Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Predsjednik, gradonačelnik i burek – efendija

Objavljeno

on

Ne postoji “predsjednik svih građana”, niti “gradonačelnik svih građana”. Čudo jedno kako se ljudi zalijepe za prilično romantičarske matrice koje zvuče samoupravno i socijalistički s porukom o potpunoj jednakosti, iza kojih se ne skriva samo neznanje autora takvih ispraznica, nego prilično kvarna agenda i podvala.

Niti je Milanović predsjednik svih građana, niti je Plenković prvi ministar svih građana, niti je Tomašević načelnik svih građana Zagreba. Niti smiju biti.

Tu podvalu su smislili ljevičarski nadriteoretičari, a nezreli i naivni desničari nasjeli, pri čemu se kod velike većine ljudi može govoriti o prirodnom utopijskom refleksu sklonosti velikim i humanim idejama, ali kod dijela obrazovanih ili prkačinsko-bujičarskih burek – intelektualnih efendija na desnici o neznanju potkrijepljenom nesrazmjernim ambicijama ili kompleksima i s pretežitim pristašama koje pišu “precjednik” i siluju opciju CAPS LOCK.

Smisao podvale je u tome da kada na izborima pobjedi ljevica, onda je na vlasti ljevičarski pobjednik i nema se tu o čemu razgovarati, međutim kada na izborima pobjedi desničar, onda je on predstavnik svih građana, pri čemu mora voditi naročito računa o interesima poraženih na izborima i o najrazličitijim manjinskim interesima, čak i ako su ti interesi posve suprotni interesima njegovog izbornog tijela.

Drugi vid podvale je to što se na taj način bez odgovornosti i bez posljedica mogu ignorirati institucije, sve do razine izravnog djelovanja protiv njih. To je bilo više nego očito pri Milanovićevom ustoličenju, pri preuređenju ureda, pri odlasku tijekom sviranja himne u Okučanima ili neki dan prigodom proslave Dana državnosti.

Predsjednik Republike Hrvatske je institucionalni vrh Republike, a obnašanje dužnosti predsjednika podrazumijeva potpuno poštivanje definicije Republike Hrvatske. Svi koji se natječu za obnašanje tog posla samom kandidaturom prihvaćaju pravila, okvire i običaje, koje je, ili propisao ustavotvorac, zakonodavac, ali i u dobroj praksi i vjeri prihvatio većinski narod kao običajno pravilo i pravo.

Ovo običajno pravilo, tradicija, nije ništa manje važno od pisanih pravila, jer se u konačnici u demokracijama ne zapisuju sva pravila ponašanja kao obveza. To je karakter totalitarizama i diktatura. U demokratskim državama uređuje se u pravilu minimum nedopuštenih stvari i propisuje minimum nužnih pravila za prihvatljivo djelovanje institucija.

Onaj tko pobjedi na izborima za predsjednika Republike, što god on mislio o sadržaju pojma Republika, o zakonima, protokolima ili vizualnoj simbolici koja tu funkciju čini prepoznatljivim sadržajem Republike, mora poštovati sve te okvire.

Inače iskazuje nepoštovanje prema vlasniku Republike. A jedini stvarni vlasnik Republike je u hrvatskom slučaju hrvatski narod ili ako hoće netko drugačije, zbor hrvatskih državljana. Jedino oni mogu promijeniti pravila, okvire, simboliku i oznake koje pretežito sadržajno i simbolički označavaju pojam Republika, u ovom slučaju Republika Hrvatska.

To je usporedivo s obiteljskom kompanijom. Pravila djelovanja kompanije donosi obitelj, a uposlenici prije prijave na natječaj odlučuju jesu li im ta pravila prihvatljiva ili ne. Ako im nisu prihvatljiva, ne natječu se. No, kad prihvate natječaj, proceduru, odluku izbornog tijela, ostaje im minimum mogućnosti za promjene identitetskih obilježja i simbolike radnog mjesta, a svaku sadržajnu promjenu mogu i smiju jedino kandidirati inicijativu vlasniku, odnosno njegovom ovlaštenom zastupniku koji donosi obavezujuća pravila.

Zamislite da zaposlite po uređenim natječajnim pravilima direktora, ili predsjednika uprave svoje kompanije a on vam iz ureda izbaci sliku ili bistu pradjeda utemeljitelja kompanije, jer mu se ne sviđaju njegovi brkovi ili šešir!?

Drugim riječima, Milanović, i svaki drugi čovjek na funkciji predsjednika Republike u uredu, koji nije njegov ured, nego Ured Republike, u ovom slučaju Hrvatske, figurativno rečeno može samo promijeniti fotografije na radnom stolu. Slična je situacija s načelnicima gradova i općina, pogotovo s načelnikom grada Zagreba.

I još složenija, pa i obaveznija nego s predsjednikom Republike. Načelnik grada, ili gradonačelnik radi posao u okviru pravila, uredbi, običajnih normi, ali prije svega zakona, koje je donio jedini ovlašteni zakonodavac, u hrvatskom slučaju Sabor. Dakle, Zagreb je prvenstveno u vlasništvu hrvatskog naroda jer je njegovo postojanje pod državnom jurisdikcijom, pa tek onda u mjeri u kojoj je zakonodavac prepustio građanima Zagreba i njegovom predstavničkom tijelu, Skupštini, vlasništvo građana Zagreba.

Gradonačelnik na izborima dobije posao da može uredovati u okviru tih pravila i ništa više od toga. On nije dužan ispunjavati želje i preferencije svakog građanina Zagreba, niti je odgovoran svim građanima. On je politički odgovoran svome izbornom tijelu, provodi politike na temelju kojih ga je izborno tijelo prometnulo na čelo institucije, ali na čelu te institucije mora djelovati u okviru zakona i odluka države i grada.

Dakle u obvezujućem smislu on je odgovoran prema zakonima i uredbama kojima je definirano postojanje grada kao društvene institucije onima koji imaju ovlaštenje nadzirati i štititi te zakone i uredbe. Zato je Tomašević istovremeno uposlenik Republike Hrvatske jer je Republika Zagreb definirala gradom, a neposredno i uposlenik Grada u mjeri u kojoj u podjeli upravljanja općim nacionalnim interesom ili dobrom država određuje nadležnosti grada.
U tim slučajevima se mora razlikovati politička i profesionalna odgovornost, jer se politička odgovornost testira jedino na izborima, a profesionalna svaki dan pri svakoj odluci. Građani od trenutka završetka izbora i proglašenja rezultata s tim praktično nemaju veze.

Mogu biti nesretni ili sretni, zadovoljni ili nezadovoljni, mogu prosvjedovati ili na skupovima izražavati potporu, mogu pokušati primjerenim metodama demokratskih društava izazvati prijevremene izbore, ali ne mogu izravno utjecati na odlučivanje. Čak i kada rade pritisak na predsjednika Republike ili gradonačelnika ne ovisi o građanima hoće li oni ili opet nadležne institucije uvažiti taj pritisak.

Nadležnosti, odlučivanje i okviri djelovanja su propisani kao obilježja institucije, kao svrha i smisao postojanja institucije. Primjerice, da svih 200 tisuća Tomaševićevih glasača želi vratiti trg Titu, Skupština u kojoj on ima većinu to ne bi mogla uraditi ako je državnim zakonom zabranjeno iskazivanje počasti Titu. Isto se odnosi na Milanovića u njegovom djelovanju, na Plenkovića u njegovom ili Puljka u njegovom.

Oni svi rade poslove u institucijama Republike i njene institucionalne infrastrukture, na koju građani mogu utjecati stvarno samo izborom zakonodavca, u hrvatskom slučaju Sabora, a tek posredno izborom skupština i vijeća na podzakonskoj razini. Izborom načelnika, gradonačelnika, župana i predsjednika Republike ovlašćuju se ljudi koji će u tim okvirima djelovati i biti prije svega pod ozakonjenim nadzorom institucija.

Izravnog nadzora i izravne odgovornosti prema građanima nema, a pokrivanje sintagmom te odgovornosti je prevara. Zato nema predsjednika ili gradonačelnika “svih građana”. Da ne bi bilo zabune – nema ni predsjednika naroda ili svih Hrvata. Republika je institucija svih Hrvata ili bi trebala biti, a njen predsjednik je samo njen predsjednik.

Marko Ljubić/facebook

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari