Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Prilog javnoj raspravi o inicijativi za promjenu izbornog sustava

Objavljeno

na

Dometi i značaj inicijative Narod odlučuje

Ideal je nacionalnih demokratskih država u politički poredak uključiti svakoga svojega državljanina na potpuno ravnopravnoj osnovi s ujednačenim ostvarivanjem političkoga prava.

To je osobito važno za malobrojne narode, ranjavane narode i mlade države, kao što je Republika Hrvatska. Izborno pravo je osnovno političko pravo. Pripada svim državljanima na jednako ostvariv način, a zato što je osnovno – ne može biti primjenjivo od čovjeka do čovjeka, od prigode do prigode, na različite načine.

Konzistentnom primjenjivošću i ujednačenom pravnom i izvedbenom praksom stvara se čvrst i jasan državni poredak. Selektivnom primjenom, promjenjivom praksom i pravnim normama – stvara se kaos.Izborno pravo, kao osnovno političko pravo, temeljni je aksiom svakoga izbornoga sustava. Ako pak nije, izborni sustav je manjkav, ili ne valja.

Imajući na umu navedeni aksiom, koji poštuje sav civilizirani i uspješni svijet, pođimo analizirati predloženu referendumsku inicijativu izmjene izbornoga sustava.

Izborna prava moraju biti jednaka za sve državljane, nema povlaštenih

Referendumska inicijativa potvrđuje kršenje temeljnih vrijednosti Ustava i usprkos isticanja općeg i jednakoga biračkoga prava u nastavku potvrđuje diskriminaciju i odstupanje, koje već postoji u Ustavu, zanemarivanjem statusa nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske i podržavanjem njihovoga izrazito diskriminatornog položaja, te zadržavanje povlaštenoga političkog statusa nacionalnih manjina.

Ne može se govoriti o jednakim pravima svih državljana, a istodobno diskriminirati pola državljana, onih izvan Republike Hrvatske, a malobrojnom dijelu državljana jamčiti nesrazmjerne i opasne političke povlastice nasuprot temeljnoj vrjednoti o spolnoj i nacionalnoj ravnopravnosti.

Nasuprot važećim konvencijama o ljudskim pravima, s čijih polazišta neki u javnosti pokušavaju osporiti namjeru sužavanja nadležnosti zastupnika nacionalnih manjina, ističući njihova tzv. „stečena prava“, kao razinu ljudskih prava u koju se ne može i ne smije dirati referendumom (to je banalna laž), ova inicijativa zapravo posve potvrđuje načelo favoriziranja nehrvatske etničke i političke pripadnosti u odnosu na većinski hrvatski narod, podupirući time političke procese koji ugrožavaju prava većinskoga naroda. I u državno-politički poredak latentno unose tuđe političke interese, destrukciju i ugrozu nacionalne sigurnosti.
Inicijativa nije smjela prijeći preko ove činjenice.

Vrtuljak oko preferencijskih prava

Prijedlog o smanjivanju ukupnoga broja saborskih mandata uopće nije obrazložen, zvuči dobro, prihvatljivo, ali prvenstveno – kao mamac. Ne vidi se ni jedna druga kvaliteta, koja bi sinergijski s ovim smanjenjem predstavljala poboljšanje rada Sabora, ili upravljanja državom. A upravo to se ističe kao cilj.

Preferencijsko pravo u suvremenoj praksi demokratskih država ima više modaliteta, međutim, ono uvijek služi kao korektiv matice sustava. Vidljivo je da inicijativa ne dira u temeljne nedostatke sustava.

Pritom se od korektiva pokušava napraviti – temelj novoga poretka. To je nemoguće, znanstveno neutemeljeno i nigdje nije praktično potvrđeno. U ovome slučaju, sa stajališta osobe pred izbornim listama, tri preferencijska glasa su nesumnjivo bolja nego jedan glas. Taj osjećaj pojačava i nepostojanje cenzusa.

To se, međutim, ne može sa sigurnošću reći na dodatak o tome kako se konačan raspored na listama za ulazak u Sabor radi temeljem preferencijskih glasova, jer upravo na toj crti izborni sustav postaje korektiv stranačkih statuta, što se pak ne smije raditi.

Naime, nije smisao izbornoga sustava upravljati strankama, već stvoriti poštena pravila za ocjenjivanje njihovih političkih programa s kojima izlaze na izbore. Ovom inicijativom se, figurativno rečeno, sudca nogometne utakmice promeće u trenera momčadi kojoj sudi.

Pretvaranje politike u klasični PR

Uvođenje preferencijskih prava kao temeljne vrijednosti izbornoga sustava izravno se nudi postojećoj medijskoj neravnoteži, prvenstveno mainstreamu, ali i separatnim i marginalnim medijskim utjecajima, moćan i presudan alat za uspostavljanje potpunoga saveza s političkim strankama i inicijativama.

Time se u Hrvatskoj uništava i onako teško invalidno temeljno načelo nadzora – medijska neovisnost i sloboda javnoga propitkivanja politika.

Ovakav smjer izravno potiče dodatno jačanje utjecaja političkih grupacija na medijske subjekte, na novinare, na slobodno novinarstvo, te u prvi plan umjesto relevantnih političkih i stranačkih programa i zdrave rasprave o njima, ističe personalne favorite medijskih skupina, te instaliranje utjecaja bez kritičkih propitkivanja.

Politiku pretvara u klasični PR. I silno pogoduje najmoćnijima, aktualnome mainstreamu, koji ima pretežiti utjecaj na društvena zbivanja, a zatim i na margine toga utjecaja.

To znači da ono što nekoj grupaciji politički, vrijednosno i kvalificirajuće odgovara, to će cjelokupna javnost dobiti servirano putem kontroliranih medija. Tako će se razvijati afirmacija politika i osoba, sutrašnjih kandidata na izborima, a ono što kontroliranim medijima ne odgovara, ne će biti pripušteno u javnost.

Nema razlike, najveći će tako štititi svoje interese u pretežitim medijima gdje odavno imaju presudan i gotovo potpun utjecaj i kontrolu, oni manji u svojim medijima svoje. Pokušajte, primjera radi, pronaći ovaj moj članak poslije objave na hkv.hr, na portalu narod.hr, pa ćete vidjeti o čemu govorim.

A proklamirani ciljevi inicijative su posve suprotni. Dakle – lažni su.

Višestranački sustav s protustranačkim usmjerenjem, što je to?

Preferencijskim poretkom stranačkih lista za ulazak u Sabor, iako izgleda obećavajuće i dobro, praktično sve političke stranke (ne samo ove danas, za koje se slažemo da nemaju nužan politički i nacionalni potencijal za dobro usmjeravanje i vođenje države), stavljaju se u zakonsku karantenu, te se zakonski ograničava autonomija političkoga odlučivanja u strankama.

Time se kontrolore najveće moći u Hrvatskoj, a to su formalno najveće stranke, stimulira na netransparentno djelovanje i postizbornu prijevaru, ujednačavanje poltronstva i mediokritetstva u strukturi i na potpunu kontrolu ukupnih kadrovskih potencijala, te osmišljavanje modela izbjegavanja ovakvoga utjecaja na njihove namjere.

Umjesto da ih se proširivanjem izbornoga tržišta i broja izbornika pod potpuno istim provedbenim uvjetima i pravilima, stimulira na poboljšanje programske političke ponude i na toj razini stvaranja nove političke kvalitete. Poredak na listama čak i Ustav eksplicitno ostavlja strankama prema njihovim statutima.

Takav stav se može nazvati – antistranačkim stavom.

U ime slabljenja ojačati duopol

U kontekstu stvarnih i realnih vrijednosti najvažnijih stranaka, HDZ-a i SDP-a, upravo protustranački stav, iako na prvi pogled izgleda kontradiktorno, njima najviše pogoduje.

Njihova infrastruktura, moć koju su realno izvan bilo kakve kontrole razvijali godinama, tisuće i tisuće ljudi interesno uvezanih, na tisuće različitih funkcija u državnoj i javnoj upravi, te tisućama mjesta u područjima pod kontrolom politike, uvezanih s interesima njihovih obitelji i rodbine, koja ovisi o njihovom položaju, jamči im bezbolno funkcioniranje i pod ovakvim izvanjskim utjecajem. I sigurnu izbornu bazu na izborima, kakav god bio raspored na izbornoj listi na temelju preferencijskih glasova.

Tri preferencijska glasa i konačni poredak na listi za ulazak u Sabor nude privid većega utjecaja, ali u svakom slučaju opet biraju kandidate koje im je ponudila stranka i njeno rukovodstvo. Konačno, svakim preferencijskim glasom, primjerice, Stieru na HDZ-ovoj listi, u biti daju potporu i Plenkoviću. Tu, dakle, nove kvalitete nema.

Dojam je da se na predloženi način izborni zakon djelomično koristi kao instrument utjecaja na stranačke statute, a da je inicijativa zapravo rađena prema točno određenim ljudima i njihovim trenutnim pozicijama u strankama, pri čemu prvenstveno govorim o HDZ-u. Iako su obrazloženja inicijative da će se na ovaj način razbiti politički duopol, posve je suprotno. Samo će ga ojačati.

Relkovićizacija političkoga sustava

Relković

Na predloženi način će se samo spriječiti mogućnost političke i kandidacijske konkurencije otvaranjem šansi atomiziranim inicijativama na marginama, koje nikada ne će izaći s margine, te spriječiti razvitak ozbiljnih nacionalnih stranaka i pokreta kao izazova postojećim velikim strankama.

Ovaj model je već dobio kolokvijalni naziv – relkovićizacija političkoga sustava prema bivšemu navodnome ideologu Mosta – Ivici Relkoviću. Taj pravac je potpuno pogrješan.

Umjesto težega puta stvaranja ozbiljnih politika i stranaka, inicijatori pokušavaju favorizirati lakši put i jednostavnije riješenje, koje po dometima ne može biti alternativa postojećoj oligarhiji.

Pokušava se značajno povećati šanse za politički probitak već javno afirmiranih lidera malih političkih skupina i stranaka, te im osigurati zaštitu i sigurnost u eventualnim razgovorima o okrupnjivanju nacionalnoga političkog spektra, onoga izvan najvećih stranaka s jedne, te s druge strane, zadržati iluziju o dobrim momcima u lošim strankama s još lošijim rukovodstvima i šefovima u najvećim strankama.

Iluzija će dodatno učvrstiti destruktivne pravce najmoćnijih političkih skupina i stranaka, a istovremeno s predloženim izbornim mogućnostima održavati na životu privid i obmanu o tome, da će se nešto promijeniti.

To je iluzija i ova inicijativa je upravo na tom tragu.

Opasna josipovićevska regionalizacija Hrvatske

Očito je da su inicijatori odredbama o izbornim jedinicama odlučili poredak Republike Hrvatske praktično svesti na nekadašnju Josipovićevu inicijativu o regionalizaciji Hrvatske, koju je Most, preko Vlahe Orepića, zdušno prihvatio u Oreškovićevoj vladi, a praktično odmah nastavio provoditi u MUP-u, pod utjecajem Ostojićevih kadrova – preko reorganizacije MUP-a, te ministrice uprave Jurlina-Alibegović, bivše ključne Josipovićeve stručnjakinje s iste inicijative prije predsjedničkih izbora. Bilo bi zanimljivo znati u kojoj je mjeri, i je li dr. Podolnjak sudjelovao u kreiranju ove inicijative. Poznato mi je da je bio glavni konzultant prethodne inicijative istih inicijatora.

Izborni sustav je temelj državno-političkoga poretka. Iz njega se rađaju, stvaraju i ostvaruju sve državne politike. Nakon predložene izmjene izbornih jedinica nužno će se pojačati politička regionalizacija Hrvatske, bez prethodno uređene sveukupne nacionalne kralježnice državne politike.

Drugim riječima, možda se ne zna odakle se riba čisti, od glave ili repa, ali se dobro zna kako se normalna nacionalna država stvara od glave – izbornoga, naime, sustava. I razgradnja nacionalne države najefikasnije se provodi putem izbornoga sustava pod kontrolom duboke države.

Proces relkovićizacije političkoga sustava vodi prema raspadu države, on nastoji stalno jačati pod izlikom navodne decentralizacije, koja je nemoguća u ponuđenim okolnostima, jer ne će biti (upravo zbog takvih izbora i odgovornosti zastupnika samo svojim izbornim jedinicama sa stimuliranom nebrigom za ostatak države i naroda) čvrsto definirane nacionalne politike, pa ni sustava vrijednosti. Niti distinkcije i jasnoga razlučivanja nacionalnih i lokalnih nadležnosti, time i odgovornosti nositelja vlasti. To je stanje dezintegrirane države.

O čemu sve ovisi gubitak glasova na izborima

Izdvajanje Zagreba, te odluka o rasporedu mandata prema broju ostvarenih glasova u izbornim jedinicama, posve je nekonzistentna. Obrazloženje je nevjerodostojno s očito skrivenim namjerama.

Ne može se u istom zakonskom okviru potvrđivati prihvatljivim nesrazmjer od nekoliko tisuća posto u vrijednosti političkog prava državljana (državljani izvan Hrvatske i državljani u Hrvatskoj, te nacionalne manjine), a istodobno se zalagati za ujednačeno političko pravo i isticati ga kao cilj izmjena.

Ista kritika se odnosi na prag izbornim listama od 4% umjesto 5%. Iako vidim da dr. Mato Palić kaže da je prijedlog referendumskoga pitanja „suštinski“ doprinos izbornom sustavu (a nije ni blizu i to dr. Mato Palić, znanstvenik, dobro zna, bez obzira što Mato Palić aktivist kaže), upravo se u njegovom znanstvenom radu otkriva egzaktan pokazatelj o tome kako gubitak glasova na izborima ne ovisi samo od praga, niti od D’Hondtove metode, već sinergijski od svih tih elemenata koje multiplicira model s više izbornih jedinica.

U načelu je dobra namjera uvođenje dopisnoga i elektronskoga glasovanja. No, u kontekstu ponuđenih promjena i cjelokupnoga izbornoga sustava, koji ostaje takav kakav jest ako se ove promjene usvoje – to je potpuno neefektivno i nema nikakav utjecaj na Sabor i upravljanje državom, te na realizaciju temeljnih političkih prava svih državljana i na njihovu ravnopravnost.

Izlazak stotinu puta više državljana izvan Hrvatske na izbore na predloženi način nema nikakvoga efekta, a u samoj Hrvatskoj eventualno povećanje izlaznosti na izbore bilo bi u okviru statističke pogrješke, budući da birači koji su željeli i koji hoće glasovati ionako imaju pristupna birališta.

Stoga to ne će pridonijeti povećanju legitimnosti same države, niti većoj političkoj konkurenciji i u konačnici poticanju izvrsnosti umjesto mediokritetstva. Očekivanje da će ujednačavanje broja mandata nakon glasovanja na temelju izlaznosti u izbornim jedinicama nametnuti nekakvu utakmicu između državljana u tim izbornim jedinicama i povećati izlaznost u bitnoj mjeri, jest, oprostite – smijurija. A da se i razvije takav osjećaj, značio bi dodatno uvođenje u zakonodavni dom neintegralističkih političkih interesa i imao bi jako loše učinke na egzistencijalno nužnu političku integraciju hrvatske nacije.

Zato je namjera ujednačavanja vrijednosti mandata u Hrvatskoj, iako zvuči prihvatljivo, a bez izjednačavanja prava svih hrvatskih državljana, dakle i tzv. dijaspore, samo dodatni stimulans već uveliko razvijenoj antifa, komunističko-jugoslavenskoj i velikosrpskoj paradigmi o tome, da Hrvati izvan Republike Hrvatske ne smiju imati jednaka prava kao i državljani u Hrvatskoj i to temeljem stereotipa o njihovom ekstremizmu i proustaškome profilu.

Manjine u odnosu na pravo biranja vlade

Hrvatska se nije realno maknula od te opasne paradigme i zato imamo i nakon dvadest i sedam godina samostalnosti neriješeno pitanje službenoga i neupitnoga identiteta hrvatskoga naroda. A na toj poziciji nijedna država na svijetu ne može dobro funkcionirati, niti biti efikasan instrument razvoja potencijala svojega naroda. A da ne zaboravimo- sve se radi radi stvaranja dobre države, koja mora riješavati i riješiti te probleme, a ne djelimično popravljati loše stanje.

Izborna

Za inicijatora ovih izmjena na nacionalnoj poziciji svatko bi stavio ruke u vatru unatrag nekoliko mjeseci da će nastojati izjednačiti i uravnotežiti politička prava svih hrvatskih državljana, eliminirati povijesnu nepravdu prema nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske, te na taj način državno-politički poredak vratiti na odavno zanemarene, pa i razorene – temelje. Ništa od toga.

Nadalje, ograničenje izravnoga odlučivanja zastupnika nacionalnih manjina je mamac za nacionalno izborno tijelo od kojega se očekuje potpora. Sa stajališta efektive nema bitne težine, jer, iako će sastavljanje vladajuće koalicije i odluku o sastavu vlade onemogućiti izravnu koaliciju manjinaca i relativnoga izbornoga pobjednika, takva koalicija će se nesmetano odvijati na svim ostalim područijima, od kojih će posrednim trgovačkim kanalima i ustupcima ovisiti i potpora vladi.

Naime, svaki zakon koji se donosi u Saboru je posredno odlučivanje o proračunu. Zakonima se troši državni novac, zakonima država pribavlja novac, zakonima se raspodjeljuje i o svemu tome će odlučivati manjinci. Zato će ovo rješenje sada otvorenu koaliciju samo prevesti u skrivenu i netransparentniju. To je u suprotnosti s najavama o pravednijem društvu, političkom poretku, sprječavanju trgovina, muljaža i korupcije, budući da će se posve iste stvari samo sakriti ispod stola i odvijati na posredan, time i manje vidljiv način. A stimulans korupciji će ojačati.

Napadi na inicijativu prikrivaju nedostatak argumenata

Narod odlucuje

Da su kreatori inicijative pročitali znanstvene priloge profesora emeritusa Marca Gjidare iz Zbornika radova s Pravnoga fakulteta u Splitu, da su pročitali znanstvenu analizu izbornih sustava dr. Mate Palića (koju je i on izgleda odlučio zanemariti, što dodatno pojačava nevjericu i propitkivanje što se stvarno krije iza ove inicijative), ili pogledali barem površno dio sudske prakse Suda za ljudska prava u Strassbourgu, da su proučili teorijski kanon o utjecaju izbornih sustava na državne poretke i države njemačkog politologa i teoretičara države Dietera Nohlena, te da imaju uvid u znanstvena djela najvažnijih teoretičara tranzicije, nikada im ovakvo nešto ne bi palo na pamet. A sve je lako dostupno.

Da im je istinski stalo do ostvarivanja temeljnih aksioma hrvatske državnosti, sve bi to iskoristili s osjećajem za hrvatske nacionalne specifičnosti i predložili posve drukčije izmjene izbornoga sustava. Teško je braniti proklamirane ciljeve s odabranom argumentacijom inicijative.

Nažalost, osobe koje u njezino ime javno istupaju i obrazlažu referendumsko pitanje, manje-više ispadaju neznalice i manipulatori, iako za neke od njih znam da su pošteni ljudi s dobrim namjerama. Zato se tako grozničavo ističe da je Šeks napao inicijativu, da je Dejan Jović protiv, da su Pupovac i Radin protiv, da su Bauk i Glavašević protiv, kako bi se u nedostatku argumenata zapravo stvorio privid nacionalne vrijednosti, koja je navodno neupitna samim tim što ju spomenuti napadaju. Ne ide se s takvim „argumentima“ pred svoj narod.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari