Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Predsjednice, Hrvatskoj treba savjetnik za Križni put, a ne za holokaust!

Objavljeno

na

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Naučeni smo na različite poruke hrvatskih političara, a posebno, na žalost, na poruke koje javno ukazuju na jedno značenje i načelo, a iza njih se nakon nekog vremena otkrije sasvim druga – politika. Hoće li tako biti i sa sklanjanjem Titove biste s Pantovčaka? Piše Marko Ljubić za Dnevno.hr

Najavom da će u svom uredu utemeljiti mjesto i funkciju savjetnika za Holokaust, Predsjednica Republike Hrvatske je definitivno otišla predaleko od svojih programskih predizbornih najava i načela, a još dalje od nada hrvatskoga naroda.

Nemoguće je iz konteksta te najave izostaviti prva pitanja koja je kao novoizabrana predsjednica dobila dan nakon izbora na svim nacionalnim televizijama. Sva pitanja su se svodila na jedno – hoće li i kako biti predsjednica hrvatskih državljana koji su glasovali za Josipovića? U hrvatskim političkim okolnostima u takvom razmišljanju se krije strahovita podvala, nikako zbog svjesne pokvarenosti novinara koji postavljaju takvo pitanje, već zbog nametnutih okvira političkoga djelovanja u Hrvatskoj. To su okviri potčinjenosti, okviri trajne sumnje u humanističku, društvenu i civilizacijsku zrelost hrvatskoga naroda i okviri koji u stvarnom smislu znače – okove. Tim pitanjem se sugerira arbitrarnost manjine u Hrvatskoj nad kompletnim društvenim životom zemlje. O tome sam pisao u posljednoj kolumni i pozdravu “Za dom spremni”.

Antinacionalna vanjska politika Milanovićeve Vlade

Osnovna poruka prošlih predsjedničkih izbora je da je većini hrvatskoga naroda strahovito dosadilo svakodnevno bombardiranje lažima o hrvatskoj ustaškoj guji, fašizmu, nekulturi, neciviliziranosti, o hrvatskoj zločestoći, prljavoj povijesti. Hrvatskome narodu je gotovo do krajnje granice, izjednačive s velikosrpskim pritiskom početkom devedesetih godina, dosadilo – pravdati se i dokazivati nekome koga niti ima razloga cijeniti, niti ima smisla uvjeravati. Pitanje je zdravoga razuma to bilo shvatiti.

Politika se osmišljava i odvija na više razina. Postoji načelna razina, ispod nje je programska, a daleko ispod nje svakodnevna, koja je uvijek ishodište načelne. Ako svakodnevnica ne valja, ne valjaju ni načela. To je sva istina. U pravilu se ova svakodnevna, bez obzira o čemu se radilo, nastoji opravdati načelima ili narodski rečeno visokom politikom. Krajnje je vrijeme u Hrvatskoj načela učiniti svakodnevno dostupnim i razumljivim.

Treba prestati današnju Republiku Hrvatsku u čitavome nizu konkretnih političkih pitanja uspoređivati s Amerikom, Britanijom, Njemačkom, Rusijom. Ni u jednoj od tih zemalja ministrica vanjskih poslova ni u ludilu ne može voditi antinacionalnu vanjsku politiku, ni u jednoj od tih država nikada nećete čuti da predsjednik Vlade otvoreno višekratno laže o globalnoj genocidnosti svoga naroda, ni u jednoj od tih država nećete čuti da njen predsjednik izvan njenih granica osudi svoj narod kao što je to Josipović uradio više puta. U Hrvatskoj je to postalo pravilo.

Kolindin program se ne smije prilagođavati Josipovićevim glasačima

Zbog toga politička načela u Hrvatskoj danas moraju biti bitno jasnija a razlika između načelne, programske i svakodnevne politike dokučiva većini hrvatskoga naroda. Vrijeme bianco potpisa je u svekolikoj krizi hrvatskoga društva odavno prošlo.

Pitanje s početka teksta koje su novinari upućivali Kolindi Grabar Kitarović prvog dana nakon izbora je logički nastavak pogubne političke poruke odnosno alibi načela – biti ću predsjednik, predsjednica svih građana.

To načelo bi imalo i svrhu i opravdanost kad bi se ti “svi” ponašali kao građani Republike Hrvatske. Ne ponašaju se. Ne može građanin jedne zemlje sijati žito na njenome tlu, a moliti Boga da kiša pada na neprijateljskom ili susjednom. Niti se građanske obveze svode na plaćanje poreza, kao što često ističu današnji “antifašisti”. Dakle, program koji je podržao hrvatski narod i načela koja je simbolizirala u najavi Kolinda Grabar Kitarović ne smiju se prilagođavati onima koji ih preziru ili mrze. Sasvim suprotno. Oni se moraju potčiniti tome programu i tim načelima. To je demokracija. To je nacionalna politika. To je suvremena politika.

Načela koja je personalizirao Josipović bila su potpuno neprihvatljiva ljudima koji su glasovali za Kolindu Grabar Kitarović. Načela koja je ona simbolizirala bila su potpuno neprihvatljiva golemoj većini Josipovićevih birača.

Kada banalni incident postane državna politika

Kako je onda moguće ujediniti ta načela? Nije moguće.

Demokracija i jest najbolji sustav ostvarivanja i realizacije vlasti u jednom društvu upravo zbog toga što osigurava vlast i načela prije svega, većine naroda u jednoj zemlji.

Jedna kadrovska pogreška je uvijek sitnica, druga je opet sitnica, treća je – sustav.

Hrvatski narod kaže da je u sitnicama vrag.

Primjera radi, kada je prvi put neki hrvatski Srbin u ime navodne ili stvarne uefine kontrolne udruge dojavio “incidente” s pjesmama na stadionima, počevši od “Lijepa li si”, do poklika “Za dom spremni”, to je mogao biti, i s obzirom na reakcije bilo je, zabilježeno kao banalan incident. Onoga trenutka kada se njemu pridružio drugi hrvatski Srbin, ministar športa u Milanovićevoj vladi, taj banalni incident postao je državna politika. Posljedica toga je danas da reprezentacija Hrvatske ne može igrati nogomet pred svojim narodom. Situacija je takva trenutno da će ili hrvatska nogometna reprezentacija biti izopćena ili hrvatski narod – smijenjen. Što mislite kamo ta dilema vodi?

Tko tu koga – vara?

Sve ovo sam naveo kako bih upozorio na istu političku i logičku konzistentnost, ali i državotvornu nedosljednost u nekoliko postupaka predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Imenovati Josipovićevog ključnog čovjeka u Uredu na drugo najvažnije mjesto svoje administracije moglo je značiti, prvo, da je taj čovjek izuzetnih kvaliteta, drugo, poruku biračima koji se nisu slagali s njenim političkim načelima, da je ona pomirljiva. A moglo je značiti i da Kolinda Grabar Kitarović ne promišlja ozbiljno svu dubinu krize hrvatskoga društva, dubinu razarajućih efekata antinacionalne politike prethodnih godina, niti značaj hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Niti je taj čovjek po javno objavljenim faksimilima njegovih pisama izuzetnih kvaliteta jer su zorno pokazale dramatičnu nepismenost, niti je personalni kontinuitet kojim je pokušala poručiti Josipovićevim biračima izraz nacionalne pomirljivosti. Nas svakodnevnica uči, a i suvremena hrvatska povijest, da ti ljudi takve postupke i poruke tumače kao – slabost.

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Uz sve ostalo, oslanjajući se na reciklirana imena, pokušavajući promovirati neophodno nacionalno jedinstvo, predsjednica preko imena Josipovićevoga šefa kabineta, zatim Željke Antunović kojom se javno špekulira, a pogotovo najavom utemeljenja savjetničkoga mjesta za Holokaust, šalje poruku kako je spremna prevariti svoje birače.

Egzotika visoke politike

Javnost je više manje ogorčena odustajanjem od predizbornih najava i poruka koje je Kolinda Grabar Kitarović slala hrvatskom narodu, prije svega onih koje su bile upućene tisućama stručnih, nepoznatih i mudrih ljudi na hrvatskim sveučilištima, institucijama i u konačnici – na Zavodu za zapošljavanje. Tisućama ljudi u Hrvatskoj i iseljeništvu Predsjednica je poručila jasno i glasno da vjeruje u njih, a u presudnim trenucima kada može donositi odluke bira i imenuje kadrove uz koje ne stoji kao ključna oznaka ni stručnost ni nacionalna prepoznatljivost. Da se u današnjim političkim strukturama nalazi kritična masa ljudi na koje se u promjenama može računati, ne bismo bili u krizi. Dakle, izvorište ideja, nove politike i stručnosti je većinom van današnjih političkih struktura. Jasno je da Kolinda Grabar Kitarović mora djelovati u realnim okolnostima, ali mora ih i – mijenjati. Prije svega ovo drugo.

Netko će to sve pokušati prezentirati kao egzotiku tzv. visoke politike. Netko će nakon toliko čekanja svježeg vjetra s Pantovčaka imati beskrajno strpljenje. Stvari su na kraju ipak jednostavne. Nikakva visoka politika ne može ničim pokriti, niti opravdati strateško partnerstvo s Velikom Britanijom, nikakva visoka politika ne može opravdati bezuvjetno relativiziranje prošlosti sa Srbijom, nikakva visoka politika ne može ovo što Pupovac i hrvatski Srbi danas čine, učiniti djelom hrvatske državotvornosti. Jednako kao što otrovni otpad ne može oplemeniti bistar planinski potok.

Nema kompromisa sa Pupovcem

Nije dakle samo problem kadrovska politika koju vodi u nekim segmentima Kolinda Grabar Kitarović, iako je to jedan od ključnih političkih elemenata svake politike. Kadrovi i poruke su politika. Sve ostalo je prevara. Koliko god bilo sporno ime nekakve ravnateljice memorijalnog centra Jasenovac na mjestu savjetnice za Holokaust, primarni problem nije ta žena, već uspostavljanje savjetničkoga mjesta za holokaust u kontekstu realnih političkih i društvenih odnosa u Hrvatskoj danas. Tko god bio taj savjetnik.

[ad id=”68099″]

Gledati to van konteksta je neozbiljno i smiješno.

A kontekst je ovakav. Na čelu hrvatske Vlade je čovjek koji je više puta urbi et orbi ponovio da je hrvatski narod povijesno najodgovorniji za ideju i metodologiju zločina holokausta, naglašavajući kako je Jasenovac bio prvo programirano stratište tadašnje Europe. Hrvatskim medijima upravljaju u golemoj većini nakladnici, direktori, urednici i autori, koji promoviraju svakodnevno dijelove hrvatske mračne prošlosti kao dominantno obilježje hrvatskoga naroda, koji dnevno uništavaju svu identitetsku simboliku nacije i koji promoviraju sve što je u radikalnoj i destruktivnoj suprotnosti s autentičnim vrijednostima hrvatskoga naroda. Pri tome je oštrica usmjerena na kršćanstvo.

To je kontekst u kojemu je Kolinda Grabar Kitarović izabrana, u kojemu je Josipović smjenjen. To je kontekst u kojemu je ona postala nacionalna nada.

Predsjednica jako griješi ako misli da zbog pretežite javne precepcije tog konteksta mora raditi bitne kompromise prema njegovim nositeljima. Ne smije.

Jer, ni jedan kompromis neće učiniti prihvatljivom politiku Milorada Pupovca, srbijanskoga rukovodstva, ni jedan kompromis neće od Teršeličke i Pusića učiniti političke Hrvate, niti će bilo kakav kompromis od tih snaga učiniti silnicu nacionalnoga razvoja.

Je li holokaust zaista nacionalni prioritet?

Zbog toga je posve pogrešno, bez obzira na trenutnu snagu javnoga utjecaja, polaziti od defanzivne pozicije. Odgovarati na stalne srpske provokacije, odgovarati na provokacije srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, odgovarati na provokacije i zahtjeve navodnih antifašista je i glupo i destruktivno. Snaga i demokratičnost države je u sprječavanju tih provokacija. Ako je namjera uspostavljanja savjetnika za holokaust na vrhu hrvatske države pokušaj da se današnje “antifašiste” eliminira sa scene svjetski neupitnim pojmom, onda je to tek pogrešno. Jer upravo takav savjetnik na Pantovčaku potvrđuje njihovu antihrvatsku politiku i znači potvrdu Josipovićevih i Mesićevih upozorenja svijetu o opasnosti hrvatskog suvremenog “fašizma”. A to je matrica velikosrpske politike.

Uspostaviti savjetnika za holokaust, a pri tome imati posve otvoreno pitanje tragičnog egzodusa hrvatskoga naroda nakon 1945. godine, zapravo je prihvaćanje defanzivne i gubitničke pozicije, prihvaćanje statusa krivca, bez relevantnih povijesnih činjenica, ali i bez ikakvog razumnog uporišta u suvremenim potrebama i interesima hrvatskoga naroda.

Hrvatska država može rješenju globalnih problema pomoći prvenstveno rješavanjem problema i pitanja relevantnih za svoje društvo i u svojim okvirima. Ne imati potpuni društveni, politički i nacionalni konsenzus o tome kakav smo rat vodili braneći se od srpske agresije, ne znati odgovoriti na svakodnevne provokacije neskrivenih neprijatelja hrvatskoga naroda u zemlji, a najavljivati holokaust kao državni prioritet je tragikomično. I ozbiljan znak nedostatka jasne vizije za revitalizaciju nacionalnih političkih potencijala.

Autor: Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari