Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Šest ključnih modela borbe za Hrvatsku

Objavljeno

-

Konzervativna i kršćanska Hrvatska se ponovo zgraža ponašanjem splitskog gradonačelnika Puljka nakon smrti novinara Matijanića.

Uporno se zgraža iz godine u godinu nad istim javnim događajima, postupcima niza antifa komentatora, feralske i postferalske ere, u biti banalne jugoslavenštine prilagođene demokratskoj Hrvatskoj, primarno nastale i definirane u jugoslavenskoj rokerskoj i kulturološkoj formi kontrolirane slobode, s potpisom sinova visokih vojnih i partizanskih glavešina, konzervativnu Hrvatsku iznenađuje Tomašević ili bilo tko s toga lijevog spektra, a godinama se radi o istoj matrici ponašanja.

Njima su metodom srpske mitološke kulturološke i političke tradicije žrtve vrijedne tek ukoliko nekoga mogu ucjenjivati s njima i javno-politički iskamčiti na tuđoj nesreći neku korist. U protivnom, žrtve se mogu raspadati pored puta, ljudi im mogu skapavati pred vratima, neće se ni osvrnuti.
To je supkultura koja u današnjoj Hrvatskoj, trideset godina nakon formalne promjene državnog i društvenog poretka, praktično ima sve značajke službene društvene kulture.

Možda i najvažniji uspjeh te supkulture jest u tome što su uz sve dominantnije gospodarenje kanalima isisavanja javnoga novca za razvoj svojih civilnih i medijskih agentura u Hrvatskoj, uz odavno razvijenu infrastrukturu za prikopčavanje na golema financijska izvorišta globalnih srodnika, čijim su utjecajem opasno premrežene sve važnije međunarodne institucije Zapada, u Europi posebno Europska unija i sve njene institucije, uspjele taj model tezgarenja žrtvom transferirati na suparnički teren, na teren nacionalno-kršćanske Hrvatske.

Tome svjedočimo godinama sve više, gdje doslovno svaki dan imamo licitiranje žrtvama recentne hrvatske povijesti i tezgarenjem najsvetijim simbolima, pogotovo simbolikom oslobodilačkog domovinskog rata. Razlika je u efektima i ciljevima.
Ove puljićizirane globalističke i neojugoslavenske strukture su razvile vrhunski ustrojenu industriju parazitizma i goleme udjele financijskih sredstava hijerarhijski posloženo i precizno koriste za potčinjavanje institucija i korak po korak cijele Hrvatske, dok ove bujičarsko-nacionalne sektaške i nagodbenjačke strukture na desnici svojim tezgarenjem ostvaruju dovoljno za vlastiti opstanak i nastavak međusobnog klanja sa sve većim ulozima i sve manjim efektima.
Prvi ciljaju i dobivaju Hrvatsku.

Drugi ciljaju metu figurativno poznatu kao “use, nase i podase”, silovito pomažući prvima ostvariti ciljeve takvim djelovanjem.
S te ravni i s tih pozicija Puljak govori o dvije Hrvatske.
Oni će govoriti o dvije Hrvatske, pri čemu su oni valjda ta jedna Hrvatska, a ona druga je navodno hadezeovska.

Rukopis tih ljudi i struktura je sve, samo ne hrvatski, pri čemu ne treba banalizirati hrvatstvo i Hrvatsku kao što to rade bujičari, svojim primitivnim i agresivnim monopoliziranjem nacionalnih svetinja i njihovim getoiziranjem, srozavajući navodnu borbu protiv postferalista i puljičara na banalno vrijeđanje i efektne prostačine, vežući tako Hrvatsku za drvo i svezanu je stavljajući pod skalpel postferalistima i puljičarima, već usporediti njihove programsko-političke agende s nekoliko temeljnih vrijednosti hrvatskog naroda. Iako izgledaju banalnim i prozirnim, ni metode, ni ciljevi ovih puljičarskih struktura nisu nimalo banalni.

Postferalisti u medijima i politici su suprotnost svakoj hrvatskoj temeljnoj vrijednosti. To se ne može nadvladati i takvu progresiju suzbiti divljaštvom i primitivizmom, jer ni jedno ni drugo nisu temeljne značajke i vrijednosti hrvatskog naroda. Banalizacija je banalizacija, bila lijeva, bila desna. Svaka je razorna Hrvatskoj.

Drugu, onu ne-njihovu Hrvatsku, zajedničkim snagama s ucijepljenim i dirigiranim agenturama na desnici i jednim dijelom realno dezorijentiranih i nezadovoljnih ljudi, javno nastoje identificirati s tridesetogodišnjom metom, HDZ-om, kako bi ublažili gađenje i refleksni antagonizam konzervativne Hrvatske prema sebi samima i dio svoje perceptivne gadljivosti transferirali na HDZ.

To je model kojim se iznimno opasne i krajnje rušilačke programske politike i ciljevi umotavaju u demokratsku političku matricu, kojom se tridesetogodišnja kampanja rušenja hrvatske državnosti predstavlja međustranačkim antagonizmom i stranačkom borbom.
Savršen paravan.

HDZ godinama ne zna na to odgovoriti iskorakom po široki nacionalni legitimitet, pritisnut, paraliziran i rascjepkan unutarstranačkim okovima i pozicijama, koje su vrlo često nagodbenjački i organski umrežene u tu posferalovsku strukturu.
Tu dolazimo do tzv. desne alternative.
Do desnih nada.
Do desnih ikona.
Pa, pogledajmo.

Konzervativna i kršćanska Hrvatska ona druga Hrvatska, koju Puljak naziva hadezeovskom, bi valjda nakon opetovanih ponavljanja istih ili modificiranih floskula, laži, ispraznica svih vrsta i najbanalnijih podvala s kojima se susretala i u jugoslavenskom režimu, a i nakon uspostave Hrvatske do danas, morala progledati, uočavajući, s jedne strane paradigmatsku narav ovakve ljevice, uzroke i ciljeve te naravi, i, s druge strane, uočavajući na svojoj strani, u svome dvorištu slabosti zbog kojih puljićizirana struktura korak po korak preuzima Hrvatsku.
To je u svim razumnim kombinacijama prvi korak ili prioritet.

Kad govorim o nužnosti sazrijevanja ili progledavanja konzervativne Hrvatske, primarno govorim o ljudima koji se nude kao predvodnici, obećavaju uspjeh i preuzimaju segmente društvenih zbivanja, a ne o narodu, jer je narod po definiciji samo potencijal, koji se politički može realizirati samo u vrlo konkretnim aktivnostima, za konkretne ciljeve i s ustrojenim rukovođenjem.

Iskorak bi bio ne dopuštati bar da u nacionalnim i konzervativnim njedrima ne metastaziraju takvi procesi i odrastaju takvi protagonisti, ako se već ne može promijeniti ono što Puljak naziva njihovom Hrvatskom.
Ovdje valja imati na umu nekoliko neupitnih, dokazanih i potpuno provjerenih pravila, na kojima se stvara razlika i prevlast u upravljanju društvom.
Prvo, onaj tko drži dirigentsku palicu, upravlja događajima. Dirigenti kreiraju, potiču i nameću javni interes plasiranjem pitanja, s čime stječu ključnu prednost, jer vode igru, prisiljavaju suparnika na reakciju koja u pravilu ne može biti izvan projiciranog okvira onoga tko kreira i zadaje javne teme. Na taj način je onaj tko reagira uvijek u lošijoj poziciji, jer pristaje ili je prisiljen na tuđu igru.

Drugo, u demokratskim višestranačkim sustavima, politički takmaci, pogotovo oni tradicionalni koji okupljaju većinske izborne strukture, točno znaju u kojem izbornom bazenu mogu očekivati potporu. Ljevica u Hrvatskoj, prvenstveno zato što je programski baštinik niza vrijednosti iz jugoslavenskog razdoblja, ima znatno uži izborni bazen. Zato je ljevici pitanje opstanka imati inicijativu, nametati teme, rasprave, usmjeravati fokus javnosti na teme i pitanja koja njoj odgovaraju, jer na taj način anulira prednost daleko šireg izbornog bazena desnice. Oni koji vole vojnu povijest, to mogu vrlo vjerno usporediti sa srazom Perzijanaca i Spartanaca, gdje su Spartanci svoju šansu vidjeli u Termopilskom tjesnacu. Tu strategiju tjesnaca u Hrvatskoj primjenjuje ljevica.

Treće, onaj tko ima uži birački bazen mora što efikasnije ogaditi politiku, pacificirati aktivizam i opći interes birača, jer biračko tijelo ljevice s razvijenom navikom participacije iz komunizma i manjinskim refleksom preživljavanja jamči daleko veću izbornu disciplinu, pa se ogađivanje politike i pacifikacija interesa u velikoj, ili potpunoj mjeri odnosi na konzervativni birački bazen. Zato je ljevici nužno izlaznost na izbore držati na što nižoj razini. To očito vodeća desna stranka u Hrvatskoj, HDZ, ili ne shvaća ili iz unutarnjih razloga, pristaje na to i ne pokazuje nikakvu inicijativu to promijeniti. Zapravo, pokazuje snažne otpore prema takvim idejama. Stvar je vrlo jednostavna. Iskorak u birački bazen, što je širi, nužno nameće i snažniju konkurenciju u stranci i raspodjeli stranačke moći, što najmoćnijim dugogodišnje pozicioniranim senatorima HDZ-a nikako ne odgovara.

Usprkos opasnostima tjesnaca, uporno ostaju u njemu, jer zadržavajući stranku u tjesnacu zadržavaju i svije pozicije. Još je lošije stanje s HDZ-ovom alternativom na desnici, koja ne pokazuje ni znanja, ni volje, ni svijesti o nužnosti ukupnog nacionalnog izbjegavanja političkog tjesnaca, a svoje postojanje i smisao traži i vidi u otimanju manjih kolačića s postojećeg stola. To je idealan prostor za bujanje mediokritetstva, korupcije i svih destruktivnosti u društvu.

Četvrto, elitizacija politike i formiranje političkih struktura s trajnim pozicijama i mahom istim ljudima koji se godinama rotiraju, što je pojava u cijelom zapadnom svijetu, snažno potiče gubitak interesa birača, pa je stvaranja javne klime da se ništa ne može promijeniti, da je narod nebitan, birači nemoćni i da su u politici svi “lopovi”, apsolutni interes i model djelovanja ljevice. Taj model javnog djelovanja je posebno razoran jer je očekivano da ga prihvati dio desne alternative u borbi protiv najjače desne stranke, pa nesvjesno sužavaju desni izborni bazen, sve se ogorčenije tuku za isto, a sve uže biračko tijelo i time strateški idu na ruku ljevici.

Peto, ljevica, svjesna daleko užeg izbornog tijela s obzirom na identifikacijske vrijednosti, mora u javnom prostoru nastojati zagospodariti poželjnim terminima ili pojmovima koji predstavljaju duh naroda, pa nije slučajno što svoje programske politike agresivno poistovjećuju s ljudskim pravima, korektnošću, ljubavi, solidarnosti, jednakosti, pravdom, ravnopravnosti, obitelji, brigom za djecu, brigom za manjine, sebe pozicioniraju kao progresivne, civilizirane, pozivaju se na demokraciju, zapadne vrijednosti, a u praksi, ili su to potpuno isprazni termini ili se u njima sadržajno skrivaju suprotnosti. Onaj tko ostvari nadmoć u javnom korištenju i interpretaciji tih pojmova, upravlja dušom društva i modelira društvo svojim sadržajima tih pojmova.

Zauzimanje tih termina u javnom prostoru gura konkurenciju u psihološku defanzivu i prisiljava protagoniste desnice u Hrvatskoj da stereotipe o lopovluku u ovom slučaju HDZ-a u biti poistovjećuju s domoljubljem, državotvornošću, nacionalnim i kršćanskim, što relativizira i razara, prvo na terminološkoj, a onda refleksno i na sadržajnoj osnovi, temeljne vrijednosti oko kojih se okuplja većinsko biračko tijelo. Jer, kakva je to psihološka kombinacija u javnom prostoru biti lopov i tvrditi da ti je obitelj svetinja?

Biti lopov a zalagati se za ljubav, djecu, solidarnost, hrvatstvo, domoljublje?
Ne ide, jel da!?
Šesto, svaka manjinska društvena struktura u borbi za prevlast u konkretnom društvu, uz sve spomenuto, mora vrlo sustavno planirati kadrovske odgovore i prilagođavati ih prepoznatim međunarodnim procesima, a što je država, odnosno društvo više otvoreno i integrirano u međunarodnu zajednicu, lakše je doći do potrebnih znanja, moćne potpore i utjecaja, čiji autoritet može biti odlučujući u unutarnjem pozicioniranju. Takva znanja i autoriteti, zatim logistika, se koriste za dugoročno planiranje i profiliranje vlastitih kadrova, ali i za pripremu i infiltraciju specijalista ili agenata u suparničke redove.

Ti ljudi se godinama pripremaju, obučavaju, a u čitavom nizu prilika se jednostavnim a efektnim pogodovanjem uvjetuje njihova lojalnost sa sve važnijim zahtjevima, koji prate razinu pogodovanja i stjecanja nepripadajućih pozicija.
Kad bi i ako bi ljudi s nacionalno-kršćanskog spektra danas samo malo zagrebali i proučili karijerni put današnjih desnih protagonista u politici, medijima, na aktivističkoj i civilnoj sceni, pogotovo ovih najpoznatijih i najprovikanijih, koji su, ili predstavljali, ili još uvijek predstavljaju neformalne ikone desnice ostali bi zatečeni, a često i šokirani nevjerojatnim nizom neobjašnjivih, naravno na prvi pogled, karijernih i statusnih detalja, koji su u potpunoj suprotnosti baš svemu čime se te ikone predstavljaju.

Dovoljno je samo laički analizirati rezultate njihove višegodišnje “borbe”, usporediti to s njihovim socijalnim, egzistencijalnim statusom i njihovim usponom i dugogodišnjim zadržavanjem na vrhu društvene piramide, bilo aktivističke, bilo političke, bilo medijske, bilo neke srodne, i lako će se uočiti golemi raskorak između ostvarenih rezultata, društvene, u ovom slučaju nacionalno-kršćanske opće koristi s jedne strane, i svega što oni ostvaruju, s druge strane. Ukoliko više su njihovi rezultati u ostvarivanju društvene opće koristi porazniji, utoliko se ta borba njima osobno više isplati.

Gotovo je neshvatljivo koliko većina ljudi uopće ne pomišlja razmišljati o tim stvarima, bespogovorno se stavljaju u službu i funkciju takvih ikona, često krajnje militantno nasrću na svakoga tko im savjetuje propitkivanje, a nakon kad tad suočavanja s mizerijom takvih osoba, samo potraže istu zamjenu. I nastave s istim ponašanjem.
U pravilu, iza svih takvih dosadašnjih ikona na nacionalno-kršćanskom spektru su ostajali sukobi, mržnja, cjepkanje pokreta i inicijativa, međusobno uništavanje i sve veće frustracije velikog broja ljudi.
Je li taj rukopis slučajan?

Da je slučajan, ne bi ovo što sam napisao bilo pravilo. Bilo bi bar u približno jednakoj mjeri i dobrih i loših posljedica takvoga djelovanja.
Na žalost, što se više golema većina tih ikona i njihovih skupina bori za Hrvatsku, anacionalne i ateističke snage ostvaruju sve snažnije pozicije.
Kako to opravdati i kako preusmjeriti fokus sa sebe, gdje pronaći uzroke takvog stanja i gore od takvog stanja, takvih trendova?
U HDZ-u.

To je lukavo nametnuti model podmuklog antihrvatskog i antidržavotvornog djelovanja ljevičarskih struktura još od 1991. godine, koji je nakon odlaska karizmatičnog Tuđmana totalno eskalirao u Hrvatskoj i neprekinuto se po tom modelu odvijaju svi procesi do danas.
Danas je jasno da se Hrvatska nalazi pred istim, nešto modificiranim i prilagođenim scenarijem iz 1999. godine i da joj prijeti 2000. godina u političkom smislu.

Tijekom toga razdoblja do danas, zbog svoga unutarnjeg i razornog sektaštva, HDZ je prisiljen na strukturno nagodbenjaštvo s ljevicom, koje se najbolje vidi u ustroju ustavno-zakonskog poretka, pri čemu je također zbog sve užega prostora na desnici i sve ogorčenijeg i vrlo često podmetnuto dirigiranog sukoba, i HDZ, a i skupine na desnici, prisiljen/i na koketiranje do organske suradnje s ljevicom.
To ne može prestati mehaničkim savezništvom postojećih struktura i pogotovo kadrova na desnici, jer bi to u svakom razvoju stvari bio savez bez nužnog minimuma povjerenja, razapet golemim nesrazmjerom ambicija i sposobnosti, ali razapet i odavno podmetnutim kadrovskim minama ili agenturama.
Kako izići iz te strateški gubitničke i trajno pasivne pozicije?
Nije to Hegelova filozofija.

Modele borbe za prevlast i ovladavanje državom i društvenim procesima smo istaknuli. Znajući te modele, relativno je jednostavno pronaći odgovore. Izbjeći političke Termopile, a za to je nužno osloniti se na nepotrošene ljude, čiji životni i politički potpis zrače povjerenjem nasuprot simbolike mediokritetstva i nesolidnosti. Posebno u samim vrhovima politike.
I, eto ulaznice u dubinu i širinu velikog izbornoga bazena.

Kloniti se “Matana” i sređivača i prestati respektirati njihovu moć izraslu na vlastitoj nesigurnosti, jer takvi metastaziraju slabosti i zatvaraju krugove nagodbenjaštva, tezgarenja i mediokritetstva iz kojih se onda ne vidi izlaz, a koji odbijaju kvalitetne ljude. U Hrvatskoj se dnevno događa i odvija tisuće vrijednih i kvalitetnih stvari, s tisućama kvalitetnih ljudi, koji stvaraju dobru Hrvatsku.

Valja spriječiti parazite da to stvaralaštvo stave pod kontrolu i valja iz toga mora dobroga i stvaralaštva organski, programski i upravljački stvoriti savez. Sve već postoji, samo treba htjeti, a prije toga znati, a do tada, korisno je recimo stilom i sadržajem Marina Vlahovića prokazivati parazitizam postferalovske puljićizirane strukture, ako se paralelno s tim razvija cjeloviti sustav odgovora na parazitizam. I prestati se čuditi toliko puta viđenom. Takvo čuđenje je slabost.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari