Pratite nas

Razgovor

Marko Ljubić: Samo zakonit izborni sustav može uništiti političko srpstvo i ostatke komunizma u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Srpsku političku paradigmu nije izumio Vučić, nije ni Milošević, nije ni Nedić ili Mihailović, niti dinastija Karađorđevića, niti su joj autori današnji ili prethodni patrijarsi SPC-a, a još manje su je utemeljili, kako se kod nas počesto predstavlja nekakvi Englezi ili Francuzi, ili danas Merkeličini Nijemci. Svi oni uzimaju ono što im se nudi po narodnoj – tko prvi curi, njegova je. Još ako je konkurentski „momak“ ,ili nasilno spriječen, ili – mutav, ništa lakše, za portal Fenix Magazin komentira Marko Ljubić, hrvatski novinar, kolumnist i publicist, sve ove „igre“ srbijanskog predsjednika Vučića i njegov neprijateljski odnos prema Hrvatskoj.

– Pogrešno je svu pozornost usmjeravati na to što je bilo tko od njih uradio, ili radi, valja se pobrinuti za čistoću svoga dvorišta i spriječiti njihov izravni utjecaj na Hrvatsku. A to ne radimo – smatra Ljubić.

Odakle po Vama nastaje i gdje se formira, kako ste rekli, „srpska politička paradigma“?

Evo primjera. Hrvatskoj javnosti je promakla jedna znakovita činjenica u zadnje vrijeme. Naime, SPC je pokrenula postupak promjene svoga ustava, a osnovni cilj te promjene je promjena službenoga imena Crkve. SPC će se zvati SPC- Pećka patrijaršija. Mnogi u Hrvatskoj misle da je to potpuno nevažna sitnica formalnog karaktera, ili da to ima veze s aktualnim stanjem i sporovima oko Kosova, koje Srbi, iako su svjesni da je to izgubljena bitka, namjerno potiču radi održavanja srednjovjekovnoga mita o velikom srpskom carstvu. I da usmjere pozornost javnosti u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, te fokus međunarodne zajednice na spor s Kosovom, dok ispod radara i javnosti zainteresiranih zemalja i svijeta razvijaju svoju opasnu politiku upravo prema ovim zemljama. Ta promjena nema nikakve veze s Kosovom.

U čemu je značaj te promjene s hrvatske političke i nacionalne pozicije i zašto bi nas to zanimalo?

Zbog zloćudnih povijesnih izvorišta te promjene i novoga razvoja strateških odnosa u ovome dijelu svijeta. Tako daleko treba zaviriti, a nitko u hrvatskoj povijesti to nije bolje i točnije uradio od Ive Pilara, koji je u epohalnoj knjizi „ Južnoslavensko pitanje“ detektirao genezu srpske imperijalne politike i njen trajni povijesni razvoj i nasrtaj prema zapadu, čak do te mjere da je nazad sto godina točno predvidio svu surovost i barbarizam srpskih osvajača, koji smo vidjeli u srpskoj agresiji devedesetih i kojemu smo se zbog neznanja čudili, te objasnio odakle potječe ta zvjerska narav u pojedinim povijesnim epohama, jednako na početku 1941. godine, tjekom II.svjetskog rata, u završnim godinama toga rata, a pogotovo nakon sloma NDH, kao i 1991. godine.

Srbija računa na strateško partnerstvo sa sve snažnijim islamom u BiH

Mislite da usprkos postojanju današnje hrvatske države i njenom međunarodnom priznanju, te članstvu u Euroatlantskim savezima, Srbija računa na neki budući uspjeh u tom naumu?

Naravno. Promjena imena SPC i dodatak Pećka patrijaršija, a upravo to je Pilar sjajno uočio kao strateški savez pravosljavlja i islama na ovim prostorima, ukazuje na to da Srbija računa na strateško partnerstvo sa sve snažnijim islamom u BiH, ali i u ostalim državama jugoistočne Europe. Mi u BiH nemamo problema s bošnjačkim šovinizmom kako se želi prikazati, jer to ne postoji, niti se povijesno moglo kao identitet formirati. Mi imamo ozbiljan problem s panislamizmom, koji je Alija Izetbegović tragom svoje političke vizije iz Islamske deklaracije, duboko inkorporirao tjekom rata u BiH, a s druge strane sa svetosavljem i srpskom mitomanijom starom šesto godina. Pilar dokazuje da je SPC preko Pećke patrijaršije pod okriljem Otomanskog carstva više od petsto godina širila pravosljavlje prema zapadu, da je SPC zapravo pod turskom upravom bila država u državi, gdje su Turci vodili računa o porezima i vojnim resursima, a sva ostala uprava prepuštena je bila SPC-u, odnosno Pećkoj patrijaršiji.

Mislite da se danas nešto slično može ostvariti na štetu Hrvata?

Nitko normalan danas ne smije u razvoju saveza današnje Turske, Rusije i Srbije misliti da takav razvoj stvari nije moguć ili jako realan, pogotovo kad vidimo ponašanje bošnjačkoga rukovodstva u Sarajevu.

Kakvu ulogu u hrvatsko-srpskim odnosima „igra“ Milorad Pupovac? Nije bio na Oluji već s Vučićem u Bačkoj Palanci, gdje se nije ogradio od Vučićevih usporedbi Hrvatske s nacističkom Njemačkom?

Pupovac je produkt sveukupnih obavještajnih priprema Srbije za agresiju i ostvarivanje zapadnih granica, kad tad. Ako se ne uspije agresijom, onda za stvaranje temelja za neke buduće pokušaje i prigode. I Pupovac je bio i jest na toj crti, počevši od međunarodne klevete tjekom same agresije o prekrštavanju 11 tisuća srpske djece, koja je bila tipičan primjer specijalnog rata i na to se nikako nije smio primjeniti oprost Republike Hrvatske, zatim obavještajne muljaže oko sudbine dr Šretera, pa do današnjega dana. On radi svoj posao, zato se on nema od čega ograđivati, niti mu to pada na pamet. a izraz je slabosti to od njega očekivati. Takve treba politički spriječiti, a ne očekivati objašanjenja od njih.

Rekli ste da je Srbija toliko “u kaljuži, da se, s jedne strane, možemo sažaliti i moliti se za nju”, ali i da se teže moliti za kreatore naših hrvatskih društvenih i državnih pravila, normi i državno zapriječenih standarda, po kojima se odvija društveni život u Hrvatskoj. Još ste rekli da oni potpuno omogućuju prijenos srpske političke i društvene bolesti u Hrvatsku…?

Srbija je realno danas civilizacijska rupa, crna mrlja na bitnom dijelu Europe i na moralu Europe, dokazani i presuđeni razbojnik, koji još nije u zatvoru ili uništen samo zbog toga što dio zapadnih političkih elita prije svega, nastoji iskoristiti tu barbarsku državnu narav za ostvarivanje svojih interesa. I, naravno, samo zato što Republika Hrvatska nikada nije oštro, jasno i ozbiljno zatražila od svojih saveznika poštivanje temeljnih međunarodno-pravnih normi. Primjerice, stalni kazneni međunarodni sud u Haagu, ICJ, je u obrazloženju presude u predmetu Hrvatska protiv Srbije za genocid, jasno potvrdio da je Srbija pokušala nasilno proširiti svoj državni teritorij na račun Hrvatske služeći se pri tome radnjama eksplicitnog genocidnog sadržaja. Republika Hrvatska već tri godine ima tu presudu i nije baš ništa po tom pitanju uradila, a svakodnevno se naša državna politika pravda pred sve oštrijim i bezobraznijim srpskim krivotvorinama i dokazuje da –mi nismo zločinci.

Da, ali i u Hrvatskoj gotovo kompletno antifa civilno društvo, zatim zabrinjavajući broj intelektualaca i sveučilišnih profesora s državnih sveučilišta, kao Klasić nedavno na RTS-u, praktično zastupa te srpske teze o hrvatskom zločinu?

To je naš ključni problem. Na stalne i sve oštrije srpske nasrtaje, kako iz Srbije, tako i iz Hrvatske putem SNV-a, tzv. antifa civilnih udruga, u biti sve od reda agentura s opasnom paraobavještajnom pozadinom i čitavoga spektra parapolitičkih i političkih skupina, te što je iznimno tragično, kako ste rekli, s hrvatskih državnih sveučilišta i institucija, koje Hrvatska sve više podupire što su bezobrazniji, država reagira tako da ih zakonski štiti i golemim sredstvima podmićuje ne bi li jednom prestali. A zašto bi zločinac prestao raditi zlo ako ga se moljaka ili podmićuje? On će samo povećavati zahtjeve i raditi sve brutalnije zlo. U takvim okolnostima ni jedna zemlja na svijetu ne može napredovati, zato ljudi bježe iz Hrvatske. Sve, baš sve što sam naveo potiče službena državna politika i formalni državni poredak.
Neki izbjegavaju pitanje ratne odštete pravdajući to time da bi Srbija bankrotirala, da ne bi mogla platiti i da bi došlo do velike međunarodne neravnoteže u tom dijelu svijeta?

Čuo sam više puta taj „argument“. Navodno ga se adresira na neslužbeno mišljenje kancelarke Merkel. Plaćanje odštete treba prije svega biti pedagoško odgojni čin generacijama Srba, otprilike vremenski onoliko koliko je trajalo trovanje toga naroda protiv hrvatskog naroda. Neka plaćaju dvjesta, trista godina, pa neka nekada u dalekoj budućnosti svaki rođeni Srbin zna u prvom razredu pučke škole da je njegova država nekada napravila strašna zla i da to više ne valja činiti, niti dopustiti zlim ljudima i politikama preuzimanje države. To je smisao odštete, iako ni materijalnu komponentu ne smijemo zanemariti, jer je golema. To su razlozi zbog kojih je nužno potrebno, radi opstanka hrvatske državnosti i prije svega naroda, radikalno promjeniti temeljne pretpostavke državno-političkog poretka i uvesti suvereniste u upravljanje državom, jer je očito da ove političke garniture to jednostavno – neće. Zato sam rekao da se za njih teže moliti.

Golemi broj Hrvata izvan Hrvatske bio izložen izrazito opasnom i pogubnom režimu, s oduzimanjem svih temeljnih ljudskih prava tijekom više od pedeset godina

Nedavno ste izjavili kako je hrvatski izborni sustav, prema praksi suda za ljudska prava u Strasbourgu, nezakonit. Možete li to pojasniti i dati svoje mišljenje u kontekstu aktualne rezolucije Europskog parlamenta o obaveznom uvođenju dopisnog i elektronskog glasovanja na europarlamentarnim izborima?

Rezolucija europskog parlamenta je jako povezana s uporištem moje tvrdnje o nezakonitosti hrvatskog izbornog sustava prema praksi suda u Strasbourgu. Europski parlament je prinudno reagirao na taj način, prisiljen nizom već starih presuda suda za ljudska prava u Strasbourgu, koje je profesor emeritus s elitnog francuskog pravnog sveučilišta Paris II, Marc Gjidara, inače Hrvat, objavio još nazad deset godina u svojim znanstvenim radovima u sklopu francusko-hrvatskih upravno-pravnih dana na splitskom Pravnom fakultetu. Sud za ljudska prava je tragom više tužbi, u slučajevima državljana Velike Britanije, Grčke, Mađarske prije Orbana, Moldave, Italije protiv matičnih država, koje im nisu omogućavale ostvarivanje izbornoga prava zbog prebivališta u inozemstvu, presudio u korist tih ljudi, a protiv država, te prisilio te države da u svojim izbornim sustavima imaju omogućiti potpuno jednako pravo svakome državljaninu na izbor državnih politika i predstavnika, bez obzira gdje živi. I to se odnosi na opće izborno pravo kao temeljno ljudsko pravo, dakle ne samo na izbore za Europski parlament, jer političko i izborno pravo nije selektivno, niti se može tako primjenjivati. Ili ga ima, ili ga nema i to dostupnog svakom državljaninu.

Kako je moguće da se ranije u Hrvatskoj, koja je jako izložena upravo tom problemu zbog brojnoga iseljeništva, o tome nije ozbiljno razgovaralo i mjenjao sustav?

Moram uz to vaše pitanje naglasiti još jedan iznimno važan detalj iz sudske prakse suda u Strasbourgu koju je minuciozno i vrhunski analizirao profesor Gjidara. Profesor Gjidara navodi da je sud u Strasbourgu posebno osjetljiv na prava tzv.ranjivih skupina. Nije li presuda u Münchenu protiv Perkovića i Mustaća, zapravo presuda jednome zločinačkome režimu, i, nije li to sudski dokaz da je golemi broj Hrvata izvan Hrvatske bio izložen izrazito opasnom i pogubnom režimu, s oduzimanjem svih temeljnih ljudskih prava tjekom više od pedeset godina?

Zanimljiva teza?
Da. S vrlo jakim uporištem upravo u sudskoj praksi. Iznimno bi lako bilo dokazati da je prema državnim statistikama preko tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske ranjiva skupina, kojoj su uskraćena elementarna ljudska i politička prava, pa bi i to bilo snažno uporište, ako već država u Hrvatskoj ne želi, što je samo po sebi tragično i diskvalificirajuće za našu aktualnu državnu vlast i poredak, sudski natjerati režim za primjenu načela jedan državljanin, jedan glas – isti efekti, u izbornome sustavu.

Zašto ranije nismo reagirali na te činjenice? Zbog neznanja?
Da odmah račistimo stvari, ne radi se o neznanju. Neznanja može biti u najširim narodnim krugovima, jer je prirodno da ljudi ne znaju te stvari, ako mediji i politike o tome neće javno govoriti, ali o tome je šutjela i praktično kompletna akademska zajednice, a svi vodeći ustavni stručnjaci, profesori prava i politologije su praktično redovito sudjelovali na danima profesora Gjidare u Splitu svake godine i šutjeli su ili neiskazivali bilo kakav interes,kao i svi, baš svi političari. Pa i zagovornici aktualne referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava. Primjerice, profesor Podolnjak je redoviti sudionik tih znanstvenih skupova u Splitu. To je već uznemirujući znak, koji ukazuje na vrlo opasne namjere poretka i kompletne društvene vrhuške, bila na vlasti, bila u oporbi.

Što je krajnja svrha dopisnog i elektronskog glasovanja?

Smisao toga je postići ustavne i zakonske pretpostavke da vi u Njemačkoj, Hrvati u Argentini, Americi, Australiji, te u BiH, imate ista prava kao i ja u Zagrebu i da ih možete u potpunosti iskoristiti s jednakim efektima na izbor svakoga političkog predstavnika u oblasti nacionalnih politika. Inače dopisno i elektronsko glasovanje ništa ne vrijedi. Što će vam elektornika ako ju ne možete koristiti da bi ostvarili neki cilj? To pravo se ne može iskoristiti s listom za tzv.dijasporu, bez obzira biralo se s nje tri ili pedeset zastupnika, jer je to načelna getoizacija jednih naspram drugih hrvatskih državljana i poticanje ustavne nejednakosti, što je opet u suprotnosti s temeljnim vrjednotama hrvatskoga ustava. To je suprotno temeljnim konvencijama UN-a i Vijeća Europe o ljudskim pravima. Govorim o upravljanju nacionalnom državom, kojom se upravlja samo na tri načina i na tri institucionalna mjesta- predsjednik Republike, Sabor i vlada, te Europski parlament i Europska komisija za dio nadležnosti Europske unije u zajednici država. Specifična prava se ostvaruju na županijskim, gradskim i općinskim izborima, a tu se primjenjuje načelo građanskog prava vezano za prebivalište, jer se tu ne uređuju nacionalna pitanja, nego komunalna. I tu vi izvan Hrvatske ne trebate, niti možete sudjelovati na izborima.

Kako osigurati da svi državljani izlaze na izbore i odakle jamstvo da se neće ponoviti slični rezultati čak i u tom slučaju, kakve imamo danas?
Mi se ne trebamo bojati odluke svoga naroda, niti itko smije u ime njega odlučivati. Kakva god bude. Ali, da bi to bila valjana odluka, imate pravo, potrebno je osigurati visoku izlaznost i relevantnu izbornu odluku, utemeljnu na punoj informaciji, poštenoj i nemanipulativnoj, za što su, uz poštena i jednostavna pravila, nužni zdravi i pošteni mediji, koji su danas u hrvatskoj značajno lošiji čak i od ovakve državne politike. Prvenstveno HRT, koga je nemoguće popraviti, pa je nužan ciljano izazvani proces likvidacije, te stvaranje nove, zdrave i lustrirane nacionalne medijske kuće. S obzirom da je hrvatski narod realno civilizacijski kasnio s razvojem svoje državotvorne kulture, jer je uništavan svim sredstvima i nasiljem antihrvatskih režima, ja sam zagovornik obaveznoga izlaska na izbore, kakav primjerice imaju Australija ili Belgija.

Nije li nužno onda primjeniti iskustva tih razvijenijih država?

Iskustva i znanja o razvoju sustava da, ali samih modela ne. Svaka država mora osmisliti izborni sustav kakav je njoj, s obzirom na realno stanje državnosti, potreban radi razvoja nacionalne državnosti, pa je jako teško i besmisleno primjenjivati recimo njemačka rješenja apologetski na Hrvatsku. Financiramo sveučilišta da bi nam dali znanje, a ne da se zovu sveučilišta ili da kao danas njihovi uposlenici služe na hrvatski račun svakome, izuzev hrvatskom narodu. Njemačka i hrvatska država nisu ni iz bliza u istom stanju, niti su im prioriteti isti, pa je nemoguće efikasno primjeniti iste modele. Čak ono što Nijemcima može u ovom trenutku biti korisno, može u Hrvatskoj izazvati posve negativne efekte. Bitno je u suvremenoj Europi poštivati temeljna ljudska prava, a nema sigurnijega modela za poštivanje tih prava, od toga da svi državljani – imaju mogućnost na potpuno jednak način ostvariti svoje temeljno političko pravo – izborno pravo. Tu prestaju sve priče o Srbima, Bošnjacima, manjinama, dijaspori, o bilo čemu. I tu nestaje političkog srpstva iz Hrvatske.

Fenix Magazin/ Marijana Dokoza

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dr. Andrija Hebrang: Bez ratne odštete nema pravde ni mira

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang nedavno je u Hrvatskom tjedniku ustvrdio da su stručnjaci procijenili ratnu štetu počinjenu u agresiji na Hrvatsku u visini devet izgubljenih BDP-a ili 300 milijarda dolara.

S obzirom na to da je u Srbiji, taj inače u Hrvatskoj poznat podatak, nazvan besmislicom, zamolili smo prof. emeritusa Andriju Hebranga za podrobnije objašnjenje.

Zašto Hrvatska mora tražiti isplatu ratne štete od Srbije i Crne Gore?

Budući da danas još uvijek, čak i u Hrvatskoj, ima onih koji se ustručavaju govoriti o srpskoj agresiji, treba ih podsjetiti da se rat vodio isključivo na teritoriju Republike Hrvatske.

Započele su ga udružene jedinice srpskih naoružanih civila i JNA s kojom se zapovijedalo iz Beograda. Već u kolovozu 1990. godine, odmah nakon prvih izbora, JNA je naoružala srpske civile i postavila barikade na putove. Istodobno, oružanu akciju počinje i JNA jer prizemljuje helikoptere naše policije i s time stavlja svima na znanje kako će agresija izgledati.

To zločinačko udruživanje civila i JNA nastavlja se i u Borovu selu gdje ubijaju 12 hrvatskih policajaca, nastavlja se, zatim, napadom na policijsku postaju u Pakracu i širi na cijelu Hrvatsku. Dakle očito se radi o agresiji sa zastrašujućim posljedicama. Agresori su pobili 7 263 hrvatska civila, protjerali 260 000 Hrvata s privremeno okupirane trećine Hrvatske, porušili 200 000 stambenih objekata itd. Očiti je zapovjedni lanac agresije išao iz Srbije.

Neki govore o tzv. velikosrpskoj agresiji, kao da postoji i nekakva mala agresija?! Iza agresije stoji cijela Srbija jer glasuje za zločinca Miloševića sve do 2.000. godine, dakle i nakon Vukovara, Škabrnje, Lovasa… Prema tome, odgovornost je Srbije neprijeporna.

Sporazum postoji, ali političke elite nakon 2000. ne čine ništa

Kako izgleda struktura ratnih šteta počinjenih na području Republike Hrvatske i kako ste došli do procjene od 300 milijarda dolara?

U ratne štete nikako da se ubroje i one gospodarske, koje su nakon gubitka ljudskih života najstrašnije i najdugoročnije. Kao primjer dat ću nevjerojatan podatak, da su neki domaći „stručnjaci“ izračunali kako je ratna šteta oko 40 milijarda dolara!

Njihov izračun lako je pobiti sa svima poznatim podatkom da Hrvatska od turizma zarađuje oko 7-10 milijarda dolara godišnje. Kako turizma nije bilo gotovo šest godina, samo gubitak od te djelatnosti iznosi oko 50 milijarda dolara, dakle značajno više od njihova izračuna cjelokupne štete. Ekonomija ratovanja posebna je struka koja omogućuje izračun neizravnih gospodarskih šteta.

Po podatcima u literaturi, agresija intenziteta kakva je izvršena na Hrvatsku guta prosječno dva bruto domaća proizvoda po godini ratovanja. Uzmemo li u izračun da je rat trajao 4,5 godina, to znači da je Hrvatska izgubila oko devet za te godine prosječnih BDP-a ili oko 180 milijarda dolara. Ta cijena obuhvaća propuštene gospodarske aktivnosti i investicije koje uzrokuju lančanu reakciju nepovoljnih gospodarskih kretanja.

Spomenimo samo primjer pada BDP-a 1991. godine koji je iznosio oko 50 posto dok su druge zemlje imale porast. Kada danas gledamo katastrofalno gospodarsko stanje po kojemu smo ostali i iza Bugarske, onda treba u razloge ubrojiti i te gubitke. Oporavak ekonomije nakon rata, ako nema izdašnih donatora kao što je to bilo nakon Drugoga svjetskog rata, traje nekoliko generacija!

Tome treba dodati troškove invalida i ranjenika koji do sada iznose oko 30 milijarda dolara, što obuhvaća cijenu 450 000 bolničkih dana i troškove za invalide sve do danas. Prognanici i izbjeglice državu su stajale oko 27 milijarda dolara prema evidencijama koje su precizno vođene. Prema procjenama nekoliko radnih skupina, ukupna izravna i neizravna gospodarska šteta koju su Srbija i Crna Gora nanijeli Republici Hrvatskoj iznosi oko 300 milijarda dolara.

Smatrate li da bi za taj izračun trebalo dobiti potvrdu međunarodnih stručnjaka?

Svakako, ovo su okvirni izračuni temeljeni na postojećim podacima. Prije podizanja odštetnoga zahtjeva za ratnu štetu treba imenovati međunarodnu skupinu eksperata za pojedina područja i izračunati preciznu štetu. Naplata štete svakako je dugoročna. Neki kao na primjer Njemačka plaćali su ju i 70 godina nakon završetka rata.

Naplata ratne štete nije samo materijalna nadoknada izgubljenoga nego i kazna agresoru kako bi ga se destimuliralo da ponovi agresiju na bilo koga i bilo kada. Zato bih rekao da je tužba za ratnu štetu obaveza Republike Hrvatske već i zbog demotiviranja Srbije za ponovnim agresijama. Koliko je ta mogućnost utemeljena, pogledajte Memorandum 2. SANU-a ili retoriku bivših podupiratelja agresije – Vučića i Nikolića.

Sporazumom o normalizaciji 1996. bilo je predviđeno da se sklopi Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Što je do danas učinjeno?

Spomenuti je Sporazum potpisan između Republike Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, od koje su kasnije nastale njezine sljednice i u Sporazumu se izrijekom navodi da je „Jugoslavija produžila međunarodnopravni subjektivitet Srbije i Crne Gore“ (članak 5. Sporazuma). Sporazumom je u stavku 6. članka 7. dogovoreno da će obje strane sklopiti Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu.

Potpisnici su bili ministri vanjskih poslova Mate Granić i Milan Milutinović, a u rujnu 1996. Sporazum je prihvatio Sabor Republike Hrvatske. Sva tragedija hrvatske politike ogleda se u činjenici da nikada nitko nije ništa učinio za naknadu ratne štete, a koje pravo je navedeno u Sporazumu. Ima nas koji smo pokušali pokrenuti to pitanje na raznim političkim razinama, ali bez ikakvoga učinka.

Rat ne završava posljednjim metkom

Zašto hrvatska vlast izbjegava staviti to pitanje na stol u razgovorima s međunarodnom zajednicom i pregovorima s predstavnicima Republike Srbije?

Odgovor na to pitanje složen je. Većina je političkih elita prema bivšem agresoru vodila nerazumnu politiku nametnutu iz svjetskih središta moći. Međunarodna zajednica godinama je bez učinkovitoga političkog poteza, kao što je primjerice ekonomska blokada agresora, promatrala rušenje i ubijanje kakvo Europa nije vidjela od Hitlerovih vremena. Zato su i nakon rata vršili pritisak na Hrvatsku da ne remeti odnose s agresorom.

No najveća je krivica na domaćim političarima od kojih većina nije ni sudjelovala u obrani, pa i danas zagovaraju pomirbu bez istine. Njih ne zabrinjava što uspješne pomirbe, bez istine i kažnjavanja agresora, nije u povijesti nikada bilo. Rat ne završava posljednjim ispaljenim metkom, nego kažnjavanjem svih zločinaca i naplatom realne odštete.

U Hrvatskoj je vlast prepuštena strukturama koje nisu željele napraviti ni jedno ni drugo. Nas koji smo se borili za pravdu nakon rata proglasili su ekstremnim desničarima i organizirali sve da nas maknu iz politike. Potporu za to imali su u biračima kojima nisu dopustili spoznati ovakve činjenice. Visoki stupanj cenzure u medijima, kada je riječ o ratnim zločinima, jedan je od glavnih krivaca za takvu situaciju.

Možete li takvu tvrdnju argumentirati?

Naravno. Navest ću samo jedan osobni primjer. Kada sam objavio knjigu: “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” otkazani su intervjui u velikim medijima čim su urednici vidjeli da se knjiga temelji na argumentiranim i dokumentiranim podatcima.

Treba li Hrvatska ratificirati sporazum o ulasku Srbije u EU dok se ne riješi pitanje ratne štete, nestalih, povrata opljačkanog kulturnog blaga?

Republika Hrvatska ne smije ni pod koju cijenu dopustiti da u zajednicu europskih zemalja uđe država koja je nakon strašne oružane agresije na drugu državu ostala nekažnjena, čiji zločinci sve do samoga vrha nisu procesuirani i koja nije nadoknadila žrtvi počinjenu štetu. Ne samo zbog pravde nego i zbog higijene Europske unije.

Svaki izostanak kazne za agresora poticaj je novim agresijama. Postavljam pitanje: da su zločinci koji su pobili stotine tisuća ljudi bez suda nakon Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske i Slovenije kažnjeni, bi li se takvi zločini ponovili i pedeset godina kasnije?

Svako nepoštivanje međunarodnih konvencija isključuje agresora iz međunarodne zajednice do uspostave kažnjavanja zločina. Izbjegavanjem kažnjavanja srpsko-crnogorske agresije otvaramo velike probleme ne sam ovoj već i budućim generacijama. Krajnji je trenutak da se opametimo i završimo taj prljavi rat.

Treba odijeliti zločine od ustaškoga pokreta

Ovih dana u Beogradu su Vas nazvali “jednim od promotora ustaštva”. Što biste im na to odgovorili?

Srbi i Srbija, kao i domaći protuhrvatski političari, na svaki naš argument etiketiraju nas ustašama. To je već postalo komično jer je to opet posljedica nezavršenih istraživanja povijesnih istina.

Kad je naša predsjednica predložila osnivanje međunarodne komisije za objektivno utvrđivanje ustaških ali i partizanskih zločina, tjednima smo u srpskim medijima svi bili ustaše. Zato i ove optužbe držim isključivo kao protuhrvatsko djelovanje u kontinuitetu. Mi smo višekratno osudili ustaške i komunističke zločine.

Osobno sam za to da se oštro odijele ti zločini od cjelokupnoga ustaškog pokreta, koji je nastao mnogo prije fašizma i nacizma. NDH je bila, između ostaloga, i posljedica želje hrvatskoga naroda za vlastitom državom nakon teških zločina srpskih žandara.

Povijesne okolnosti podijelile su hrvatski narod, a najbolji je primjer moja obitelj. Pobijena je i od ustaške i od komunističke ruke. Prema tome, ne mogu biti ni ustaša ni komunist. Promotor sam utvrđivanja istine a ne držanja hrvatskoga naroda u okovima povijesnih laži, kako ustaških, tako i partizanskih.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

 

Hebrang: Neprocesuiranje zločina nije problem samo Vukovara već cijele Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Pupovac: Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se politički ne slaže

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Pupovac bio je gost Intervjua tjedna Točke na tjedan N1 televizije.

Slažete li se da nema mira i pune reintegracije u Podunavlju?

Mi koji smo sudjelovali u stvaranju mira godinama smo stvarali pretpostavke za to. Mir i povjerenje su došli do određenog stupnja sve do prije pet godina, kad se to počelo narušavati. Od antićiriličnog prosvjeda do ovog zadnjeg tobože prosvjeda zbog neprocesuiranja zločina. Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se ne slaže politički, a to je moja stranka, i izlaže djecu golemom riziku i sukobima djece različitih nacionalnosti.

Gospodine Pupovac vi ste ovaj incident doveli u vezu s videom koji je objavio gospodin Penava gdje se vidi grupa učenika koji nisu stali na himnu. Policija kaže da to nije bio povod nego da je bila riječ o obračunu navijačkih skupina.

Tu izjavu policije demantiraju roditelji, direktor škole “Nikola Tesla”. Roditelji dječaka demantiraju da je on pripadnik bilo koje najvijačke skupine. S obzirom da se radi o vrlo uspješnoj i sređenoj obitelji, ne vjerujem da imaju išta za prikriti. Ne bih volio da itko koristi institucije države da promjeni karakter toga što se dogodilo. Dogodilo se da su petorica, od toga četvorica s fantomkama, napala dvojicu. Jedan je dobio udarac, pao na pod, pukla mu je arkada i bio je u opasnosti od ozbiljnijih ozljeda. Prebacivati krivnju na SDSS, kao što je to napravio gradonačelnik Penava, koji ne poštuje zakone i međunarodne konvencije o pravima djece, to prebacivati SDSS-u je tipičan način ljudi loših namjera, loših ciljeva i loše savjesti, kao što je očito slučaj kod gospodina Penave.

Hoćete li tražiti sankcije za Penavu od premijera Plenkovića

Mi nemamo tu vrstu međustranačkih odnosa da bismo jednoj stranci uvjetovali što činiti u politici. Ovdje su stvari jasne, povrijeđeni su zakoni i međunarodne konvencije. Čuli ste mišljenja pravobraniteljica, nadamo se da će DORH također istražiti je li povrijeđen Kazneni zakon. Naš Ustav sprječava poticanje mržnje i nasilja. Ustav sprječava da se dovode djeca u ovakve okolnosti u kakve ih je doveo gospodin Penava.

Plenkovićeva Vlada ne bi se dobro provela bez zastupnika manjina. Zašto ne biste tražili da se sankcionira takva politika? 

…Malobrojni su načelnici koji vode takvu politiku. S većinom u istočnoj Slavoniji imamo dobru suradnju. Znamo što je Vukovar. On pripada ni Hrvatima ni Srbima nego Penavi i njegovoj kliki. Otuđili su Vukovar. Premijer je svjestan što se događa i koliko je to usmjereno protiv djece, SDSS-a i koliko je upereno protiv HDZ-a i politike koju vodstvo vodi. Premijeru nećemo otežavati posao, a to je da oni koji dovode u pitanje njegovu politiku. Napadnute su tekovine mirne reintegracije..

Penava: SDSS je izašao s informacijama suprotnima policijskom izvješću

Nije li važnije da zaštitite maloljetne Srbe nego da otežavate posao Plenkoviću?

Što mislite da radimo, osim da štitimo maloljetnu djecu srpske nacionalnosti?

Može li Plenković na svojoj strani imati i Penavu Pupovca?

Što se tiče SDSS-a i mene, opredijelili smo se za politiku suradnje, a ne za politiku kakvu vode Penava i drugi ljudi. Opredijelili smo se za politiku koja želi sačuvati tekovine reintegracije zbog kojih je ova zemlja postala zemlja u punom smislu. Nije mi problem napisati pismo Europskoj komisiji da se vidi jesu li povrijeđene odredbe Pristupnog ugovora ili napisati pismo UN-u, Vijeću Europe, OESS-u da se krše prava manjina. Sasvim sigurno ćemo nešto od toga napraviti.

2019. je dvostruka izborna godina. Očito je da se planiraju dizati tenzije na međunacionalnoj osnovi. Vidjeli ste napad Mosta na premijera i inoministricu da zastupaju interese Srbije. Penava kaže da ste vi epicentar velikosrpske politike. Kako će premijer reagirati?

Umjesto da u Saboru raspravimo što smo postigli od ulaska u EU, kako smo se pozicionirali, kakav je naš utjecaj, koliko smo sredstava povukli, odjednom je jako važno da se sukobljavamo s predstavnicima Srba u Hrvatskoj koji su omogućili da postanemo članica… Umjesto da rješavamo pitanja sa Srbijom, odjednom nam ništa nije važno, ali ako imamo korist da blokiramo Srbiju, to nam je najvažnija stvar.

Treba li Hrvatska uvjetovati pristup rješavanjem pitanja nestalih?

Radi se na pitanju nestalih, ali ne rade Bulj i Grmoja, nego ozbiljni ljudi, jedan od njih je preko puta Vas… Postoje nestali Srbi i Hrvati, ponašamo se kao da su nestali samo pripadnici jednog naroda. Srbe, hrvatske državljane ne spominjemo.

Zašto ne uvjetujemo i to? To je dužnost države.

Nemojte meni govoriti to, ja želim da se to utvrdi, ali do sada je to bilo primarno političko sredstvo ucjene, a ne da se utvrdi sudbina nestalih. Postoje osobe srpske nacionalnosti koje su nestale, zašto se to ne spominje?… Gdje je priča o nestalim i ubijenim Srbima, protjeranim Srbima, unitšenim srpskim selima i naseljima, ja to nikome ne guram na nos, ali želim da se o tome zna. Ako ćemo gurati na nos, to će biti rat bez prestanka.

Nitko ne gura na nos. Radi se o bitnim procesima. Znate i sami koliko se zakona o pravima manjima uspjelo nametnuti političkim opcijama u Hrvatskoj koje tome nisu sklone, zašto to ne nametnuti i Srbiji?

Svaka zemlja pa i Srbija će morati ispuniti neophodne kreiterije. Neće inzistirati samo Hrvatska nego i EK te sve članice…. Srbija će sasvim sigurno morati ispunjavati uvjete. To nema sumnje i nitko ne može zaštititi nikoga.

Niste za to da se blokira put, ako nema pomaka na pitanju nestalih?

Osim tog pitanja postoji pitanje suđenja za ratne zločine, kulturnoga blaga, granice, prava izbjeglica, povratka, imovine. Sva pitanja čekaju da ih se riješi. Na tim stvarima se radi, vidjet ćete, uskoro će biti prvi susreti na visokom nivou predstavnika vlada koji će o tome raspravljati. Nije humano, ako postoje podaci o nestalima, moraju biti dostupni i razmijenjeni. Isto je i s ratnim zločinima, nitko ne smije nikoga skrivati.

Gospodin Penava vas optužuje da ste Vi taj koji sprječava istrage ratnih zločina i da posjećujete presuđene ratne zločince.

Ti ljudi koji su bili u istražnom zakonu u Osijeku, njima je bila izrečena sudska presuda, nije bila pravomoćna. Išao sam vidjeti u kakvim su zatvorskim uvjetima i na što se žale, dobili smo pritužbe. Nisam ni na koga vršio pritisak. Informacije koje sam dobio su relevantne za pitanje kako su prikupljani dokazi, kako su se neki iskazi isključivali, neki dokazi isključivali. Nikada SDSS nije dočekivao ratne zločince i iskazivao žaljenje zato što neki osuđeni zločinci, kao što je to činio Penava u slučaju Merčepa, nikada SDSS tako nije žalio. Ako je u pitanju pravo pritvorenika, moja obaveza kao zastupnika je da to radim. Radio sam to u Lepoglavi, Bilicama i to nikada nisam krio. Jeste li mene čuli da štitim ratne zločince, kao što je to činio Penava i njegova klika ili da sam nekoga proglašavao ratnim zločincem, kao što je činio Penava. Oni huškaju.

Još jednom vas upozoravam da držite Vladu Andreja Plenkovića

To kao što kažu desničarske stranke i gradonačelnici poput Penave. To je kao što oni kažu da Pupovac drži Vladu kako bi stvorili animozitet prema Pupovcu i Vladi. Mi podržavamo sve što vidimo da ima smisla podržavati, ako bi se mi povukli iz Vlade nastao bi kaos. Politička situuacija u zemlji je kaotična i svaki dan se doprinosi tome. Hoćete li nam suditi zato što želimo spriječiti da nastaje kaos i neredi? Možete. Koliko će trajati Vlada odlučit će Andrej Plenković i vladajuća većina. Ne postoji strah da se kaže nekima – Dosta je.

Pričate o prijevremenim izborima, velikoj koaliciji?

Ako se stvaraju okolnosti da se onemogućuje normalan rad Vlade, mi ćemo biti prvi koji će reći – Hvala, ali nećemo dalje.

Govorite o Bandiću?

Govorim općenito o situaciji u parlamentu.

Što je bio konkretan povod mladih da ne ustanu na himnu?

Ne znam. Ja sam za to da se njeguje ustavni patriotizam za sve građane, Hrvate, Srbe, Talijane. To je ustavni patriotizam koji neće samo biti pitanje himne, nego poštivanje zakona.

Čuli ste i predsjendika SAbora da se svi trebaju ustajati na himnu.

Sasvim je sigurno da se treba ustajati na himnu, ali ne treba se himna puštati svugdje. Stvaramo li pretpostavke da se poštuje himna, da li oni koji kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć na temelju među nacionalne mržnje, jesu li oni ti koji nas trebaju pozivati na poštivanje himne? Ja se dižem na himnu jednom tjedno za sve koji su me birali, je li mi bolje u Hrvatskoj? Jesam li priznat kao patriot? Nisam. Gleda me se kao četnika, neprijatelja zemlje, nerijetko kao ubojicu slika. Što da na to kažem? Tko je taj koji me može podsjećati na patriotizam pored takvih apatriota, takozvanih domoljuba, koji su sve drugo nego poštivaoci himne i Ustava. Ti da nekoga pozivaju, pogotovo djecu, kada trebaju da ustaju.

Smirite se, jeste li OK?

Ja sam jako u redu, samo oko mene nije u redu. Ono što činim je pravedan gnjev. Ne dižem se samo ja, diže se moja kolegica Dragana Jeckov kojoj je otac ubijen, a nikoga ne proganja i ne hoda okolo i proziva tko je ubio moga oca i zašto nije kažnjen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari