Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Prilog javnoj raspravi o inicijativi za promjenu izbornog sustava

Objavljeno

na

Dometi i značaj inicijative Narod odlučuje

Ideal je nacionalnih demokratskih država u politički poredak uključiti svakoga svojega državljanina na potpuno ravnopravnoj osnovi s ujednačenim ostvarivanjem političkoga prava.

To je osobito važno za malobrojne narode, ranjavane narode i mlade države, kao što je Republika Hrvatska. Izborno pravo je osnovno političko pravo. Pripada svim državljanima na jednako ostvariv način, a zato što je osnovno – ne može biti primjenjivo od čovjeka do čovjeka, od prigode do prigode, na različite načine.

Konzistentnom primjenjivošću i ujednačenom pravnom i izvedbenom praksom stvara se čvrst i jasan državni poredak. Selektivnom primjenom, promjenjivom praksom i pravnim normama – stvara se kaos.Izborno pravo, kao osnovno političko pravo, temeljni je aksiom svakoga izbornoga sustava. Ako pak nije, izborni sustav je manjkav, ili ne valja.

Imajući na umu navedeni aksiom, koji poštuje sav civilizirani i uspješni svijet, pođimo analizirati predloženu referendumsku inicijativu izmjene izbornoga sustava.

Izborna prava moraju biti jednaka za sve državljane, nema povlaštenih

Referendumska inicijativa potvrđuje kršenje temeljnih vrijednosti Ustava i usprkos isticanja općeg i jednakoga biračkoga prava u nastavku potvrđuje diskriminaciju i odstupanje, koje već postoji u Ustavu, zanemarivanjem statusa nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske i podržavanjem njihovoga izrazito diskriminatornog položaja, te zadržavanje povlaštenoga političkog statusa nacionalnih manjina.

Ne može se govoriti o jednakim pravima svih državljana, a istodobno diskriminirati pola državljana, onih izvan Republike Hrvatske, a malobrojnom dijelu državljana jamčiti nesrazmjerne i opasne političke povlastice nasuprot temeljnoj vrjednoti o spolnoj i nacionalnoj ravnopravnosti.

Nasuprot važećim konvencijama o ljudskim pravima, s čijih polazišta neki u javnosti pokušavaju osporiti namjeru sužavanja nadležnosti zastupnika nacionalnih manjina, ističući njihova tzv. „stečena prava“, kao razinu ljudskih prava u koju se ne može i ne smije dirati referendumom (to je banalna laž), ova inicijativa zapravo posve potvrđuje načelo favoriziranja nehrvatske etničke i političke pripadnosti u odnosu na većinski hrvatski narod, podupirući time političke procese koji ugrožavaju prava većinskoga naroda. I u državno-politički poredak latentno unose tuđe političke interese, destrukciju i ugrozu nacionalne sigurnosti.
Inicijativa nije smjela prijeći preko ove činjenice.

Vrtuljak oko preferencijskih prava

Prijedlog o smanjivanju ukupnoga broja saborskih mandata uopće nije obrazložen, zvuči dobro, prihvatljivo, ali prvenstveno – kao mamac. Ne vidi se ni jedna druga kvaliteta, koja bi sinergijski s ovim smanjenjem predstavljala poboljšanje rada Sabora, ili upravljanja državom. A upravo to se ističe kao cilj.

Preferencijsko pravo u suvremenoj praksi demokratskih država ima više modaliteta, međutim, ono uvijek služi kao korektiv matice sustava. Vidljivo je da inicijativa ne dira u temeljne nedostatke sustava.

Pritom se od korektiva pokušava napraviti – temelj novoga poretka. To je nemoguće, znanstveno neutemeljeno i nigdje nije praktično potvrđeno. U ovome slučaju, sa stajališta osobe pred izbornim listama, tri preferencijska glasa su nesumnjivo bolja nego jedan glas. Taj osjećaj pojačava i nepostojanje cenzusa.

To se, međutim, ne može sa sigurnošću reći na dodatak o tome kako se konačan raspored na listama za ulazak u Sabor radi temeljem preferencijskih glasova, jer upravo na toj crti izborni sustav postaje korektiv stranačkih statuta, što se pak ne smije raditi.

Naime, nije smisao izbornoga sustava upravljati strankama, već stvoriti poštena pravila za ocjenjivanje njihovih političkih programa s kojima izlaze na izbore. Ovom inicijativom se, figurativno rečeno, sudca nogometne utakmice promeće u trenera momčadi kojoj sudi.

Pretvaranje politike u klasični PR

Uvođenje preferencijskih prava kao temeljne vrijednosti izbornoga sustava izravno se nudi postojećoj medijskoj neravnoteži, prvenstveno mainstreamu, ali i separatnim i marginalnim medijskim utjecajima, moćan i presudan alat za uspostavljanje potpunoga saveza s političkim strankama i inicijativama.

Time se u Hrvatskoj uništava i onako teško invalidno temeljno načelo nadzora – medijska neovisnost i sloboda javnoga propitkivanja politika.

Ovakav smjer izravno potiče dodatno jačanje utjecaja političkih grupacija na medijske subjekte, na novinare, na slobodno novinarstvo, te u prvi plan umjesto relevantnih političkih i stranačkih programa i zdrave rasprave o njima, ističe personalne favorite medijskih skupina, te instaliranje utjecaja bez kritičkih propitkivanja.

Politiku pretvara u klasični PR. I silno pogoduje najmoćnijima, aktualnome mainstreamu, koji ima pretežiti utjecaj na društvena zbivanja, a zatim i na margine toga utjecaja.

To znači da ono što nekoj grupaciji politički, vrijednosno i kvalificirajuće odgovara, to će cjelokupna javnost dobiti servirano putem kontroliranih medija. Tako će se razvijati afirmacija politika i osoba, sutrašnjih kandidata na izborima, a ono što kontroliranim medijima ne odgovara, ne će biti pripušteno u javnost.

Nema razlike, najveći će tako štititi svoje interese u pretežitim medijima gdje odavno imaju presudan i gotovo potpun utjecaj i kontrolu, oni manji u svojim medijima svoje. Pokušajte, primjera radi, pronaći ovaj moj članak poslije objave na hkv.hr, na portalu narod.hr, pa ćete vidjeti o čemu govorim.

A proklamirani ciljevi inicijative su posve suprotni. Dakle – lažni su.

Višestranački sustav s protustranačkim usmjerenjem, što je to?

Preferencijskim poretkom stranačkih lista za ulazak u Sabor, iako izgleda obećavajuće i dobro, praktično sve političke stranke (ne samo ove danas, za koje se slažemo da nemaju nužan politički i nacionalni potencijal za dobro usmjeravanje i vođenje države), stavljaju se u zakonsku karantenu, te se zakonski ograničava autonomija političkoga odlučivanja u strankama.

Time se kontrolore najveće moći u Hrvatskoj, a to su formalno najveće stranke, stimulira na netransparentno djelovanje i postizbornu prijevaru, ujednačavanje poltronstva i mediokritetstva u strukturi i na potpunu kontrolu ukupnih kadrovskih potencijala, te osmišljavanje modela izbjegavanja ovakvoga utjecaja na njihove namjere.

Umjesto da ih se proširivanjem izbornoga tržišta i broja izbornika pod potpuno istim provedbenim uvjetima i pravilima, stimulira na poboljšanje programske političke ponude i na toj razini stvaranja nove političke kvalitete. Poredak na listama čak i Ustav eksplicitno ostavlja strankama prema njihovim statutima.

Takav stav se može nazvati – antistranačkim stavom.

U ime slabljenja ojačati duopol

U kontekstu stvarnih i realnih vrijednosti najvažnijih stranaka, HDZ-a i SDP-a, upravo protustranački stav, iako na prvi pogled izgleda kontradiktorno, njima najviše pogoduje.

Njihova infrastruktura, moć koju su realno izvan bilo kakve kontrole razvijali godinama, tisuće i tisuće ljudi interesno uvezanih, na tisuće različitih funkcija u državnoj i javnoj upravi, te tisućama mjesta u područjima pod kontrolom politike, uvezanih s interesima njihovih obitelji i rodbine, koja ovisi o njihovom položaju, jamči im bezbolno funkcioniranje i pod ovakvim izvanjskim utjecajem. I sigurnu izbornu bazu na izborima, kakav god bio raspored na izbornoj listi na temelju preferencijskih glasova.

Tri preferencijska glasa i konačni poredak na listi za ulazak u Sabor nude privid većega utjecaja, ali u svakom slučaju opet biraju kandidate koje im je ponudila stranka i njeno rukovodstvo. Konačno, svakim preferencijskim glasom, primjerice, Stieru na HDZ-ovoj listi, u biti daju potporu i Plenkoviću. Tu, dakle, nove kvalitete nema.

Dojam je da se na predloženi način izborni zakon djelomično koristi kao instrument utjecaja na stranačke statute, a da je inicijativa zapravo rađena prema točno određenim ljudima i njihovim trenutnim pozicijama u strankama, pri čemu prvenstveno govorim o HDZ-u. Iako su obrazloženja inicijative da će se na ovaj način razbiti politički duopol, posve je suprotno. Samo će ga ojačati.

Relkovićizacija političkoga sustava

Relković

Na predloženi način će se samo spriječiti mogućnost političke i kandidacijske konkurencije otvaranjem šansi atomiziranim inicijativama na marginama, koje nikada ne će izaći s margine, te spriječiti razvitak ozbiljnih nacionalnih stranaka i pokreta kao izazova postojećim velikim strankama.

Ovaj model je već dobio kolokvijalni naziv – relkovićizacija političkoga sustava prema bivšemu navodnome ideologu Mosta – Ivici Relkoviću. Taj pravac je potpuno pogrješan.

Umjesto težega puta stvaranja ozbiljnih politika i stranaka, inicijatori pokušavaju favorizirati lakši put i jednostavnije riješenje, koje po dometima ne može biti alternativa postojećoj oligarhiji.

Pokušava se značajno povećati šanse za politički probitak već javno afirmiranih lidera malih političkih skupina i stranaka, te im osigurati zaštitu i sigurnost u eventualnim razgovorima o okrupnjivanju nacionalnoga političkog spektra, onoga izvan najvećih stranaka s jedne, te s druge strane, zadržati iluziju o dobrim momcima u lošim strankama s još lošijim rukovodstvima i šefovima u najvećim strankama.

Iluzija će dodatno učvrstiti destruktivne pravce najmoćnijih političkih skupina i stranaka, a istovremeno s predloženim izbornim mogućnostima održavati na životu privid i obmanu o tome, da će se nešto promijeniti.

To je iluzija i ova inicijativa je upravo na tom tragu.

Opasna josipovićevska regionalizacija Hrvatske

Očito je da su inicijatori odredbama o izbornim jedinicama odlučili poredak Republike Hrvatske praktično svesti na nekadašnju Josipovićevu inicijativu o regionalizaciji Hrvatske, koju je Most, preko Vlahe Orepića, zdušno prihvatio u Oreškovićevoj vladi, a praktično odmah nastavio provoditi u MUP-u, pod utjecajem Ostojićevih kadrova – preko reorganizacije MUP-a, te ministrice uprave Jurlina-Alibegović, bivše ključne Josipovićeve stručnjakinje s iste inicijative prije predsjedničkih izbora. Bilo bi zanimljivo znati u kojoj je mjeri, i je li dr. Podolnjak sudjelovao u kreiranju ove inicijative. Poznato mi je da je bio glavni konzultant prethodne inicijative istih inicijatora.

Izborni sustav je temelj državno-političkoga poretka. Iz njega se rađaju, stvaraju i ostvaruju sve državne politike. Nakon predložene izmjene izbornih jedinica nužno će se pojačati politička regionalizacija Hrvatske, bez prethodno uređene sveukupne nacionalne kralježnice državne politike.

Drugim riječima, možda se ne zna odakle se riba čisti, od glave ili repa, ali se dobro zna kako se normalna nacionalna država stvara od glave – izbornoga, naime, sustava. I razgradnja nacionalne države najefikasnije se provodi putem izbornoga sustava pod kontrolom duboke države.

Proces relkovićizacije političkoga sustava vodi prema raspadu države, on nastoji stalno jačati pod izlikom navodne decentralizacije, koja je nemoguća u ponuđenim okolnostima, jer ne će biti (upravo zbog takvih izbora i odgovornosti zastupnika samo svojim izbornim jedinicama sa stimuliranom nebrigom za ostatak države i naroda) čvrsto definirane nacionalne politike, pa ni sustava vrijednosti. Niti distinkcije i jasnoga razlučivanja nacionalnih i lokalnih nadležnosti, time i odgovornosti nositelja vlasti. To je stanje dezintegrirane države.

O čemu sve ovisi gubitak glasova na izborima

Izdvajanje Zagreba, te odluka o rasporedu mandata prema broju ostvarenih glasova u izbornim jedinicama, posve je nekonzistentna. Obrazloženje je nevjerodostojno s očito skrivenim namjerama.

Ne može se u istom zakonskom okviru potvrđivati prihvatljivim nesrazmjer od nekoliko tisuća posto u vrijednosti političkog prava državljana (državljani izvan Hrvatske i državljani u Hrvatskoj, te nacionalne manjine), a istodobno se zalagati za ujednačeno političko pravo i isticati ga kao cilj izmjena.

Ista kritika se odnosi na prag izbornim listama od 4% umjesto 5%. Iako vidim da dr. Mato Palić kaže da je prijedlog referendumskoga pitanja „suštinski“ doprinos izbornom sustavu (a nije ni blizu i to dr. Mato Palić, znanstvenik, dobro zna, bez obzira što Mato Palić aktivist kaže), upravo se u njegovom znanstvenom radu otkriva egzaktan pokazatelj o tome kako gubitak glasova na izborima ne ovisi samo od praga, niti od D’Hondtove metode, već sinergijski od svih tih elemenata koje multiplicira model s više izbornih jedinica.

U načelu je dobra namjera uvođenje dopisnoga i elektronskoga glasovanja. No, u kontekstu ponuđenih promjena i cjelokupnoga izbornoga sustava, koji ostaje takav kakav jest ako se ove promjene usvoje – to je potpuno neefektivno i nema nikakav utjecaj na Sabor i upravljanje državom, te na realizaciju temeljnih političkih prava svih državljana i na njihovu ravnopravnost.

Izlazak stotinu puta više državljana izvan Hrvatske na izbore na predloženi način nema nikakvoga efekta, a u samoj Hrvatskoj eventualno povećanje izlaznosti na izbore bilo bi u okviru statističke pogrješke, budući da birači koji su željeli i koji hoće glasovati ionako imaju pristupna birališta.

Stoga to ne će pridonijeti povećanju legitimnosti same države, niti većoj političkoj konkurenciji i u konačnici poticanju izvrsnosti umjesto mediokritetstva. Očekivanje da će ujednačavanje broja mandata nakon glasovanja na temelju izlaznosti u izbornim jedinicama nametnuti nekakvu utakmicu između državljana u tim izbornim jedinicama i povećati izlaznost u bitnoj mjeri, jest, oprostite – smijurija. A da se i razvije takav osjećaj, značio bi dodatno uvođenje u zakonodavni dom neintegralističkih političkih interesa i imao bi jako loše učinke na egzistencijalno nužnu političku integraciju hrvatske nacije.

Zato je namjera ujednačavanja vrijednosti mandata u Hrvatskoj, iako zvuči prihvatljivo, a bez izjednačavanja prava svih hrvatskih državljana, dakle i tzv. dijaspore, samo dodatni stimulans već uveliko razvijenoj antifa, komunističko-jugoslavenskoj i velikosrpskoj paradigmi o tome, da Hrvati izvan Republike Hrvatske ne smiju imati jednaka prava kao i državljani u Hrvatskoj i to temeljem stereotipa o njihovom ekstremizmu i proustaškome profilu.

Manjine u odnosu na pravo biranja vlade

Hrvatska se nije realno maknula od te opasne paradigme i zato imamo i nakon dvadest i sedam godina samostalnosti neriješeno pitanje službenoga i neupitnoga identiteta hrvatskoga naroda. A na toj poziciji nijedna država na svijetu ne može dobro funkcionirati, niti biti efikasan instrument razvoja potencijala svojega naroda. A da ne zaboravimo- sve se radi radi stvaranja dobre države, koja mora riješavati i riješiti te probleme, a ne djelimično popravljati loše stanje.

Izborna

Za inicijatora ovih izmjena na nacionalnoj poziciji svatko bi stavio ruke u vatru unatrag nekoliko mjeseci da će nastojati izjednačiti i uravnotežiti politička prava svih hrvatskih državljana, eliminirati povijesnu nepravdu prema nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske, te na taj način državno-politički poredak vratiti na odavno zanemarene, pa i razorene – temelje. Ništa od toga.

Nadalje, ograničenje izravnoga odlučivanja zastupnika nacionalnih manjina je mamac za nacionalno izborno tijelo od kojega se očekuje potpora. Sa stajališta efektive nema bitne težine, jer, iako će sastavljanje vladajuće koalicije i odluku o sastavu vlade onemogućiti izravnu koaliciju manjinaca i relativnoga izbornoga pobjednika, takva koalicija će se nesmetano odvijati na svim ostalim područijima, od kojih će posrednim trgovačkim kanalima i ustupcima ovisiti i potpora vladi.

Naime, svaki zakon koji se donosi u Saboru je posredno odlučivanje o proračunu. Zakonima se troši državni novac, zakonima država pribavlja novac, zakonima se raspodjeljuje i o svemu tome će odlučivati manjinci. Zato će ovo rješenje sada otvorenu koaliciju samo prevesti u skrivenu i netransparentniju. To je u suprotnosti s najavama o pravednijem društvu, političkom poretku, sprječavanju trgovina, muljaža i korupcije, budući da će se posve iste stvari samo sakriti ispod stola i odvijati na posredan, time i manje vidljiv način. A stimulans korupciji će ojačati.

Napadi na inicijativu prikrivaju nedostatak argumenata

Narod odlucuje

Da su kreatori inicijative pročitali znanstvene priloge profesora emeritusa Marca Gjidare iz Zbornika radova s Pravnoga fakulteta u Splitu, da su pročitali znanstvenu analizu izbornih sustava dr. Mate Palića (koju je i on izgleda odlučio zanemariti, što dodatno pojačava nevjericu i propitkivanje što se stvarno krije iza ove inicijative), ili pogledali barem površno dio sudske prakse Suda za ljudska prava u Strassbourgu, da su proučili teorijski kanon o utjecaju izbornih sustava na državne poretke i države njemačkog politologa i teoretičara države Dietera Nohlena, te da imaju uvid u znanstvena djela najvažnijih teoretičara tranzicije, nikada im ovakvo nešto ne bi palo na pamet. A sve je lako dostupno.

Da im je istinski stalo do ostvarivanja temeljnih aksioma hrvatske državnosti, sve bi to iskoristili s osjećajem za hrvatske nacionalne specifičnosti i predložili posve drukčije izmjene izbornoga sustava. Teško je braniti proklamirane ciljeve s odabranom argumentacijom inicijative.

Nažalost, osobe koje u njezino ime javno istupaju i obrazlažu referendumsko pitanje, manje-više ispadaju neznalice i manipulatori, iako za neke od njih znam da su pošteni ljudi s dobrim namjerama. Zato se tako grozničavo ističe da je Šeks napao inicijativu, da je Dejan Jović protiv, da su Pupovac i Radin protiv, da su Bauk i Glavašević protiv, kako bi se u nedostatku argumenata zapravo stvorio privid nacionalne vrijednosti, koja je navodno neupitna samim tim što ju spomenuti napadaju. Ne ide se s takvim „argumentima“ pred svoj narod.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari