Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Pupovac nije srpska moć, nego izraz hrvatskih slabosti

Objavljeno

na

Nema dana da Pupovac ne podsjeti Hrvatsku da je srpska kolonija, dijelom, većim ili manjim, da je on ključar društvenoga duha, kontrolor dopuštenih sloboda i društvenih vrednota i čuvar navodnog antifašističkog pečata, piše Marko Ljubić/Narod

Ne zna se što je štetnije, Pupovčevo demonstriranje nadmoći ili trajna šutnja i diplomatske reakcije pune razumjevanja i strpljenja Hrvatske. Od tih izmišljenih i bijednih reakcija dugim nizom godina, nastao je krivotvoreni politički kanon – da je Hrvatskoj najvažniji vanjskopolitički nacionalni interes ulazak Srbije u EU i NATO.

A sasvim je suprotno i to je jedna od najvećih trenutnih prevara hrvatskoga naroda.
Međutim, o tome ćemo drugom prigodom i s detaljnijim obrazloženjem.

Pupovac sinoć u emisiji Otvoreno zorno demonstrira nedodirljivost Srbije, jasno to ističe postavljajući retoričko pitanje o razlozima „stradanja“ Milanovića – upozorenjem o njegovoj predizbornoj retorici, pred nijemim sudionicima emisije i prije svega – voditeljom Togonalom. Nije izvan profesionalnih standarda toliko važno to što Togonal ne smije na to reagirati pitanjem – na koju to Pupovac retoriku misli. Pa ga uvukao u pitanje o njegovoj retorici i retorici iz Zemuna uoči Dana pobjede, koju je on u zagrljaju s Vučićem, Irinejom, Dačićem i Nikolićem potpaljivao protiv hrvatskoga naroda, na koju je Milanović uistinu samo retorički reagirao, a trebala je država kaznenom prijavom i trenutnim progonom Pupovca, a zatim trajnom zabranom ulaska u Hrvatsku svakome od tih huškača.

Važno je to što gotovo ni nema novinara u mainstream medijima koji se usudi reagirati i postaviti pitanje tom čovjeku.

To nije samo krah novinarske slobode, vjerodostojnosti, krah uređivačkih politika medijskih kuća nego i jako opasna poruka o realnom stanju u zemlji u ovome trenutku, koja nedvosmisleno Pupovca i njegove srpske gazde i trabante u Hrvatskoj predstavljaju kao – moć nad hrvatskim narodom.

Drugačijeg objašnjenja za to nema u svijesti običnoga hrvatskoga čovjeka u čijem interesu navodno postoji ova hrvatska država. Kako čovjeku koga Pupovac i Srbija, te najviši svećenici SPC-a, a sve češće i sve brojnije grupe hrvatskih Srba rođenih poslije rata za hrvatsku slobodu protiv njihovih očeva okupatora i aboliranih zločinaca, čije zločine nije učinio manjim akt hrvatske milosti, svakodnevno podsjećaju na neslobodu, reći da se isplatilo položiti tolike živote za postojanje hrvatske države?

Nikako tolerirajući sve to!

To je ponižavajuće.

Treba li uopće isticati kakav je stvaralački potencijal poniženoga čovjeka i naroda, pogotovo kada se silno trudimo stvoriti klimu za iskorak iz društvenih nevolja u kojima se latentno nalazimo?

Nije samo po sebi poniženje to da je trenutno netko u svijetu u poziciji imati veću moć od Hrvatske. Nije ponižavajuće ni popustiti u određenim pitanjima silama od kojih ovisimo i na temelju čega ćemo sutra ostvariti neku nacionalnu korist. Ponižavajuće je to što se ovo popuštanje i figurativno skidanje gaća, što pod pritiskom svijeta tijekom reintegracije Podunavlja i legalizacije srpskoga genocida u BiH, što po vlastitom izboru političkih oligarhija u Hrvatskoj, taj podanički mentalitet prema Beogradu zapravo podsticao tijekom svih tih godina, ali ovaj put najčešće kao stečeni refleks ukupnoga hrvatskoga društva i politike. A postojanje takvoga stečenoga refleksa je – krajnja faza razgradnje vlastitoga samopoštovanja.

Pupovac jučer tijekom dana ističe, ojačan profesionalnim manjincima, da Hasanbegović ne može biti član nove vlade. Plenković mu je odgovorio da mandatar uvijek sastavlja vladu, a danas nakon razgovora Plenkovića i delegacije HDZ-a, Pupovac cinično u kamere ističe kako ima veliko povjerenje u Plenkovića, pogotovo u najvažnijim pitanjima kakvo je – sastavljanje Vlade.

Znači li to izravnu poruku da je Pupovac zadovoljan jer mu je Plenković obećao i uvjerio ga da Hasanbegović neće biti član Vlade?

Jedino se tako može protumačti ta današnja Pupovčeva izjava, nakon jučerašnjeg višestruko ponovljenoga ultimatuma. Ima li zornijega bezobrazluka i jasnije demonstracije nasilja i kontrole nad elementarnim temeljima hrvatske države?

Nema.

To su naizgled, a nažalost i na temelju stečenih iskustava s tim provokatorom, lažovom, međunarodnim nepresuđenim klevetnikom, nepresuđenim samo zbog milosti predsjednika Tuđmana 1992. godine, koji je pokušavajući naći mrvicu razuma na srpskoj strani spriječio procesuiranje Pupovca zbog laži o dvanaest tisuća silom pokrštene srpske „nejači“, jako opasne destabilizirajuće i destruktivne poruke hrvatske države – hrvatskom narodu. Kompletna Pupovčeva javna politička karijera, pogotovo u zadnjih petnaestak godina, niz je vrlo izglednih kaznenih djela i eklatantne izdaje Hrvatske, a slike i riječi toga čovjeka u huškačkoj kampanji, recimo u zadnja dva mjeseca, po svim pravilima svijeta su otvoreno neprijateljstvo i kazneno djelo nanošenja međunarodne štete državi u kojoj živi i djeluje.

Takav čovjek niti u jednoj pristojnoj zemlji nikada ne bi ni primirisao javnim poslovima, državnoj politici i bilo čemu što ima veze s javnim i nacionalnim interesom.

Nikada.

Takvo djelovanje i ovakav odnos hrvatske države i politike te opće javnosti prema tom čovjeku i njegovoj politici nije sloboda, nego znak smrtne slabosti s hrvatske strane i opasnih namjera sa srpske strane.

Pupovac poentira upozorenjem o Milanovićevoj antisrpskoj retorici, pri čemu mu ne pada na pamet da je to bila vrlo benigna i eventualno nepristojna, te nažalost samo retorička reakcija na nevjerojatno agresivnu politiku punu prijetnji, laži, poniženja, miješanja u unutarnje stvari Hrvatske i izrazito klevetničke agresivnosti u međunarodnom okruženju. I to Pupovac, koji nikada niti jednom riječju nije izrekao kritiku, upozorenje srpskim huškačima iz Srbije, patrijarsima SPC-a i njihovim sljedbenicima zbog toga što otvoreno lažu o hrvatsko – srpskoj povijesti, srpskim žrtvama i hrvatskoj genocidnosti i zagovaraju mržnju među novim generacijama, točno po istom obrascu kakav je prethodio srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Pupovac, ili podupire svojom nazočnošću u takvim prigodama, ili prešutno u javnosti takvo ponašanje, a istodobno svako pitanje i prigovor na tu zastrašujuću antihrvatsku politiku i poruke, uredno uz pomoć nevladine pete kolone i antifa politike u Hrvatskoj, svrstava u govor mržnje i redovito šalje na tisuće institucija diljem svijeta, dodatno blateći Hrvatsku.

I, istodobno takvim denunciranjem izravno prijeti slobodi misli i govora u hrvatskim medijima i u hrvatskom političkom prostoru.

Nebitno je u normalnim okolnostima hoće li Hasanbegović biti član Vlade ili neće, jer ako Hrvatska ovisi samo od toga čovjeka, onda je bolje da se odmah proglasimo srpskom kolonijom i pljunemo na grobove koje još nismo ni zatrpali. Državnik bi međutim upravo gradio svoju političku vjerodostojnost i novu državnu politiku i na Hasanbegoviću, ali ne zbog Pupovčevih izgovorenih zahtjeva, nego zbog jasne poruke o svojoj vjerodostojnosti.

Bitno je polazište s kojega se čovjek koji je potpuno rehabilitirao nositelje i politike srpske agresije devedesetih, kombinacijom oslonca na hrvatsku petu kolonu i međunarodnih pritisaka, zatim kontrolom gotovo svih najvažnijih centara društvene moći u Hrvatskoj miksanjem informacija iz otetih hrvatskih arhiva u Beogradu, tako ponaša.

To polazište je po svemu neprijateljsko prema hrvatskom narodu.

Baš po svemu.

Jer, ako Pupovac, za koga čak ni slijepac više ne može reći da nije klasičan i to notoran eksponent vojno poražene srpske politike devedesetih, može tako ordinirati službenom Hrvatskom, onda je to više nego jasan znak da Hrvatske – nema.

Ne može se više ni na kakav način opravdavati srpsko i njegovo ponašanje, ponašanje njegove kamarile u navodnim srpskim manjinskim institucijama, a u biti isključivim specijaliziranim agenturama Beograda u Hrvatskoj, koje bjesomučno na račun i uz blagoslov hrvatske državne politike ostvaruju dnevne pomake u legalizaciji velikosprskih ciljeva.

To je stajalište neobranjivo i to na svim relevantnim elementima.

Ni s pozicije demokracije, ni s pozicije državnosti, ni s pozicije europskih vrednota, ni s pozicije kršćanstva, ni s pozicije tolerancije, dijaloga i slobode, ni s pozicije dobrosusjedskih odnosa, ni s pozicije zaštite prava hrvatskih Srba – to nije moguće prihvatiti.

Jer je Pupovac radikalna suprotnost svemu tome, a popuštanje i pristajanje na takvo ponašanje iz dana u dan, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, jednostavno je svjesno i ciljano podvođenje hrvatskoga naroda dojučerašnjem fizičkom, a današnjem političkom zločincu.

To stati mora.

Ne može Andrej Plenković govoriti o europejstvu svoje politike i stranke ako je cijela Europa premrežena i to uz ostalo i putem hrvatske diplomacije te legalno izabranih zastupnika, prosrpskim klevetničkim i opasnim krivotvorinama. Ne može se govoriti o europejstvu i s uvažavanjem o čovjeku koji je izraziti zastupnik međunarodnoga državnog prosvjeda Srbije protiv afirmacije hrvatske nacionalne, a ne samo duhovne vertikale, bl. Alojzija Stepinca pred europskim narodima i njihovim predstavnicima. Ne može se govoriti o europejstvu, a istodobno na srpske laži koje u svakoj prigodi podupire hrvatski službeni političar Milorad Pupovac i njegovi klonovi u svim društvenim, nacionalnim i nevladinim institucijama u Hrvatskoj, počevši od Documente i GONG-a, preko Hrvatskog novinarskog društva, do sramotnih antifašističkih udruženja krcatih visokim komunističkim, jugoslavenskim dužnosnicima, ne odgovarati.

To dovodi do činjenice da nam o svim pitanjima u međunarodnom okruženju odlučuju ljudi i nositelji najvažnijih globalnih institucija, koji misle da je hrvatski narod – urođeno fašistički, nacistički i genocidan te da je bolesno inficiran mržnjom prema ugroženim Srbima.

Ne može se biti vjerodostojan političar na čelu Hrvatske ili bilo koje hrvatske stranke i politike, a istodobno godinama imati obrazloženje i stav stalnog međunarodnog suda u Haagu koji je upravo Srbiju kvalificirao zločincem, agresorom, činiteljom genocidnih radnji, bez da se taj stav najvišega svjetskog institucionalnog pravnoga autoriteta iznese kao polazište hrvatske politike prema Srbiji i u konačnici, europske poltike prema takvoj Srbiji. Nema državne vjerodostojnosti, nikoga tko je propustio i tko ne namjerava jasno, upravo te stavove najvažnijih svjetskih institucija – staviti na stol svim veleposlanicima u Zagrebu i pitati ih, kako bi se njihove države ponašale prema zločincu koji umjesto kajanja – nastavlja promicati svoje zločinstvo. Retorički ih pitati, naravno, a raditi kao suverena država svoga naroda, jer nitko svoj opstanak ne zalaže za tuđe interese. Jedino se to nikada ne smije uraditi u međunarodnoj politici.

Nisu srpske diplomatske i institucionalne međunarodne krivotvorine, te besramne laži, samo sporadični incidenti, niti su to benigne stvari.

Naime, svaka lipa kamata i kredita koje uzimamo na Zapadu od međunarodnih institucija ovisi i o osobnom stavu lidera tih globalnih institucija. Na svemu je biljeg – ljudi.

A svi su obrazovani na srpskim krivotovorinama o genocidnosti hrvatskoga naroda te ocjeni da je Tuđman stvorio Veliku Hrvatsku i potpuno rehabilitirao – fašizam.

Ima li netko u ovoj zemlji, tko odlučuje o statusu i sudbini hrvatskoga naroda, konačno približnu svijest kakvu mi guju trpimo u njedrima i što podvodimo pod navodni civlizacijski i demokratski diskurs?

Morao bi imati.

Nije dovoljno reći Pupovcu na njegov bezobrazluk da mandatar predlaže ministre. Treba mu konačno poslati jasnu poruku da on nije za službenu hrvatsku politiku legitimni i Hrvatskoj prihvatljivi predstavnik hrvatskih Srba, da to nisu bivši nositelji, svi redom oko Pupovca, agresije na Hrvatsku devedesetih, mnogi među njima i abolirani zločinci, nego da su to isključivo i jedino Srbi koji su devedeset prve i druge stali u obranu svoje domovine.

Koliko ih god ima.

S takvim Pupovcem se ne razgovara o suradnji u Saboru ili vlasti, a tolerira ga se samo dok se ne promjeni čitav niz zakona u Hrvatskoj. To mora znati i on, i veleposlanici u Zagrebu, a prije svega hrvatski narod. Točka.

Inače, otvoreni strah od postavljanja običnoga, logičnoga, profesionalno nužnoga pitanja koje već odavno ne smiju ni izgovoriti novinari mainstream medija, što je demonstrirao sinoć Togonal, nije odavno pitanje profesije, iako je i to naravno, već izuzetno opasna poruka o daleko složenijem stanju duha i prevladavajućih politika i ukupnih društvenih vrednota vidljivih u Hrvatskoj.

To je čista kapitulacija i tome se mora trenutačano stati na kraj.

Marko Ljubić/Narod

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari