Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Prilog javnoj raspravi o inicijativi za promjenu izbornog sustava

Objavljeno

na

Dometi i značaj inicijative Narod odlučuje

Ideal je nacionalnih demokratskih država u politički poredak uključiti svakoga svojega državljanina na potpuno ravnopravnoj osnovi s ujednačenim ostvarivanjem političkoga prava.

To je osobito važno za malobrojne narode, ranjavane narode i mlade države, kao što je Republika Hrvatska. Izborno pravo je osnovno političko pravo. Pripada svim državljanima na jednako ostvariv način, a zato što je osnovno – ne može biti primjenjivo od čovjeka do čovjeka, od prigode do prigode, na različite načine.

Konzistentnom primjenjivošću i ujednačenom pravnom i izvedbenom praksom stvara se čvrst i jasan državni poredak. Selektivnom primjenom, promjenjivom praksom i pravnim normama – stvara se kaos.Izborno pravo, kao osnovno političko pravo, temeljni je aksiom svakoga izbornoga sustava. Ako pak nije, izborni sustav je manjkav, ili ne valja.

Imajući na umu navedeni aksiom, koji poštuje sav civilizirani i uspješni svijet, pođimo analizirati predloženu referendumsku inicijativu izmjene izbornoga sustava.

Izborna prava moraju biti jednaka za sve državljane, nema povlaštenih

Referendumska inicijativa potvrđuje kršenje temeljnih vrijednosti Ustava i usprkos isticanja općeg i jednakoga biračkoga prava u nastavku potvrđuje diskriminaciju i odstupanje, koje već postoji u Ustavu, zanemarivanjem statusa nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske i podržavanjem njihovoga izrazito diskriminatornog položaja, te zadržavanje povlaštenoga političkog statusa nacionalnih manjina.

Ne može se govoriti o jednakim pravima svih državljana, a istodobno diskriminirati pola državljana, onih izvan Republike Hrvatske, a malobrojnom dijelu državljana jamčiti nesrazmjerne i opasne političke povlastice nasuprot temeljnoj vrjednoti o spolnoj i nacionalnoj ravnopravnosti.

Nasuprot važećim konvencijama o ljudskim pravima, s čijih polazišta neki u javnosti pokušavaju osporiti namjeru sužavanja nadležnosti zastupnika nacionalnih manjina, ističući njihova tzv. „stečena prava“, kao razinu ljudskih prava u koju se ne može i ne smije dirati referendumom (to je banalna laž), ova inicijativa zapravo posve potvrđuje načelo favoriziranja nehrvatske etničke i političke pripadnosti u odnosu na većinski hrvatski narod, podupirući time političke procese koji ugrožavaju prava većinskoga naroda. I u državno-politički poredak latentno unose tuđe političke interese, destrukciju i ugrozu nacionalne sigurnosti.
Inicijativa nije smjela prijeći preko ove činjenice.

Vrtuljak oko preferencijskih prava

Prijedlog o smanjivanju ukupnoga broja saborskih mandata uopće nije obrazložen, zvuči dobro, prihvatljivo, ali prvenstveno – kao mamac. Ne vidi se ni jedna druga kvaliteta, koja bi sinergijski s ovim smanjenjem predstavljala poboljšanje rada Sabora, ili upravljanja državom. A upravo to se ističe kao cilj.

Preferencijsko pravo u suvremenoj praksi demokratskih država ima više modaliteta, međutim, ono uvijek služi kao korektiv matice sustava. Vidljivo je da inicijativa ne dira u temeljne nedostatke sustava.

Pritom se od korektiva pokušava napraviti – temelj novoga poretka. To je nemoguće, znanstveno neutemeljeno i nigdje nije praktično potvrđeno. U ovome slučaju, sa stajališta osobe pred izbornim listama, tri preferencijska glasa su nesumnjivo bolja nego jedan glas. Taj osjećaj pojačava i nepostojanje cenzusa.

To se, međutim, ne može sa sigurnošću reći na dodatak o tome kako se konačan raspored na listama za ulazak u Sabor radi temeljem preferencijskih glasova, jer upravo na toj crti izborni sustav postaje korektiv stranačkih statuta, što se pak ne smije raditi.

Naime, nije smisao izbornoga sustava upravljati strankama, već stvoriti poštena pravila za ocjenjivanje njihovih političkih programa s kojima izlaze na izbore. Ovom inicijativom se, figurativno rečeno, sudca nogometne utakmice promeće u trenera momčadi kojoj sudi.

Pretvaranje politike u klasični PR

Uvođenje preferencijskih prava kao temeljne vrijednosti izbornoga sustava izravno se nudi postojećoj medijskoj neravnoteži, prvenstveno mainstreamu, ali i separatnim i marginalnim medijskim utjecajima, moćan i presudan alat za uspostavljanje potpunoga saveza s političkim strankama i inicijativama.

Time se u Hrvatskoj uništava i onako teško invalidno temeljno načelo nadzora – medijska neovisnost i sloboda javnoga propitkivanja politika.

Ovakav smjer izravno potiče dodatno jačanje utjecaja političkih grupacija na medijske subjekte, na novinare, na slobodno novinarstvo, te u prvi plan umjesto relevantnih političkih i stranačkih programa i zdrave rasprave o njima, ističe personalne favorite medijskih skupina, te instaliranje utjecaja bez kritičkih propitkivanja.

Politiku pretvara u klasični PR. I silno pogoduje najmoćnijima, aktualnome mainstreamu, koji ima pretežiti utjecaj na društvena zbivanja, a zatim i na margine toga utjecaja.

To znači da ono što nekoj grupaciji politički, vrijednosno i kvalificirajuće odgovara, to će cjelokupna javnost dobiti servirano putem kontroliranih medija. Tako će se razvijati afirmacija politika i osoba, sutrašnjih kandidata na izborima, a ono što kontroliranim medijima ne odgovara, ne će biti pripušteno u javnost.

Nema razlike, najveći će tako štititi svoje interese u pretežitim medijima gdje odavno imaju presudan i gotovo potpun utjecaj i kontrolu, oni manji u svojim medijima svoje. Pokušajte, primjera radi, pronaći ovaj moj članak poslije objave na hkv.hr, na portalu narod.hr, pa ćete vidjeti o čemu govorim.

A proklamirani ciljevi inicijative su posve suprotni. Dakle – lažni su.

Višestranački sustav s protustranačkim usmjerenjem, što je to?

Preferencijskim poretkom stranačkih lista za ulazak u Sabor, iako izgleda obećavajuće i dobro, praktično sve političke stranke (ne samo ove danas, za koje se slažemo da nemaju nužan politički i nacionalni potencijal za dobro usmjeravanje i vođenje države), stavljaju se u zakonsku karantenu, te se zakonski ograničava autonomija političkoga odlučivanja u strankama.

Time se kontrolore najveće moći u Hrvatskoj, a to su formalno najveće stranke, stimulira na netransparentno djelovanje i postizbornu prijevaru, ujednačavanje poltronstva i mediokritetstva u strukturi i na potpunu kontrolu ukupnih kadrovskih potencijala, te osmišljavanje modela izbjegavanja ovakvoga utjecaja na njihove namjere.

Umjesto da ih se proširivanjem izbornoga tržišta i broja izbornika pod potpuno istim provedbenim uvjetima i pravilima, stimulira na poboljšanje programske političke ponude i na toj razini stvaranja nove političke kvalitete. Poredak na listama čak i Ustav eksplicitno ostavlja strankama prema njihovim statutima.

Takav stav se može nazvati – antistranačkim stavom.

U ime slabljenja ojačati duopol

U kontekstu stvarnih i realnih vrijednosti najvažnijih stranaka, HDZ-a i SDP-a, upravo protustranački stav, iako na prvi pogled izgleda kontradiktorno, njima najviše pogoduje.

Njihova infrastruktura, moć koju su realno izvan bilo kakve kontrole razvijali godinama, tisuće i tisuće ljudi interesno uvezanih, na tisuće različitih funkcija u državnoj i javnoj upravi, te tisućama mjesta u područjima pod kontrolom politike, uvezanih s interesima njihovih obitelji i rodbine, koja ovisi o njihovom položaju, jamči im bezbolno funkcioniranje i pod ovakvim izvanjskim utjecajem. I sigurnu izbornu bazu na izborima, kakav god bio raspored na izbornoj listi na temelju preferencijskih glasova.

Tri preferencijska glasa i konačni poredak na listi za ulazak u Sabor nude privid većega utjecaja, ali u svakom slučaju opet biraju kandidate koje im je ponudila stranka i njeno rukovodstvo. Konačno, svakim preferencijskim glasom, primjerice, Stieru na HDZ-ovoj listi, u biti daju potporu i Plenkoviću. Tu, dakle, nove kvalitete nema.

Dojam je da se na predloženi način izborni zakon djelomično koristi kao instrument utjecaja na stranačke statute, a da je inicijativa zapravo rađena prema točno određenim ljudima i njihovim trenutnim pozicijama u strankama, pri čemu prvenstveno govorim o HDZ-u. Iako su obrazloženja inicijative da će se na ovaj način razbiti politički duopol, posve je suprotno. Samo će ga ojačati.

Relkovićizacija političkoga sustava

Relković

Na predloženi način će se samo spriječiti mogućnost političke i kandidacijske konkurencije otvaranjem šansi atomiziranim inicijativama na marginama, koje nikada ne će izaći s margine, te spriječiti razvitak ozbiljnih nacionalnih stranaka i pokreta kao izazova postojećim velikim strankama.

Ovaj model je već dobio kolokvijalni naziv – relkovićizacija političkoga sustava prema bivšemu navodnome ideologu Mosta – Ivici Relkoviću. Taj pravac je potpuno pogrješan.

Umjesto težega puta stvaranja ozbiljnih politika i stranaka, inicijatori pokušavaju favorizirati lakši put i jednostavnije riješenje, koje po dometima ne može biti alternativa postojećoj oligarhiji.

Pokušava se značajno povećati šanse za politički probitak već javno afirmiranih lidera malih političkih skupina i stranaka, te im osigurati zaštitu i sigurnost u eventualnim razgovorima o okrupnjivanju nacionalnoga političkog spektra, onoga izvan najvećih stranaka s jedne, te s druge strane, zadržati iluziju o dobrim momcima u lošim strankama s još lošijim rukovodstvima i šefovima u najvećim strankama.

Iluzija će dodatno učvrstiti destruktivne pravce najmoćnijih političkih skupina i stranaka, a istovremeno s predloženim izbornim mogućnostima održavati na životu privid i obmanu o tome, da će se nešto promijeniti.

To je iluzija i ova inicijativa je upravo na tom tragu.

Opasna josipovićevska regionalizacija Hrvatske

Očito je da su inicijatori odredbama o izbornim jedinicama odlučili poredak Republike Hrvatske praktično svesti na nekadašnju Josipovićevu inicijativu o regionalizaciji Hrvatske, koju je Most, preko Vlahe Orepića, zdušno prihvatio u Oreškovićevoj vladi, a praktično odmah nastavio provoditi u MUP-u, pod utjecajem Ostojićevih kadrova – preko reorganizacije MUP-a, te ministrice uprave Jurlina-Alibegović, bivše ključne Josipovićeve stručnjakinje s iste inicijative prije predsjedničkih izbora. Bilo bi zanimljivo znati u kojoj je mjeri, i je li dr. Podolnjak sudjelovao u kreiranju ove inicijative. Poznato mi je da je bio glavni konzultant prethodne inicijative istih inicijatora.

Izborni sustav je temelj državno-političkoga poretka. Iz njega se rađaju, stvaraju i ostvaruju sve državne politike. Nakon predložene izmjene izbornih jedinica nužno će se pojačati politička regionalizacija Hrvatske, bez prethodno uređene sveukupne nacionalne kralježnice državne politike.

Drugim riječima, možda se ne zna odakle se riba čisti, od glave ili repa, ali se dobro zna kako se normalna nacionalna država stvara od glave – izbornoga, naime, sustava. I razgradnja nacionalne države najefikasnije se provodi putem izbornoga sustava pod kontrolom duboke države.

Proces relkovićizacije političkoga sustava vodi prema raspadu države, on nastoji stalno jačati pod izlikom navodne decentralizacije, koja je nemoguća u ponuđenim okolnostima, jer ne će biti (upravo zbog takvih izbora i odgovornosti zastupnika samo svojim izbornim jedinicama sa stimuliranom nebrigom za ostatak države i naroda) čvrsto definirane nacionalne politike, pa ni sustava vrijednosti. Niti distinkcije i jasnoga razlučivanja nacionalnih i lokalnih nadležnosti, time i odgovornosti nositelja vlasti. To je stanje dezintegrirane države.

O čemu sve ovisi gubitak glasova na izborima

Izdvajanje Zagreba, te odluka o rasporedu mandata prema broju ostvarenih glasova u izbornim jedinicama, posve je nekonzistentna. Obrazloženje je nevjerodostojno s očito skrivenim namjerama.

Ne može se u istom zakonskom okviru potvrđivati prihvatljivim nesrazmjer od nekoliko tisuća posto u vrijednosti političkog prava državljana (državljani izvan Hrvatske i državljani u Hrvatskoj, te nacionalne manjine), a istodobno se zalagati za ujednačeno političko pravo i isticati ga kao cilj izmjena.

Ista kritika se odnosi na prag izbornim listama od 4% umjesto 5%. Iako vidim da dr. Mato Palić kaže da je prijedlog referendumskoga pitanja „suštinski“ doprinos izbornom sustavu (a nije ni blizu i to dr. Mato Palić, znanstvenik, dobro zna, bez obzira što Mato Palić aktivist kaže), upravo se u njegovom znanstvenom radu otkriva egzaktan pokazatelj o tome kako gubitak glasova na izborima ne ovisi samo od praga, niti od D’Hondtove metode, već sinergijski od svih tih elemenata koje multiplicira model s više izbornih jedinica.

U načelu je dobra namjera uvođenje dopisnoga i elektronskoga glasovanja. No, u kontekstu ponuđenih promjena i cjelokupnoga izbornoga sustava, koji ostaje takav kakav jest ako se ove promjene usvoje – to je potpuno neefektivno i nema nikakav utjecaj na Sabor i upravljanje državom, te na realizaciju temeljnih političkih prava svih državljana i na njihovu ravnopravnost.

Izlazak stotinu puta više državljana izvan Hrvatske na izbore na predloženi način nema nikakvoga efekta, a u samoj Hrvatskoj eventualno povećanje izlaznosti na izbore bilo bi u okviru statističke pogrješke, budući da birači koji su željeli i koji hoće glasovati ionako imaju pristupna birališta.

Stoga to ne će pridonijeti povećanju legitimnosti same države, niti većoj političkoj konkurenciji i u konačnici poticanju izvrsnosti umjesto mediokritetstva. Očekivanje da će ujednačavanje broja mandata nakon glasovanja na temelju izlaznosti u izbornim jedinicama nametnuti nekakvu utakmicu između državljana u tim izbornim jedinicama i povećati izlaznost u bitnoj mjeri, jest, oprostite – smijurija. A da se i razvije takav osjećaj, značio bi dodatno uvođenje u zakonodavni dom neintegralističkih političkih interesa i imao bi jako loše učinke na egzistencijalno nužnu političku integraciju hrvatske nacije.

Zato je namjera ujednačavanja vrijednosti mandata u Hrvatskoj, iako zvuči prihvatljivo, a bez izjednačavanja prava svih hrvatskih državljana, dakle i tzv. dijaspore, samo dodatni stimulans već uveliko razvijenoj antifa, komunističko-jugoslavenskoj i velikosrpskoj paradigmi o tome, da Hrvati izvan Republike Hrvatske ne smiju imati jednaka prava kao i državljani u Hrvatskoj i to temeljem stereotipa o njihovom ekstremizmu i proustaškome profilu.

Manjine u odnosu na pravo biranja vlade

Hrvatska se nije realno maknula od te opasne paradigme i zato imamo i nakon dvadest i sedam godina samostalnosti neriješeno pitanje službenoga i neupitnoga identiteta hrvatskoga naroda. A na toj poziciji nijedna država na svijetu ne može dobro funkcionirati, niti biti efikasan instrument razvoja potencijala svojega naroda. A da ne zaboravimo- sve se radi radi stvaranja dobre države, koja mora riješavati i riješiti te probleme, a ne djelimično popravljati loše stanje.

Izborna

Za inicijatora ovih izmjena na nacionalnoj poziciji svatko bi stavio ruke u vatru unatrag nekoliko mjeseci da će nastojati izjednačiti i uravnotežiti politička prava svih hrvatskih državljana, eliminirati povijesnu nepravdu prema nekoliko milijuna Hrvata izvan Hrvatske, te na taj način državno-politički poredak vratiti na odavno zanemarene, pa i razorene – temelje. Ništa od toga.

Nadalje, ograničenje izravnoga odlučivanja zastupnika nacionalnih manjina je mamac za nacionalno izborno tijelo od kojega se očekuje potpora. Sa stajališta efektive nema bitne težine, jer, iako će sastavljanje vladajuće koalicije i odluku o sastavu vlade onemogućiti izravnu koaliciju manjinaca i relativnoga izbornoga pobjednika, takva koalicija će se nesmetano odvijati na svim ostalim područijima, od kojih će posrednim trgovačkim kanalima i ustupcima ovisiti i potpora vladi.

Naime, svaki zakon koji se donosi u Saboru je posredno odlučivanje o proračunu. Zakonima se troši državni novac, zakonima država pribavlja novac, zakonima se raspodjeljuje i o svemu tome će odlučivati manjinci. Zato će ovo rješenje sada otvorenu koaliciju samo prevesti u skrivenu i netransparentniju. To je u suprotnosti s najavama o pravednijem društvu, političkom poretku, sprječavanju trgovina, muljaža i korupcije, budući da će se posve iste stvari samo sakriti ispod stola i odvijati na posredan, time i manje vidljiv način. A stimulans korupciji će ojačati.

Napadi na inicijativu prikrivaju nedostatak argumenata

Narod odlucuje

Da su kreatori inicijative pročitali znanstvene priloge profesora emeritusa Marca Gjidare iz Zbornika radova s Pravnoga fakulteta u Splitu, da su pročitali znanstvenu analizu izbornih sustava dr. Mate Palića (koju je i on izgleda odlučio zanemariti, što dodatno pojačava nevjericu i propitkivanje što se stvarno krije iza ove inicijative), ili pogledali barem površno dio sudske prakse Suda za ljudska prava u Strassbourgu, da su proučili teorijski kanon o utjecaju izbornih sustava na državne poretke i države njemačkog politologa i teoretičara države Dietera Nohlena, te da imaju uvid u znanstvena djela najvažnijih teoretičara tranzicije, nikada im ovakvo nešto ne bi palo na pamet. A sve je lako dostupno.

Da im je istinski stalo do ostvarivanja temeljnih aksioma hrvatske državnosti, sve bi to iskoristili s osjećajem za hrvatske nacionalne specifičnosti i predložili posve drukčije izmjene izbornoga sustava. Teško je braniti proklamirane ciljeve s odabranom argumentacijom inicijative.

Nažalost, osobe koje u njezino ime javno istupaju i obrazlažu referendumsko pitanje, manje-više ispadaju neznalice i manipulatori, iako za neke od njih znam da su pošteni ljudi s dobrim namjerama. Zato se tako grozničavo ističe da je Šeks napao inicijativu, da je Dejan Jović protiv, da su Pupovac i Radin protiv, da su Bauk i Glavašević protiv, kako bi se u nedostatku argumenata zapravo stvorio privid nacionalne vrijednosti, koja je navodno neupitna samim tim što ju spomenuti napadaju. Ne ide se s takvim „argumentima“ pred svoj narod.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found