Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Pupovčeva perverzija u Voćinu

Objavljeno

on

Nakon Pupovčeve izjave u Voćinu da su oni koji su počinili taj zločin prestali biti ljudi, s tim i “naši sunarodnjaci”, umjesto dubokog izraza suosjećanja prema pobijenim hrvatskim ljudima od strane srpske vojske, ponovo podmuklo u prvi plan dolazi ciljano relativiziranje odgovornosti Srbije i Srba.

Neprihvaćajući isključivu srpsku političku i državnu odgovornost za taj zločin i adresirajući zločinačku odgovornost na krajnje apstraktnu skupinu pojedinaca po kriteriju “nisu ljudi, nisu dakle ni Srbi”, Milorad Pupovac koristi jedno od stratišta Hrvata i hrvatskih ne-Srba za povijesnu manipulaciju relativiziranja strašnog zločina, piše Marko Ljubić/Facebook.

Jer, nije Voćin napala neorganizirana ad hoc banda razbojnika, niti se zločin u Voćinu dogodio izvan točno određenog vremena i točno određenog ciljanog prostora. Zločin u Voćinu se dogodio 1991. godine, ne dakle deset godina ranije, niti deset, dvadeset godina kasnije. Dogodio se u Hrvatskoj, ne u Australiji, Americi, ne u Srbiji ili Bugarskoj.

To gdje se i kada se dogodio zločin daje realnu dimenziju odgovornosti toga čina. To što Voćin nije bio nikakav izuzetak, jer su se s istim rukopisom, izvršiteljima i žrtvama takvi zločini događali u istom vremenu i na istom prostoru po jasno prepoznatljivom pravilu i s vrlo jasno organiziranim pristupom, činjenica da su se isti zločini događali na području cijele okupirane Hrvatske ili na rubnim dijelovima između okupiranog i slobodnog teritorija, između srpske i hrvatske vojne nadležnosti nad prostorom, govori da nisu zločin počinili samo “ne-ljudi”, niti su stradale nepoznate žrtve koje nisu imale ništa zajedničko izuzev to što nisu bili Srbi i što su u golemoj većini bili Hrvati.

To nije bio apstraktni i nekontrolirani incident, to je bila politika. A svaka politika ima svoje ime i prezime, nužno se veže za organizatora, metode ostvarivanja i ciljeve koji su se željeli postići.

Ubijani su Hrvati u svome životnom i političkom dvorištu, ubijali su ih Srbi u tuđem životnom i političkom dvorištu. Pupovac se danas može odricati tih koji su prestali biti ljudi i s tim njegovi sunarodnjaci koliko želi, no niti može, niti bi se smio upravo radi čovječnosti koju ističe u prvi plan pokušavajući manipulirati, odricati činjenice da je te neljude organizirala, potakla i ujedinila u cijeli jedan golemi vojno-politički pokret država Srbija. S tim je Srbija, a ne neka skupina, opteretila cijeli svoj narod, Srbe u Hrvatskoj koji su sudjelovali u tome i zalijepila im svima biljeg zločina, koji su činili ti neljudi. Ti neljudi su upravo zbog tog “neljudi” bili srpski vojnici, jer im je neljudsko ponašanje omogućila država Srbija. Zato su upravo ti neljudi tada bili Srbi, a nikako zbog tog što su činili nisu mogli prestati biti Srbi. Neljudskim činom potvrđivali su svoju političku i nacionalnu pripadnost tada.

Zato Pupovac, ako želi nazočiti komemorativnim skupovima na takvim mjestima mora jasno adresirati odgovornost i prihvatiti činjenicu, da sve dok Srbija i hrvatski Srbi koji su sudjelovali u agresiji, s tim izravno i omogućavali ili činili takve zločine, ne kažu jasno da su odgovorni isključivo oni, prvenstveno država Srbija, ti zločinci ne mogu povijesno i politički prestati biti Srbi.

Koliko god ne bili ljudi. Niti se na pojedinačnoj osnovi baš zbog odbijanja prihvaćanja državne i političke odgovornosti za zločin, tisućama tih ljudi može oprostiti, zato što neprihvaćanjem odgovornosti odbijaju oprost. Pupovac s porukama o “neljudima, koji su prestali biti Srbi” u biti pokušava Srbe u Hrvatskoj držati taocima tog državnog zločinstva. I u tome uspijeva.

Upravo je neljudska politika Srbije i srpski neljudski i necivilizacijski ciljevi, te metode njihovog ostvarivanja i od tih zločinaca učinila ne-ljude. Da se radi samo o individualnoj transformaciji pojedinaca ili neorganiziranih družina, takve zločine bi imali i jučer, danas, imali bi ih u svakom vremenu, imali bi ih i u Srbiji, a ne samo u Hrvatskoj, a ne bi ih imali samo 1991. godine, samo u Hrvatskoj, i samo protiv Hrvata.

Konačno, prava komemoracija hrvatske žrtve bi bila kad bi Pupovac, ako se već proglašava vođom hrvatskih Srba, prestao biti politički Srbin u Hrvatskoj, kad bi postao politički Hrvat, jasno se s tim odredio prema zločinu i žrtvi, potaknuo svoje sunarodnjake u Hrvatskoj da pred gradom i svijetom inzistiraju na prihvaćanju odgovornosti od strane države Srbije. Bez toga, njegova nazočnost na stratištima je potpuna suprotnost samoj esenciji suosjećanja. To je manipulacija, jednako prljava, civilizacijski čak u istoj ravni sa zločinima i zločincima.

Apstrahirajući strašan zločin protiv hrvatskog naroda, prevodeći stvarne patnje, bol, stradanja, stvarni prestanak života i stvarnu smrt ljudi s imenima i prezimenima, s obiteljima, sa svojim prijateljstvima i sa svojim društvenim obilježjima, sa svojim nacionalnim identitetom i na konkretnom prostoru, pred njihovim nasljednicima i sunarodnjacima u potpuno fikcijsko, apstraktno značenje, svodeći realna stradanja i realni zločin na pojmove kao “ljudi”, “neljudi”, Pupovac stvarnost pretvara u fikciju, patnju u kazališnu predstavu, čime i zločin i zločinac prestaju biti stvarni, postaju fikcija, koja prestaje i nestaje par sati nakon odgledane predstave. Voćin nije bio predstava, zato je ponovno ubijanje tih ljudi pokušavati ga učiniti kazališnom predstavom.

Kad je i najstrašniji događaj samo fikcija s likovima ljudi i neljudi, sudionici postaju glumci, a glumci nakon odigranih scena, nisu više likovi, niti su odgovorni za upriličenu strahotu fikcije. Sva perverzija Pupovčeve poruke sastoji se upravo u tome da se srpska agresija i stravični, organizirani zločini pretvore u fikciju u kojoj kad se iziđe iz te virtualne ili kazališne predstave više nema ni zločinca ni žrtve, dok se recimo prisjećanje na stradanje Aleksandre Zec pokušava institucionalizirati u hrvatskom društvu i državi dajući žrtvi simboliku srpstva a zločincu isključivu simboliku hrvatstva.
Takvu transformaciju danas Hrvatska trpi zbog političkih slabosti, no, to će morati prestati, jer na toj perverziji se neće moći uspostaviti zdravo društvo u kome će živjeti i djelovati ljudi. To je trenutno predvorje i otvoreni poziv Pupovčevim neljudima, tko god oni bili, putokaz da se u ime vrhovnog moralnog imperativa, srpstva svugdje i u svako vrijeme, sve može, treba i smije činiti, jer u svim ishodima postoji izlaz transformacije svega stvarnoga u fikciju, dakle – odreknuće realne odgovornosti.

Marko Ljubić/Facebook

Komemoracija u Voćinu: Pupovac prvi put odao počast hrvatskim žrtvama

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari