Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šeks je odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti

Objavljeno

na

Vladimir Šeks je definitivno, ako je čitati smisleno njegove poruke iz intervjua Globusu, odlučio otići u političku i hrvatsku povijest kao grobar hrvatske državnosti. Teško je reći o čemu se radi kod njega, je li to samo neznanje, radi li se o namjeri, radi li se o višegodišnjem razvijanom fiškalskom i stranačkom sindromu, ali, njegove poruke o nužnosti promjene izbornoga sustava s oktroiranjem dvostranačja su smrtonosne za Republiku Hrvatsku.

Čemu ovako oštar pristup izjavama čovjeka za koga se ne zna točno s kolikim utjecajem djeluje na donošenje hadezeovih državnih politika?

Zato što je Hrvatska ubijena totalitarizmima svih vrsta.

Zato što Šeks umjesto da potakne razvoj svih nacionalnih potencijala, izvrsnosti, konkurentnosti, umjesto da potakne dvije najveće stranke i sve političke inicijative na stvaranje nacionalne prepoznatljivosti i kreiranje uvjerljive i konkurentne ponude kvalitete za izborno političko tijelo i hrvatski narod, kako bi imao što bolji izbor, nastoji ozakoniti ponudu bez konkurencije, ponudu koja dokazano ne valja i doslovno totalitarnim modelom s pozicije državnoga monopola, sačuvati sustav koji generira uništenje konkurentnosti, izvrsnosti i stvaralaštva.

Ova ponuda je utoliko opasnija ukoliko nepodnošljivo koalira s Plenkovićevim političkim vizijama, a ako ima dvojbi oko Šeksova utjecaja na državne politike, oko Plenkovićevih nema.

Zato je ova Šeksova ideja iznimno opasna.

Ozakonjivanje trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom

Njegova ideja o dvostranačju je popuno kompatibilna s Plenkovićevim višestruko ponovljenim vizijama tzv. političkog mainstreama, te višestruko ponovljenim jasnim porukama s otvorenim prijezirom prema participaciji naroda oko strateških nacionalnih pitanja, pri čemu ističem priču o Brexitu, zatim oko referenduma u Nizozemskoj, zatim uporno kriminaliziranje tzv. populizma kao negacije esencije politike i odgovornosti, a konačno i prema njegovome ponašanju i izjavama oko referenduma u Katalunji spozicije prvenstveno europskog aparatčika, a ne hrvatskog nacionalnog državnika, bez minimuma senzibiliteta prema zahtjevu jednoga naroda, samo dvadest i šest godina nakon sličnoga zahtjeva svoga naroda i posve iste reakcije tadašnjih europskih birokrata.

A Šeksov pravac promjena izbornoga sustava, odnosno promovirani politički ciljevi zapravo su samo namjera ozakonjivanja trajne uprave umjetno proizvedenog tzv. mainstreama nad Hrvatskom i ozakonjivanja svođenja političkog naroda i političkih prava na – folklor.

Na kulisu.

Izborne jedinice3

Šeks ističe da je dozrelo vrijeme za promjenu izbornoga sustava, navodeći tendenciju da se nakon sljedećih izbora neće moći sastaviti stabilna vlada, zatim ističe opasnost od fragmentiranja parlamenta, opasnost od pojave protestnih stranaka i konačno od – populizma, pri čemu ističe da o vladi odlučuju političke skupine koje nemaju ni minimum političke reprezentativnosti. Pa onda to namjerava liječiti podizanjem izbornoga praga na sedam posto, uvođenjem dopisnog i elektronskog glasovanja, zabranom predizbornih koalicija i povećanjem broja preferencijalnih prava. Sve jedno do drugoga prihvatljivo.

Što je u tome onda toliko pogubno?

Pogubno je to što sve te promjene primjenjene na postojećih deset plus dvije izborne jedinice, samo u stvari učvršćuju postojeći državno-politički poredak, koji ne valja i koji generira goleme nesolidnosti, dodatno unose neravanopravnost i nejednakost u realizaciji izbornoga prava i u biti svode se na kozmetiku, iako dobro zvuče. Ni jedna od tih promjena nema nikakve razvojne efekte ako se neće primjenjivati na jednoj izbornoj jedinici s jednakim i općim pravom glasa svih hrvatskih državljana.

Razmišljanje iz pozicije isključivo stranačkih interesa

Primjerice, na deset izbornih jedinica, pri pragu od pet posto i primjeni D’Hondtove metode, prema istraživanjima dr. Mate Palića gubitak glasova je dosezao i do dvadest posto na razini cijele Hrvatske, pa je lako uvidjeti što bi značilo u ovakvim okolnostima podizanje izbornoga praga na 7 posto i koju bi to praktično nejednakost u ostvarivanju političkih prava generiralo, te kako bi se reflektiralo na politički sustav zemlje.

Sve što je Šeks predložio, umjesto razvojnih promjena jačanja stabilnosti nacionalne države i državnoga poretka, zapravo ga dodatno učvršćuje u rukama oligarhija koje su mu i najveća prijetnja.

Koje su još pukotine u Šeksovom pristupu izmjeni izbornoga sustava?

Prvo, Šeks ni ne pomišlja ozbiljnije razmotriti što je u pozadini nestabilnosti vlada i što to u stvari znači? Nisu opasnost, kako on ističe, protestne skupine, nego razlozi koji su doveli do njih. Pri tome valja istaknuti da prema izgovorenom, Šeks uopće ne razmišlja o „opasnosti“ za hrvatski državni poredak s pozicije nacionalnih, nego isključivo s pozicije stranačkih interesa, pri čemu se državni poredak isključivo stavlja u poziciju stranačkoga instrumenta, a država na taj način kao – hadezeovo vlasništvo. Uočljivo je nadalje da Šeksovom HDZ-u treba SDP kao suprotnost, neka vrsta stereotipnoga komunjarskog vukodlaka, bez kojega ovakav HDZ niti ne može opstati, a pogotovo ovako djelovati i biti relevantna politička stranka, jer jednostavno više ne bi imali čime plašiti biračko tijelo uoči izbora, usprkos toga što upravo HDZ u hrvatski politički i društveni poredak redovito uvodi antivrednote koje bi bile očekivane od SDP-a i prirodnih nasljednika bivšega režima.

Koliko god jedan Pernar i dio zastupnika iz tzv. protestnih skupina bili karikatura politike, neka vrsta Malnarove Noćne more u službenom sustavu kao opomena na njegove stranputice, toliko su odavno karikatura ozbiljne nacionalne politike velika većina zastupnika tzv. velikih stranaka. Međutim, u nemogućnosti izbora, kakav Šeks još više namjerava betonirati, svi ti ljudi postaju značajni faktori, iako njihove kompetencije i mogućnosti izazivaju gorke podsmijehe u javnosti već godinama.

Pernar je odgovor na njih, i to prilično surov i smislen odgovor hrvatskoga biračkoga tijela, neka vrsta rugalice, kao što je bio Malnarov Đibo iz Kutine sa svojom legendarnom pjesmom – Pas na lancu.

Istrošeni model

Nije kriza vlasti proizvod protestnih skupina, nego proizvod potpuno istrošenoga modela preodjevenoga komunističkoga dvostranačja na koje, što je najveći cinizam, pa i intelektualno nasilje, tipuje Šeks. Suočen s činjenicom urušavanja kvalitetne ponude dvije najveće stranke kojoj Šeks očito ne uviđa stvarne razloge, pogotovo SDP-u, kojemu Plenkovićev HDZ dozira mogućnosti, točno onoliko koliko se odmiče od suverenističke državne sadržine iz početka devedesetih godina i doslovno postaje nositelj i izvršitelj čitavoga niza spornih, pa i antihrvatskih politika, koje je do sada zastupao isključivo SDP relativizirajuću temlje hrvatske državnosti; i istiskuje tu stranku čime gubi paravan i postaje sve ogoljeniji podmukli i opasni pronositelj mutnih, nesuverenističkih i doslovno antihrvatskih politika kakva je recimo – kurikularna reforma ili Istambulska konvencija, te politika snažne reafirmacije antifašizma u svim društvenim strukturama, te s antifašizmom priljubljenoga velikosrpstva i antikatoličanstva. Točno to se događa danas, a nositelj je Plenkovićev HDZ.

Šeks upravo to namjerava ozakoniti i eksplicitno potvrditi.

Pa u navali velikodušnosti, kako bi valjda naciji omogućio što više darova, odnosno mogućnosti izbora uz dvostranačje naglašava mogućnost i otvaranja prostora za treću, kako je on naziva alternativu, pa bi uvjeti igre očito je prema njegovom državnom geniju- bili cjeloviti.

Ne pada mu na pamet zapitati se kako riješiti činjenicu da pola hrvatskih državljana u Republici Hrvatskoj uopće ne izlazi na izbore, kako misli nadomjestiti i čime činjenicu da vladajuće stranke već godinama imaju manje od petine unutarhrvatskog izbornoga legitimiteta, kako misli i misli li uopće vratiti polovici hrvatskoga naroda, onima izvan Hrvatske, odavno oteta politička prava, i konačno – kako kreirati sustav u komeće svaka, baš svaka politička ideja naići na relevantan sud jedinoga ovlaštenoga sudca, hrvatskoga naroda, pod potpuno istim uvjetima i u njegovoj cjelini?

Država kao plijen

Šeksu to ne pada na pamet, jer on jednostavno državu nije u stanju zamisliti kao nacionalni instrument. Njemu je država plijen, koji je on osvojio i koji nastoji braniti svim raspoloživim sredstavima kao vuk svoj zapišani teritorij za parenje i lov.

Konačno, zašto Šeks misli da HDZ ne može postati stranka koja će osmisliti i ponuditi vrhunski nacionalni politički program s ljudima u kojima će izborno tijelo prepoznati vrijedne političare i da ne bi takav novi, uspješni i nešeksizirani HDZ osvojio dvije trećine mandata na regularnim izborima? Ne bi li to morao biti cilj ambiciozne političke stranke i njenoga rukovodstva, a ne ozakonjivanje slabosti i stečenoga nepovjerenja nacije te tezgarenja nakon takvih invalidnih izbora? Naravno da mu to ne pada na pamet, jer je veliko pitanje što bi on i slični radili u takvome HDZ-u koji bi nužno bio prinuđen na razvoj ljudskih i kreativnih potencijala, pri čemu bi mediokriteti nužno ispali iz igre, a stranke, i ne samo HDZ, bi postale poligon razmjene ideja i utjecaja, ali i promotori najboljega u nacionalnom biću s čime ono raspolaže. Takav utjecaj na stranke ne može osigurati ozakonjivanje njihovih pozicija, nego ozakonjivanje okvira i stimuliranja – izvanjske izborne konkurencije i stimulacijom primjerene društvene ravnoteže i stvaralačkoga društvenoga konflikta, prije svega putem medija, utoliko snažnije što je većemu broju ljudi omogućeno izraziti svoj stav o svakomepolitičkom programu.

Drugoga načina za to nema.

Zapravo, ima Šeksov, odnosno – totalitarni.

A taj podrazumijeva zlouporabu države, vlasti, zakona, kontrolu nad medijima, kontrolu nad gospodarskim tokovima, financijama, obrazovanjem, znanošću i svim relevantnim društvenim sektorima. Nasilnu kontrolu primjenom devijantnih modela osvajanja, od korupcije do klasičnoga nasilja.

To bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini

Izbjegavajući takav sud i ocjenu, takvu provjeru i takvu mogućnost, Šeks prije svega od HDZ-a radi karikaturu, svodeći ga ozakonjivanjem dvostranačja ili tostranačja na platformu mediokriteta, političkih klimoglavaca, neznalica, poslušnika, a sve kako bi u rukama nekolicine ljudi, kao što je to upravo danas, zadržao sve poluge vlasti, a državni poredak držao taocem skrivenih integriranih interesa politike, financija i medija, gdje bi kolone stranačkih navodnih političara bili idealan poligon za manipulaciju i paradirale zadovoljavajući se mizernim satisfakcijama i utjecajem u ime nečega apstraktnoga o kojemu te kolone najčešće nemaju blage veze, tražeći smisao i svrhovitost samo u osobnim materijalnim probitcima. Šeksova ideja o uređenju izbornoga sustava, u epohi i okružju koje preferira konkurenciju usvemu, pa i u politici, sliči na povratak na razdoblje nazad pedeset godina, kada je u dućanu bilo moguće kupiti samo sir iz Vindije, Frankovu kavu, Plivin lijek, auto iz kragujevačke Zastave, jer su ti proizvodi bili – zakonom zaštićeni, a nedostak tržišta i konkurencije zapravo uništavao i realne potencijale tadašnjih ljudi koji su jedino bježeći u svijet mogli spoznati koliko stvarno vrijede i koliko mogu. Isto se to događa i danas. Točno to Vladimir Šeks pokušava nametnuti kao načelo suvremene hrvatske politike, i to se mora – spriječiti.

Jer to bi bila smrt hrvatske države i društva u cjelini.

Šeks se boji fragmentiranja nacionalne političke scene, bojise fragmentiranja u zakonodavnom domu, a ne pada mu na pamet da je to fragmentiranje upravo on osmislio kreirajući dvanaest izbornih jednica, koje u najviše zakonodavno tijelohrvatske države dovlači umjesto relevantnih nacionalnih političara o kojima odlučuje ukupan hrvatski narod, desetine liliputanaca s izrazitom insuficijencijom svih mogućih znanja i razmjernim viškom instinkta samoodržanja i brutalnosti, a sve radi stvaranja preduvjeta da, kako sam već naveo, nekolicina beskruploznih i dobro organiziranih ljudi preuzmu zapravo svaku političku stranku pod potpunu kontrolu, razvijajući na taj način ne samo kontrolu nad strankama, nego i delegirajući tu kontrolu radi svojih najčešće mizernih interesa u najvažnije sustave društva, od medija, preko financija do svih društvenih institucija nacionalnoga značaja. Upravo takvom modelu ravnanja državom i stvaranjem takvih standarda u društvu, Šeks i slični duguju dugovječnost u vrhu države, a nacija im može „zahvaliti“ na uništenju realne šanse za koju su se stoljećima borile generacije Hrvata.

Ne znam ima li koga da Šeksu i sličnima kaže da je upravo to što on predlaže i što namjerava ozakoniti stvorilo Agrokor, da je upravo to razlog dubokih sumnji u namjere ove vlade u rješavanju toga i svih ostalih problema. Nema eksplicitnije indicije da im namjere nisu čiste, od toga da Šeks govori u ime i za ime aktualne državne politike.

Ako se ostvaruje kontrola bez provjere, bez konkurencije, uništava se kreativni potencijal cijeloga naroda, nemeću se devijantni krireriji samovolje i nekonkurentosti, takose izravno vozi u – provaliju, a bujaju razni Miletići i Jakovčići, koji odmah koristeći talijanske referendume o autonomiji, iskaču iz zasjeda i promoviraju decentralizaciju i autonomiju svojih gruntova, mrveći i onako jedva cjelovitu Hrvatsku zbog svojih banalnih interesa, na lako lovište za svakoga napasnika.

A u takvim okolnostima se tipovi koji su sve to izazvali nužno nameću kao – spasitelji. Po načelu mafijinih razbijača, koji prvo uništavaju kvartovske kafiće a onda im nude zaštitu.

Jasno je kao dan da je pred svim relevantnim hrvatskim ljudima, institucijama i udrugama obaveza nulte kategorije, izuzeti takvima kao Šeks mogućnost dodatnoga srozavanja teško stečene državnosti i nacionalne slobode, a to se jedino može – nacionalnim referendumom. Hrvatska je apsolutno na raskrižju koje će ju trajno usmjeriti. U propast ili procvat potencijala.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari