Pratite nas

Razgovor

Marko Ljubić: Samo zakonit izborni sustav može uništiti političko srpstvo i ostatke komunizma u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Srpsku političku paradigmu nije izumio Vučić, nije ni Milošević, nije ni Nedić ili Mihailović, niti dinastija Karađorđevića, niti su joj autori današnji ili prethodni patrijarsi SPC-a, a još manje su je utemeljili, kako se kod nas počesto predstavlja nekakvi Englezi ili Francuzi, ili danas Merkeličini Nijemci. Svi oni uzimaju ono što im se nudi po narodnoj – tko prvi curi, njegova je. Još ako je konkurentski „momak“ ,ili nasilno spriječen, ili – mutav, ništa lakše, za portal Fenix Magazin komentira Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnist i publicist, sve ove „igre“ srbijanskog predsjednika Vučića i njegov neprijateljski odnos prema Hrvatskoj.

– Pogrešno je svu pozornost usmjeravati na to što je bilo tko od njih uradio, ili radi, valja se pobrinuti za čistoću svoga dvorišta i spriječiti njihov izravni utjecaj na Hrvatsku. A to ne radimo – smatra Ljubić.

Odakle po Vama nastaje i gdje se formira, kako ste rekli, „srpska politička paradigma“?

Evo primjera. Hrvatskoj javnosti je promakla jedna znakovita činjenica u zadnje vrijeme. Naime, SPC je pokrenula postupak promjene svoga ustava, a osnovni cilj te promjene je promjena službenoga imena Crkve. SPC će se zvati SPC- Pećka patrijaršija. Mnogi u Hrvatskoj misle da je to potpuno nevažna sitnica formalnog karaktera, ili da to ima veze s aktualnim stanjem i sporovima oko Kosova, koje Srbi, iako su svjesni da je to izgubljena bitka, namjerno potiču radi održavanja srednjovjekovnoga mita o velikom srpskom carstvu. I da usmjere pozornost javnosti u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, te fokus međunarodne zajednice na spor s Kosovom, dok ispod radara i javnosti zainteresiranih zemalja i svijeta razvijaju svoju opasnu politiku upravo prema ovim zemljama. Ta promjena nema nikakve veze s Kosovom.

U čemu je značaj te promjene s hrvatske političke i nacionalne pozicije i zašto bi nas to zanimalo?

Zbog zloćudnih povijesnih izvorišta te promjene i novoga razvoja strateških odnosa u ovome dijelu svijeta. Tako daleko treba zaviriti, a nitko u hrvatskoj povijesti to nije bolje i točnije uradio od Ive Pilara, koji je u epohalnoj knjizi „ Južnoslavensko pitanje“ detektirao genezu srpske imperijalne politike i njen trajni povijesni razvoj i nasrtaj prema zapadu, čak do te mjere da je nazad sto godina točno predvidio svu surovost i barbarizam srpskih osvajača, koji smo vidjeli u srpskoj agresiji devedesetih i kojemu smo se zbog neznanja čudili, te objasnio odakle potječe ta zvjerska narav u pojedinim povijesnim epohama, jednako na početku 1941. godine, tjekom II.svjetskog rata, u završnim godinama toga rata, a pogotovo nakon sloma NDH, kao i 1991. godine.

Srbija računa na strateško partnerstvo sa sve snažnijim islamom u BiH

Mislite da usprkos postojanju današnje hrvatske države i njenom međunarodnom priznanju, te članstvu u Euroatlantskim savezima, Srbija računa na neki budući uspjeh u tom naumu?

Naravno. Promjena imena SPC i dodatak Pećka patrijaršija, a upravo to je Pilar sjajno uočio kao strateški savez pravosljavlja i islama na ovim prostorima, ukazuje na to da Srbija računa na strateško partnerstvo sa sve snažnijim islamom u BiH, ali i u ostalim državama jugoistočne Europe. Mi u BiH nemamo problema s bošnjačkim šovinizmom kako se želi prikazati, jer to ne postoji, niti se povijesno moglo kao identitet formirati. Mi imamo ozbiljan problem s panislamizmom, koji je Alija Izetbegović tragom svoje političke vizije iz Islamske deklaracije, duboko inkorporirao tjekom rata u BiH, a s druge strane sa svetosavljem i srpskom mitomanijom starom šesto godina. Pilar dokazuje da je SPC preko Pećke patrijaršije pod okriljem Otomanskog carstva više od petsto godina širila pravosljavlje prema zapadu, da je SPC zapravo pod turskom upravom bila država u državi, gdje su Turci vodili računa o porezima i vojnim resursima, a sva ostala uprava prepuštena je bila SPC-u, odnosno Pećkoj patrijaršiji.

Mislite da se danas nešto slično može ostvariti na štetu Hrvata?

Nitko normalan danas ne smije u razvoju saveza današnje Turske, Rusije i Srbije misliti da takav razvoj stvari nije moguć ili jako realan, pogotovo kad vidimo ponašanje bošnjačkoga rukovodstva u Sarajevu.

Kakvu ulogu u hrvatsko-srpskim odnosima „igra“ Milorad Pupovac? Nije bio na Oluji već s Vučićem u Bačkoj Palanci, gdje se nije ogradio od Vučićevih usporedbi Hrvatske s nacističkom Njemačkom?

Pupovac je produkt sveukupnih obavještajnih priprema Srbije za agresiju i ostvarivanje zapadnih granica, kad tad. Ako se ne uspije agresijom, onda za stvaranje temelja za neke buduće pokušaje i prigode. I Pupovac je bio i jest na toj crti, počevši od međunarodne klevete tjekom same agresije o prekrštavanju 11 tisuća srpske djece, koja je bila tipičan primjer specijalnog rata i na to se nikako nije smio primjeniti oprost Republike Hrvatske, zatim obavještajne muljaže oko sudbine dr Šretera, pa do današnjega dana. On radi svoj posao, zato se on nema od čega ograđivati, niti mu to pada na pamet. a izraz je slabosti to od njega očekivati. Takve treba politički spriječiti, a ne očekivati objašanjenja od njih.

Rekli ste da je Srbija toliko “u kaljuži, da se, s jedne strane, možemo sažaliti i moliti se za nju”, ali i da se teže moliti za kreatore naših hrvatskih društvenih i državnih pravila, normi i državno zapriječenih standarda, po kojima se odvija društveni život u Hrvatskoj. Još ste rekli da oni potpuno omogućuju prijenos srpske političke i društvene bolesti u Hrvatsku…?

Srbija je realno danas civilizacijska rupa, crna mrlja na bitnom dijelu Europe i na moralu Europe, dokazani i presuđeni razbojnik, koji još nije u zatvoru ili uništen samo zbog toga što dio zapadnih političkih elita prije svega, nastoji iskoristiti tu barbarsku državnu narav za ostvarivanje svojih interesa. I, naravno, samo zato što Republika Hrvatska nikada nije oštro, jasno i ozbiljno zatražila od svojih saveznika poštivanje temeljnih međunarodno-pravnih normi. Primjerice, stalni kazneni međunarodni sud u Haagu, ICJ, je u obrazloženju presude u predmetu Hrvatska protiv Srbije za genocid, jasno potvrdio da je Srbija pokušala nasilno proširiti svoj državni teritorij na račun Hrvatske služeći se pri tome radnjama eksplicitnog genocidnog sadržaja. Republika Hrvatska već tri godine ima tu presudu i nije baš ništa po tom pitanju uradila, a svakodnevno se naša državna politika pravda pred sve oštrijim i bezobraznijim srpskim krivotvorinama i dokazuje da –mi nismo zločinci.

Da, ali i u Hrvatskoj gotovo kompletno antifa civilno društvo, zatim zabrinjavajući broj intelektualaca i sveučilišnih profesora s državnih sveučilišta, kao Klasić nedavno na RTS-u, praktično zastupa te srpske teze o hrvatskom zločinu?

To je naš ključni problem. Na stalne i sve oštrije srpske nasrtaje, kako iz Srbije, tako i iz Hrvatske putem SNV-a, tzv. antifa civilnih udruga, u biti sve od reda agentura s opasnom paraobavještajnom pozadinom i čitavoga spektra parapolitičkih i političkih skupina, te što je iznimno tragično, kako ste rekli, s hrvatskih državnih sveučilišta i institucija, koje Hrvatska sve više podupire što su bezobrazniji, država reagira tako da ih zakonski štiti i golemim sredstvima podmićuje ne bi li jednom prestali. A zašto bi zločinac prestao raditi zlo ako ga se moljaka ili podmićuje? On će samo povećavati zahtjeve i raditi sve brutalnije zlo. U takvim okolnostima ni jedna zemlja na svijetu ne može napredovati, zato ljudi bježe iz Hrvatske. Sve, baš sve što sam naveo potiče službena državna politika i formalni državni poredak.
Neki izbjegavaju pitanje ratne odštete pravdajući to time da bi Srbija bankrotirala, da ne bi mogla platiti i da bi došlo do velike međunarodne neravnoteže u tom dijelu svijeta?

Čuo sam više puta taj „argument“. Navodno ga se adresira na neslužbeno mišljenje kancelarke Merkel. Plaćanje odštete treba prije svega biti pedagoško odgojni čin generacijama Srba, otprilike vremenski onoliko koliko je trajalo trovanje toga naroda protiv hrvatskog naroda. Neka plaćaju dvjesta, trista godina, pa neka nekada u dalekoj budućnosti svaki rođeni Srbin zna u prvom razredu pučke škole da je njegova država nekada napravila strašna zla i da to više ne valja činiti, niti dopustiti zlim ljudima i politikama preuzimanje države. To je smisao odštete, iako ni materijalnu komponentu ne smijemo zanemariti, jer je golema. To su razlozi zbog kojih je nužno potrebno, radi opstanka hrvatske državnosti i prije svega naroda, radikalno promjeniti temeljne pretpostavke državno-političkog poretka i uvesti suvereniste u upravljanje državom, jer je očito da ove političke garniture to jednostavno – neće. Zato sam rekao da se za njih teže moliti.

Golemi broj Hrvata izvan Hrvatske bio izložen izrazito opasnom i pogubnom režimu, s oduzimanjem svih temeljnih ljudskih prava tijekom više od pedeset godina

Nedavno ste izjavili kako je hrvatski izborni sustav, prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, nezakonit. Možete li to pojasniti i dati svoje mišljenje u kontekstu aktualne rezolucije Europskog parlamenta o obaveznom uvođenju dopisnog i elektronskog glasovanja na europarlamentarnim izborima?

Rezolucija europskog parlamenta je jako povezana s uporištem moje tvrdnje o nezakonitosti hrvatskog izbornog sustava prema praksi suda u Strasbourgu. Europski parlament je prinudno reagirao na taj način, prisiljen nizom već starih presuda suda za ljudska prava u Strasbourgu, koje je profesor emeritus s elitnog francuskog pravnog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara, inače Hrvat, objavio još nazad deset godina u svojim znanstvenim radovima u sklopu francusko-hrvatskih upravno-pravnih dana na splitskom Pravnom fakultetu. Sud za ljudska prava je tragom više tužbi, u slučajevima državljana Velike Britanije, Grčke, Mađarske prije Orbana, Moldave, Italije protiv matičnih država, koje im nisu omogućavale ostvarivanje izbornoga prava zbog prebivališta u inozemstvu, presudio u korist tih ljudi, a protiv država, te prisilio te države da u svojim izbornim sustavima imaju omogućiti potpuno jednako pravo svakome državljaninu na izbor državnih politika i predstavnika, bez obzira gdje živi. I to se odnosi na opće izborno pravo kao temeljno ljudsko pravo, dakle ne samo na izbore za Europski parlament, jer političko i izborno pravo nije selektivno, niti se može tako primjenjivati. Ili ga ima, ili ga nema i to dostupnog svakom državljaninu.

Kako je moguće da se ranije u Hrvatskoj, koja je jako izložena upravo tom problemu zbog brojnoga iseljeništva, o tome nije ozbiljno razgovaralo i mjenjao sustav?

Moram uz to vaše pitanje naglasiti još jedan iznimno važan detalj iz sudske prakse suda u Strasbourgu koju je minuciozno i vrhunski analizirao profesor Gjidara. Profesor Gjidara navodi da je sud u Strasbourgu posebno osjetljiv na prava tzv.ranjivih skupina. Nije li presuda u Münchenu protiv Perkovića i Mustaća, zapravo presuda jednome zločinačkome režimu, i, nije li to sudski dokaz da je golemi broj Hrvata izvan Hrvatske bio izložen izrazito opasnom i pogubnom režimu, s oduzimanjem svih temeljnih ljudskih prava tjekom više od pedeset godina?

Zanimljiva teza?
Da. S vrlo jakim uporištem upravo u sudskoj praksi. Iznimno bi lako bilo dokazati da je prema državnim statistikama preko tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske ranjiva skupina, kojoj su uskraćena elementarna ljudska i politička prava, pa bi i to bilo snažno uporište, ako već država u Hrvatskoj ne želi, što je samo po sebi tragično i diskvalificirajuće za našu aktualnu državnu vlast i poredak, sudski natjerati režim za primjenu načela jedan državljanin, jedan glas – isti efekti, u izbornome sustavu.

Zašto ranije nismo reagirali na te činjenice? Zbog neznanja?
Da odmah račistimo stvari, ne radi se o neznanju. Neznanja može biti u najširim narodnim krugovima, jer je prirodno da ljudi ne znaju te stvari, ako mediji i politike o tome neće javno govoriti, ali o tome je šutjela i praktično kompletna akademska zajednice, a svi vodeći ustavni stručnjaci, profesori prava i politologije su praktično redovito sudjelovali na danima profesora Gjidare u Splitu svake godine i šutjeli su ili neiskazivali bilo kakav interes,kao i svi, baš svi političari. Pa i zagovornici aktualne referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava. Primjerice, profesor Podolnjak je redoviti sudionik tih znanstvenih skupova u Splitu. To je već uznemirujući znak, koji ukazuje na vrlo opasne namjere poretka i kompletne društvene vrhuške, bila na vlasti, bila u oporbi.

Što je krajnja svrha dopisnog i elektronskog glasovanja?

Smisao toga je postići ustavne i zakonske pretpostavke da vi u Njemačkoj, Hrvati u Argentini, Americi, Australiji, te u BiH, imate ista prava kao i ja u Zagrebu i da ih možete u potpunosti iskoristiti s jednakim efektima na izbor svakoga političkog predstavnika u oblasti nacionalnih politika. Inače dopisno i elektronsko glasovanje ništa ne vrijedi. Što će vam elektornika ako ju ne možete koristiti da bi ostvarili neki cilj? To pravo se ne može iskoristiti s listom za tzv.dijasporu, bez obzira biralo se s nje tri ili pedeset zastupnika, jer je to načelna getoizacija jednih naspram drugih hrvatskih državljana i poticanje ustavne nejednakosti, što je opet u suprotnosti s temeljnim vrjednotama hrvatskoga ustava. To je suprotno temeljnim konvencijama UN-a i Vijeća Europe o ljudskim pravima. Govorim o upravljanju nacionalnom državom, kojom se upravlja samo na tri načina i na tri institucionalna mjesta- predsjednik Republike, Sabor i vlada, te Europski parlament i Europska komisija za dio nadležnosti Europske unije u zajednici država. Specifična prava se ostvaruju na županijskim, gradskim i općinskim izborima, a tu se primjenjuje načelo građanskog prava vezano za prebivalište, jer se tu ne uređuju nacionalna pitanja, nego komunalna. I tu vi izvan Hrvatske ne trebate, niti možete sudjelovati na izborima.

Kako osigurati da svi državljani izlaze na izbore i odakle jamstvo da se neće ponoviti slični rezultati čak i u tom slučaju, kakve imamo danas?
Mi se ne trebamo bojati odluke svoga naroda, niti itko smije u ime njega odlučivati. Kakva god bude. Ali, da bi to bila valjana odluka, imate pravo, potrebno je osigurati visoku izlaznost i relevantnu izbornu odluku, utemeljnu na punoj informaciji, poštenoj i nemanipulativnoj, za što su, uz poštena i jednostavna pravila, nužni zdravi i pošteni mediji, koji su danas u hrvatskoj značajno lošiji čak i od ovakve državne politike. Prvenstveno HRT, koga je nemoguće popraviti, pa je nužan ciljano izazvani proces likvidacije, te stvaranje nove, zdrave i lustrirane nacionalne medijske kuće. S obzirom da je hrvatski narod realno civilizacijski kasnio s razvojem svoje državotvorne kulture, jer je uništavan svim sredstvima i nasiljem antihrvatskih režima, ja sam zagovornik obaveznoga izlaska na izbore, kakav primjerice imaju Australija ili Belgija.

Nije li nužno onda primjeniti iskustva tih razvijenijih država?

Iskustva i znanja o razvoju sustava da, ali samih modela ne. Svaka država mora osmisliti izborni sustav kakav je njoj, s obzirom na realno stanje državnosti, potreban radi razvoja nacionalne državnosti, pa je jako teško i besmisleno primjenjivati recimo njemačka rješenja apologetski na Hrvatsku. Financiramo sveučilišta da bi nam dali znanje, a ne da se zovu sveučilišta ili da kao danas njihovi uposlenici služe na hrvatski račun svakome, izuzev hrvatskom narodu. Njemačka i hrvatska država nisu ni iz bliza u istom stanju, niti su im prioriteti isti, pa je nemoguće efikasno primjeniti iste modele. Čak ono što Nijemcima može u ovom trenutku biti korisno, može u Hrvatskoj izazvati posve negativne efekte. Bitno je u suvremenoj Europi poštivati temeljna ljudska prava, a nema sigurnijega modela za poštivanje tih prava, od toga da svi državljani – imaju mogućnost na potpuno jednak način ostvariti svoje temeljno političko pravo – izborno pravo. Tu prestaju sve priče o Srbima, Bošnjacima, manjinama, dijaspori, o bilo čemu. I tu nestaje političkog srpstva iz Hrvatske.

Fenix Magazin/ Marijana Dokoza

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Penava: Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Uoči obljetnice vukovarske tragedije i Kolone sjećanja, o tome kako Vukovar živi od obljetnice do obljetnice, u “RTL-u Danas” u petak je govorio gradonačelnik Vukovara, HDZ-ovac Ivan Penava.

Vukovar je prije rata imao 15 posto veći BDP od hrvatskoga prosjeka, zaposleno je bilo 28.000 ljudi, a danas ih toliko, prema posljednjem popisu stanovnika, živi u gradu, a realna brojka još je i manja – ona iznosi oko 14 tisuća. Izravna ratna šteta procijenjena je na oko 9,5 milijardi kuna, a još uvijek je neriješenih 386 slučajeva nestalih osoba.

Dani koji su pred nama i koji su iza nas, počevši od kolovoza i rujna, dani su na koje smo iznimno ponosni. S ponosom ističemo činjenicu da smo Vukovarci i da živimo u Vukovaru, ali kako se bliži obljetnica pada grada, sve je jači taj osjećaj tuge i sjete.

Pogotovo zbog činjenice da je nakon pada grada brutalno ubijen i zatučen velik broj civila i branitelja bez oružja u rukama, a i neki sasvim nemoćni i ranjeni i to je ono što otvara jednu drugu stranu priče. Nepravda je to koja nas sve tišti i zbog koje zapravo imamo duboke ožiljke u sebi – izjavio je Penava.

S obzirom da je Vlada Republike Hrvatske tri puta zasjedala u Vukovaru, i to posljednji put prije dvije godine, a utemeljen je i Savjet za Slavoniju i Baranju i Srijem, gradonačelnik je upitan je li to dovoljno.

Brojke nam govore jesmo li ili nismo dovoljno dobri. Brojke govore dovoljno same za sebe. Valjalo bi im možda još dodati brojku stanovnika grada Vukovara, prije rata bilo je 45.000, a danas nas ima, pitanje je ima li nas i 20.000, i to govori dovoljno za sebe. Nismo dovoljno dobri. Ne trebamo si ni tepati ni lagati ni bojati se nikoga, sami sebi odgovaramo.

Dojmovno, možemo reći da smo dobri i da grad lijepo izgleda. Trudimo se iz petnih žila, ne molimo milostinju i ne molimo nikoga, možda smo već dosadili i Bogu i vragu, ali borimo se za ono što mislimo da nam pripada.

Mislim da je težiti i imati kao konačan cilj Vukovar s 20.000 stanovnika duboko nepravedno. Vukovar ispod 40.000 stanovnika, nakon svega što je dao, je minimum koji hrvatska država treba vratiti ovome gradu. I ja, kao i većina sugrađana, neću biti miran dok to tako ne bude – iskreno je rekao Ivan Penava.

Na pitanje je li Kolona sjećanja 18. studenoga za sve žrtve Vukovara, odgovorio je:

Naravno da je. Svi ti koji politiziraju, uputio bih ih da se zapitaju i razmisle što su učinili za Vukovar i što su dobro učinili da pomognu Vukovaru. Sve drugo 18. studenoga samo je jedna misao, a to su poginuli i stradali u bitci za Vukovar i to mora dominirati. Tko će biti i na kojemu mjestu u Koloni, hoće li biti prvi ili zadnji… Svi su dobrodošli, svi koji imaju osjećaj pijeteta prema Vukovaru i Domovinskom ratu i prema temeljima na kojima je nastala moderna država Hrvatska – zaključio je vukovarski gradonačelnik.

 

Hrvati iz BiH organizirano stižu u Vukovar, iz Orašja već krenula kolona

 

 

MEMENTO

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Predrag Peđa – Mišić: Tu je puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo

Objavljeno

na

Objavio

Predrag Mišić – Peđa branitelj je iz Domovinskog rata. Za dnevnik.hr priča o događanjima nakon pada Vukovara i životu u Gradu Heroja danas.

18. studenoga dan je u kojem se obilježava vukovarska tragedija. Čega se prvog sjetite ovih dana iz 1991. godine?

Teško je reći da se radi o sjećanju, ja s tim živim svaki dan.

Prvo se sjetiš, to je bilo negdje poslijepodne, sama predaja i kraj svega. Počelo je od ranog jutra, oko 3:30 ujutro.

Dobili smo informaciju da tri čovjeka – Filip Karaula, Matija Mandić i Zdravko Komšić, idu na Goldschmidt, salaš u blizini Vukovara, na Vučedolu, na pregovore i da će se dogovoriti predaja te da će civile pustiti, a nas koji smo bili pod oružjem da će “ispitati” pa pustiti.

Nažalost, to nije bilo tako i to je trajalo skoro godinu dana. Veliki broj njih nije se ni vratio.

Jedan od branitelja postao je otac u vrijeme dok je bio u logoru u Mitrovici. Nakon toga su ga ubili.

Da, Josip Boldiš. Kći mu se rodila početkom veljače, a on je nakon nekoliko dana dobio poruku da je postao otac. Nakon tri ili četiri dana od tog saznanja bio je mrtav.

Što je bilo najteže u logoru u Mitrovici?

Najteže je bilo oduzimanje slobode. Poslije toga, fizička i psihička tortura. Bili smo mladi pa smo mogli izdržati batine, no psihički, oduzimanje slobode bilo je nešto najgore, barem za mene.

Koliko vas je bilo tamo u to vrijeme?

Kroz sve srpske logore prošlo je 30 tisuća ljudi. Sa same Mitnice u Sremsku Mitrovicu otišlo je oko pet ili šest tisuća ljudi, s tim da nas je 182 bilo s predaje. Mi smo odvedeni na Ovčaru, gdje smo proveli jednu noć i onda sutradan negdje oko podneva ili jedan sat prebačeni smo u Sremsku Mitrovicu. Teško je govoriti o tome, svaki put čovjek proživljava to isto.

O svemu što se događalo snimljen je dokumentarni film “Glavu dole, ruke na leđa“. Tamo ste se prisjetili svega…

Bilo je teško pričati čak i za potrebe snimanja o puno toga, svaki put čovjek proživljava sva događanja ponovno. U filmu su svoja iskustva ispričali ljudi iz raznih dijelova Hrvatske koji su na kraju završili u logoru u Mitrovici. Svi oni prošli su pakao tog mjesta. Premijera filma je 20. studenoga u zagrebačkom Kinu Europa u 19 sati, ulaz je slobodan.

Kako je bilo nakon 271 dana provedenoga u logoru kad ste se ponovno vratili u svakodnevnicu?

Mi smo bili izgubljeni, u potpunosti izgubljeni od svega, počevši od novca i koliko što vrijedi. Dugo se nismo mogli uklopiti u neki normalan život, ali korak po korak, vratili smo se. Nažalost, neki nisu imali tu priliku. Neki su odustali i tragično završili. Bilo je dosta samoubojstava nakon povratka iz logora.

Vukovar prije i nakon Domovinskog rata. Kako vi vidite grad?

Vukovar sada proživljava sudbinu cijele Hrvatske. Cijela je Hrvatska u ekonomskoj krizi, krizi morala, krizi ljudskosti. Na portalima se mogu naći izjave čak i visokopozicioniranih ljudi kako nas smatraju ”uhljebima” i karcinomima društva. Čovjek više nema snage, ali ni volje odgovarati na takve prozivke. Da nije bilo mene i nas sviju, ne bi bilo ni njih. Žive u onome što smo mi stvorili.

S jedne strane bojišnice, na hrvatskoj strani, bili ste vi, a na drugoj, srpskoj strani, bio je vaš brat. Kako je bilo nositi se s tim?

Teško. Sama činjenica da sam ja pripadnik srpske nacionalne manjine bila je teška. Znate da pripadnici vaše manjine čine zlo – napadaju vaš grad i vaše prijatelje, samo zato što su drugačiji i zato što su Hrvati te zato što imaju drugačiju vjeru.

Vukovaru nije protjerano nesrpsko stanovništvo nego su protjerani svi oni koji su se drznuli suprotstaviti se četničkoj i velikosrpskoj, Miloševićevoj politici. U svemu tome najviše su nastradali najobičniji ljudi.

Suživot danas? Može li se govoriti o njemu?

Suživot kao suživot. Srpska nacionalna manjina i grad u kojemu je nekada bilo više od 20 nacionalnih manjina – preživljavaju. Međutim, uvijek nas neke stvari vraćaju, pa imate slučaj da za Božić pucaju u Borovu Selu iz mitraljeza, da jednostavno izazivaju…

Jednostavno je tu puno krvi bilo i puno je zla naneseno, neće više nikad biti onako kako je bilo.

Mislim da mlade generacije ne treba opterećivati s tim i da oni trebaju živjeti svoj život, no, naravno, nikad ne trebaju zaboraviti kako je došlo do samostalne i slobodne Hrvatske.

Može li se o tome govoriti ako se u vrtićima i školama djeca dijele po nacionalnoj pripadnosti? Vrtići su hrvatski i srpski, a u školama su djeca razdvojena u razredima.

Bez obzira na to što tko mislio, da imam moć i da imam vlast, zabranio bih to istog momenta jer vi u samom korijenu, samom početku na taj način stvarate razdor između djece. Razumijem ljude koji bi htjeli da im djeca idu u normalne vrtiće, hrvatske, jer je Hrvatska država. Prošlo je 20 i nešto godina i zaista, da imam bilo kakvu vlast, istog bih momenta to ukinuo. To ne vodi na dobro, stvaraju se predispozicije i temelji za neke daljnje sukobe.

Već sam puno puta pisao vlasti i govorio o tome da takve stvari nemaju mjesta u Vukovaru. To koristi isključivo SDSS-u, gospodinu Pupovcu i desetak ili maksimalno pedeset ljudi koji žive od toga novca koji Hrvatska država i svi njezini građani izdvajaju za sprsku nacionalnu manjinu. Nažalost, od 145 tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine, 50 ili 100 ljudi živi tu.

U Vukovaru je 30 posto stanovnika u braniteljskoj mirovini, 28 posto stanovnika u starosnoj mirovini, a radi tek 25 posto Vukovaraca. Može li s takvim postocima Vukovar krenuti prema naprijed? Osim toga, petstotinjak ljudi u posljednje dvije godine odselilo se iz Vukovara.

Prema nekim podacima, svaki šesti stanovnik Vukovara otišao je iz grada. Nažalost, u Vukovar je došlo jako puno novca. Zašto i gdje je taj novac završio, umjesto da su završili tamo gdje su bili namijenjeni, to ne znam. Situacija je takva i u cijeloj državi. Cijela je država u ekonomskim problemima.

Što se tiče mirovina, 1998. godine ljudi koji su bili u mirovinama mogli su prihvatiti izazov i vratiti se u razrušeni Vukovar. Mi nismo imali ni donjeg veša, ali bili smo u mirovinama i mogli smo si tako nešto i dozvoliti. Oni koji su bili u drugim gradovima i zaposleni, koji su radili kod privatnika ili u državnim institucijama, jednostavno su razmišljali da se nemaju gdje vratiti i ostali su tamo gdje su stvorili novi život. U vojnim je mirovinama možda čak i više od 30 posto ljudi.

To su tisuće ljudi u vojnim mirovinama. Na Mitnici vas se predalo 182?

Da.

Biste li vi osobno prihvatili posao nakon Domovinskog rata? Biste li odustali od vojne mirovine?

Apsolutno. To je najveća greška i najveća budalaština. Ne mogu dokučiti iz kojeg je to razloga napravljeno. Ja sam u mirovinu otišao ’98. godine, dakle s 32 godine starosti.

Da su mi onda ponudili, kao što sada nude iz raznoraznih programa, neke strojeve i da počnem raditi godinu ili dvije dana, pa tek onda počnem plaćati porez državi, normalno da bih prihvatio. Mnogo više ljudi pristalo bi na to.

Normalno, oni ljudi koji su ostali bez ruku i nogu, slijepi i stradali da ne mogu raditi, trebalo im je dati sve, čak i više nego imaju.

Nas je trebalo kroz mnoge programe zaposliti. No nismo imali izbora, mogli smo birati mirovinu ili ostati na ulici bez ičega. S 32 godine imao sam izbor otići u mirovinu ili za godinu ili dvije ostati gladan.

29. siječnja 2014. godine razbili ste ćiriličnu ploču na zgradi Policijske postaje Vukovar.

Ćirilica normalnom čovjeku ne može smetati, ali način na koji se to radi… To ne može, ni u ludilu.

Nećete to dozvoliti?

Ne.

Da ju sutra tamo ponovno stave, biste li je razbili?

Isti dan. Samo zato što je to postavljeno na taj način na koji je postavljeno.

Jeste bili kažnjeni zbog razbijanja ćirilične ploče?

Da. Šest mjeseci zatvora, godinu dana uvjetno i 1.500 kuna.

Nudi li Vukovar svojim mladima motiv za ostanak u gradu?

Veliki niz mjera postoji. Pomoć za djecu, studente. Međutim, dvadeset i više godina toga nije bilo. To se ne može preko noći promijeniti. Uza sve mjere zapošljavanja i pomoći, još uvijek treba puno toga da bi to uspjelo.

U nedjelju se obilježava obljetnica stradanja Vukovaraca.

Da, i želim da svi oni koji dolaze budu svjesni gdje su i kojim povodom. Da sve prođe u miru i dostojanstvu i da odamo počast onima koji su stradali u Domovinskom ratu.

Vi ćete biti u nedjelju u Vukovaru?

Ne, ja idem u Škabrnju.

(Piše: Mirta Vranješ, Anamaria Batur/Dnevnik.hr)

 

Pogledajte najavu filma ‘Glavu dole,ruke na leđa’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari