktivna percepcija o potpori Katoličke Crkve, ili najslavnijih simbola i ljudi oslobodilačkoga rata ili hrvatske nacionalne baštine. Pokriti se neupitnim simbolima i raditi suprotno je prastara matrica ponašanja svakoga režima. Tu je i iskazivanje otpora na opasnoj, čak i paradoksalnoj eventualnoj stranputici s koje se održava privid slobode i nade, a stvarna moć i sudbina nacije se ostavlja trajno u rukama otvorenih neprijatelja, iscrpljujućim i beskonačnim čekanjem ili dopuštanjem da klonovi iz drugih redova ponude iluziju promjene a zadrže režim nedirnutim. Dugotrajne borbe bez ostvarenih značajnih rezultata, učvršćuju paradoksalnu poziciju i postaju s vremenom vrlo štetne za društvo, donoseći samo eventualnu privremenu korist protagonistima i s jedne i s druge strane, a najviše onima koji u svojim rukama drže stvarnu državnu moć.

II. Lažni konflikt uz klonove iz drugih redova, najopasnija manipulacija režima

Zbog toga je jedan od najopasnijih oblika manipulacije u državama s višestranačkim sustavima, stalno održavanje privida konflikta na površini, konflikta koji nikada ne završava, koji nikada ne dodiruje temeljne društvene prijepore, nego se zadržava na održavanju sekundarnih konfliktnih pozicija radi kontrole nezadovoljstva i održavanja privida otpora. Primjerice, višegodišnje neuspješno lupanje po Pupovcu, po „velikosrbima“, „komunjarama“, „jugoslavenčinama“ „sorošovcima“, bez jasnoga adresiranja štetočinstva njihovih političkih i društvenih aktivnosti isključivo na vlast Republike Hrvatske i državni poredak, koja sve te štetočine generira, omogućava i podupire, ili u najkraće – ne sprječava njihov utjecaj na najvažnije pravce društvenoga razvoja, samo jača Pupovca i tu destruktivnu gomilu, stvarajući od njih moć koju realno nemaju. A slabi nadu i vjeru nacije u mogućnost promjena, troši golemu energiju, i razvija sve veći defetizam i nesigurnost. Zbog toga je izuzetno bitno nacionalnu energiju efikasno i proporcionalno koristiti. Jer znakovi kao ovaj iz Rusije naših nogometaša, neće se događati svaki dan.

To je praiskonski povijesni paradoks i nužno ga je odmah početi razbijati u Hrvatskoj, jer uz sve ostale štetne posljedice – rezultira navikavanjem ljudi i nacije na poremećene odnose.

A snaga za to u Hrvatskoj – ima, ljudi danas vjeruju u moć dobra.

Zato je nužno bez okolišanja postaviti pitanja – personalnim simbolima toga praiskonskog uporišta.

III. Šutnja pobjednika

Kako je moguće da ratnici i veterani Hrvatske vojske, prije svih njihove ratne vojskovođe, današnji generali u Generalskom zboru, ne podignu svoj glas i ne upozore na neviđeni cinizam i paradoskalnost režima, koji godinama zabranjuje sjajnom umjetniku i afirmatoru nacionalnog pobjedničkog identiteta Marku Perkoviću Thompsonu nastupe i besramno progoni njegove pjesme, slušatelje, poklonike, time i golemu većinu hrvatskoga naroda, a s druge strane jednome drugome sjajnom glazbeniku, Oliveru Dragojeviću, koji baš nikada ničim nije pripadao režimima i politikama, svim državnim sredstvima pokušava ukrasti nacionalnu slavu i zasluženo pravo na oliverovsku smrt, slaveći svoje uspomene na njegovu veličinu pred zgranutim stotinama tisuća ljudi? Kako je moguće da isti ljudi Thompsonu zabranjuju nastupe, a uz Oliverov odar šalju ratne brodove i proglašavaju dan sućuti, koji do jučer nikada nigdje nije postojao?

Moguće je – jer lažu.

Jer – lešinare.

Nas, ne Olivera, jer njega ne mogu, isuviše im je nedostižan.

Mogu, jer se i oni koji bi trebali vrisnuti do nebesa na taj bezobrazluk, nastoje podvući bar djelomično pod slavnoga Olivera i uspomene svih nas. Dovoljno je pogledati perverzne napise nedostojnika spomena veličina, s klasičnim hijenskim zovom, iz kojih po svojoj prekrasnoj i iskrenoj dimenziji izdvajam kratak literarni osvrt Dinka Dedića na portalu Velebit, uz još pokoju iznimku, kao kolege Javora Novaka na hkv hr. Konačno, koga briga kakav je Jandrokovićev ili Plenkovićev dojam o Oliveru, jesu li ili nisu odrasli slušajući njega ili Đorđa Balaševića i Zdravka Čolića?

Nisu oni pozvani ni plaćeni biti glazbeni kritičari, niti službeni esteti, njihov posao i poziv nije govoriti pred televizijskim kamerama nekoliko dana svoje dojmove, pa ispada da je Oliver živio i umro samo da bi oni ispričali svoje priče, nego u Hrvatskoj uspostaviti redodrživih i legitimnih vrijednosti koje je značio Oliver, i zbog čega je bio velikan. A rade sve suprotno od toga.

On je zato velik, oni su njegova suprotnost.

To je potpuno jednak paradoks kao slavljenje pokolja nad Hrvatima u Srbu, pa za deset dana, Dana pobjede nad nasljednicima – koljača.

IV. Ratni pobjednici i postratni gubitnici

Kako je moguće da ratni zapovjednici HV-a i policijskih postrojbi ne pozovu sve veterane svoje vojske i zatraže zaustavljanje toga suludoga kompromitiranja države, nacije i svojih temelja, ratne pobjedničke simbolike i nacionalne slobode, da ohrabre i javno stanu uz Predsjednicu da tragom svojih riječi Deutsche Welleu politički okupi svoj naroda na svim područjima, onako kako je čvrsto stala iza nacionalne simbolike, ljudi i vrijednosti pjesama koje hrvatski narod slavi, u ovome slučaju Marka Perkovića Thompsona?

Ovo je trenutak kad trebaju iskazati veću hrabrost i odanost časti nego za vrijeme rata, a znam da mogu, jer osobno poznajem čitav niz krajnje časnih ljudi među njima. Vrijeme je da upravo ratni pobjednici danas izbjegnu sve glasnija šaputanja o kompromitantnim zakulisnim savezima, koja postaju sve neugodnija po njihovu ratnu slavu, pa i osobnu čast. Početkom rata ih većina nije imala nikakav društveni status, nisu mogli puno u tom pogledu izgubiti, a danas mogu. Vjerojatno zato i šute i kompromitiraju svoju ratnu slavu.

Sve to zajedno, počevši od primjera koje sam naveo iz riječi izraelskoga predsjednika, preko čitavoga niza paradoksa kojima svjedočimo, do otvorenog divljaštva i bezobrazluka opskurnih prolaznika hrvatskim društvom i javnošću, koji svoje pozicije među istim polusvijetom utvrđuju uvredama na hrvatski račun, silno slabi stvarni međunarodni položaj Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.

A perverznu paradigmu Srba dnevno metastazira u sve elemente naših života.

V. Paradoksalna „pristojnost“ Šerbedžijine supruge Udovički

Do koje je mjere došla razina bezobrazluka pripadnika te i srodnih struktura, najbolje govore riječi Šerbedžijine supruge Lenke Udovički, koja komentira aktualni trenutak u Hrvatskoj riječima: „Desnica i destruktivne snage nadiru, a pristojni ljudi se povlače i šute“!? Žena koja sa svojim privatnim kazalištem, nikad i nigdje potvrđene vrijednosti u konkurentskim odnosima, bez ikakvih uređenih standarda, godinama živi kao kraljica na Brijunima tjekom cijeloga ljeta, koristeći sve moguće resurse i povlastice hrvatske države, lokalne istarske samouprave, pa čak i vojne resurse, te uz goleme financijske benefite iste te države, kojoj se sa stotinjak mahom Srbijanaca, navodnih i stvarnih glumaca, te sve redom izrazito antifašizirane i anacionalne kaste u Hrvatskoj poznatije kao kulturnjaci iz neojugoslavenske revolucije protiv Hasanbegovića, doslovno ruga u lice hrvatskome narodu, usuđuje se govoriti o – pristojnosti! Žena i struktura, koja primjerice čini potpunu simboličku i vrjednosnu suprotnost Oliveru, a ispod krokodilskih suza za Olivera i posmrtnih počasti, Udovički i tu palanačku kamarilu godinama podupire državnim politikama kao uzore nekoga novoga društva. I tako se praktično upravo država ruga i Oliveru i hrvatskom narodu.

Zato i Udovički uzvraća ruganjem i nasrtajem na odgojnu komponentu Hrvata.

I sve nacionalno svjesne Hrvate, ponosne na svoj identitet, automatski proglašava – nepristojnima.

Bez radikalnih promjena u samoj strukturi temeljnih službenih vrjednota i standarda u zemlji, u samome izvorištu pristupa državnim funkcijama, neće biti iskoraka iz ovoga paradoksalnoga društvenoga gliba, a Hrvatska će sve ubrzanije propadati. Nikakvi zrakoplovi, nikakva suradnja s Amerikancima ili Izraelcima, neće pomoći, jer Hrvatska nema ni jedan jedini uređen i legitiman zahtjev u pristupu tim partnerstvima. Sve se svodi na – plaćanje prijateljstva i teške, pa i pogubne kompromise, koje čak saveznici često i ne traže, ali neće se ni ubiti mijenjajući pogubne navike hrvatskih dužnosnika i državne politike. Ljudi su naučeni da to nije njihov posao.

I, usprkos što znaju i kad znaju za krivotvorine, neće nam oni riješavati probleme u zemlji, sa Srbijom, s Bošnjacima, a normalno je da naše slabosti iskoriste za svoje interese.
Uzmimo novi primjer.

Prošlogodišnji, a posve izgledno i ovogodišnji.

VI. Zašto strani veleposlanici ne dolaze u Knin?

Taj međunarodni položaj Republike Hrvatske će se vrlo vjerojatno potvrditi i na državnoj proslavi u Kninu, proslavi najvažnijega državnoga praznika u memoriji hrvatskoga naroda, koji ga je prometnuo nakon stotina godina podčinjavanja, pobjeda za tuđi, pa i neprijateljski račun kao 1945. godine i političkog gubitništva, u – pobjednički politički narod. Proslavu u Kninu prema javno dostupnim informacijama, a tragom novinarskih pitanja prošle godine – zašto nije bilo stranih veleposlanika, organiziraju već godinama nekolicina ministarstava, ono branitelja, obrane i unutarnjih poslova, kao da ta ministarstva djeluju kao posebne države, s vidljivim pokušajem da se sama država izuzme iz te organizacije, iako svi, i predsjednica države i predsjednik Sabora i vlade, sudjeluju uvijek na toj centralnoj proslavi? Usprkos pobjedi Hrvatske vojske i policije, Oluja je bila pobjeda hrvatskoga naroda, pa je obvezno, logično, primjereno i nužno – da predsjednica države i predsjednik vlade, s predsjednikom Sabora budu personalni nositelji te organizacije. To je primjerena razina organizacije i afirmacije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Navedena ministarstva mogu samo, kao i sva ostala, operativno provoditi odluke najviših organa države. A ne biti – organizatori, prebacujući odgovornost s jednog na drugo zbog već znakovitoga bojkota stranih veleposlanika. Jer, zašto bi manje zahvalni i ponosni bili u ostalim ministarstvima i državnim institucijama od navedenih ministarstava, pa i zbog činjenice da se recimo ministirici Divjak, Pejčinović, Marku Paviću ili ministru Ćoriću, te katoliku Kuščeviću na taj način oduzima pravo na nacionalni ponos i službenu zahvalnost, a jedva čekaju u svakoj prigodi ga pokazati i potvrditi. Jel tako?

Što mislite zašto se ustalila praksa da organizatori i odgovorni za sve budu samo ta ministarstva?

Zato da se država ne bi kojim slučajem potpuno identificirala s Olujom i da bi stvorila pretpostavke za potpuno odreknuće u nekom budućem trenutku, kao što se u ostalom odrekla i Tuđmanovoga suverenističkoga pokreta devedesetih. Jer odreknuće mora biti cjelovito i neće zastati na jednome detalju ili elementu, pa se ne treba zanositi da se to neće dogoditi.

Hoće.

Zato dakle, da nitko ne bi mogao s odgovarajuće razine biti odgovoran i zahtjevati, a ne samo pozvati ih, nego upravo zahtjevati kao minimum pristojnosti, svim veleposlanicima akreditiranim u Hrvatskoj, da imaju biti na mjestu proslave u državnome protokolu. Takvom organizacijom se drži odstupnica od narodne proslave i stvarnih težnji naroda, otvara se prostor za neku buduću potpunu i konačnu pobjedu i prevlast u svakome pogledu, naročito u interpretativnom i identitetskom, snaga poraženih Olujom. A nesmetano djeluju godinama, sa snažnom potporom države, državnih saveznika u svijetu, šireći svoj utjecaj na doslovno svaki sustav i podsustav hrvatskoga društva, a naročito na medije, kulturu i obrazovanje.

VII. Kome i zašto će biti zahvalan Plenković, kome partner mu Pupovac?

Kakva je to proslava slobode, jednoga naroda, koju organizira jedna suverena i bar minimalno slobodna država, u kojoj ne sudjeluju njeni specijalni gosti iz država i naroda s kojima imamo savezničke odnose? U međunarodnim odnosima takvoga slučaja – nema.

Kao što nema primjera da predsjednik vlade navodno slavi pobjedu nad svojim ključnim partnerom u vlasti, koji tu pobjedu otvoreno naziva zločinom. Uvijek i jedino se takvo ponašanje veleposlanika tumači kao nepriznavanje, a u ovome slučaju radi se o nepriznavanju pobjede za slobodu hrvatskoga naroda i opstanka njegove države, što, da paradoks bude veći – upravo ta država potiče.

Plenkovićev partner Pupovac iz Srba poručuje više nego jasno – ne prihvaćam hrvatsku državnost, jer je upravo Srb već simboličko mjesto srpskoga otpora prema svakoj hrvatskoj državnosti. Srb je politička negacija Oluje.

Iako je, usprkos pokušajima pravne kriminalizacije, Oluja ostala čista akcija u međunarodnom pravnom poretku, iako je svetinja u hrvatskom srcu, ovakvim državnim ponašanjem sve više postaje politički sporna, a to je put do političke međunarodne kriminalizacije. Hrvatska si takav poguban pravac ne smije više dopuštati niti u jednome segmentu.

Sve te okolnosti i paradoksi silno otežavaju rad i iskorake predsjednice Republike, ali i otvaraju joj golemu nacionalnu i državničku šansu, gotovo istu i potpuno usporedivu s Tuđmanovom, a u mnogim elementima i većom.

VIII. Predsjednica javno prigrlila Thompsona i svoj narod

Predsjednica je Republike, usprkos čitavome nizu ozbiljnih zamjerki na neke njezine političke postupke, pa i one strateškoga značaja, kao što je nekritička potpora reformi obrazovanja ministrice Divjak, a zapravo iza – Jokićevoj umotvorini, te divljanju antife u tom prevažnom nacionalnom sektoru, zatim tihoj potpori Istanbulskoj konvenciji, tijekom državnoga posjeta predsjednika Izraela, te pogotovo intervjuom Deutsche Welleu, pokazala da razumije trenutak i da ne namjerava spavati u ovako presudnim vremenima. Nadam se samo da to neće zloupotrijebiti kao Plenković pitanje ratne odštete Srbiji, kad je ona ugostila Vučića. Meni se ipak čini da je ona shvatila poruku gotovo milijun Hrvatica i Hrvata, koji su izišli pozdraviti hrvatske nogometaše diljem svijeta, što pri dočecima, što u navijačkim zonama tijekom utakmica. To nisu bile navijačke poruke. To je bila upozoravajuća poruka državnim dužnosnicima, koju Kolinda Grabar Kitarović može shvatiti, jer ima refleks za to i nije stasala u stakleniku, a primjerice Plenković ne može, ponajprije jer se ne zna ponašati izvan zaštićenih staklenih zidova.

Predsjednica griješi, a teško je razaznati je li to ukorijenjena matrica kompletnoga hrvatskoga političkoga sustava, čak i čitavoga niza slobodnomislećih ljudi, koji se ne usuđuju iz različitih razloga prezrjeti tzv. antifašizam kao malignu platformu za pokoravanje hrvatskoga naroda, do njegovoga potpunoga uništenja, što šalje poruke, koje govore o stvaralačkom pomirenju antifašizma i oslobodilačkoga domovinskoga rata, odnosno proglašenju samostalne države. Ja ne znam je li to Tuđman istinski mislio, ili je njegov pokušaj takvoga javnoga pomirenja bio samo nužno zlo, ali – zlo je svakako.

A upravo na tom zlu nastaju paradoksi o kojima govorimo u ovoj analizi.

Svi bez izuzetka, jer su po definiciji izraz poremećenih društvenih standarda, koje u svim društvima uspostavlja na načelnoj razini – država.

Nemoguće je pomiriti dvije totalne suprotnosti, a antifašizam na hrvatski način s pipcima iz Srbije i lijevoliberalnim silnicama iz svijeta, nije ništa drugo nego – platforma uništenja hrvatskoga naroda. A proglašenje i obrana države je platforma spasa od toga antifašizma.

IX. Antifašizam nije temelj, nego negacija Dana pobjede i domovinske zahvalnosti

Pokušavati kroz državnu potvrdu antifašizma kao ultimativne političke platforme, navodno zaštiti dobru namjeru i istinske porive tisuća ljudi, koji su pogotovo pod talijanskom okupacijom ustali u obranu svojih domova i zemlje, izrazito je naivan i štetan pokušaj izdvajanja navodnoga istinskoga antifašizma iz zločinačkoga poretka koga simbolizira današnji Srb, koji je totalno kompromitirao taj pokret, prevario ljude, a preživjeli pripadnici su danas, koliko ih ima – svi od reda pristali, što silom što milom, na uništenje svoga hrvatskoga naroda pod tim režimom. Ne može se na taj antifašistički oslobodilački pokret, koji je rezultirao polustoljetnom neslobodom hrvatskoga naroda, primjeniti jedno načelo, a na pripadnike Hrvatskih oružanih snaga, ustaše i domobrane drugo, pa jednima priznavati službeno dobru namjeru i danas ih politčki afirmirati, iako je njihov pokret završio u genocidu nad hrvatskim narodom, a druge osuđivati i sa stanovišta dobre namjere i želje da ostvare i obrane slobodu svoga naroda u bilo kakvim okolnostima, prvenstveno od koljača iz Srba, koji su svoj pohod nastavili tjekom antifašističke vladavine, te brutalnom zločinačkom agresijom na hrvatski narod devedesetih.

Načela su načela.

Zato je danas u Hrvatskoj smrtonosna zabluda davati ikakvu šansu bilo čemu što se krije ispod te antifašističke platforme, jer je ona industrija za proizvodnju povijesne genocidnosti hrvatskoga naroda, za „ukorjenjivanje zmije“. Na to hrvatska država ne smije pristati.

A pristaje u Srbu.

I na tisuću manje uočljivih detalja, kao što je primjerice zabranjivanje jednoga umjetnika, a neiskreno veličanje drugoga, iako im ni po čemu ne pripada.

S druge strane, poznato mi je da je upravo Kolinda Grabar Kitarović svojim ugledom kod izraelskoga predsjednika snažno utjecala na njegov pripremljeni govor, te uspjela bar u egzaktnim navodima u tom govoru, izbjeći izraelsku potvrdu srpskih epohalnih krivotvorina u Jasenovcu, iako ju je Izraelcima i cijelome svijetu potvrdila upravo hrvatska držva preko Josipovića, kao i hrvatska historiografija preko čitavoga niza povjesničara, počevši od nadripovjesničara pokojnoga Slavka Goldsteina, do nadriznanstvenika Ive Goldsteina, prema riječima profesora Miroslava Brandta. To nije malo, vrijedno je poštovanja, ali daleko je od dovoljnoga.

X. Podmukli udari HTV-a na Kolindu Grabar Kitarović

Nije za to odgovorna Kolinda Grabar Kitarović, iako će biti ukoliko ne bude pokušala utjecati sustavno na spriječavanje krivotvorina o svome narodu sa službenih državnih i javnih institucionalnih pozicija u Hrvatskoj, i bude seu okviru takvoga poretka oslanjala samo na svoje sposobnosti i utjecaj u kontaktima sa stranim državnicima. Pripadaju joj zasluge i zbog toga, i zbog činjenice da je pred izraelskim državnikom javno upozorila na krivotvorine i političku zlouporabu jasenovačkih i svih drugih žrtava II. svjetskog rata u NDH, te na činjenicu da je upravo hrvatski narod devedesetih godina pretrpio strašnu agresiju i podnio goleme žrtve za svoju slobodu upravo od krivotvora jasenovačkih žrtava.

Konačno, prije odlaska u Jasenovac, Izraelac se na Mirogoju poklonio žrtvama oslobodilačkoga domovinskoga rata, ali i to je ispod bubnjeva o njegovom posjetu Jasenovcu ostalo praktično u medijskoj ilegali. Prešućivanje rečenice izraelskoga predsjednika o „ukorijenjenoj zmiji“, vrlo nizak i gotovo pa ilegalan intenzitet objava o posjetu Mirogoju, posve se uklapa u manje više otvorenu podmuklu kampanju HRT-a protiv predsjednice od kada je na čelu države. A HRT ne navodim kao izolirani incident, kao što u tom smislu nisam naveo ni jedan jedini primjer u ovoj analizi, nego isključivo kao sastavnicu – sveukupne zakonitosti uništenja hrvatske državnosti. U ovim slučajevima Predsjednicu se skrivanjem informacija pokušava kompromitirati kod njenih birača i nacionalnoga tijela, a u drugim slučajevima ismijati njen međunarodni ugled. Primjerice, nakon njezinoga sudjelovanja u ceremoniji proglašenja pobjednika Svjetskoga prvenstva, HTV je u svome Dnevniku istaknuo značajan svjetski odjek njezinoga nekonvencionalnoga ponašanja, navodeći podmuklo egzotične države – Peru i Bangladeš!?

Pa se pitamo zašto HTV nije spomenuo riječi Izraelca, kojima Josipovića dovodi na rub nacionalne izdaje urbi et orbi. Zato što je HRT -Josipović.

A Josipović je – Srb.

A Andrej Plenković puno opasnija politička kopija.

XI. Kako i s kojim osloncem Kolinda Grabar Kitarović može obraniti Hrvatsku danas?

Kolinda Grabar Kitarović danas nema ni jedno bitno uporište u državnim politikama za ozbiljniji iskorak iz toga luđačkoga okruženja. Niti u takvim okolnostima ima bilo kakve šanse napraviti ono što je nužno. Ali, doček nogometaša joj je pokazao da ima golemo i neiscrpno izvoriše snage u hrvatskom narodu, koji ne pjeva forme radi –

Zovi, samo zovi……

I za to joj ne treba posrednik, niti Plenkovićev HDZ, kojemu više nitko ništa ne vjeruje.

Neka zove.

Koliko god hrvatskom narodu treba simboličko uporište na vrhu države, toliko državniku treba takvo očekivanje naroda. A jasno je izrečeno dočekom nogometašima. I treba se janso distancirati od performansi umirućega režima, koji nema više ni jedno jedino legitimno uporište, izuzev očajničkih pokušaja prjevara, koje mu se razbijaju o glavu, pa je nužan slijedeći korak priprema sigurne i što bezbolnije odstupnice kao i početkom devedesetih godina. Samo, na toj finti se ovaj put ne smije pasti, a predsjendica upravo mora pokazati otklon od tih pokušaja.

XII. Riječi „ja stojim iza toga“ pretvoriti u programsku platformu – Ovo je Hrvatska

Njezina poruka putem Deutsche Welle o Marku Perkoviću Thomsponu je izvrstan potez, a riječi – ja stojim iza toga, očiti su znak da razumije trenutak i ulijevaju državničku nadu. I to treba vrednovati, ohrabriti ju, dati joj potporu čak i usprkos grješaka koje sam spomenuo, jer to je mogući pravac stvaranja pretpostavki – dobre, jake, moćne države hrvatskoga naroda. Pogotovo u kontekstu riječi i poruka izraelskoga predsjednika, koji je jasno Hrvatskoj rekao, tko je, kako i kada zagadio svijet krivotvorinama o hrvatskom narodu, i zašto strani državnici dolaze u Hrvatsku s porukama koje je i on donio. To je dijagnoza, Izraelac nam ne treba rješavati probleme, to svatko razuman zna. Treba takve onemogućiti. Sve dok Kolinda Grabar Kitarović pokazuje volju za iskorakom, sve dok je spremna makar i detaljom utjecati na divljačku harangu u Hrvatskoj, suzbijati ju s najviše državne pozicije, a usprkos nadležnostima, riječi s te pozicije imaju golemu snagu, valja ju poduprijeti, istaknuti ono dobro i pokušati utjecati na njen tim, nju i javnost – kako bi se ispravilo ono što nije dobro. Ne smije ju se u tim pokušajima ostaviti na antifa streljani.

Ključni iskorak Kolinde Grabar Kitarović bio bi, kada bi jasno i glasno ukazala na nužnost potpune političke integracije hrvatskoga naroda odmah, bez obzira gdje naši državljani žive. To je jedini pravac rješenja, jer je neodrživo da se primjerice predsjednika Republike bira jednakim političkim pravom svakoga hrvatskoga državljanina, da će se na taj način birati zastupnici u Europski parlament, a Sabor, koji je istinski suveren prema ovlastima u državnome poretku, jer donosi zakone, isti ti državljani biraju na strahovito diskiminatorne načine s isključivanjem praktično pola hrvatskoga naroda iz procesa upravljanja nacionalnom državnošću. U tom segmentu se krije moć antife i neprijateljskih platformi u Hrvatskoj, u tom elementu nastaju i metastaziraju paradoksi o kojima sam govorio. Svi s istim potpisom. Tu je bit svega i to se mora promjeniti, nakon čega ništa u Hrvatskoj neće biti isto. To nije domet Željke Markić i saveznika joj Podolnjaka, čija je vizija prema predloženim izmjenama izbornoga sustava buvljačka, a borba protiv establišmenta takva da nikada ne prestane, ostane bez rezultata i u biti održava postojeće stanje prividom konflikta angažirajući i usmjeravajući golemi nacionalni potencijal u beskorisnost, i u konačnici – gašenje. To su zorno pokazali odnosom prema referendumskoj inicijativi protiv Istanbulske ekoncvencije, koju su pokušavali minirati na svakom koraku od trenutka objave. Ne zaboravimo, Istanbulska konvencija je – režim.

Ljude, najbolje umove treba pozvati bez zadrške i najaviti snažno nove državno-političke pravce, integrirane u tri riječi – Ovo je Hrvatska. Bez HDZ-a Andreja Plenkovića, jer to nije HDZ s početka devedesetih, nego njegova simbolička i programska negacija. A bez toga se ništa ne može bitno popraviti ili preusmjeriti, pri čemu će i najveći osobni politički uspjesi u kontaktima s drugim državama, biti samo ukras bez ozbiljnih pozitivnih posljedica na sudbinu hrvatskoga naroda. Ta sudbina upravo je bit i smisao svake dobre politike.

Rijetki su trenutci u političkoj povijesti naroda kad jedna osoba dobije takvu šansu kao što ju danas ima Kolinda Grabar Kitarović. Hoće li ju znati i htjeti iskoritistiti, isključivo ovisi o njoj. S njom bi bilo lakše, rizici od kaotičnog stanja manji, ali svejedno će se dogoditi uz ovu ili onu cijenu.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari