Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Primjeri kako posrnuće HRT-a generira nesolidnosti u društvu

Objavljeno

na

Društveno-politički rad, a ne novinarstvo

Kako nazvati kolegu novinara, koji vam na primjedbu da redakcija u kojoj radi i televizija koja je dužna štititi i promicati medijske slobode i primjerenu informacijsku regulativu u Hrvatskoj nekoliko dana šuti o blokadi jednoga relevantnoga medija, postavi kontrapitanje – „dobro kolega, a da ja sad vas pitam, zašto bi portal jedne udruge u ovakvoj situaciji u zemlji bio nekome informativno bitan“?

U ovome primjeru radi se o povlačenju stranice portala Narod s Facebooka na temelju navodnih prijava i pritužbi iz Hrvatske, o kojima još uvijek nitko ne zna ništa.

Jedino je evidentno i praktično stanje otežano komuniciranje Naroda sa svojim čitateljima, a to samo po sebi relevantno društvo i država ne bi smjeli bez jasnih kriterija šutke tolerirati.

U ovakvoj reakciji kolege novinara iz redakcije Dnevnika i bivšega kandidata za ravnatelja HRT-a, Ivice Zadre, samo na prvi pogled ne krije se ništa zloćudno i samo potpunim neznalicama – krije se novinarska reakcija. A skriva se razorna identifikacija novinara kao društveno-političkog radnika, što je obilježje sustava koji je službeno ravnao hrvatskim društvom do 1990. godine. To je opasna devijacija.

Objasnit ću zašto.

Do devedesete godine režim nije ni skrivao da su novinari, a pogotovo urednici u najvažnijim redakcijama, specifična podvrsta političkih djelatnika i izravno u službi poretka, pa su ih i službeno nazivali društveno-političkim radnicima, a njihova obveznost nije počivala na realnim interesima gledatelja, čitatelja, naroda, ili u temeljima profesionalne etike novinara, nego u političkoj volji režima.

Od toga statusa potpuno je ovisio status u redakcijama, struci, društvu, što je uz sve ostalo nosilo i praktične egzistencijalne benefite. To je podrazumijevalo da je uloga novinara bila prepoznati, naslutiti ili pogoditi volju vladajuće režimske oligarhije, volju druga u centralnom komitetu, općini, te ne postavljati pitanja, nego naći najbolji način kako tu volju, misao, politiku i ciljeve – društveno afirmirati i ponuditi kao jedino bitne i neupitne informacije-zadaće.

Tomu nije bilo alternative.

Zbog toga je komunizam i bio društveno nakazan sustav s teškim i dugotrajnim posljedicama na samu esenciju čovjeka.

Takav status novinara je podrazumijevao uvijek da je službeno proglašena situacija u „državi“, „zemlji“ „društvu“ nešto što zadaje obilježje i smisao svemu, te da je sve što u datom trenutku ne koalira s procjenama režima – nebitno.

Ta ocjena „ovakve situacije u zemlji“ bila je granica koja se nije smjela prijeći.

I danas novinari kao društveno-politički radnici

Drugim riječima, velikim i visokim ciljevima, platformama, društvenim ili u današnjem slučaju „nacionalnim interesima“, pravdao se nerad, intelektualna lijenost, poslušnost, podobnost i izostanak novinarstva iz – medija.

Novinari su se često natjecali u denunciranju kolega koji nisu pristajali na takvu ulogu, pa je društveno-politička podobnost postala i svojevrsna tajna i skrivene tjeralica za nepodobnima. Tako se ceh držao u strahu.

Mislite da danas nije tako?

Potpuno i doslovce.

Zadro je upravo s te pozicije meni postavio pitanje, zagovarajući takav temelj novinarstva.

Jer, on, Ivica Zadro, novinar u redakciji Dnevnika, apsolutno najrelevantnije medijske proizvodnje u Hrvatskoj, nema vremena baviti se medijskim slobodama, problemima ovoga ili onoga tipa nasrtaja na medije, jer je eto situacija u zemlji „ovakva“.

SNVOvakav novinar je klasičan društveno-politički radnik, što danas koalira s pojmom antifa aktivist, ili možda prosrpski manjinac, koji ovisno o prevladavajućoj političkoj procjeni, koju vrlo vjerojatno kad je Narod u pitanju diktira bilten SNV-a i politička ocjena Milorada Pupovca i njegovih barjaktara, ocjenjuje po ideološkoj i političkoj ocjeni treba li kao novinar reagirati ili ne.

Teško se inače oteti dojmu da prijave ili pritužbe koje je netko poslao Facebooku iz Hrvatske ne potječu upravo iz te kuhinje. To Zadro očito drži korisnim i zdravim za njegovu viziju novinarstva, te spasonosnim za Hrvatsku.

Problem je što su „zadre“ na HRT-u totalno dominantni, jer su produkt sustava koji se razvijao više od petnaest godina pod utjecajem politike koja je od novinara ponovo stvarala društveno-političke radnike. U biti obične propagandiste.

To je novinarstvo koje promiče dogme, to je parapromotivni ili grubo rečeno agitropovski mehanizam, instrumentarij kojemu je jedino relevantno ono što je politički oportuno, i to bez mjerljivih kriterija oportuniteta, isključivo prema neuređenim standardima ili volji, želji i mislima najvažnijih političara i krugova oko njih.

Takav pristup isključuje svaku mogućnost preispitivanja politika, odluka, ponašanja političara, javnih osoba ili institucija, te automatski snažnom autocenzurom spriječava razvoj – novinarstva. Jer novinarstvo i propaganda su po definiciji smrtni neprijatelji.

Navešću primjer medijskog praćenja „ozbiljne situacije“. Agrokora.

Nema vijesti o malim dobavljačima

Danima slušamo vijesti o događajima oko Agrokora, ali ne znamo jako relevantne informacije, jer se novinari ne bave –„sitnicama“. Gledamo špalir „velikih dobavljača“, slušamo poruke „bankarskih vjernovnika“, ali nikome ne pada na pamet pitati nekoga iz involviranih krugova u rješavanje te krize objaviti naciji podatak – koliko se u dugu od 16 milijardi kuna odnosi na – šest tisuća malih dobavljača?

Oni su najranjiviji, jer su oni narod, ljudi od krvi i mesa, s obiteljima i izravno ovise onaplati svojih malih potraživanja od Agrokora.

Ali, nema ih kao kriznog i državnog imperativa u javnosti i u medijima.

Realno je da tih šest tisuća malih dobavljača, ako potražuju po tisuću kuna – potražuju šest milijardi kuna.

To ni jedan jedini novinar društveno-politički radnik nije ni pomislio pitati, a radi se o izravnoj mogućoj šteti desetinama tisuća članova obitelji „malih dobavljača“. A, kao bave se „ozbiljnim pitanjima“. U ovom slučaju tisuće sitnica je – golemi novac, vrlo vjrojatno daleko veći iznos od svakoga pojedinačnoga kredita ili potraživanja „velikih dobavljača“.

Zašto te iznose ne znamo, bar prema podjeli na potraživanja velikih i malih?

Zato što se „zadre“ ne bave novinarstvom, nego društveno-političkim radom.

U takvom novinarstvu, koje je preslikani obrazac zatečenoga stanja neravnoteža u hrvatskom društvu, koje opasno klizi na prostor epske devijacije civilizacijskih standarda i vrijednosti, gdje je ubiti čovjeka po ideološkoj matrici dopušteno i vrijedno društvenoga priznanja, što u televizijskoj emisiji otvoreno zagovara i promiče izabrani novinar godine Zoran Šprajc, treba tražiti ponajvažniji generator urušavanja Hrvatske.

Stanković kao perjanica sramnoga novinarstva

Perjanica takvoga sramnoga novinarstva Aleksandar Stanković, s daleko važnijom ulogom od ove koju ima Zadro i stotine zadrića, zbog toga što on kreira u značajnijoj mjeri određene društvene događaje izborom i afirmacijom svojih gostiju, promocijom mediokriteta i vrednota koje se ne smiju niti imaju gdje propitkivati, emisijom s Prgometom po tko zna koji put pred očima tisuća ljudi, napravi umjesto relevantnoga novinarstva – propagandističku nakazu.

Evo zašto.

Legitimno je bilo pozvati Prgometa u emisiju, jer je trenutno informativno zanimljiva osoba zbog kontroverzi oko njegove kandidature za zagrebačkog gradonačelnika.

Prgometova kontroverznost počiva na društvenim dvojbama oko njegovoga političkog morala.

Zbog toga je prije svega relevantnom novinaru propitkivanje upravo toga njegovoga obilježja dobitak za gledatelje, a mogućnost odgovora na postojeće dvojbe – postaje vrlo bitna i profesionalna obaveza novinara.

Međutim, umjesto toga, prije svega svojim uvodnim prilogom Stanković izborom komentatora, koje i onako javnost prepoznaje kao totalne propagandiste i izrazito pristrane i nevaljale novinare, čije mišljenje jednostavno nije mišljenje, usmjerava raspravu i informativne poruke emisije u sasvim pogrešnom i posve netematskom pravcu.

Njegovi komentatori u prilozima umjesto razgovora o Prgometu koriste tribinu sa zadatom temom, za etikiteriranje HDZ-a i emitiranje banalnih, petparačkih i potpuno proizvoljnih antifa svjetonazorskih poruka. Stanković kao urednik zbog tog priloga, ali i navodni novinar vuče Televiziju u blato na pristupu rasvjetljavanju političkoga morala Drage Prgometa.

Evo kako.

Prgomet pred Stankovićem koji vodi i diktira razgovor, svoju moralnu, političku i društvenu vjerodostojnost, te svoj politički integritet ističe afirmirajući svoju opzicijsku ulogu prema Karamarku i ondašnjem rukovodstvu HDZ-a čiji je bio izabrani zamjenik predsjednika.

Poziciju zamjenika predsjednika HDZ-a je koristio čak i za otvorenu potporu Ivi Josipoviću kao protukandidatu tadašnjoj HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji. A minutu kasnijenaznaku političkoga neslaganjačlana predsjedništva HDZ-a Zlatka Hasanbegovića s aktualnom stranačkom politikom, ocjenjuje nekolegijalnošću, izdajom i demonstracijom političkog nemorala.

Što je tu činiti relevantnom novinaru?

Pa pitati Prgometa – na temelju kojih to kriterija svoje pravo neslaganja sa stranačkom politikom drži moralnim i prihvatljivom, a drugome grubo osporava to pravo?

Naravno, Stanković to nije pitao Prgometa.

A morao je u najmanju ruku zbog pristojnosti ili minimuma održavanja privida intelektualne znatiželje profesionalnoga novinara. Jer nikako drugačije nije mogao jasno demonstrirati stvarnu esenciju Prgometovoga poimanja političkoga morala.

Ne, Stankoviću to nije palo na pamet.

A dopustio je Prgometu demonstraciju banalnosti, slanja ružnih i potpuno nerelevantnih poruka, ad hominem nasrtaja na neistomišljenika, uz tipično antihadezeovsko korištenje godinama izgrađivane matrice ozloglašavanja svakoga u Hrvatskoj, povezujući ga s medijski stvorenim strašilom – Karamarkom.

Prgomet se pred novinarom „društveno – političkim radnikom“ postavio bez ikakvoga protupitanja kao politički nasilnik i komesar, ponovo kao nikada do sada demonstirao potpuno pomanjkanje političkoga, komunikacijskoga i javnoga morala, te elementarnoga integriteta za bilo kakvo političko djelovanje u demokraciji.

Utoliko je sramnija uloga Aleksandra Stankovića jer je kao urednik i voditelj televizijske emisije koji to nije smio dopustiti, to ne samo dopustio, nego i otvoreno poticao.

U pristojnim društvima, uređenim televizijama, u medijima i prema primjerenim profesionalnim kriterijima to se inače naziva – sramoćenje televizije i njenoga javnoga ugleda i vjerodostojnosti.

Ali, u Hrvatskoj to nije tako.

Zbog čega?

Pa zbog Zadre, zbog izbora Šprajca za novinara godine, zbog toga što bi vijest prvoga reda bila – suprotnost tome.

A upravo zbog toga je u „zemlji ovakva situacija“.

Jesmo li u Srbiji?

U takvoj novinarskoj i medijskoj situaciji, posve je normalno gledati stvarne dokaze dubokih društvenih i političkih poremećaja u zemlji. Ne mislim pri tome na Agrokor, jer je Agrokor dijete tisuća takvih poremećaja i upravo na njima nastao.

Zadržimo se na „novinarstvu“ HRT-a.

U Temi dana, u nedjelju navečer, urednica Zrinka Grancarić, koje je kao urednica po definiciji odgovorna za sliku i riječi koje u desetak minuta gledaju gledatelji, dovodi u dvojbu ljude – u kojoj to mi zemlji i pod kojom državom živimo.

Jesmo li u Srbiji, jesmo li okupirani i je li ovo još uvijek Hrvatska?

Kulisa razgovora o predsjedničkim izborima u Srbiji je bila golema srpska zastava, s dvoglavim srpskim nacionalnim grbom na centralnom mjestu ekrana, koji je poprimio izrazito provokativan i iritantan smisao teške provokacije svojom dominacijom na ekranu.

Jednako tako HRT u podnevom Dnevniku u ponedjeljak, u najavi rezultata srbijanskih predsjedničkih izbora, cijeli ekran prekriva razvijenom srpskom zastavom s trijumfalno podignutom rukom Vučića pobjednika.

Shvaća li to urednica Teme dana u nedjelju na večer i shvaća li to Marta Šimić Mrzlečki, urednica podnevnog Dnevnika u ponedjeljak?

Sumnjam.

Zbog toga i jesmo u ovakvim problemima, kakvi god i koliko god duboki bili.

I, bit ćemo sve dok aktualni politički vrh zemlje bude afirmirao i štitio „zadre“, „stankoviće“ „grancarićke“ i stotine sličnih, jer će njihovo novinarstvo uvijek biti oda šprajciranju, a sumrak civilizacijskih i to elementarnih standarda u društvu.

Dakle, nisu oni sami krivi, jer ne znaju bolje i jako im se isplati. Država koja misli biti vjerodostojna mora učiniti sve da im se to – ne isplati, je u tu rupčagu isplativosti upadaju Pupovci sa svojim satelitima, sa svojim „pravopisima“ novinarske profesije, pa u sred Hrvatske deset minuta na ekranu gledamo simboliku koju milijuni Hrvata s razlogom pamte kao simbol – zla. U takvim okolnostima Prgometi su manekeni morala i politike, Šprajcevi potpornji javnosti, a kuća koja na njima počiva- ruševina.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari