Pratite nas

Razgovor

Marko Ljubić: Samo zakonit izborni sustav može uništiti političko srpstvo i ostatke komunizma u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Srpsku političku paradigmu nije izumio Vučić, nije ni Milošević, nije ni Nedić ili Mihailović, niti dinastija Karađorđevića, niti su joj autori današnji ili prethodni patrijarsi SPC-a, a još manje su je utemeljili, kako se kod nas počesto predstavlja nekakvi Englezi ili Francuzi, ili danas Merkeličini Nijemci. Svi oni uzimaju ono što im se nudi po narodnoj – tko prvi curi, njegova je. Još ako je konkurentski „momak“ ,ili nasilno spriječen, ili – mutav, ništa lakše, za portal Fenix Magazin komentira Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnist i publicist, sve ove „igre“ srbijanskog predsjednika Vučića i njegov neprijateljski odnos prema Hrvatskoj.

– Pogrešno je svu pozornost usmjeravati na to što je bilo tko od njih uradio, ili radi, valja se pobrinuti za čistoću svoga dvorišta i spriječiti njihov izravni utjecaj na Hrvatsku. A to ne radimo – smatra Ljubić.

Odakle po Vama nastaje i gdje se formira, kako ste rekli, „srpska politička paradigma“?

Evo primjera. Hrvatskoj javnosti je promakla jedna znakovita činjenica u zadnje vrijeme. Naime, SPC je pokrenula postupak promjene svoga ustava, a osnovni cilj te promjene je promjena službenoga imena Crkve. SPC će se zvati SPC- Pećka patrijaršija. Mnogi u Hrvatskoj misle da je to potpuno nevažna sitnica formalnog karaktera, ili da to ima veze s aktualnim stanjem i sporovima oko Kosova, koje Srbi, iako su svjesni da je to izgubljena bitka, namjerno potiču radi održavanja srednjovjekovnoga mita o velikom srpskom carstvu. I da usmjere pozornost javnosti u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, te fokus međunarodne zajednice na spor s Kosovom, dok ispod radara i javnosti zainteresiranih zemalja i svijeta razvijaju svoju opasnu politiku upravo prema ovim zemljama. Ta promjena nema nikakve veze s Kosovom.

U čemu je značaj te promjene s hrvatske političke i nacionalne pozicije i zašto bi nas to zanimalo?

Zbog zloćudnih povijesnih izvorišta te promjene i novoga razvoja strateških odnosa u ovome dijelu svijeta. Tako daleko treba zaviriti, a nitko u hrvatskoj povijesti to nije bolje i točnije uradio od Ive Pilara, koji je u epohalnoj knjizi „ Južnoslavensko pitanje“ detektirao genezu srpske imperijalne politike i njen trajni povijesni razvoj i nasrtaj prema zapadu, čak do te mjere da je nazad sto godina točno predvidio svu surovost i barbarizam srpskih osvajača, koji smo vidjeli u srpskoj agresiji devedesetih i kojemu smo se zbog neznanja čudili, te objasnio odakle potječe ta zvjerska narav u pojedinim povijesnim epohama, jednako na početku 1941. godine, tjekom II.svjetskog rata, u završnim godinama toga rata, a pogotovo nakon sloma NDH, kao i 1991. godine.

Srbija računa na strateško partnerstvo sa sve snažnijim islamom u BiH

Mislite da usprkos postojanju današnje hrvatske države i njenom međunarodnom priznanju, te članstvu u Euroatlantskim savezima, Srbija računa na neki budući uspjeh u tom naumu?

Naravno. Promjena imena SPC i dodatak Pećka patrijaršija, a upravo to je Pilar sjajno uočio kao strateški savez pravosljavlja i islama na ovim prostorima, ukazuje na to da Srbija računa na strateško partnerstvo sa sve snažnijim islamom u BiH, ali i u ostalim državama jugoistočne Europe. Mi u BiH nemamo problema s bošnjačkim šovinizmom kako se želi prikazati, jer to ne postoji, niti se povijesno moglo kao identitet formirati. Mi imamo ozbiljan problem s panislamizmom, koji je Alija Izetbegović tragom svoje političke vizije iz Islamske deklaracije, duboko inkorporirao tjekom rata u BiH, a s druge strane sa svetosavljem i srpskom mitomanijom starom šesto godina. Pilar dokazuje da je SPC preko Pećke patrijaršije pod okriljem Otomanskog carstva više od petsto godina širila pravosljavlje prema zapadu, da je SPC zapravo pod turskom upravom bila država u državi, gdje su Turci vodili računa o porezima i vojnim resursima, a sva ostala uprava prepuštena je bila SPC-u, odnosno Pećkoj patrijaršiji.

Mislite da se danas nešto slično može ostvariti na štetu Hrvata?

Nitko normalan danas ne smije u razvoju saveza današnje Turske, Rusije i Srbije misliti da takav razvoj stvari nije moguć ili jako realan, pogotovo kad vidimo ponašanje bošnjačkoga rukovodstva u Sarajevu.

Kakvu ulogu u hrvatsko-srpskim odnosima „igra“ Milorad Pupovac? Nije bio na Oluji već s Vučićem u Bačkoj Palanci, gdje se nije ogradio od Vučićevih usporedbi Hrvatske s nacističkom Njemačkom?

Pupovac je produkt sveukupnih obavještajnih priprema Srbije za agresiju i ostvarivanje zapadnih granica, kad tad. Ako se ne uspije agresijom, onda za stvaranje temelja za neke buduće pokušaje i prigode. I Pupovac je bio i jest na toj crti, počevši od međunarodne klevete tjekom same agresije o prekrštavanju 11 tisuća srpske djece, koja je bila tipičan primjer specijalnog rata i na to se nikako nije smio primjeniti oprost Republike Hrvatske, zatim obavještajne muljaže oko sudbine dr Šretera, pa do današnjega dana. On radi svoj posao, zato se on nema od čega ograđivati, niti mu to pada na pamet. a izraz je slabosti to od njega očekivati. Takve treba politički spriječiti, a ne očekivati objašanjenja od njih.

Rekli ste da je Srbija toliko “u kaljuži, da se, s jedne strane, možemo sažaliti i moliti se za nju”, ali i da se teže moliti za kreatore naših hrvatskih društvenih i državnih pravila, normi i državno zapriječenih standarda, po kojima se odvija društveni život u Hrvatskoj. Još ste rekli da oni potpuno omogućuju prijenos srpske političke i društvene bolesti u Hrvatsku…?

Srbija je realno danas civilizacijska rupa, crna mrlja na bitnom dijelu Europe i na moralu Europe, dokazani i presuđeni razbojnik, koji još nije u zatvoru ili uništen samo zbog toga što dio zapadnih političkih elita prije svega, nastoji iskoristiti tu barbarsku državnu narav za ostvarivanje svojih interesa. I, naravno, samo zato što Republika Hrvatska nikada nije oštro, jasno i ozbiljno zatražila od svojih saveznika poštivanje temeljnih međunarodno-pravnih normi. Primjerice, stalni kazneni međunarodni sud u Haagu, ICJ, je u obrazloženju presude u predmetu Hrvatska protiv Srbije za genocid, jasno potvrdio da je Srbija pokušala nasilno proširiti svoj državni teritorij na račun Hrvatske služeći se pri tome radnjama eksplicitnog genocidnog sadržaja. Republika Hrvatska već tri godine ima tu presudu i nije baš ništa po tom pitanju uradila, a svakodnevno se naša državna politika pravda pred sve oštrijim i bezobraznijim srpskim krivotvorinama i dokazuje da –mi nismo zločinci.

Da, ali i u Hrvatskoj gotovo kompletno antifa civilno društvo, zatim zabrinjavajući broj intelektualaca i sveučilišnih profesora s državnih sveučilišta, kao Klasić nedavno na RTS-u, praktično zastupa te srpske teze o hrvatskom zločinu?

To je naš ključni problem. Na stalne i sve oštrije srpske nasrtaje, kako iz Srbije, tako i iz Hrvatske putem SNV-a, tzv. antifa civilnih udruga, u biti sve od reda agentura s opasnom paraobavještajnom pozadinom i čitavoga spektra parapolitičkih i političkih skupina, te što je iznimno tragično, kako ste rekli, s hrvatskih državnih sveučilišta i institucija, koje Hrvatska sve više podupire što su bezobrazniji, država reagira tako da ih zakonski štiti i golemim sredstvima podmićuje ne bi li jednom prestali. A zašto bi zločinac prestao raditi zlo ako ga se moljaka ili podmićuje? On će samo povećavati zahtjeve i raditi sve brutalnije zlo. U takvim okolnostima ni jedna zemlja na svijetu ne može napredovati, zato ljudi bježe iz Hrvatske. Sve, baš sve što sam naveo potiče službena državna politika i formalni državni poredak.
Neki izbjegavaju pitanje ratne odštete pravdajući to time da bi Srbija bankrotirala, da ne bi mogla platiti i da bi došlo do velike međunarodne neravnoteže u tom dijelu svijeta?

Čuo sam više puta taj „argument“. Navodno ga se adresira na neslužbeno mišljenje kancelarke Merkel. Plaćanje odštete treba prije svega biti pedagoško odgojni čin generacijama Srba, otprilike vremenski onoliko koliko je trajalo trovanje toga naroda protiv hrvatskog naroda. Neka plaćaju dvjesta, trista godina, pa neka nekada u dalekoj budućnosti svaki rođeni Srbin zna u prvom razredu pučke škole da je njegova država nekada napravila strašna zla i da to više ne valja činiti, niti dopustiti zlim ljudima i politikama preuzimanje države. To je smisao odštete, iako ni materijalnu komponentu ne smijemo zanemariti, jer je golema. To su razlozi zbog kojih je nužno potrebno, radi opstanka hrvatske državnosti i prije svega naroda, radikalno promjeniti temeljne pretpostavke državno-političkog poretka i uvesti suvereniste u upravljanje državom, jer je očito da ove političke garniture to jednostavno – neće. Zato sam rekao da se za njih teže moliti.

Golemi broj Hrvata izvan Hrvatske bio izložen izrazito opasnom i pogubnom režimu, s oduzimanjem svih temeljnih ljudskih prava tijekom više od pedeset godina

Nedavno ste izjavili kako je hrvatski izborni sustav, prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, nezakonit. Možete li to pojasniti i dati svoje mišljenje u kontekstu aktualne rezolucije Europskog parlamenta o obaveznom uvođenju dopisnog i elektronskog glasovanja na europarlamentarnim izborima?

Rezolucija europskog parlamenta je jako povezana s uporištem moje tvrdnje o nezakonitosti hrvatskog izbornog sustava prema praksi suda u Strasbourgu. Europski parlament je prinudno reagirao na taj način, prisiljen nizom već starih presuda suda za ljudska prava u Strasbourgu, koje je profesor emeritus s elitnog francuskog pravnog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara, inače Hrvat, objavio još nazad deset godina u svojim znanstvenim radovima u sklopu francusko-hrvatskih upravno-pravnih dana na splitskom Pravnom fakultetu. Sud za ljudska prava je tragom više tužbi, u slučajevima državljana Velike Britanije, Grčke, Mađarske prije Orbana, Moldave, Italije protiv matičnih država, koje im nisu omogućavale ostvarivanje izbornoga prava zbog prebivališta u inozemstvu, presudio u korist tih ljudi, a protiv država, te prisilio te države da u svojim izbornim sustavima imaju omogućiti potpuno jednako pravo svakome državljaninu na izbor državnih politika i predstavnika, bez obzira gdje živi. I to se odnosi na opće izborno pravo kao temeljno ljudsko pravo, dakle ne samo na izbore za Europski parlament, jer političko i izborno pravo nije selektivno, niti se može tako primjenjivati. Ili ga ima, ili ga nema i to dostupnog svakom državljaninu.

Kako je moguće da se ranije u Hrvatskoj, koja je jako izložena upravo tom problemu zbog brojnoga iseljeništva, o tome nije ozbiljno razgovaralo i mjenjao sustav?

Moram uz to vaše pitanje naglasiti još jedan iznimno važan detalj iz sudske prakse suda u Strasbourgu koju je minuciozno i vrhunski analizirao profesor Gjidara. Profesor Gjidara navodi da je sud u Strasbourgu posebno osjetljiv na prava tzv.ranjivih skupina. Nije li presuda u Münchenu protiv Perkovića i Mustaća, zapravo presuda jednome zločinačkome režimu, i, nije li to sudski dokaz da je golemi broj Hrvata izvan Hrvatske bio izložen izrazito opasnom i pogubnom režimu, s oduzimanjem svih temeljnih ljudskih prava tjekom više od pedeset godina?

Zanimljiva teza?
Da. S vrlo jakim uporištem upravo u sudskoj praksi. Iznimno bi lako bilo dokazati da je prema državnim statistikama preko tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske ranjiva skupina, kojoj su uskraćena elementarna ljudska i politička prava, pa bi i to bilo snažno uporište, ako već država u Hrvatskoj ne želi, što je samo po sebi tragično i diskvalificirajuće za našu aktualnu državnu vlast i poredak, sudski natjerati režim za primjenu načela jedan državljanin, jedan glas – isti efekti, u izbornome sustavu.

Zašto ranije nismo reagirali na te činjenice? Zbog neznanja?
Da odmah račistimo stvari, ne radi se o neznanju. Neznanja može biti u najširim narodnim krugovima, jer je prirodno da ljudi ne znaju te stvari, ako mediji i politike o tome neće javno govoriti, ali o tome je šutjela i praktično kompletna akademska zajednice, a svi vodeći ustavni stručnjaci, profesori prava i politologije su praktično redovito sudjelovali na danima profesora Gjidare u Splitu svake godine i šutjeli su ili neiskazivali bilo kakav interes,kao i svi, baš svi političari. Pa i zagovornici aktualne referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava. Primjerice, profesor Podolnjak je redoviti sudionik tih znanstvenih skupova u Splitu. To je već uznemirujući znak, koji ukazuje na vrlo opasne namjere poretka i kompletne društvene vrhuške, bila na vlasti, bila u oporbi.

Što je krajnja svrha dopisnog i elektronskog glasovanja?

Smisao toga je postići ustavne i zakonske pretpostavke da vi u Njemačkoj, Hrvati u Argentini, Americi, Australiji, te u BiH, imate ista prava kao i ja u Zagrebu i da ih možete u potpunosti iskoristiti s jednakim efektima na izbor svakoga političkog predstavnika u oblasti nacionalnih politika. Inače dopisno i elektronsko glasovanje ništa ne vrijedi. Što će vam elektornika ako ju ne možete koristiti da bi ostvarili neki cilj? To pravo se ne može iskoristiti s listom za tzv.dijasporu, bez obzira biralo se s nje tri ili pedeset zastupnika, jer je to načelna getoizacija jednih naspram drugih hrvatskih državljana i poticanje ustavne nejednakosti, što je opet u suprotnosti s temeljnim vrjednotama hrvatskoga ustava. To je suprotno temeljnim konvencijama UN-a i Vijeća Europe o ljudskim pravima. Govorim o upravljanju nacionalnom državom, kojom se upravlja samo na tri načina i na tri institucionalna mjesta- predsjednik Republike, Sabor i vlada, te Europski parlament i Europska komisija za dio nadležnosti Europske unije u zajednici država. Specifična prava se ostvaruju na županijskim, gradskim i općinskim izborima, a tu se primjenjuje načelo građanskog prava vezano za prebivalište, jer se tu ne uređuju nacionalna pitanja, nego komunalna. I tu vi izvan Hrvatske ne trebate, niti možete sudjelovati na izborima.

Kako osigurati da svi državljani izlaze na izbore i odakle jamstvo da se neće ponoviti slični rezultati čak i u tom slučaju, kakve imamo danas?
Mi se ne trebamo bojati odluke svoga naroda, niti itko smije u ime njega odlučivati. Kakva god bude. Ali, da bi to bila valjana odluka, imate pravo, potrebno je osigurati visoku izlaznost i relevantnu izbornu odluku, utemeljnu na punoj informaciji, poštenoj i nemanipulativnoj, za što su, uz poštena i jednostavna pravila, nužni zdravi i pošteni mediji, koji su danas u hrvatskoj značajno lošiji čak i od ovakve državne politike. Prvenstveno HRT, koga je nemoguće popraviti, pa je nužan ciljano izazvani proces likvidacije, te stvaranje nove, zdrave i lustrirane nacionalne medijske kuće. S obzirom da je hrvatski narod realno civilizacijski kasnio s razvojem svoje državotvorne kulture, jer je uništavan svim sredstvima i nasiljem antihrvatskih režima, ja sam zagovornik obaveznoga izlaska na izbore, kakav primjerice imaju Australija ili Belgija.

Nije li nužno onda primjeniti iskustva tih razvijenijih država?

Iskustva i znanja o razvoju sustava da, ali samih modela ne. Svaka država mora osmisliti izborni sustav kakav je njoj, s obzirom na realno stanje državnosti, potreban radi razvoja nacionalne državnosti, pa je jako teško i besmisleno primjenjivati recimo njemačka rješenja apologetski na Hrvatsku. Financiramo sveučilišta da bi nam dali znanje, a ne da se zovu sveučilišta ili da kao danas njihovi uposlenici služe na hrvatski račun svakome, izuzev hrvatskom narodu. Njemačka i hrvatska država nisu ni iz bliza u istom stanju, niti su im prioriteti isti, pa je nemoguće efikasno primjeniti iste modele. Čak ono što Nijemcima može u ovom trenutku biti korisno, može u Hrvatskoj izazvati posve negativne efekte. Bitno je u suvremenoj Europi poštivati temeljna ljudska prava, a nema sigurnijega modela za poštivanje tih prava, od toga da svi državljani – imaju mogućnost na potpuno jednak način ostvariti svoje temeljno političko pravo – izborno pravo. Tu prestaju sve priče o Srbima, Bošnjacima, manjinama, dijaspori, o bilo čemu. I tu nestaje političkog srpstva iz Hrvatske.

Fenix Magazin/ Marijana Dokoza

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marin Sopta: Ne postoji volja za povratak hrvatskih iseljenika

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića sa Marinom Soptom, hrvatskim publicistom i bivšim emigrantom    

Marin Sopta rođen je u Širokom Brijegu (BiH), a godinama je živio i radio u Kanadi, gdje se nakon školovanja i politički angažirao u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. U vrijeme komunizma, organizirao je uz ostalo i nekoliko uspješnih  protujugoslavenskih demonstracija diljem Sjeverne Amerike, poglavito protiv zatvaranja hrvatskih intelektualaca dr. Franje Tuđmana i dr. Marka Veselice.

Nakon povratka u Hrvatsku i dalje se nastavio baviti hrvatskim iseljeništvom. Bio je državni tajnik Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove, dok je danas  ravnatelj Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu.

Organizirao je više uspješnih konferencija na temu hrvatskog iseljeništva te objavio nekoliko knjiga.

Kad smo ga pitali, kad bi trebao opisati  sebe i svoj rad, što bi ukratko rekao, ili istaknuo, tko je on zapravo? – odgovorio je:

Veoma je nezahvalno govoriti o sebi i svom radu. Mišljenja sam da rad i rezultati najbolje govore o svakom pojedincu pa tako i o meni. No, ako već moram odgovoriti na vaše pitanje ja bi to odgovorio s jednom riječju. Ja sam rodoljub, koji je bio emigrant u Kanadi a nažalost često puta se osjećam kao emigrant u vlastitoj domovini. Da budem blaži, kao radnik na privremenom radu.

Dugo ste živjeli i radili u Kanadi. Zbog čega je ta zemlja san i mnogim današnjim Hrvatima?

I pored činjenice da se Kanada u zadnjih dvadeset i nešto godina od kada sam je napustio drastično promijenila, ona je po mom mišljenju i dan danas najbolja zemlja na svijetu za novo pridošle useljenike. Veoma bogata zemlja koja pripada klubu G7 to jest klubu sedam gospodarski naj razvijenih država svijeta. Zemlja koja se ponosi svojom službenom politikom multikulturalizma koja potiče i pomaže  pripadnike mnogobrojnih etničkih zajednica da propagiraju svoj jezik i kulturu, kao i svoju povijest i etničke običaje. Kanađani vole reći da njihova zemlja vodi politiku otvorenih granica koja omogućava lako useljavanje u zemlju. Međutim stvarnost je nešto drukčija, jer postoji  point sistem, to jest sistem bodovanja na osnovu kojeg se donosi odluka o davanju ulazne vize a kasnije i državljanstva. To je zemlja visokog stupnja tolerancije prema svojim građanima bez obzira na razlike na porijeklo, vjeru ili pak boju kože. Uz to ona je kao što sam već spomenuo zemlja blagostanja.

Što je Vas osobno odvelo u ovu državu, zbog čega ste napustili Jugoslaviju?

Glavni razlog mog odlaska u Kanadu bio je iz ekonomskih razloga. Po završetku gimnazije u Širokom Brijegu nisam vidio nikakvu mogućnost da nastavim studije. Uvjet da dobijem stipendiju za studiranje u Zagrebu je bio da se učlanim u partiju što nije dolazilo u obzir zbog mog kućnog odgoja. Moja samohrana majka koja je radila u školskoj kuhinji i čistila školske učionice  i ja, donijeli smo odluku da se odselimo u Kanadu gdje je živio njezin brat,  koji je bio politički emigrant. Samo  dan poslije dobivanje diplome završene velike mature napustili smo Široki Brijeg i prvo otišli u Stuttgart gdje je živjela i radila mamina sestra a odatle u Kanadu.

Zašto danas, prije svega, mladi,“bježe“ iz Hrvatske?

Čvrsto sam uvjeren da glavni razlog masovnog iseljavanja Hrvata u zadnjih nekoliko godina leži u njihovu uvjerenju da za njih u našoj zemlji nema nikakve budućnosti. Rekao bih da su većina njih napustili Hrvatsku duboko razočarani i ogorčeni s prilikama koje vladaju u Hrvatskoj. Po mom mišljenju u našem društvu došlo je do ozbiljne moralne krize u kojoj su izgubljeni svi kriteriji. Sljepilo koje vlada zbog uskih ideoloških, stranačkih a naročito osobnih interesa nas sputava da se trgnemo iz ružnog sna i prihvatimo rada u rješavanju gorućih pitanja,  kojima je suočeno naše društvo. Pod tim u prvom redu mislim na borbu protiv korupcije, nepotizma a  iznad svega kako pronaći rješenje da se zaustavi iseljavanje koje je zahvatilo velikog maha.  Prateći to masovno iseljavanje Hrvata svatko od nas kome je stalo do ove zemlje mora se zapitati odakle takva ravnodušnost kod pripadnika naše političke i gospodarske elite i zašto ne poduzimaju neke konkretne mjere da se zaustavi iseljavanje. Zar nije apsurd da u Saboru nemamo rasprava u vezi tog nastalog problema. Zar Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i druge slične ustanove kao i ne vladine udruge nisu pozvane da organiziraju javne rasprave u vezi toga. Ja ne vjerujem u nikakve zavjere i urote protiv Hrvatske, ali nekada imam osjećaj da neke mračne sile preko naših medija reklamiraju i potiču odlazak Hrvata van domovine.

Ipak, ima li, i kakvu, po Vama, Hrvatska budućnost?

Sigurno da ima. Ako smo se kroz stoljeća oduprli stranim osvajačima, ako smo u Domovinskom ratu  uspjeli protiv volje i podrške međunarodne zajednice  pobijediti tzv. jugoslavensku narodnu armiju, veliko srpske agresore i uspostaviti demokratsku i suverenu Republiku Hrvatsku onda naša domovina ima budućnost. Ako se ima u vidu da smo mi kroz zadnjih trideset godina prošli kroz procese i promjene za koje je mnogim narodima trebalo sto i više godina onda mi ta spoznaja ulijeva  snagu i vjeru u bolju budućnost Hrvatske. Srušili smo jednu državu, promijenili ideološki i državni sustav, odbacili smo državno vlasništvo i  prihvatili smo privatno. I to uz sve probleme s kojima smo bili suočeni u demokratskoj Hrvatskoj, pogledajte koliko se toga napravilo i izgradilo u domovini. Auto put Zagreb – Split , izgradnja Pelješkog mosta, usporedite naše gradove u cijeloj Hrvatskoj ne samo Zagreb, Split, Zadar, Šibenik nego i druge manje gradove kakvi su bili 1990., a kavi su sada. Kada govorim i navodim ove pozitivne primjere, ne zatvaram oči  i vidim sve ono što je negativno u našem društvu. Ratne štete koje je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu iznose oko 150 milijardi kuna što otprilike iznosi naš današnji inozemni dug. U vrijeme Domovinskog rata Hrvatska je pružila utočište preko 600 tisuća ratnih izbjeglica . Sve njih trebalo je  smjestiti i hraniti. Zamislite da su naši susjedi Slovenija, Srbija, ili pak Slovačka, Češka, Mađarska i neke druge države veličine Hrvatske  bile suočeni s takvim izazovima. Zato me naročito iritiraju razmišljanja i komentari nekih naših novinara i komentatora kada konstantno s vremena na vrijeme zanemaruju te činjenice. Da vas podsjetim na riječi prvoga predsjednika Dr. Franje Tuđmana koji je otprilike rekao, da o nama samima ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati. Prema tome, na nama je svima da prestanemo stalno kritizirati i plakati na negativne pojave u našemu društvu, nego svi moramo biti aktivniji i doprinijeti pozitivnim promjenama. Po mom skromnom mišljenju u prvom redu treba  promijeniti naš izborni zakon. Notorna je činjenica da u  radu naših političkih stranaka nema dovoljno demokracije, demokratske rasprave. Sva vlast je skoncentrirana u predsjedniku ili predsjednici stranke i veoma uskog kruga osoba koje ih okružuju. Bilo kakva kritika ili neslaganje s predsjednikom/com stranke svakom članu prijeti opasnost o isključivanju. Pomanjkanje političke kulture, kulture dijaloga i uvažavanja suprotnog mišljenja, strah iznošenja drukčijeg mišljenja od velikog vođe je štetno za svaku stranku i općenito za društvo. Mora se zahtijevati veća odgovornost od naših saborskih zastupnika. Sjećate se predizbornih obećanja gosp. Stipe Mesića koji je obećao povratak osam milijardi dolara iz stranih banaka. Postavlja se pitanje zašto Ivica Račan nakon formiranja vlade nije pokrenuo istragu o privatizaciji itd. Direktni tv prijenosi iz polupraznog  ili skoro praznog Sabora užasno djeluje na ljude. Zar nije onda bolje ne prenositi te sjednice. Odnos prema hrvatskom iseljeništvu se mora promijeniti ako želimo bolju budućnost. Zar nije apsurd da hrvatski iseljenici koji samo godišnje u novčanim doznakama šalju u domovinu dvije milijarde i tristo milijuna eura ne mogu u mnogim državama svijeta glasati za Sabor. Nisu dovoljno, a rekao bih u ovom trenutku nikako zastupljeni a manjine imaju osam predstavnika od kojih je jedan još 1994. godine bio pripadnik tav. Jugoslavenske narodne armije. Moramo osmisliti strategije razvoja u mnogim područjima koje će nam dati sliku kakva će Hrvatska biti za dvadeset, trideset godina. Da li mi to sada imamo, ja ne znam.

Na koje ste se sve načine u Kanadi borili za slobodu Hrvatske?

U prvom redu, borili smo se za očuvanje hrvatskog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta. Nastojali smo kroz raznovrsne aktivnosti propagirati hrvatsko ime u Kanadi i pravo hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj sudbini, to jest da živi u vlastitoj demokratskoj državi. To uopće nije bio lagan posao iz više razloga. U prvom redu svi hrvatski aktivisti su radili volonterski, nošeni rodoljubnim osjećajima i ljubavi prema domovini. U drugom redu ogromna većina Kanađana anglosaksonskog, frankopanskog porijekla nisu znali tko su i što hoće Hrvati. Za njih je Jugoslavija bila drukčija od ostalih komunističkih država Istočne Evrope, bila je to zemlja s humanim licem komunizma. Naime, zbog održavanja dobrih diplomatskih odnosa Kanade i Jugoslavije, kanadske su se vlasti često našle na udaru jugoslavenskih vlasti, odnosno njihovih ambasadora. Na primjer, prilikom održavanja nogometnih utakmica Toronto Croatia s prvoligaškim klubovima iz Portugala, Italije ili nekih drugih zemalja prije početka se svirala hrvatska i portugalska ili neka druga himna. Dan nakon završetka tih utakmica, jugoslavenski ambasador i njihovo ministarstvo vanjskih poslova odmah bi poslali protestnu notu kanadskim vlastima. Najsmješnije situacije na relaciji hrvatskih zajednica i kanadskih vlasti s jedne strane i jugoslavenskog ambasadora s druge, dešavale su se svaka godine prigodom proslave 10. travnja koji smo mi slavili kao Dan hrvatske državnosti. Zbog dobrih veza između hrvatskih zajednica i gradonačelnika kanadskih gradova kao i ministara na saveznom nivou, na jarbolima ispred  mnogih gradskih vijećnicama bila bi izvješena hrvatska zastava. Na svečanim večerama često su gosti bili gradonačelnici, ministri provincijskih vlada i savezi ministra koji bi u svojim pozdravnim govorima isticali pravo hrvatskog narod na svoju slobodu. To bi izazvalo bijesnu reakciju jugoslavenskog ambasadora i optužbe na račun  kanadskih  vlasti da podržavaju hrvatske stranke koje se bave terorizmom protiv Jugoslavije i koje simpatiziraju fašizam. Često bi ovo osvanulo na stranicama kanadskog tiska što je nama davalo zadovoljstvo. Uspjeli smo uspostaviti katedru za hrvatski jezik i kulturu  na kanadskom sveučilištu što je bio veliki uspjeh, jer  svugdje u svijetu samo se priznavao srpsko – hrvatski jezik. Svakako kroz veliki broj političkih stranaka i pokreta nastojali smo na različite načine upoznati i širiti istinu o položaju Hrvata u domovini. Mogle bi se napisati knjige i knjige o djelovanju i radu hrvatske političke emigracije . Sportski uspjeh nogometnog kluba Croatia koje je osim titula prvaka Nogometne lige provincije Ontario  i apsolutnog prvaka Kanade, osvojila titulu prvaka profesionalne  Sjeverno američke nogometne lige imala je velikog odjeka ne samo u Sjevernoj Americi nego u sportskom svijetu širom svijeta. Najpoznatije sportske novine i magazin, poput Sports Ilustrated pisale su o našem uspjehu a da nisu nikada prije čuli niti znali da na zemaljskoj kugli postoji jedna država Hrvatska koja je domovina Hrvata. Između ostaloga mi smo na York sveučilištu u Torontu organizirali tri međunarodna simpozija na kojima se raspravljalo o nacionalizmu i kulturi  Hrvata u 19. i 20. stoljeću . Tema jednog od ta tri simpozija bila je Jugoslavija poslije Tita, Na tim simpozijima sudjelovali su najugledniji svjetski  stručnjaci, novinari i znanstvenici po pitanju Istočne Evrope, bivšeg SSSR i Jugoslavije. U tim prigodama na sveučilištima  su gostovali grof,. Nikolaj Tolstoj, Carl Gustav Strom, Pedro Ramet, sada poznatija pod imenom Sabrina Remet, George Schepfelin s Economic škole iz Londona, prof. Bogdan Radica, prof. Jere Jareb, prof Mate Meštrović i mnogi drugi. Bilo je to 80- tih godina prošlog stoljeća. Reakcija jugoslavenskih vlasti bila je toliko primitivna da su na sveučilištu bili šokirani. Naime na rektora sveučilišta pravljen je toliki pritisak, čak i od strane Ministarstva vanjskih poslova Kanade koje je dobilo protestnu notu iz Beograda i jugoslavenskog ambasadora koji su htjeli zabranu održavanja simpozija. Ovakvi potezi od jugoslavenske strane su toliko razbjesnili rektora York sveučilišta da je on poklopio telefonsku slušalicu  svom sugovorniku iz Ministarstva vanjskih poslova s porukom da Kanada nije Jugoslavija, da partija i komunisti ne mogu zabraniti slobodu govora. Svakako valja spomenuti i rad  političkih organizacija  koje su  slale Memorandume na svjetske vlade i razne ustanove. U njima se nastojalo na jedan objektivan način s argumentima na visokoj razini dati prikaz stanja u Jugoslaviji i položaju Hrvata u toj propaloj državi. Radikalniji Hrvati su organizirali atentate i napade na jugoslavenske diplomate i njihove konzulate kako bi ukazali na težak položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji

Kažu da je tamo dosta jaka i srpska zajednica…

Ja bih rekao da je to više mit nego stvarnost. Mi Hrvati između ostaloga volimo vjerovati da je cijeli svijet protiv nas, da postoje crna moćna tajna društva i organizacije  koje su protiv nas i s kojima Srbi imaju izvrsne odnose.  Snaga Srba u Kanadi kao i SAD  bila je  u tome što su njihove četničke organizacije bile tretirane i priznate kao veliki  protivnici komunizma i fašizma. Također većina njihovih organizacija i pokreta nisu bili protiv bilo kakve Jugoslavije, mnoge od njih su otvoreno propagirali  ideju demokratske Jugoslavije. Inače što se tiče odnosa između nas i srpske zajednice oni uopće nisu postojali. Svaka zajednica živjela je svojim životom i u većini slučajeva u različitim dijelovima grada. Osim nogometnih utakmica između hrvatskih i srpskih klubova  na  kojima bi redovito dolazilo da navijačkih nereda . nije bilo nikakvih drugih dodira između nas i srpske  zajednice.

Kako Kanađani gledaju na svoje ratnike, tim prije što se u Hrvatskoj ti ljudi sve više pomalo „zaboravljaju“?

Kanada nema moćnu vojsku iz jednostavnog razloga što njoj ne prijeti nikakva opasnost od vanjskog neprijatelja što je izvrsna državna strategija. Naime, ako netko napadne Kanadu, napao je i SAD. Imajući ovo u vidu kanađani su veoma ponosni na svoju vojsku koja veoma aktivno učestvuje u raznim mirovnim misijama širom svijeta.  Oni su ovakvom strategijom i politikom uspjeli stvoriti veliku međunarodnu reputaciju  i iznad svega su uspjeli  razviti jaku vojnu industriju. Do reputacije i imagea kanadske  vojske država i te kako vodi računa. Najbolji primjer za to je slučaj general Mckenzija koji je bio ozbiljan kandidat da postane lider Liberalne stranke i Prime minister. Ali je zbog njegovog nedoličnog ponašanja u Bosni i Hercegovini bio osramoćen u javnosti,  Sudjelovanja kanadske vojske u operaciji Maslenički most u njihovoj javnosti bilo je tretirano i predstavljano kao najveća bitka kanadske vojske poslije drugog svjetskog rata. Zbog toga su mnogi kanadski vojnici dobili velika vojna odličja., čak je i objavljena i knjiga. Ovaj i slični primjeri na najbolji način potvrđuju kako je promiđba veoma važna.

Zbog čega se, po Vama, Hrvati koji žive u inozemstvu, gotovo na svim kontinentima, ne vraćaju u Domovinu?

Za to postoje mnogi što objektivi ali nažalost i negativni razlozi. U prvom redu ako gledamo iz perspektive hrvatskog iseljenika, mnogima od njih preostalo je nekoliko godina do mirovine. Mnogi od njih naročito koji su otišli iz domovine prije dvadeset, trideset ili više godina imaju svoje obitelji, stekli su određenu imovinu i nekretnine, imaju svoje biznise tako da odluka nije jednostavna, i ne ovisi samo o jednoj obitelji. Negativna iskustva velikog broja hrvatskih iseljenika koja su doživjeli i bili izloženi naročito  od strane naše birokracije u poslovanju negativno je odjeknulo među hrvatskim iseljenicima. Kada poznati hrvatski iseljenik gosp. Ilija Letica iz Detroita pokaže interes i želju da kupi Plivu , onda domaći mešetari dignu galamu kako Pliva predstavlja državno blago i da ona nije za prodaju. Inače gosp. Letica i njegova kćer koja je trebala postati prva hrvatska veleposlanica u SAD, su kroz svoje osobne veze i kontakte u Republikanskoj stranci mnogo učinili za Hrvatsku. Imate slučaj drugog bogatog  hrvatskog iseljenika gosp. Steve Bubala iz Kalifornije. On je na javnom natječaju za Belje dao najbolju ponudu i pobijedio. No pod čudnim okolnostima naša vlada je promijenila odluku i Belje prodala bolje rečeno dala Agrokoru. Znamo kako je to završilo. Mogao bih iznijeti još sličnih primjera iz današnjeg vremena ali ovaj razgovor mi to zbog ograničenog vremena ne dozvoljava. Normalno da su ovi slučajevi negativno odjeknuli u redovima hrvatskog iseljeništva, i pokrenuli lavinu pitanja. Ako gg. Letica i Bubalo nisu uspjeli kako ćemo onda mi?!  Na kraju moramo biti iskreni sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici naročito oni s većim kapitalom nisu bili tretirani ravnopravno u procesu privatizacije. Nažalost, to je tako, zato postoje mnogi primjeri  u kojima su hrvatski iseljenici bili prevareni. Od prvog dana uspostave Republike Hrvatske postoji veoma moćni politički i gospodarski lobi koji što zbog ideoloških razloga ili bolje rečeno  da sačuva svoj politički i gospodarski utjecaj u društvu  na svaki način sprječavao je masovniji povratak hrvatskih iseljenika. Nažalost naša državna vlast osim razdoblja za vrijeme predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška konstanto vodi anti iseljeničku politiku. Da se to promijeni treba osmisliti državnu strategiju prema iseljenicima koja odgovara duhu vremena i prilika  u kojem živimo.

Ja bih volio upoznati barem jednog člana vlade Republike Hrvatske koji iskreno vjeruje u mogućnost povratka hrvatskih iseljenika. Nažalost u našoj domovini ne postoji politička volja za povratak hrvatskih iseljenika. Treba se nadati da će se to tokom vremena promijeniti i od toga cilja ne smijemo odustati.

Nego, g. Sopta, koliko je Hrvatska poznata u svijetu? I po čemu?

U prvom redu mi često sebi dajemo veći značaj nego što ga u stvarnosti imamo. Mi smo površinski  mala zemlja i s malim brojem stanovnika , tako da u gospodarskom i političkom smislu mi smo beznačajni u svjetskoj areni. Nažalost, mnogi u svijetu za Hrvatsku su prvi put čuli za vrijeme Domovinskog rata. Po završetku rata uglavnom zahvaljujući našim sportašima kako u individualnom tako i ekipnom sportu Hrvatska je postala prepoznatljiva. Sportski uspjesi naše nogometne reprezentacije prvo u Francuskoj, kada smo osvojili  treće mjesto, a naročito uspjeh od prošlog ljeta u Rusiji bila je velika reklama našoj zemlji. Ja mislim da mi uopće nismo svjesni toga uspjeha u svjetskim razmjerima. Nažalost mi nismo ili nismo znali u potpunosti iskoristiti njihov uspjeh. Uspjeh naše košarkaške  reprezentacije u Barceloni, ili pak rukometne, vaterpolo ili tenis  reprezentacije na svjetskim sportskim smotrama i olimpijskim igrama doprinijeli su da se čuje ime Hrvatske u svijetu. Svakako individualni uspjesi naših sportaša poput Goranaa Ivaniševića, Marina Ćilića ili pak Janice i Ivice Kostelića, Dražena Petrovića ,Tonija Kukoća i mnogih drugih doprinijeli su da se za ime Hrvatske čuje u svijetu.

Zbog čega ste se Vi odlučili vratiti u Hrvatsku?

Meni je bilo normalno da se nakon uspostave demokratske i neovisne Republike Hrvatske  s članovima  obitelji vratim u domovinu. Moj sam se ostvario, Radeći čitav svoj život u emigraciji na promociji hrvatskih nacionalnih interesa, logično je bilo da se vratim u domovinu. Da to nisam učinio izdao bi sam sebe i odbacio u blato sve ono što sam radio na hrvatskom polju.

Rođeni ste u srcu Herceg-Bosne. Je li bila dobra odluka da se ukine Republika Herceg – Bosne?

Kada svjedočimo što se dešava u Bosni i Hercegovini ovih dana onda svi oni koji su bili protiv uspostave Republike Herceg Bosne ili pak iskreno sumnjali u njezinu potrebu osnivanja, morali bi sada podržati  ideju ponovne obnove. Zar nije apsurd da predsjednik tzv. Republike Srpske gosp. Milorad Dodik se otvoreno bori da spriječi da Bosna i Hercegovina tuži Republiku Hrvatsku radi izgradnje Pelješkog mosta. Postavlja se pitanje na koje ne treba gubiti vrijeme što „predstavnik“ hrvatskog naroda u predsjedništvu Bosne i Hercegovine politički idiot i izdajica interesa hrvatskog naroda u toj državi radi. Zašto bivši predsjednik Republike Hrvatske gosp. Stjepan Mesić ne lobira kod svojih bošnjačkih  prijatelja te ih uvjeri  da sa ovakvim svojim ponašanjem štete u prvom redu interesima Bosne i Hercegovine.

Mislite da Hrvatska i BiH dovoljno surađuju, poglavito na gospodarskom planu?

I pored činjenice da Republika Hrvatska ima najbolju gospodarsku suradnju s BiH, moje skromno mišljenje ja da bi ta suradnja  trebala i mogla biti veća, u prvom redu s naše strane. Ono što smo mi, nadam se, naivno, a ne namjerno propustili u prošlosti i omogućili Slovencima  da investiraju i kupuju tvrtke u Bosni i Hercegovini mi bi to pod hitno trebali poboljšati. To jest Republika Hrvatska bi trebala ako već nije počela  više investirati u Bosnu i Hercegovinu, voditi jednu agresivniju politiku. To je u hrvatskim nacionalnim interesima. Najbolji primjer je slučaj mostarskog Aluminija, u kojem je zakazala i naša strana.

Koliko ste zadovoljni radom hrvatskog Sabora i njegovih zastupnika?

Bilo kakav komentar s moje strane bio bi suvišan ako se ima u vidu što se ovih dana dešava u redovima naše vlade. Da nije tragično, čovjek bi se smijao. Sjećate li se bivšeg sabornika uglednog kulturnog djelatnika gosp. Zlatka Viteza kada je rekao da mu Sabor liči na kokošinjac. Gledajući iz današnje perspektive izgleda da je u svom komentaru bio blag.

No, u hrvatskom Saboru Srbi imaju svoje (jake) zastupnike, a hrvatska dijaspora….

To je isto jedan od apsurda današnjeg stanja u Republici Hrvatskoj. Podržavati pripadnike manjinskih skupina, naročito  prava pripadnika srpske manjine, trebalo bi biti normalno. Pripadnici raznih manjina, naročito srpske, nemaju  nijedan ozbiljan razlog da se žale na svoj položaj u Republici Hrvatskoj. Zašto nitko ne napravi analizu i utvrdi njihovu zastupljenost recimo u Saboru, državnim, znanstvenim i kulturnim institucijama u našoj državi, Ogroman broj naših građana bio bi šokiran. Ponavljam svaki normalan građanin Republike Hrvatske mora braniti i podržavati interes pripadnika manjina, ali je apsurd da jedan član Sabora koji predstavlja nekoliko različitih manjina uključujući i židovsku je još 1994. godine bio pripadnik  tzv. jugoslavenske narodne armije! Pripadnici  hrvatske zajednice u jednoj multikulturnoj državi kao što je Kanada, morali su sami financirati izdavanje svojih novina, radio programa, kulturnih i folklornih društava . Financijska pomoć kanadske države bila je simbolična da ne kažem beznačajna. Za osnivanje katedre hrvatskog jezika i kulture na kanadskom sveučilištu mi smo morali skupiti jedan milion dolara. U odnosu na hrvatsko iseljeništvo mislim da pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj i općenito manjine imaju previše saborskih zastupnika. Mišljenja sam da bi se taj broj s osam trebao smanjiti na četiri i eventualno ih dati pripadnicima hrvatskog iseljeništva. Ne želim odlaziti u prošlost i govoriti o opće poznatim činjenicama u vezi doprinosa hrvatskih  iseljenika u Domovinskom ratu. Danas hrvatski iseljenici šalju 2 milijarde i 300 miliona eura samo u novčanim doznakama. Ako tome dodamo njihov doprinos u investicijama u hrvatsko gospodarstvo, naročito u različite vidove iseljeničkog turizma, onda mi govorimo o 4 do 5 posto  njihovog doprinosa ukupnom državnom proračunu. Na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji u Splitu koju je organizirala Udruga Centara za istraživanje hrvatskog iseljeništva, na čijem sam čelu, u prvom panelu sudjelovalo je nekoliko hrvatskih iseljenika, gospodarstvenika, čija ukupna imovina i investicije u Hrvatskoj iznose oko pet milijardi eura. Mogao bi navesti još veliki broj primjera o doprinosu hrvatskih iseljenika domovini. Umjesto da se srpski lideri  bore da se konačno uspostave škole u Vukovaru koje će pohađati svi učenici hrvatskog, srpskog ili bilo kojeg drugog porijekla, oni svjesno ili nesvjesno samo otežavaju svoj položaj. I pored činjenice da imam osjećaj da u Hrvatskoj imamo hrvatsko – srpsku koaliciju na vlasti, Srbi odnosno njihovi tzv. lideri moraju ako im je do interesa srpska manjinska zajednica u Republici Hrvatskoj shvatiti da su oni pripadnici jedne od manjinskih grupa u našoj državi. Mišljenja sam da bi u njihovu interesu trebali promovirati u državne, kulturne, znanstvene i druge institucije Srbe koji su u Domovinskom ratu branili svoju domovinu od velikosrpske agresije.

I još samo to: uskoro će i predsjednički izbori u Hrvatskoj. Hoćemo li dobiti predsjednika poput dr. Franje Tuđmana?

Nažalost nema šanse iz više razloga. U prvom redu svi dosadašnji kandidati kao i oni potencijalni nemaju intelektualni kapacitet a niti neke druge vrline koje je imao  dr. Franjo Tuđman. Na  dolazećim predsjedničkim izborima između ostaloga i vanjski faktori će imati važnu ulogu. No uvjeren sam da će ti izbori drastično promijeniti političku sliku Republike Hrvatske. Bez obzira što politička klima u zemlji je zabrinjavajuća, doživjet ćemo velike promjene – istaknuo je Marin Sopta.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Dr. sc. Ilija Protuđer: Naš hrvatski zatrovan je s 30.000 srbizama!

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s jezikoslovcem dr. sc. Ilijom Protuđerom

Dr. sc. Ilija Protuđer jezikoslovac je iz Splita. Objavio je 23 knjiga, 45 podsjetnika, 20 stručnih ili znanstvenih radova. Bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Grazu, u Austriji. Deset je godina bio mentor studentima filozofskog fakulteta iz Splita i Zagreba. Piše u novinama, nastupa na radiju i TV, zatim na Facebooku i dr. Protuđerovi se naslovi navode (citiraju) u našoj i svjetskoj literaturi. Cijeli staž predaje hrvatski jezik u OŠ i gimnaziji, a bio je i novinar HRT i Sl. Dalm. kao dopisnik s Lastova i suradnik iz Splita. S dr. sc. Ilijom Protuđerom za Hrvatski Tjednik, Davor Dijanović razgovarao je o hrvatskome jeziku i aktualnim jezičnim pitanjima:

Pred nekoliko mjeseci izjavili ste da hrvatski standardni jezik stalno kopni. Na što ste mislili? Kako se očituje to kopnjenje?

Nažalost, nastavlja se kopnjenje hrvatskoga standardnog jezika na što utječu mnoge okolnosti. Najveća je nebriga nas Hrvata jer mislimo da smo dobili državu, međunarodno smo priznati i ušli u EU i sl. pa da će se rashrvaćeni hrvatski jezik sam po sebi izgraditi i u konačnici mi njime pravilno govoriti. Drugo je nejedinstvo među nama jezikoslovcima i neučinkovitost mjerodavnih ustanova koje bi o tomu trebale najviše skrbiti: svi filozofski fakulteti, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, HAZU, Matica hrvatska, razni mediji, ozbiljne nakladničke kuće i dr.

Sljedeći razlog kopnjenju je nezaustavljiv prodor i uporaba tuđica na svim razinama, posebice anglizama. Kažu mi da u Ilici gotovo nema natpisa na hrvatskom jeziku, a takvo je stanje i u mene ovdje u Splitu. Ovomu treba dodati potpuno nezanimanje za učenje hrvatskoga standardnog ili književnoga jezika, bar trećine pučanstva, jer je riječ o hrvatskom jeziku; možda da je riječ o srpskom, učili bi ga. Teško je vjerovati da je to tako što kažem, ali ja to pratim, vidim i osjećam. Ima još puno razloga kopnjenju hrvatskoga jezika.

Po njemu si sve što jesi

U okviru globalizacijskih procesa svjedočimo sveopćoj navali engleskoga jezika. Mogu li se jezici s malim brojem govornika tome oduprijeti i kako?

Ne možemo jer ne želimo. Mnogi civilizirani narodi koji drže do sebe, najviše poštuju jezik, kao prvu i glavnu odrednicu identiteta. Uzmimo Francuze, iako im je svakim danom sve teže zbog puno došljaka i onih koji nisu francuskoga podrijetla, oni drže do jezika i imaju zakon o jeziku. Mi objeručke prihvaćamo tuđe riječi, posebice engleske. Mislimo da smo ”sveskiji i pametniji”! Nisam ja protiv učenja tuđih jezika, dapače, prihvaćam onu narodnu da čovjek vrijedi onoliko koliko znade jezika. Ali svoj jezik voli, štiti i uči jer po njemu si sve što jesi, reče naš pjesnik P. Preradović.

Znali ste upozoravati na srbizme u hrvatskome jeziku. Koliko ih još uvijek ima u hrvatskome jeziku?

Puno, zapravo previše. Još se službeno izdaje uvjerenje o nekažnjavanju umjesto potvrde, sva su nadležna ministarstva umjesto mjerodavna ili ovlaštena, i dalje dobivamo uputstva, umjesto uputa ili naputaka, a pozdrav dobro veče, umjesto dobra večer u gotovo je svih TV novinara i tako trideset tisuća srbizama, bolje reći nehrvatskih, nestandardnih riječi koje govorimo, a ne bismo ih trebali govoriti jer za njih imamo hrvatske istoznačnice, često dvije pa i tri riječi.

Ja ne mrzim nikoga i moja me kršćanska vjera uči opraštanju. Ali ono što su Srbi napravili hrvatskomu jeziku i narodu i još uvijek čine, to je neoprostivo. Nismo smjeli zagovarati sveslavensku ideju (panslavizam) za Gaja i ilirskoga pokreta, niti potpisati Bečki književni dogovor 1850, niti Novosadski dogovor 1954., niti što drugo. Zašto? Oni u današnjem vremenu globalizacije, europskog ujedinjenja i dalje govore da smo im mi ukrali i jezik i pravopis i da su još ”Srbi svi i svuda”. Prvi njihov pismeni čovjek je Dositej Obradović (1739. ili 1742. – 1811.) i Vuk S. Karadžić (1787. – 1864.) koji je većinu naučio od Hrvata i njihovih djela i puno toga preuzeo i prepisao, što je i logično. Od koga bi mogao? To je opće poznato.

Usporedbe radi, Hrvati imaju: Bašćansku ploču (oko 1100.), Vinodolski zakonik (1288.), Povaljsku listinu (1184.), Poljički statut (1444.), Zapis popa Martinca o bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493., Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.). U XVI. st. važno je spomenuti Vrančićev Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, zatim Menčetića, Držića, Marulića, Hektorovića, Zoranića i dr. U XVII. st. nastaje Kašićeva prva gramatika o hrvatskom jeziku, ali na latinskom, ili/te prijevod Biblije koji odmah nije objavljen, zatim Belestenčev i Habdelićev rječnik, jednako tako važno je istaknuti zasluge Vitezovića, Barakovića, Gundulića i dr. U XVIII. st., istaknut ću Belline zasluge, kao i Katančićeve, Grabovčeve, Miošićeve, Brezovačkog dok su XIX. i XX. st. puno poznatiji, a već sam ponešto ovdje rekao.

Jugoslavenski recidivi

Iako je hrvatski poseban jezik, od vremena do vremena javljaju se jezikoslovci poput Snježane Kordić koji promiču hrvatsko-srpski jezik. Tu je i tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku. Kako komentirate takve napade na hrvatski jezik? Jesu li oni recidiv neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata?

Pomislih da me pitate u svezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. To je drugi važan događaj, iza hrvatskoga proljeća, u okrutnom razdoblju od 1945. do 1990. Ona je utjecala i na sve ostalo, i na hrvatsko proljeće i na ustavne amandmane iz 1972. te Ustav iz 1974., i nije nevažan događaj kao što, nažalost, govore ovih dana neki hrvatski jezikoslovci.

Dobro ste rekli, ta tzv. Deklaracija o zajedničkom jeziku, sa Snježanom Kordić na čelu, višestruka je njezina sramota, najprije što su joj korijeni moji hercegovački, onda što je na papiru Hrvatica, i što je jedna od rijetkih koja stalno radi protiv svoga jezika i svoga naroda. To nema nigdje. Bilo je još tih jezikoslovaca, nažalost, poput pojedinih iz Splita ili iz Zagreba, ali su im se neki burno usprotivili, i ja osobno, pa su se sakrili u mišju rupu. Od tada ih nema. Ta njihova suluda ideja o jednom jeziku nije prošla ni u razdoblju Druge Jugoslavije, posebice ne će danas. Naravno, kako vi kažete, to su recidivi neprežaljenih jugoslavenskih geopolitičkih eksperimenata. Znate, mnogi od toga nikada ne će odustati. Ali uzalud im trud svirači.

Svojedobno ste govorili o memorandumskim idejama o jednome jeziku?

Sve ozbiljne, a to znači najviše srpske institucije, ne odustaju o toga da su svi štokavci Srbi i da svi govore srpskim jezikom. Kajkavci su, po njima, isto Srbi katoličke vjeroispovijesti, a jedino malo Hrvata ima po otocima i u malomu priobalnom dijelu. To nije, rekla-kazala. U svome velikom Rečniku srpskog jezika (Novi Sad, 2007.), koji je objavila Matica srpska, navedene su sve hrvatske riječi, jer je to, po njima, sve srpski jezik i riječi koje Srbi nikada nigdje nisu govorili. Evo nekih: vlak, uho, kruh, tisuća, suvremen, šutjeti, pričekati, počekati, minuta, tjedan, sav, svemir, akvatorij, novac i dr. Jedino nema brzoglasa za telefon jer su mislili da je to ustaška riječ, iako ju je Dragutin Parčić zapisao još 1901., ali imaju brzojav (znači telegraf) koja je nastala u približno istom razdoblju kad i telefon i po istom je načelu tvorena. Koje gluposti, ali je tako.

Ne odustaju ni od toga da su Hrvati Srbima ukrali jezik i pravopis pisan po fonološkomu načelu, iako ga je napisao Ivan Broz 1892. i ostao je do danas preko Boranićevih izdanja, izuzme li se razdoblje NDH-a kada se pisalo korijenskim pravopisom. Istina, sličan Brozovu pravopisu, napisao je Josip Partaš Pravopis jezika ilirskoga, 1850., ali na njega se ne pozivaju. Naglasit ću da je hrvatski morfonološki pravopis ili načelo pisanja (razumljivije korijenski), a srpski je fonološki. Istaknut ću da je i hrvatsko fonološko načelo jer su Hrvati u svojoj povijesti pisali fonološkim, samo na manjemu prostoru i u manjemu postotku. U Srba je Vukov (1787. – 1864.) pravopis prihvaćen tek tri godine nakon njegove smrti, a prvi mu je put posebno tiskan kad i Brozov 1892.

Imamo li u osnovnim i srednjim školama dovoljnu satnicu predmeta Hrvatskog jezika?

To je rastezljiva tema. Trebalo bi više, bar u nekim školama, Jednom se davno govorilo da se uvede na sve studije svih fakulteta jedan – prvi semestar hrvatskoga standardnog jezika, što bilo dobro, ali do toga nije došlo. To bi bilo (puno) korisnije jer čovjek drukčije shvaća važnost standardnoga jezika na prvoj godini studija nego prije. To znači da bi uspješnije savladao potpunu i točnu komunikaciju standardnim hrvatskim jezikom u svakomu poslu.

Hrvatski jezik kod novinara i političara

Kako ocjenjujete korištenje hrvatskog jezika kod novinara?

Mnogi za novinare kažu da su svestrane neznalice u svemu pa to vrijedi i za jezik. To je tako jer sam i sam novinar bar 30 godina. Malo je novinara koji prate jednu granu i tako nauče njezino stručno nazivlje – terminologiju, ali je stanje na terenu da većina novinara radi na više polja i nije lako naučiti sve hrvatske stilove: književno-umjetnički, publicistički, administrativni, znanstveni i razgovorni. Uz sve stilove najviše upada razgovorni stil sa svojim kolokvijalizmima, vulgarizmima i žargonizmima.

Svaki stil ima nekoliko podstilova i često su na granici između dvaju funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Esejistički podstil pripada književno-umjetničkome i publicističkome stilu.

Rekoh, novinari su jezične neznalice jer ih nikada nitko nije naučio pravilnome standardnom hrvatskom jeziku, bez obzira u kojoj su školi i gradu učili. Istina, rijetki su hrvatski profesori koji su smjeli i uspjeli naučiti svoje učenike pravilan hrvatski književni jezik.

Kakvo je pak stanje kod političara? Koliko su oni svjesni važnosti jezika za svaki narod? Govore li političari ispravan hrvatski jezik?

Ima političara koji se trude naučiti i govoriti standardnim hrvatskim jezikom, što je najnormalnije. Sjećam se Drage Krpine koji se trudio i naučio ga u najvećem postotku. Većina ih se ne trudi i ne žele. Nitko ih do sada nije naučio i nisu oni krivi zbog toga, ali jesu što sada ne uče.

Pravi i slobodni razvitak standardnoga jezika imamo tek 1990. Iako znademo da se hrvatski jezik standardizirao stoljećima, još od dubrovačkih pisaca, preko Marulićeva vremena, uradcima koje su napisali Kašić, Belostenec, Habdelić, Gundulić, zatim Miošić, Brezovački i dr., pod Gajevim utjecajem i utjecajem drugih iliraca, ali i ”nesretnih vukovaca” Broza, Ivekovića, Maretića i dr. koji su imali zasluge za stoljetnu hrvatsku standardizaciju. Međutim, uvijek je nad njima bio ”srpskohrvatski” mač, da ne kažem srpski.

Mrzitelji svega hrvatskoga

Često, među ostalim i putem Facebooka, dajete jezične savjete i upućujete na ispravnu uporabu riječi. Neki, međutim, u takvim savjetima kao i kod novotvorenica govore o jezičnom purizmu, a nerijetko svjedočimo i izrugivanjima novih riječi. Kako to komentirate?

Nije purizam stvarati, tvoriti, izmišljati i sl. dobre hrvatske zamjene za tuđice. Njima smeta sve hrvatsko! To su oni orjunaši, komunisti, mrzitelji svega hrvatskoga, jugonostalgičari i sl. Ove je godine nagrađena izvrsna, logična, značenjski razumljiva, tvorbeno dobro stvorena i sl. nova riječ zapozorje za beckstage, ili prije uspješnica za bestseler, ali njima smeta. S druge strane, dobra im je nakaradna skupina riječi za jedno značenje mašina za pranje veša (četiri riječi), dok im perilica ne valja, štoviše, tomu su se smijali, izrugivali, a da ne govorim za isto dobre riječi – tvorenice uspornik za ležeći policajac ili smećnjak za kontejner za smeće. U svakom se jeziku stvaraju, tvore ili izmišljaju zamjenske riječi za tuđice i to je svugdje normalna jezična pojava, jedino nije u nas Hrvata, ali samo za onu već spomenutu skupinu.

Dakle, vi ste dobro uočili to kao i ja da se neki izruguju, ali ja ne ću odustati, i dalje ću savjetovati jer svuda oko sebe na službenim mjestima, u glasilima i dr. slušam ili čitam nepravilan standardni hrvatski jezik i zato moram pisati i savjetovati svoj hrvatski narod, na čemu mi je većina zahvalna.

Institutski Pravopis daje prednost srpskoj inačici

Kako komentirate peripetije oko Hrvatskog pravopisa posljednjih sedam-osam godina?

Volio bih da me to niste pitali. Prvi puta javno govorim o Hrvatskom pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. pravopisŠutio sam zbog dobrog i poštenog čovjeka i pravog znanstvenika Željka Jozića, vjerujući da će iduća izdanja biti bolja, sustavnija, ”hrvatskija”, ali kako do toga nije došlo, sad moram reći svoje mišljenje nakon objavljivanja 2013. Prije toga, samo sljedeće. Nedavno je jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca rekao kako mi Hrvati imamo četiri pravopisa u uporabi i naveo ih: ”Babić-Finka-Mogušev (odnosno Babić-Mogušev), Anić-Silićev, Matičin i Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.” Nije naveo ”najhrvatskiji” koji je napisan prema naputcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to je Hrvatski školski pravopis Babić-Ham-Moguš, dva izdanja (2005. i 2008.) i za koje je MZOŠ izdalo preporuku za uporabu u OŠ i SŠ. Vidite, ni on ne zna ili ne želi znati. Svejedno.

Imati pet pravopisa suludo je. U ozbiljnoj državi i jeziku može postojati samo jedan pravopis. Može biti više gramatika, rječnika, jezičnih savjetnika, ali samo jedan pravopis! Za njega je to normalno stanje pa kaže da nema ”nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa”, jer imamo četiri. Istina, 2013. ministar Željko Jovanović u SDP-ovoj vladi nametnuo je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao službeni u osnovnim i srednjim školama i prema njemu su od tada pisani i školski udžbenici, ali se njega malo tko u praksi pridržava jer nije proizašao iz hrvatske tradicije i načina pravopisanja. Taj pravopis gotovo sve dopušta, vrlo malo propisuje; ako je tako, onda kao takav ne treba postojati. Može se i bez takvoga pravopisa. U tom Institutovu pravopisu, razlikama između hrvatskog i srpskoga načina pravopisanja dana je (gotovo isključiva) prednost srpskoj inačici, primjerice: neću (309. str.), nema hrvatskog načina pisanja ne ću … (Istina, na str. 121. u Napomeni ”Zbog tradicijskih razloga dopušteno je pisati i ne ću) – to se vrlo malo gleda jer svatko gleda u rječnik. Upravo bi tradicijski razlozi trebali presuditi i samo tako bi se trebalo pisati!

Ili izvadak, “preporučena rješenja” su izvadci, a “dopuštena rješenja” i izvaci (252. str.) ili zadatak, “preporučena rješenja” zadatci, a “dopuštena rješenja” i zadaci, što nije baš najgore (468. str.). To i drugo je loše, zbrka, zapravo užas. U tim i sličnim inačicama nema “preporučena i dopuštena rješenja”, tu treba biti jasan propis temeljen na hrvatskoj tradiciji! Dvojnost može biti dopuštena samo u iznimnim primjerima i u najmanjem postotku, a ne gotovo cijeli spomenuti pravopis ili u kojem već postotku jest? Zbog toga i niza drugih nehrvatskih tradicijskih načina pisanja nije u većini prihvaćen jer Hrvati u ovoj državi ne žele tuđinski pravopis.

Odmah se sjetim nametnutoga pravopisa i nije zločesta usporedba sa sljedećim, slijedi navod: ”Pravopis PRAVOPISNO UPUTSTVO za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. [»Prosvetni glasnik«, Beograd 1929] U svima se školama naše zemlje upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića… Ministar prosvete Bož. Ž. Maksimović s. r.”

Treba li nam Zakon o hrvatskom jeziku ili možda neka nova deklaracija kao što je bila ona iz 1967.?

Preduhitrili ste me, baš sam htio napisati i predložiti Zakon o hrvatskomu jeziku jer drukčije u mnogih Hrvata ne ide, a i zbog one trećine ili jamačno jedne četvrtine pučanstva koji jezik s pridjevom hrvatski ne žele! Jedino ih zakon može primorati, jer oni su naučili priznavati samo ”zakone komunističke partije”! Ova bi put morali poštovati i hrvatski zakon koji bi sadržavao i globe zbog nepoštovanja zakona o jeziku. Znam da će mnogi biti protiv, ali ću biti malo neskroman i zločest i reći da to ne razumiju. Za gotovo sve postoje zakoni. Zašto onda ne bi bio i za jezik? Uostalom, mnogi civilizirani europski narodi imaju zakon o jeziku. Nažalost, ima hrvatskih jezikoslovaca, među kojima ima i akademika, koji drže da ne treba zakon o jeziku i da je sve u redu. Podsjetit ću ih samo na već spomenutu Deklaraciju o zajedničkom jeziku koju je potpisalo tristotinjak hrvatskih pisaca, novinara, intelektualaca, znanstvenika… i to nije šačica kako ih naziva naš jezikoslovni akademik. Njih je znatno više, ali se nisu izjasnili ili nisu smjeli. Uvijek je bilo, ako ne će milom, hoće silom. Zbog blagog stajališta nekih hrvatskih jezikoslovaca i onih koji podmuklo rade protiv nestajanja hrvatskoga jezika, imamo stanje u hrvatskoj neovisnoj državi na standardološkoj razini slično onom iz 1990. Dapače, puno smo gori u mnogo čemu, primjerice u već rečenim uličnim natpisima na engleskom jeziku, zatim nazivima tvrtki i svekolikoj službenoj komunikaciji. Najprije treba vratiti Vijeće za normu hrvatskoga jezika ili slično tijelo koje su slijednici komunističke partije ukinuli. Onda usvojiti Zakon o jeziku.

Razgovarao: Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari