Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Razgovor Boga i Milanovića

Objavljeno

-

Bilo je oko 15 i 20, petak popodne. Predsjednik Milanović i savjetnik Orsat Miljenić su s bocama pive u rukama krenuli iz blagovaonice za osoblje Ureda u predsjedničku sobu. Bili su dobro raspoloženi nakon bogatog ručka.

– Jedino me Bogu smiješ spojiti do 17 sati, u prolazu dobaci Milanović tajnici.
Tajnica ih je pogledala sa smiješkom, naviknuta na sliku pred sobom.
-Da vam donesem čaše Predsjedniče?
– Ne treba, ovako je gušt.

I uđoše.

Sjede tako u potpunom miru Orsat Miljenić i Zoran Milanović, pijuckaju pivo iz boca i igraju šah.

Zazvoni telefon.

Milanović u nevjerici pogleda Miljenića.

– Ne znam što tajnica nije razumjela. Rekao sam joj da me do pet ne spaja nikom ako nije Bog.

-Javi se, valjda je važno.

Zoran gipko ustade i ode do radnog stola. Neprestano je, dosadno prodorno zvrndao specijalni uređaj.

– Molim, poluljutito će.
– Živio Zorane, ja sam.
– Tko to života ti, podsmješljivo će Milanović.
– Pa znaš što si naložio tajnici. Da samo Boga smije spojiti.
– Daj čovječe, nisam raspoložen za zajebanciju, predstavi se, ili….
– Pa jesam, prekide ga smireni, ali neobično autoritativni muški glas.
To na trenutak zbuni Milanovića, no onda svađalački reče: – Što jesi!? Čovječe, zajebavaš se s Predsjednikom države i vrhovnim zapovjednikom. Znaš li što ti mogu napraviti?

– Znam, smireno će ugodni glas. – A znaš li ti s kim se svađaš, čuje se tihi smijeh.

Milanović prekrije dlanom mikrofon, okrenu se Miljeniću i smijući se reče: – Orsat, imamo neku budalu, provalio mi je u specijalnu vezu. Daj izađi i reci dečkima da odmah to lociraju i da nauče pameti!

– Joj, joj Zorane, nitko me nikad nije nazvao budalom, čuo se meki glas u slušalici uz blagi smiješak. – Ne šalji Orsata, ne čuje te i ne može ti on ustati. Mene ne možeš locirati, ja sam svugdje i gdje hoću.

Milanović zastade.

Orsat nije reagirao na njegove riječi.

Prostruji mu glavom da ovaj nije mogao nikako čuti što je rekao Orsatu.

– Prisluškuju me, mamicu im njihovu, bijesno promrmlja. – Plenkoviću, ni Bog te neće spasiti, pomisli.

– Ne prisluškuju te Zorane, do njegovog mozga je dopirao onaj glas. – Meni ne treba prisluškivač, a ni Plenković! Ja sam On. Sve vidim, čujem, znam.

Milanović je grozničavo razmišljao, sve zbunjeniji. Nikad se nije našao u sličnoj poziciji.

Čovjek ga rastura, čita mu misli, a nema mu snage ni zalupiti slušalicu. Kao da je paraliziran.

– Tko si ti, nesigurno promuca.
– Pa rekao sam ti odmah Zorane. Ja sam Bog.
– Ajde, majke ti uozbilji se, ako hoćeš da razgovaramo k’o ljudi, pomirljivije će Zoran, već jako uzdrman.

– Ne mogu biti ozbiljniji. Zato sam te i nazvao. Ti ne vjeruješ očito da sam to Ja.

– ‘Ajde onak’ k’o čovjek, bi li ti vjerovao u to što govoriš da si na mom mjestu, umorno će Milanović.

– Ne bi. Ali, ja nisam čovjek.
– Dobro, majke ti, učini onda nešto, uvjeri me, zavapi Zoran.
– Dobro, nasmija se glas.

I, vidje Zoran kako Orsat u sjedećem položaju lebdi, zatim leti strelovito ispod stropa golemom prostorijom, proleti pored njega i tako nekoliko puta, pa završi na svojoj fotelji.

– Vjeruješ li sad, tiho će glas.
– A ne znam čovječe, promrmlja Zoran, grozničavo razmišljajući što je pio, jeo, o svakom koraku i postupku od kad je jutros ustao.
– Nemoj se mučiti. Nisi ništa pogrešno popio ili pojeo, nema ničega takvoga, opet ga je glas upozorio.

Zoran je dugo šutio, začudo sve smireniji.

– Oprosti, ne vjerujem. Ima svakakvih trikova.
– Nema trikova. Dao bih ti drugačije cipele da mi je do igre i zafrkancije s tobom.
Milanović pogleda niz noge i ukoči se od straha, neugode, muke. Oko njega se uvijala haljina u duginim bojama do iznad koljena, ispod koljena je bio depiliran a stajao je u crvenim cipelicama na štiklama od 15 cm. Gotovo je vrisnuo kad je uočio lakirane nokte na prstima ruke.

– Majko moja što je ovo, jeknu Milanović, pogleda panično prema Orsatu u dnu sobe, koji je sjedio gdje ga je nakon leta ostavilo i buljio u figure. Zatim pogleda prema vratima, padoše mu na pamet novinari koje je naručio u 17 sati, pomisli na Bagu, pa refleksno nasloni leđa i stražnjicu na zid. – Isusova majko, što je ovo, grozničavo pomisli. – Što me je ovo spopalo? Da me vide ovakvog ovi moji!?

Kao paraliziran, držao je ruku s telefonskom slušalicom uz glavu.

– Vjeruješ li sad?
– Znači, stvarno si to Ti, promuca Zoran.
– Ja Jesam.
– Dobro, što želiš od mene, ohrabri se Zoran, sve odlučniji raspraviti s Bogom ovu čudnu situaciju. – Gdje si mene našao, što ne zoveš Plenkovića? On je odgovorniji za narod, on vodi državu, surađuje s ovim Tvojima u Crkvi, uključiv je….

– Ti si mi interesantniji. Htio sam se vidjeti s tobom, kaže mu Bog. – Ne smeta ti valjda?
– Pa ne smeta, ali, eto, samo kažem, promrmlja Milanović.

– Hoćeš doći k meni?
Zoran se ukoči.
– Znači, to je to, grozničavo mu sjevnu misao.
– Ma neee, čuje se kroz smijeh s druge strane, – nisam to namjeravao. Obično ne pitam za mišljenje ove koje zovem k sebi.
– Uuuf, izvali Zoran s olakšanjem. – Pa i mislio sam. Što ću ti ja pored Manolića, Mesića, Šeksa. Jel tako, zasmija se prvi put u razgovoru.

– Drzak si, nasmija se Bog. – Ali, navikao sam na tebe takvog. – Ti bi dakle s njima tako, prasnu Bog u smijeh.
– A ne bi, života mi, ne smeta meni nitko, eto, tako, nekako mi oni pali na pamet, naživili su se mislim, malo i dodijali….
– Dobro, kako ćemo? Hoćeš li ti doći k meni….
-Molim Te nemoj, zavapi Zoran. – Evo, reci, gdje god hoćeš i kad hoćeš, ali nemoj Tebi, nekako mi….
– Strah te, grohotom se smijao Bog. – Dobro, razumijem, zato te i pitam. Hoćeš da ja dođem k tebi u ured?
– Najbolje bi bilo, ispali zadovoljno Zoran, doduše s primjesom nesigurnosti u glasu.

Zatim upita: – Kad?
– Mogu odmah, mirno će Bog.
-Ajde dobro, složi se Milanović. – A o čemu ćemo razgovarati, ne mogaše izdržati.
– O tebi brate mili. O tvom ponašanju.
– Pa dobro, pokorno će Milanović, zadovoljan što neće ići Bogu. Računao je da je sve drugo, o čemu se god radilo, lakše i da sve može pretrpjeti. Računao je na opako ribanje i jezikovu juhu. Zaboravio je tako razmišljajući da On zna o čemu i kako razmišlja.

– Jesi li siguran, čulo se iz slušalice, uz onaj ugodni, očinski smijeh.
Milanović se nasmije i slegnu ramenima – A kako Bog da!
– Opa, vidi ti njega, bijaše Bogu ugodno čuti.
– Zorane, ti znaš da se ja među ljudima uvijek pojavljujem kroz nekoga čovjeka iz njihove blizine?
– Da. Čuo sam.
– Volio bih da se pokaješ i ispričaš ovima koje vrijeđaš. Je li ok?
– A je. Što ću. Reci mi još, kome ću se ispričavati, svima, ili Tebi, odnosno tome koji će doći, pokorno će Milanović, a mislima su mu prolazile mogućnosti i osobe, nepregledna kolona važnih i manje važnih, poznatih i manje poznatih osoba, od Plenkovića, Gordana Grlića Radmana, Jandrokovića, Hebranga, Puhovskog, Pupovca, sjetio se Sarnavke, Rade Borić, čak i “vesele vjeverice” Rajka Ostojića, niza svojih esdepeovaca.

– Jesi li mislio i na ove u Bosni, ovog Izetbegovića, Džaferovića, Komšića, ove po Europi, Bruxellesu, pade na pamet Milanoviću pitati Boga. – To bi bilo gadno, pomisli Zoran, zamišljajući te tipove.
– Jesam. I oni su moja djeca, smireno će Bog.

-A joj Bože, zar moraš tako cjepidlačiti!? Pa nema većih lupeža, a mene stiskaš tu. Hoćeš mi uvaliti i onog Vučića, Vulina? Zar nema u Tebe tko je kriv, a tko prav, bar malo razumijevanja, zajauka Milanović.

Bog se tiho smijao.

Nekako se Zoran smiri svjestan s kim ima posla, prisjeti se da je Bog sveznajući, da bi mu mogao uvaliti tolike tipove iz mladosti, a nije da nije svašta radio, pa odluči da je bolje pristati na sve. Jer, alternativa je – ići k Njemu.

I učini mu se da i te Bosance, Srbijance, ove po Europi može otrpjeti. Nakon kratkog razmišljanja, gotovo ga je taj popis odobrovoljio, nije to bilo tako zahtjevno da ne bi mogao prevaliti riječ – oprosti. – Ako mogu preživjeti Pupovca, mogu i njih, zadovoljno zaključi Zoran.

A onda se sjeti Kajtazija…

– Majku mu, sigurno će mi poslati onog Kajtazija, učini se Milanoviću.

– Ha, ha, ha, odjekivao je smijeh iz slušalice.

– A dobro, neće me vrag odnijeti, nastavi se Milanović bodriti i psihološki pripremati. – Je brate probisvjet, ali, bit ćemo sami pred Njim, ove moje ću rastjerati. Ionako mu nitko neće vjerovati da sam mu se ispričao. Izdržat ću nekako, zaključi Zoran tok misli. – Sve je bolje nego ići k Njemu.

Veseli smijeh iz slušalice je bio odgovor na ove Milanovićeve misli.

– Nego, hoćemo li se čuti nakon što primim toga, mislim Tebe? Na trenutak se Milanović grohotom nasmije.

-Što te toliko nasmijalo, smijući se također priupita Bog.
-Ajde, kao da ne znaš, prijekorno će Zoran. – Zamišljam Te kao Kajtazija, pa mi ne ide i gotovo, opet Zoran prasnu u smijeh.

Smijao se i On.

– Što smo rekli, čujemo li se kad otpremim toga, mislim Tebe?
– Naravno. Samo podigni ovaj telefon, bit ću s druge strane. Sretno, zaključi Bog i istoga trenutka nestade glasa i veze.

Milanović je na trenutak ostao stajati uz mali radni Tuđmanov stol, pogleda prema Orsatu podaleko dolje u sobi. Ovaj je mirno sjedio zadubljen u šahovsku ploču. A samo par minuta ranije jurio je kao neka zgrčena, čudna letjelica ispod stropa prostorije.

Panično pogleda niz sebe.

-Uuuuf, dobro je, zadovoljno odahnu, kad je ugledao vrhove svojih cipela, hlače….

Odmaknu se od zida.

Stražnjica mu se ukočila kako ju je grčevito utisnuo bio u zid u onoj haljini.

U tom trenutku se otvoriše vrata, diskretno proviri tajnica i najavi: – Gospodine Predsjedniče, javljaju s ulaza da je dolje ministar Banožić. Tvrdi da imate dogovoreno.

Milanović poskoči.

Obuze ga gnjev.

Srditost kakvu do tada nije osjetio.

– E nećeš Bože!
Pogleda tajnicu i kratko promrmlja – Laže Bane, nemamo dogovoreno. Neću ga primiti.

Zatim podiže telefon.

Bog je bio s druge strane.

– Eto me k Tebi, kratko će Milanović.

Bog osta bez riječi.

Marko Ljubić/fb

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari