Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Pupovac je strahom okovao kukavni HRT

Objavljeno

na

Svaki osmišljen i planiran udar na nečiji interes, počevši od osobnog, počiva na prethodnoj javnoj kompromitaciji, pripremi javnosti, legalizaciji i opravdanju udara, a neprijateljski planovi prema Hrvatskoj uz to što počivaju na otvorenim nositeljima kao što su „Novosti“ i čitav niz sličnih navodnih medija, uvelike počivaju na procjeni profesionalnog i osobnog profila redakcija, medija i novinara. Uspješnost informacijskoga udara i očekivanih efekata agresora uvijek je izravno proprocionalna kukavnosti medija i novinara u društvu koje se destabilizira.

Nemam ni jedan valjani argument znati da Kazimir Bačić zna to pravilo, niti je moguće pretpostaviti po nekom njegovom postupku, shvaća li on kakvo je stanje na HRT-u. Da ništa o tome nije znao, a morao je znati, mogao se uvjeriti od kada je na čelu HRT-a, i, ako je odgovoran bar se pošteno napiti, gledajući reakciju svoga mišolikog giganta prema biltenu Milorada Pupovca.

Nikada se Pupovac ne bi usudio ići s takvim cenzorskim krivotovornima i udarima na integritet hrvatskoga naroda i tolikoga broja uglednih medija i novinara, da nije beogradski trust analitičkih mozgova posve precizno predvidio da se tome, prvo neće suprotstaviti većina relevantnih medija i novinara, a drugo i važnije, kad ne bi bio prema minucioznim obavještajnim analizama siguran da će s takvim biltenima dodatno pojačati strah i kukavičluk većine i učvrstiti svoje javne i društvene pozicije.

Kukavnost žrtve, od agresivnog miša radi slona.

Izolacija „ekstremista“

Ne navodi Pupovac Hrvoja Hitreca, HKV, Narod, Dnevno, Glas Koncila, Hrvatski Tjednik, Maxportal, Hodaka, Bujanca, Dujmovića ili mene kao nekakve mrzitelje radi toga što ima iluzija da će nas ustrašiti, ili minimalno utjecati na naše novinarstvo. Nema on tih iluzija. Ali, upirući prstom u nas iz godine u godinu, sve više šireći popis, šalje poruku ostalima, a to prihvaćaju mainstream mediji, pa je gotovo nemoguće bilo koga od „mrzitelja“ iz njegovih ili GONG-ovih biltena vidjeti u relevantnim programima HRT-a. Tako se spriječava otvaranje tema i postavljanje pitanja, a Hrvatska se drži za vrat.

Slijed toga je izolacija „ekstremista“ u društvenim, pogotovo javnim institucijama, klasična nekadašnja diferencijacija, te jasna poruka svima koji bi se eventualno drznuli slobodno misliti, da se nikako ne isplati – misliti i biti slobodan Hrvat.

Tako pretežiti kukavelj dobiva satisfakciju, jer ispadaju mudri.

To se zove uspješna operacija izolacije nacionalne i suverenističke medijske platforme, zadržavanje te platforme na sporednom kolosjeku i zadržavanje utjecaja i promocije svojih nastranih ciljeva u većinskim medijima. Ta medijska i novinarska kukavština na HRT-u je temeljni razlog spriječavanje otvaranja pitanja o evidentnim bezobraštinama i velikosrpskim podvalama u Hrvatskoj, te razlog izostanka kritične mase javne samosvijesti u Hrvatskoj za konačan obračun s platformama koje hrvatskom narodu više od stoljeća rade o glavi. To je osmišljena agresija, duboko i detaljno isplanirana, koju vidi svaki razborit pučkoškolac, a vide ju i velika većina novinara na HRT-u, ali se ne usuđuju ili se malom broju hijerarhijski i podpozicioniranjem ne dopušta tome usprotiviti.

Civilizacijska sramota

I tako Hrvatska tone.

Da nije to što Pupovac radi uzaludno, najbolje govori činjenica da ni nakon nekoliko dana od te civilizacijske sramote i ekplicitnoga udara na temelje novinarskih i medijskih sloboda – HRT nije progovorio o tome. Ni riječi, ako isključimo da su Pupovcu dali slikom i tonom prostor za promociju biltena i – ugrožavanja Srba.

Neki dan je Zlatko Hasanbegović, predstavljajući u „Hrvatskom slovu“ Mostov prijedlog zakonskih izmjena o arhivima, jasno rekao da ni dosadašnjim zakonskim okvirima ravnatelji arhiva nisu morali postupati prema diskrimancijskoj odredbi sporazuma sa SDP-om oko arhiva CKSKH. Ali, nisu to radili, jer su se bojali relevantnih političkih volja i posljedica na svoj status, čime su političku volju i odnos snaga pretpostavljali zakonima.

Dakle, podvrgavali su se umjesto zakonima i profesionalnoj časti, očekivanim političkim signalima i pogađanjem najisplativijega ponašanja osluškujući preferencije ljudi koji imaju političku moć.

Ista stvar je i kad je HRT i pretežito novinarstvo u Hrvatskoj u pitanju. Moguće je razumjeti novinare u privatnim medijima, jer samim dolaskom u te medije, jasno im je bilo da kao i svugdje postoji nekakva uređivačka politika kao izraz volje vlasnika medija, a ni jedan vlasnik nije altruistički pristupio izgradnji medija i ulaganju privatnih resursa u altruizam, niti zbog pretežite namjere obrane nekih apstraktnih ciljeva i interesa. Niti se njegovi interesi mogu i smiju samo svesti na zaradu od reklama ili prodaje novina. Utjecaj vlasnika, medija i redakcija, te novinara na relevantne društvene događaje, na njihovo kreiranje i usmjeravanje je daleko važniji interes i kapital svakome utemeljitelju medija, od novaca koje će eventualno zaraditi prodajom oglasnog prostora ili informacija.

Društveni benefiti pozicija

Taj utjecaj medija i novinara se multiplicira na sve moguće interesne sfere, pa i na posrednu materijalnu satisfakciju, jer medijsku moć u biti manje više uvijek prati i novac, kao izravna ili neizravna posljedica utjecaja. Mediji kao što je HRT donose goleme probitke onome tko ih kontrolira s nesagledivim refleksijama na cijelo društvo, ali i na osobne interese. To je i popratni dio osobnih interesa novinara i urednika na HRT-u, koji, ako to žele ili hoće, imaju čitav niz statusnih pogodnosti u svim sferama života, od olakšica u korištenju kulturnih, športskih i svih relevantnih društvenih mogućnosti, do čitavoga niza potreba koje mogu uvjerljivo lakše postići u životnim zahtjevima svojih bližih ili širih obitelji. Jednostavno, rad na HRT-u, pogotovo stalna pojava na ekranima, to nosi sobom.

Ukoliko je oportunitet pretežitim strukturama moći veći, naklonost ili potpora njihovim nositeljima značajnija, društveni benefiti se multipliciraju. Tako je sekundarna korist od televizijskoga novinarstva uvjerljivo značajnija od i onako povisokih osobnih prihoda, a izravno je proporcionalna umjesto znanju, poštenju, profesionalnoj etici, i u Hrvatskoj umjesto privrženosti temeljnim interesima hrvatskoga naroda, svemu suprotnome. Posredni društveni benefiti pozicija u utjecajnim medijima su svugdje društvena činjenica i nije to samo po sebi nužno ni dobro ni zlo, ali nužno bi moralo biti predmet najstrože moguće analize djelovanja novinara i urednika HRT-a, te razlog iznimno visokih nacionalnih zahtjeva prema tim ljudima i cijeloj upravljačkoj hijerarhiji. Sumnjam da bi netko razuman imao nešto protiv da vrhunski, častan i uzoran znalac novinar na HRT, koji svojim javnim djelovanjem plijeni neupitno povjerenje nacije zarađuje kakvu god plaću, ili da ima bilo kakve primjerene društvene benefite. Ali stvari stoje upravo suprotno. Stalna nastojanja ostvarivanja tih benefita, a bez ikakvih relevantnih, mjerljivih i postojanih kriterija, bez usvojenih standarda konkurentnosti i natjecanja, te afirmacije izvrsnosti, pravila novinarstva i ponašanja na HRT-u su sveli na najniže standarde među ljudima, s nepodnošljivo prljavim, ljigavim i destruktivnim refleksima opstanka, svodeći ponašanje profesionalnih novinara na ponašanje i ispod standarda vučjeg čopora.

Vučje metode

U pravilima čopora najlakše i najbrže stradavaju ljudi, jer se ne znaju koristiti vučijim metodama, ili bar im nisu dorasli. U takvim odnosima strah je najvažnije oružje protiv slobode novinarstva, a Pupovac ga non stop proizvodi.

To je postala činjenica, ozakonjena praksa i redovna pojava na HRT-u već godinama, pri čemu izuzetci od toga samo potvrđuju vrlo ružno pravilo. To je razlog usmjeravanja političkih, domaćih i čak međunarodnih pritisaka na HRT, čak i kad je potpuno mizeran i poltronski program, kad je na samome dnu kao što je godinama, jer se zarad sveobuhvatne manipulacije hrvatskim narodom, ne smije dopustiti podizanje glave ni ostatcima slobode na toj televiziji, a već pokorenu kukavelj se mora trajnim fingiranim nezadovoljstvom i pritiskom držati u – latentnoj pokornosti. Pravilo je da sluga nikada ne može niti smije biti dovoljno dobar gospodaru, te sve što dobije mora ispadati – milost a ne zasluga. Na temelju toga se onima koji se svrstavaju i podliježu pritiscima, te sami ulažu velike napore u razvijanju psihologije straha i pokornosti predviđajući želje izvanjskih gospodara moći, omogućava tisuće svakodnevnih benefita, a one koju se ne svrstavaju ili se protive tome, kažnjava oduzimanjem ne samo takvih benefita, nego i svim mogućim pritiscima, do onih profesionalno -statusnoga i egzistencijalnog tipa.

U tom svjetlu ovakav HRT je pretežito kukavan, na njemu su stimulirani većinom kukavni novinari i urednici kojima je svaki od tih benefita, koji im dolaze automatski po utjecaju na HRT-u i mogućnostima koje imaju u pripremi, odabiru i plasiranju informacija u javni prostor, razlog poslušnosti, prilagodljivosti, poltronstva, odustajanja od načela struke, elementarnog patriotizma te u konačnici razlog spremnosti na svakakve svinjarije. Što su benefiti nezasluženiji, to je beskrupuloznost i prljavština u postupanju takvih „novinara“ izraženija, a izvanjskim neprincipijelnim utjecajima – milija. Zbog toga što se takav pravac u kadroviranju provodi već godinama na HRT-u tamo je situacija dramatično loša, kriteriji kriminalni, profesija novinara na koljenima, ako nije i na trbuhu, a pojedinčani istupi izvan toga – sve rijeđa hrabrost, i to izložena napuckanoj mržnji kukavnih kolega u sustavu. Zbog toga se Pupovac i slični mogu ponašati kako se ponašaju. A izraz te kukavnosti je – zastrašujuća šutnja na legaliziaciju brutalne cenzure u Hrvatskoj, koju godinama osmišljava i promiče notorni Pupovac s banalnim GONG-om i još banalnijom navodnom cehovskom novinarskom organizacijom HND-om.

Moralno posrnuće i neznanje

Iako je Pupovčev bilten na tjeralici istakao i neke emisijie i novinare na HRT-u, iako je evidentan pokušaj izolacije i kriminalizacije čitavoga niza novinara u drugim medijima, u pravilu suverenističkim i nacionalnim, iako je navedeno nekoliko desetaka imena, iako se više nego očito radi o pokušaju javnoga, tuzemnog i međunarodnog pritiska na same temelje novinarske slobode problematizacijom nositelja te slobode, niti jedan relevantan urednik ili redakcija HRT-a tome nije posvetila ni jednekritičke sekunde.

To je doslovno dno dna.

PupovacNe radi se tu samo o moralnom posrnuću, nego i o neznanju, koje je zapravo preduvjet za kadroviranje poltrona i osoba bez integriteta. Neznalica nema čime zavrijediti visoki društveni status, pogotovo na HRT-u, nego poslušnošću i viškom beskrupuloznosti u odnosu na konkurenciju. Velika većina tako regrutiranih novinara ni ne znaju da se o medijskim slobodama ne može niti smije govoriti iz prizme statusa nacionalnih manjina u društvu, sintagme pod kojom se Pupovac skriva stalno. Tome je kriv obrazovni podsustav na fakultetima, koji je isto tako u funkciji proizvodnje akademskih invalida i mediokriteta s kojima se lako postižu devijantni ciljevi.

Kako se god društvo ne može valjano razvijati usmjeravnjem kvalitete i energije samo u jednome segmentu, tako se ni ne može uništavati, uništavajući jedan element. I destrukcija i uništenje, moraju biti,ako žele biti uspješni, ciljano sveobuhvatni.

Upravo takav scenarij se godinama minuciozno razvija u Hrvatskoj metastazirajuući u sve najsitnije elemente hrvatskoga društva.

HRT i kukavelj

Nikada do sada nisam čuo da je HRT problematizirao sličan bilten GONG-a kao neprihvatljivu cenzuru, a istodobno, ne samo da uredno prenose u najgledanijim informativnim emisijama svaki mig ljudi u GONG-u ili Milorada Pupovca i njegovih jurišnika, nego i afirmiraju to u stotinama prigoda, namećući njihove papazjanije i sramotne eskapada kao vrhunski društveni kriterij. Upravo notorne nositelje te nevjerojatne prakse stalno i izrazito često pozivaju kao relevantne sugovornike o slobodama novinarstva, ljudskim pravima i civilizacijskim stečevinama u Hrvatskoj, kako bi dodatno i neprekidno već godinama na nacionalnoj televiziji i preko nacionalne novinske agencije afirmirali svoje nakaradne stavove i dodatno se nametnuli kao autoriti, koji umjesto države mogu i smiju kvalificirati ne samo društvene događaje, nego i ljude, skupine, pogotovo one koji ne misle kao oni i koji postavljajući pitanja ističu nesuglasje s tako nakaznim idejama i platformama, te praktičnim postupcima.

Tako HRT tim ljudima i skupinama daju golemu moć izravno potičući i prenoseći poruku straha i nesigurnosti njihovim neistomišljenicima i naciji.

Tako miševi postaju slonovi.

Kukavnost HRT-a, a onda automatski i novinarstva u Hrvatskoj, može se suzbiti, pa razbiti, s nekoliko hrabrih kadrovskih poteza na HRT-u. I, to neće biti ni iz bliza dovoljno ako nekolicinu hrabrih ljudi ne bude pratila radikalna promjena svih bitnih organizacijskih i vrijednosnih kriterija ustroja HRT-a, isključivo prema načelu znanja i postignućima dokazano uspješnih sustava upravljanja takvim medijskim sustavom. To će naići na snažan otpor, ne samo antifa nego i najvećega broja „domoljuba“, koji se nisu uspjeli na vrijeme uspješno antifašizirati, pa čekaju svoju prigodu na navodnoj domoljubnoj strani. Jer, antiteza antifama se takođe pogrešno razvija i usmjerava, kao anti-antifa, bez ikakvih kriterija i standarda, jednostavno čekajući primjenu teze – sad je naše vrijeme.

To ni u jednom slučaju nije hrvatsko vrijeme, nego vrijeme – Pupovca.

Umjesto zaključka još jednom poruka – Kazo pokreni se, jer ćeš ostati zapamćen kao fotelja na kojoj piše – zet. A to je mizernije i od natpisa – Radman.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Domoljublje je ključ opstanka!

Objavljeno

na

Objavio

Od pamtivijeka čovjek živi u zajednici. Zajednica ima zajednički interes. Obitelj je osnovna ljudska zajednica. Država je zajednica definirana širim odrednicama poput jezika, povijesti, pretpostavljene genetike, geneze, sve to osviješteno u određenoj zajedničkoj politici, odnosno u najširem smislu država je zajednica povezanih ljudi koji sebe smatraju dijelom jednog naroda pa onda i nacije. Dio naroda može živjeti i u drugim državama, ali je dio iste zajednice – isti narod.

Snaga i prosperitet jedne obitelji kao osnovne zajednice ovisi prvenstveno o ljubavi oca i majke prema svojoj obitelji. Zašto ne ovisi o o inteligenciji pitat ćete se? Naravno da ovisi i o ineligenciji, no osnovna i ključna komponenta je ljubav prema obitelji.

Domoljublje, kako ime samo za sebe govori, a ime je znak, znači ljubav prema svom domu. Dom nisu samo zidine, špilja, sojenica, vila, šume, planine, more, rijeke i jezera, dom je obitelj, dom su ljudi, ljubiti svoj dom znači ljubiti svoju obitelj, skrbiti za svoju obitelj i biti spreman dom svoj i svoju domovinu braniti od svake ugroze.

Domoljublje na razini naroda, nacije, države znači ljubav prema svojoj zajednici u najširem smislu, znači dati sve od sebe za svoju ljubljenu zajednicu, ako je ljubimo?

Od vulgarnog shvaćanja inteligencije u civilizaciji idiota važnija je ljubav. U biti ljubav je ključna komponenta u odnosu oca i majke prema svojoj obitelji kao i političara prema svom narodu – naciji. Roditelji kojima je ljubav jača od poroka i lošeg karaktera uspješno održavaju svoje obitelji bez obzira na okolnosti, u svakom slučaju daju sve od sebe i žive za svoju obitelj nastojeći djecu izvesti na pravi put, u konačnici za to žive i to im je jedini cilj. Roditelje koji se tako ponašaju, vođeni ljubavi prema onima koji o njima ovise, možemo smatrati inteligentnima jer su djecu naučili osnovama života i suživota u ravnoteži sa drugima.

Ono što su otac i majka za obitelj to su političari za naciju-državu. Otac i majka skrbe za one koje vole i ne misle o sebi sve dok svaki član obitelji nije zadovoljan i sretan u okvirima onoga što realno možemo sebi omogućiti. Političari su otac i majka svoje zajednice i posljednja obrana interesa zajednice, odnosno to bi trebali biti.

Otac i majka obitelji mogu biti vrijedni i marljivi ljudi, prožeti univerzalnom etikom i blagoslovljeni Duhom Svetim, dakle prožeti ljubavlju. Također otac ili majka, rijetko obadvoje, češće jedno od njih, mogu biti potpuno emocionalno osakaćeni i kao takvi apsolutno beskorisni svojoj obitelji. Dakle, roditelji mogu biti pijanci, kockari, kurviši, lijenčine, vulgarni i sebični hedonisti i kao takvi samo teret svojoj obitelji – propaliteti. I ne samo teret, takvi jedu svoju obitelj, oni su kanibali i parazit na tijelu svoje obitelji i to što su moguće inteligentni u vulgarnom smislu i u skladu sa ne-vrijednostima ove civilizacije idiota doista nije na korist obitelji, oni su klošari i propaliteti.

Političari su otac i majka svom narodu-naciji. Političari prožeti ljubavlju prema svom narodu čine sve ono što otac i majka čine za svoju obitelj, skrbe i bore se za prosperitet svoga naroda. Nije potrebno dokazivati da su takvi političari apsolutni izuzetak, no postoje i redovito ih prekasno prepoznajemo.

Domoljublje je temelj života uspješne obitelji, jednako tako i države. Domoljublje je najveća i nepremostiva prepreka onima koji žele opljačkati i uništiti nečiju obitelj. Domoljublje na razini države je zadnja linija obrane jednog naroda, kada nestane domoljublje država se lako raskomada, jer je nebranjena.

U Hrvatskoj je u punom zamahu histerična kampanja blaćenja i ponižavanja svega i svih koji stoje na toj posljednjoj liniji obrane. Domoljublje u Hrvatskoj tobožnji intelektualci, quasi-znanstvenici, nadri-novinari, tobožnji civilni aktivisti i tobožnji ljudi prikazuju kao relikt prošlosti, arhaizam bez sadržaja, ako i ima sadržaj onda je taj sadržaj anticivilizacijski. tvrde oni. Dakle skrbiti sa ljubavlju, domo-ljubavlju, o svojoj zajednici je loše i zlo pouka je ovih histeričnih neprijatelja našeg doma i domoljublja.

Kada netko želi opljačkati i uništiti neku obitelj, a ima plan i sredstva – čitaj: novac, on će prvo ići na temelje onoga što tu obitelj drži na okupu, a to je, pogađate –  ljubav, domoljublje. Pa će sve pokušati i tražiti slabu točku kod roditelja, a i kod djece. Ako je od ljubavi oca prema svojoj obitelji jača strast za kockom i alkoholom navodit će ga da pije i da se kocka, ako je slabić nudit će mu drogu, ako je moralni idiot kupit će ga velikom plaćom, samo on mora založiti dio imovine, pa još jedan dio, pa… I tako, dok moralni idiot broji koliko je zaradio, s druge strane obitelj-narod gubi sve.

Političari su još više izloženi napadima vanjskih i unutarnjih neprijatelja, no na isti način. Političar domoljub zna da je njegov narod njegov narod, zna da je potekao od tog naroda, da svom narodu sve duguje i da njegov život pripada narodu od kojeg je potekao. Političar domoljub ljubi svoj narod svim srcem svojim i svom dušom svojom i narod voli njega, i pamti tisućama godina. Neprijateljski agent-političar ljubav prema svom narodu, domoljublje, prikazuje kao mržnju i uvijek o domoljublju govori kao o zlu. Istovremeno taj isti svaku priliku koristi da pokaže ljubav prema svom narodu, stvarnom ili imaginarnom – jugoslaveni… Uz parolu “Ja ne mrzim” neprijateljski agent-političar vodi rat protiv domoljuba pokušavajući mu poljuljati vjeru u ispravnost čina ljubavi prema svom narodu, a sve s ciljem da ga odvoji od naroda i lakše savlada. To je stari predatorski trik, ali i danas vrlo uspješan.

Političar propalitet ništa od ovoga ne zna ili ne shvaća, on nema svijest i savjest, jedino što vidi je njegova budućnost u bogatstvu, a što se njega tiče narod može pomrijeti odmah ili nakon dugog mučenja, tako svejedno, bitno da on ima brdo para i stanova.

Na tisuće načina možemo uspoređivati oca i majku u odnosu na čitavu obitelj, koja ponekad uključuje i njihove roditelje, tete, ujake… i političare u odnosu na narod koji jednako pa čak i više ovisi o političarima, a taj narod najmanje je jednako osjetljiv i izložen propasti kad je političar emocionalno sakati moralni idiot. Evo nekih primjera…

Svi smo svjedoci nemoralnih eskapada emocionalno sakatih političara zadnjih tridesetak godina. Primjerice izdajničkih svjedočenja protiv svojih prethodnika, vojnika, naroda, a to nije normalno. Nije normalno jednako kao što nije normalno da otac i majka oblajavaju svoju djecu gdje stignu i iznose kompletno sve što znaju o svojoj djeci i tako ih izlažu podsmijehu, mržnji, prijeziru.

Usput, tako neljudski tretirana djeca razvijaju kompleks manje vrijednosti, samoprijezir, neuspješna su i nesretna. Naravno da ni takvi roditelji (političari) nisu slučajno takvi, naravno da oni daju samo ono što imaju: samoprijezir, mržnju, komplekse manje vrijednosti, prazninu svoje obogaljene duše. Naravno da zdravi i inteligentni roditelji ne ogoljuju svoju djecu do krajnosti, jer znaju da i djeca njihovih prijatelja, neprijatelja i poznanika također imaju mana i da njihovi roditelji kriju njihove mane kako bi stvorili bolje početne pozicije za svoju djecu, oni djecu pripremaju na uspjeh, a ako su inteligentni svakako rade na ispravljanju grešaka kod svoje djece, no u tišini doma i ne daju na sav glas kad dijete nešto pogriješi ili se osramoti, već brane svoju djecu, to je prirodno i normalno.

Nije bez razloga zakonom propisano da roditelji ne moraju svjedočiti protiv svoje djece, naravno da svi to pravo da ne svjedoče protiv svoje djece koriste. Svi osim moralnih idiota!

Probajmo zamisliti u kolikoj su strahovitoj prednosti djeca koja imaju zdrave i inteligentne roditelje, a iz kakvog paklenog minusa kreću djeca kojima su roditelji emocionalno osakaćeni idioti?

Isto je i sa političarima. Isto tako u jednom narodu djeluju i znanstvenici, novinari, sociolozi, filozofi… Oni pametni, koje možemo zvati inteligentnim ljudima, bore se da isprave pogrešna ponašanja i obrasce u svom narodu, ali unutar zidova svoga doma, oni emocionalno sakati, moralni idioti, histerično urlaju i pišu čitavom svijetu o svemu što znaju i ne znaju o svom narodu. Svoj narod pljuju, teroriziraju  i pritiskaju zajedno sa neprijateljima svoga naroda, a ti nepriajtelji su oni isti koji nikad ne rade ono što rade naši moralni idioti.

I onda dijete – unutar bolesne obitelji, i narod – unutar bolesne države, ostaje sam, psihički rastrojen i podložan manipulaciji. Ludi otac koji se kocka s obiteljskim srebrom redovito je pod stranim utjecajem, njemu se strani utjecaj dodvorava i časti ga dok mu djeca skapavaju i umiru, a ako se požale onda ih još i napadne i prebije tvrdeći da nisu zaslužili ni ono što imaju. I opet ih oblaje pred čitavim svijetom tvrdeći da su problem i da ne zna što će s njima, pa još i zaziva pomoć onih koji su mu oduzeli dušu i ljudskost obećavši mu dobru plaću i/ili funkciju u nekoj budućoj vlasti koju će, naravno, formirati oni koji ga drže kao idiota na uzici, a on će ostati na tom istom mjestu. Nevjerojatno je da takav otac-političar uopće ne shvaća da već ima vlast i da neprijatelji njegove djece-naroda njemu ne nude ništa što nema, nego od njega prave budalu iskorištavajući njegov loš karakter navodeći ga da radi protiv svoje obitelji – naroda.

Nastran otac/političar svjedoči protiv svoje djece/naroda, dobar otac/političar odbija svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda jer to nije prirodno i svjestan je da će onaj drugi odbiti svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda, a onda od pravde nema ni p. Naravno da se i neprijatelj smije ovom političaru idiotu te da ga ni najmanje ne poštuje dok mu laska kako je dobro postupio, prešućujući da on sam nikad ne bi tako postupio upravo zato što je svjestan koliko je to duboko nakazan i nemoralan čin.

Dobar otac/političar svoje dijete/narod voli i hvali njegove dobre osobine, a dijete/narod voli svoga oca/političara i trudi se opravdati njegove riječi/ljubav i tako se širi mjera dobra.

Emocionalno osakaćeni moralni idiot otac/političar svoje dijete/narod na svakom koraku ogovara, prikazuje ga tisuću puta gorim nego što je, mrzi svoj narod, a dijete/narod s pravom mrzi njega i pruža otpor na svakom koraku, tako se širi mjera zla, dok neprijatelji likuju.

Inače je doista rijetkost da otac mrzi svoju djecu i da političar mrzi svoj narod, no u Hrvatskoj imamo umjetno uzgojenu sortu nametnutih političara koji mentalno nisu dio hrvatskog naroda i čudom se čude onima koji vole svoj hrvatski narod. Odakle takvo stanje, odakle ona groteskna pobuda da se likuje nad pokoljem vlastitog naroda ili nacističkim presudama koje nemaju veze sa pravdom?

Nakon drugog svjetskog rata pobijena je sva inteligencija hrvatskog naroda i umjetno su uzgajani poslušnici kojima je odurna svaka hrvatska država i svaku ljubav prema hrvatskom narodu takvi vide kao zlo i mržnju, uz prigodnu parolu “Ja ne mrzim”. Da, baš to što ljubav prema hrvatskom narodu – domoljublje – vide samo kao mržnju odaje njihovu duboku mržnju, kristalno jasno.

Možemo to i ovako reći, nakon ww2 hrvatskoj djeci su pobijeni roditelji, stričevi, ujaci, tete, bake i djedovi, svi koji su iskreno voljeli hrvatsko dijete, umjesto okrutno pobijenih postavljeni su kao političari/staratelji svi koji su iskazali najbestijalniju okrutnost prema hrvatskom narodu. Pobijeni su također svi oni koji su ne shvaćajući igru sudjelovali na strani iskonskog zla protiv svoga naroda, no uvidjevši da se kolje kompletno sve bez obzira na to je li netko nešto ili išta kriv podigli su ovi zavedeni glas u očaju i pogubljeni su, ostali su samo neprijatelji, očusi i maćehe iz devetog kruga pakla. Hrvatska je danas premrežena maćehama i očusima koji nikad nisu voljeli ni zavoljeli hrvatsko dijete.

Kako već rekoh, otac ili majka koji mrze svoju djecu apsolutna su rijetkost i to je redovito mentalni poremećaj za košulju na psihijatriji, no daleko su češći primjeri mržnje očuha i maćeha prema pastorku i to je prava istina o političarima u Hrvatskoj koji dilaju dokumente, pišu peticije protiv svojih pastoraka, postavljaju na sva ključna mjesta nove očuhe i maćehe, jednostavno pokušavaju ubiti pastorke ili ih dovesti u takvo mentalno rastrojstvo da mogu manipulirati i iskoristiti ono što je prirodno pravo i nasljedstvo hrvatskog djeteta kojemu su njihovi preci ili prethodnici pobili roditelje.

Domoljublje i ljubav prema svojoj djeci/narodu odlika je istinskih i karakternih ljudi, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Japanu ili Americi. Domoljublje znači život, izostanak domoljublja znači smrt obitelji/zajednici/državi.

Ali zlo evoluira i krije se, krije svoje namjere i ciljeve, a svako zaostajanje i prepuštanje floskulama vodi u propast. Danas je neprijatelj strašniji nego ikad i sve što znamo nije ono što jest, ali baš sve. Zavedeni smo nekim boljim sutra, samo moramo sve prepustiti njima i vjerovati im, a njih vodi interes i nemilosrdno ga utjeruju uništavajući sve pred sobom, mi i dalje vjerujemo da će biti bolje.

Ne, neće, ova civilizacija idiota ne postaje bolja, niti se standard ostalima usklađuje sa onim u Švedskoj, čak nasuprot, Švedska više nije što je bila i nikad više neće biti, isto tako i Njemačka. Švedska i Njemačka kakve smo znali više ne postoje, tamo je zlo pustilo korijenje  i uništilo zadnju liniju obrane – domoljublje, sad tamo vlada najvulgarniji interes, a interes nema dušu, niti plače za umirućim djetetom.

Primjer manipulacije je i to što se napredak i prosperitet prikazuju kao ciljevi ove civilizacije idiota, nudi se bolje sutra, to bolje sutra ne dolazi i neće doći, odnosno doći će malo sutra. Svaki dan imamo manje prava a političari očusi i maćehe ne bore se za svoju djecu već za korporacije bez duše, umri dijete, samo najpokvareniji opstaju, znaju oni!

Otac i majka koji vole svoju djecu i sve članove svoje obitelji sve daju za članove svoje obitelji. Očuh i maćeha sve daju na svoju zabavu i troše ono što im nikad nije ni pripadalo osiromašujući djecu koju nikad nisu ni voljeli. Karakter i kvalitet obitelji ogleda se u tome kako se odnose prema starima i nemoćnima, bolesnima. Hoće li kupiti novi Audi A8 i novi Iphone ili će djeci platiti školovanje, starima osigurati bar tri obroka dnevno i mirnu starost… definira i razdvaja ljude od neljudi, domoljube od klošara i propaliteta. Otac obitelji kojemu su roditelji gladni, djeca nesretna i gladna, a u stanu umjesto wc školjke ima rupu u podu, dok istovremeno vozi bijesni BMW, Audi ili Mercedes je klošarčić i nula od čovjeka, moralni idiot.

Domoljub otac, političar i istinski čovjek vozit će, oblačiti se i posjedovati samo ono što si može priuštiti, djeca će imati sve što im treba da budu sretna i uspješna, njegovi roditelji će također imati sve što im treba za dostojanstvenu starost te će s ponosom, ljubavlju i poštovanjem slušati njegove riječi, to je ispravan put.

Otac brani interes obitelji, političar brani interes naroda, ako su domoljubi? Ako nisu domoljubi onda ne brane interese svoje obitelji i naroda, ako ne brane interese svoje obitelji i svoga naroda čije onda brane?

Domoljub političar zna da je hrvatski narod njegov narod i da je njegova dužnost braniti hrvatski narod bilo gdje, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći i moći naroda da pomogne nesretnom ili napadnutom bratu. Isto kao što brat bratu priskače u pomoć kad ga u nekom drugom selu napadnu neprijatelji, a tko bi uostalom trebao pomoći njegovom bratu ako neće on kao brat?

Hrvatska je izdala svoju braću u BiH i svi novci svijeta to ne mogu nadomjestiti, izdajom naše braće ugrozili smo i sebe i maćehinski odnos – “na ti zera novaca” nema nikakvu težinu niti će ispraviti pogrešku koja će skupo koštati i Hrvatsku. Ali je odličan primjer maćehinskog odnosa i dubokog nerazumijevanja biti stvari. Isti odnos politika u RH ima i prema braniteljima, “na i tebi zera ili zera više i kuš, mrš tamo u kut.” I sad bi mi trebali biti zahvalni, istovremeno se financira milijardama ili oprašta neplaćanje poreza u stotinama milijuna kuna medijima i civilnim udrugama koji/koje javno i otvoreno ruše Hrvatsku, svaki od onih koji ruše Hrvatsku ima morbidno velike plaće i niti jedan koji se bori za Hrvatsku ne dobije lipu. Naši političari nekima su očevi i majke, a nekima očusi i maćehe. I nije problem što mi koji pokušavamo stabilizirati i očuvati Hrvatsku nemamo ništa, ljubav i novac ionako ne idu zajedno, ali je pitanje zašto je količina mržnje i rada protiv Hrvatske redovito kriterij za dodjelu silnih milijuna, milijardi, povišica i beneficija?

U svakoj državi svijeta za najviše dužnosti ključna osobina je domoljublje, to je normalno i ispravno, jer domoljub će dati sve od sebe za boljitak svoga naroda. Uzalud vrhunski rezultati na testu inteligencije ako je dotičnom cilj rušenje države. U Hrvatskoj je potrebno imati potvrdu o nekažnjavanju kao i čist dosje kad se javljaš za posao u Gradskoj čistoći, ali ne i za dužnost ministra ili savjetnika predsjednika. Čak nije problem (dok svi ne saznaju, a izbori se približavaju) ako se upinješ dokazati da su Hrvati i hrvatska volja za državom nelegalno ilegalni mit, još je manji problem ako si aktivno kao ideolog terorizma sudjelovao u terorističkoj okupaciji dijela Hrvatske, nema ograničenja i jedinstvena smo država u svijetu u kojoj kao terorist i osumnjičenik za ratne zločine protiv Hrvata možeš biti na značajnoj dužnosti ili u Saboru. Jedinstveni smo u svijetu, bilo koja druga država sa ovakvim pomanjkanjem samopoštovanja bila bi razorena za čas, mi opstajemo, kako i do kad Boga pitaj?

Kako prepoznati smrtne neprijatelje? Lako, ima ih dvije vrste. Jedni su oni koji uporno dokazuju da je domoljublje zlo i pljuju sve koji vole hrvatski narod i pokušavaju nešto korisno napraviti, a domoljublje prikazuju kao zlo. Drugi su oni koji se lažno kite domoljubljem dok istovremeno brutalno štete hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj svojim vulgarnim hedonističkim mentalnim sklopom predatora bez skrupula. Ne zna se koji su od ove dvije skupine opasniji po Hrvatsku.

Kad vidimo političara koji pobijedivši na izborima problijedi umjesto da se veseli i skače ko životinja koja vidi samo svoj interes, a ne tragediju s kojom će se morati suočiti, znat ćemo da smo izabrali čovjeka koji je svjestan strahotnog stanja i koji će ostaviti svoje zdravlje i život da nas izvuče iz ovog ponora u koji su nas nasilno i prijevarom bacili.

Domoljublje je ključ opstanka!

Stjepan Štimac/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari