Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Predsjednice, Hrvatskoj treba savjetnik za Križni put, a ne za holokaust!

Objavljeno

na

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Naučeni smo na različite poruke hrvatskih političara, a posebno, na žalost, na poruke koje javno ukazuju na jedno značenje i načelo, a iza njih se nakon nekog vremena otkrije sasvim druga – politika. Hoće li tako biti i sa sklanjanjem Titove biste s Pantovčaka? Piše Marko Ljubić za Dnevno.hr

Najavom da će u svom uredu utemeljiti mjesto i funkciju savjetnika za Holokaust, Predsjednica Republike Hrvatske je definitivno otišla predaleko od svojih programskih predizbornih najava i načela, a još dalje od nada hrvatskoga naroda.

Nemoguće je iz konteksta te najave izostaviti prva pitanja koja je kao novoizabrana predsjednica dobila dan nakon izbora na svim nacionalnim televizijama. Sva pitanja su se svodila na jedno – hoće li i kako biti predsjednica hrvatskih državljana koji su glasovali za Josipovića? U hrvatskim političkim okolnostima u takvom razmišljanju se krije strahovita podvala, nikako zbog svjesne pokvarenosti novinara koji postavljaju takvo pitanje, već zbog nametnutih okvira političkoga djelovanja u Hrvatskoj. To su okviri potčinjenosti, okviri trajne sumnje u humanističku, društvenu i civilizacijsku zrelost hrvatskoga naroda i okviri koji u stvarnom smislu znače – okove. Tim pitanjem se sugerira arbitrarnost manjine u Hrvatskoj nad kompletnim društvenim životom zemlje. O tome sam pisao u posljednoj kolumni i pozdravu “Za dom spremni”.

Antinacionalna vanjska politika Milanovićeve Vlade

Osnovna poruka prošlih predsjedničkih izbora je da je većini hrvatskoga naroda strahovito dosadilo svakodnevno bombardiranje lažima o hrvatskoj ustaškoj guji, fašizmu, nekulturi, neciviliziranosti, o hrvatskoj zločestoći, prljavoj povijesti. Hrvatskome narodu je gotovo do krajnje granice, izjednačive s velikosrpskim pritiskom početkom devedesetih godina, dosadilo – pravdati se i dokazivati nekome koga niti ima razloga cijeniti, niti ima smisla uvjeravati. Pitanje je zdravoga razuma to bilo shvatiti.

Politika se osmišljava i odvija na više razina. Postoji načelna razina, ispod nje je programska, a daleko ispod nje svakodnevna, koja je uvijek ishodište načelne. Ako svakodnevnica ne valja, ne valjaju ni načela. To je sva istina. U pravilu se ova svakodnevna, bez obzira o čemu se radilo, nastoji opravdati načelima ili narodski rečeno visokom politikom. Krajnje je vrijeme u Hrvatskoj načela učiniti svakodnevno dostupnim i razumljivim.

Treba prestati današnju Republiku Hrvatsku u čitavome nizu konkretnih političkih pitanja uspoređivati s Amerikom, Britanijom, Njemačkom, Rusijom. Ni u jednoj od tih zemalja ministrica vanjskih poslova ni u ludilu ne može voditi antinacionalnu vanjsku politiku, ni u jednoj od tih država nikada nećete čuti da predsjednik Vlade otvoreno višekratno laže o globalnoj genocidnosti svoga naroda, ni u jednoj od tih država nećete čuti da njen predsjednik izvan njenih granica osudi svoj narod kao što je to Josipović uradio više puta. U Hrvatskoj je to postalo pravilo.

Kolindin program se ne smije prilagođavati Josipovićevim glasačima

Zbog toga politička načela u Hrvatskoj danas moraju biti bitno jasnija a razlika između načelne, programske i svakodnevne politike dokučiva većini hrvatskoga naroda. Vrijeme bianco potpisa je u svekolikoj krizi hrvatskoga društva odavno prošlo.

Pitanje s početka teksta koje su novinari upućivali Kolindi Grabar Kitarović prvog dana nakon izbora je logički nastavak pogubne političke poruke odnosno alibi načela – biti ću predsjednik, predsjednica svih građana.

To načelo bi imalo i svrhu i opravdanost kad bi se ti “svi” ponašali kao građani Republike Hrvatske. Ne ponašaju se. Ne može građanin jedne zemlje sijati žito na njenome tlu, a moliti Boga da kiša pada na neprijateljskom ili susjednom. Niti se građanske obveze svode na plaćanje poreza, kao što često ističu današnji “antifašisti”. Dakle, program koji je podržao hrvatski narod i načela koja je simbolizirala u najavi Kolinda Grabar Kitarović ne smiju se prilagođavati onima koji ih preziru ili mrze. Sasvim suprotno. Oni se moraju potčiniti tome programu i tim načelima. To je demokracija. To je nacionalna politika. To je suvremena politika.

Načela koja je personalizirao Josipović bila su potpuno neprihvatljiva ljudima koji su glasovali za Kolindu Grabar Kitarović. Načela koja je ona simbolizirala bila su potpuno neprihvatljiva golemoj većini Josipovićevih birača.

Kada banalni incident postane državna politika

Kako je onda moguće ujediniti ta načela? Nije moguće.

Demokracija i jest najbolji sustav ostvarivanja i realizacije vlasti u jednom društvu upravo zbog toga što osigurava vlast i načela prije svega, većine naroda u jednoj zemlji.

Jedna kadrovska pogreška je uvijek sitnica, druga je opet sitnica, treća je – sustav.

Hrvatski narod kaže da je u sitnicama vrag.

Primjera radi, kada je prvi put neki hrvatski Srbin u ime navodne ili stvarne uefine kontrolne udruge dojavio “incidente” s pjesmama na stadionima, počevši od “Lijepa li si”, do poklika “Za dom spremni”, to je mogao biti, i s obzirom na reakcije bilo je, zabilježeno kao banalan incident. Onoga trenutka kada se njemu pridružio drugi hrvatski Srbin, ministar športa u Milanovićevoj vladi, taj banalni incident postao je državna politika. Posljedica toga je danas da reprezentacija Hrvatske ne može igrati nogomet pred svojim narodom. Situacija je takva trenutno da će ili hrvatska nogometna reprezentacija biti izopćena ili hrvatski narod – smijenjen. Što mislite kamo ta dilema vodi?

Tko tu koga – vara?

Sve ovo sam naveo kako bih upozorio na istu političku i logičku konzistentnost, ali i državotvornu nedosljednost u nekoliko postupaka predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Imenovati Josipovićevog ključnog čovjeka u Uredu na drugo najvažnije mjesto svoje administracije moglo je značiti, prvo, da je taj čovjek izuzetnih kvaliteta, drugo, poruku biračima koji se nisu slagali s njenim političkim načelima, da je ona pomirljiva. A moglo je značiti i da Kolinda Grabar Kitarović ne promišlja ozbiljno svu dubinu krize hrvatskoga društva, dubinu razarajućih efekata antinacionalne politike prethodnih godina, niti značaj hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Niti je taj čovjek po javno objavljenim faksimilima njegovih pisama izuzetnih kvaliteta jer su zorno pokazale dramatičnu nepismenost, niti je personalni kontinuitet kojim je pokušala poručiti Josipovićevim biračima izraz nacionalne pomirljivosti. Nas svakodnevnica uči, a i suvremena hrvatska povijest, da ti ljudi takve postupke i poruke tumače kao – slabost.

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Uz sve ostalo, oslanjajući se na reciklirana imena, pokušavajući promovirati neophodno nacionalno jedinstvo, predsjednica preko imena Josipovićevoga šefa kabineta, zatim Željke Antunović kojom se javno špekulira, a pogotovo najavom utemeljenja savjetničkoga mjesta za Holokaust, šalje poruku kako je spremna prevariti svoje birače.

Egzotika visoke politike

Javnost je više manje ogorčena odustajanjem od predizbornih najava i poruka koje je Kolinda Grabar Kitarović slala hrvatskom narodu, prije svega onih koje su bile upućene tisućama stručnih, nepoznatih i mudrih ljudi na hrvatskim sveučilištima, institucijama i u konačnici – na Zavodu za zapošljavanje. Tisućama ljudi u Hrvatskoj i iseljeništvu Predsjednica je poručila jasno i glasno da vjeruje u njih, a u presudnim trenucima kada može donositi odluke bira i imenuje kadrove uz koje ne stoji kao ključna oznaka ni stručnost ni nacionalna prepoznatljivost. Da se u današnjim političkim strukturama nalazi kritična masa ljudi na koje se u promjenama može računati, ne bismo bili u krizi. Dakle, izvorište ideja, nove politike i stručnosti je većinom van današnjih političkih struktura. Jasno je da Kolinda Grabar Kitarović mora djelovati u realnim okolnostima, ali mora ih i – mijenjati. Prije svega ovo drugo.

Netko će to sve pokušati prezentirati kao egzotiku tzv. visoke politike. Netko će nakon toliko čekanja svježeg vjetra s Pantovčaka imati beskrajno strpljenje. Stvari su na kraju ipak jednostavne. Nikakva visoka politika ne može ničim pokriti, niti opravdati strateško partnerstvo s Velikom Britanijom, nikakva visoka politika ne može opravdati bezuvjetno relativiziranje prošlosti sa Srbijom, nikakva visoka politika ne može ovo što Pupovac i hrvatski Srbi danas čine, učiniti djelom hrvatske državotvornosti. Jednako kao što otrovni otpad ne može oplemeniti bistar planinski potok.

Nema kompromisa sa Pupovcem

Nije dakle samo problem kadrovska politika koju vodi u nekim segmentima Kolinda Grabar Kitarović, iako je to jedan od ključnih političkih elemenata svake politike. Kadrovi i poruke su politika. Sve ostalo je prevara. Koliko god bilo sporno ime nekakve ravnateljice memorijalnog centra Jasenovac na mjestu savjetnice za Holokaust, primarni problem nije ta žena, već uspostavljanje savjetničkoga mjesta za holokaust u kontekstu realnih političkih i društvenih odnosa u Hrvatskoj danas. Tko god bio taj savjetnik.

[ad id=”68099″]

Gledati to van konteksta je neozbiljno i smiješno.

A kontekst je ovakav. Na čelu hrvatske Vlade je čovjek koji je više puta urbi et orbi ponovio da je hrvatski narod povijesno najodgovorniji za ideju i metodologiju zločina holokausta, naglašavajući kako je Jasenovac bio prvo programirano stratište tadašnje Europe. Hrvatskim medijima upravljaju u golemoj većini nakladnici, direktori, urednici i autori, koji promoviraju svakodnevno dijelove hrvatske mračne prošlosti kao dominantno obilježje hrvatskoga naroda, koji dnevno uništavaju svu identitetsku simboliku nacije i koji promoviraju sve što je u radikalnoj i destruktivnoj suprotnosti s autentičnim vrijednostima hrvatskoga naroda. Pri tome je oštrica usmjerena na kršćanstvo.

To je kontekst u kojemu je Kolinda Grabar Kitarović izabrana, u kojemu je Josipović smjenjen. To je kontekst u kojemu je ona postala nacionalna nada.

Predsjednica jako griješi ako misli da zbog pretežite javne precepcije tog konteksta mora raditi bitne kompromise prema njegovim nositeljima. Ne smije.

Jer, ni jedan kompromis neće učiniti prihvatljivom politiku Milorada Pupovca, srbijanskoga rukovodstva, ni jedan kompromis neće od Teršeličke i Pusića učiniti političke Hrvate, niti će bilo kakav kompromis od tih snaga učiniti silnicu nacionalnoga razvoja.

Je li holokaust zaista nacionalni prioritet?

Zbog toga je posve pogrešno, bez obzira na trenutnu snagu javnoga utjecaja, polaziti od defanzivne pozicije. Odgovarati na stalne srpske provokacije, odgovarati na provokacije srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, odgovarati na provokacije i zahtjeve navodnih antifašista je i glupo i destruktivno. Snaga i demokratičnost države je u sprječavanju tih provokacija. Ako je namjera uspostavljanja savjetnika za holokaust na vrhu hrvatske države pokušaj da se današnje “antifašiste” eliminira sa scene svjetski neupitnim pojmom, onda je to tek pogrešno. Jer upravo takav savjetnik na Pantovčaku potvrđuje njihovu antihrvatsku politiku i znači potvrdu Josipovićevih i Mesićevih upozorenja svijetu o opasnosti hrvatskog suvremenog “fašizma”. A to je matrica velikosrpske politike.

Uspostaviti savjetnika za holokaust, a pri tome imati posve otvoreno pitanje tragičnog egzodusa hrvatskoga naroda nakon 1945. godine, zapravo je prihvaćanje defanzivne i gubitničke pozicije, prihvaćanje statusa krivca, bez relevantnih povijesnih činjenica, ali i bez ikakvog razumnog uporišta u suvremenim potrebama i interesima hrvatskoga naroda.

Hrvatska država može rješenju globalnih problema pomoći prvenstveno rješavanjem problema i pitanja relevantnih za svoje društvo i u svojim okvirima. Ne imati potpuni društveni, politički i nacionalni konsenzus o tome kakav smo rat vodili braneći se od srpske agresije, ne znati odgovoriti na svakodnevne provokacije neskrivenih neprijatelja hrvatskoga naroda u zemlji, a najavljivati holokaust kao državni prioritet je tragikomično. I ozbiljan znak nedostatka jasne vizije za revitalizaciju nacionalnih političkih potencijala.

Autor: Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život , okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo „resetirati“. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima od šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. „Kapetan Dragan“ već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i „ raspad države“, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među „našim narodima i narodnostima“. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne ), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi „peta kolona“, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled „domaće“. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su „Novine“ dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Kad sam već pri „Smogovcima“, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju „Ostani doma“, a na „Fejsu“ se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući „Moju domovinu“ s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu „Moja domovina“ koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji „Predsjednik“ autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom „Doxu“, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih „predmeta“ s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci „lektire“ ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o „tretmanu“ živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: „Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.“ Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Što nakon koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo mi je u srijedu poslao jedan prijatelj iz Italije koji jako dobro poznaje Hrvatsku, radio je tu godinama, i pomalo naučio jezik. Sve zna o nama i prati situaciju. E sada, budući da nisam njegove gospodarske struke, ne mogu procjenjivati koliko je njegov mail razložan, paničan, a to ne želim širiti, no želim podijeliti s čitateljima jer ima dobrih i dobronamjernih razmišljanja za nas.

Tako on piše: “Ivice, danas je u Italiji protegnuto “izvanredno stanje” sve do 31. srpnja. Jasno, da to znači teško nadoknadivo pa čak i dramatično urušavanje gospodarstva, BDP-a i ostalih ekonomskih parametara. Uspostavljena je neka vrsta “ratne ekonomije” sa svim svojim nemilim posljedicama.

Hoće li Hrvatska to moći izbjeći? Ne znam! Vrlo vjerojatno ne baš..! Reče mi netko da će do par mjeseci, dva tri, Hrvati umirati od gladi. (Ovo smatram pretjeranim, I. Š.). Jer uvoza više nemate kao do sada, a domaća proizvodnja vam je nestala ili pak skoro nestala.

Lako bi se moglo dogoditi da i europska gospodarstva, poput irskog ili njemačkog, uslijed pandemije otpuste nemali broj radnika, pa i Hrvata, zaposlenih u tim zemljama.

Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.

Zar ne bi bilo moguće ovog proljeća zaista zasijati sve moguće kulture u Slavoniji tako da se spriječi očajničko traganje za nastavkom uvoza poljoprivrednih proizvoda iz inozemstva? Bez turizma, zaustavljeno vam je i ono malo industrijske proizvodnje, uvoz prehrambenih artikala ograničen, ima li Hrvatska uza sve to velike šanse da se nastavi kao do sada “igrati države” ili će se uputiti prema nekoj vrsti zalaza u sljedeće dvije-tri, ili nešto više godina?

Mislim da bi Slavonija mogla odigrati značajnu ulogu u stabiliziranju potresenoga gospodarstva, a time i uzdrmane države. Reci svojima da kupe dovoljno poljoprivrednog sjemena”.

Bruxelles ih ostavio

U Italiji, kaže mi na telefon, masovno pale zastave Europske unije jer, veli, narod, kao kod migracijske krize u Italiji, osjeća da ih je i s koronavirusom Bruxelles ostavio same. Moraju uplaćivati, a dobivaju manje nego što uplate. Bez obzira jesu li osjećanja talijanskog naroda iracionalna kada je EU u pitanju, no svakako da je to plodno tlo za rađanje političkih čudovišta, populista u negativnom smislu, političkih lešinara i radikala najgore vrste koji parazitare na ljudskih strahovima i patnjama.

Što se Hrvatske tiče, pogled mog prijatelja, svakako je koristan. Nažalost, naša Vlada, baš i nema sreće, najprije korona pa onda potres, i zaslužuje svaku podršku. Gadljivo je vidjeti kako dio oporbe, pa i SDP, u ovakvoj groznoj situaciji ide skupljati političke poene, dok ministar Božinović, Beroš, cijeli Stožer s vrsnim stručnjakinjama i stručnjacima, pa i sam premijer Plenković, rade izvrstan, lavovski posao za sve nas, i tu politička razmimoilaženja ne smiju postojati.

Ako oporba ovako nastavi, još samo kratko o politici, HDZ-u će samo rejting rasti, a ministri Božinović i Beroš koji su silom prilika postali nacionalni heroji i najbolji HDZ-ov brend, mogli bi dovesti do toga, njihovom zaslugom i predanošću, HDZ dobije sljedeće izbore, tako da si neodgovorna oporba zabija autogol.

No nije bitno tko će dobiti izbore, ni Božinović (čak ukorio novinare što se izlažu i ima ih previše na presicama), niti Beroš pa ni Plenković ne ponašaju se populistički, već kao odgovorni ljudi i političari. Bitan je pogled unaprijed. Što nakon koronavirusa?

Ovaj mail mog prijatelja Talijana je dobronamjeran, voli Hrvatsku. On se čudio kada je vidio silna neobrađena polja u Slavoniji te statistike o uvozu hrane. Staje mu pamet i ne razumije nas. Sigurno će, kao i talijansko, kao i sva svjetska gospodarstva, koronavirus teško zbombati i ovu malu, krhku Hrvatsku. Tko preživi pričat’ će…

Ali, s obzirom na savjete mog talijanskog prijatelja, je li već sada vrijeme da ponovno počnemo razmišljati i već danas krenuti s projektom radnog naslova “Hrvatska zeleno-plava transferzala”, o kojem su ozbiljni ekonomisti već pričali, ali ništa… sve ostalo na priči.

Naime, proći će koronavirus, vratit će se turizam. Slavonija, zelena, može proizvesti dovoljno hrane kada plavi Jadran preplave turisti, a moj prijatelj se pita, zar je tako teško napraviti takav jedan samoodrživi gospodarski krug, a ne u vrijeme turističke sezone masovno uvoziti hranu. Zašto su nam polja zapuštena, tko je smislio glupi sustav poticaja koji je, kao u brodogradnji, novac bacio u ništa?

Hrana je uvijek bila, i ostat će, strateško pitanje. Moj prijatelj Talijan je biznismen, ozbiljan poslovni čovjek s golemim iskustvom, doduše sada u mirovini. Pa ponavljam njegov savjet s početka od kojeg već sada možemo krenuti: “Zašto tim nezaposlenima koji se vraćaju, ali i domaćima koji ne rade ne prepustiti napuštena slavonska gospodarstva, dati im ih na jeftin ili besplatni zakup i motivirati nekako da proizvode hranu.” Zeleno-plava Hrvatska, idemo!

Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari