Pratite nas

Kolumne

MARKO LJUBIĆ: Predsjednice, Hrvatskoj treba savjetnik za Križni put, a ne za holokaust!

Objavljeno

na

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Naučeni smo na različite poruke hrvatskih političara, a posebno, na žalost, na poruke koje javno ukazuju na jedno značenje i načelo, a iza njih se nakon nekog vremena otkrije sasvim druga – politika. Hoće li tako biti i sa sklanjanjem Titove biste s Pantovčaka? Piše Marko Ljubić za Dnevno.hr

Najavom da će u svom uredu utemeljiti mjesto i funkciju savjetnika za Holokaust, Predsjednica Republike Hrvatske je definitivno otišla predaleko od svojih programskih predizbornih najava i načela, a još dalje od nada hrvatskoga naroda.

Nemoguće je iz konteksta te najave izostaviti prva pitanja koja je kao novoizabrana predsjednica dobila dan nakon izbora na svim nacionalnim televizijama. Sva pitanja su se svodila na jedno – hoće li i kako biti predsjednica hrvatskih državljana koji su glasovali za Josipovića? U hrvatskim političkim okolnostima u takvom razmišljanju se krije strahovita podvala, nikako zbog svjesne pokvarenosti novinara koji postavljaju takvo pitanje, već zbog nametnutih okvira političkoga djelovanja u Hrvatskoj. To su okviri potčinjenosti, okviri trajne sumnje u humanističku, društvenu i civilizacijsku zrelost hrvatskoga naroda i okviri koji u stvarnom smislu znače – okove. Tim pitanjem se sugerira arbitrarnost manjine u Hrvatskoj nad kompletnim društvenim životom zemlje. O tome sam pisao u posljednoj kolumni i pozdravu “Za dom spremni”.

Antinacionalna vanjska politika Milanovićeve Vlade

Osnovna poruka prošlih predsjedničkih izbora je da je većini hrvatskoga naroda strahovito dosadilo svakodnevno bombardiranje lažima o hrvatskoj ustaškoj guji, fašizmu, nekulturi, neciviliziranosti, o hrvatskoj zločestoći, prljavoj povijesti. Hrvatskome narodu je gotovo do krajnje granice, izjednačive s velikosrpskim pritiskom početkom devedesetih godina, dosadilo – pravdati se i dokazivati nekome koga niti ima razloga cijeniti, niti ima smisla uvjeravati. Pitanje je zdravoga razuma to bilo shvatiti.

Politika se osmišljava i odvija na više razina. Postoji načelna razina, ispod nje je programska, a daleko ispod nje svakodnevna, koja je uvijek ishodište načelne. Ako svakodnevnica ne valja, ne valjaju ni načela. To je sva istina. U pravilu se ova svakodnevna, bez obzira o čemu se radilo, nastoji opravdati načelima ili narodski rečeno visokom politikom. Krajnje je vrijeme u Hrvatskoj načela učiniti svakodnevno dostupnim i razumljivim.

Treba prestati današnju Republiku Hrvatsku u čitavome nizu konkretnih političkih pitanja uspoređivati s Amerikom, Britanijom, Njemačkom, Rusijom. Ni u jednoj od tih zemalja ministrica vanjskih poslova ni u ludilu ne može voditi antinacionalnu vanjsku politiku, ni u jednoj od tih država nikada nećete čuti da predsjednik Vlade otvoreno višekratno laže o globalnoj genocidnosti svoga naroda, ni u jednoj od tih država nećete čuti da njen predsjednik izvan njenih granica osudi svoj narod kao što je to Josipović uradio više puta. U Hrvatskoj je to postalo pravilo.

Kolindin program se ne smije prilagođavati Josipovićevim glasačima

Zbog toga politička načela u Hrvatskoj danas moraju biti bitno jasnija a razlika između načelne, programske i svakodnevne politike dokučiva većini hrvatskoga naroda. Vrijeme bianco potpisa je u svekolikoj krizi hrvatskoga društva odavno prošlo.

Pitanje s početka teksta koje su novinari upućivali Kolindi Grabar Kitarović prvog dana nakon izbora je logički nastavak pogubne političke poruke odnosno alibi načela – biti ću predsjednik, predsjednica svih građana.

To načelo bi imalo i svrhu i opravdanost kad bi se ti “svi” ponašali kao građani Republike Hrvatske. Ne ponašaju se. Ne može građanin jedne zemlje sijati žito na njenome tlu, a moliti Boga da kiša pada na neprijateljskom ili susjednom. Niti se građanske obveze svode na plaćanje poreza, kao što često ističu današnji “antifašisti”. Dakle, program koji je podržao hrvatski narod i načela koja je simbolizirala u najavi Kolinda Grabar Kitarović ne smiju se prilagođavati onima koji ih preziru ili mrze. Sasvim suprotno. Oni se moraju potčiniti tome programu i tim načelima. To je demokracija. To je nacionalna politika. To je suvremena politika.

Načela koja je personalizirao Josipović bila su potpuno neprihvatljiva ljudima koji su glasovali za Kolindu Grabar Kitarović. Načela koja je ona simbolizirala bila su potpuno neprihvatljiva golemoj većini Josipovićevih birača.

Kada banalni incident postane državna politika

Kako je onda moguće ujediniti ta načela? Nije moguće.

Demokracija i jest najbolji sustav ostvarivanja i realizacije vlasti u jednom društvu upravo zbog toga što osigurava vlast i načela prije svega, većine naroda u jednoj zemlji.

Jedna kadrovska pogreška je uvijek sitnica, druga je opet sitnica, treća je – sustav.

Hrvatski narod kaže da je u sitnicama vrag.

Primjera radi, kada je prvi put neki hrvatski Srbin u ime navodne ili stvarne uefine kontrolne udruge dojavio “incidente” s pjesmama na stadionima, počevši od “Lijepa li si”, do poklika “Za dom spremni”, to je mogao biti, i s obzirom na reakcije bilo je, zabilježeno kao banalan incident. Onoga trenutka kada se njemu pridružio drugi hrvatski Srbin, ministar športa u Milanovićevoj vladi, taj banalni incident postao je državna politika. Posljedica toga je danas da reprezentacija Hrvatske ne može igrati nogomet pred svojim narodom. Situacija je takva trenutno da će ili hrvatska nogometna reprezentacija biti izopćena ili hrvatski narod – smijenjen. Što mislite kamo ta dilema vodi?

Tko tu koga – vara?

Sve ovo sam naveo kako bih upozorio na istu političku i logičku konzistentnost, ali i državotvornu nedosljednost u nekoliko postupaka predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Imenovati Josipovićevog ključnog čovjeka u Uredu na drugo najvažnije mjesto svoje administracije moglo je značiti, prvo, da je taj čovjek izuzetnih kvaliteta, drugo, poruku biračima koji se nisu slagali s njenim političkim načelima, da je ona pomirljiva. A moglo je značiti i da Kolinda Grabar Kitarović ne promišlja ozbiljno svu dubinu krize hrvatskoga društva, dubinu razarajućih efekata antinacionalne politike prethodnih godina, niti značaj hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Niti je taj čovjek po javno objavljenim faksimilima njegovih pisama izuzetnih kvaliteta jer su zorno pokazale dramatičnu nepismenost, niti je personalni kontinuitet kojim je pokušala poručiti Josipovićevim biračima izraz nacionalne pomirljivosti. Nas svakodnevnica uči, a i suvremena hrvatska povijest, da ti ljudi takve postupke i poruke tumače kao – slabost.

Nacionalnu pomirljivost se ne može postići imenujući Josipovićeve ljude u svoj tim. Prije svega, elementarna logika ukazuje da su, ili varali njega ili nju. Ili Kolinda vara svoje birače.

Uz sve ostalo, oslanjajući se na reciklirana imena, pokušavajući promovirati neophodno nacionalno jedinstvo, predsjednica preko imena Josipovićevoga šefa kabineta, zatim Željke Antunović kojom se javno špekulira, a pogotovo najavom utemeljenja savjetničkoga mjesta za Holokaust, šalje poruku kako je spremna prevariti svoje birače.

Egzotika visoke politike

Javnost je više manje ogorčena odustajanjem od predizbornih najava i poruka koje je Kolinda Grabar Kitarović slala hrvatskom narodu, prije svega onih koje su bile upućene tisućama stručnih, nepoznatih i mudrih ljudi na hrvatskim sveučilištima, institucijama i u konačnici – na Zavodu za zapošljavanje. Tisućama ljudi u Hrvatskoj i iseljeništvu Predsjednica je poručila jasno i glasno da vjeruje u njih, a u presudnim trenucima kada može donositi odluke bira i imenuje kadrove uz koje ne stoji kao ključna oznaka ni stručnost ni nacionalna prepoznatljivost. Da se u današnjim političkim strukturama nalazi kritična masa ljudi na koje se u promjenama može računati, ne bismo bili u krizi. Dakle, izvorište ideja, nove politike i stručnosti je većinom van današnjih političkih struktura. Jasno je da Kolinda Grabar Kitarović mora djelovati u realnim okolnostima, ali mora ih i – mijenjati. Prije svega ovo drugo.

Netko će to sve pokušati prezentirati kao egzotiku tzv. visoke politike. Netko će nakon toliko čekanja svježeg vjetra s Pantovčaka imati beskrajno strpljenje. Stvari su na kraju ipak jednostavne. Nikakva visoka politika ne može ničim pokriti, niti opravdati strateško partnerstvo s Velikom Britanijom, nikakva visoka politika ne može opravdati bezuvjetno relativiziranje prošlosti sa Srbijom, nikakva visoka politika ne može ovo što Pupovac i hrvatski Srbi danas čine, učiniti djelom hrvatske državotvornosti. Jednako kao što otrovni otpad ne može oplemeniti bistar planinski potok.

Nema kompromisa sa Pupovcem

Nije dakle samo problem kadrovska politika koju vodi u nekim segmentima Kolinda Grabar Kitarović, iako je to jedan od ključnih političkih elemenata svake politike. Kadrovi i poruke su politika. Sve ostalo je prevara. Koliko god bilo sporno ime nekakve ravnateljice memorijalnog centra Jasenovac na mjestu savjetnice za Holokaust, primarni problem nije ta žena, već uspostavljanje savjetničkoga mjesta za holokaust u kontekstu realnih političkih i društvenih odnosa u Hrvatskoj danas. Tko god bio taj savjetnik.

[ad id=”68099″]

Gledati to van konteksta je neozbiljno i smiješno.

A kontekst je ovakav. Na čelu hrvatske Vlade je čovjek koji je više puta urbi et orbi ponovio da je hrvatski narod povijesno najodgovorniji za ideju i metodologiju zločina holokausta, naglašavajući kako je Jasenovac bio prvo programirano stratište tadašnje Europe. Hrvatskim medijima upravljaju u golemoj većini nakladnici, direktori, urednici i autori, koji promoviraju svakodnevno dijelove hrvatske mračne prošlosti kao dominantno obilježje hrvatskoga naroda, koji dnevno uništavaju svu identitetsku simboliku nacije i koji promoviraju sve što je u radikalnoj i destruktivnoj suprotnosti s autentičnim vrijednostima hrvatskoga naroda. Pri tome je oštrica usmjerena na kršćanstvo.

To je kontekst u kojemu je Kolinda Grabar Kitarović izabrana, u kojemu je Josipović smjenjen. To je kontekst u kojemu je ona postala nacionalna nada.

Predsjednica jako griješi ako misli da zbog pretežite javne precepcije tog konteksta mora raditi bitne kompromise prema njegovim nositeljima. Ne smije.

Jer, ni jedan kompromis neće učiniti prihvatljivom politiku Milorada Pupovca, srbijanskoga rukovodstva, ni jedan kompromis neće od Teršeličke i Pusića učiniti političke Hrvate, niti će bilo kakav kompromis od tih snaga učiniti silnicu nacionalnoga razvoja.

Je li holokaust zaista nacionalni prioritet?

Zbog toga je posve pogrešno, bez obzira na trenutnu snagu javnoga utjecaja, polaziti od defanzivne pozicije. Odgovarati na stalne srpske provokacije, odgovarati na provokacije srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, odgovarati na provokacije i zahtjeve navodnih antifašista je i glupo i destruktivno. Snaga i demokratičnost države je u sprječavanju tih provokacija. Ako je namjera uspostavljanja savjetnika za holokaust na vrhu hrvatske države pokušaj da se današnje “antifašiste” eliminira sa scene svjetski neupitnim pojmom, onda je to tek pogrešno. Jer upravo takav savjetnik na Pantovčaku potvrđuje njihovu antihrvatsku politiku i znači potvrdu Josipovićevih i Mesićevih upozorenja svijetu o opasnosti hrvatskog suvremenog “fašizma”. A to je matrica velikosrpske politike.

Uspostaviti savjetnika za holokaust, a pri tome imati posve otvoreno pitanje tragičnog egzodusa hrvatskoga naroda nakon 1945. godine, zapravo je prihvaćanje defanzivne i gubitničke pozicije, prihvaćanje statusa krivca, bez relevantnih povijesnih činjenica, ali i bez ikakvog razumnog uporišta u suvremenim potrebama i interesima hrvatskoga naroda.

Hrvatska država može rješenju globalnih problema pomoći prvenstveno rješavanjem problema i pitanja relevantnih za svoje društvo i u svojim okvirima. Ne imati potpuni društveni, politički i nacionalni konsenzus o tome kakav smo rat vodili braneći se od srpske agresije, ne znati odgovoriti na svakodnevne provokacije neskrivenih neprijatelja hrvatskoga naroda u zemlji, a najavljivati holokaust kao državni prioritet je tragikomično. I ozbiljan znak nedostatka jasne vizije za revitalizaciju nacionalnih političkih potencijala.

Autor: Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari