Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Kako razugroziti Lekovića, Dragu i još Pilsela, pripitomiti Lulića i odseverirati HTV od Maje?

Objavljeno

na

Da su Saša Leković, njegov pobratim Lulić, te Pupovčeva valjda ljepša polovica Lukić ito Slavica, s kojima se čoporativno pojavljuju neki bivši ili još uvijek aktualni komentator s HRT-a, s teškim cvikama i stavom trajne žrtve pune uma koji izbija i na uši, zatim produhovljeni i proantifašizirini Drago i još Pilsel, neka skupina žonglera, zabavljača, nekakav muzejski ili čak scenski performans protoka vremena pred novim generacijama, lakše bi im čovjek našao smisao nego u ulozi novinara.

Čak bi ih lakše svrstao neutralni promatrač u nekakve bubnjare na trgovima, trubadure ispod prozora zapuštenih cura bez afiniteta za glazbu. Bog zna da svašta ima u novinarskoj branši, svašta se valja i komentira po medijima, još svaštavnije izvještava, ali takve skupine rijetko je moguće okupiti na jednome mjestu.

Da sam ja na Pupovčevom mjestu, a koliko se sjećam blisko surađuju u borbi protiv ustašluka, fašizma, nasilja i čega sve ne, ja bi ih vodio na sastanak s Plenkovićem žicati struju za neko „srpsko selo“, čak i u Hrvatskoj.

Vjerujem da bi Plenković odmah zapovjedio da se takvoj skupini trenutno osigura elektrifikacija, a odmah nakon toga industrijalizacija. Pa čak i obrazovanje po Budaku i Jokiću.

S obzirom da oni po definiciji njuše sve oko moći, vasti, države, da im je neka vrsta profesionalnog i etičkog gena usmjerena na trajno bauljanje prema državi, moguće ih je susresti u Saboru. Bogme, pravom pravcatom hrvatskom Saboru. I to još uvijek ne-državnom.Ovo ne-državnom ističem, kao neku vrst tamjana, ili eventualno križ, ako takva skupina mora proći, da ne bi bilo teističkog ometanja.

Ljudi su čudo. Ne možeš se na njih ljutiti, niti im čak zamjeriti što su takvi, jer valjda najmanje su krivi oni što su takvi pored živoga ministarstva kulture i to hrvatske države, njegovih funkcionera i djelatnika, a bogme i pored živih par tisuća ako je vjerovati Lekoviću – odanih članova. Ljudi biraju i dobiju svoju sliku i priliku.

Samo, da ti ljudi izvan Zagreba vide tu svoju sliku i priliku, te samo pogledaju tu skupinu ingenioznih mislilaca s koščatim šaketinama i ugroženim obrijanim glavama, smrktnutim licima kako postrojeni hodaju čak i Saborom, tri metra dvojica iza dvojice od kojih jedan hoda okrenut leđima, jedan trbuhom, da imaju pregled svih zakutaka, a ženska stvorenja u toj skupini stoje sa strane otkrivajući eventualne zasjede, bojim se da bi se – ponapijali. Bar to.

Ili bi udarili u hajduke, jer jedino na taj način mogu proći valjanu inicijaciju postati kao svoje vodstvo. K’o Leković, Lulić, onaj komentator s cvikama, Drago da oprostite Pilsel, ili neka se Pupovac ne uvrijedi, njegova ljepša polovica Lukić, i to Slavica. Jer ljepša je žena od njega i gotovo.

Ali, kad izvještava Maja Sever, vijesti su i onako severizirane, pa i hateveizirane jer na njenom mikrofonu piše HRT, a kad se tome doda i štambilj od desetak kila koji vuče Drago i još Pilsel na leđima da oštambilja što Pupovac, pardon, Leković kaže, onda cijela Hrvatska ima informaciju. Ugrožena skupina i ugroza na sve strane viri.

Osjećajući i štujući tu razinu ugroze jučer je Jasen Mesić pozvao i ravnatelja policije, ali, kao da skupina sluša i kao da je njih briga. Hoće zaštitu i točka, inače će slati poziv nekom debelom Litvancu ili Estoncu, koji je u crno zavio najmanje desetak svinja majki u zadnjoj godini dana od kada je navalio ustašluk u Hrvatskoj, pa Leković čovjeka zvao u pomoć brifirajući ga autentičnim mrsom po birtijama dok su HND umovi, onaj komentator s cvikama, Drago da oprostite Pilsel, skupina vizionara kao Sever i Alfier recimo, pisali ono što će prežderani „Europejac“ nakon toga izjaviti. Kad se naspava nakon svinjocida po Lici, i to po selima bez struje. Ne znam shvaća li to nova vlast i što namjerava učiniti po tom državnom pitanju?

Blago Blagi Markoti, nesretniku koji je jednoglasno imenovan za novoga ravnatelja HRT-a, blago njemu i istodobno blago Nini Obuljen najnovijoj ministrici, blago i Jasenu Mesiću koji je jučer jedva preživio susret s ovom skupinom autentičnih novinara, nekom vrstom domorodaca profesije, doduše bez luka i strijele, pa i topuzina.

Ne mogu jedino zajamčiti skupina ugroženih nije provukla kakvu samoobrambenu čakiju u džepovima pored impresioniranog osiguranja u Saboru. Blago Blagi Markoti što će uz sve probleme s kojima se već susreo u upravljanju HRT-om, imati takav izlog kakav mu radi Maja Sever.

Da radi i učini čuda, može sve i crknuti radeći i on i stotine odličnih ljudi i novinara, ne samo iz HNiP-a nego čak i iz HND-a koga predstavljaju ovi gore spomenuti novinarski domorodci, o njemu će najviše govoriti Maja Sever svojim izvješćima u informativnim emisijama. A to treba provariti nekako, toliko da je i salmonela – blagoslov.

To ga dođe kao na izlogu vrhunskog dućana. Možeš imati bogovsko meso, voće ili čokolade, možeš imati nevjerojatne kreacije haljina ili odijela, ali ako pred prolaznicima i što je još gore kupcima visi u izlogu neka odrpana vrećurina, ako na kilometre smrdi ustajalo meso, ako crvi izbijaju iz voća, ništa nećeš prodati, a gazdi i poslovođama nitko neće vjerovati da su normalni ljudi, da ne kažem uspješni i pametni.

Jer, normalni ljudi su naučeni pitati također normalne ljude – zaboga kako dopuštate taj užas, pa, propast ćete, a toliko se trudite?

Točno u poziciji gazde i poslovođe takvoga dućana nalaze se danas Blago Markota novi ravnatelj HRT-a, ali i Nina Obuljen, Plenković i Petrov, koalicija Mosta i HDZ-a. Ako ne vjeruju neka pitaju Jasena Mesića što je svojim očima vidio jučer na sjednici Odbora za medije.

Da se ubiju stvarno dobro radeći, da se zaklinju u dobre namjere klečeći golim koljenima na kukuruzu, ako im Maja Sever radi izvještaje, ako sudjeluje kao izvjestitelj recimo u radu Odbora za medije u Saboru, ako urla i plješće divljaštvu nekog Lekovićevoga autentičnog novinarskog domoroca Lulića, koji mrška koga stigne jer ne zna čovjek drugačije, ništa im ne vrijedi. Sve što oni naprave Maja će oseveriti i HND recimo oatentirati sve do Rume i bijeloga svijeta.

A nije lako ni Lekoviću.

Nema strašnije situacije za čovjeka kome nitko živ ne vjeruje, izuzev ove skupine koju sam uvodno predstavio, čak ni u to da su ga pokušali ubiti. Doduše, još se ne zna tko bi i zašto htio Lekovića ubiti, ali kako je njegova pozicija po antifa definiciji uvijek biti ugrožen da bi mogao dobro živjeti, dovoljno je uvažiti to da je čovjek žrtva, te da je ta skupina nekakva žrtva.

Da ga čak žena, ljubavnica ili ne daj bože ljubavnik hoće smaknuti, ili još gore, kakav četnik Voje Šešelja napasti, što su sve dokazani motivi za atentate u hrvatskoj povijesti, ne vjeruje mu nitko. Žrtvuje se gdje god stigne i protiv koga stigne i on i njegovi. Ali, na vjeruju ljudi, odnosno fašisti, pa se ubij.

Eto, primjera radi, HNiP im ne vjeruje, a što je tragično za tu ugroženu skupinu, sve je više Hnipovaca, praktično u redovima, ne vjeruju im čak i osvjedočeni antifašisti, ideolozi toga pokreta, pa nekako slutim da otud među tom uznemirenom domorodačkom novinarskom praekipom tolika uznemirenost. Kad čovjek plaća, svatko želi najbolju moguću uslugu, jel tako? A oni dobrano potrošeni.

Ne znam zna li Leković prastaro pravilo, da se izvršitelji u svim ružnim epizodama žrtvuju? A njegov intelektualni potencijal, usprkos svom istražiteljskom iskustvu, te profesuri u Beogradu tko zna o čemu i protiv koga, bar perceptivno, nije dovoljan za izdići se iznad uloge banalnoga agenta provokatora, izvršitelja, operativca najnižega ranga.

Za takvima nitko ne plače, a pogotovo kad postanu neugodni svjedoci u prestrojavanju iz antifa u neku ne-antifa kolonu. Možda takvi nađu svoju ulogu u stvaranju anti-ptičija gripa svijeta i društva, ali tko će to dočekati? Jer Soroš, a ni Vučić se toga još nije dosjetio.

Stvari se u Hrvatskoj, koliko se god svi Pupovci i slični patrijarsi svijeta, od Preradovićevoga trga, preko Niša do Sibira trudili, ne odvijaju u pravcu kanonizacije žrtve Lekovića ili Drage, pa čak i Pilsela. Ne ide i kad se čini da juri.
Zato je mudrije na slutiti vlastitu ugrozu ili ne daj Bože smrt, jer u starom katoličkom puku postoji izreka da je zlo loše zazivati. Zna i iznenaditi.

Nesretni i ugroženi Leković vapi saborskim zastupnicima članovima Odbora, vapi gromoglasno ispod stisnutih obrva i usana nesretnicima iz HNiP-a jel’ oni razumiju da se čak i međunarodne organizacije čudom čude tom HNiP-u, ne mogu ljudi vani vjerovati da Hnipovci rade to što rade.

Zamislite, usude se postojati, misliti, ne nose motke, šipke, toljage, ne prijete, ne žale se, govore, razgovaraju i ignoriraju skupinu autentičnih novinarskih domorodaca. Dragu, argentinskog Pilsela ili onoga komentatora s cvikama?!

Ne znam kamo se danas zaputila ta skupina, rade li kakav svinjocid, jesu li im stigli „međunarodni“ antifašisti, ali znam da sam ih sreo na ulici, s guštom bih pogledao pa čak i pokazao prolaznicima, kako je nekada svijet izgledao.

Samo ja sam u komfornijoj poziciji od recimo Nine Obuljen, od Andreja Plenkovića ili Bože Petrova, daleko komfornijoj od Blage Markote, jer se mogu i zafrkavati na račun takvoga svijeta koga oni zbog javne pristojnosti moraju tapšati po glavama i glumiti respekt, a ja im mogu i hoću postavljati pitanja i grditi ih zbog toga što takav polusvijet zauzima javni prostor stare europske zemlje Hrvatske i njenoga naroda.

A to što moram trpjeti na Televiziji severiranje svijeta od Maje televizijske, ipak je puno bolje nego bojati se batina svake večeri kad je Stipe Alfier vodio Dnevnik.

Odgovor znatiželjnim čitateljima na naslovno pitanje – Strpati ih u muzej uz kontrolirani svinjocid i rakiju, te besplatne karte studentima novinarstva za suočavanje s prošlošću.

Na njoj se najbolje uči, a znanju je uvijek inspiracija tuđa glupost.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari