Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šeks je odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti

Objavljeno

na

Vladimir Šeks je definitivno, ako je čitati smisleno njegove poruke iz intervjua Globusu, odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti. Teško je reći o čemu se radi kod njega, je li to samo neznanje, radi li se o namjeri, radi li se o višegodišnjem razvijanom fiškalskom i stranačkom sindromu, ali, njegove poruke o nužnosti promjene izbornoga sustava s oktroiranjem dvostranačja su smrtonosne za Republiku Hrvatsku.

Čemu ovako oštar pristup izjavama čovjeka za koga se ne zna točno s kolikim utjecajem djeluje na donošenje hadezeovih državnih politika?

Zato što je Hrvatska ubijena totalitarizmima svih vrsta.

Zato što Šeks umjesto da potakne razvoj svih nacionalnih potencijala, izvrsnosti, konkurentnosti, umjesto da potakne dvije najveće stranke i sve političke inicijative na stvaranje nacionalne prepoznatljivosti i kreiranje uvjerljive i konkurentne ponude kvalitete za izborno političko tijelo i hrvatski narod, kako bi imao što bolji izbor, nastoji ozakoniti ponudu bez konkurencije, ponudu koja dokazano ne valja i doslovno totalitarnim modelom s pozicije državnoga monopola, sačuvati sustav koji generira uništenje konkurentnosti, izvrsnosti i stvaralaštva.

Ova ponuda je utoliko opasnija ukoliko nepodnošljivo koalira s Plenkovićevim političkim vizijama, a ako ima dvojbi oko Šeksova utjecaja na državne politike, oko Plenkovićevih nema.

Zato je ova Šeksova ideja iznimno opasna.

Ozakonjivanje trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom

Njegova ideja o dvostranačju je popuno kompatibilna s Plenkovićevim višestruko ponovljenim vizijama tzv. političkog mainstreama, te višestruko ponovljenim jasnim porukama s otvorenim prijezirom prema participaciji naroda oko strateških nacionalnih pitanja, pri čemu ističem priču o Brexitu, zatim oko referenduma u Nizozemskoj, zatim uporno kriminaliziranje tzv. populizma kao negacije esencije politike i odgovornosti, a konačno i prema njegovome ponašanju i izjavama oko referenduma u Katalunji spozicije prvenstveno europskog aparatčika, a ne hrvatskog nacionalnog državnika, bez minimuma senzibiliteta prema zahtjevu jednoga naroda, samo dvadest i šest godina nakon sličnoga zahtjeva svoga naroda i posve iste reakcije tadašnjih europskih birokrata.

A Šeksov pravac promjena izbornoga sustava, odnosno promovirani politički ciljevi zapravo su samo namjera ozakonjivanja trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom i ozakonjivanja svođenja političkog naroda i političkih prava na – folklor.

Na kulisu.

Izborne jedinice3

Šeks ističe da je dozrelo vrijeme za promjenu izbornoga sustava, navodeći tendenciju da se nakon sljedećih izbora neće moći sastaviti stabilna vlada, zatim ističe opasnost od fragmentiranja parlamenta, opasnost od pojave protestnih stranaka i konačno od – populizma, pri čemu ističe da o vladi odlučuju političke skupine koje nemaju ni minimum političke reprezentativnosti. Pa onda to namjerava liječiti podizanjem izbornoga praga na sedam posto, uvođenjem dopisnog i elektronskog glasovanja, zabranom predizbornih koalicija i povećanjem broja preferencijalnih prava. Sve jedno do drugoga prihvatljivo.

Što je u tome onda toliko pogubno?

Pogubno je to što sve te promjene primjenjene na postojećih deset plus dvije izborne jedinice, samo u stvari učvršćuju postojeći državno-politički poredak, koji ne valja i koji generira goleme nesolidnosti, dodatno unose neravanopravnost i nejednakost u realizaciji izbornoga prava i u biti svode se na kozmetiku, iako dobro zvuče. Ni jedna od tih promjena nema nikakve razvojne efekte ako se neće primjenjivati na jednoj izbornoj jedinici s jednakim i općim pravom glasa svih hrvatskih državljana.

Razmišljanje iz pozicije isključivo stranačkih interesa

Primjerice, na deset izbornih jedinica, pri pragu od pet posto i primjeni D’Hondtove metode, prema istraživanjima dr. Mate Palića gubitak glasova je dosezao i do dvadest posto na razini cijele Hrvatske, pa je lako uvidjeti što bi značilo u ovakvim okolnostima podizanje izbornoga praga na 7 posto i koju bi to praktično nejednakost u ostvarivanju političkih prava generiralo, te kako bi se reflektiralo na politički sustav zemlje.

Sve što je Šeks predložio, umjesto razvojnih promjena jačanja stabilnosti nacionalne države i državnoga poretka, zapravo ga dodatno učvršćuje u rukama oligarhija koje su mu i najveća prijetnja.

Koje su još pukotine u Šeksovom pristupu izmjeni izbornoga sustava?

Prvo, Šeks ni ne pomišlja ozbiljnije razmotriti što je u pozadini nestabilnosti vlada i što to u stvari znači? Nisu opasnost, kako on ističe, protestne skupine, nego razlozi koji su doveli do njih. Pri tome valja istaknuti da prema izgovorenom, Šeks uopće ne razmišlja o „opasnosti“ za hrvatski državni poredak s pozicije nacionalnih, nego isključivo s pozicije stranačkih interesa, pri čemu se državni poredak isključivo stavlja u poziciju stranačkoga instrumenta, a država na taj način kao – hadezeovo vlasništvo. Uočljivo je nadalje da Šeksovom HDZ-u treba SDP kao suprotnost, neka vrsta stereotipnoga komunjarskog vukodlaka, bez kojega ovakav HDZ niti ne može opstati, a pogotovo ovako djelovati i biti relevantna politička stranka, jer jednostavno više ne bi imali čime plašiti biračko tijelo uoči izbora, usprkos toga što upravo HDZ u hrvatski politički i društveni poredak redovito uvodi antivrednote koje bi bile očekivane od SDP-a i prirodnih nasljednika bivšega režima.

Koliko god jedan Pernar i dio zastupnika iz tzv. protestnih skupina bili karikatura politike, neka vrsta Malnarove Noćne more u službenom sustavu kao opomena na njegove stranputice, toliko su odavno karikatura ozbiljne nacionalne politike velika većina zastupnika tzv. velikih stranaka. Međutim, u nemogućnosti izbora, kakav Šeks još više namjerava betonirati, svi ti ljudi postaju značajni faktori, iako njihove kompetencije i mogućnosti izazivaju gorke podsmijehe u javnosti već godinama.

Pernar je odgovor na njih, i to prilično surov i smislen odgovor hrvatskoga biračkoga tijela, neka vrsta rugalice, kao što je bio Malnarov Đibo iz Kutine sa svojom legendarnom pjesmom – Pas na lancu.

Istrošeni model

Nije kriza vlasti proizvod protestnih skupina, nego proizvod potpuno istrošenoga modela preodjevenoga komunističkoga dvostranačja na koje, što je najveći cinizam, pa i intelektualno nasilje, tipuje Šeks. Suočen s činjenicom urušavanja kvalitetne ponude dvije najveće stranke kojoj Šeks očito ne uviđa stvarne razloge, pogotovo SDP-u, kojemu Plenkovićev HDZ dozira mogućnosti, točno onoliko koliko se odmiče od suverenističke državne sadržine iz početka devedesetih godina i doslovno postaje nositelj i izvršitelj čitavoga niza spornih, pa i antihrvatskih politika, koje je do sada zastupao isključivo SDP relativizirajuću temlje hrvatske državnosti; i istiskuje tu stranku čime gubi paravan i postaje sve ogoljeniji podmukli i opasni pronositelj mutnih, nesuverenističkih i doslovno antihrvatskih politika kakva je recimo – kurikularna reforma ili Istambulska konvencija, te politika snažne reafirmacije antifašizma u svim društvenim strukturama, te s antifašizmom priljubljenoga velikosrpstva i antikatoličanstva. Točno to se događa danas, a nositelj je Plenkovićev HDZ.

Šeks upravo to namjerava ozakoniti i eksplicitno potvrditi.

Pa u navali velikodušnosti, kako bi valjda naciji omogućio što više darova, odnosno mogućnosti izbora uz dvostranačje naglašava mogućnost i otvaranja prostora za treću, kako je on naziva alternativu, pa bi uvjeti igre očito je prema njegovom državnom geniju- bili cjeloviti.

Ne pada mu na pamet zapitati se kako riješiti činjenicu da pola hrvatskih državljana u Republici Hrvatskoj uopće ne izlazi na izbore, kako misli nadomjestiti i čime činjenicu da vladajuće stranke već godinama imaju manje od petine unutarhrvatskog izbornoga legitimiteta, kako misli i misli li uopće vratiti polovici hrvatskoga naroda, onima izvan Hrvatske, odavno oteta politička prava, i konačno – kako kreirati sustav u komeće svaka, baš svaka politička ideja naići na relevantan sud jedinoga ovlaštenoga sudca, hrvatskoga naroda, pod potpuno istim uvjetima i u njegovoj cjelini?

Država kao plijen

Šeksu to ne pada na pamet, jer on jednostavno državu nije u stanju zamisliti kao nacionalni instrument. Njemu je država plijen, koji je on osvojio i koji nastoji braniti svim raspoloživim sredstavima kao vuk svoj zapišani teritorij za parenje i lov.

Konačno, zašto Šeks misli da HDZ ne može postati stranka koja će osmisliti i ponuditi vrhunski nacionalni politički program s ljudima u kojima će izborno tijelo prepoznati vrijedne političare i da ne bi takav novi, uspješni i nešeksizirani HDZ osvojio dvije trećine mandata na regularnim izborima? Ne bi li to morao biti cilj ambiciozne političke stranke i njenoga rukovodstva, a ne ozakonjivanje slabosti i stečenoga nepovjerenja nacije te tezgarenja nakon takvih invalidnih izbora? Naravno da mu to ne pada na pamet, jer je veliko pitanje što bi on i slični radili u takvome HDZ-u koji bi nužno bio prinuđen na razvoj ljudskih i kreativnih potencijala, pri čemu bi mediokriteti nužno ispali iz igre, a stranke, i ne samo HDZ, bi postale poligon razmjene ideja i utjecaja, ali i promotori najboljega u nacionalnom biću s čime ono raspolaže. Takav utjecaj na stranke ne može osigurati ozakonjivanje njihovih pozicija, nego ozakonjivanje okvira i stimuliranja – izvanjske izborne konkurencije i stimulacijom primjerene društvene ravnoteže i stvaralačkoga društvenoga konflikta, prije svega putem medija, utoliko snažnije što je većemu broju ljudi omogućeno izraziti svoj stav o svakomepolitičkom programu.

Drugoga načina za to nema.

Zapravo, ima Šeksov, odnosno – totalitarni.

A taj podrazumijeva zlouporabu države, vlasti, zakona, kontrolu nad medijima, kontrolu nad gospodarskim tokovima, financijama, obrazovanjem, znanošću i svim relevantnim društvenim sektorima. Nasilnu kontrolu primjenom devijantnih modela osvajanja, od korupcije do klasičnoga nasilja.

To bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini

Izbjegavajući takav sud i ocjenu, takvu provjeru i takvu mogućnost, Šeks prije svega od HDZ-a radi karikaturu, svodeći ga ozakonjivanjem dvostranačja ili tostranačja na platformu mediokriteta, političkih klimoglavaca, neznalica, poslušnika, a sve kako bi u rukama nekolicine ljudi, kao što je to upravo danas, zadržao sve poluge vlasti, a državni poredak držao taocem skrivenih integriranih interesa politike, financija i medija, gdje bi kolone stranačkih navodnih političara bili idealan poligon za manipulaciju i paradirale zadovoljavajući se mizernim satisfakcijama i utjecajem u ime nečega apstraktnoga o kojemu te kolone najčešće nemaju blage veze, tražeći smisao i svrhovitost samo u osobnim materijalnim probitcima. Šeksova ideja o uređenju izbornoga sustava, u epohi i okružju koje preferira konkurenciju usvemu, pa i u politici, sliči na povratak na razdoblje nazad pedeset godina, kada je u dućanu bilo moguće kupiti samo sir iz Vindije, Frankovu kavu, Plivin lijek, auto iz kragujevačke Zastave, jer su ti proizvodi bili – zakonom zaštićeni, a nedostak tržišta i konkurencije zapravo uništavao i realne potencijale tadašnjih ljudi koji su jedino bježeći u svijet mogli spoznati koliko stvarno vrijede i koliko mogu. Isto se to događa i danas. Točno to Vladimir Šeks pokušava nametnuti kao načelo suvremene hrvatske politike, i to se mora – spriječiti.

Jer to bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini.

Šeks se boji fragmentiranja nacionalne političke scene, bojise fragmentiranja u zakonodavnom domu, a ne pada mu na pamet da je to fragmentiranje upravo on osmislio kreirajući dvanaest izbornih jednica, koje u najviše zakonodavno tijelohrvatske države dovlači umjesto relevantnih nacionalnih političara o kojima odlučuje ukupan hrvatski narod, desetine liliputanaca s izrazitom insuficijencijom svih mogućih znanja i razmjernim viškom instinkta samoodržanja i brutalnosti, a sve radi stvaranja preduvjeta da, kako sam već naveo, nekolicina beskruploznih i dobro organiziranih ljudi preuzmu zapravo svaku političku stranku pod potpunu kontrolu, razvijajući na taj način ne samo kontrolu nad strankama, nego i delegirajući tu kontrolu radi svojih najčešće mizernih interesa u najvažnije sustave društva, od medija, preko financija do svih društvenih institucija nacionalnoga značaja. Upravo takvom modelu ravnanja državom i stvaranjem takvih standarda u društvu, Šeks i slični duguju dugovječnost u vrhu države, a nacija im može „zahvaliti“ na uništenju realne šanse za koju su se stoljećima borile generacije Hrvata.

Ne znam ima li koga da Šeksu i sličnima kaže da je upravo to što on predlaže i što namjerava ozakoniti stvorilo Agrokor, da je upravo to razlog dubokih sumnji u namjere ove vlade u rješavanju toga i svih ostalih problema. Nema eksplicitnije indicije da im namjere nisu čiste, od toga da Šeks govori u ime i za ime aktualne državne politike.

Ako se ostvaruje kontrola bez provjere, bez konkurencije, uništava se kreativni potencijal cijeloga naroda, nemeću se devijantni krireriji samovolje i nekonkurentosti, takose izravno vozi u – provaliju, a bujaju razni Miletići i Jakovčići, koji odmah koristeći talijanske referendume o autonomiji, iskaču iz zasjeda i promoviraju decentralizaciju i autonomiju svojih gruntova, mrveći i onako jedva cjelovitu Hrvatsku zbog svojih banalnih interesa, na lako lovište za svakoga napasnika.

A u takvim okolnostima se tipovi koji su sve to izazvali nužno nameću kao – spasitelji. Po načelu mafijinih razbijača, koji prvo uništavaju kvartovske kafiće a onda im nude zaštitu.

Jasno je kao dan da je pred svim relevantnim hrvatskim ljudima, institucijama i udrugama obaveza nulte kategorije, izuzeti takvima kao Šeks mogućnost dodatnoga srozavanja teško stečene državnosti i nacionalne slobode, a to se jedino može – nacionalnim referendumom. Hrvatska je apsolutno na raskrižju koje će ju trajno usmjeriti. U propast ili procvat potencijala.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari