Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: PUTIN – Priča o dobru i zlu

Objavljeno

-

Foto: EPA

Teško je analitički i racionalno razmišljati, a analitika je, ili racionalna, ili propaganda, o cjelovitosti događaja i prije svega uzroka i posljedica ruske agresije na Ukrajinu.

Gotovo je svetogrđe postavljati pitanja o ulozi bilo koga izuzev Putinove Rusije gledajući razaranja, smrt, zbunjenu i uplašenu djecu u skloništima ili u prihvatnim centrima diljem Europe. Suza na licu djevojčice i zagrljaj s tatom koga možda nikada više neće vidjeti izaziva ogorčenje, bijes i bol, što sve zajedno, s jedne strane posve prirodno potiče ljude učiniti nešto, pri čemu je učiniti nešto u rasponu od pomoći tim ljudima do kažnjavanja neupitnog nasilnika i agresora.

No nužno se zapitati, upravo danas kada cijeli svijet upire u lice Putinu čiji rukopis vidimo, kako to da cijeli taj moćni svijet nije uspio zaštititi tu uplakanu i ustrašenu dječicu? Prava je pomoć spriječiti zlo koje se osam godina otvoreno sprema učiniti to što vidimo, a ne od toga što vidimo raditi još jednu priču o dobru i zlu, pri čemu su dobri oni koji ne ubijaju u Ukrajini, ali baš ništa nisu učinili da spriječe to zlo, a zli oni koji ubijaju. Je li stvar tako jednostavna?

Svi smo bijesni na zlo koje vidimo, koje nam se nudi i protiv koga se gotovo kao pred nekim znamenjem moramo javno očitovati u beskrajnim kolonama nabacujući kamenje na njega, pri čemu je postavljanje pitanja o bilo čemu savez s tim zlom. Taj obrazac gotovo prisilnog javnog svrstavanja iza ponuđenih crno-bijelih vrijednosti postaje opasna navika čovječanstva zbog koje i stvarne ljudske suze za ukrajinskom dječicom sve više izgledaju licemjerno.

U tim potocima suza i poruka gubi se trag svemu lažnome, a laž i lažno su uvijek predsoblje zla.
S druge strane, takvo čisto ljudsko emotivno stanje podložno je potiskivanju racionalnih postupaka, razumnih analiza onoga što gledamo i vrlo je podložno dugoročno jednako opasnim manipulacijama unutar svojih redova.

Iz povijesti međunarodnog poretka višestruko je poznato baš svim narodima Europe da manipulacije uvijek imaju svoju svrhu i cilj, da su najopasnije zlouporabe upravo žrtve i da se iza evidentnog, svima vidljivog zla, obično najbolje može prikriti jednako ili veće zlo, koje nije tako jasno uočljivo, a obično takve manipulacije u jednom trenutku dovode do suza na obrazima nečijih djevojčica. Nikada ne ostaju samo manipulacije.

Iznimno je logično u ovom trenutku zauzeti stav, jer nema ničega među ljudima što može opravdati slike užasa koji stvara ruska vojska. Putin je personalizacija užasa koji gledamo. No, do rata su doveli određeni procesi. Rat će završiti, nakon rata će se morati živjeti, postojat će i Ukrajinci, i Rusi, i ostatak svijeta.

Kako god ovaj rat Rusije protiv Ukrajine završi, a na žalost sve ukazuje, usprkos neočekivanoj i neobičnoj ruskoj vojnoj šeprtljavosti pri ulasku u Ukrajinu da neće dobro završiti za ukrajinski narod, morat će se nastaviti živjeti nakon njega.
Rusija će biti činjenica, danas je činjenica, bit će opet, pobjedila ili izgubila, s Putinom ili bez njega. S Rusijom će morati zapadni svijet, pogotovo zemlje geografski bliže Rusiji, surađivati, a ukrajinska iskustva će biti, kakva god bila svojim ishodom na vojno-političkom području, strašno upozorenje kako mogu završiti politički sudari i suprotstavljeni interesi.

Putin je pokazao jasno na što je spreman i tu nitko razuman više ne smije imati iluzija čak i kad su najstrašnije stvari u pitanju. Mene brine današnje histerično prikazivanje Putina luđakom, posrnulim moćnikom koji i sam pred kamerama u komunikaciji sa svojim suradnicima daje takve signale, pri čemu u toj silnoj lavini proizvodnje slike o Putinu i Rusiji nema niti jednoga pitanja liderima i službama najmoćnijih zemalja svijeta – kako to da ste uz svu tehnologiju, znanja i resurse zbog kojih se uzdamo u vas, tek sad kad smo suočeni s Putinovim rukopisom to uočili i to govorite?

I, još bolnije – kako to da niste vidjeli tko je Putin u eksperimentu s Gruzijom, Moldavijom, nazad osam godina s Krimom? Pa ne radi danas ništa drugo, nego je i tada radio. I svaki put, što je najbolnija činjenica, SAD i UK su bili navodni saveznici tih zemalja, kao i danas Ukrajine.
Zašto niste to ranije doznali, zašto onda niste osigurali zaštitu od tog zla?

Kako možemo vjerovati u vašu zaštitu, mogućnosti, moć i volju ako ste tako strahovito pogriješili?
I, jeste li pogriješili, zašto ste pogriješili ili ste sve znali, a ciljano iz nekih razloga o kojima ne govorite, šutjeli o tome, pa i javno izazivali zlo da se praktično i materijalno pokaže? To su pitanja, ne Putinu, jer izgleda ako ćemo vjerovati dobrim momcima, da njemu nema smisla postavljati pitanja, nego upravo “našima”, koji nam kad ih ništa i ne pitamo – nude odgovore, koji njima odgovaraju.

Znamo li i razmišljamo li ispod stravičnih slika koje gledamo, na što su spremni ljudi koji predvode frontmena naših vojno-političkih saveza, Sjedinjene Države?
Trebali bismo bar malo biti nemirni i pitati se analizirajući sve čemu smo svjedočili unazad deset ili petnaest godina, kakav to mi izbor imamo nasuprot Putina koji ne preza od zla?

Jesu li “naši” bolji i koliko su daleko spremni ići u antagoniziranju svjetske javnosti protiv Rusije, koju u ovakvim okolnostima, kako sam rekao postaje svetogrđe braniti, a obranom Rusije se smatra svako razumno propitkivanje naših saveza.
Još od 2013. godine, a i ranije, zapadne države, prije svih SAD i UK daju signale, potiču i insajderski djeluju u Ukrajini, izazivajući Putina, koji je u međuvremenu evoluirao i od Rusije, zemlje u opasnom rasulu, stvorio opet respektabilnu državu s Putinovim otvorenim i u nekim stvarima utemeljenim ambicijama da bude supersila bez koje se u Europi prije svega ne može ništa strateški bitno odlučivati.

Sve, od aneksije Krima i pobuna te realne iako ne i formalno međunarodne secesije jugoistoka Ukrajine, ukazivalo je na to da Putin ne blefira i da je Ukrajina, druga prostorno najveća zemlja Europe, s preko 40 milijuna stanovnika, njegova vojna i geopolotička meta.

Od tada do početka ruske invazije, sad je očito, Ukrajina baš ništa nije učinila, niti su joj zapadni “saveznici” pomogli znanjem, iskustvom i resursima da se pokuša ozbiljnije suprotstaviti kad dođe taj trenutak. Sve ovo što gledamo kao otpor stvar je po svemu sudeći herojstva, prkosa i odlučnosti ljudi, jer ako država s više od 40 milijuna stanovnika nakon agresije nazad osam godina rusku invaziju nazad nekoliko dana nije dočekala s najmanje milijun ljudi pod oružjem, organiziranih u čvrstu vojnu hijerarhiju s preciznom zapovjednom strukturom i jasnim vojno-političkim ciljevima, onda svakako valja postaviti pitanje, krajnje neugodno i nepopularno u ovim trenutcima slika ljudskih patnji – o čemu se tu radi?
Je li jedini na koga treba upirati prstom i usmjeravati gnjev prema njemu – Putin?
Uz sve što vidimo, moglo bi se reći da bi to bilo ohrabrujuće.

Najsigurnija obrana je odvraćanje dokazivom snagom, koju protivnik obavještajno lako uoči, što ga prisiljava ozbiljno odvagnuti sve aspekte vojnog udara, jer samo idioti ulaze u rat s golemim ulozima civilizacijske naravi da ga možda izgube. Ovo “možda” se isključuje pri donošenju odluka koje se tiču milijuna života.

Teško je bilo povjerovati svima nama s bar mrvicu sačuvanog sjećanja na zastrašujuće događaje unazad desetak godina u svijetu i oko Europe, zatim na besramno ruganje zdravom razumu upravo u Americi, koje je predvodila današnja američka vladajuća javna i nejavna elita tijekom Trumpovog mandata, svima nama kojima još nisu izblijedjele slike neviđenih laži, podvala, kampanja sve do terorizma u klasičnom smislu diljem Amerike, slušajući iskusne američke generale koji utemeljeno upozoravaju na predstojeću rusku invaziju.

Prvo pitanje se refleksno nameće – kako vjerovati ljudima i sustavu koji je toliko opasno i često javno lagao, ne samo svijetu, nego vlastitom narodu? Taoci toga golemog gubitka vjerodostojnosti su vrlo često i čestiti ljudi koji govore istinu.
Američki general pred kamerama govori da je raspored snaga siguran znak predstojeće invazije, konstatirajući – znam što govorim, radio sam to!

Teško je bilo vjerovati amričkom generalu zbog teško kompromitirane vjerodostojnosti političke elite kojoj hijerarhijski pripada, ali i zbog minimuma znanja o odnosima snaga agresora i žrtve, o čemu postoje civilizacijska iskustva i gotovo kanonska logika. Jer je Rusija uz granice s Ukrajinom imala najviše dvjesto tisuća vojnika, a trebala bi napasti drugu najveću europsku zemlju s četrdeset milijuna stanovnika. To je svakome, imao ili ne, pojma o vojsci i ratu, napadnim i obrambenim operacijama moralo zazvoniti na uzbunu.

Hrvatska je opremila, uvježbala i naoružala 130 tisuća vojnika s izuzetno iskusnim i snažnim profesionalnim brigadama za operaciju Oluja, za neusporedivo manji prostor i protiv 40 tisuća srpskih vojnika.
Na temelju baš svih svjetskih iskustava, za napad na zemlju tipa Ukrajine, kojoj godinama pomaže cijeli svijet u pripremi obrane, ni ne pomišlja se bez milijun vojnika i to uz golemu tehnološku nadmoć, jer bi moralo biti očekivano da agresora čeka bar milijun vojnika zemlje koja se brani.

Je li Putin poludio, igra li se to on rata, lažu li Amerikanci usprkos iskrenoj tvrdnji njihovog generala, ili se tu radi o saznanju da je Putin hladnokrvno i potpuno točno procijenio vojno organizacijske slabosti Ukrajine.
Jesu li to znali Amerikanci?
Jasno da jesu.

Tu dolazimo na teren bolne istine i još bolnijeg pitanja – zašto nisu, znajući sve to, pokušali umjesto višemjesečne globalne kriminalizacije Putina i doslovnog izazivanja, hitno pomogli Ukrajini bar u tih nekoliko mjeseci, ili u funkciji zaštite Ukrajine, ali i strateškog obuzdavanja Putina, sjeli s Putinom i napravili čvrst kompromis koji ne bi doveo do eskalacije užasa kojemu svjedočimo.

Jesu li “saveznici” da bi prokazali Putina i ostvarili njegovu globalnu eliminaciju priželjkivali potrebne im slike užasa?
Teško je znati bi li Putin odustao od okupacije Ukrajine i u tom slučaju, ali još teže je isključiti činjenicu da Amerikanci, kao vojno-sigurnosni lideri Zapada nisu znali da će Putin i Rusija biti neusporedivo jači i opasniji nakon realne vojne pobjede u Ukrajini. I da će za suparnika, ili neprijatelja imati snažniju Rusiju i Putina.

Ili da bi Putin mogao uslijed mogućeg potpunog sloma Rusije, koji će se dogoditi njegovim vojnim neuspjehom, a založio je Rusiju za uspjeh, još ako je uz to luđak kakvim ga se predstavlja pričom da se totalno promijenio u zadnje vrijeme, koristiti sve s čim raspolaže da sobom povuče stvarne neprijatelje – zapad, a ne Ukrajinu. A raspolaže oružjem za potpuno uništenje civilizacije.
Zašto su onda to Amerikanci prije svih riskirali? I, jesu li?

Gotovo je nemoguće da se radi o takvom riziku, izuzev ako pored novoproizvedenog luđaka Putina posrnulog pod opijumom moći, imamo svijet u rukama istih posrnulih psihopata. Niti je Putin luđak kakvim ga nadrianalitičari diljem svijeta pokušavaju predstaviti, niti su Amerikanci idioti koji eto malo grešuckaju u svojim procjenama i prosudbama. Izvjesno je da se radi o nečemu drugom.

Kako god bilo, stvari su s Putinom jasnije nego s Amerikancima i iako je to krajnje nepopularno u jeku globalne opredjeljenosti za dobre momke koji ne ubijaju pred našim očima i protiv loših momaka koji ruše i ubijaju, gdje su na površini stvari više nego jasne, valja jasno reći da u svakom razvoju stvari u Ukrajini, upravo Amerikanci preuzimaju proporcionalno veću odgovornost za čovječanstvo i međunarodni poredak.

Tu će temeljno pitanje biti gdje će zastati i hoće li zastati globalno poticanje neraspoloženja prema Putinu i Rusiji jer će se s tim čovjekom, s tom državom ili s bilo kim umjesto njega (ne treba isključiti ni eliminaciju Putina iz same Rusije što možda Amerikanci znaju, ili očekuju, da ne kažem planiraju), a tko god eventualno bio nakon njega, teško je očekivati Sejdu Bajramovića ili Željka Komšića u ruskom obliku, neće se lako odreći ciljeva i mitskih ambicija ruske države, jer Rusija s narodom koji baštini takvu tradiciju mora biti takva, ako će biti država. To nije ništa ni dobro, ni loše samo po sebi, jer upravo po zapadnim standardima dobra država mora biti slika i prilika svoga naroda.

Putin u svakoj varijanti, odnosno Rusija neće moći biti isključeni iz svjetskog poretka, jer bi to tek bio prag za ulaz u – armagedon.
Ključno je pitanje stvarne razdjelnice na kojoj će se postratovski postukrajinski poredak graditi.

A ono što izuzetno važni, rekao bih presudno važni ljudi najeksponiranijih sila Zapada već sad, dvojim ocijeniti, ili drsko, ili sumanuto poručuju javno šaljući poruku o razdjelnici, nisu suze ukrajinskih djevojčica, nije pravo na dom, obitelj, život, na slobodu naroda i ljudi, sve na čemu počiva, ili je počivala dosadašnja civilizacija kojoj pripadamo.
Kao razdjelnica se nudi nešto drugo.
“LGBT+ prava su najvažnije vrijednosti i teško stečene slobode koje nas razlikuju od ruskog predsjednika Vladimira Putina” napisao je Richard Moore, šef MI6, britanske tajne obavještajne službe.

Krije li se u poruci ovoga moćnog kreatora politika naših saveznika danas stvarni motiv i razlog da u Hrvatskoj recimo jedna vrlo utjecajna struktura s tzv. ljevice gnjevno napada Putina i poziva na njegovu civilizacijsku eliminaciju, preko leđa ukrajinskog naroda i zbog zločina kojima ostvaruje svoje ciljeve, istovremeno se besramno bešćutno odnoseći prema teškim zločinima Srbije protiv hrvatskih djevojčica i dječaka, kojima se špekulativno pretpostavlja jedna nesretna djevojčica čijom se nesrećom perverzno manipulira?

Otkud takav senzibilitet globalne naravi kod ljudi koji nisu imali i nemaju sućuti za svoje susjede?
To je pitanje o razdjelnici, recimo za Mirelu Ahmetović i protagoniste javne scene njoj slične, s iste programsko- vrijednosne paradigme.
Dakle, je li Putin zao radi ove razlike o kojoj govori moćni Britanac, ili je zao jer ubija djevojčice?

Od odgovora na ovo pitanje ovisi budućnost čovječanstva, a zastrašujuću nesigurnost i nemir bi u svakome normalnom čovjeku moralo izazivati sama činjenica da netko toliko moćan, i “naš” istodobno, u trenutcima užasa koji nije spriječio, a vrlo izgledno je mogao, pretpostavlja prava LGBT+ skupina i pripadnika, životu i smrti milijuna ljudi.

Zato je baš sad trenutak upozoriti i stvarati javnu klimu da se tuđom nesrećom ne može dnevno-politički trgovati, manipulirati i zanemarivati činjenicu da je priča ispod Putinovih zločina jako slojevita, a na momente jako uznemiravajuća.

Zato treba već danas govoriti o odgovornosti našega Zapada i naših saveznika, jer Putin, kao ni Hitler nekada, kao ni Milošević nedavno, neće moći usisati baš sve loše i zloćudno što se svijetu događa. To bi bilo relativno lako. Nasuprot zločestog diktatora vrijeme je demonstrirati razumnu i odgovornu politiku, a ne sve projekcije, pa i one razine armagedona usmjeravati na njega. Jer nitko, pa ni on neće moći sam biti odgovoran, pri čemu je realno da se ne bude imalo pred kim odgovarati na Zemlji. Jedino pred Svevišnjim.

Marko Ljubić / facebook

Željko Cvrtila: Ako Putin padne, Srbija će kao i uvijek, prijeći na stranu pobjednika

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari