Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Predsjednice, Hrvatskoj treba savjetnik za Križni put, a ne za holokaust!

Objavljeno

na

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Naučeni smo na različite poruke hrvatskih političara, a posebno, na žalost, na poruke koje javno ukazuju na jedno značenje i načelo, a iza njih se nakon nekog vremena otkrije sasvim druga – politika. Hoće li tako biti i sa sklanjanjem Titove biste s Pantovčaka? Piše Marko Ljubić za Dnevno.hr

Najavom da će u svom uredu utemeljiti mjesto i funkciju savjetnika za Holokaust, Predsjednica Republike Hrvatske je definitivno otišla predaleko od svojih programskih predizbornih najava i načela, a još dalje od nada hrvatskoga naroda.

Nemoguće je iz konteksta te najave izostaviti prva pitanja koja je kao novoizabrana predsjednica dobila dan nakon izbora na svim nacionalnim televizijama. Sva pitanja su se svodila na jedno – hoće li i kako biti predsjednica hrvatskih državljana koji su glasovali za Josipovića? U hrvatskim političkim okolnostima u takvom razmišljanju se krije strahovita podvala, nikako zbog svjesne pokvarenosti novinara koji postavljaju takvo pitanje, već zbog nametnutih okvira političkoga djelovanja u Hrvatskoj. To su okviri potčinjenosti, okviri trajne sumnje u humanističku, društvenu i civilizacijsku zrelost hrvatskoga naroda i okviri koji u stvarnom smislu znače – okove. Tim pitanjem se sugerira arbitrarnost manjine u Hrvatskoj nad kompletnim društvenim životom zemlje. O tome sam pisao u posljednoj kolumni i pozdravu “Za dom spremni”.

Antinacionalna vanjska politika Milanovićeve Vlade

Osnovna poruka prošlih predsjedničkih izbora je da je većini hrvatskoga naroda strahovito dosadilo svakodnevno bombardiranje lažima o hrvatskoj ustaškoj guji, fašizmu, nekulturi, neciviliziranosti, o hrvatskoj zločestoći, prljavoj povijesti. Hrvatskome narodu je gotovo do krajnje granice, izjednačive s velikosrpskim pritiskom početkom devedesetih godina, dosadilo – pravdati se i dokazivati nekome koga niti ima razloga cijeniti, niti ima smisla uvjeravati. Pitanje je zdravoga razuma to bilo shvatiti.

Politika se osmišljava i odvija na više razina. Postoji načelna razina, ispod nje je programska, a daleko ispod nje svakodnevna, koja je uvijek ishodište načelne. Ako svakodnevnica ne valja, ne valjaju ni načela. To je sva istina. U pravilu se ova svakodnevna, bez obzira o čemu se radilo, nastoji opravdati načelima ili narodski rečeno visokom politikom. Krajnje je vrijeme u Hrvatskoj načela učiniti svakodnevno dostupnim i razumljivim.

Treba prestati današnju Republiku Hrvatsku u čitavome nizu konkretnih političkih pitanja uspoređivati s Amerikom, Britanijom, Njemačkom, Rusijom. Ni u jednoj od tih zemalja ministrica vanjskih poslova ni u ludilu ne može voditi antinacionalnu vanjsku politiku, ni u jednoj od tih država nikada nećete čuti da predsjednik Vlade otvoreno višekratno laže o globalnoj genocidnosti svoga naroda, ni u jednoj od tih država nećete čuti da njen predsjednik izvan njenih granica osudi svoj narod kao što je to Josipović uradio više puta. U Hrvatskoj je to postalo pravilo.

Kolindin program se ne smije prilagođavati Josipovićevim glasačima

Zbog toga politička načela u Hrvatskoj danas moraju biti bitno jasnija a razlika između načelne, programske i svakodnevne politike dokučiva većini hrvatskoga naroda. Vrijeme bianco potpisa je u svekolikoj krizi hrvatskoga društva odavno prošlo.

Pitanje s početka teksta koje su novinari upućivali Kolindi Grabar Kitarović prvog dana nakon izbora je logički nastavak pogubne političke poruke odnosno alibi načela – biti ću predsjednik, predsjednica svih građana.

To načelo bi imalo i svrhu i opravdanost kad bi se ti “svi” ponašali kao građani Republike Hrvatske. Ne ponašaju se. Ne može građanin jedne zemlje sijati žito na njenome tlu, a moliti Boga da kiša pada na neprijateljskom ili susjednom. Niti se građanske obveze svode na plaćanje poreza, kao što često ističu današnji “antifašisti”. Dakle, program koji je podržao hrvatski narod i načela koja je simbolizirala u najavi Kolinda Grabar Kitarović ne smiju se prilagođavati onima koji ih preziru ili mrze. Sasvim suprotno. Oni se moraju potčiniti tome programu i tim načelima. To je demokracija. To je nacionalna politika. To je suvremena politika.

Načela koja je personalizirao Josipović bila su potpuno neprihvatljiva ljudima koji su glasovali za Kolindu Grabar Kitarović. Načela koja je ona simbolizirala bila su potpuno neprihvatljiva golemoj većini Josipovićevih birača.

Kada banalni incident postane državna politika

Kako je onda moguće ujediniti ta načela? Nije moguće.

Demokracija i jest najbolji sustav ostvarivanja i realizacije vlasti u jednom društvu upravo zbog toga što osigurava vlast i načela prije svega, većine naroda u jednoj zemlji.

Jedna kadrovska pogreška je uvijek sitnica, druga je opet sitnica, treća je – sustav.

Hrvatski narod kaže da je u sitnicama vrag.

Primjera radi, kada je prvi put neki hrvatski Srbin u ime navodne ili stvarne uefine kontrolne udruge dojavio “incidente” s pjesmama na stadionima, počevši od “Lijepa li si”, do poklika “Za dom spremni”, to je mogao biti, i s obzirom na reakcije bilo je, zabilježeno kao banalan incident. Onoga trenutka kada se njemu pridružio drugi hrvatski Srbin, ministar športa u Milanovićevoj vladi, taj banalni incident postao je državna politika. Posljedica toga je danas da reprezentacija Hrvatske ne može igrati nogomet pred svojim narodom. Situacija je takva trenutno da će ili hrvatska nogometna reprezentacija biti izopćena ili hrvatski narod – smijenjen. Što mislite kamo ta dilema vodi?

Tko tu koga – vara?

Sve ovo sam naveo kako bih upozorio na istu političku i logičku konzistentnost, ali i državotvornu nedosljednost u nekoliko postupaka predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Imenovati Josipovićevog ključnog čovjeka u Uredu na drugo najvažnije mjesto svoje administracije moglo je značiti, prvo, da je taj čovjek izuzetnih kvaliteta, drugo, poruku biračima koji se nisu slagali s njenim političkim načelima, da je ona pomirljiva. A moglo je značiti i da Kolinda Grabar Kitarović ne promišlja ozbiljno svu dubinu krize hrvatskoga društva, dubinu razarajućih efekata antinacionalne politike prethodnih godina, niti značaj hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Niti je taj čovjek po javno objavljenim faksimilima njegovih pisama izuzetnih kvaliteta jer su zorno pokazale dramatičnu nepismenost, niti je personalni kontinuitet kojim je pokušala poručiti Josipovićevim biračima izraz nacionalne pomirljivosti. Nas svakodnevnica uči, a i suvremena hrvatska povijest, da ti ljudi takve postupke i poruke tumače kao – slabost.

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Uz sve ostalo, oslanjajući se na reciklirana imena, pokušavajući promovirati neophodno nacionalno jedinstvo, predsjednica preko imena Josipovićevoga šefa kabineta, zatim Željke Antunović kojom se javno špekulira, a pogotovo najavom utemeljenja savjetničkoga mjesta za Holokaust, šalje poruku kako je spremna prevariti svoje birače.

Egzotika visoke politike

Javnost je više manje ogorčena odustajanjem od predizbornih najava i poruka koje je Kolinda Grabar Kitarović slala hrvatskom narodu, prije svega onih koje su bile upućene tisućama stručnih, nepoznatih i mudrih ljudi na hrvatskim sveučilištima, institucijama i u konačnici – na Zavodu za zapošljavanje. Tisućama ljudi u Hrvatskoj i iseljeništvu Predsjednica je poručila jasno i glasno da vjeruje u njih, a u presudnim trenucima kada može donositi odluke bira i imenuje kadrove uz koje ne stoji kao ključna oznaka ni stručnost ni nacionalna prepoznatljivost. Da se u današnjim političkim strukturama nalazi kritična masa ljudi na koje se u promjenama može računati, ne bismo bili u krizi. Dakle, izvorište ideja, nove politike i stručnosti je većinom van današnjih političkih struktura. Jasno je da Kolinda Grabar Kitarović mora djelovati u realnim okolnostima, ali mora ih i – mijenjati. Prije svega ovo drugo.

Netko će to sve pokušati prezentirati kao egzotiku tzv. visoke politike. Netko će nakon toliko čekanja svježeg vjetra s Pantovčaka imati beskrajno strpljenje. Stvari su na kraju ipak jednostavne. Nikakva visoka politika ne može ničim pokriti, niti opravdati strateško partnerstvo s Velikom Britanijom, nikakva visoka politika ne može opravdati bezuvjetno relativiziranje prošlosti sa Srbijom, nikakva visoka politika ne može ovo što Pupovac i hrvatski Srbi danas čine, učiniti djelom hrvatske državotvornosti. Jednako kao što otrovni otpad ne može oplemeniti bistar planinski potok.

Nema kompromisa sa Pupovcem

Nije dakle samo problem kadrovska politika koju vodi u nekim segmentima Kolinda Grabar Kitarović, iako je to jedan od ključnih političkih elemenata svake politike. Kadrovi i poruke su politika. Sve ostalo je prevara. Koliko god bilo sporno ime nekakve ravnateljice memorijalnog centra Jasenovac na mjestu savjetnice za Holokaust, primarni problem nije ta žena, već uspostavljanje savjetničkoga mjesta za holokaust u kontekstu realnih političkih i društvenih odnosa u Hrvatskoj danas. Tko god bio taj savjetnik.

[ad id=”68099″]

Gledati to van konteksta je neozbiljno i smiješno.

A kontekst je ovakav. Na čelu hrvatske Vlade je čovjek koji je više puta urbi et orbi ponovio da je hrvatski narod povijesno najodgovorniji za ideju i metodologiju zločina holokausta, naglašavajući kako je Jasenovac bio prvo programirano stratište tadašnje Europe. Hrvatskim medijima upravljaju u golemoj većini nakladnici, direktori, urednici i autori, koji promoviraju svakodnevno dijelove hrvatske mračne prošlosti kao dominantno obilježje hrvatskoga naroda, koji dnevno uništavaju svu identitetsku simboliku nacije i koji promoviraju sve što je u radikalnoj i destruktivnoj suprotnosti s autentičnim vrijednostima hrvatskoga naroda. Pri tome je oštrica usmjerena na kršćanstvo.

To je kontekst u kojemu je Kolinda Grabar Kitarović izabrana, u kojemu je Josipović smjenjen. To je kontekst u kojemu je ona postala nacionalna nada.

Predsjednica jako griješi ako misli da zbog pretežite javne precepcije tog konteksta mora raditi bitne kompromise prema njegovim nositeljima. Ne smije.

Jer, ni jedan kompromis neće učiniti prihvatljivom politiku Milorada Pupovca, srbijanskoga rukovodstva, ni jedan kompromis neće od Teršeličke i Pusića učiniti političke Hrvate, niti će bilo kakav kompromis od tih snaga učiniti silnicu nacionalnoga razvoja.

Je li holokaust zaista nacionalni prioritet?

Zbog toga je posve pogrešno, bez obzira na trenutnu snagu javnoga utjecaja, polaziti od defanzivne pozicije. Odgovarati na stalne srpske provokacije, odgovarati na provokacije srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, odgovarati na provokacije i zahtjeve navodnih antifašista je i glupo i destruktivno. Snaga i demokratičnost države je u sprječavanju tih provokacija. Ako je namjera uspostavljanja savjetnika za holokaust na vrhu hrvatske države pokušaj da se današnje “antifašiste” eliminira sa scene svjetski neupitnim pojmom, onda je to tek pogrešno. Jer upravo takav savjetnik na Pantovčaku potvrđuje njihovu antihrvatsku politiku i znači potvrdu Josipovićevih i Mesićevih upozorenja svijetu o opasnosti hrvatskog suvremenog “fašizma”. A to je matrica velikosrpske politike.

Uspostaviti savjetnika za holokaust, a pri tome imati posve otvoreno pitanje tragičnog egzodusa hrvatskoga naroda nakon 1945. godine, zapravo je prihvaćanje defanzivne i gubitničke pozicije, prihvaćanje statusa krivca, bez relevantnih povijesnih činjenica, ali i bez ikakvog razumnog uporišta u suvremenim potrebama i interesima hrvatskoga naroda.

Hrvatska država može rješenju globalnih problema pomoći prvenstveno rješavanjem problema i pitanja relevantnih za svoje društvo i u svojim okvirima. Ne imati potpuni društveni, politički i nacionalni konsenzus o tome kakav smo rat vodili braneći se od srpske agresije, ne znati odgovoriti na svakodnevne provokacije neskrivenih neprijatelja hrvatskoga naroda u zemlji, a najavljivati holokaust kao državni prioritet je tragikomično. I ozbiljan znak nedostatka jasne vizije za revitalizaciju nacionalnih političkih potencijala.

Autor: Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Nastavi li ovim tempom, Milanović bi mogao postati svjetski rekorder u lažima

Objavljeno

na

Objavio

Još nije praktički niti sjeo u predsjedničku fotelju, a Zorana Milanovića već su uhvatili u prvoj laži. Druga je na putu potvrde! Nastavi li ovim tempom, Milanović bi mogao postaviti svjetski rekorder predsjednika država u disciplini “kako sam zatajio istinu o sebi”, a da ne spominjem, “kako sam vas lagao”!

Večernji list je, naime, ovih dana objavio kako je Milanović ipak bio član komunističke partije, unatoč tome što je naciji lagao u lice tvrdeći da to nije točno!  Po navodima Večernjeg lista, Milanović je u partiju primljen ni manje ni više nego u JNA. Postoje dokumenti i izjave bivših oficira JNA koji su u tome sudjelovali, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Na te objave Ured Predsjednika šuti. Da danas nije Predsjednik države, da javno nije tvrdio da je to laž, da se ne radi o bivšem premijeru, a sadašnjem hrvatskom Predsjedniku, cijela bi ova priča zacijelo bila irelevantna, ali kad se na to nadoda činjenica da je bio Titov gardist pet godina nakon Titove smrti te da je u JNA bio legendarni “ćato”, a to je realno bila pozicija “između vojnika i oficira”, kada sad čitamo da je zamolio da drži počasnu stražu kraj Titova groba, premda nije bio dio te straže, jer mu je to bila velika želja i osobita čast, onda je vrijeme da podvučemo crtu.

Nakon Ive Josipovića dobili smo još jednog Titovog gardistu kao Predsjednika države! Čovjek koji 1985. ili 1986. moli da mu se dopusti da se slika kao dio počasne straže uz Titov grob, ne može 1991. godine, sve i da hoće istinski prihvatiti kao “svoju”.

Takvoj biografiji Hrvatska može biti samo slučajna država! Jer takva mentalna, vrijednosna, suštinska metamorfoza od Titovog  gardista do nacionalnog, svjesnog i nacionalno odgovornog predsjednika hrvatske države je zapravo nemoguća! Karakter, narav, mentalitet, sve je već formirano, a sve je to već formirano u uniformi Titovog  gardista. Od tako profiliranog kadra se može očekivati da će u prvom redu nametati stare vrijednosti.

On nije stara komunjara niti prastari “Udbaš”. Aktualni Predsjednik je pripadnik novije generacije i s tim atavizmima prošlosti nema kontakta. Ipak, on je formiran i, kako se vidi, spremno je prihvatio odrednice prošlosti: jugoslavenske, titoističke, neokomunističke. Zato mu regija nije mrska, zato drži mrtvu stražu drugu Titu i 30 godina kasnije, otvoreno, kao premijer, na upit Tuđman ili Tito, veli Tito!

Zato u inaugurativnom govoru govori o radničkoj eksploataciji! Inicijacija je obavljena i tu nema pomoći.

I Tuđman je bio Titov general? Je, ali je ta metamorfoza trajala dva desetljeća, plaćena je dvostrukom robijom i bila je prezentna u svakom detalju! Milanović nije glup, njemu se ne može dogoditi idiotizam kao Josipoviću da svira klavir Miloradu Dodiku. Ipak, suštinske vrijednosti koje će on zagovarati za Hrvatsku formirane su dok je bio “ćato” i dok je ponosno pozirao ispred Titovog groba.

To su te mrtve straže naše zlatne komunističke mladež pred Titovim grobom! “Sretna je zemlja koja ima ovakvu mladost”, govorio bi Tito i nema dvojbe da bi tu rečenicu i sada ponosno izgovarao da vidi svoje bivše gardiste kao čelnike hrvatske države! Koji horor! Koje povijesno cerekanje današnjici! Isto vrijedi i za Ivu Josipovića.

I to vam je sve dragi moji: “Hrvatska u raljama djece komunizma”!  I sad čovjek koji je kao Titov gardist bio ponosni dio kiča komunističke vlasti jednog satrapa, ukida navodni kič Počasne bojne hrvatskog predsjednika! Predsjednika države koja je tek nastala, koja se tek konstituira, koja tek formira sve svoje obrise i u tom smislu traži pomoć, nadgradnju, a ne destrukciju! A doživljava samo destrukciju. I to svega: himne, garde, lente, inauguracije! Svega! Dvoličnosti, ime ti je hrvatska ljevica! Jer, nakon objave ovih šokantnih informacija, nitko na hrvatskoj političkoj ljevici nema potrebe izustiti jednu jedinu riječ.

Vesna Pusić je čak i u trenutku kad smo doznali da nam je čelnik DORH-a mason, imala potrebu reći da je “u konačnici i organizacija ‘U ime obitelji’ opasnija od masona“! O ovoj temi, da ne kažem aferi, nije imala potrebe izgovoriti jednu riječ. Možete si onda misliti što zapravo, istinski misli o Katoličkoj crkvi i “opasnosti” koju ona nosi! Likovima poput Vesne Pusić sve je bolje od bilo kakvih organizacija koje zagovaraju domoljublje, patriotizam, vjeru i tradicionalne vrijednosti. Dajte mi Sorosa, dajte mi Feral, dajte mi masone, samo ne Katoličku crkvu i molitvene zajednice.

Zaključno sa Željkom Markić. To treba zapamtiti. Da bi se vidjeli razmjeri unutarnjeg verbalnog  građanskog rata u današnjoj Hrvatskoj i razabrali svi protagonisti tog sukoba.

Kad smo kod masona i potencijalne druge neistine koju bi Zoranu Milanoviću povijest mogla konstatirati u samo prvih par sati nakon što je preuzeo dužnost predsjednika države, neki mediji pišu da visokopozicionirani masoni iz riječke lože tvrde kako je Milanović sam tražio članstvo u masonima, a ne da je odbio tu ponudu.

Nema pouzdanih dokaza za ovu tezu, pa je ne treba uzeti kao pouzdanu, ali nismo čuli ozbiljan demanti, niti je Ured Predsjednika reagirao na napise o ovoj temi. Teza da se sam ponudio za članstvo u masonima djeluje nategnuto i neprovjereno, ali jednako nejasno djeluje i “Silenzio stampa” koja na tu temu stiže iz Ureda Predsjednika!

Predsjednik države je svojom prvom predsjedničkom reakcijom pokrenuo lavinu. Radi se o zahtjevu za progonom organizatora imotskog karnevala. Kažem progonom jer je predsjednik eksplicitno rekao “tražim reakciju nadležnih tijela”, kao što je zatražio i javnu ispriku organizatora imotskog karnevala zbog paljenja lutke gay para s likom Nenada Stazića kao udomljenog djeteta. Organizatorima su isti dan najavljene dvije kaznene prijave, Arsena Bauka i udruge Dugine boje, a očitovala se i Vlada, umjerenije negoli Milanović, ali nedvosmisleno osudivši imotsku krnju.

Najbizarnija reakcija je ona novinarke Hrvatske izvještajne novinarske agencija Sandre Bartolović koja je na svom Twitter profilu napisala: “Zemlja u kojoj inkvizicija spaljuje lutke Duginih obitelji zaslužuje isključivo izobilje korona virusa i nestašicu zaštitnih maski.”

Da je to napisala dopisnica Tanjuga nekako bi se dalo razumjeti, ali da novinarka Hine koju “nota bene”plaćaju hrvatski porezni obveznici, istim tim poreznim obveznicima zaželi “isključivo”, dakle, “isključivo izobilje korona virusa i nestašicu zaštitnih maski” i da nitko od ovdašnjih dušobrižnika naše mentalne higijene na ovo ne reagira, to znači da smo mi naš Rubikon u svakom smislu prešli!

Javno želite smrt ovom narodu i  nitko ne reagira? Jer je što? Jer se netko, negdje, u nekom mjestu na pokladama, poigrao s likovima i pojmovima koji označavaju našu stvarnost. Pa Nenad Stazić ovu zemlju i ovaj narod treba predložiti za najviše nagrade za toleranciju s obzirom na to da je bez bilo kakve ozbiljna javne osude svojedobno rekao otprilike ovo: “…na Bleiburgu nije posao dobro odrađen”!

Međutim, tada niti Milanović niti Vlada nisu reagirali na ovaj eklatantan govor mržnje!

Ni jedna Vesna Pusić, ni svi aktivisti lijeve scene nisu jednu jedinu riječ progovorili. Kao ni kad je Stipe Mesić pričao one gnjusne viceve o pokojnom Tuđmanu. Nikad nitko niti riječi. Niti je neki novinar zaželio, što je tada bilo “popularno”, ako se ne varam, AIDS. Dakle, nije zaželio “obilje AIDS-a” Mesiću i svima koji su ga podržavali!

Pupovčeve Novosti s prvom ligom Feralovaca iz godine u godine na najodvratniji način se izruguju himni, braniteljima, ratnim udovicama, vjernicima, napose katolicima, Domovinskom ratu, a najsvježije, i bivšoj hrvatskoj Predsjednici. I sve je to jednom Miloradu Pupovcu, a ne samo njemu, jedino satira. Ali, kad takneš u homoseksualce i Nenada Stazića, sijevaju kaznene prijave.

Ljevica u Hrvata, ime ti je dvoličnost!  Kad se sruše hrvatski vojni zrakoplovi,  a Novosti se tomu izruguju. Pupovac će na upit medija, s onim osmijehom koji je mješavina cinizma te vlastodržačke samouvjerene poze i tobože sućutne građanske svijesti, govoriti opet o satiri, slobodi izražavanja i umjetnosti. A sada? Sada kad je tema satire homoseksualizam, sada govori dakako samo i jedino o govoru mržnje. Mislite li vi drugovi na ljevici da smo mi svi drugi stvarno potpuni idioti?

Kada je redatelj Oliver Frljić u kazališnu predstavu stavio scenu gdje hrvatska zastava izlazi iz vagine žene s hidžabom, a potom Krist s trnovitom krunom silazi s križa te siluje ženu i pri tome oko bokova ima vezanu hrvatsku trobojnicu, opet s bijelim poljem, nema ljevičara u Hrvatskoj koji na to nije gledao kroz naočale slobode izražavanja! Nema rekcija Vlade 2017. godine! Nema reakcija Zorana Milanovića, a ni SDP-a.

Nitko nikome ne želi “obilje korona virusa”! Niti nedostatak zaštitnih maski! Bauk ne trči pisati kaznenu prijavu! Ne, to je sve samo i jedino gola umjetnička sloboda! Ma nemojte! Stvarno mislite da smo tako blesavi? I petokraka od par tona što će se podići na riječki neboder je isto tako samo i jedino gola umjetnost? Ma nemojte!  Ali, krnja sa Stazićem i homoseksualcima je eklatantni govor mržnje! Neupitno! Nedvosmisleno! Vrijedno kaznene prijave!

I to je, tobože, “normalna“ Hrvatska!  Kada se u filmu “Ministarstvo ljubavi” ismijava, ruga i vrijeđa udovice hrvatskih branitelja, nitko ne reagira. Ni Milanović ni Vlada! Niti Sandra Bartolović zaziva korona virus ni Frljiću ni autorima spomenutog  filma. Ne! Vrijeđajte katolike, vrijeđajte branitelje, možete i udovice ubijenih branitelja, ali taknete li homoseksualce “želimo vam izobilje korona virusa i nedostatak zaštitnih maski”! Kad se na karnevalu palio lik Franje Tuđmana, to je bilo posve normalno, slobodarski izraz naše tradicije. E, ali kad se zapalio prošle godine na karnevalu lik Milorada Pupovca, to je već bio vonj ustaštva, tako da se i Plenković morao ograđivati i odgovarati što o tome misli.

Ali nema novina koje su ga pitale što misli o sceni gdje časna iz vagine vadi hrvatsku zastavu s prvim bijelim poljem da bi onda još i Krist silazio s križa i silovao ženu s hidžabom. Nema ni pitanja Vladi i premjeru, a kamoli da ima javne osude, kaznene prijave ili zagovaranja korona virusa! Kad se palio lik Kolinde i Plenkovića, sve je bilo normalno, normalnije negoli kad se palio lik Pupovca! Koja dvostruka mjerila, koja dvoličnost! Kakav ideološki totalitarizam!

Jer, nikada, ali baš nikada Zoran Milanović, bilo koji lijevi angažirani aktivist ili političar nije tražio “javnu ispriku” koga god i kako god ga se na karnevalu palilo, a u predstavama izrugivalo ili vrijeđalo. Nikada. Samo sada! Do kuda smo došli! Ima li kraja ovom “par excellance” ideološkom teroru? I vi stvarno mislite da će ikada biti moguća hrvatska država u kojoj će se udruge poput “U ime obitelji” tretirati opasnije od masonskih loža, kako tvrdi, želi i misli Vesna Pusić? I mislite da je na tim postavkama moguć  bilo kakav ideološki mir u ovoj zemlji?

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari