Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šeks je odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti

Objavljeno

na

Vladimir Šeks je definitivno, ako je čitati smisleno njegove poruke iz intervjua Globusu, odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti. Teško je reći o čemu se radi kod njega, je li to samo neznanje, radi li se o namjeri, radi li se o višegodišnjem razvijanom fiškalskom i stranačkom sindromu, ali, njegove poruke o nužnosti promjene izbornoga sustava s oktroiranjem dvostranačja su smrtonosne za Republiku Hrvatsku.

Čemu ovako oštar pristup izjavama čovjeka za koga se ne zna točno s kolikim utjecajem djeluje na donošenje hadezeovih državnih politika?

Zato što je Hrvatska ubijena totalitarizmima svih vrsta.

Zato što Šeks umjesto da potakne razvoj svih nacionalnih potencijala, izvrsnosti, konkurentnosti, umjesto da potakne dvije najveće stranke i sve političke inicijative na stvaranje nacionalne prepoznatljivosti i kreiranje uvjerljive i konkurentne ponude kvalitete za izborno političko tijelo i hrvatski narod, kako bi imao što bolji izbor, nastoji ozakoniti ponudu bez konkurencije, ponudu koja dokazano ne valja i doslovno totalitarnim modelom s pozicije državnoga monopola, sačuvati sustav koji generira uništenje konkurentnosti, izvrsnosti i stvaralaštva.

Ova ponuda je utoliko opasnija ukoliko nepodnošljivo koalira s Plenkovićevim političkim vizijama, a ako ima dvojbi oko Šeksova utjecaja na državne politike, oko Plenkovićevih nema.

Zato je ova Šeksova ideja iznimno opasna.

Ozakonjivanje trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom

Njegova ideja o dvostranačju je popuno kompatibilna s Plenkovićevim višestruko ponovljenim vizijama tzv. političkog mainstreama, te višestruko ponovljenim jasnim porukama s otvorenim prijezirom prema participaciji naroda oko strateških nacionalnih pitanja, pri čemu ističem priču o Brexitu, zatim oko referenduma u Nizozemskoj, zatim uporno kriminaliziranje tzv. populizma kao negacije esencije politike i odgovornosti, a konačno i prema njegovome ponašanju i izjavama oko referenduma u Katalunji spozicije prvenstveno europskog aparatčika, a ne hrvatskog nacionalnog državnika, bez minimuma senzibiliteta prema zahtjevu jednoga naroda, samo dvadest i šest godina nakon sličnoga zahtjeva svoga naroda i posve iste reakcije tadašnjih europskih birokrata.

A Šeksov pravac promjena izbornoga sustava, odnosno promovirani politički ciljevi zapravo su samo namjera ozakonjivanja trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom i ozakonjivanja svođenja političkog naroda i političkih prava na – folklor.

Na kulisu.

Izborne jedinice3

Šeks ističe da je dozrelo vrijeme za promjenu izbornoga sustava, navodeći tendenciju da se nakon sljedećih izbora neće moći sastaviti stabilna vlada, zatim ističe opasnost od fragmentiranja parlamenta, opasnost od pojave protestnih stranaka i konačno od – populizma, pri čemu ističe da o vladi odlučuju političke skupine koje nemaju ni minimum političke reprezentativnosti. Pa onda to namjerava liječiti podizanjem izbornoga praga na sedam posto, uvođenjem dopisnog i elektronskog glasovanja, zabranom predizbornih koalicija i povećanjem broja preferencijalnih prava. Sve jedno do drugoga prihvatljivo.

Što je u tome onda toliko pogubno?

Pogubno je to što sve te promjene primjenjene na postojećih deset plus dvije izborne jedinice, samo u stvari učvršćuju postojeći državno-politički poredak, koji ne valja i koji generira goleme nesolidnosti, dodatno unose neravanopravnost i nejednakost u realizaciji izbornoga prava i u biti svode se na kozmetiku, iako dobro zvuče. Ni jedna od tih promjena nema nikakve razvojne efekte ako se neće primjenjivati na jednoj izbornoj jedinici s jednakim i općim pravom glasa svih hrvatskih državljana.

Razmišljanje iz pozicije isključivo stranačkih interesa

Primjerice, na deset izbornih jedinica, pri pragu od pet posto i primjeni D’Hondtove metode, prema istraživanjima dr. Mate Palića gubitak glasova je dosezao i do dvadest posto na razini cijele Hrvatske, pa je lako uvidjeti što bi značilo u ovakvim okolnostima podizanje izbornoga praga na 7 posto i koju bi to praktično nejednakost u ostvarivanju političkih prava generiralo, te kako bi se reflektiralo na politički sustav zemlje.

Sve što je Šeks predložio, umjesto razvojnih promjena jačanja stabilnosti nacionalne države i državnoga poretka, zapravo ga dodatno učvršćuje u rukama oligarhija koje su mu i najveća prijetnja.

Koje su još pukotine u Šeksovom pristupu izmjeni izbornoga sustava?

Prvo, Šeks ni ne pomišlja ozbiljnije razmotriti što je u pozadini nestabilnosti vlada i što to u stvari znači? Nisu opasnost, kako on ističe, protestne skupine, nego razlozi koji su doveli do njih. Pri tome valja istaknuti da prema izgovorenom, Šeks uopće ne razmišlja o „opasnosti“ za hrvatski državni poredak s pozicije nacionalnih, nego isključivo s pozicije stranačkih interesa, pri čemu se državni poredak isključivo stavlja u poziciju stranačkoga instrumenta, a država na taj način kao – hadezeovo vlasništvo. Uočljivo je nadalje da Šeksovom HDZ-u treba SDP kao suprotnost, neka vrsta stereotipnoga komunjarskog vukodlaka, bez kojega ovakav HDZ niti ne može opstati, a pogotovo ovako djelovati i biti relevantna politička stranka, jer jednostavno više ne bi imali čime plašiti biračko tijelo uoči izbora, usprkos toga što upravo HDZ u hrvatski politički i društveni poredak redovito uvodi antivrednote koje bi bile očekivane od SDP-a i prirodnih nasljednika bivšega režima.

Koliko god jedan Pernar i dio zastupnika iz tzv. protestnih skupina bili karikatura politike, neka vrsta Malnarove Noćne more u službenom sustavu kao opomena na njegove stranputice, toliko su odavno karikatura ozbiljne nacionalne politike velika većina zastupnika tzv. velikih stranaka. Međutim, u nemogućnosti izbora, kakav Šeks još više namjerava betonirati, svi ti ljudi postaju značajni faktori, iako njihove kompetencije i mogućnosti izazivaju gorke podsmijehe u javnosti već godinama.

Pernar je odgovor na njih, i to prilično surov i smislen odgovor hrvatskoga biračkoga tijela, neka vrsta rugalice, kao što je bio Malnarov Đibo iz Kutine sa svojom legendarnom pjesmom – Pas na lancu.

Istrošeni model

Nije kriza vlasti proizvod protestnih skupina, nego proizvod potpuno istrošenoga modela preodjevenoga komunističkoga dvostranačja na koje, što je najveći cinizam, pa i intelektualno nasilje, tipuje Šeks. Suočen s činjenicom urušavanja kvalitetne ponude dvije najveće stranke kojoj Šeks očito ne uviđa stvarne razloge, pogotovo SDP-u, kojemu Plenkovićev HDZ dozira mogućnosti, točno onoliko koliko se odmiče od suverenističke državne sadržine iz početka devedesetih godina i doslovno postaje nositelj i izvršitelj čitavoga niza spornih, pa i antihrvatskih politika, koje je do sada zastupao isključivo SDP relativizirajuću temlje hrvatske državnosti; i istiskuje tu stranku čime gubi paravan i postaje sve ogoljeniji podmukli i opasni pronositelj mutnih, nesuverenističkih i doslovno antihrvatskih politika kakva je recimo – kurikularna reforma ili Istambulska konvencija, te politika snažne reafirmacije antifašizma u svim društvenim strukturama, te s antifašizmom priljubljenoga velikosrpstva i antikatoličanstva. Točno to se događa danas, a nositelj je Plenkovićev HDZ.

Šeks upravo to namjerava ozakoniti i eksplicitno potvrditi.

Pa u navali velikodušnosti, kako bi valjda naciji omogućio što više darova, odnosno mogućnosti izbora uz dvostranačje naglašava mogućnost i otvaranja prostora za treću, kako je on naziva alternativu, pa bi uvjeti igre očito je prema njegovom državnom geniju- bili cjeloviti.

Ne pada mu na pamet zapitati se kako riješiti činjenicu da pola hrvatskih državljana u Republici Hrvatskoj uopće ne izlazi na izbore, kako misli nadomjestiti i čime činjenicu da vladajuće stranke već godinama imaju manje od petine unutarhrvatskog izbornoga legitimiteta, kako misli i misli li uopće vratiti polovici hrvatskoga naroda, onima izvan Hrvatske, odavno oteta politička prava, i konačno – kako kreirati sustav u komeće svaka, baš svaka politička ideja naići na relevantan sud jedinoga ovlaštenoga sudca, hrvatskoga naroda, pod potpuno istim uvjetima i u njegovoj cjelini?

Država kao plijen

Šeksu to ne pada na pamet, jer on jednostavno državu nije u stanju zamisliti kao nacionalni instrument. Njemu je država plijen, koji je on osvojio i koji nastoji braniti svim raspoloživim sredstavima kao vuk svoj zapišani teritorij za parenje i lov.

Konačno, zašto Šeks misli da HDZ ne može postati stranka koja će osmisliti i ponuditi vrhunski nacionalni politički program s ljudima u kojima će izborno tijelo prepoznati vrijedne političare i da ne bi takav novi, uspješni i nešeksizirani HDZ osvojio dvije trećine mandata na regularnim izborima? Ne bi li to morao biti cilj ambiciozne političke stranke i njenoga rukovodstva, a ne ozakonjivanje slabosti i stečenoga nepovjerenja nacije te tezgarenja nakon takvih invalidnih izbora? Naravno da mu to ne pada na pamet, jer je veliko pitanje što bi on i slični radili u takvome HDZ-u koji bi nužno bio prinuđen na razvoj ljudskih i kreativnih potencijala, pri čemu bi mediokriteti nužno ispali iz igre, a stranke, i ne samo HDZ, bi postale poligon razmjene ideja i utjecaja, ali i promotori najboljega u nacionalnom biću s čime ono raspolaže. Takav utjecaj na stranke ne može osigurati ozakonjivanje njihovih pozicija, nego ozakonjivanje okvira i stimuliranja – izvanjske izborne konkurencije i stimulacijom primjerene društvene ravnoteže i stvaralačkoga društvenoga konflikta, prije svega putem medija, utoliko snažnije što je većemu broju ljudi omogućeno izraziti svoj stav o svakomepolitičkom programu.

Drugoga načina za to nema.

Zapravo, ima Šeksov, odnosno – totalitarni.

A taj podrazumijeva zlouporabu države, vlasti, zakona, kontrolu nad medijima, kontrolu nad gospodarskim tokovima, financijama, obrazovanjem, znanošću i svim relevantnim društvenim sektorima. Nasilnu kontrolu primjenom devijantnih modela osvajanja, od korupcije do klasičnoga nasilja.

To bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini

Izbjegavajući takav sud i ocjenu, takvu provjeru i takvu mogućnost, Šeks prije svega od HDZ-a radi karikaturu, svodeći ga ozakonjivanjem dvostranačja ili tostranačja na platformu mediokriteta, političkih klimoglavaca, neznalica, poslušnika, a sve kako bi u rukama nekolicine ljudi, kao što je to upravo danas, zadržao sve poluge vlasti, a državni poredak držao taocem skrivenih integriranih interesa politike, financija i medija, gdje bi kolone stranačkih navodnih političara bili idealan poligon za manipulaciju i paradirale zadovoljavajući se mizernim satisfakcijama i utjecajem u ime nečega apstraktnoga o kojemu te kolone najčešće nemaju blage veze, tražeći smisao i svrhovitost samo u osobnim materijalnim probitcima. Šeksova ideja o uređenju izbornoga sustava, u epohi i okružju koje preferira konkurenciju usvemu, pa i u politici, sliči na povratak na razdoblje nazad pedeset godina, kada je u dućanu bilo moguće kupiti samo sir iz Vindije, Frankovu kavu, Plivin lijek, auto iz kragujevačke Zastave, jer su ti proizvodi bili – zakonom zaštićeni, a nedostak tržišta i konkurencije zapravo uništavao i realne potencijale tadašnjih ljudi koji su jedino bježeći u svijet mogli spoznati koliko stvarno vrijede i koliko mogu. Isto se to događa i danas. Točno to Vladimir Šeks pokušava nametnuti kao načelo suvremene hrvatske politike, i to se mora – spriječiti.

Jer to bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini.

Šeks se boji fragmentiranja nacionalne političke scene, bojise fragmentiranja u zakonodavnom domu, a ne pada mu na pamet da je to fragmentiranje upravo on osmislio kreirajući dvanaest izbornih jednica, koje u najviše zakonodavno tijelohrvatske države dovlači umjesto relevantnih nacionalnih političara o kojima odlučuje ukupan hrvatski narod, desetine liliputanaca s izrazitom insuficijencijom svih mogućih znanja i razmjernim viškom instinkta samoodržanja i brutalnosti, a sve radi stvaranja preduvjeta da, kako sam već naveo, nekolicina beskruploznih i dobro organiziranih ljudi preuzmu zapravo svaku političku stranku pod potpunu kontrolu, razvijajući na taj način ne samo kontrolu nad strankama, nego i delegirajući tu kontrolu radi svojih najčešće mizernih interesa u najvažnije sustave društva, od medija, preko financija do svih društvenih institucija nacionalnoga značaja. Upravo takvom modelu ravnanja državom i stvaranjem takvih standarda u društvu, Šeks i slični duguju dugovječnost u vrhu države, a nacija im može „zahvaliti“ na uništenju realne šanse za koju su se stoljećima borile generacije Hrvata.

Ne znam ima li koga da Šeksu i sličnima kaže da je upravo to što on predlaže i što namjerava ozakoniti stvorilo Agrokor, da je upravo to razlog dubokih sumnji u namjere ove vlade u rješavanju toga i svih ostalih problema. Nema eksplicitnije indicije da im namjere nisu čiste, od toga da Šeks govori u ime i za ime aktualne državne politike.

Ako se ostvaruje kontrola bez provjere, bez konkurencije, uništava se kreativni potencijal cijeloga naroda, nemeću se devijantni krireriji samovolje i nekonkurentosti, takose izravno vozi u – provaliju, a bujaju razni Miletići i Jakovčići, koji odmah koristeći talijanske referendume o autonomiji, iskaču iz zasjeda i promoviraju decentralizaciju i autonomiju svojih gruntova, mrveći i onako jedva cjelovitu Hrvatsku zbog svojih banalnih interesa, na lako lovište za svakoga napasnika.

A u takvim okolnostima se tipovi koji su sve to izazvali nužno nameću kao – spasitelji. Po načelu mafijinih razbijača, koji prvo uništavaju kvartovske kafiće a onda im nude zaštitu.

Jasno je kao dan da je pred svim relevantnim hrvatskim ljudima, institucijama i udrugama obaveza nulte kategorije, izuzeti takvima kao Šeks mogućnost dodatnoga srozavanja teško stečene državnosti i nacionalne slobode, a to se jedino može – nacionalnim referendumom. Hrvatska je apsolutno na raskrižju koje će ju trajno usmjeriti. U propast ili procvat potencijala.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari