Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šeks je odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti

Objavljeno

na

Vladimir Šeks je definitivno, ako je čitati smisleno njegove poruke iz intervjua Globusu, odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti. Teško je reći o čemu se radi kod njega, je li to samo neznanje, radi li se o namjeri, radi li se o višegodišnjem razvijanom fiškalskom i stranačkom sindromu, ali, njegove poruke o nužnosti promjene izbornoga sustava s oktroiranjem dvostranačja su smrtonosne za Republiku Hrvatsku.

Čemu ovako oštar pristup izjavama čovjeka za koga se ne zna točno s kolikim utjecajem djeluje na donošenje hadezeovih državnih politika?

Zato što je Hrvatska ubijena totalitarizmima svih vrsta.

Zato što Šeks umjesto da potakne razvoj svih nacionalnih potencijala, izvrsnosti, konkurentnosti, umjesto da potakne dvije najveće stranke i sve političke inicijative na stvaranje nacionalne prepoznatljivosti i kreiranje uvjerljive i konkurentne ponude kvalitete za izborno političko tijelo i hrvatski narod, kako bi imao što bolji izbor, nastoji ozakoniti ponudu bez konkurencije, ponudu koja dokazano ne valja i doslovno totalitarnim modelom s pozicije državnoga monopola, sačuvati sustav koji generira uništenje konkurentnosti, izvrsnosti i stvaralaštva.

Ova ponuda je utoliko opasnija ukoliko nepodnošljivo koalira s Plenkovićevim političkim vizijama, a ako ima dvojbi oko Šeksova utjecaja na državne politike, oko Plenkovićevih nema.

Zato je ova Šeksova ideja iznimno opasna.

Ozakonjivanje trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom

Njegova ideja o dvostranačju je popuno kompatibilna s Plenkovićevim višestruko ponovljenim vizijama tzv. političkog mainstreama, te višestruko ponovljenim jasnim porukama s otvorenim prijezirom prema participaciji naroda oko strateških nacionalnih pitanja, pri čemu ističem priču o Brexitu, zatim oko referenduma u Nizozemskoj, zatim uporno kriminaliziranje tzv. populizma kao negacije esencije politike i odgovornosti, a konačno i prema njegovome ponašanju i izjavama oko referenduma u Katalunji spozicije prvenstveno europskog aparatčika, a ne hrvatskog nacionalnog državnika, bez minimuma senzibiliteta prema zahtjevu jednoga naroda, samo dvadest i šest godina nakon sličnoga zahtjeva svoga naroda i posve iste reakcije tadašnjih europskih birokrata.

A Šeksov pravac promjena izbornoga sustava, odnosno promovirani politički ciljevi zapravo su samo namjera ozakonjivanja trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom i ozakonjivanja svođenja političkog naroda i političkih prava na – folklor.

Na kulisu.

Izborne jedinice3

Šeks ističe da je dozrelo vrijeme za promjenu izbornoga sustava, navodeći tendenciju da se nakon sljedećih izbora neće moći sastaviti stabilna vlada, zatim ističe opasnost od fragmentiranja parlamenta, opasnost od pojave protestnih stranaka i konačno od – populizma, pri čemu ističe da o vladi odlučuju političke skupine koje nemaju ni minimum političke reprezentativnosti. Pa onda to namjerava liječiti podizanjem izbornoga praga na sedam posto, uvođenjem dopisnog i elektronskog glasovanja, zabranom predizbornih koalicija i povećanjem broja preferencijalnih prava. Sve jedno do drugoga prihvatljivo.

Što je u tome onda toliko pogubno?

Pogubno je to što sve te promjene primjenjene na postojećih deset plus dvije izborne jedinice, samo u stvari učvršćuju postojeći državno-politički poredak, koji ne valja i koji generira goleme nesolidnosti, dodatno unose neravanopravnost i nejednakost u realizaciji izbornoga prava i u biti svode se na kozmetiku, iako dobro zvuče. Ni jedna od tih promjena nema nikakve razvojne efekte ako se neće primjenjivati na jednoj izbornoj jedinici s jednakim i općim pravom glasa svih hrvatskih državljana.

Razmišljanje iz pozicije isključivo stranačkih interesa

Primjerice, na deset izbornih jedinica, pri pragu od pet posto i primjeni D’Hondtove metode, prema istraživanjima dr. Mate Palića gubitak glasova je dosezao i do dvadest posto na razini cijele Hrvatske, pa je lako uvidjeti što bi značilo u ovakvim okolnostima podizanje izbornoga praga na 7 posto i koju bi to praktično nejednakost u ostvarivanju političkih prava generiralo, te kako bi se reflektiralo na politički sustav zemlje.

Sve što je Šeks predložio, umjesto razvojnih promjena jačanja stabilnosti nacionalne države i državnoga poretka, zapravo ga dodatno učvršćuje u rukama oligarhija koje su mu i najveća prijetnja.

Koje su još pukotine u Šeksovom pristupu izmjeni izbornoga sustava?

Prvo, Šeks ni ne pomišlja ozbiljnije razmotriti što je u pozadini nestabilnosti vlada i što to u stvari znači? Nisu opasnost, kako on ističe, protestne skupine, nego razlozi koji su doveli do njih. Pri tome valja istaknuti da prema izgovorenom, Šeks uopće ne razmišlja o „opasnosti“ za hrvatski državni poredak s pozicije nacionalnih, nego isključivo s pozicije stranačkih interesa, pri čemu se državni poredak isključivo stavlja u poziciju stranačkoga instrumenta, a država na taj način kao – hadezeovo vlasništvo. Uočljivo je nadalje da Šeksovom HDZ-u treba SDP kao suprotnost, neka vrsta stereotipnoga komunjarskog vukodlaka, bez kojega ovakav HDZ niti ne može opstati, a pogotovo ovako djelovati i biti relevantna politička stranka, jer jednostavno više ne bi imali čime plašiti biračko tijelo uoči izbora, usprkos toga što upravo HDZ u hrvatski politički i društveni poredak redovito uvodi antivrednote koje bi bile očekivane od SDP-a i prirodnih nasljednika bivšega režima.

Koliko god jedan Pernar i dio zastupnika iz tzv. protestnih skupina bili karikatura politike, neka vrsta Malnarove Noćne more u službenom sustavu kao opomena na njegove stranputice, toliko su odavno karikatura ozbiljne nacionalne politike velika većina zastupnika tzv. velikih stranaka. Međutim, u nemogućnosti izbora, kakav Šeks još više namjerava betonirati, svi ti ljudi postaju značajni faktori, iako njihove kompetencije i mogućnosti izazivaju gorke podsmijehe u javnosti već godinama.

Pernar je odgovor na njih, i to prilično surov i smislen odgovor hrvatskoga biračkoga tijela, neka vrsta rugalice, kao što je bio Malnarov Đibo iz Kutine sa svojom legendarnom pjesmom – Pas na lancu.

Istrošeni model

Nije kriza vlasti proizvod protestnih skupina, nego proizvod potpuno istrošenoga modela preodjevenoga komunističkoga dvostranačja na koje, što je najveći cinizam, pa i intelektualno nasilje, tipuje Šeks. Suočen s činjenicom urušavanja kvalitetne ponude dvije najveće stranke kojoj Šeks očito ne uviđa stvarne razloge, pogotovo SDP-u, kojemu Plenkovićev HDZ dozira mogućnosti, točno onoliko koliko se odmiče od suverenističke državne sadržine iz početka devedesetih godina i doslovno postaje nositelj i izvršitelj čitavoga niza spornih, pa i antihrvatskih politika, koje je do sada zastupao isključivo SDP relativizirajuću temlje hrvatske državnosti; i istiskuje tu stranku čime gubi paravan i postaje sve ogoljeniji podmukli i opasni pronositelj mutnih, nesuverenističkih i doslovno antihrvatskih politika kakva je recimo – kurikularna reforma ili Istambulska konvencija, te politika snažne reafirmacije antifašizma u svim društvenim strukturama, te s antifašizmom priljubljenoga velikosrpstva i antikatoličanstva. Točno to se događa danas, a nositelj je Plenkovićev HDZ.

Šeks upravo to namjerava ozakoniti i eksplicitno potvrditi.

Pa u navali velikodušnosti, kako bi valjda naciji omogućio što više darova, odnosno mogućnosti izbora uz dvostranačje naglašava mogućnost i otvaranja prostora za treću, kako je on naziva alternativu, pa bi uvjeti igre očito je prema njegovom državnom geniju- bili cjeloviti.

Ne pada mu na pamet zapitati se kako riješiti činjenicu da pola hrvatskih državljana u Republici Hrvatskoj uopće ne izlazi na izbore, kako misli nadomjestiti i čime činjenicu da vladajuće stranke već godinama imaju manje od petine unutarhrvatskog izbornoga legitimiteta, kako misli i misli li uopće vratiti polovici hrvatskoga naroda, onima izvan Hrvatske, odavno oteta politička prava, i konačno – kako kreirati sustav u komeće svaka, baš svaka politička ideja naići na relevantan sud jedinoga ovlaštenoga sudca, hrvatskoga naroda, pod potpuno istim uvjetima i u njegovoj cjelini?

Država kao plijen

Šeksu to ne pada na pamet, jer on jednostavno državu nije u stanju zamisliti kao nacionalni instrument. Njemu je država plijen, koji je on osvojio i koji nastoji braniti svim raspoloživim sredstavima kao vuk svoj zapišani teritorij za parenje i lov.

Konačno, zašto Šeks misli da HDZ ne može postati stranka koja će osmisliti i ponuditi vrhunski nacionalni politički program s ljudima u kojima će izborno tijelo prepoznati vrijedne političare i da ne bi takav novi, uspješni i nešeksizirani HDZ osvojio dvije trećine mandata na regularnim izborima? Ne bi li to morao biti cilj ambiciozne političke stranke i njenoga rukovodstva, a ne ozakonjivanje slabosti i stečenoga nepovjerenja nacije te tezgarenja nakon takvih invalidnih izbora? Naravno da mu to ne pada na pamet, jer je veliko pitanje što bi on i slični radili u takvome HDZ-u koji bi nužno bio prinuđen na razvoj ljudskih i kreativnih potencijala, pri čemu bi mediokriteti nužno ispali iz igre, a stranke, i ne samo HDZ, bi postale poligon razmjene ideja i utjecaja, ali i promotori najboljega u nacionalnom biću s čime ono raspolaže. Takav utjecaj na stranke ne može osigurati ozakonjivanje njihovih pozicija, nego ozakonjivanje okvira i stimuliranja – izvanjske izborne konkurencije i stimulacijom primjerene društvene ravnoteže i stvaralačkoga društvenoga konflikta, prije svega putem medija, utoliko snažnije što je većemu broju ljudi omogućeno izraziti svoj stav o svakomepolitičkom programu.

Drugoga načina za to nema.

Zapravo, ima Šeksov, odnosno – totalitarni.

A taj podrazumijeva zlouporabu države, vlasti, zakona, kontrolu nad medijima, kontrolu nad gospodarskim tokovima, financijama, obrazovanjem, znanošću i svim relevantnim društvenim sektorima. Nasilnu kontrolu primjenom devijantnih modela osvajanja, od korupcije do klasičnoga nasilja.

To bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini

Izbjegavajući takav sud i ocjenu, takvu provjeru i takvu mogućnost, Šeks prije svega od HDZ-a radi karikaturu, svodeći ga ozakonjivanjem dvostranačja ili tostranačja na platformu mediokriteta, političkih klimoglavaca, neznalica, poslušnika, a sve kako bi u rukama nekolicine ljudi, kao što je to upravo danas, zadržao sve poluge vlasti, a državni poredak držao taocem skrivenih integriranih interesa politike, financija i medija, gdje bi kolone stranačkih navodnih političara bili idealan poligon za manipulaciju i paradirale zadovoljavajući se mizernim satisfakcijama i utjecajem u ime nečega apstraktnoga o kojemu te kolone najčešće nemaju blage veze, tražeći smisao i svrhovitost samo u osobnim materijalnim probitcima. Šeksova ideja o uređenju izbornoga sustava, u epohi i okružju koje preferira konkurenciju usvemu, pa i u politici, sliči na povratak na razdoblje nazad pedeset godina, kada je u dućanu bilo moguće kupiti samo sir iz Vindije, Frankovu kavu, Plivin lijek, auto iz kragujevačke Zastave, jer su ti proizvodi bili – zakonom zaštićeni, a nedostak tržišta i konkurencije zapravo uništavao i realne potencijale tadašnjih ljudi koji su jedino bježeći u svijet mogli spoznati koliko stvarno vrijede i koliko mogu. Isto se to događa i danas. Točno to Vladimir Šeks pokušava nametnuti kao načelo suvremene hrvatske politike, i to se mora – spriječiti.

Jer to bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini.

Šeks se boji fragmentiranja nacionalne političke scene, bojise fragmentiranja u zakonodavnom domu, a ne pada mu na pamet da je to fragmentiranje upravo on osmislio kreirajući dvanaest izbornih jednica, koje u najviše zakonodavno tijelohrvatske države dovlači umjesto relevantnih nacionalnih političara o kojima odlučuje ukupan hrvatski narod, desetine liliputanaca s izrazitom insuficijencijom svih mogućih znanja i razmjernim viškom instinkta samoodržanja i brutalnosti, a sve radi stvaranja preduvjeta da, kako sam već naveo, nekolicina beskruploznih i dobro organiziranih ljudi preuzmu zapravo svaku političku stranku pod potpunu kontrolu, razvijajući na taj način ne samo kontrolu nad strankama, nego i delegirajući tu kontrolu radi svojih najčešće mizernih interesa u najvažnije sustave društva, od medija, preko financija do svih društvenih institucija nacionalnoga značaja. Upravo takvom modelu ravnanja državom i stvaranjem takvih standarda u društvu, Šeks i slični duguju dugovječnost u vrhu države, a nacija im može „zahvaliti“ na uništenju realne šanse za koju su se stoljećima borile generacije Hrvata.

Ne znam ima li koga da Šeksu i sličnima kaže da je upravo to što on predlaže i što namjerava ozakoniti stvorilo Agrokor, da je upravo to razlog dubokih sumnji u namjere ove vlade u rješavanju toga i svih ostalih problema. Nema eksplicitnije indicije da im namjere nisu čiste, od toga da Šeks govori u ime i za ime aktualne državne politike.

Ako se ostvaruje kontrola bez provjere, bez konkurencije, uništava se kreativni potencijal cijeloga naroda, nemeću se devijantni krireriji samovolje i nekonkurentosti, takose izravno vozi u – provaliju, a bujaju razni Miletići i Jakovčići, koji odmah koristeći talijanske referendume o autonomiji, iskaču iz zasjeda i promoviraju decentralizaciju i autonomiju svojih gruntova, mrveći i onako jedva cjelovitu Hrvatsku zbog svojih banalnih interesa, na lako lovište za svakoga napasnika.

A u takvim okolnostima se tipovi koji su sve to izazvali nužno nameću kao – spasitelji. Po načelu mafijinih razbijača, koji prvo uništavaju kvartovske kafiće a onda im nude zaštitu.

Jasno je kao dan da je pred svim relevantnim hrvatskim ljudima, institucijama i udrugama obaveza nulte kategorije, izuzeti takvima kao Šeks mogućnost dodatnoga srozavanja teško stečene državnosti i nacionalne slobode, a to se jedino može – nacionalnim referendumom. Hrvatska je apsolutno na raskrižju koje će ju trajno usmjeriti. U propast ili procvat potencijala.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari