Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Prilog javnoj raspravi o inicijativi za promjenu izbornog sustava

Objavljeno

na

Dometi i značaj inicijative Narod odlučuje

Ideal je nacionalnih demokratskih država u politički poredak uključiti svakoga svojega državljanina na potpuno ravnopravnoj osnovi s ujednačenim ostvarivanjem političkoga prava.

To je osobito važno za malobrojne narode, ranjavane narode i mlade države, kao što je Republika Hrvatska. Izborno pravo je osnovno političko pravo. Pripada svim državljanima na jednako ostvariv način, a zato što je osnovno – ne može biti primjenjivo od čovjeka do čovjeka, od prigode do prigode, na različite načine.

Konzistentnom primjenjivošću i ujednačenom pravnom i izvedbenom praksom stvara se čvrst i jasan državni poredak. Selektivnom primjenom, promjenjivom praksom i pravnim normama – stvara se kaos.Izborno pravo, kao osnovno političko pravo, temeljni je aksiom svakoga izbornoga sustava. Ako pak nije, izborni sustav je manjkav, ili ne valja.

Imajući na umu navedeni aksiom, koji poštuje sav civilizirani i uspješni svijet, pođimo analizirati predloženu referendumsku inicijativu izmjene izbornoga sustava.

Izborna prava moraju biti jednaka za sve državljane, nema povlaštenih

Referendumska inicijativa potvrđuje kršenje temeljnih vrijednosti Ustava i usprkos isticanja općeg i jednakoga biračkoga prava u nastavku potvrđuje diskriminaciju i odstupanje, koje već postoji u Ustavu, zanemarivanjem statusa nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske i podržavanjem njihovoga izrazito diskriminatornog položaja, te zadržavanje povlaštenoga političkog statusa nacionalnih manjina.

Ne može se govoriti o jednakim pravima svih državljana, a istodobno diskriminirati pola državljana, onih izvan Republike Hrvatske, a malobrojnom dijelu državljana jamčiti nesrazmjerne i opasne političke povlastice nasuprot temeljnoj vrjednoti o spolnoj i nacionalnoj ravnopravnosti.

Nasuprot važećim konvencijama o ljudskim pravima, s čijih polazišta neki u javnosti pokušavaju osporiti namjeru sužavanja nadležnosti zastupnika nacionalnih manjina, ističući njihova tzv. „stečena prava“, kao razinu ljudskih prava u koju se ne može i ne smije dirati referendumom (to je banalna laž), ova inicijativa zapravo posve potvrđuje načelo favoriziranja nehrvatske etničke i političke pripadnosti u odnosu na većinski hrvatski narod, podupirući time političke procese koji ugrožavaju prava većinskoga naroda. I u državno-politički poredak latentno unose tuđe političke interese, destrukciju i ugrozu nacionalne sigurnosti.
Inicijativa nije smjela prijeći preko ove činjenice.

Vrtuljak oko preferencijskih prava

Prijedlog o smanjivanju ukupnoga broja saborskih mandata uopće nije obrazložen, zvuči dobro, prihvatljivo, ali prvenstveno – kao mamac. Ne vidi se ni jedna druga kvaliteta, koja bi sinergijski s ovim smanjenjem predstavljala poboljšanje rada Sabora, ili upravljanja državom. A upravo to se ističe kao cilj.

Preferencijsko pravo u suvremenoj praksi demokratskih država ima više modaliteta, međutim, ono uvijek služi kao korektiv matice sustava. Vidljivo je da inicijativa ne dira u temeljne nedostatke sustava.

Pritom se od korektiva pokušava napraviti – temelj novoga poretka. To je nemoguće, znanstveno neutemeljeno i nigdje nije praktično potvrđeno. U ovome slučaju, sa stajališta osobe pred izbornim listama, tri preferencijska glasa su nesumnjivo bolja nego jedan glas. Taj osjećaj pojačava i nepostojanje cenzusa.

To se, međutim, ne može sa sigurnošću reći na dodatak o tome kako se konačan raspored na listama za ulazak u Sabor radi temeljem preferencijskih glasova, jer upravo na toj crti izborni sustav postaje korektiv stranačkih statuta, što se pak ne smije raditi.

Naime, nije smisao izbornoga sustava upravljati strankama, već stvoriti poštena pravila za ocjenjivanje njihovih političkih programa s kojima izlaze na izbore. Ovom inicijativom se, figurativno rečeno, sudca nogometne utakmice promeće u trenera momčadi kojoj sudi.

Pretvaranje politike u klasični PR

Uvođenje preferencijskih prava kao temeljne vrijednosti izbornoga sustava izravno se nudi postojećoj medijskoj neravnoteži, prvenstveno mainstreamu, ali i separatnim i marginalnim medijskim utjecajima, moćan i presudan alat za uspostavljanje potpunoga saveza s političkim strankama i inicijativama.

Time se u Hrvatskoj uništava i onako teško invalidno temeljno načelo nadzora – medijska neovisnost i sloboda javnoga propitkivanja politika.

Ovakav smjer izravno potiče dodatno jačanje utjecaja političkih grupacija na medijske subjekte, na novinare, na slobodno novinarstvo, te u prvi plan umjesto relevantnih političkih i stranačkih programa i zdrave rasprave o njima, ističe personalne favorite medijskih skupina, te instaliranje utjecaja bez kritičkih propitkivanja.

Politiku pretvara u klasični PR. I silno pogoduje najmoćnijima, aktualnome mainstreamu, koji ima pretežiti utjecaj na društvena zbivanja, a zatim i na margine toga utjecaja.

To znači da ono što nekoj grupaciji politički, vrijednosno i kvalificirajuće odgovara, to će cjelokupna javnost dobiti servirano putem kontroliranih medija. Tako će se razvijati afirmacija politika i osoba, sutrašnjih kandidata na izborima, a ono što kontroliranim medijima ne odgovara, ne će biti pripušteno u javnost.

Nema razlike, najveći će tako štititi svoje interese u pretežitim medijima gdje odavno imaju presudan i gotovo potpun utjecaj i kontrolu, oni manji u svojim medijima svoje. Pokušajte, primjera radi, pronaći ovaj moj članak poslije objave na hkv.hr, na portalu narod.hr, pa ćete vidjeti o čemu govorim.

A proklamirani ciljevi inicijative su posve suprotni. Dakle – lažni su.

Višestranački sustav s protustranačkim usmjerenjem, što je to?

Preferencijskim poretkom stranačkih lista za ulazak u Sabor, iako izgleda obećavajuće i dobro, praktično sve političke stranke (ne samo ove danas, za koje se slažemo da nemaju nužan politički i nacionalni potencijal za dobro usmjeravanje i vođenje države), stavljaju se u zakonsku karantenu, te se zakonski ograničava autonomija političkoga odlučivanja u strankama.

Time se kontrolore najveće moći u Hrvatskoj, a to su formalno najveće stranke, stimulira na netransparentno djelovanje i postizbornu prijevaru, ujednačavanje poltronstva i mediokritetstva u strukturi i na potpunu kontrolu ukupnih kadrovskih potencijala, te osmišljavanje modela izbjegavanja ovakvoga utjecaja na njihove namjere.

Umjesto da ih se proširivanjem izbornoga tržišta i broja izbornika pod potpuno istim provedbenim uvjetima i pravilima, stimulira na poboljšanje programske političke ponude i na toj razini stvaranja nove političke kvalitete. Poredak na listama čak i Ustav eksplicitno ostavlja strankama prema njihovim statutima.

Takav stav se može nazvati – antistranačkim stavom.

U ime slabljenja ojačati duopol

U kontekstu stvarnih i realnih vrijednosti najvažnijih stranaka, HDZ-a i SDP-a, upravo protustranački stav, iako na prvi pogled izgleda kontradiktorno, njima najviše pogoduje.

Njihova infrastruktura, moć koju su realno izvan bilo kakve kontrole razvijali godinama, tisuće i tisuće ljudi interesno uvezanih, na tisuće različitih funkcija u državnoj i javnoj upravi, te tisućama mjesta u područjima pod kontrolom politike, uvezanih s interesima njihovih obitelji i rodbine, koja ovisi o njihovom položaju, jamči im bezbolno funkcioniranje i pod ovakvim izvanjskim utjecajem. I sigurnu izbornu bazu na izborima, kakav god bio raspored na izbornoj listi na temelju preferencijskih glasova.

Tri preferencijska glasa i konačni poredak na listi za ulazak u Sabor nude privid većega utjecaja, ali u svakom slučaju opet biraju kandidate koje im je ponudila stranka i njeno rukovodstvo. Konačno, svakim preferencijskim glasom, primjerice, Stieru na HDZ-ovoj listi, u biti daju potporu i Plenkoviću. Tu, dakle, nove kvalitete nema.

Dojam je da se na predloženi način izborni zakon djelomično koristi kao instrument utjecaja na stranačke statute, a da je inicijativa zapravo rađena prema točno određenim ljudima i njihovim trenutnim pozicijama u strankama, pri čemu prvenstveno govorim o HDZ-u. Iako su obrazloženja inicijative da će se na ovaj način razbiti politički duopol, posve je suprotno. Samo će ga ojačati.

Relkovićizacija političkoga sustava

Relković

Na predloženi način će se samo spriječiti mogućnost političke i kandidacijske konkurencije otvaranjem šansi atomiziranim inicijativama na marginama, koje nikada ne će izaći s margine, te spriječiti razvitak ozbiljnih nacionalnih stranaka i pokreta kao izazova postojećim velikim strankama.

Ovaj model je već dobio kolokvijalni naziv – relkovićizacija političkoga sustava prema bivšemu navodnome ideologu Mosta – Ivici Relkoviću. Taj pravac je potpuno pogrješan.

Umjesto težega puta stvaranja ozbiljnih politika i stranaka, inicijatori pokušavaju favorizirati lakši put i jednostavnije riješenje, koje po dometima ne može biti alternativa postojećoj oligarhiji.

Pokušava se značajno povećati šanse za politički probitak već javno afirmiranih lidera malih političkih skupina i stranaka, te im osigurati zaštitu i sigurnost u eventualnim razgovorima o okrupnjivanju nacionalnoga političkog spektra, onoga izvan najvećih stranaka s jedne, te s druge strane, zadržati iluziju o dobrim momcima u lošim strankama s još lošijim rukovodstvima i šefovima u najvećim strankama.

Iluzija će dodatno učvrstiti destruktivne pravce najmoćnijih političkih skupina i stranaka, a istovremeno s predloženim izbornim mogućnostima održavati na životu privid i obmanu o tome, da će se nešto promijeniti.

To je iluzija i ova inicijativa je upravo na tom tragu.

Opasna josipovićevska regionalizacija Hrvatske

Očito je da su inicijatori odredbama o izbornim jedinicama odlučili poredak Republike Hrvatske praktično svesti na nekadašnju Josipovićevu inicijativu o regionalizaciji Hrvatske, koju je Most, preko Vlahe Orepića, zdušno prihvatio u Oreškovićevoj vladi, a praktično odmah nastavio provoditi u MUP-u, pod utjecajem Ostojićevih kadrova – preko reorganizacije MUP-a, te ministrice uprave Jurlina-Alibegović, bivše ključne Josipovićeve stručnjakinje s iste inicijative prije predsjedničkih izbora. Bilo bi zanimljivo znati u kojoj je mjeri, i je li dr. Podolnjak sudjelovao u kreiranju ove inicijative. Poznato mi je da je bio glavni konzultant prethodne inicijative istih inicijatora.

Izborni sustav je temelj državno-političkoga poretka. Iz njega se rađaju, stvaraju i ostvaruju sve državne politike. Nakon predložene izmjene izbornih jedinica nužno će se pojačati politička regionalizacija Hrvatske, bez prethodno uređene sveukupne nacionalne kralježnice državne politike.

Drugim riječima, možda se ne zna odakle se riba čisti, od glave ili repa, ali se dobro zna kako se normalna nacionalna država stvara od glave – izbornoga, naime, sustava. I razgradnja nacionalne države najefikasnije se provodi putem izbornoga sustava pod kontrolom duboke države.

Proces relkovićizacije političkoga sustava vodi prema raspadu države, on nastoji stalno jačati pod izlikom navodne decentralizacije, koja je nemoguća u ponuđenim okolnostima, jer ne će biti (upravo zbog takvih izbora i odgovornosti zastupnika samo svojim izbornim jedinicama sa stimuliranom nebrigom za ostatak države i naroda) čvrsto definirane nacionalne politike, pa ni sustava vrijednosti. Niti distinkcije i jasnoga razlučivanja nacionalnih i lokalnih nadležnosti, time i odgovornosti nositelja vlasti. To je stanje dezintegrirane države.

O čemu sve ovisi gubitak glasova na izborima

Izdvajanje Zagreba, te odluka o rasporedu mandata prema broju ostvarenih glasova u izbornim jedinicama, posve je nekonzistentna. Obrazloženje je nevjerodostojno s očito skrivenim namjerama.

Ne može se u istom zakonskom okviru potvrđivati prihvatljivim nesrazmjer od nekoliko tisuća posto u vrijednosti političkog prava državljana (državljani izvan Hrvatske i državljani u Hrvatskoj, te nacionalne manjine), a istodobno se zalagati za ujednačeno političko pravo i isticati ga kao cilj izmjena.

Ista kritika se odnosi na prag izbornim listama od 4% umjesto 5%. Iako vidim da dr. Mato Palić kaže da je prijedlog referendumskoga pitanja „suštinski“ doprinos izbornom sustavu (a nije ni blizu i to dr. Mato Palić, znanstvenik, dobro zna, bez obzira što Mato Palić aktivist kaže), upravo se u njegovom znanstvenom radu otkriva egzaktan pokazatelj o tome kako gubitak glasova na izborima ne ovisi samo od praga, niti od D’Hondtove metode, već sinergijski od svih tih elemenata koje multiplicira model s više izbornih jedinica.

U načelu je dobra namjera uvođenje dopisnoga i elektronskoga glasovanja. No, u kontekstu ponuđenih promjena i cjelokupnoga izbornoga sustava, koji ostaje takav kakav jest ako se ove promjene usvoje – to je potpuno neefektivno i nema nikakav utjecaj na Sabor i upravljanje državom, te na realizaciju temeljnih političkih prava svih državljana i na njihovu ravnopravnost.

Izlazak stotinu puta više državljana izvan Hrvatske na izbore na predloženi način nema nikakvoga efekta, a u samoj Hrvatskoj eventualno povećanje izlaznosti na izbore bilo bi u okviru statističke pogrješke, budući da birači koji su željeli i koji hoće glasovati ionako imaju pristupna birališta.

Stoga to ne će pridonijeti povećanju legitimnosti same države, niti većoj političkoj konkurenciji i u konačnici poticanju izvrsnosti umjesto mediokritetstva. Očekivanje da će ujednačavanje broja mandata nakon glasovanja na temelju izlaznosti u izbornim jedinicama nametnuti nekakvu utakmicu između državljana u tim izbornim jedinicama i povećati izlaznost u bitnoj mjeri, jest, oprostite – smijurija. A da se i razvije takav osjećaj, značio bi dodatno uvođenje u zakonodavni dom neintegralističkih političkih interesa i imao bi jako loše učinke na egzistencijalno nužnu političku integraciju hrvatske nacije.

Zato je namjera ujednačavanja vrijednosti mandata u Hrvatskoj, iako zvuči prihvatljivo, a bez izjednačavanja prava svih hrvatskih državljana, dakle i tzv. dijaspore, samo dodatni stimulans već uveliko razvijenoj antifa, komunističko-jugoslavenskoj i velikosrpskoj paradigmi o tome, da Hrvati izvan Republike Hrvatske ne smiju imati jednaka prava kao i državljani u Hrvatskoj i to temeljem stereotipa o njihovom ekstremizmu i proustaškome profilu.

Manjine u odnosu na pravo biranja vlade

Hrvatska se nije realno maknula od te opasne paradigme i zato imamo i nakon dvadest i sedam godina samostalnosti neriješeno pitanje službenoga i neupitnoga identiteta hrvatskoga naroda. A na toj poziciji nijedna država na svijetu ne može dobro funkcionirati, niti biti efikasan instrument razvoja potencijala svojega naroda. A da ne zaboravimo- sve se radi radi stvaranja dobre države, koja mora riješavati i riješiti te probleme, a ne djelimično popravljati loše stanje.

Izborna

Za inicijatora ovih izmjena na nacionalnoj poziciji svatko bi stavio ruke u vatru unatrag nekoliko mjeseci da će nastojati izjednačiti i uravnotežiti politička prava svih hrvatskih državljana, eliminirati povijesnu nepravdu prema nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske, te na taj način državno-politički poredak vratiti na odavno zanemarene, pa i razorene – temelje. Ništa od toga.

Nadalje, ograničenje izravnoga odlučivanja zastupnika nacionalnih manjina je mamac za nacionalno izborno tijelo od kojega se očekuje potpora. Sa stajališta efektive nema bitne težine, jer, iako će sastavljanje vladajuće koalicije i odluku o sastavu vlade onemogućiti izravnu koaliciju manjinaca i relativnoga izbornoga pobjednika, takva koalicija će se nesmetano odvijati na svim ostalim područijima, od kojih će posrednim trgovačkim kanalima i ustupcima ovisiti i potpora vladi.

Naime, svaki zakon koji se donosi u Saboru je posredno odlučivanje o proračunu. Zakonima se troši državni novac, zakonima država pribavlja novac, zakonima se raspodjeljuje i o svemu tome će odlučivati manjinci. Zato će ovo rješenje sada otvorenu koaliciju samo prevesti u skrivenu i netransparentniju. To je u suprotnosti s najavama o pravednijem društvu, političkom poretku, sprječavanju trgovina, muljaža i korupcije, budući da će se posve iste stvari samo sakriti ispod stola i odvijati na posredan, time i manje vidljiv način. A stimulans korupciji će ojačati.

Napadi na inicijativu prikrivaju nedostatak argumenata

Narod odlucuje

Da su kreatori inicijative pročitali znanstvene priloge profesora emeritusa Marca Gjidare iz Zbornika radova s Pravnoga fakulteta u Splitu, da su pročitali znanstvenu analizu izbornih sustava dr. Mate Palića (koju je i on izgleda odlučio zanemariti, što dodatno pojačava nevjericu i propitkivanje što se stvarno krije iza ove inicijative), ili pogledali barem površno dio sudske prakse Suda za ljudska prava u Strassbourgu, da su proučili teorijski kanon o utjecaju izbornih sustava na državne poretke i države njemačkog politologa i teoretičara države Dietera Nohlena, te da imaju uvid u znanstvena djela najvažnijih teoretičara tranzicije, nikada im ovakvo nešto ne bi palo na pamet. A sve je lako dostupno.

Da im je istinski stalo do ostvarivanja temeljnih aksioma hrvatske državnosti, sve bi to iskoristili s osjećajem za hrvatske nacionalne specifičnosti i predložili posve drukčije izmjene izbornoga sustava. Teško je braniti proklamirane ciljeve s odabranom argumentacijom inicijative.

Nažalost, osobe koje u njezino ime javno istupaju i obrazlažu referendumsko pitanje, manje-više ispadaju neznalice i manipulatori, iako za neke od njih znam da su pošteni ljudi s dobrim namjerama. Zato se tako grozničavo ističe da je Šeks napao inicijativu, da je Dejan Jović protiv, da su Pupovac i Radin protiv, da su Bauk i Glavašević protiv, kako bi se u nedostatku argumenata zapravo stvorio privid nacionalne vrijednosti, koja je navodno neupitna samim tim što ju spomenuti napadaju. Ne ide se s takvim „argumentima“ pred svoj narod.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari