Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šeks je odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti

Objavljeno

na

Vladimir Šeks je definitivno, ako je čitati smisleno njegove poruke iz intervjua Globusu, odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti. Teško je reći o čemu se radi kod njega, je li to samo neznanje, radi li se o namjeri, radi li se o višegodišnjem razvijanom fiškalskom i stranačkom sindromu, ali, njegove poruke o nužnosti promjene izbornoga sustava s oktroiranjem dvostranačja su smrtonosne za Republiku Hrvatsku.

Čemu ovako oštar pristup izjavama čovjeka za koga se ne zna točno s kolikim utjecajem djeluje na donošenje hadezeovih državnih politika?

Zato što je Hrvatska ubijena totalitarizmima svih vrsta.

Zato što Šeks umjesto da potakne razvoj svih nacionalnih potencijala, izvrsnosti, konkurentnosti, umjesto da potakne dvije najveće stranke i sve političke inicijative na stvaranje nacionalne prepoznatljivosti i kreiranje uvjerljive i konkurentne ponude kvalitete za izborno političko tijelo i hrvatski narod, kako bi imao što bolji izbor, nastoji ozakoniti ponudu bez konkurencije, ponudu koja dokazano ne valja i doslovno totalitarnim modelom s pozicije državnoga monopola, sačuvati sustav koji generira uništenje konkurentnosti, izvrsnosti i stvaralaštva.

Ova ponuda je utoliko opasnija ukoliko nepodnošljivo koalira s Plenkovićevim političkim vizijama, a ako ima dvojbi oko Šeksova utjecaja na državne politike, oko Plenkovićevih nema.

Zato je ova Šeksova ideja iznimno opasna.

Ozakonjivanje trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom

Njegova ideja o dvostranačju je popuno kompatibilna s Plenkovićevim višestruko ponovljenim vizijama tzv. političkog mainstreama, te višestruko ponovljenim jasnim porukama s otvorenim prijezirom prema participaciji naroda oko strateških nacionalnih pitanja, pri čemu ističem priču o Brexitu, zatim oko referenduma u Nizozemskoj, zatim uporno kriminaliziranje tzv. populizma kao negacije esencije politike i odgovornosti, a konačno i prema njegovome ponašanju i izjavama oko referenduma u Katalunji spozicije prvenstveno europskog aparatčika, a ne hrvatskog nacionalnog državnika, bez minimuma senzibiliteta prema zahtjevu jednoga naroda, samo dvadest i šest godina nakon sličnoga zahtjeva svoga naroda i posve iste reakcije tadašnjih europskih birokrata.

A Šeksov pravac promjena izbornoga sustava, odnosno promovirani politički ciljevi zapravo su samo namjera ozakonjivanja trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom i ozakonjivanja svođenja političkog naroda i političkih prava na – folklor.

Na kulisu.

Izborne jedinice3

Šeks ističe da je dozrelo vrijeme za promjenu izbornoga sustava, navodeći tendenciju da se nakon sljedećih izbora neće moći sastaviti stabilna vlada, zatim ističe opasnost od fragmentiranja parlamenta, opasnost od pojave protestnih stranaka i konačno od – populizma, pri čemu ističe da o vladi odlučuju političke skupine koje nemaju ni minimum političke reprezentativnosti. Pa onda to namjerava liječiti podizanjem izbornoga praga na sedam posto, uvođenjem dopisnog i elektronskog glasovanja, zabranom predizbornih koalicija i povećanjem broja preferencijalnih prava. Sve jedno do drugoga prihvatljivo.

Što je u tome onda toliko pogubno?

Pogubno je to što sve te promjene primjenjene na postojećih deset plus dvije izborne jedinice, samo u stvari učvršćuju postojeći državno-politički poredak, koji ne valja i koji generira goleme nesolidnosti, dodatno unose neravanopravnost i nejednakost u realizaciji izbornoga prava i u biti svode se na kozmetiku, iako dobro zvuče. Ni jedna od tih promjena nema nikakve razvojne efekte ako se neće primjenjivati na jednoj izbornoj jedinici s jednakim i općim pravom glasa svih hrvatskih državljana.

Razmišljanje iz pozicije isključivo stranačkih interesa

Primjerice, na deset izbornih jedinica, pri pragu od pet posto i primjeni D’Hondtove metode, prema istraživanjima dr. Mate Palića gubitak glasova je dosezao i do dvadest posto na razini cijele Hrvatske, pa je lako uvidjeti što bi značilo u ovakvim okolnostima podizanje izbornoga praga na 7 posto i koju bi to praktično nejednakost u ostvarivanju političkih prava generiralo, te kako bi se reflektiralo na politički sustav zemlje.

Sve što je Šeks predložio, umjesto razvojnih promjena jačanja stabilnosti nacionalne države i državnoga poretka, zapravo ga dodatno učvršćuje u rukama oligarhija koje su mu i najveća prijetnja.

Koje su još pukotine u Šeksovom pristupu izmjeni izbornoga sustava?

Prvo, Šeks ni ne pomišlja ozbiljnije razmotriti što je u pozadini nestabilnosti vlada i što to u stvari znači? Nisu opasnost, kako on ističe, protestne skupine, nego razlozi koji su doveli do njih. Pri tome valja istaknuti da prema izgovorenom, Šeks uopće ne razmišlja o „opasnosti“ za hrvatski državni poredak s pozicije nacionalnih, nego isključivo s pozicije stranačkih interesa, pri čemu se državni poredak isključivo stavlja u poziciju stranačkoga instrumenta, a država na taj način kao – hadezeovo vlasništvo. Uočljivo je nadalje da Šeksovom HDZ-u treba SDP kao suprotnost, neka vrsta stereotipnoga komunjarskog vukodlaka, bez kojega ovakav HDZ niti ne može opstati, a pogotovo ovako djelovati i biti relevantna politička stranka, jer jednostavno više ne bi imali čime plašiti biračko tijelo uoči izbora, usprkos toga što upravo HDZ u hrvatski politički i društveni poredak redovito uvodi antivrednote koje bi bile očekivane od SDP-a i prirodnih nasljednika bivšega režima.

Koliko god jedan Pernar i dio zastupnika iz tzv. protestnih skupina bili karikatura politike, neka vrsta Malnarove Noćne more u službenom sustavu kao opomena na njegove stranputice, toliko su odavno karikatura ozbiljne nacionalne politike velika većina zastupnika tzv. velikih stranaka. Međutim, u nemogućnosti izbora, kakav Šeks još više namjerava betonirati, svi ti ljudi postaju značajni faktori, iako njihove kompetencije i mogućnosti izazivaju gorke podsmijehe u javnosti već godinama.

Pernar je odgovor na njih, i to prilično surov i smislen odgovor hrvatskoga biračkoga tijela, neka vrsta rugalice, kao što je bio Malnarov Đibo iz Kutine sa svojom legendarnom pjesmom – Pas na lancu.

Istrošeni model

Nije kriza vlasti proizvod protestnih skupina, nego proizvod potpuno istrošenoga modela preodjevenoga komunističkoga dvostranačja na koje, što je najveći cinizam, pa i intelektualno nasilje, tipuje Šeks. Suočen s činjenicom urušavanja kvalitetne ponude dvije najveće stranke kojoj Šeks očito ne uviđa stvarne razloge, pogotovo SDP-u, kojemu Plenkovićev HDZ dozira mogućnosti, točno onoliko koliko se odmiče od suverenističke državne sadržine iz početka devedesetih godina i doslovno postaje nositelj i izvršitelj čitavoga niza spornih, pa i antihrvatskih politika, koje je do sada zastupao isključivo SDP relativizirajuću temlje hrvatske državnosti; i istiskuje tu stranku čime gubi paravan i postaje sve ogoljeniji podmukli i opasni pronositelj mutnih, nesuverenističkih i doslovno antihrvatskih politika kakva je recimo – kurikularna reforma ili Istambulska konvencija, te politika snažne reafirmacije antifašizma u svim društvenim strukturama, te s antifašizmom priljubljenoga velikosrpstva i antikatoličanstva. Točno to se događa danas, a nositelj je Plenkovićev HDZ.

Šeks upravo to namjerava ozakoniti i eksplicitno potvrditi.

Pa u navali velikodušnosti, kako bi valjda naciji omogućio što više darova, odnosno mogućnosti izbora uz dvostranačje naglašava mogućnost i otvaranja prostora za treću, kako je on naziva alternativu, pa bi uvjeti igre očito je prema njegovom državnom geniju- bili cjeloviti.

Ne pada mu na pamet zapitati se kako riješiti činjenicu da pola hrvatskih državljana u Republici Hrvatskoj uopće ne izlazi na izbore, kako misli nadomjestiti i čime činjenicu da vladajuće stranke već godinama imaju manje od petine unutarhrvatskog izbornoga legitimiteta, kako misli i misli li uopće vratiti polovici hrvatskoga naroda, onima izvan Hrvatske, odavno oteta politička prava, i konačno – kako kreirati sustav u komeće svaka, baš svaka politička ideja naići na relevantan sud jedinoga ovlaštenoga sudca, hrvatskoga naroda, pod potpuno istim uvjetima i u njegovoj cjelini?

Država kao plijen

Šeksu to ne pada na pamet, jer on jednostavno državu nije u stanju zamisliti kao nacionalni instrument. Njemu je država plijen, koji je on osvojio i koji nastoji braniti svim raspoloživim sredstavima kao vuk svoj zapišani teritorij za parenje i lov.

Konačno, zašto Šeks misli da HDZ ne može postati stranka koja će osmisliti i ponuditi vrhunski nacionalni politički program s ljudima u kojima će izborno tijelo prepoznati vrijedne političare i da ne bi takav novi, uspješni i nešeksizirani HDZ osvojio dvije trećine mandata na regularnim izborima? Ne bi li to morao biti cilj ambiciozne političke stranke i njenoga rukovodstva, a ne ozakonjivanje slabosti i stečenoga nepovjerenja nacije te tezgarenja nakon takvih invalidnih izbora? Naravno da mu to ne pada na pamet, jer je veliko pitanje što bi on i slični radili u takvome HDZ-u koji bi nužno bio prinuđen na razvoj ljudskih i kreativnih potencijala, pri čemu bi mediokriteti nužno ispali iz igre, a stranke, i ne samo HDZ, bi postale poligon razmjene ideja i utjecaja, ali i promotori najboljega u nacionalnom biću s čime ono raspolaže. Takav utjecaj na stranke ne može osigurati ozakonjivanje njihovih pozicija, nego ozakonjivanje okvira i stimuliranja – izvanjske izborne konkurencije i stimulacijom primjerene društvene ravnoteže i stvaralačkoga društvenoga konflikta, prije svega putem medija, utoliko snažnije što je većemu broju ljudi omogućeno izraziti svoj stav o svakomepolitičkom programu.

Drugoga načina za to nema.

Zapravo, ima Šeksov, odnosno – totalitarni.

A taj podrazumijeva zlouporabu države, vlasti, zakona, kontrolu nad medijima, kontrolu nad gospodarskim tokovima, financijama, obrazovanjem, znanošću i svim relevantnim društvenim sektorima. Nasilnu kontrolu primjenom devijantnih modela osvajanja, od korupcije do klasičnoga nasilja.

To bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini

Izbjegavajući takav sud i ocjenu, takvu provjeru i takvu mogućnost, Šeks prije svega od HDZ-a radi karikaturu, svodeći ga ozakonjivanjem dvostranačja ili tostranačja na platformu mediokriteta, političkih klimoglavaca, neznalica, poslušnika, a sve kako bi u rukama nekolicine ljudi, kao što je to upravo danas, zadržao sve poluge vlasti, a državni poredak držao taocem skrivenih integriranih interesa politike, financija i medija, gdje bi kolone stranačkih navodnih političara bili idealan poligon za manipulaciju i paradirale zadovoljavajući se mizernim satisfakcijama i utjecajem u ime nečega apstraktnoga o kojemu te kolone najčešće nemaju blage veze, tražeći smisao i svrhovitost samo u osobnim materijalnim probitcima. Šeksova ideja o uređenju izbornoga sustava, u epohi i okružju koje preferira konkurenciju usvemu, pa i u politici, sliči na povratak na razdoblje nazad pedeset godina, kada je u dućanu bilo moguće kupiti samo sir iz Vindije, Frankovu kavu, Plivin lijek, auto iz kragujevačke Zastave, jer su ti proizvodi bili – zakonom zaštićeni, a nedostak tržišta i konkurencije zapravo uništavao i realne potencijale tadašnjih ljudi koji su jedino bježeći u svijet mogli spoznati koliko stvarno vrijede i koliko mogu. Isto se to događa i danas. Točno to Vladimir Šeks pokušava nametnuti kao načelo suvremene hrvatske politike, i to se mora – spriječiti.

Jer to bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini.

Šeks se boji fragmentiranja nacionalne političke scene, bojise fragmentiranja u zakonodavnom domu, a ne pada mu na pamet da je to fragmentiranje upravo on osmislio kreirajući dvanaest izbornih jednica, koje u najviše zakonodavno tijelohrvatske države dovlači umjesto relevantnih nacionalnih političara o kojima odlučuje ukupan hrvatski narod, desetine liliputanaca s izrazitom insuficijencijom svih mogućih znanja i razmjernim viškom instinkta samoodržanja i brutalnosti, a sve radi stvaranja preduvjeta da, kako sam već naveo, nekolicina beskruploznih i dobro organiziranih ljudi preuzmu zapravo svaku političku stranku pod potpunu kontrolu, razvijajući na taj način ne samo kontrolu nad strankama, nego i delegirajući tu kontrolu radi svojih najčešće mizernih interesa u najvažnije sustave društva, od medija, preko financija do svih društvenih institucija nacionalnoga značaja. Upravo takvom modelu ravnanja državom i stvaranjem takvih standarda u društvu, Šeks i slični duguju dugovječnost u vrhu države, a nacija im može „zahvaliti“ na uništenju realne šanse za koju su se stoljećima borile generacije Hrvata.

Ne znam ima li koga da Šeksu i sličnima kaže da je upravo to što on predlaže i što namjerava ozakoniti stvorilo Agrokor, da je upravo to razlog dubokih sumnji u namjere ove vlade u rješavanju toga i svih ostalih problema. Nema eksplicitnije indicije da im namjere nisu čiste, od toga da Šeks govori u ime i za ime aktualne državne politike.

Ako se ostvaruje kontrola bez provjere, bez konkurencije, uništava se kreativni potencijal cijeloga naroda, nemeću se devijantni krireriji samovolje i nekonkurentosti, takose izravno vozi u – provaliju, a bujaju razni Miletići i Jakovčići, koji odmah koristeći talijanske referendume o autonomiji, iskaču iz zasjeda i promoviraju decentralizaciju i autonomiju svojih gruntova, mrveći i onako jedva cjelovitu Hrvatsku zbog svojih banalnih interesa, na lako lovište za svakoga napasnika.

A u takvim okolnostima se tipovi koji su sve to izazvali nužno nameću kao – spasitelji. Po načelu mafijinih razbijača, koji prvo uništavaju kvartovske kafiće a onda im nude zaštitu.

Jasno je kao dan da je pred svim relevantnim hrvatskim ljudima, institucijama i udrugama obaveza nulte kategorije, izuzeti takvima kao Šeks mogućnost dodatnoga srozavanja teško stečene državnosti i nacionalne slobode, a to se jedino može – nacionalnim referendumom. Hrvatska je apsolutno na raskrižju koje će ju trajno usmjeriti. U propast ili procvat potencijala.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pobuna periferija protiv arogantnih središta moći u Europi

Objavljeno

na

Objavio

Vijest da je u španjolskoj pokrajini Andaluziji po prvi put u tamošnji lokalni parlament ušla ekstremno desna stranka Vox munjevito se proširila po europskim medijima premda izborna pobjeda te stranke nije baš dojmljiva, ali riječ je o „najsocijalističkijoj“ provinciji u Španjolskoj u čijoj su središnjici na vlasti socijalisti s klimavom manjinskom vladom.

Nešto kasnije prigodom biranja predsjednika njemačke Kršćansko-demokratske unije pobijedila je političarka iz provincije pod čudnim imenom Annegret Kramp-Karrenbauer, kraticom A.K.K, dok je samouvjereni milijunaš i bivši političar, Friedrich Merz, iako siguran u svoju pobjedu, ostao kratkih rukava.

Već četiri tjedna u Parizu i drugim francuskim gradovima događaju se nasilničke demonstracije koje su najprije bile uperene protiv povećanja cijena benzina da bi uskoro bile pretvorene u ultimativno traženje da mladi i u početku nadobudni predsjednik Emmanuel Macron dade ostavku.

Francuska vlada dosad uzaludno nudi pregovore tzv. žutim prslucima, demonstrantima uglavnom s periferija gradova koji se bune protiv arogantnih središta moći u Parizu. Predsjednik Macron, dok ovo pišemo, čeka da se stiša pobuna u varavoj nadi kako će proći bez trajnijih posljedica, no to će biti samo jedna od njegovih krivih procjena situacije u društvu koje odbija prihvatiti njegove do kraja nepromišljene reforme.

Junker

Moji francuski informanti odavno su me upozoravali da Macron živi u nekom svom „paralelnom svijetu“ koji nema veze sa stvarnim stanjem u francuskom društvu. On je uvijek bio bogataš i nije shvaćao da i u tako bogatoj zemlji kao što je Francuska ima mnogo siromašnih ljudi.

Sve navedene bune protiv vladajućih struktura u mnogo čemu se razlikuju, isto kao što se razlikuju odbojni stavovi Mađarske, Poljske i u novije vrijeme Italije, protiv centralističkih zazubica središnjice EU-a u Bruxellesu, no zajedničko im je da se rađaju na periferiji gradova i europskoga kontinenta, dakle prostora koji imaju drukčija životna iskustva od političke klase u nacionalnim ili internacionalnim središtima moći.

Narode ili dijelove društva treba uvjeriti činjenicama i valjanim argumentima kako su neke reforme neophodne, a ako ih se ne može uvjeriti, od njih treba odustati barem za neko vrijeme.

Pojedinci i društveni slojevi na rubovima gradova i nacija s pravom se boje odluka anonimaca u internacionalnim agencijama i nadnacionalnim administracijama koje djeluju netransparentno. Preobilno plaćeni stručnjaci dobivaju podatke „s terena“ koje im šalju nepoznati izvori i to onda podastiru radom preopterećenim političarima u središtima moći, a oni onda potezima pera donose odluke koje se odnose na milijune osiromašenih ljudi kojima ne preostaje ništa drugo nego štrajkovi i ulične pobune ne bi li svratili pozornost oholih moćnika na svoja prekarna stanja.

Onima koji se nalaze „gore“ kao da su zamagljene oči pred stanjem onih koji su silom prilika dospjeli ili uvijek bili „dolje“. Zahvaljujući cementirajućim zakonima, ne događa se ono što je opisao Ivan Gundulić: „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli/ a tko doli gori ustaje.“, (Osman, 1. pjevanje) .

Sve navedeno vrijedi i za Hrvatsku, ali Hrvati nisu Francuzi, Poljaci ili Talijani, Hrvati ne izlaze na ulice, kako sada izgleda, nego se sagibaju pod nepravdama ili jednostavno bježe iz svoje domovine koja je ne samo lijepa, nego bi mogla biti i bogata da ima neku drugu, bolju vlast. Hrvatski Ustav i zakoni sprječavaju svaku temeljitiju promjenu vlasti.

Skandalozno je već odavno da zastupnici nacionalnih manjina i tzv. dijaspore, koji su ušli u Sabor kao nekada plemići i predstavnici Crkve, dakle bez obzira na to koliko su dobili glasova na izborima, odlučuju tko će vladati u Hrvatskoj. Za Plenkovića je najvažnije imati određeni broj ruku u Saboru kako bi proturao svoje zakone koji kao da su napisani u Bruxellesu. Znakovito je da se, kad je riječ o glasovanju u Saboru, uvijek govori o „rukama“, a ne o „glavama“, dakle važan je broj ruku, a ne broj onih koji misle svojom glavom.

Stranačka rascjepkanost u Saboru nevjerojatno je velika. Dok u njemačkome Bundestagu ima samo pet parlamentarnih klubova, u našem ih je parlamentu 12 na broju, slovima dvanaest, dok je zastupnika u klubovima i izvan njih – 151! U Bundestagu sjedi 709 zastupnika, ali Njemačka ima 20 puta više stanovnika nego Hrvatska.

Kad bi se broj njemačkih parlamentaraca ravnao prema broju hrvatskih zastupnika s obzirom na činjenicu da je Hrvata oko četiri milijuna, a Nijemaca više od 80 milijuna, onda bi Bundestag trebao imati oko 3.000 zastupnika!

Ovo znači da u Hrvatskoj ima svega previše, ali samo u vladajućim strukturama, dok svega premalo kad je riječ o životnom standardu, odnosu naroda prema vlasti, budućnosti onih koji se nalaze na pragu života i situaciji onih koji su u trećem razdoblju svoga životnoga vijeka. Otuda pesimizam mnogih i beznađe mladih koji izlaz vide samo u bijegu iz Hrvatske u zapadne zemlje.

Hrvati bi trebali izaći na ulice i trgove i izražavati svoje neslaganje ne samo s vladom nego i cijelom političkom klasom, pa i oporbom koja je oboljela od političkoga daltonizma i ne vidi što se zbiva oko nje.

U Hrvatskoj sigurno ima onih koji bi to znali organizirati, ali očito oni nisu umreženi i nisu spremni djelovati kao, kako kažu Amerikanci, team work, podvrgavajući se unaprijed organiziranim strukturama. Primjera kako se to radi ima u nizu europskih zemalja, od Poljske do Grčke, od Francuske do Rumunjske. U Hrvatskoj se mnogo pametuje i premalo razmišlja o ostvarivim ciljevima.

Politika je bila i ostaje umijeće mogućega. No ništa se ne će dogoditi dok mase ne izađu na ulice i ne pokažu onima na vlasti i cijelom svijetu da treba mijenjati Ustav i zakone kako bi prema njima bili održani izbori i kao njihov rezultat bili izabrani oni koji će biti pravi predstavnici naroda. Bez navedenoga sve ostaje po starome, a to onda može završiti samo nacionalnom katastrofom jedne zemlje bez naroda.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari