Connect with us

Reagiranja

Marko Ljubić reagirao na: ‘laži i falsifikate’ – Kako je i kada utemeljen ‘Vrisak’?

Objavljeno

-

Marko Ljubic

Marko Ljubić reagirao je na Facebooku, kako tvrdi, na niz netočnosti o glasilu ‘Vrisak’ i njegovim počecima, objavljenih 18. travnja na popularnom hercegovačkom portalu:

Hercegovački portal Jabuka TV iz Širokog Brijega je na svojoj stranici 18. travnja iznio nevjerojatan niz drskih neistina i falsifikata, kojima tamošnji dopisnik HTV-a Miljenko Karačić, usprkos brojnim svjedocima, akterima i sudionicima pripisuje sebi i nekolicini svojih pajdaša zasluge za prve slobodne hrvatske iskorake u medijskom prostoru 1990. godine.

Reagirao sam pismom portalu i zamolio ih da zbog sebe, javnosti i u konačnici zbog povijesti koju valja poštovati ako želimo biti drugačiji od standarda i vremena do 1990. godine isprave taj krajnje ozbiljan propust i priložio im tekst u kojemu uz prigodnu dokumentaciju ispravljam niz netočnosti navodeći detaljan niz događaja i sudionika tih povijesnih trenutaka.
Da se ne zaboravi. I da se ne laže i falsificira budućim generacijama. Nisu reagirali, piše Marko Ljubić na Facebooku:

U nastavku donosimo tekst Marka Ljubića objavljenog na Substack platformi u kojoj objašnjava kako je i kada utemeljen ‘Vrisak’:

U tekstu pod naslovom: Ćopine karikature nisu štedjele nikoga i s podnaslovom : “O “Vrisku” i njegovim počecima, nepotpisani novinar/ novinarka širokobriješkog portala Jabuka TV 18. travnja 2024, godine, iznosi nevjerojatan niz neistina oko nastanka širokobriješkog glasila „Vrisak“.

Napominjem da u ovom, a pogotovo ondašnjem kontekstu u jesen 1990. godine, to širokobriješko petnaestodnevno glasilo nije bilo samo lokalni događaj, već događaj od prvorazrednog simboličkog značaja za hrvatski narod BiH, s obzirom na svojevrsnu mitsku dimenziju Širokoga Brijega u svijesti i memoriji hrvatskog naroda, a takav realan značaj je pokretanje „Vriska“ tada imalo u cijeloj zapadnoj Hercegovini i Mostaru. Zato se držim obveznim reagirati na navode u tom tekstu, pogotovo jer ovo nije prvi put da smo suočeni s prekrajanjem i teškim falsificiranjem prošlosti, usprkos tome što o svemu postoje i dokumenti, zapisi i tisuće svjedoka događaja. Nazad nekoliko godina sam bio prisiljen reagirati na falsifikate o utemeljenju udruženja hrvatskih novinara Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg Bosne, falsifikate kojima se iz slavne prošlosti brišu imena ljudi kao što su istinski velikani Petar Miloš, Rade Dodig, Vlado Pavlović, zatim Jozo Mašić, Ivan Ćubela, Veso Vegar, sve redom preminuli članovi prvoga udruženja i predratnog, pa ratnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, kako bi se današnji aktualni tamošnji novinarski protagonisti proglasili pretečom svega i povijesnim veličinama, iako mnogi među njima tada nisu imali nikakve veze s novinarstvom, niti su po svojoj izobrazbi, kompetencijama i pozivima mogli imati. A na žalost novinarstva danas imaju.

O tim stvarima se ne smije šutjeti, ponajprije zato što bi šutnja bila obezvrjeđivanje iskonskih ideala ljudi toga vremena, koji su uz velike rizike i odricanja prepoznali trenutak i snažno doprinosili stvaranju hrvatske nacionalne paradigme, posve suprotne dotadašnjem totalitarnom mentalnom sklopu i navikama, nastojeći izgraditi slobodno hrvatsko društvo potičući osobnim primjerima tu slobodu i nove vrijednosti, posebno u politici i medijima.

S obzirom da se danas u sve razornijem obliku obnavljaju i afirmiraju mentalne anti-vrijednosti potčinjenosti i apologetike političkim centrima moći, pretvarajući novinare i medije u instrumente političkih interesa, a političare u skrivene urednike medija, utoliko više je važno reagirati na pokušaje falsificiranja vremena ideala i pozivati javnost na poštivanje tih ideala i njihovih sad već povijesnih protagonista, uz istovremenu moralnu osudu onih koji to nastoje obezvrijediti.

Zato ova reakcija ima nacionalnu umjesto lokalne dimenzije, jer ovo što sam uočio u Širokom Brijegu i na tamošnjem portalu, doslovno je plimni val koji prekriva Hrvatsku u svim segmentima i opasno ugrožava sve nacionalne vrijednosti na koje se s pravom generacije ispred nas mogu i trebaju s ponosom oslanjati.

S obzirom da se radi o bitnim elementima povijesti toga kraja i naroda, pri čemu će svaki zapis iz današnjice sutra biti povijesni izvor historiografima u prikazivanju autentičnih događaja, koji su određivali identitet dijela, pa i cjeline hrvatskog naroda, držim važnim reagirati na to i čitateljima portala i opće javnosti iznijeti činjenice koje su lako dokazive, od kojih ćemo neke dokazati i prilogom ovome mome tekstu.

Bio bih neugodno iznenađen i da su novinari portala samostalno kreirali taj tekst, bez očitoga sudjelovanja Miljenka Karačića, ako se ne varam još uvijek novinara HTV-a i njegove suglasnosti s navedenim neistinama, jer je povijesnih izvora i autentičnih svjedoka o tom vremenu i samome nastanku petnaestodnevnika „Vrisak“ i danas jako puno, pa nije bio nikakav problem doći do istinitih činjenica i objaviti ih, ako se već redakcija i uredništvo odlučilo pozabaviti i s tom temom, makar u kontekstu priče o karikaturistu Marku Knezoviću Ćopi. Kako sam i rekao, to nije bio nikakav problem, a jest elementarna obveza zbog odgovornosti prema svome gradu i narodu svakoga tko se pokušava baviti novinarstvom, ponajprije zato što je osnivačka motivacija „Vriska“ u vremenu u kojemu je nastao bila – doprinos autentičnoj kulturi i povijesti Širokog Brijega, prije toga jednako ideološki stigmatizirane Lištice, te stvaranju standarda, koji će biti potpuna negacija svemu čemu smo bili izloženi kao dio hrvatskog naroda između 1945. i 1990. godine, a i ranije kroz povijest. Utoliko više me zaprepastilo da po svemu vidljivome u samome tekstu Miljenko Karačić mirno pristaje na potpuni falsifikat pripisujući si zasluge za nastanak „Vriska“, kojih uopće nije imao, ne samo on, nego praktično i svi navedeni u tome tekstu, od kojih se neki današnji novinari nisu uopće bavili novinarstvom. Uz to, očito radi kreiranja poželjne slike o protagonistima, koji se navode u tekstu portala Jabuka TV, iznosi se niz netočnih činjenica o realnom društvenom kontekstu ondašnjeg vremena, i, što je uz sve, osobni motiv ove moje reakcije, na ružan način se, ne prvi put nakon toga, izostavlja stvarni utemeljitelj „Vriska“. Naime, nije isto surađivati u nekom glasilu i utemeljiti ga. To su ogromne razlike prihvatljive svakoj logici i minimumu razuma. Meni je neshvatljivo da ozbiljni ljudi mogu i javno smiju ići tako daleko ignorirajući tolike svjedoke, koji su imali prema navedenima u tekstu neusporedive zasluge za utemeljenje toga lista, te tolike svjedoke ukupnih događaja i procesa, nanoseći veliku štetu povijesnim činjenicama, ali i posredno samima sebi izlažući se podsmijehu sudionika događaja.

No, to ostavljam svakome po sebi i prema sebi, ali povijesne činjenice su ovo:

Potpuno je netočan navod na portalu:

„Radi se o glasilu koje je 1990-ih pokrenuo širokobriješki novinar Miljenko Karačić, zajedno sa suradnicima“.

Miljeno Karačić nije imao nikakve stvarne veze s idejom, organizacijom i pokretanjem „Vriska“, izuzev što je uoči samoga najavljenoga izlaska prvoga broja pristao pisati s nekolicinom kolegica i kolega za taj list. Ideju, pa odluku o utemeljenju „Vriska“ donio sam ja u ožujku 1990. godine, a prvi sugovornici i ljudi s kojima sam podijelio tu svoju ideju su bili Ivo Čuljak Đulić tada poslovni čovjek, zatim Zdravko Kutle, tadašnji direktor Obnove, Dragan Naletilić, kolega, koji je uz mene, Mirjanu Tomić i Ankicu Brekalo završio studij novinarstva, ali kao ni dvije kolegice, ni on se nije bavio do tada novinarstvom, zaposlen u tadašnjem „Narodnom univerzitetu“ Lištica, zatim Blago Lasić, politolog, direktor Narodnog univerziteta Lištica, te na prijedlog Zdravka Kutle, Andrija Zeljko, voditelj i redatelj amaterske kazališne družine u Lištici. Uz njih, jedan od važnijih protagonista te priče je bio predsjednik tada još uvijek ilegalnog Inicijativnog odbora HDZ-a, Zdenko Ćosić, koji nije sudjelovao u tim razgovorima. U ožujku smo se sastali u staroj kući obitelji Kutle na Širokom Brijegu, gdje sam im ja iznio ideju i plan o pokretanju novine. Ja sam tada bio predsjednik Novog sindikata Lištica, društvene i političke organizacije, koju sam utemeljio 1989. godine. Apsolutnu potporu ideji su dali Ivo Čuljak Đulić, koji nam je obećao financijsku pomoć, kako osobno, tako i preko svojih utjecaja u poslovnim krugovima primarno u Hrvatskoj, Zdravko Kutle je također bio apsolutno uvjeren da je to realna i ostvariva ideja, Dragan Naletilić i Blago Lasić su bili potpuno za to, uz rezervu i nevjericu da imamo prije svega ljudi sposobnih napraviti novine, a Andrija Zeljko je bio suglasan s idejom, ali potpuno rezerviran. Miljenko Karačić i Frano Vukoja uopće nisu sudjelovali u tim razgovorima, niti su o tome znali bilo što.

Razloga za rezerviranost je imao, ne samo on, jer u to vrijeme u Lištici, današnjem Širokom Brijegu, uz Miljenka Karačića, koji je kao profesionalni inspektor u tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva (SDK) bio honorarni službeni dopisnik Radio Sarajeva i Oslobođenja, glasila Socijalističkog saveza Bosne i Hercegovine, za što je imao i službeno odobrenje Socijalističkog saveza Lištice, novinarstvom smo se ozbiljnije bavili kao slobodni novinari bez društveno-političke potpore Frano Vukoja, istinski doajen širokobriješkog, ali i hrvatskog novinarstva u BiH, i ja. Radi cjelovite istine valja naglasiti da je Miljenko Karačić uz dopisništva u službenim glasilima, radio respektabilne i po mnogima koji su se bavili sportskim novinarstvom i enciklopedikom izuzetno korisne statističke analize sportskih, posebno nogometnih događaja za Sportske novine u Zagrebu. Tek sam naknadno, nakon što mi je Zdravko Kutle predložio pozvati Andriju Zeljku s referencom voditelja i redatelja amaterske kazališne grupe u Širokom Brijegu, od Andrije doznao da je i on tu i tamo znao objaviti poneku crticu u Slobodnoj Dalmaciji.
I, to je bilo sve.

Otud i razumljiva rezerviranost dijela ljudi, koji su slutili, više nego su znali, da za emitiranje novine prije svega treba imati nekolicinu afirmiranih novinara, koje nismo imali, ali, ključni razlog rezerviranosti je bio opravdan strah ljudi zbog okolnosti u kojima smo bili i onoga što smo svi vidjeli da će se dogoditi u zemlji.

Uz to, bilo bi puno lakše nagovoriti ljude na suradnju da je list pokretala službena vlast, odnosno Općina, no, ja sam odbijao takve prijedloge i nisam htio ni razgovarati o tome. Bilo je to vrijeme formalno ilegalnog, a javno poluilegalnog osnivanja HDZ-a Bosne i Hercegovine, odnosno ogranka u Širokom Brijegu, tada još uvijek Lištici, koji je, kako sam rekao, vodio Zdenko Ćosić sa suradnicima, a na čelu Skupštine općine Lištica je bio dr. Žarko Šantić. Predsjednik Izvršnog odbora je bio Branko – Brankica Markić, predsjednik Komiteta je bio Vlado Šoljić, Socijalističkog saveza Damir Zelenika, a omladine Ivo Šušak. Moj sindikat je bio novoutemljena organizacija, registriran u Mostaru na Sudu i nije bio sastavnica Socijalističkog saveza, što je bio presedan u Bosni i Hercegovini.

Autor teksta dalje navodi :

„Imali smo čast razgovarati s gospodinom Karačićem, ali i još jednim poznatim novinarom iz Širokog Brijega Markom Knezovićem – Ćopom, čije su karikature krasile ovo glasilo, a koji je na svojevrstan način oblikovao ovaj, možda manje poznat dio novinarstva“,

potvrđujući tim navodom da Karačić svjesno pristaje na iznošenje neistina o utemeljenju „Vriska“,

A nakon toga baš Karačić navodi niz šokantnih neistina:

„Pred početak demokratskih promjena, 1990.-1991., Široki Brijeg je bio u medijskoj blokadi, pa smo odlučili pokušati to razbiti. Vrisak je odlučila pokrenuti skupina ljudi koji su bili suradnici nekih novina koje su izlazile prije rata, školovani ljudi, intelektualci s bogatim životnim iskustvom i nekoliko par nas mlađih, prisjetio se Karačić za Jabuka.tv novine koja je izlazila dvaput mjesečno, a vrlo brzo je stekla popularnost, ne samo na području Širokog Brijega i Hercegovine, nego i u inozemstvu“.

Široki Brijeg nije bio ni u kakvoj posebnoj „medijskoj blokadi“, a ako je bio, to je ovisilo o radu i neradu upravo Miljenka Karačića, koji je bio službeni dopisnik najvažnijih državnih medija u BiH, te o procjeni službenih vlasti u Lištici, koji su imali presudan utjecaj na objavljivanje službenih informacija u medijima. Zato je Socijalistički savez i izdavao odobrenja službenim dopisnicima, preko čega se službeno kontroliralo novinarstvo, s obzirom da su imali isključivo pravo davati licencu dopisnicima službenih medija i oduzimati ju ukoliko ocijene da ti ljudi ne rade sukladno „interesima društveno-političke zajednice“.

Nama, slobodnim novinarima nisu mogli ništa.

Niti smo tražili odobrenja, niti smo ih mogli dobiti, niti smo s vlastima dogovarali što i kako ćemo pisati.

No, nikakve „blokade“ nije bilo, jer sam ja pisao izvješća, osvrte i komentare par godina unazad prvo u Večernjem listu iz Zagreba, zatim na poziv uredništva sarajevskih Večernjih novina za te novine, a pisao sam komentare za „Naše dane“ iz Sarajeva. Također, redovito je objavljivao ono što je smatrao važnim kolega Frano Vukoja, a upravo zbog primarno moga djelovanja u Novom sindikatu te od ranije u medijima, stalni gost Širokog brijega je bio pokojni Petar Miloš, tadašnji mostarski novinar Televizije Sarajevo, te njegove kolege Omer Vatrić s Radija Sarajevo, i Ermin Krehić, dopisnik Vjesnikovih izdanja iz Mostara, koji su bili moji stalni gosti, suradnici i prijatelji, i daleko više nego je uobičajeno pisali vrlo afirmativno i pozitivno o Širokom Brijegu i nizu događaja u njemu izvan kontrole službene vlasti. Uz to, ja sam kao predsjednik Novog sindikata imao redovite mjesečne konferencije za medije, na koje su dolazili iz Mostara predstavnici svih relevantnih medija iz BiH i Hrvatske, i redovito objavljivali naglaske s tih konferencija u svojim izdanjima, jer je to što smo radili bilo potpuni iskorak u dotadašnjoj društvenoj, političkoj i medijskoj praksi, pa je bilo izrazito zanimljivo medijima. Istine radi, kolega Karačić, kao dopisnik iz Lištice, nije dolazio na te konferencije, iako je bio uvijek pozvan, jer su politike moga sindikata tada bile izrazito opozicijske prema aktualnoj lokalnoj i državnoj vlasti, o čijoj suglasnosti je on ovisio, pa sam to smatrao razumnim.

Nikada nije objavio ni jednu riječ o tim događajima.

Dakle, blokade nije bilo.

Svojevrsnim specifičnim novinarstvom možemo smatrati jednu vrlo jako i uglednu u enigmatskim krugovima u Zagrebu, skupinu enigmata, kojima je pripadao i Frano Vukoja, a koji su upravo preko njega surađivali s novopokrenutim „Vriskom“ a kasnije s mojim „Hercegovačkim tjednikom“.

Nikakva blokada nije bila razlog pokretanja lista.

Kako sam i rekao, razlog i motiv je bila moja procjena da Lištica/ Široki Brijeg, uz niz povijesnih vrednota koje je naše mjesto i narod imalo, mora iskoračiti u tu sferu, a to sam uspoređivao s Imotskim, koji je godinama imao već tada kultnu „Imotsku krajinu“.

Karačić u tom tekstu ističe:

„Vrisak je odlučila pokrenuti skupina ljudi koji su bili suradnici nekih novina koje su izlazile prije rata, školovani ljudi, intelektualci s bogatim životnim iskustvom i nekoliko par nas mlađih“.

Nikakve skupine ljudi nije bilo izvan ljudi koje sam ja naveo, niti „intelektualaca s bogatim životnim iskustvom“, a što se tiče „nas mlađih“, pored Blanke Kraljević, profesorice hrvatskog jezika, koju sam na prijedlog Andrije Zeljke pozvao da nam se priključi i bude lektorica, najmlađi sam bio u redakciji autentičnog „Vriska“– ja.

Nikome od ljudi s bogatim životnim iskustvom, ni tada, a pogotovo danas nisam zamjerao što mi se ne žele priključiti, usprkos tome što su svi iskazivali iskrenu radost zbog eventualnog pokretanja lista, jer je to bilo izrazito opasno vrijeme golemih geopolitičkih turbulencija, a odluka Hrvatske da ide na višestranačke izbore pokrenula je aktivnost JNA, pa je između ostalog u proljeće razoružana TO u Širokom Brijegu, a napetost, miris rata i strah se mogao opipati u zraku. Naročito nakon odluke Bosne i Hercegovine da se nakon prvotnog taktiziranja također ide na višestranačke izbore.

Zatim autor teksta navodi:

„Osim Karačića i Ćope, bila su tu velika novinarska imena i stručnjaka u svom području poput profesora Andrije Zeljke, koji je bio prvi glavni urednik lista, zatim Jozo Pavković koji je danas glavni urednik Večernjeg lista za BiH, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Blanka Kraljević…a kasnije se taj broj povećavao. Stalni suradnik bio je i fra Ante Marić, veliki povjesničar koji je znao sve o Gimnaziji i Crkvi na Širokom Brijegu“.

Velika novinarska imena!?

Idemo se ne zafrkavati i ne rugati se zdravome razumu i povijesnom kontekstu.

Kako sam i rekao, Andrija Zeljko jedva da je objavio dvije tri crtice s nekoliko redaka u Slobodnoj Dalmaciji, Jozo Pavković nije imao nikakve veze s novinarstvom, bio je direktor Omladinskog centra, Blanka Kraljević se uopće nije bavila novinarstvom, a fra Ante Marić je vrlo vjerojatno pisao za katoličke medije, pa u laičkoj i političkoj javnosti de facto nije ni postojao.

Nikakvih velikih novinarskih imena nije bilo, niti je moglo biti.

U tekstu se dalje navode nove neistine:

„Počeli su kao lokalne novine koje su tiskane u nakladi od oko 3.000 primjeraka, priča nam naš sugovornik, a zatim su kako kaže “od pionirskih koraka stigli do jedne ozbiljne novine.” Nije teško zaključiti da su to uspjeli zahvaljujući činjenici da su imali izrazito profesionalan pristup uz “pisce” raznih profila od kojih je svatko dao svoj individualan doprinos“.

Prvi broj „Vriska“, kao i svaki od 13 brojeva autentičnog „Vriska“ u nakladništvu „Studija M“ tiskano je u tisuću primjeraka. Odluku o nakladi je određivala činjenica koju sam u pripremi izlaska lista detaljno istražio s distribucijama Tiska, Slobodne Dalmacije i Oslobođenja, koji su jedini imali distributivnu mrežu, da se u Lištici ukupno prodaje svih izdanja koja se mogu svrstati pod dnevni i periodični tisak – slovom i brojem 630.

Radi usporedbe, Lištica je tada u odnosu na sva mjesta zapadne Hercegovine bila višestruko nedostižna, a najbliži je bio Ljubuški u kome se ukupno prodavalo ili kupovalo, kako kome drago, 420 primjeraka tiska. Grude, Čitluk i Posušje je bolje ni ne spominjati radi ponosa ljudi u tim mjestima. S druge strane, u Imotskom se upravo zbog tradicije i opće kulture koju je poticala i definirala „Imotska krajina“ kupovalo dvije tisuće primjeraka tiska, dakle, toliko je bilo čitatelja.

Zato sam donio odluku da se tiska tisuću primjeraka „Vriska“, a najveću prodaju smo ostvarili u zadnjem 13 broju autentične edicije, kada je prodano 937 primjeraka. Prvih 12 brojeva je prodavano u oko 600 primjeraka, s odstupanjem nekoliko primjeraka po broju. Dakle, „Vrisak“ je čitao svatko tko čita i to je bio golemi uspjeh i potvrda da je odluka o osnivanju bila potpuno ispravna. Prvih 12 brojeva se prodavalo po cijeni od 15 tzv. konvertibilnih dinara, a trinaesti, zadnji broj te autentične edicije sam namjerno poskupio na 20 dinara. Motive ću objasniti naknadno kad budem navodio ljude, koji su nam pomagali.

Koliko je u novoj ediciji „Vriska“ tiskano i zašto, kada su „Vriskom“ upravljali Zeljko, Karačić i suradnici, ne znam, a s utemeljiteljskog stajališta je nebitno, kao i sa stajališta čitanosti i utjecaja u Širokom brijegu, jer je nakon „Vriska“ daleko najprodavanija novina do tada, a sumnjam da je ikada itko dodirnuo taj rekord, bio „Hercegovački tjednik“, koji se prosječno prodavao u 950 do tisuću primjeraka.

Karačić zatim navodi:

„Nakon ukupno 65 brojeva, dobili su poziv da pokrenu nešto ozbiljnije, pa je tako “Vrisak” prerastao u Hrvatski list – tjednik koji je pokrivao cijelu Herceg-Bosnu“.

Ovdje Karačić zaboravlja napomenuti da je „Hrvatski list“ bio službeno glasilo Hrvatske Republike Herceg Bosne, kao što je i druga edicija „Vriska“ koji su oni izdavali bio poluslužbeno glasilo Općine Široki Brijeg. Ne znam kako i kada je došlo do saveza novoga nakladnika „Vriska“, koji se predstavljao nezavisnim poduzećem za nakladništvo s pokojnim predsjednikom Hrvatske Republike herceg Bosne Matom Bobanom, niti me to tada zanimalo. Znam međutim da je Mate Boban u prosincu 1991. godine u nazočnosti tadašnjih članova rukovodstva HDZ-a, Zdenka Ćosića, Joze Marića i Bože Rajića od mene tražio da „Hercegovački tjednik“ prodam novoproglašenoj državnoj organizaciji i da bude službeno glasilo, koje bih po njihovoj zamisli nastavio raditi ja sa svojim suradnicima, no, odbio sam taj prijedlog.

Ovo iz poštovanja prema čitateljima, koji, ako ih zanima, mogu sami prelistati te novine o kojima Karačić govori, neću komentirati:

„Kada danas prelistam neke brojeve i usporedim s današnjim novinama, shvatite s kakvom smo mi tada primitivnom tehnologijom radili, to je nevjerojatna kvaliteta. Mi smo imali sve žanrove, sjajne reportaže, komentare, osvrte, pratili smo sve od vojske, politike, kulture, sporta, zabave…imali smo i nekoliko jakih kolumni koje su pisale ugledni novinari tog vremena, kazao nam je Karačić i dodaje kako bi se ta novina danas trebala pokazivati studentima novinarstva“.

Da, trebala bi.

Jer, studenti iz svega mogu naučiti bitne stvari. Uvijek im valja pokazati sve, u rasponu od onoga što ne valja, do onoga što bi trebalo biti uzor u novinarstvu. Ključno je to, kako će im i tko, to što valja i što bi moglo i moralo biti uzor, predstavljati. Samo se o tome radi, a najgori izbor je da im svoje umotvorine i rukotvorine isključivo predstavljaju sami protagonisti. U tom slučaju, a evidentno iz ovoga teksta, sve može biti istina i laž.

No, svima, posebno nastavnicima novinarstva i njihovim studentima preporučam usporediti, prvo 13 brojeva prve, autentične edicije „Vriska“ s „Vriskom“ koji su radili Zeljko, Karačić i suradnici, i drugo, „Hercegovački tjednik“ i ovaj, „Hrvatski list“, kako Karačić kaže – „nešto ozbiljnije“ od „Vriska“.

Intelektualni napor, naročito kad se čovjek opredijeli za studije, nije naročito veliki, a rezultati mogu biti jako poučni.

I pogubni po Karačića.

No, vratimo se „Vrisku“.

Napominjem da se ne radi o istom „Vrisku“. Samo je ime bilo isto, i to zbog toga što sam kao direktor agencije „Studio M“ pri Novom sindikatu, vlasnika „Vriska“, agencije koju sam utemeljio uz pravnu potporu moga tadašnjeg najbližeg suradnika, dipl. pravnika Damira Barbarića, današnjeg uglednog širokobriješkog odvjetnika, upravo zbog pokretanja lista, nakon što sam pokrenuo „Hercegovački tjednik“ a na zamolbu bivše redakcije „Vriska“, toj skupini novinara darovao pravo na izdavanje lista pod istim imenom. Ugovor koji je izradio Damir Barbarić, a koje smo potpisali ja kao direktor Studija M i Andrija Zeljko u ime novoga nakladnika, kojim tome novome nakladniku prepuštam pravo na izdavanje lista pod imenom „Vrisak“ prilažem uz ovaj tekst, a datiran je kako se i vidi u lipnju 1991. godine, sedam mjeseci nakon što je izašao prvi broj „Vriska“. I mjesec dana nakon što je izašao prvi broj „Hercegovačkog tjednika“.

Evo kako je i kada utemeljen „Vrisak“.

Nakon što nisam nikako uspijevao nagovoriti ni jednoga od navedenih novinara, a pogotovo u tekstu na portalu Jabuka navedene „osnivače“, da krenemo s listom tijekom travnja, svibnja i lipnja 1990. godine, iako nisam odustajao od namjere, nisam vidio mogućnost kako to napraviti. Međutim, u Bosni i Hercegovini je donesena odluka o višestranačkim izborima, situacija je u lokalnim okvirima postala relaksiranija, a nositelji vlasti izgubili svaki utjecaj, pa je i strah od njihovih reakcija bio manji. U rujnu sam pozvao ponovo na sastanak u čitaonici Gradske knjižnice Andriju Zeljku, Miljenka Karačića, Franu Vukoju, Dragana Naletilića i Blagu Lasića. Na sastanku je, uz i dalje prisutne rezerve i nevjericu, naročito Karačića, koji je bio daleko najoprezniji, prvi put bio vidljiv pristanak i odlučnost svih da krenemo.

Raspravljali smo o imenu lista, a Frano Vukoja je predložio ime „Vrisak“.

Odmah sam prihvatio, simbolika je bila savršena.

Nakon toga sam pozvao na razgovor Andriju Zeljku i rekao mu da ga namjeravam imenovati glavnim urednikom. Bio je jako iznenađen i spreman zahvaliti na ponudi, ali, uz moj nagovor i obrazloženje da je najstariji među nama, te zbog svoje smirenosti, prihvatljivosti u Lištici i ugleda kulturnog djelatnika, te uz obećanje da ću mu ja diskretno pomagati u uređivanju, prihvatio je. Najvažnija referenca mu je bila što u novi list i redakciju nije unosio ni moju „incidentnu narav“ iz sukoba s politikom, a ni apologetiku, koju je simboliziralo službeno novinarstvo i njegovi protagonisti. Htio sam eliminirati višak teškoća, uz i onako velike koje su nas čekale.

Odlučio sam tadašnjeg direktora Varaždinske banke Berislava Kutlu imenovati direktrom lista, jer nam je svojim ugledom među poduzetnicima i obrtnicima mogao, a i bio spreman jako pomoći, što je on prihvatio, pa je Damir Barbarić napravio odluke o pokretanju lista, sa svim elementima koje po zakonu impressum mora imati, s rješenjima o imenovanju gl. urednika i direktora novine.

Zamolio sam Andriju Zeljku da pozove fra Antu Marića da nam se kao vrstan autor priključi, na što je fra Ante odmah pristao, a pridružio mu se, doduše ne na novinarskom radu, i tadašnji gvardijan fra Mladen Hrkać, čija nam je pomoć bila dragocjena, jer je bio izrazito razuman i hrabar čovjek.

Prva redakcija:

Andrija Zeljko, Frano Vukoja, Dragan Naletilić, Miljenko Karačić, Blanka Kraljević, Marko Knezović Ćopo, fra Ante Marić i ja, a fotografije su nam radili Kruno Hrkać i Ivan Zlopaša. Uz nas su povremeno bili Tomislav Ćužiš Pita, Velimir Mabić i Stojan Ćorić, no oni nisu bili članovi redakcije, izuzev u zadnjem trinaestom broju.

Grafičku obradu su nam u okviru ukupne usluge s tiskanjem ponudili u Slobodnoj Dalmaciji, pa su njihovi tehnički urednici, ovisno o dežurstvu, radili pripremu lista.

Ukupna cijena tiskanja i grafičke pripreme za tisuću primjeraka lista je bila ondašnjih 14 tisuća dinara, ili dvije tisuće DEM. S obzirom na cijenu novine i očekivanu čitanost u okviru ukupnog broja čitatelja svih novina u Širokom brijegu, znao sam da ne možemo nikako pokrivati ni troškove tiskanja, pa je s novinarima dogovoreno da svi volonterski pišemo i radimo sve oko novina, što su svi bez dvojbi prihvatili, a ostale troškove je pokrivao Novi sindikat Lištica.

Opstanak lista i njegovo izlaženje ovisilo je o sponzorima.

Plaćanje prvoga broja lista je osigurao Ivo Čuljak Đulić sa svojim prijateljem Tomislavom Krečakom, direktorom Belupa, koji je na ime sponzorstva platio 14 tisuća dinara. Tako je sve počelo. Uz Đulića i Krečaka, list su sponzorirali u cijelosti po broju i direktor FEAL-a Marko Galić, zatim u to vrijeme pomalo mitski dugogodišnji direktor Vodoprivrede Karlo Kala Gagro, koji je u ondašnjem poretku bio svojevrsna institucija i spreman pomoći slične projekte, nizom intervencija Varaždinska banka, a snažno su realno nepotrebnim zakupom oglasnog prostora pomagali nekolicina obrtnika, koje smo u šali nazivali „Berinim obrtnicima“, a posebno zbog ozbiljnih novaca kojima je pomagao izlaženje lista moram istaknuti DUBINT i njegovog vlasnika i direktora Tonkana Ivankovića. Uz ta sponzorstva se veže i anegdota, kada je direktor Novogradnje Ljubo Sopta uplatio 14 tisuća dinara, pa kad su to saznali tamošnji Hadezeovci oko Predraga Kožula Bakea, napali ga da „financira komunjare“, on se prepao smjene pa smo mu vratili novac. I ta zgoda ilustrira vrijeme u kojemu se to događalo.

Prvu redakciju „Vriska“ sam raspustio nakon njihovih besmislenih zahtjeva, ali i niza detalja, koji im nisu služili na čast o čemu ovdje ne bih isključivo radi održavanja kakve takve njihove slike iz toga vremena, jer su oni meni pripremali ultimatum – ili će biti kako mi želimo, ili nećemo pisati.

Ja sam im ispunio želju i prije nego su izgovorili svoj ultimatum, natjerao ih. Sad se pitajte, kako to da je netko tko nije osnivač, natjerao iz novina „osnivače“, a nije bio ni vlast, niti je koristio tenkove!

Pa nakon toga s novom redakcijom, koju sam formirao u hodu, a koju su činili uz mene, Zdenko Ćosić, Tomislav Ćužić Pita, Velimir Mabić, i Ivan Zlopaša, uradio zadnji 13. broj te edicije, te prestao s izlaskom. To je bio najskuplji, najprodavaniji i najbolji broj „Vriska“, koncepcijski i sadržajno, u što se može svatko tko želi uvjeriti usporednom analizom. Dva mjeseca nakon pokretanja, po mnogima najbolje hrvatske novine u BiH ikada, „Hercegovačkog tjednika“ darovao sam ugovorom, koji je napisao Damir Barbarić, pravo na ime „Vrisak“ bivšoj redakciji, koju su predstavljali Andrija Zeljko i Miljenko Karačić. No, to s autentičnim „Vriskom“ ni koncepcijski, ni sadržajno nije imalo veze.

I, onda se čudimo Klasiću, Jakovini, Goldsteinu, SPC-u, Ikić Baniček i mitovima iz prošlosti udaljene gotovo stotinu godina, a „naši“ lažu sve u šesnaest o događajima čiji su ključni akteri i stotine svjedoka živi i pri zdravoj pameti. U čemu je razlika iz perspektive nekih Hrvata za pedesetak godina, koji će čitati te laži i biti prisiljeni uzeti ih kao historiografske izvore. Nitko tko drži do sebe ne bi smio to raditi, koliko zbog samoga sebe, s obzirom da je ponižavajuće pripisivati sebi tuđe zasluge, jer je to javno priznanje vlastite bezvrijednosti, jednako i zbog okruženja i naroda s kojim živi. Zato sam morao reagirati na ovaj tekst s portala Jabuka TV, piše Marko Ljubić na substack.com

Tekst objavljen na portalu Jabuka možete pronaći ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas