Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Primjeri kako posrnuće HRT-a generira nesolidnosti u društvu

Objavljeno

na

Društveno-politički rad, a ne novinarstvo

Kako nazvati kolegu novinara, koji vam na primjedbu da redakcija u kojoj radi i televizija koja je dužna štititi i promicati medijske slobode i primjerenu informacijsku regulativu u Hrvatskoj nekoliko dana šuti o blokadi jednoga relevantnoga medija, postavi kontrapitanje – „dobro kolega, a da ja sad vas pitam, zašto bi portal jedne udruge u ovakvoj situaciji u zemlji bio nekome informativno bitan“?

U ovome primjeru radi se o povlačenju stranice portala Narod s Facebooka na temelju navodnih prijava i pritužbi iz Hrvatske, o kojima još uvijek nitko ne zna ništa.

Jedino je evidentno i praktično stanje otežano komuniciranje Naroda sa svojim čitateljima, a to samo po sebi relevantno društvo i država ne bi smjeli bez jasnih kriterija šutke tolerirati.

U ovakvoj reakciji kolege novinara iz redakcije Dnevnika i bivšega kandidata za ravnatelja HRT-a, Ivice Zadre, samo na prvi pogled ne krije se ništa zloćudno i samo potpunim neznalicama – krije se novinarska reakcija. A skriva se razorna identifikacija novinara kao društveno-političkog radnika, što je obilježje sustava koji je službeno ravnao hrvatskim društvom do 1990. godine. To je opasna devijacija.

Objasnit ću zašto.

Do devedesete godine režim nije ni skrivao da su novinari, a pogotovo urednici u najvažnijim redakcijama, specifična podvrsta političkih djelatnika i izravno u službi poretka, pa su ih i službeno nazivali društveno-političkim radnicima, a njihova obveznost nije počivala na realnim interesima gledatelja, čitatelja, naroda, ili u temeljima profesionalne etike novinara, nego u političkoj volji režima.

Od toga statusa potpuno je ovisio status u redakcijama, struci, društvu, što je uz sve ostalo nosilo i praktične egzistencijalne benefite. To je podrazumijevalo da je uloga novinara bila prepoznati, naslutiti ili pogoditi volju vladajuće režimske oligarhije, volju druga u centralnom komitetu, općini, te ne postavljati pitanja, nego naći najbolji način kako tu volju, misao, politiku i ciljeve – društveno afirmirati i ponuditi kao jedino bitne i neupitne informacije-zadaće.

Tomu nije bilo alternative.

Zbog toga je komunizam i bio društveno nakazan sustav s teškim i dugotrajnim posljedicama na samu esenciju čovjeka.

Takav status novinara je podrazumijevao uvijek da je službeno proglašena situacija u „državi“, „zemlji“ „društvu“ nešto što zadaje obilježje i smisao svemu, te da je sve što u datom trenutku ne koalira s procjenama režima – nebitno.

Ta ocjena „ovakve situacije u zemlji“ bila je granica koja se nije smjela prijeći.

I danas novinari kao društveno-politički radnici

Drugim riječima, velikim i visokim ciljevima, platformama, društvenim ili u današnjem slučaju „nacionalnim interesima“, pravdao se nerad, intelektualna lijenost, poslušnost, podobnost i izostanak novinarstva iz – medija.

Novinari su se često natjecali u denunciranju kolega koji nisu pristajali na takvu ulogu, pa je društveno-politička podobnost postala i svojevrsna tajna i skrivene tjeralica za nepodobnima. Tako se ceh držao u strahu.

Mislite da danas nije tako?

Potpuno i doslovce.

Zadro je upravo s te pozicije meni postavio pitanje, zagovarajući takav temelj novinarstva.

Jer, on, Ivica Zadro, novinar u redakciji Dnevnika, apsolutno najrelevantnije medijske proizvodnje u Hrvatskoj, nema vremena baviti se medijskim slobodama, problemima ovoga ili onoga tipa nasrtaja na medije, jer je eto situacija u zemlji „ovakva“.

SNVOvakav novinar je klasičan društveno-politički radnik, što danas koalira s pojmom antifa aktivist, ili možda prosrpski manjinac, koji ovisno o prevladavajućoj političkoj procjeni, koju vrlo vjerojatno kad je Narod u pitanju diktira bilten SNV-a i politička ocjena Milorada Pupovca i njegovih barjaktara, ocjenjuje po ideološkoj i političkoj ocjeni treba li kao novinar reagirati ili ne.

Teško se inače oteti dojmu da prijave ili pritužbe koje je netko poslao Facebooku iz Hrvatske ne potječu upravo iz te kuhinje. To Zadro očito drži korisnim i zdravim za njegovu viziju novinarstva, te spasonosnim za Hrvatsku.

Problem je što su „zadre“ na HRT-u totalno dominantni, jer su produkt sustava koji se razvijao više od petnaest godina pod utjecajem politike koja je od novinara ponovo stvarala društveno-političke radnike. U biti obične propagandiste.

To je novinarstvo koje promiče dogme, to je parapromotivni ili grubo rečeno agitropovski mehanizam, instrumentarij kojemu je jedino relevantno ono što je politički oportuno, i to bez mjerljivih kriterija oportuniteta, isključivo prema neuređenim standardima ili volji, želji i mislima najvažnijih političara i krugova oko njih.

Takav pristup isključuje svaku mogućnost preispitivanja politika, odluka, ponašanja političara, javnih osoba ili institucija, te automatski snažnom autocenzurom spriječava razvoj – novinarstva. Jer novinarstvo i propaganda su po definiciji smrtni neprijatelji.

Navešću primjer medijskog praćenja „ozbiljne situacije“. Agrokora.

Nema vijesti o malim dobavljačima

Danima slušamo vijesti o događajima oko Agrokora, ali ne znamo jako relevantne informacije, jer se novinari ne bave –„sitnicama“. Gledamo špalir „velikih dobavljača“, slušamo poruke „bankarskih vjernovnika“, ali nikome ne pada na pamet pitati nekoga iz involviranih krugova u rješavanje te krize objaviti naciji podatak – koliko se u dugu od 16 milijardi kuna odnosi na – šest tisuća malih dobavljača?

Oni su najranjiviji, jer su oni narod, ljudi od krvi i mesa, s obiteljima i izravno ovise onaplati svojih malih potraživanja od Agrokora.

Ali, nema ih kao kriznog i državnog imperativa u javnosti i u medijima.

Realno je da tih šest tisuća malih dobavljača, ako potražuju po tisuću kuna – potražuju šest milijardi kuna.

To ni jedan jedini novinar društveno-politički radnik nije ni pomislio pitati, a radi se o izravnoj mogućoj šteti desetinama tisuća članova obitelji „malih dobavljača“. A, kao bave se „ozbiljnim pitanjima“. U ovom slučaju tisuće sitnica je – golemi novac, vrlo vjrojatno daleko veći iznos od svakoga pojedinačnoga kredita ili potraživanja „velikih dobavljača“.

Zašto te iznose ne znamo, bar prema podjeli na potraživanja velikih i malih?

Zato što se „zadre“ ne bave novinarstvom, nego društveno-političkim radom.

U takvom novinarstvu, koje je preslikani obrazac zatečenoga stanja neravnoteža u hrvatskom društvu, koje opasno klizi na prostor epske devijacije civilizacijskih standarda i vrijednosti, gdje je ubiti čovjeka po ideološkoj matrici dopušteno i vrijedno društvenoga priznanja, što u televizijskoj emisiji otvoreno zagovara i promiče izabrani novinar godine Zoran Šprajc, treba tražiti ponajvažniji generator urušavanja Hrvatske.

Stanković kao perjanica sramnoga novinarstva

Perjanica takvoga sramnoga novinarstva Aleksandar Stanković, s daleko važnijom ulogom od ove koju ima Zadro i stotine zadrića, zbog toga što on kreira u značajnijoj mjeri određene društvene događaje izborom i afirmacijom svojih gostiju, promocijom mediokriteta i vrednota koje se ne smiju niti imaju gdje propitkivati, emisijom s Prgometom po tko zna koji put pred očima tisuća ljudi, napravi umjesto relevantnoga novinarstva – propagandističku nakazu.

Evo zašto.

Legitimno je bilo pozvati Prgometa u emisiju, jer je trenutno informativno zanimljiva osoba zbog kontroverzi oko njegove kandidature za zagrebačkog gradonačelnika.

Prgometova kontroverznost počiva na društvenim dvojbama oko njegovoga političkog morala.

Zbog toga je prije svega relevantnom novinaru propitkivanje upravo toga njegovoga obilježja dobitak za gledatelje, a mogućnost odgovora na postojeće dvojbe – postaje vrlo bitna i profesionalna obaveza novinara.

Međutim, umjesto toga, prije svega svojim uvodnim prilogom Stanković izborom komentatora, koje i onako javnost prepoznaje kao totalne propagandiste i izrazito pristrane i nevaljale novinare, čije mišljenje jednostavno nije mišljenje, usmjerava raspravu i informativne poruke emisije u sasvim pogrešnom i posve netematskom pravcu.

Njegovi komentatori u prilozima umjesto razgovora o Prgometu koriste tribinu sa zadatom temom, za etikiteriranje HDZ-a i emitiranje banalnih, petparačkih i potpuno proizvoljnih antifa svjetonazorskih poruka. Stanković kao urednik zbog tog priloga, ali i navodni novinar vuče Televiziju u blato na pristupu rasvjetljavanju političkoga morala Drage Prgometa.

Evo kako.

Prgomet pred Stankovićem koji vodi i diktira razgovor, svoju moralnu, političku i društvenu vjerodostojnost, te svoj politički integritet ističe afirmirajući svoju opzicijsku ulogu prema Karamarku i ondašnjem rukovodstvu HDZ-a čiji je bio izabrani zamjenik predsjednika.

Poziciju zamjenika predsjednika HDZ-a je koristio čak i za otvorenu potporu Ivi Josipoviću kao protukandidatu tadašnjoj HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji. A minutu kasnijenaznaku političkoga neslaganjačlana predsjedništva HDZ-a Zlatka Hasanbegovića s aktualnom stranačkom politikom, ocjenjuje nekolegijalnošću, izdajom i demonstracijom političkog nemorala.

Što je tu činiti relevantnom novinaru?

Pa pitati Prgometa – na temelju kojih to kriterija svoje pravo neslaganja sa stranačkom politikom drži moralnim i prihvatljivom, a drugome grubo osporava to pravo?

Naravno, Stanković to nije pitao Prgometa.

A morao je u najmanju ruku zbog pristojnosti ili minimuma održavanja privida intelektualne znatiželje profesionalnoga novinara. Jer nikako drugačije nije mogao jasno demonstrirati stvarnu esenciju Prgometovoga poimanja političkoga morala.

Ne, Stankoviću to nije palo na pamet.

A dopustio je Prgometu demonstraciju banalnosti, slanja ružnih i potpuno nerelevantnih poruka, ad hominem nasrtaja na neistomišljenika, uz tipično antihadezeovsko korištenje godinama izgrađivane matrice ozloglašavanja svakoga u Hrvatskoj, povezujući ga s medijski stvorenim strašilom – Karamarkom.

Prgomet se pred novinarom „društveno – političkim radnikom“ postavio bez ikakvoga protupitanja kao politički nasilnik i komesar, ponovo kao nikada do sada demonstirao potpuno pomanjkanje političkoga, komunikacijskoga i javnoga morala, te elementarnoga integriteta za bilo kakvo političko djelovanje u demokraciji.

Utoliko je sramnija uloga Aleksandra Stankovića jer je kao urednik i voditelj televizijske emisije koji to nije smio dopustiti, to ne samo dopustio, nego i otvoreno poticao.

U pristojnim društvima, uređenim televizijama, u medijima i prema primjerenim profesionalnim kriterijima to se inače naziva – sramoćenje televizije i njenoga javnoga ugleda i vjerodostojnosti.

Ali, u Hrvatskoj to nije tako.

Zbog čega?

Pa zbog Zadre, zbog izbora Šprajca za novinara godine, zbog toga što bi vijest prvoga reda bila – suprotnost tome.

A upravo zbog toga je u „zemlji ovakva situacija“.

Jesmo li u Srbiji?

U takvoj novinarskoj i medijskoj situaciji, posve je normalno gledati stvarne dokaze dubokih društvenih i političkih poremećaja u zemlji. Ne mislim pri tome na Agrokor, jer je Agrokor dijete tisuća takvih poremećaja i upravo na njima nastao.

Zadržimo se na „novinarstvu“ HRT-a.

U Temi dana, u nedjelju navečer, urednica Zrinka Grancarić, koje je kao urednica po definiciji odgovorna za sliku i riječi koje u desetak minuta gledaju gledatelji, dovodi u dvojbu ljude – u kojoj to mi zemlji i pod kojom državom živimo.

Jesmo li u Srbiji, jesmo li okupirani i je li ovo još uvijek Hrvatska?

Kulisa razgovora o predsjedničkim izborima u Srbiji je bila golema srpska zastava, s dvoglavim srpskim nacionalnim grbom na centralnom mjestu ekrana, koji je poprimio izrazito provokativan i iritantan smisao teške provokacije svojom dominacijom na ekranu.

Jednako tako HRT u podnevom Dnevniku u ponedjeljak, u najavi rezultata srbijanskih predsjedničkih izbora, cijeli ekran prekriva razvijenom srpskom zastavom s trijumfalno podignutom rukom Vučića pobjednika.

Shvaća li to urednica Teme dana u nedjelju na večer i shvaća li to Marta Šimić Mrzlečki, urednica podnevnog Dnevnika u ponedjeljak?

Sumnjam.

Zbog toga i jesmo u ovakvim problemima, kakvi god i koliko god duboki bili.

I, bit ćemo sve dok aktualni politički vrh zemlje bude afirmirao i štitio „zadre“, „stankoviće“ „grancarićke“ i stotine sličnih, jer će njihovo novinarstvo uvijek biti oda šprajciranju, a sumrak civilizacijskih i to elementarnih standarda u društvu.

Dakle, nisu oni sami krivi, jer ne znaju bolje i jako im se isplati. Država koja misli biti vjerodostojna mora učiniti sve da im se to – ne isplati, je u tu rupčagu isplativosti upadaju Pupovci sa svojim satelitima, sa svojim „pravopisima“ novinarske profesije, pa u sred Hrvatske deset minuta na ekranu gledamo simboliku koju milijuni Hrvata s razlogom pamte kao simbol – zla. U takvim okolnostima Prgometi su manekeni morala i politike, Šprajcevi potpornji javnosti, a kuća koja na njima počiva- ruševina.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari