Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predstavlja li Željko Jovanović specifičan odgoj ili opasne društvene poremećaje u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Slušajući raspravu, polemiku pa i sukob na kraju između dr. Željka Jovanovića, saborskoga zastupnika SDP-a, i profesora Milana Kujundžića, ministra zdravstva, jedna poruka, jedna reakcija, jedan pokret tijela i slika pred televizijskim kamerama svakako zavrjeđuje ozbiljniju pozornost. Poruka Željka Jovanovića ministru Kujundžiću – Sramite se!

Je li to samo izraz neodgoja ili se iza tih riječi u Saboru krije daleko opasnija realnost?

Ne znam za Jovanovićev odgoj, ali prilično sam siguran da te riječi nisu prvenstveno posljedica neodgoja, nego nečega drugoga, društveno puno relevantnijega. Hajdemo onda to „drugo“pokušati analizirati.

Iako je poruci – sramite se, prethodio verbalni okršaj s dosta žestine između te dvojice ljudi, riječi – sramite se, ipak zavrjeđuju posebnu pozornost. I, imaju duboku organsku povezanost s replikom Mostove saborske zastupnice Strenje Linić, koja je vrlo oštro replicirala ministru zdravstva Kujundžiću, pokušavajući problematizirati njegovu ulogu u ratu, kako bi istakla važnu i značajnu ulogu Željka Jovanovića, naglašavajući uz to i da je trpio zbog svoga prezimena.

Uopće ne sumnjam da je Strenja Linić reagirala iskreno, s ljudskom namjerom.

Strenja Linic HRT

Ali, na što ukazuje takav osobni stav koga se izriče u najvišem državnom tijelu, zakonodavnom domu naroda, kao službenu podlogu nečemu, nekoj politici i praktično na taj način – vrhunskoj političkoj istini u koju se promiče trpljenje etničkog Srbina u Hrvatskoj?

Pođimo od braniteljskoga statusa Željka Jovanovića.

Nije li samo isticanje činjenice da je on bio mobilizirani pripadnik saniteta neke hrvatske postrojbe u ratu protiv srpskih okupatora i agresora devedesetih godina, višestruko isticanje kojemu svjedočimo zadnjih sedam, osam godina redovito u različitim prigodama, najčešće kao pokušaj pokrića za njegovo komunikacijsko i političko divljaštvo i neskrivenu odbojnost, pa i snažan dojam mržnje prema čitavome nizu nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda; neizgovorena poruka prihvaćanja da je on zbog toga nešto posebno zaslužan, da to zaslužuje neku posebnu poziciju u društvu, u akademskoj zajednici, javnosti, a pogotovo u politici?

Jest.

Ne bi se inače to isticalo.

Koja je Jovanovićeva „posebnost“?

A zašto bi jedan liječnik, koji se školovao u hrvatskoj pučkoj školi sredstvima hrvatskoga naroda, zatim u hrvatskoj gimnaziji ili nekoj srodnoj srednjoj školi, zatim studirao na hrvatskom sveučilištu, završio fakultet, živio i ostvarivao sva dostupna ljudska prava u Hrvatskoj, u trenutku kad je njegova zemlja, njegovo društveno okruženje i u konačnici njegova država izložena najbrutalnijemu organiziranom zločinačkom udaru u Europi nakon Drugog svjetskog rata, bio posebno istaknut, ako se tome usprotivio?

Zar zato jer je etnički Srbin?

Strenja Linić nije ostavila dvojbi u to.

Niti je tim eventualnim dvojbama Jovanović svojim ukupnim javnim i političkim ponašanjem dao izgleda.

Nije Jovanović nikako bio ni jedini, ni usamljen, niti je načinio nekakvo poznato junaštvo, niti je bio u tom trenutku liječnik svjetskoga ranga pa bi njegovo ime privlačilo posebnu pozornost, a u konačnici nije se ni javio u dragovoljačke postrojbe u trenutcima kada je tisuće ljudi već umiralo pod udarima agresije Srbije i većine srpskoga naroda. Jedinu posebnost u hrvatskoj javnoj memoriji i društvenoj standardizaciji načelno zavrjeđuju hrvatski dragovoljci, koji su bez moranja, državne obaveznosti i prisile, s golemomom neizvjesnošću stali ispred agresora vođeni isključivo svojim osobnim moralnim imperativom.

Jovanović to nije bio.

Zašto bi dakle mobilizirani hrvatski liječnik, državljanin i vojni obveznik Jovanović danas zavrijeđivao posebno višestruko isticanje zbog toga što je bio pripadnik ratnoga santiteta HV-a?

Nema logičnoga objašnjena izuzev, da, kao i u prigodama svakoga posebnoga isticanja netko s tim želi nešto posebno postići, ili nešto posebno naglasiti, nešto što ga razlikuje od goleme većine branitelja, iako mu čisto racionalno ne pripada zbog toga status posebnosti ni po čemu drugome izuzev po njegovome srpstvu. Posebnost u ovome slučaju izvan svake sumnje je njegovo etničko podrijetlo, pogotovo u kontekstu realne činjenice da su agresori na hrvatski narod, zemlju i državu bili i politički i osobno, pripadnici njegovoga etničkog naroda.

Tu dolazimo na sklizak teren preduvjeta s dubokom političkom pozadinom s kojih netko u Hrvatskom saboru nekome drugome smije i može reći – sramite se.

I, tu dolazimo na vrlo opasan teren neizgovorene etničke, moglo bi se reći svojevrsne rasne, nejednakosti, koju zagovara braneći Jovanovićevu posebnost, dobronamjerna Strenja Linić, pretvarajući posve individualnu priču u opće pravilo hrvatskoga društva i politike. A to je uvijek vrlo opasno.

Dubinski poremećaj u hrvatskom društvu

Isticanje Jovanovićeve posebnosti posve naliježe na opasnu društvenu, pa i povijesnu raspuklinu s koje se terorizira, što režimski, što vojno, što politički i duhovno, hrvatski narod cijelo prošlo stoljeće, koja je postala i u samostalnoj državi zbog stečenoga refleksa nametnute krivnje opća karakteristika hrvatskoga javnoga diskursa, da ne kažem naroda. Tu dolazimo na dubinski poremećaj u današnjem hrvatskom društvu, koji, iako se na sve načine pokušava predstaviti svjetonazorskim ili dijaloškim razlikama, to nije. To je izrazito opasno naslijeđe i neokolonijalna svijest u samim temeljima javnoga, društvenoga i političkoga sustava u Hrvatskoj, iz koje se vječito može osporavati slobodna volja, prava pa i identitet hrvatskoga naroda zbog kojega je u konačnici i utemeljena hrvatska država.

Upravo zbog namjere uspostavljanja i afirmacije povijesnih prava hrvatskoga naroda proglašenjem nacionalne države, Jovanovićevi etnički sunarodnjaci, vođeni političkim srpstvom, stvorili su razloge zbog kojih je Jovanović bio pripadnik ratnoga saniteta HV-a. Jovanović im se nije pridružio u agresiji.

Zavrijeđuje li Jovanović zbog toga posebna priznanja?

Ne.

Radio je nešto što bi svaki normalan čovjek, koji prihvaća minimum moralnih i civilizacijskih normi radio bez prisile države ili zakona, a on je to, ne polemizirajući s tim bi li ili ne bi to radio bez prisile, jer to ne znamo s obzirom da nije tako bilo, radio – kao obveznik.

Ali, radio je tada dobro.

Posve uobičajeno dobro.

To mu dakle ne omogućuje nikakvu moralnu superiornost, kao ni nikome drugome tko radi ono što je posve normalno. Zbog toga je izjava Strenje Linić o njegovome ratnome putu bila duboko promašena, naivna, neinteligentna, jer je nosila sve ove implikacije na koje upozoravam, a koje zahtijevaju davanja ljudima, iako neizgovoreno, koja im ne pripadaju. Upravo to nepripadajuće svojatanje je postala javna percpecija političkog srpstva u Hrvatskoj, pa je stoga svako povlađivanje toj percpeciji – uvod u neke nove tragične sukobe.

Ističući Jovanovićevo prezime i posredno njegovu etničku pripadnost kao kriterij, Strenja Linić zapravo podupire nesvjesno jednu opasnu platformu, koja je daleko zloćudnija od pojedinačnoga pogodovanja nekome, ali i nesvjesno usmjerava pozornost javnosti na moguće etničko podrijetlo ili uvjetovanost svih Jovanovićevih javnih i političkih obilježja.

Jer, ako si etnička žrtva, nema ni jednoga razloga da ne budeš u svemu nežrtvenom etnički uvjetovan.

Jovanoviću u tom slučaju ni ona, niti bilo tko drugi ne može pomoći pred zastrašujućim činjenicama.

Odakle Jovanoviću pravo na moralnu superiornost?

Odakle onda Jovanoviću pravo na moralnu superiornost koja se očituje u istupu – sramite se? Jer, ne treba nikoga podsjećati da se takvim riječima u običajnoj i vrijednosnoj tradiciji bez razlike na razine socijalne pripadnosti društvenim slojevima, uvijek obraćao netko izrazito moralno superioran, nedvojben, neupitni arbitar kome vjeruje i selo i grad, onome tko je neupitno zavrijedio – status besramnika. Sramite se, uvijek je od kada je Boga i svijeta imao pravo reći samo pozvani, onome tko je moralno neupitno zastranio.

Je li Jovanović – pozvani?

I zbog čega bi mogao biti?

Zbog ratnoga puta?

Nije, već smo pokazali.

Zbog akademske izvrsnosti?

Nije.

Jer, po svim raspoloživim i dostupnim podatcima, uključujući i jako neobično naglo ubrzanje publiciranja znanstvenih radova i priloga tijekom dvogodišnjega ministrovanja, kad je bilo očekivano da zbog predanosti ministarskim obavezama ne može ni oka otvoriti a kamo li se baviti složenim znanstvenim radom, Jovanović ne spada ni u prosječnu razinu znanstvene izvrsnosti u hrvatskoj biomedicinskoj znanstvenoj kategorizaciji. Pogotovo jer je poruku –sramite se, uputio profesoru Kujundžiću, koji je po svim dostupnim pokazateljima neusporedivo cjenjeniji i uspješniji od njega.

Zbog čega onda?

Zbog političkih uspjeha i doprinosa hrvatskoj državnosti i društvu?

Nije.

Ukupno gledajući, kad bi se na mjerljiv, racionalan, pa čak i kvartovski neformalan način vrednovalo Jovanovićevo političko djelovanje, njemu bi bez ikakvih rezervi pripadalo mjesto onoga na koga se neki autoritet izdire – srami se!
Jer Jovanovićev politički, komunikacijski i javno prepoznati stil je većinom – sramotan.

Da vidimo.

Neviđena šteta koju je ostavio suvremenoj Hrvatskoj dvogodišnjim ministrovanjem sa svojim kompanjonima, koja je prouzročila razorne udare na identitet hrvatskoga naroda, od razbijanja standardizacije hrvatskoga jezika, zavođenje devijantnoga građanskoga odgoja u hrvatskom školstvu s neskrivenom pedofilijom i razornim opačinama, trajni sukob s ustavnim poretkom na koga je stalno upozoravao ustavni sud, do otvorenih međunarodnih kampanja protiv hrvatskoga naroda, kao u slučaju Josipa Šimunića; rukopis su Željka Jovanovića.

Mandat pun nasrtaja na katolički identitet većine naroda

Ispod Jovanovićevoga ministarskoga potpisa nastao je i okvir za kasniji Jokićev kurikul, pun prijezira prema temeljnim dostignućima znanosti i samoga identiteta hrvatskoga naroda. Ministarski mu je mandat bio obilježen njegovim nasrtajima na katolički identitet većine hrvatskoga naroda, na kulturu, na izričaj, pisane vrednote, pa sve do najdublje emotivne identifikacije hrvatskoga naroda sa svojim športašima, koje je umjesto isticanja, on i njegova vlada otvoreno koristio za novo nametanje nekakve povijesne zločestoće naroda čiju je državu predstavljao, s istovremeno golemom tolerancijom za srpske barbarizme, uključivo paljenje zastave na stadionu u Beogradu, protiv čega nije ni prstom mrdnuo kao državni dužnosnik.

Njegova javna poruka dvojici ljudi u Hrvatskoj da se pogledaju u zrcalo i pljunu na to što vide je najniži komunikacijski prag koji je netko dosegnuo u hrvatskom javnom prostoru.

Dakle, sve navedeno ukazuje i govori da je taj čovjek apsolutno nepozvan biti nekakav moralni uzor, te da je njegovo javno i političko djelovanje zapravo samo možebitni uzorak ozbiljnoga racionalnoga propitkivanja razine najopasnijih devijacija u suvremenoj Hrvatskoj, možebitni i vrlo izgledni prototip opisa stanja kojemu je potrebno reći onako narodski – srami se.

Odakle onda takvome čovjeku pravo na reći nekome drugome – srami se?

Uz sve moguće nevaljalo prisvojene mogućnosti i prava koja u nedostatku valjanih standarda u društvu, koje se umjesto standardizacije stoljećima izgrađivanih narodnih kriterija namjerno strovaljuje na razinu džungle ili vučijega čopora upravo Jovanovićevim političkim ponašanjem, pa se tragom toga nepripadno pravo sebi može prisvojiti, što nije nikakva rijetkost, bojati je se dubljega poremećaja, koji se izravno oslanja na poziciju žrtve ili srpske etničke posebnosti, koju je nesvjesno naglasila s posve drugom namjerom Strenja Linić, a koja kronično razara hrvatsko društvo.

Je li dakle mogućnost da je Željko Jovanović zbog svoga prezimena početkom devedesetih godina, tiekom oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpskog agresora, bio u nekakvoj neugodi, imao neki praktičan problem, bio zakinut za neko osobno pravo, relevantna društvena i politička činjenica koju valja isticati u raspravi u Hrvatskom saboru?

Nije.

To je vrlo opasan teren koji izravno koalira s nametnutom paradigmom prirodnog prava na izrazitu srpsku senzibilnost i antisrpstva do fašizma svake hrvatske senzibilnosti, odnosno s ukupnim političkim standardima koji i danas u slobodnoj Hrvatskoj dominiraju, da je svaka srpska žrtva vrijedna općenacionalne pozornosti i koju je čak nepotrebno dokazivati na racionalnoj osnovi i racionalnom metodologijom, priznajući status žrtve svakom srpskom subjektivnome osjećaju, a da je zbog mira u društvu i neuznemiravanja Srba, hrvatske žrtve civilizirano zaboraviti, a ako je moguće i negirati. A ako se ističu i traži njihovo priznanje, uvod je to u radikalizam i ekstremizam.

Dakle, imamo s jedne strane politički realitet i zahtjeve za priznavanjem svakoga subjektivnoga osjećaja kao relevantne činjenice najvišega društvenoga značaja, a s druge strane, ni gubitak tisuća života nije razlog za uzdizanje na razinu općega društvenoga zahtjeva i kriterija ponašanja.

Zato je eventualni osjećaj Željka Jovanovića da je njegovo srpsko podrijetlo razlog da nije nešto postigao što je namjeravao, daleklo važniji problem od činjenice da je u istome trenutku u Hrvatskoj gorjelo stotine sela, kvartova, kuća, umiralo tisuće ljudi.

Kako od te suprotnosti napraviti zajednički društveni standard?

Lako.

Stvari nazvati imenom i ne pristajati na materijalizaciju Jovanovićevoga „osjećaja“.

Slučaj iz 2013.

Isticati nešto što je Jovanović, kakvoga smo predstavili na temelju njegovoga dostupnoga javnoga djelovanja, a to nikako nije ni dobro ni civilizirano, ni uzorito ni poželjno, ni u jednome pristojnom društvenom okruženju; doživio kao argument njegove žrtve, a na temelju toga mu davati status moralnoga autoriteta ili tražiti razloge i uzroke njegove zapjenušane retorike s neskrivenim elementima javnoga dojma mržnje tijekom svih ovih godina, znači potpuno pristajati na nekritički način vrednovanja realnosti, a iza toga i na svjesnu potčinjenost hrvatskih nacionalnih stajališta.

Da bi se uopće moglo govoriti o razini žrtvenosti Željka Jovanovića, valja postaviti pitanje i analizirati s istoga stajališta, je li možda njegovo prezime, ili njegovo etničko podrijetlo, bilo razlog nekih njegovih osobnih probitaka prije devedesete godine, ili nakon dvije tisućite godine?

Za to u konačnici postoje posve opravdani razlozi.

Evo jednoga.

Naime, u siječnju 2013. godine, Medicinski fakultet iz Osijeka je oglasio radno mjesto na neodređeno vrijeme u svojoj nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji, na koji se javio samo ministar Jovanović, Fakultetsko vijeća ga bira, a zatim se radno mjesto – zamrzava do isteka mandata.

Nezamjenjiv, uzoran, etički, ali i etnički ugrožen?

Zašto dakle vjerovati da svoju samovoljno istaknutu posebnost i s njom u svezi posebna prava, koja kako vidimo nisu stečena u poštenoj konkurenciji s drugim ljudima, nego su proistekla iz neopravdanih pogodnosti, Jovanović nije koristio uvijek kad je i ukoliko je mogao? A društveno i političko okruženje prije devedesete je bilo takvo da je to bio – politički i društveni standard u kojemu su upravo ljudi s prezimenom Jovanović bili egzaktno povlašteni u odnosu na hrvatsku većinu u Hrvatskoj.

Problem nije Jovanovićev pokušaj prisvajanja nečega što mu ni po čemu ne pripada, problem je što on misli i polazi od toga da je to – ispravno. Zato on govori – sramite se!

A to mu uređeno društvo, još uz to i hrvatsko, ne smije nikako dopustiti!

Konačno, isticanje Jovanovićeve ugroženosti silno podsjeća na javnu personalizaciju ratne žrtve djece u hrvatskom oslobodilačkom domovinskom ratu, gdje je s istih pozicija s kojih se danas ističe, ponaša i propovijeda Jovanović – Srbin, jedina općepoznata žrtva jedna mala nesretna hrvatska Srpkinja, dok o stotinama njenih vršnjaka Hrvata i ne – Srba nitko ne zna ništa, niti je o njima poželjno govoriti, jer izaziva uz sve ostalo – uznemiravanje tipova kao što je Jovanović.

Pa bi došlo do njihovoga dodatnoga žrtvovanja.

Zbog toga je više nego nužno jasno poslati poruku raznim „jovanovićima“ da Hrvatska ne pristaje biti kriva jer su oni Srbi u Hrvatskoj, niti ta činjenica može biti predmet ozbiljnih javnih, a pogotvo političkih rasprava. Uz svu dobronamjernost, Strenja Linić bi morala prije istupa na tu temu, voditi računa o tome, a ne pojačavati poziciju vrhunskoga moralnoga arbitra jednoj opakoj platformi, koja je razornija za današnju Hrvatsku od topova, od čijih je granata ona liječila ranjenike na frontu.

Jer put u pakao je popločen dobrim namjerama, pogotvo kad oko njega skakuću „žrtve“ kao što je Jovanović.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Cementiranje uljepšanoga lica komunizma

Objavljeno

na

Objavio

Manipuliranje poviješću komunističke Jugoslavije

Jutarnji list je 10., 11. i 12. siječnja objavio feljton u tri nastavka uz »50. godišnjicu susreta pape Pavla VI. i jugoslavenskog premijera Mike Špiljka u Vatikanu«, koji zahtijeva makar djelomičan osvrt.

Naime, taj feljton, osim što donosi više netočnosti, zapravo je novi pokušaj ocrnjivanja Katoličke Crkve i katoličkoga klera u Hrvatskoj.

Premda je odmak od 50 godina u povijesnoj znanosti relativno velik, svakako tolik da bi se određeno pitanje moglo obraditi objektivno, i to na temelju barem relevantnijih pisanih izvora svih strana kojih se to pitanje tiče, objavljeni feljton pretežno je svojevrsni nastavak vrlo maštovite jugoslavenske komunističke manipulacije i propagande. Uz ispuštanje tek nekoliko kraćih pasusa taj bi feljton bez ikakvih zadrški mogao biti objavljen u Titovo doba, a Titovo doba i današnje ipak nije isto, osim u stajalištima nekih ljudi koji su ostali zarobljeni u komunističkoj eri.

Više je nego neobično da neki dnevni list u kakvom-takvom demokratskom i pluralnom društvu objavljuje tekst kojim bi se ponosila jugoslavenska komunistička propaganda, kao da komunizma nije sišao s vlasti u tolikim državama, kao da nije sišao s povijesne scene na prostoru nekadašnje države na kojem sada postoji više ni manje nego čak sedam neovisnih država.

U pluralnom društvu nije neobično da postoje ljudi koji zauzimaju takvo stajalište, nije neobično ni da ga žele javno iznositi, ali jest neobično da se daje toliki medijski prostor za propagandu propaloga komunističkoga režima i za afirmiranje danas ipak raskrinkanoga komunističkoga krvnika, diktatora i obmanjivača.

Idealiziranje komunizma

U feljtonu krivnja za loše odnose između jugoslavenskoga komunističkoga režima i Katoličke Crkve dijeli se tako da je Crkva kriva zbog kolaboracije dijela klera s ustašama te zbog toga što je Vatikan pomagao »pri bijegu ustaških dužnosnika«, a jugoslavenska strana kriva je za ateističku komunističku ideologiju u čijem su ozračju »brojni katolički svećenici neposredno nakon rata ubijeni ili poslani u zatvor, a crkvena imovina podliježe zakonima o konfiskaciji i nacionalizaciji«.

Gotovo 30 godina nakon pada komunizma na ovim prostorima u tu jednu rečenicu sažeti svu aroganciju i zločinaštvo komunističkoga režima prema Crkvi, vjeri i vjernicima u Hrvatskoj ne može značiti drugo nego ustrajanje na skrivanju stvarne krivnje i odgovornosti komunističkoga režima za bezbrojna zločinstva.

Objavljivanje takvih stajališta ne može biti drugo negoli u službi da se manipulira i sadašnjim generacijama, osobito mlađima; da se i dalje prikriva stvarno lice komunizma, a predstavlja nestvarno, idealizirano lice.

U feljtonu je iznesena tvrdnja da je posjet predsjednika jugoslavenske vlade Mike Špiljka 10. siječnja 1968. papi Pavlu VI. bio »prvi službeni državni susret premijera jedne socijalističke zemlje s papom«.

Povijesna je činjenica, a tako je objavio i Glas Koncila u broju 2. g. 1968. da je Špiljak bio samo u »privatnoj audijenciji«, a u takvoj, privatnoj audijenciji godinu ranije bio je onodobni predsjednik prezidija Vrhovnoga Sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni.

Nije jasno čemu bi trebalo služiti uveličavanje i napuhivanje važnosti Špiljkova posjeta papi Pavlu VI. osim ako i to ne služi retuširanju i Jugoslavije i komunizma.

Toj istoj svrsi očito treba poslužiti i tvrdnja u feljtonu tobože iz vatikanskih krugova da je imenovanjem zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pročelnikom Kongregacije za nauk vjere »Pavao VI. htio naglasiti svoje uvažavanje ove socijalističke zemlje koja u svijetu ima poseban ugled zbog svoje nezavisne i miroljubive politike«.

A danas je poznato da je ta tobože miroljubiva Jugoslavija imala kampove za uvježbavanje specijalaca, izvjesno je i terorista, koji su odlazili na onodobne fronte i da je pružala zaštitu teroristima.

Potenciranje propagande

Velika pozornost u tom feljtonu posvećena je posjetu Jugoslaviji dekana kardinalskoga zbora kardinala Eugenea Tisseranta te se tim posjetom i kardinalovim izjavama manipulira točno onako kako je to činjeno g 1968., što je bio dovoljan razlog da Glas Koncila o tom posjetu ne objavi ni slovo.

U feljtonu se tako npr. navodi što je kardinal Tisserant navodno rekao o Titu – kao se navodi u feljtonu – »da bi hrvatski svećenici trebali ‘zahvaliti Bogu što je na čelu njihove domovine takva ličnost kao što je Tito’«.

Razumije se da je jugoslavenska propaganda spremno iskoristila naivnost, neinformiranost i pristranost francuskoga kardinala te je danas više nego jasno koliko su ta njegova stajališta daleko od stvarnosti, no zašto se ta propaganda posve nekritički ponavlja i potencira?

Tko je stvarno bio Tito suvremena povijesna znanost, ali i velika većina u Hrvatskoj, znade već jako dobro. A koliko je Tito stvarno želio i njegovao dobre odnose s Katoličkom Crkvom najbolje svjedoče riječi što ih je u ponedjeljak 15. siječnja u Zagrebu na predavanju na poziv Hrvatskoga diplomatskoga kluba iznio nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović citirajući zapis Vjekoslava Cvrlje, prvoga predstavnika SFRJ-a pri Svetoj Stolici, nakon potpisivanja Protokola, dakle g. 1968.: »Tito je također upozorio na potrebu praćenja aktivnosti Katoličke Crkve u po-slijekoncilsko vrijeme i istaknuo da treba angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri na suzbijanju sve ofenzivnije djelatnosti Crkve koja prelazi crkvene okvire i sve više zadire u društveni život boreći se ponajprije za utjecaj na mladež«.

Ako je diktator rekao da je potrebno »angažirati sve društveno-političke čimbenike trajno i u potrebnoj mjeri«, onda je to moglo značiti samo jedno – novi rat, mobilizaciju, novi snažni progon i Katoličke Crkve i vjere i vjernika u bivšoj državi. Feljton tako cementira uljepšano lice komunizma.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske.

Objavljeno

na

Objavio

I što sad? Sve se urotilo protiv “građanske, liberalne, progresivne…“ Hrvatske. Članovi Šeste ličke su u predinfarktnom stanju. Naime, kaj… Kako je u RH trenutno sve posloženo k’o u kutiji šibica, naši “intelektualni“ proleteri, u nedostatku domaće medijske “robe“, odlučili su bratski pomoći narodima i narodnostima SAD-a. Doznavši da je američki Ante Tomić – u liku Mitchaela Wolffa – napisao knjigu kojom je “dokazao“ da Amerikom upravlja “dementni starac“, skoro pa idiot, našim su se anemičnim i potplaćenim progresivcima zacrvenili obrazi. To je mali korak do President Impeachmenta odnosno opoziva predsjednika.

Trump je već sada, zahvaljujući našmrkanim liberalima, ušao u povijest. O njegovom opozivu odnosno impeachmentu počelo se raspravljati u vrijeme dok on još nije ni bio nominiran za republikanskog kandidata na izborima. Bilo je to čak još u vrijeme dok se nije oglasio ni Hajdukov sociolog Dražen Lalić sa svojom teorijicom amatera psihijatra “Predsjednik populist koji djeluje kao da ga najviše uzrujava položaj na kojem je“. Onda je u Večernjaku osvanuo naslov “Trump je zdrav k’o dren“! Kao da si drenom udario po glavi Lalića, Šerićku, Andabaku, Trkanjca, Krasneca, Bajrušija i ucviljene članove Šeste ličke. ”Idemo dalje!” kako bi to nekada rekao naš dragi Ivo. Rat smo izgubili, ali bitku nismo! Lalić izvlači iz rukava čvrst argument koji podsjeća na zadnji klimavi zub stare babe: “Čak i politički neutralni USA Today o Trumpu kaže: “Nije politički podoban ni da lašti cipele Georgea W. Busha“.

Usput, USA Today je “neutralan“ isto toliko koliko je londonski The Guardian ugledan. Zaista, neutralna zloba prema predsjedniku koji je samo u godinu dana povećao broj zaposlenih na dva milijuna novih radnih mjesta. Dobro, to nije ništa prema Obaminoj administraciji koja je broj onih koji ne rade i primaju socijalnu pomoć doveo do brojke od 46 milijuna. Nezaposlenost u SAD-u je danas na najnižoj mogućoj razini. Ilegalna emigracija je smanjena za 60%, a Trump nije podigao ni zid niti je postavio slovensku žilet žicu.

Trump, nesposoban i “uzrujan“, kako to misli psihić Lalić, ukinuo je oko 800 birokratskih propisa koji su gušili poslovne odnose. Od kad je ”uzrujani“ zavladao Bijelom kućom ukupna vrijednost dionica na burzi jednostavno rečeno je eksplodirala. Dionice su dobile na vrijednosti za 7,800000000000 dolara. Kako bi napisao Borislav Ristić u Večernjaku: “što je jako, jako puno nula.“ za tipa koji ne zna ni laštiti cipele… Možda zaista i ne zna laštiti cipele, ali zna već u prvoj godini svog mandata provesti pragmatičnu poreznu reformu u kojoj je korporativni porez smanjen s 35% na 21%, a porez na prihode malih poduzetnika s 40% na 25%.

Sad se postavlja jedno pitanje: kome “lašti cipele“ naša Vlada koja najavljuje “ludo hrabar“ potez. Negdje, ljeta Gospodnjeg 2020. godine, Vlada će drastično smanjiti PDV s 25% na 24%. Vauuu!!! To se zove gospodarski “ubod komarca“ koju nitko u Lijepoj našoj neće ni osjetiti. Za razliku od američke srednje klase koja itekako osjeća kad se porez na prihod malih firmi spusti s 40% na 25%. A “neutralni“ USA Today neka sazove znanstveni skup o laštenju cipela Donalda Trumpa.

Kad je o Draženu Laliću riječ, izvjesno je kako je njegova analiza Trumpa toliko neutralna koliko i njegove već povijesne analize uspjeha i neuspjeha Hajduka. A što se “uzrujanog“ Trumpa tiče, bojim se da će on i nadalje “generirati još veći kaos“ kako to mudro mudruje Dražen. Nedavno je naša lijeva, uglavnom “smušena i uzrujana elita“, skočila na zadnje noge kad je “skromni i pastoralni“ Trump izjavio da je on “stabilni genije“. Skromno i samozatajno, nema što! No, razmislite malo. Opće je poznata stvar da je “uzrujani“ čak četiri puta bankrotirao, a danas, nakon četiri bankrota, njegova imovina cijeni se na četiri i pol milijarde dolara. Usporedite to s Todorićem, Fižulićem…itd.

U Hrvatskoj bi se na prste moglo nabrojati one koji su nakon stečaja, bankrota i sličnih gospodarskih drama ponovno stali na noge i postali uspješni… da mogli bi se nabrojati na prste čovjeka bez ruku!

Gledam neku večer “Otvoreno“. Gosti su bili posebni savjetnik Predsjednice RH Mate Granić, državna tajnica u MVEP Zdravka Bušić, Josip Klisović iz SDP-a, komentator HRT-a Tihomir Vinković i politički analitičar Marijan Knezović. Izdvajali su se najstariji i najmlađi sudionik u studiju – Mate Granić i Marijan Knezović. Klisović je diplomatski pokušavao plasirati teoriju o fijasku posjete KGK Turskoj i njenog pokušaja da navede Erdogana da podrži promjene izbornog zakona po kojem bi onda Hrvati mogli sami odlučivati tko će biti njihov predstavnik u predsjedništvu BiH. Čista utopija. Alija je “ostavio“ BiH u “amanet“ Turskoj pa je Erdogana baš briga.

Amanet je ipak samo amanet. Srećom, u studiju je sjedio čvrsti obrambeni igrač – naš Mate zvani “Očenašek“. Njegova obrana naše Predsjednice frapantno je sličila obrani naših golmana na Europskom rukometnom prvenstvu. Diplomatskim rječnikom naš Mate je obrisao pod s uplašenim Klisovićem. “Vi lažete, ti lažeš, plasirate laži…“ Možda bi KGK bilo bolje da razmisli kako već po malo umornog Matu zamijeniti svježim snagama. Recimo, Vedranom Rudan. Elokventna Riječanka, isti rječnik, isti dosezi i isti rezultat. S druge strane, Vedrana bi bila ujedno i novo svježe lice, ali koje još živi u endehaziji. Ona bi Erdoganu, onako umiljata i draga, objasnila slavnu povijest SS Handžar divizije i povijesne borbe Muslimana i Hrvata za Vedraninu NDH.

Vjerujem da bi naša Vedrana svojim diplomatskim rječnikom izoštrenim k’o žilet žica imala više uspjeha kod Turaka nego što je KGK imala uz asistenciju legendarnog Mate. No, pustimo prošlost tipa “pola meni, pola tebi i pola Bagi“ i pohvalimo mladog, mudrog i s pravom samouvjerenog Marijana Knezovića. No, po kojem je kriteriju savjetnik KGK Mate Granić, a ne Marijan Knezović to samo Bog zna. Bojim se da te kriterije oko odlaska na Pantovčak može izmijeniti samo Božja providnost. Hrvatska politika sigurno ne… tu nema pomoći.

Imbrem in cribum legere ili skupljati kišu u sito. Uzalud se mučiti.

Pojednostavljeno rečeno, dobivamo novi, suvremeniji Orvelov zakon protiv “govora mržnje“. Za sada jedini u EU imaju takav “spektakularan“ zakon u Njemačkoj. Kako smo mi njemački ”tvrdi saveznici” još iz slavnih vremena “Trojnog pakta“, red je da ih i dalje slijedimo. Pačjim korakom. Pošto u Kaznenom zakonu RH nema ni riječi o uvredama, osim u čl.147. sramoćenju, osim u čl.148, klevetanju, osim u čl.149, onda se samo od sebe nameće potreba donošenjem Lex Mržnja. Od sad će na fejsu cvjetati samo ljubav, tolerancija, blagost i dobrota.

U zadnjoj kolumni citirao sam pok. Predraga Lucića koji je u punoj formi napisao: “Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, srušili najgori.“ Amen. Citirao sam i Radu Šerbedžiju koji nas je podučio da je Jugoslavija bila divna zemlja, a onda su je bitange rasturile. Pošto se moja subverzivna kolumna svakog ponedjeljka preko tri do četiri portala plasira na facebooku, postoji mogućnost da postanem “trol“ s imenom i prezimenom. Nema više kritičkog pljuckanja po Predragu Luciću, Radi, Anti Tomiću, Vedrani Rudana, Jakovini, Markovini, Klasiću…pa čak ni po Mati Graniću. Probajte ismijavati novu “rodnu slikovnicu“ i revolucionarni tekst iz iste: Rokovu obitelj čine: Roko, mama Lucija, mama Ines i pas Đuro. Probajte sad nešto napisati protiv Olija Frljića, njegove djevojke i psa Đure. Jutarnji donosi primjer klasičnog govora mržnje: “Trol blatio pokojnog pisca Predraga Lucića“. Dakle trol pod nadimkom Nenogr. napisao je slijedeći mrziteljski tekst: “Predrag Lucić bio je hrvatski redatelj, novinar i književnik.

Izrugivanjem političkih neistomišljenika postigao je zavidan uspjeh kod jugonostalgičara, obožavatelja komunizma i protivnika samostalne Hrvatske. Od ozbiljnih novinarskih djela ne postoji niti jedno za koje bi kulturna kritika dala prolaznu ocjenu“. Mislim da bi ovaj “mrziteljski“ tekst i u Sjevernoj Koreji prošao kao vrijednosni sud. I. Zrinski koji je potpisao ovaj partijsko-komitetski osvrt smatra kako je ono što je napisano o Luciću “očito djelo frustriranog pojedinca koji nije imao hrabrosti nemaštovitu klevetu napisati pod vlastitim imenom i prezimenom…“ Evo ja je sada, pišući ovu kolumnu, potpisujem kao trolovo pravo na vrijednosni sud o onome što je jedan jugonostalgičar i orjunaš radio i pisao u Feralu. Uglavnom, ulazimo u sferu “nemaštovitih kleveta“. Uskoro ćemo dobiti spisak taksativno navedenih ljevičara post moderne ere koje se ne smije “nemaštovito klevetati. Već osjećam da će među takvima sigurno biti Lucić i njegov Jugo EU, Rade i bitange koje su rasturile Jugu, te ”Frljiću ne pakirati” kako je rekla Ljubičica bijela za Tuđmana. Odnosit će se to sigurno i na Ivicu Buljana kao avangardnu perjanicu post modernih performansa kao što su zastave Jugoslavije i SSSR ispred HNK prilikom protesta orjunaša u obrani naziva Trga Maršala Tita.

Kako li će Orvelov zakon riješiti već opjevani post moderni performans kad jedan anonimni subkulturni umjetnik na Rivi polije kantom govana drugog umjetnika i to na subkulturno provokativan način jer ovaj nije bio obaviješten da će sudjelovati u umjetničkom performansu… Naravno, razumije se samo po sebi da će sloboda govora i izražavanja po čl.38. Ustava RH ostati neokrznuta i neprikosnovena. Možda će se čak nekom novelom “Lex mržnja“ i poimence nabrojati objekti slobode govora. Recimo, Thompson, Praljak, general Glasnović, Bujanac, Hasanbegović, Bruna, branitelji, dragovoljci, šatoraši, udovice Domovinskog rata, pa možda i etničke skupine kao Ličani, Imoćani, Hercegovci itd. O njima će slobodno pjevati Mile Kekin.

I evo nas u post modernom društvu cenzure, ili kako je još gore misli Nino Raspudić, auto cenzure. Sad su sve oči uprte u Bernarda Gršića koji će sa predstavnicima nevladinih institucija Orvelov zakon predstaviti javnosti. Važno je da prođe javnu raspravu za koju javnost u pravilu nikada ni ne dozna kad i gdje je održana. Pa da sad vidimo tko će pljuckati po Aci Stankoviću, Branimiru Pofuku, Jeleni Lovrić, Robertu Bajrušiju, onima koji pljuju po Trumpu… Kako će se zakon zvati? Netzwerkdurchsetzungsgesetz! Pragmatični Švabe ne trpe mistifikacije. Možda bi ga trebalo nazvati Zakon za zaštitu države od onih koji su državu stvarali… Skoro da je ime nebitno. Bitno je da će zakonom biti zaštićena kultura i sloboda govora svakog pojedinca. Facebook više neće sam blokirati zaigrane desničare. Sad su tu novi zakon i nevladine udruge. Neka napokon nešto i rade za tu milijardu i nešto kuna koje godišnje usišu iz naših džepova.

Da parafraziram Oscara Wildea: održanje portala i društvenih mreža objašnjivo je Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive.

U Frljićevom Jazavcu odnosno u Kerempuhu odigrala se Frljina adaptacija Pirandellove drame “Šest likova traži autora“. Skupilo se tu društvo s komemoracije Predragu Luciću. Ugledni odvjetnici, sve bivši državni tužitelji, bivši ministri i maršalovi obožavatelji. Frljo je, uz ushit Žikista, uprizorio orgističku desničarsku svadbu, konzumira se alkohol, droga i turbo folk. Toga na ljevičarskim svadbama nema. Naročito droge. Dominira katolička i nacionalna ikonografija, čuje se “Za dom spremni“. Sve u svemu to je Frljina metafora današnje Hrvatske. Predstava frljićevski počinje “žestoko“: desni uglednici nose svinjske maske, svira se Thompson, Trg maršala Tita mijenja ime u Trg Ante Pavelića, čuje se sintagma “U ime obitelji“.

Pod tim sloganom odlazi se u javnu kuću, vara ženu, siluje se kurva na povijesnoj zastavi koja započinje bijelim poljem. Tu je i “Hod za život“, invalidske proteze, položaj Srba u metropoli. Srčanom glumom ističe se u predstavi Vili Matula, bivši član CK SKH. Kazalište očito ne zaostaje za filmom. “Ministarstvo ljubavi, Ustav RH… jugonostalgičari u čizmama JNA marširaju zemljom. A Netzwerkdurchsetzungsgesetz se priprema i piše za ognjištare, šatoraše, rigidne desničare, filoustaše i dragovoljce koji se još nisu ubili. Nema više stoke sitnog zuba. Sad su to naoštreni zubi spremni na čvrsti ugriz. Sve pod firmom umjetničkih sloboda, ali s našom lovom.

Film o Vukovaru, Ovčari, Škabrnji, Hudoj jami nećete gledati. Tih projekata i natječaja nema. Ima za “15 minuta Masakr u Dvoru“, 800.000 eura za Ministarsvo ljubavi, Antifašistički festival u Šibeniku, Pupovčeve Novosti… Ali ako treba Hasanbegovića i Bujanca prikazati kao svinje onda novaca ima za kolinje. RH je u ozbiljnom problemu. Godina 1972. se vraća.

Eduard Balladur je rekao: dobro shvaćen problem napola je riješen…
Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari