Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Predstavlja li Željko Jovanović specifičan odgoj ili opasne društvene poremećaje u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Slušajući raspravu, polemiku pa i sukob na kraju između dr. Željka Jovanovića, saborskoga zastupnika SDP-a, i profesora Milana Kujundžića, ministra zdravstva, jedna poruka, jedna reakcija, jedan pokret tijela i slika pred televizijskim kamerama svakako zavrjeđuje ozbiljniju pozornost. Poruka Željka Jovanovića ministru Kujundžiću – Sramite se!

Je li to samo izraz neodgoja ili se iza tih riječi u Saboru krije daleko opasnija realnost?

Ne znam za Jovanovićev odgoj, ali prilično sam siguran da te riječi nisu prvenstveno posljedica neodgoja, nego nečega drugoga, društveno puno relevantnijega. Hajdemo onda to „drugo“pokušati analizirati.

Iako je poruci – sramite se, prethodio verbalni okršaj s dosta žestine između te dvojice ljudi, riječi – sramite se, ipak zavrjeđuju posebnu pozornost. I, imaju duboku organsku povezanost s replikom Mostove saborske zastupnice Strenje Linić, koja je vrlo oštro replicirala ministru zdravstva Kujundžiću, pokušavajući problematizirati njegovu ulogu u ratu, kako bi istakla važnu i značajnu ulogu Željka Jovanovića, naglašavajući uz to i da je trpio zbog svoga prezimena.

Uopće ne sumnjam da je Strenja Linić reagirala iskreno, s ljudskom namjerom.

Strenja Linic HRT

Ali, na što ukazuje takav osobni stav koga se izriče u najvišem državnom tijelu, zakonodavnom domu naroda, kao službenu podlogu nečemu, nekoj politici i praktično na taj način – vrhunskoj političkoj istini u koju se promiče trpljenje etničkog Srbina u Hrvatskoj?

Pođimo od braniteljskoga statusa Željka Jovanovića.

Nije li samo isticanje činjenice da je on bio mobilizirani pripadnik saniteta neke hrvatske postrojbe u ratu protiv srpskih okupatora i agresora devedesetih godina, višestruko isticanje kojemu svjedočimo zadnjih sedam, osam godina redovito u različitim prigodama, najčešće kao pokušaj pokrića za njegovo komunikacijsko i političko divljaštvo i neskrivenu odbojnost, pa i snažan dojam mržnje prema čitavome nizu nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda; neizgovorena poruka prihvaćanja da je on zbog toga nešto posebno zaslužan, da to zaslužuje neku posebnu poziciju u društvu, u akademskoj zajednici, javnosti, a pogotovo u politici?

Jest.

Ne bi se inače to isticalo.

Koja je Jovanovićeva „posebnost“?

A zašto bi jedan liječnik, koji se školovao u hrvatskoj pučkoj školi sredstvima hrvatskoga naroda, zatim u hrvatskoj gimnaziji ili nekoj srodnoj srednjoj školi, zatim studirao na hrvatskom sveučilištu, završio fakultet, živio i ostvarivao sva dostupna ljudska prava u Hrvatskoj, u trenutku kad je njegova zemlja, njegovo društveno okruženje i u konačnici njegova država izložena najbrutalnijemu organiziranom zločinačkom udaru u Europi nakon Drugog svjetskog rata, bio posebno istaknut, ako se tome usprotivio?

Zar zato jer je etnički Srbin?

Strenja Linić nije ostavila dvojbi u to.

Niti je tim eventualnim dvojbama Jovanović svojim ukupnim javnim i političkim ponašanjem dao izgleda.

Nije Jovanović nikako bio ni jedini, ni usamljen, niti je načinio nekakvo poznato junaštvo, niti je bio u tom trenutku liječnik svjetskoga ranga pa bi njegovo ime privlačilo posebnu pozornost, a u konačnici nije se ni javio u dragovoljačke postrojbe u trenutcima kada je tisuće ljudi već umiralo pod udarima agresije Srbije i većine srpskoga naroda. Jedinu posebnost u hrvatskoj javnoj memoriji i društvenoj standardizaciji načelno zavrjeđuju hrvatski dragovoljci, koji su bez moranja, državne obaveznosti i prisile, s golemomom neizvjesnošću stali ispred agresora vođeni isključivo svojim osobnim moralnim imperativom.

Jovanović to nije bio.

Zašto bi dakle mobilizirani hrvatski liječnik, državljanin i vojni obveznik Jovanović danas zavrijeđivao posebno višestruko isticanje zbog toga što je bio pripadnik ratnoga santiteta HV-a?

Nema logičnoga objašnjena izuzev, da, kao i u prigodama svakoga posebnoga isticanja netko s tim želi nešto posebno postići, ili nešto posebno naglasiti, nešto što ga razlikuje od goleme većine branitelja, iako mu čisto racionalno ne pripada zbog toga status posebnosti ni po čemu drugome izuzev po njegovome srpstvu. Posebnost u ovome slučaju izvan svake sumnje je njegovo etničko podrijetlo, pogotovo u kontekstu realne činjenice da su agresori na hrvatski narod, zemlju i državu bili i politički i osobno, pripadnici njegovoga etničkog naroda.

Tu dolazimo na sklizak teren preduvjeta s dubokom političkom pozadinom s kojih netko u Hrvatskom saboru nekome drugome smije i može reći – sramite se.

I, tu dolazimo na vrlo opasan teren neizgovorene etničke, moglo bi se reći svojevrsne rasne, nejednakosti, koju zagovara braneći Jovanovićevu posebnost, dobronamjerna Strenja Linić, pretvarajući posve individualnu priču u opće pravilo hrvatskoga društva i politike. A to je uvijek vrlo opasno.

Dubinski poremećaj u hrvatskom društvu

Isticanje Jovanovićeve posebnosti posve naliježe na opasnu društvenu, pa i povijesnu raspuklinu s koje se terorizira, što režimski, što vojno, što politički i duhovno, hrvatski narod cijelo prošlo stoljeće, koja je postala i u samostalnoj državi zbog stečenoga refleksa nametnute krivnje opća karakteristika hrvatskoga javnoga diskursa, da ne kažem naroda. Tu dolazimo na dubinski poremećaj u današnjem hrvatskom društvu, koji, iako se na sve načine pokušava predstaviti svjetonazorskim ili dijaloškim razlikama, to nije. To je izrazito opasno naslijeđe i neokolonijalna svijest u samim temeljima javnoga, društvenoga i političkoga sustava u Hrvatskoj, iz koje se vječito može osporavati slobodna volja, prava pa i identitet hrvatskoga naroda zbog kojega je u konačnici i utemeljena hrvatska država.

Upravo zbog namjere uspostavljanja i afirmacije povijesnih prava hrvatskoga naroda proglašenjem nacionalne države, Jovanovićevi etnički sunarodnjaci, vođeni političkim srpstvom, stvorili su razloge zbog kojih je Jovanović bio pripadnik ratnoga saniteta HV-a. Jovanović im se nije pridružio u agresiji.

Zavrijeđuje li Jovanović zbog toga posebna priznanja?

Ne.

Radio je nešto što bi svaki normalan čovjek, koji prihvaća minimum moralnih i civilizacijskih normi radio bez prisile države ili zakona, a on je to, ne polemizirajući s tim bi li ili ne bi to radio bez prisile, jer to ne znamo s obzirom da nije tako bilo, radio – kao obveznik.

Ali, radio je tada dobro.

Posve uobičajeno dobro.

To mu dakle ne omogućuje nikakvu moralnu superiornost, kao ni nikome drugome tko radi ono što je posve normalno. Zbog toga je izjava Strenje Linić o njegovome ratnome putu bila duboko promašena, naivna, neinteligentna, jer je nosila sve ove implikacije na koje upozoravam, a koje zahtijevaju davanja ljudima, iako neizgovoreno, koja im ne pripadaju. Upravo to nepripadajuće svojatanje je postala javna percpecija političkog srpstva u Hrvatskoj, pa je stoga svako povlađivanje toj percpeciji – uvod u neke nove tragične sukobe.

Ističući Jovanovićevo prezime i posredno njegovu etničku pripadnost kao kriterij, Strenja Linić zapravo podupire nesvjesno jednu opasnu platformu, koja je daleko zloćudnija od pojedinačnoga pogodovanja nekome, ali i nesvjesno usmjerava pozornost javnosti na moguće etničko podrijetlo ili uvjetovanost svih Jovanovićevih javnih i političkih obilježja.

Jer, ako si etnička žrtva, nema ni jednoga razloga da ne budeš u svemu nežrtvenom etnički uvjetovan.

Jovanoviću u tom slučaju ni ona, niti bilo tko drugi ne može pomoći pred zastrašujućim činjenicama.

Odakle Jovanoviću pravo na moralnu superiornost?

Odakle onda Jovanoviću pravo na moralnu superiornost koja se očituje u istupu – sramite se? Jer, ne treba nikoga podsjećati da se takvim riječima u običajnoj i vrijednosnoj tradiciji bez razlike na razine socijalne pripadnosti društvenim slojevima, uvijek obraćao netko izrazito moralno superioran, nedvojben, neupitni arbitar kome vjeruje i selo i grad, onome tko je neupitno zavrijedio – status besramnika. Sramite se, uvijek je od kada je Boga i svijeta imao pravo reći samo pozvani, onome tko je moralno neupitno zastranio.

Je li Jovanović – pozvani?

I zbog čega bi mogao biti?

Zbog ratnoga puta?

Nije, već smo pokazali.

Zbog akademske izvrsnosti?

Nije.

Jer, po svim raspoloživim i dostupnim podatcima, uključujući i jako neobično naglo ubrzanje publiciranja znanstvenih radova i priloga tijekom dvogodišnjega ministrovanja, kad je bilo očekivano da zbog predanosti ministarskim obavezama ne može ni oka otvoriti a kamo li se baviti složenim znanstvenim radom, Jovanović ne spada ni u prosječnu razinu znanstvene izvrsnosti u hrvatskoj biomedicinskoj znanstvenoj kategorizaciji. Pogotovo jer je poruku –sramite se, uputio profesoru Kujundžiću, koji je po svim dostupnim pokazateljima neusporedivo cjenjeniji i uspješniji od njega.

Zbog čega onda?

Zbog političkih uspjeha i doprinosa hrvatskoj državnosti i društvu?

Nije.

Ukupno gledajući, kad bi se na mjerljiv, racionalan, pa čak i kvartovski neformalan način vrednovalo Jovanovićevo političko djelovanje, njemu bi bez ikakvih rezervi pripadalo mjesto onoga na koga se neki autoritet izdire – srami se!
Jer Jovanovićev politički, komunikacijski i javno prepoznati stil je većinom – sramotan.

Da vidimo.

Neviđena šteta koju je ostavio suvremenoj Hrvatskoj dvogodišnjim ministrovanjem sa svojim kompanjonima, koja je prouzročila razorne udare na identitet hrvatskoga naroda, od razbijanja standardizacije hrvatskoga jezika, zavođenje devijantnoga građanskoga odgoja u hrvatskom školstvu s neskrivenom pedofilijom i razornim opačinama, trajni sukob s ustavnim poretkom na koga je stalno upozoravao ustavni sud, do otvorenih međunarodnih kampanja protiv hrvatskoga naroda, kao u slučaju Josipa Šimunića; rukopis su Željka Jovanovića.

Mandat pun nasrtaja na katolički identitet većine naroda

Ispod Jovanovićevoga ministarskoga potpisa nastao je i okvir za kasniji Jokićev kurikul, pun prijezira prema temeljnim dostignućima znanosti i samoga identiteta hrvatskoga naroda. Ministarski mu je mandat bio obilježen njegovim nasrtajima na katolički identitet većine hrvatskoga naroda, na kulturu, na izričaj, pisane vrednote, pa sve do najdublje emotivne identifikacije hrvatskoga naroda sa svojim športašima, koje je umjesto isticanja, on i njegova vlada otvoreno koristio za novo nametanje nekakve povijesne zločestoće naroda čiju je državu predstavljao, s istovremeno golemom tolerancijom za srpske barbarizme, uključivo paljenje zastave na stadionu u Beogradu, protiv čega nije ni prstom mrdnuo kao državni dužnosnik.

Njegova javna poruka dvojici ljudi u Hrvatskoj da se pogledaju u zrcalo i pljunu na to što vide je najniži komunikacijski prag koji je netko dosegnuo u hrvatskom javnom prostoru.

Dakle, sve navedeno ukazuje i govori da je taj čovjek apsolutno nepozvan biti nekakav moralni uzor, te da je njegovo javno i političko djelovanje zapravo samo možebitni uzorak ozbiljnoga racionalnoga propitkivanja razine najopasnijih devijacija u suvremenoj Hrvatskoj, možebitni i vrlo izgledni prototip opisa stanja kojemu je potrebno reći onako narodski – srami se.

Odakle onda takvome čovjeku pravo na reći nekome drugome – srami se?

Uz sve moguće nevaljalo prisvojene mogućnosti i prava koja u nedostatku valjanih standarda u društvu, koje se umjesto standardizacije stoljećima izgrađivanih narodnih kriterija namjerno strovaljuje na razinu džungle ili vučijega čopora upravo Jovanovićevim političkim ponašanjem, pa se tragom toga nepripadno pravo sebi može prisvojiti, što nije nikakva rijetkost, bojati je se dubljega poremećaja, koji se izravno oslanja na poziciju žrtve ili srpske etničke posebnosti, koju je nesvjesno naglasila s posve drugom namjerom Strenja Linić, a koja kronično razara hrvatsko društvo.

Je li dakle mogućnost da je Željko Jovanović zbog svoga prezimena početkom devedesetih godina, tiekom oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda protiv srpskog agresora, bio u nekakvoj neugodi, imao neki praktičan problem, bio zakinut za neko osobno pravo, relevantna društvena i politička činjenica koju valja isticati u raspravi u Hrvatskom saboru?

Nije.

To je vrlo opasan teren koji izravno koalira s nametnutom paradigmom prirodnog prava na izrazitu srpsku senzibilnost i antisrpstva do fašizma svake hrvatske senzibilnosti, odnosno s ukupnim političkim standardima koji i danas u slobodnoj Hrvatskoj dominiraju, da je svaka srpska žrtva vrijedna općenacionalne pozornosti i koju je čak nepotrebno dokazivati na racionalnoj osnovi i racionalnom metodologijom, priznajući status žrtve svakom srpskom subjektivnome osjećaju, a da je zbog mira u društvu i neuznemiravanja Srba, hrvatske žrtve civilizirano zaboraviti, a ako je moguće i negirati. A ako se ističu i traži njihovo priznanje, uvod je to u radikalizam i ekstremizam.

Dakle, imamo s jedne strane politički realitet i zahtjeve za priznavanjem svakoga subjektivnoga osjećaja kao relevantne činjenice najvišega društvenoga značaja, a s druge strane, ni gubitak tisuća života nije razlog za uzdizanje na razinu općega društvenoga zahtjeva i kriterija ponašanja.

Zato je eventualni osjećaj Željka Jovanovića da je njegovo srpsko podrijetlo razlog da nije nešto postigao što je namjeravao, daleklo važniji problem od činjenice da je u istome trenutku u Hrvatskoj gorjelo stotine sela, kvartova, kuća, umiralo tisuće ljudi.

Kako od te suprotnosti napraviti zajednički društveni standard?

Lako.

Stvari nazvati imenom i ne pristajati na materijalizaciju Jovanovićevoga „osjećaja“.

Slučaj iz 2013.

Isticati nešto što je Jovanović, kakvoga smo predstavili na temelju njegovoga dostupnoga javnoga djelovanja, a to nikako nije ni dobro ni civilizirano, ni uzorito ni poželjno, ni u jednome pristojnom društvenom okruženju; doživio kao argument njegove žrtve, a na temelju toga mu davati status moralnoga autoriteta ili tražiti razloge i uzroke njegove zapjenušane retorike s neskrivenim elementima javnoga dojma mržnje tijekom svih ovih godina, znači potpuno pristajati na nekritički način vrednovanja realnosti, a iza toga i na svjesnu potčinjenost hrvatskih nacionalnih stajališta.

Da bi se uopće moglo govoriti o razini žrtvenosti Željka Jovanovića, valja postaviti pitanje i analizirati s istoga stajališta, je li možda njegovo prezime, ili njegovo etničko podrijetlo, bilo razlog nekih njegovih osobnih probitaka prije devedesete godine, ili nakon dvije tisućite godine?

Za to u konačnici postoje posve opravdani razlozi.

Evo jednoga.

Naime, u siječnju 2013. godine, Medicinski fakultet iz Osijeka je oglasio radno mjesto na neodređeno vrijeme u svojoj nastavnoj bazi Thalassotherapia u Opatiji, na koji se javio samo ministar Jovanović, Fakultetsko vijeća ga bira, a zatim se radno mjesto – zamrzava do isteka mandata.

Nezamjenjiv, uzoran, etički, ali i etnički ugrožen?

Zašto dakle vjerovati da svoju samovoljno istaknutu posebnost i s njom u svezi posebna prava, koja kako vidimo nisu stečena u poštenoj konkurenciji s drugim ljudima, nego su proistekla iz neopravdanih pogodnosti, Jovanović nije koristio uvijek kad je i ukoliko je mogao? A društveno i političko okruženje prije devedesete je bilo takvo da je to bio – politički i društveni standard u kojemu su upravo ljudi s prezimenom Jovanović bili egzaktno povlašteni u odnosu na hrvatsku većinu u Hrvatskoj.

Problem nije Jovanovićev pokušaj prisvajanja nečega što mu ni po čemu ne pripada, problem je što on misli i polazi od toga da je to – ispravno. Zato on govori – sramite se!

A to mu uređeno društvo, još uz to i hrvatsko, ne smije nikako dopustiti!

Konačno, isticanje Jovanovićeve ugroženosti silno podsjeća na javnu personalizaciju ratne žrtve djece u hrvatskom oslobodilačkom domovinskom ratu, gdje je s istih pozicija s kojih se danas ističe, ponaša i propovijeda Jovanović – Srbin, jedina općepoznata žrtva jedna mala nesretna hrvatska Srpkinja, dok o stotinama njenih vršnjaka Hrvata i ne – Srba nitko ne zna ništa, niti je o njima poželjno govoriti, jer izaziva uz sve ostalo – uznemiravanje tipova kao što je Jovanović.

Pa bi došlo do njihovoga dodatnoga žrtvovanja.

Zbog toga je više nego nužno jasno poslati poruku raznim „jovanovićima“ da Hrvatska ne pristaje biti kriva jer su oni Srbi u Hrvatskoj, niti ta činjenica može biti predmet ozbiljnih javnih, a pogotvo političkih rasprava. Uz svu dobronamjernost, Strenja Linić bi morala prije istupa na tu temu, voditi računa o tome, a ne pojačavati poziciju vrhunskoga moralnoga arbitra jednoj opakoj platformi, koja je razornija za današnju Hrvatsku od topova, od čijih je granata ona liječila ranjenike na frontu.

Jer put u pakao je popločen dobrim namjerama, pogotvo kad oko njega skakuću „žrtve“ kao što je Jovanović.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mile Prpa: EU – Melting pot ili tragedija naroda

Objavljeno

na

Objavio

EU i globalizacija

Da će EU, šireći se na cjelokupni prostor europskih država, dovesti, kroz globalizaciju ili još lokalnije – euglobalizaciju do stravičnih razmjera da su počeli mesti (nestajati) cijeli narodi, koji odlaze s područja svojih milenijskih država i teritorija, to nitko nije predvidio, osim možda onih tajnih (masonskih društava) koji vrlo snažno, i recimo mudro, razmišljaju o globalizaciji kao njihovom cilju.

Ostvaruje se njihov vjekovni san da nestanu nacionalne specifičnosti, da se u Europi ugasi multietičnost, multijezičnost, multi kultura, multi konfesija i sve ono što mnoge narode čini prepoznatljivim s njihovim povijesnim, milenijskim identitetom.

Na tu opasnost davno su reagirali euskeptici, koji nisu smjeli i nije im dopušteno da taj skepticizam iznose u stream medijima, već na ponekom portalu, u ponekom klubu, uglavnom njihov glas je zataškan.

Široki krug slojeva naroda (množ.) po cijeloj Europi još nemaju spoznaju što im se događa.

EU postaje crna rupa ukoju upadaju i nestaju mali europski narodi, prioritetno iz balkanskih zemalja, bez obzira jesu li u sastavu EU ili ne.

EU

Nova karta Europe koju je izradio kartograf te češki lingvist i matematičar Jakub Marian otkriva u kojim je europskim državama velik broj ljudi odlučio preseliti se i živjeti u inozemstvu.

Na vrhu te liste nalazi se Bosna i Hercegovina, za vratom joj pušu Albanija, Makedonija, Portugal, Crna Gora i Moldavija, no tu je i – Hrvatska.

Iz tih je zemalja vodeći se podacima iz 2015. emigrirala gotovo petina tamo rođenog stanovništva.

Najveći broj odselio se iz Bosne i Hercegovine. Oko 1,6 milijuna ljudi rođenih u toj zemlji živi u inozemstvu što je 43.3 posto – pet posto više od iduće zemlje na popisu – Albanije.

Deset država s najvećim brojem ljudi koji su se odlučili odseliti iz rodnog kraja i trenutno žive u inozemstvu

Bosna i Hercegovina – 43.3 posto (1,3 milijuna)

Albanija – 38.8 posto (1 mijun)

Makedonija – 24.8 posto

Portugal – 22.3 posto

Crna Gora – 22.1 posto

Srbija 900.000

Moldavija – 21.8 posto

Hrvatska – 20.4 posto (u to je uključen i ratni egzodus)

Litva- 18.9 posto

Rumunjska – 17.5 posto”

(Napomena, ti su podaci relativni,radi se o procjeni, također jer je taj proces još ubrzan iz godine u godinu, dovodeći do nestanka i tragedije cijelih balkanskih naroda. Podaci su relativni i baziraju se na procjenama.A stvarno su možda još tragičniji)

Što se to događa sa starim kontinentom Europom?!?

Globalizacija je učinila svoje, oduzela im je i njihovo domaće tržište, a na petsto milijunskom tržištu EU ne mogu biti konkurentni. Bogati zapadnjaci pokupovali su (za nikakve novce ) preko domaće političke mafije, sve najvrijednije gospodarske, bankarske i druge vrijednosti. Zapadna, gospodarski razvijenija Europa nakon što ih je gospodarski opljačkala, poput kakvog vrtloga usisava u sebe i njihovu inteligenciju, ali i mišiće (radnu snagu). Cijele pokrajine su opustjele u tim državama.

Ovdje moram napomenuti, da će neinformirani reći da se dobivaju sredstva, po raznim osnovama, iz EU, za razvoj tih država. Kad se generalno sve sagleda radi se o mrvicama, u usporedbi s onim što je globalizacijom tim državama oteto.

Nigdje nema demografske obnove, sve je krenulo nizbrdo i ubrzano nestaju najstariji europski narodi, a tom nestanku je kumovao i politički liberalizam u tim državama. Bolesno strančarenje dovelo je do masovne korupcije i lopovluka, ali i do masovnog beznađa kod svojih naroda. Umjesto demokratskih, te države su se pretvorile u klijentalističke države, što otvara širom vrata korupciji, a mafije u tim državama sežu da najviših državnih tijela. Na meti su državni, regionalni i lokalni proračuni. Po principu krade se (uzima se) tamo gdje se ima što uzeti.

Posebno se treba akcentirati na korumpirana pravosudna tijela u tim državama. U tim tijelima vlada anarhija, korupcija, bezvlašće, kriminal i sl. Sve je to dobra podloga za nepovratni egzodus cijelihnaroda. Po tom pitanju je Hrvatska posve poseban slučaj u negativnom smislu.

Koje su to „duhovne“ sile koje tjeraju pojedine narode na masovna iseljenja sa svojih milenijskih ognjišta i dovođenja u tzv. melting pot. (Melting pot] (engl.: lonac za taljenje), ideja da se multietničko društvo integrira tako da se od kulture svake etničke skupine uzme ponešto kako bi se uspostavila zajednička kultura i identitet te što čvršća međusobna povezanost.

Štoviše, te iseljeničke mase idu iz domaćeg dužničkog ropstva u strano ropstvo, gdje za šaku dolara prodaju svoje znanje i intelegenciju, a posebno i za još manju šačicu dolara, i cijelodnevni rad prodaju mišiće, radništvo (fizikalce).

Ti trendovi su snažno krenuli i nije ih moguće više zaustaviti, a kamo li okrenuti u drugom pravcu.

Ako pogledamo s druge strane, što to sve znači zapadnoj bogatoj Europi. Po onoj staroj izreci da u svakom zlu ima i poneko dobro, ali i obrnuto – da u svakom dobru ima i poneko zlo.

Treba otvoreno reći da te imigracije u zapadnu Europu mijenjaju njenu duhovnu sliku na gore. Uz azilante druge rase i mentaliteta porijeklom iz brojnih islamskih i crnačkih država, stvara se i dijaspora jugoistočnog dijela Europe.

Pojavljuje se snažni politički segment tzv. “tigrove kože”. To će reći da se određene skupine pristiglih vanjskih naroda, vanjskih kultura i stranog mentaliteta posebno koncentrariraju kao džepovi, koji poput tigrove kože premrežuju te bogate države.

Ti ljudi, sada već narodi, donose im svoje frustracije, svoje ideologije, svoje konfesije, svoju kulturu, svoje duhovno naslijedstvo, svoje običaje, a u konačnici i svoj fizički izgled i stil oblačenja.

Sve to čini vrlo zapaljivi materijal koji bi dobrano hranio veliki građanski rat u Europi, gdje bi svatko pucao na svakoga. Gdje bi nastao najveći kaos u cijeloj evropskoj i i svjetskoj povijesti.

Majka tog kaosa, i njen najveći kreator je politika gospođe Angele (ili Anđela) Merkel koja će ostati u povijesti, tada već “razorene” Europe. Njena politika je stvorila podloge i za vjerske, ideološke, rasne i svake druge sukobe koje u doglednoj budućnosti prijete Europi. Volio bih da to ne bude tako, ali svi parametri ukazuju na kretanje događaja u tom pravcu.

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Europa u tom svom Melting potu ne može slijediti Ameriku. Amerika nema nacionalne korijene, u njoj su gotovo svi došljaci. Europa ima duboke milenijske nacionalne korijene i u njih se ne bi smjelo dirati, jer to je fitilj za veliku eksploziju.

Živimo u svijetu u kojemu svako zlo nasrće na nas, zlo koje nas zauvijek želi uništiti.

To je zlo još agresivnije ako napada plemenitog čovjeka. Prešućivanje je jedan od najgorih oblika napada na plemenitog čovjeka. (Codex moralis Croaticum)

Poniznost naroda je prvi znak gubitka slobode, a oholost političara najavljuje diktaturu. (Codex moralis Croaticum).

Mile Prpa / HKV

 

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari