Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Referendumska inicijativa između Vladimira Šeksa i Željke Markić

Objavljeno

na

HDZ se danas kao nositelj bilo kakvih ozbiljnijih promjena u državnome poretku Republike Hrvatske u javnosti s jako utemeljenim razlozima percipira kao kočničar i zaštitnik postojećeg nakaradnog poretka, prije svega zbog elementarne činjenice da je svatko tko je dugoročno planirao svoju osobnu interesnu poziciju i budućnost nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske strateški nastojao zauzeti dobro utjecajno mjesto u HDZ-u ili pored njega, s koje može usmjeravati najvažnije državne i društvene procese i umjesto hrvatskom narodu, prilagođavati ih sebi.

A nositelji najvažnijih pozicija društvenoga i državnoga poretka prije demokratskih promjena, svakako nisu bili neinformirani, naivni i glupi ljudi, a uz to su imali doslovno sve uvjete za razvoj nove stare mreže utjecaja i strukture za zadržavanje pozicija, te njihovu nadgradnju u novim političkim okolnostima.

Sve im je išlo na ruku, a posebno rat.

S druge strane nameće se, upravo zbog potpune paralize politike, Željka Markić i njena udruga UiO kao izlaz i rješenje iz postojeće latentne krize državnosti hrvatskog naroda. Iako je išao s vrlo relevantnim političkim ciljevima referendumske inicijative, dojam je da Anto Đapić s djelom pravaških i dragovoljačkih stranaka i udruga zapravo nastoji samo postaviti preventivne okvire za nužnost referendumskih zahtjeva i na taj način izvršiti pritisak na očekivane ključne aktere, te s bilo koje pozicije u projektu referenduma nastojati prije svega spriječiti poniženja koja Hrvatskoj svakodenvo nameću Pupovac i Srbija. Iako Đapić svojom inicijativom u ovome trenutku može biti koristan HDZ-u, inženjeri HDZ-a bi se mogli gadno prevariti s Đapićem i njegovim pravašima i dragovoljcima, jer su njihovi promovirani politički ciljevi praktično zahtjev za potpuno novim državnim i političkim poretkom putem izbornoga sustava.

Anto Djapic

Đapićevi politički ciljevi su visoko zahtjevni standard, koje neće moći ignorirati ni UiO u izradi svoje programske platforme, niti HDZ u svome političkom i prvenstveno javnom odnosu prema njima, s tim što će HDZ pokušati po svemu što im je karakteristično, iskoristiti tu inicijativu za plašenje Pupovca i suzbijanje njegovih političkih apetita ne „prljajući ruke“, a onda po potrebi poduprijeti proglašenje inicijative antisrpskom i udarom na nacionalne manjine, te rušenjem od strane Ustavnog suda, računajući na neke tezgarske ustupke za HDZ u nagodbama s Pupovcem i sličnima.

Malo tko u Hrvatskoj tko prati događaje ne računa na ovakve namjere HDZ-a.

Je li moguća onda suradnja UiO i HDZ-a na referendumu o izmjeni izbornoga sustava?

HDZ protiv dubokih promjena državno-pravnoga poretka RH

Prva pogrješka koju danas možemo susresti u javnosti, a provlači se već par godina, jest da HDZ neće poduprijeti referendumsku inicijativu zbog toga što je već pokazao da ne želi promjene odbijajući potporu udruzi UiO i Željki Markić nazad tri godine, pa je zbog toga besmisleno uopće razgovarati s njima.

Nazad tri godine HDZ nije ni trebao poduprijeti inicijativu UiO i to nema nikakve veze s realnim razlozima zbog kojih je HDZ danas vrlo vjerojatno protiv dubokih promjena državno-pravnoga poretka Republike Hrvatske. Iako su im i nazad tri godine realne okolnosti mogle poslužiti kao alibi, ne toliko zbog HDZ-a koliko zbog pravilnoga pripremanja ozbiljne inicijative valja to racionalno sagledati i stvari nazvati imenom.

Jer ponovo zagaziti u istu vodu bilo bi jako opasno.

 

Virajmo zastupnike

HDZ je tada ulazio u jako bitnu predsjedničku kampanju, koja je bila bitna i HDZ-u, ali i po puno elemenata i Hrvatskoj. Njihov kandidat Kolinda Grabar Kitarović je bila potpuni autsjader, medijska neravnoteža bila je zastrašujuća i više nalik na standarde Sjeverne Koreje, Ivo Josipović je iskakao iz pašteta, grlio i ljubio sve oko sebe, nastojeći na sve načine osporiti raspravu o teškim i granično veleizdajničkim politikama i postupcima koje je zastupao, osmišljavao i provodio u svome petogodišnjem mandatu, pa je HDZ-u posve realno trebalo usmjeriti fokus kompletne dostupne javnosti na kampanju i afirmaciju njegove kandidatkinje te usprkos sveopćoj kontroli medija, na postavljanje neugodnih pitanja Ivi Josipoviću bar s alternativnih javnih pozicija.

Referendumsko pitanje, odnosno pitanja udruge UiO je uz to bilo vrlo površno.

Nije zahvatalo duboko u izborni sustav i njegove stranputice, kampanja se vodila otprilike kao što se i danas pokušava promovirati pod zgodnim, ali praznim, pa i štetnim propagandnim sloganom – birajmo zastupnike imenom i prezimenom, a u samome prijedlogu bilo je podosta vrlo površnih, a u nekim elementima i vrlo destruktivnih ideja. Naime, dok god postoje države, političke stranke će biti temeljni stupovi nacionalnih politika, a izbor kadrova i ponude na izbornim listama je uvijek i s pravom, ekskluzivitet – stranaka, pa koliko god preferencijalnih prava birači imali – iza imena na listama bit će uvijek stranačke politike. I u tome po definiciji nema ničega lošega. Spuštanje izbornoga praga, a bez ozbiljnoga razmatranja negativnoga utjecaja deset plus dvije izborne jedinice samo bi jako oslabilo i onako slabu koncentraciju nacionalno državnih ideja i programa, i zastupnika tih ideja u Saboru, pri čemu je najbitnije istaći činjenicu da ne mogu nacionalnu politiku legitimno zastupati zastupnici koji nemaju općehrvatski izborni legitimitet.

Nebitno je je li kandidat iz Dubrovnika, Metkovića, Gospića, Varaždina, Pule ili Iloka, s nacionalno državnoga stajališta bitno je da o njegovome saborskome mandatu, da bi se izbjegla komunalizacija nacionalne politike, mora odlučivati – svaki hrvatski državljanin. Jedino tako saborski mandat može nositi općenacionalnu odgovornost. Iako bi spuštanje praga uz postojeće izborne jedinice otvorilo vrata vrlo vjerojatno jednome dijelu poštenih, spretnih i javno prihvatljivih ljudi iz lokalnih sredina i s periferije političkih događaja, to bi totalno separiralo nacionalnu politiku, pretvorilo ju u mehanički zbroj komunalnih inicijativa i interesa, a upravo to bi bio savršen paravan za dodatno učvršćivanje stvarnih centara moći u Hrvatskoj i dodatni razvoj destruktivnog poretka razdržavljenja hrvatskoga naroda u cjelini.

Mostovo nesnalaženje s izazovima nacionalnih politika

Najbolji dokaz za to je pojava i djelovanje MOST-a tjekom zadnje dvije godine u nacionalnoj politici.

Više ili manje pošteni, dobronamjerni ljudi, koji u skupinama, bez jasne političke integracije i kvalificiranih obilježja Mostulaze u Sabor, a onda uz sve ostalo postanu laka meta za najrazličitije igre i igrice različitim „uglednim“, „dobro obavještenim“, „informiranim“ i „poštenim“ interesima, čime su i neznajući zapravo služili za tektonske poremećaje i dodatno slabljenje nacionalne državnosti, ne snalazeći se s izazovima nacionalnih politika i stvarnih potreba. Uporno zagovaranje njihovoga poštenja kao jedine kvalifikacije, što još uvijek prilično dobro prolazi kod goleme većine ljudi silno iscrpljenih nepovjerenjem i namjernim sijanjem relativizma i sumnji u državne politike i sve političare, koje kreatori stvarnoga upravljanja Hrvatskomn ciljano, pa čak i obavještajno specijalno-ratovski dnevno plasiraju već godinama po načelu svi su lupeži, pa nitko ne može biti odgovoran; višestruko je opasno, jer zanemaruje čitav niz nužnih kvalifikacija za upravljanje državom, koje se ne mogu ako ih nema, nadomjestiti samim osobnim poštenjem. Analizirajući prijedlog udruge UiO koji nije prošao kao referendumska inicijativa, može se istaći par dobrih pravaca, među kojima je inicijativa ostvarivanja preferencijalnih prava, zatim prije svega zabrana predizbornih koalicija, ali to je općenito izrazito nedovoljan zahvat, koji ni jednim segmentom ne dodiruje ključne slabosti izbornoga suastava, a ne samo zakona. Općenito se može ta inicijativa nazvati pokušajem utjecaja s perifernih pozicija na ključne državne tokove, a nakon pojave MOST-a takve inicijative se u kuloarima s manje ili više utemeljenosti nazivaju i Relkovićevom doktrinom, a počiva na očekivanom prerastanju kvantiteta u kvalitet.

To je opasna zabluda.

Republiku Hrvatsku se ne može promijeniti s periferija, pa zbog toga i ideja od nazad dvije godine koju je promovirala udruga UiO koliko god tada u odnosu na čitav niz rješenja u postojećem izbornom zakonu bila poboljšanje, danas ne samo da nije dovoljno dobro riješenje s trajnim pozitivnim posljedicama, nego posljedično prilično siguran pravac dodatnoga integriranja nositelja stvarne moći u Hrvatskoj i zadržavanja statusa quo. Jer, što god kanalizira golemu energiju i razvije očekivanja, a rezultati za godinu ili dvije izostanu, a hoće sigurno ako su promjene površne, samo dodatno ojačava poredak i pozicije koje se žele onemogućiti.

A Hrvatska nema vremena!

Zbog same referendumske inicijative valja dodatno naglasiti još nekoliko neizgovorenih stvari, upravo zbog činjenice da udruga UiO realno slovi kao prirodni predvodnik referenduma o promjeni izbornoga sustava.

Očekivati prljavu utakmicu

Prvo, koliko je god respektabilan rezultat sakupiti 380.000 potpisa, ako nije bilo referenduma iz bilo kojih razloga, inicijativa je doživjela – neuspjeh. Neuspjeh je neuspjeh i tu razlozi mogu biti bitni za analize i prije svega iskustva za nove akcije, ali moralni pobjednici ne mijenjaju svijet, niti ga može promijentiti dokazivanje krivnje Bauka, Ustavnog suda, ili bilo koga drugoga. Niti mogu promijeniti Hrvatsku, niti se tolika politička potpora iz jednoga može prenositi na drugi politički cilj. To je izgubljena nacionalna energija. Jasno je kao dan, a na temelju svih iskustava, pa i s tadašnjom inicijativom, da će se prema ozbiljno i dubinski osmišljenoj aktualnoj inicijativi igrati prljavo, da će vladajući poredak učinit baš sve da ne dođe do dubinskih promjena izbornoga sustava. U tom smislu, opasno je raditi prethodne kompromise ili zahtjeve prilagođavati ublažavanju očekivanih udara i kakvom takvom uspjehu, jer površne promjene samo će učvrstiti invalidan sustav i dati mu alibi, oslabiti aktivistički potencijalnacije. Na dubinske promjene valja biti posve pripremljen u takvim okolnostima.

Konačno, na predstojeći eventualni referendum se ne mogu primijeniti iskustva s referenduma o braku, jer je tada svojom vrlo moćnom infrastrukturom i HDZ podupirao taj referendumski zahtjev.

Udruga UiO sve to mora imati na umu.

Inicijatori eventualnoga referendumskoga projekta o izmjeni izbornoga sustava moraju prethodno biti dovoljno jaki, umni i čvrsti da mogu dobiti očekivanu vrlo prljavu utakmicu. Zato je potrebno okupiti sve skupine ljudi koji bi mogli htjeti i željeti stvaranje pretpostavki za jačanje nacionalne države. Neuspjeh se ničim neće moći opravdati.

Zato je prije bilo kakve inicijative, nakon iskazanih potreba i namjera, dramatično važno pokušati napraviti najširi mogući pokret nacionalne Hrvatske i na čvrstim i jasnim temeljima ga definirati, s jansim političkim ciljevima, načinom i nositeljima definiranja referendumskoga pitanja koje je nemoguće pravnim smicalicama osporiti, te tek tada nositeljima i načinima ostvarivanja referendumskoga zahtjeva.

Zbog toga nije razumno baš nikoga isključivati iz namjera.

Može li se danas očekivati potpora HDZ-a ozbiljnim i dubinskim promjenama izbornoga sustava?

Percepcija javnosti je da je u odgovoru na to pitanje presudna uloga Vladimira Šeksa.

Je li?

Šeksov utjecaj na Plenkovića

Postoje dva mišljenja o njegovoj ulozi u današnjem HDZ-u.

Prvo je, da je on zapravo pristao Plenkoviću i njegovim ljudima služiti kao svojevrsni politički Kerber za neposlušne ŠeksHadezeovce, da svojom ikonografskom i političkom prošlošću, te medijskom percepcijom goleme moći zapravo spriječava razvoj ideja u HDZ-u i bilo kakve mišljenje bez odobrenja. S obzirom na legendu o njegovoj stvarnoj ili izmišljenoj beskrupuloznosti, njegovome zlopamtilačkom karakteru, tome i mediji jako pripomažu, pa je sve to dovoljno da, s jedne strane Šeks kao notorno nezajažljivi ovisnik o javnoj sceni i moći, bude zadovoljan ulogom stranačkog, a time i državnog Kerbera, a s druge strane, da Plenković i njegovo rukovodstvo mogu nesmetano održavati takvu percepciju dajući Šeksu tu i tamo poneku javnu i političku mogućnost, satisfakciju, kako bi mogli nesmetano nastaviti pospremati Hrvatsku prema legendarnim mainstream mjerilima i kriterijima, u kojima nema mjesta za improvizaciju s narodom kao političkom kategorijom.

S druge strane, dio javnosti i ljudi čak i bliskih HDZ-u misli da Vladimir Šeks ima snažan utjecaj na Plenkovića, te da on zapravo uz još nekolicinu njegovih najbližih suradnika sukreira gotovo sve politike u zemlji, da u biti Šeks personificira kao istureni igrač skupinu bivših crvenih, a kasnije Hadezeovih tehnomenadžera o čijem se potpisu na današnju Hrvatsku moglo što-šta naučiti neki dan nakon objave transkripta razgovora Tuđmana i Šarinića, dan ili dva nakon smrti Gojka Šuška, u kojemu Šarinić jasno definira antinacionalne političke zahtjeve, kriminalizirajući Hercegovce kao istoznačnicu nacionalnoga, preko Miroslava Kutle i promovirajući navodnu građansko-urbanu Hrvatsku koju personificiraju Todorić, Bjondić i ostali tehnomenadžeri, sve redom nasljednici bivše crvene oligarhije. Gdje su nas doveli – vidimo danas.

Koji je Šeks pravi?

Koji je Šeks pravi i je li moguće da se on zapravo ponaša od prilike do prilike, isključivo vodeći računa o svojim trenutnim interesima?

Ovome što smo naveli o Šeksu valja svakako pridodati i posve nezasluženu legendu o njemu kao vrhunskom ustavotvoritelju i zakonotvoritelju, jer, ta njegova navodna stručnost nije ništa više od običnoga fiškalskoga zanata, kojega je moguće promovirati u ustavotvorstvo samo i jedino zbog goleme poltičke i operativne moći kojom raspolaže, ali i zbog nakaradne selekcije stranačkih kadrova, koji su većinom posve nedorasli usprkos silnim titulama ostvarenim najčešće nakon političkih uspona, za bilo kakvu, a kamoli ustavnu stručnost.

Naime, rukopis Vladimira Šeksa na ustavnim i zakonskim rješenjima, te na državno-pravnom poretku Republike Hrvatske govori isključivo o trgovcu kojemu je jedina briga postići trenutni interes svoje stranačke družine, pri čemu se o trajnom usmjerenju Republike Hrvatske vodi računa otprilike koliko i o crnom ispod nokta.

Dakle, moželi se računati na ovaj HDZ u pristupu dubinskim promjenama izbornoga sustava?

Jako teško.

Na Šeksa?

Jako teško.

Treba li im ponuditi priliku i pozvati ih na suradnju.

Da.

Obvezno da.

Jedini razlog zbog kojega bi Šeks, ako uopće može utjecati na Plenkovića i njegovu politiku, moguće podržao stvaranje istinskoga razvojnoga okvira stabilne i strateški čvrste državne infrastrukture putem izbornoga sustava je mogućnost da izvjesni kraj političke karijere i silazna faza života, utječe na njega s eventualnom usporedbom sudbina suradnika s kojima je pošao u stvaranje samostalne Hrvatske. Svakome je čovjeku imanentno zastati i razmisliti negdje pri kraju puta, pa i Šeksu. Sumnjam da mu je svejedno hoće li otići kao Stipe Mesić broj dva ili kao državotvorac Šeks. A još uvijek može otići kao državotvorac, iako juri stazama Stipe Mesića.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari