Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predstavlja li Željko Jovanović specifičan odgoj ili opasne društvene poremećaje u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Slušajući raspravu, polemiku pa i sukob na kraju između dr. Željka Jovanovića, saborskoga zastupnika SDP-a, i profesora Milana Kujundžića, ministra zdravstva, jedna poruka, jedna reakcija, jedan pokret tijela i slika pred televizijskim kamerama svakako zavrjeđuje ozbiljniju pozornost. Poruka Željka Jovanovića ministru Kujundžiću – Sramite se!

Je li to samo izraz neodgoja ili se iza tih riječi u Saboru krije daleko opasnija realnost?

Ne znam za Jovanovićev odgoj, ali prilično sam siguran da te riječi nisu prvenstveno posljedica neodgoja, nego nečega drugoga, društveno puno relevantnijega. Hajdemo onda to „drugo“pokušati analizirati.

Iako je poruci – sramite se, prethodio verbalni okršaj s dosta žestine između te dvojice ljudi, riječi – sramite se, ipak zavrjeđuju posebnu pozornost. I, imaju duboku organsku povezanost s replikom Mostove saborske zastupnice Strenje Linić, koja je vrlo oštro replicirala ministru zdravstva Kujundžiću, pokušavajući problematizirati njegovu ulogu u ratu, kako bi istakla važnu i značajnu ulogu Željka Jovanovića, naglašavajući uz to i da je trpio zbog svoga prezimena.

Uopće ne sumnjam da je Strenja Linić reagirala iskreno, s ljudskom namjerom.

Strenja Linic HRT

Ali, na što ukazuje takav osobni stav koga se izriče u najvišem državnom tijelu, zakonodavnom domu naroda, kao službenu podlogu nečemu, nekoj politici i praktično na taj način – vrhunskoj političkoj istini u koju se promiče trpljenje etničkog Srbina u Hrvatskoj?

Pođimo od braniteljskoga statusa Željka Jovanovića.

Nije li samo isticanje činjenice da je on bio mobilizirani pripadnik saniteta neke hrvatske postrojbe u ratu protiv srpskih okupatora i agresora devedesetih godina, višestruko isticanje kojemu svjedočimo zadnjih sedam, osam godina redovito u različitim prigodama, najčešće kao pokušaj pokrića za njegovo komunikacijsko i političko divljaštvo i neskrivenu odbojnost, pa i snažan dojam mržnje prema čitavome nizu nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda; neizgovorena poruka prihvaćanja da je on zbog toga nešto posebno zaslužan, da to zaslužuje neku posebnu poziciju u društvu, u akademskoj zajednici, javnosti, a pogotovo u politici?

Jest.

Ne bi se inače to isticalo.

Koja je Jovanovićeva „posebnost“?

A zašto bi jedan liječnik, koji se školovao u hrvatskoj pučkoj školi sredstvima hrvatskoga naroda, zatim u hrvatskoj gimnaziji ili nekoj srodnoj srednjoj školi, zatim studirao na hrvatskom sveučilištu, završio fakultet, živio i ostvarivao sva dostupna ljudska prava u Hrvatskoj, u trenutku kad je njegova zemlja, njegovo društveno okruženje i u konačnici njegova država izložena najbrutalnijemu organiziranom zločinačkom udaru u Europi nakon Drugog svjetskog rata, bio posebno istaknut, ako se tome usprotivio?

Zar zato jer je etnički Srbin?

Strenja Linić nije ostavila dvojbi u to.

Niti je tim eventualnim dvojbama Jovanović svojim ukupnim javnim i političkim ponašanjem dao izgleda.

Nije Jovanović nikako bio ni jedini, ni usamljen, niti je načinio nekakvo poznato junaštvo, niti je bio u tom trenutku liječnik svjetskoga ranga pa bi njegovo ime privlačilo posebnu pozornost, a u konačnici nije se ni javio u dragovoljačke postrojbe u trenutcima kada je tisuće ljudi već umiralo pod udarima agresije Srbije i većine srpskoga naroda. Jedinu posebnost u hrvatskoj javnoj memoriji i društvenoj standardizaciji načelno zavrjeđuju hrvatski dragovoljci, koji su bez moranja, državne obaveznosti i prisile, s golemomom neizvjesnošću stali ispred agresora vođeni isključivo svojim osobnim moralnim imperativom.

Jovanović to nije bio.

Zašto bi dakle mobilizirani hrvatski liječnik, državljanin i vojni obveznik Jovanović danas zavrijeđivao posebno višestruko isticanje zbog toga što je bio pripadnik ratnoga santiteta HV-a?

Nema logičnoga objašnjena izuzev, da, kao i u prigodama svakoga posebnoga isticanja netko s tim želi nešto posebno postići, ili nešto posebno naglasiti, nešto što ga razlikuje od goleme većine branitelja, iako mu čisto racionalno ne pripada zbog toga status posebnosti ni po čemu drugome izuzev po njegovome srpstvu. Posebnost u ovome slučaju izvan svake sumnje je njegovo etničko podrijetlo, pogotovo u kontekstu realne činjenice da su agresori na hrvatski narod, zemlju i državu bili i politički i osobno, pripadnici njegovoga etničkog naroda.

Tu dolazimo na sklizak teren preduvjeta s dubokom političkom pozadinom s kojih netko u Hrvatskom saboru nekome drugome smije i može reći – sramite se.

I, tu dolazimo na vrlo opasan teren neizgovorene etničke, moglo bi se reći svojevrsne rasne, nejednakosti, koju zagovara braneći Jovanovićevu posebnost, dobronamjerna Strenja Linić, pretvarajući posve individualnu priču u opće pravilo hrvatskoga društva i politike. A to je uvijek vrlo opasno.

Dubinski poremećaj u hrvatskom društvu

Isticanje Jovanovićeve posebnosti posve naliježe na opasnu društvenu, pa i povijesnu raspuklinu s koje se terorizira, što režimski, što vojno, što politički i duhovno, hrvatski narod cijelo prošlo stoljeće, koja je postala i u samostalnoj državi zbog stečenoga refleksa nametnute krivnje opća karakteristika hrvatskoga javnoga diskursa, da ne kažem naroda. Tu dolazimo na dubinski poremećaj u današnjem hrvatskom društvu, koji, iako se na sve načine pokušava predstaviti svjetonazorskim ili dijaloškim razlikama, to nije. To je izrazito opasno naslijeđe i neokolonijalna svijest u samim temeljima javnoga, društvenoga i političkoga sustava u Hrvatskoj, iz koje se vječito može osporavati slobodna volja, prava pa i identitet hrvatskoga naroda zbog kojega je u konačnici i utemeljena hrvatska država.

Upravo zbog namjere uspostavljanja i afirmacije povijesnih prava hrvatskoga naroda proglašenjem nacionalne države, Jovanovićevi etnički sunarodnjaci, vođeni političkim srpstvom, stvorili su razloge zbog kojih je Jovanović bio pripadnik ratnoga saniteta HV-a. Jovanović im se nije pridružio u agresiji.

Zavrijeđuje li Jovanović zbog toga posebna priznanja?

Ne.

Radio je nešto što bi svaki normalan čovjek, koji prihvaća minimum moralnih i civilizacijskih normi radio bez prisile države ili zakona, a on je to, ne polemizirajući s tim bi li ili ne bi to radio bez prisile, jer to ne znamo s obzirom da nije tako bilo, radio – kao obveznik.

Ali, radio je tada dobro.

Posve uobičajeno dobro.

To mu dakle ne omogućuje nikakvu moralnu superiornost, kao ni nikome drugome tko radi ono što je posve normalno. Zbog toga je izjava Strenje Linić o njegovome ratnome putu bila duboko promašena, naivna, neinteligentna, jer je nosila sve ove implikacije na koje upozoravam, a koje zahtijevaju davanja ljudima, iako neizgovoreno, koja im ne pripadaju. Upravo to nepripadajuće svojatanje je postala javna percpecija političkog srpstva u Hrvatskoj, pa je stoga svako povlađivanje toj percpeciji – uvod u neke nove tragične sukobe.

Ističući Jovanovićevo prezime i posredno njegovu etničku pripadnost kao kriterij, Strenja Linić zapravo podupire nesvjesno jednu opasnu platformu, koja je daleko zloćudnija od pojedinačnoga pogodovanja nekome, ali i nesvjesno usmjerava pozornost javnosti na moguće etničko podrijetlo ili uvjetovanost svih Jovanovićevih javnih i političkih obilježja.

Jer, ako si etnička žrtva, nema ni jednoga razloga da ne budeš u svemu nežrtvenom etnički uvjetovan.

Jovanoviću u tom slučaju ni ona, niti bilo tko drugi ne može pomoći pred zastrašujućim činjenicama.

Odakle Jovanoviću pravo na moralnu superiornost?

Odakle onda Jovanoviću pravo na moralnu superiornost koja se očituje u istupu – sramite se? Jer, ne treba nikoga podsjećati da se takvim riječima u običajnoj i vrijednosnoj tradiciji bez razlike na razine socijalne pripadnosti društvenim slojevima, uvijek obraćao netko izrazito moralno superioran, nedvojben, neupitni arbitar kome vjeruje i selo i grad, onome tko je neupitno zavrijedio – status besramnika. Sramite se, uvijek je od kada je Boga i svijeta imao pravo reći samo pozvani, onome tko je moralno neupitno zastranio.

Je li Jovanović – pozvani?

I zbog čega bi mogao biti?

Zbog ratnoga puta?

Nije, već smo pokazali.

Zbog akademske izvrsnosti?

Nije.

Jer, po svim raspoloživim i dostupnim podatcima, uključujući i jako neobično naglo ubrzanje publiciranja znanstvenih radova i priloga tijekom dvogodišnjega ministrovanja, kad je bilo očekivano da zbog predanosti ministarskim obavezama ne može ni oka otvoriti a kamo li se baviti složenim znanstvenim radom, Jovanović ne spada ni u prosječnu razinu znanstvene izvrsnosti u hrvatskoj biomedicinskoj znanstvenoj kategorizaciji. Pogotovo jer je poruku –sramite se, uputio profesoru Kujundžiću, koji je po svim dostupnim pokazateljima neusporedivo cjenjeniji i uspješniji od njega.

Zbog čega onda?

Zbog političkih uspjeha i doprinosa hrvatskoj državnosti i društvu?

Nije.

Ukupno gledajući, kad bi se na mjerljiv, racionalan, pa čak i kvartovski neformalan način vrednovalo Jovanovićevo političko djelovanje, njemu bi bez ikakvih rezervi pripadalo mjesto onoga na koga se neki autoritet izdire – srami se!
Jer Jovanovićev politički, komunikacijski i javno prepoznati stil je većinom – sramotan.

Da vidimo.

Neviđena šteta koju je ostavio suvremenoj Hrvatskoj dvogodišnjim ministrovanjem sa svojim kompanjonima, koja je prouzročila razorne udare na identitet hrvatskoga naroda, od razbijanja standardizacije hrvatskoga jezika, zavođenje devijantnoga građanskoga odgoja u hrvatskom školstvu s neskrivenom pedofilijom i razornim opačinama, trajni sukob s ustavnim poretkom na koga je stalno upozoravao ustavni sud, do otvorenih međunarodnih kampanja protiv hrvatskoga naroda, kao u slučaju Josipa Šimunića; rukopis su Željka Jovanovića.

Mandat pun nasrtaja na katolički identitet većine naroda

Ispod Jovanovićevoga ministarskoga potpisa nastao je i okvir za kasniji Jokićev kurikul, pun prijezira prema temeljnim dostignućima znanosti i samoga identiteta hrvatskoga naroda. Ministarski mu je mandat bio obilježen njegovim nasrtajima na katolički identitet većine hrvatskoga naroda, na kulturu, na izričaj, pisane vrednote, pa sve do najdublje emotivne identifikacije hrvatskoga naroda sa svojim športašima, koje je umjesto isticanja, on i njegova vlada otvoreno koristio za novo nametanje nekakve povijesne zločestoće naroda čiju je državu predstavljao, s istovremeno golemom tolerancijom za srpske barbarizme, uključivo paljenje zastave na stadionu u Beogradu, protiv čega nije ni prstom mrdnuo kao državni dužnosnik.

Njegova javna poruka dvojici ljudi u Hrvatskoj da se pogledaju u zrcalo i pljunu na to što vide je najniži komunikacijski prag koji je netko dosegnuo u hrvatskom javnom prostoru.

Dakle, sve navedeno ukazuje i govori da je taj čovjek apsolutno nepozvan biti nekakav moralni uzor, te da je njegovo javno i političko djelovanje zapravo samo možebitni uzorak ozbiljnoga racionalnoga propitkivanja razine najopasnijih devijacija u suvremenoj Hrvatskoj, možebitni i vrlo izgledni prototip opisa stanja kojemu je potrebno reći onako narodski – srami se.

Odakle onda takvome čovjeku pravo na reći nekome drugome – srami se?

Uz sve moguće nevaljalo prisvojene mogućnosti i prava koja u nedostatku valjanih standarda u društvu, koje se umjesto standardizacije stoljećima izgrađivanih narodnih kriterija namjerno strovaljuje na razinu džungle ili vučijega čopora upravo Jovanovićevim političkim ponašanjem, pa se tragom toga nepripadno pravo sebi može prisvojiti, što nije nikakva rijetkost, bojati je se dubljega poremećaja, koji se izravno oslanja na poziciju žrtve ili srpske etničke posebnosti, koju je nesvjesno naglasila s posve drugom namjerom Strenja Linić, a koja kronično razara hrvatsko društvo.

Je li dakle mogućnost da je Željko Jovanović zbog svoga prezimena početkom devedesetih godina, tiekom oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpskog agresora, bio u nekakvoj neugodi, imao neki praktičan problem, bio zakinut za neko osobno pravo, relevantna društvena i politička činjenica koju valja isticati u raspravi u Hrvatskom saboru?

Nije.

To je vrlo opasan teren koji izravno koalira s nametnutom paradigmom prirodnog prava na izrazitu srpsku senzibilnost i antisrpstva do fašizma svake hrvatske senzibilnosti, odnosno s ukupnim političkim standardima koji i danas u slobodnoj Hrvatskoj dominiraju, da je svaka srpska žrtva vrijedna općenacionalne pozornosti i koju je čak nepotrebno dokazivati na racionalnoj osnovi i racionalnom metodologijom, priznajući status žrtve svakom srpskom subjektivnome osjećaju, a da je zbog mira u društvu i neuznemiravanja Srba, hrvatske žrtve civilizirano zaboraviti, a ako je moguće i negirati. A ako se ističu i traži njihovo priznanje, uvod je to u radikalizam i ekstremizam.

Dakle, imamo s jedne strane politički realitet i zahtjeve za priznavanjem svakoga subjektivnoga osjećaja kao relevantne činjenice najvišega društvenoga značaja, a s druge strane, ni gubitak tisuća života nije razlog za uzdizanje na razinu općega društvenoga zahtjeva i kriterija ponašanja.

Zato je eventualni osjećaj Željka Jovanovića da je njegovo srpsko podrijetlo razlog da nije nešto postigao što je namjeravao, daleklo važniji problem od činjenice da je u istome trenutku u Hrvatskoj gorjelo stotine sela, kvartova, kuća, umiralo tisuće ljudi.

Kako od te suprotnosti napraviti zajednički društveni standard?

Lako.

Stvari nazvati imenom i ne pristajati na materijalizaciju Jovanovićevoga „osjećaja“.

Slučaj iz 2013.

Isticati nešto što je Jovanović, kakvoga smo predstavili na temelju njegovoga dostupnoga javnoga djelovanja, a to nikako nije ni dobro ni civilizirano, ni uzorito ni poželjno, ni u jednome pristojnom društvenom okruženju; doživio kao argument njegove žrtve, a na temelju toga mu davati status moralnoga autoriteta ili tražiti razloge i uzroke njegove zapjenušane retorike s neskrivenim elementima javnoga dojma mržnje tijekom svih ovih godina, znači potpuno pristajati na nekritički način vrednovanja realnosti, a iza toga i na svjesnu potčinjenost hrvatskih nacionalnih stajališta.

Da bi se uopće moglo govoriti o razini žrtvenosti Željka Jovanovića, valja postaviti pitanje i analizirati s istoga stajališta, je li možda njegovo prezime, ili njegovo etničko podrijetlo, bilo razlog nekih njegovih osobnih probitaka prije devedesete godine, ili nakon dvije tisućite godine?

Za to u konačnici postoje posve opravdani razlozi.

Evo jednoga.

Naime, u siječnju 2013. godine, Medicinski fakultet iz Osijeka je oglasio radno mjesto na neodređeno vrijeme u svojoj nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji, na koji se javio samo ministar Jovanović, Fakultetsko vijeća ga bira, a zatim se radno mjesto – zamrzava do isteka mandata.

Nezamjenjiv, uzoran, etički, ali i etnički ugrožen?

Zašto dakle vjerovati da svoju samovoljno istaknutu posebnost i s njom u svezi posebna prava, koja kako vidimo nisu stečena u poštenoj konkurenciji s drugim ljudima, nego su proistekla iz neopravdanih pogodnosti, Jovanović nije koristio uvijek kad je i ukoliko je mogao? A društveno i političko okruženje prije devedesete je bilo takvo da je to bio – politički i društveni standard u kojemu su upravo ljudi s prezimenom Jovanović bili egzaktno povlašteni u odnosu na hrvatsku većinu u Hrvatskoj.

Problem nije Jovanovićev pokušaj prisvajanja nečega što mu ni po čemu ne pripada, problem je što on misli i polazi od toga da je to – ispravno. Zato on govori – sramite se!

A to mu uređeno društvo, još uz to i hrvatsko, ne smije nikako dopustiti!

Konačno, isticanje Jovanovićeve ugroženosti silno podsjeća na javnu personalizaciju ratne žrtve djece u hrvatskom oslobodilačkom domovinskom ratu, gdje je s istih pozicija s kojih se danas ističe, ponaša i propovijeda Jovanović – Srbin, jedina općepoznata žrtva jedna mala nesretna hrvatska Srpkinja, dok o stotinama njenih vršnjaka Hrvata i ne – Srba nitko ne zna ništa, niti je o njima poželjno govoriti, jer izaziva uz sve ostalo – uznemiravanje tipova kao što je Jovanović.

Pa bi došlo do njihovoga dodatnoga žrtvovanja.

Zbog toga je više nego nužno jasno poslati poruku raznim „jovanovićima“ da Hrvatska ne pristaje biti kriva jer su oni Srbi u Hrvatskoj, niti ta činjenica može biti predmet ozbiljnih javnih, a pogotvo političkih rasprava. Uz svu dobronamjernost, Strenja Linić bi morala prije istupa na tu temu, voditi računa o tome, a ne pojačavati poziciju vrhunskoga moralnoga arbitra jednoj opakoj platformi, koja je razornija za današnju Hrvatsku od topova, od čijih je granata ona liječila ranjenike na frontu.

Jer put u pakao je popločen dobrim namjerama, pogotvo kad oko njega skakuću „žrtve“ kao što je Jovanović.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari