Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šesta pogubna zabluda – političko srpstvo u Hrvatskoj je velikosrpstvo koliko god bilo malo ili veliko

Objavljeno

na

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda

Srpska nacionalna manjina ne može, niti smije biti politički ravnopravna s hrvatskim narodom. Floskulu o nacionalnoj ravnopravnosti, tu zabludu i javni vrijednosni narativ treba jasno definirati kao pogubnu kategorijalnu i vrijednosnu činjenicu u suvremenoj Hrvatskoj.

Nema političke ravnopravnosti narodne većine i manjine, jer to uz ostalo pobija smisao postojanja manjine i većine te temelje same državnosti svakoga, tako i hrvatskoga naroda. Status srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj je individualno određen, s jedne strane stanjem hrvatskog nacionalnog kršćanskog duha, koji je u Hrvatskoj dominirao i u tijeku srpske agresije na Hrvatsku, predvođen Katoličkom Crkvom, ali i hrvatskom tek proglašenom državom, a s druge strane, primjerenim razborom ili nerazborom, o čemu ćemo govoriti u ovome tekstu, zbog stoljetne srpske agresivnosti i imperijalnih namjera prema hrvatskom životnom prostoru i hrvatskom narodu. I, uz to, s obzirom da je Republike Hrvatska sastavnica međunarodnoga pravnoga poretka, određena je odredbama međunarodnih temeljnih konvencija, koje određuju okvire ljudskih prava i sloboda u suvremenoj Europi.

Ovo je važno naglasiti, jer se suvremene europske politike sa sve većim odmakom ponašaju i politički djeluju izvan ikakvih racionalnih okvira temeljnih europskih dokumenata i usuglašenih civilizacijskih vrednota, čije provedbene i strateške odrednice sve višepostaju instrumenti u rukama najmoćnijih europskih država, a sve manje izvorna uporišta nacionalnih država na čijoj i na kojoj je vrijednosnoj platformi utemeljena suvremena Europa. Jednostavno, nacionalna i ljudska politička prava, a o njima ovdje govorimo i o njihovoj formalnoj realizaciji, nisu usporediva, niti su ista kategorija.

Prava nacionalnih manjina ne mogu se podvesti pod opća ljudska prava kao posebna kategorija i ne postoje u temeljnoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proglašenoj u Rimu, 4. studenog 1950.godine. Ta konvencija je temeljni europski dokument, koji je izvorište čitavoga niza zaključaka,deklaracija, preporuka i stavova, ne samo europskih zajedničkih institucija, nego i svih kasnijih tijela Europske unije, koja je zapravo u svojoj biti nastala na toj konvenciji kao izvorišnom dokumentu, uz svoje utemeljiteljske dokumente i proglas svojih utemeljitelja.

Prava nacionalnih manjina nisu opća ljudska prava

Prava nacionalnih manjina u suvremenoj europskoj političkoj praksi se s jedne strane ne mogu podvesti pod opća ljudska prava jer su to kolektivna prava, a ljudska prava se jamče na individualnom principu, čime se ne osporava temeljni sustav nacionalnih država, temeljna politička prava naroda nositelja tih država i njihovih državnosti, a s druge strane se svim postojećim dokumentima, te naglascima na suverenosti nacionalnih država kao polazištu, manjinska prava ostavljaju na specifično uređivanja tim državama, što je posebice naglašeno u članku 15.1 Konvencije, koji je kao i u svim temeljnim konvencijama UN i međunarodnoga poretka, predvidio posebne i specifične izuzetke, ovisno od specifikuma pojedinih država i njihovih političkih realnosti.

Konkretno, prava Srba u Njemačkoj i Hrvatskoj ne mogu biti na isti način tretirana, što nema nikakve veze s brojnošću srpske populacije u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Evo poučka.

U tom članku se govori o pravu na derogiranje konvencije, a čak i općih ljudskih prava i temeljnih sloboda u izvanrednim prilikama, pri čemu se naglasak daje na na „opstanak naroda“ kako konvencija ističe, visokih stranaka potpisnica. Naglašavam – opstanak naroda.

Kolektivizacijom individualne protivnosti, ugrožava se opstanak većinskih naroda, kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku.

U Republici Hrvatskoj se upravo ta temeljna odrednica međunarodnoga prava i političkih polazišta potpuno zanemaruje, kao da se oko hrvatskoga naroda baš ništa ne događa, i, kao da ne postoje silnice koje ugrožavaju nacionalna prava hrvatskoga naroda, kao u ostalom i svih naroda svijeta. I, nije to samo pitanje dnevnih politika, niti pitanje taktičkih prosudbi aktualnih državnih politika, nego i ustavna kategorija.

Zašto to naglašavam i u čemu vidim polazišta za taj stav?

Međunarodni pritisci

U tome da je Hrvatska, čak i u tijeku utemeljenja, pod silovitim međunarodnim pritiscima koji su hrvatskom narodu osporavali to utemeljenje i univerzalno priznato pravo na kolektivnu slobodu koje nema bez političke suverenosti naroda, u svojim najvišim formativnim dokumentima i političkim strategijama, imala prilično defanzivan karakter i svojevrsni usporedni i zahtjevni okvir prema tzv. srpskom pitanju i sprskim političkim težnjama.

A to nije bio samo plod međunarodnih pritisaka, nego i realnoga stanja hrvatske nacionalne svijesti, gdje je nezanemariva struktura u društvu željela i bila sklona ostanku u zajedničkoj državnosti sa Srbijom i Srbima, te bila spremna na potpuno neprijateljsko djelovanje prema većini hrvatskoga naroda da bi postigla te svoje ciljeve, te uz to, uvažavajući takvu političku realnost, čak i kod suverenističkih struktura, upravo to je izazivalo sužene nacionalne zahtjeve i definiciju ciljeva, koji su u samome startu bili određeni sviješću o srpskim zahtjevima i političkim ciljevima u suočenju s ondašnjom aktualnom srpskom političkom i vojnom nadmoćnošću.

I danas je ta svijest pretežita zbog gotovo stoljetnoga poticanja, ne samo u kontroliranom javnom diskursu, nego i kod većine hrvatskih suverenista, koji svoj suverenitet nužno i nesvjesno uspoređuju sa Srbima i političkim srpstvom.

To je pogubno za hrvatski suverenitet.

A o tome ovdje govorimo.

Umanjiti obilježje „hrvatsko“

Tako je primjerice postalo gotovo načelo hrvatskoga državnoga suvereniteta umanjiti obilježje „hrvatsko“ u svakoj formalnoj odrednici državnoga poretka. Što manje u formativnim dokumentima naglašavati i isticati samosvijest o opravdanosti i univerzalnosti same hrvatske nacionalne državnosti, koja po definiciji i međunarodnim vrednotama mora i treba biti temeljno izvorište svih formalnih i stvarnih nacionalnih politika, vrednota i ciljeva, opasno je pravilo ponašanja u Hrvatskoj.

Pa se uz nedorečenosti u samoj preambuli Ustava, gdje se izazivaju nedoumice i otvaraju vrata pogubnim tumačenjima oko tzv. amntifašizma i temelja nacionalne suverenosti, u nastavku ustavne elaboracije gotovo izbjegava navesti hrvatski narod i njegove konkretne, usporedive i vezane vrednote kao temeljna uporišta tumačenja i poimanja hrvatske suvremene državnosti, koje nema bez jasnoga identiteta većinskoga naroda.

Tako u članku 3., hrvatskog Ustava piše: „Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva,očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav, najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske  i temelj za tumačenje Ustava.

Pa pogledajmo malo nabrojane vrednote.

Ima li jedne jedine među njima koja na izravan način ukazuje da se radi o autentičnoj, izvornoj, univerzalno opravdanoj i prepoznaotj hrvatskoj nacionalnoj državi?

Nema.

Te vrednote ćemo analizirati u posebnom tekstu.

Strah ustavotvoraca od nacionalnih vrednota hrvatskog naroda

Sve te odredbe i temeljne vrednote, kao i kasniji razvoj ključnih regulativa u Ustavu, ukazuju na svojevrsni strah ustavotvorca i hrvatskih državnih politika od isticanja izvorišnih nacionalnih vrednota hrvatskoga naroda, te na pokušaj definiranja hrvatskih konkretnih odnosa, stanja i ciljeva na vrlo apstraktnoj razini kako bi se izbjegli bilo kakvi prigovori s bilo koje strane.

Ove vrednote se mogu primjeniti na svaku državu svijeta, na hindusku, islamsku ili kršćansku državu i kulturu, na indijski, kineski, ruski, japanski ili hrvatski narod, one omogućavaju tumačenje Ustava na način kako se kome prohtije, ali prije svega na način da je to državni poredak bilo koje zemlje svijeta, ili neke nedefinirane državne institucije u svemiru.

Ne postoje univerzalne vrednote ako nisu stvarne i vrijednosno provjerljive, primjenjive i obranjive, ako nemaju izvorište u konkretnim, realnim i u ovome slučaju – nacionalnim vrednotama. Zato ne može ni valjano funkcionirati država ako su joj polazišta isključivo prilagođena globalnim i internacionalnim vrednotama, jer ono što je svačije, zapravo je ničije i nema konkretnih uporišnih vrednota.

Temeljne vrednote ustavnoga poretka moraju biti nesumnjive temeljne vrednote – hrvatskoga naroda, jer se jednostavno radi o njegovoj jedinoj i jedinstvenoj državi. Ničijoj drugoj.

Čemu ovo navođenje u smjeru rasprave o pravima nacionalnih manjina, reći ćete?

Pogledajmo istaknutu temeljnu vrednotu tzv. nacionalne ravnopravnosti.

S kim ravnopravnost, kakva nacionalna ravnopravnost i čemu u Ustavu nacionalne države hrvatskoga naroda isticanje – nacionalne ravnopravnosti?

Defanzivnost hrvatskih državotvoraca

Ništa kao ta ustavna temeljna vrednota ne govori o defanzivnosti hrvatskih državotvoraca, koji su posredno i u tom elementu otvorili vrata za usporedivost i ciljnu određenost proglašene hrvatske državnosti sa srpskim političkim stremljenjima, a na temelju dotadašnjih kategorija ustavnoga poretka izrazito antihrvatske SFRJ, koje su u tzv. antifašističkim temeljima hrvatske državnosti održavali srpsku imperijalnu klicu narodnog statusa Srba u Hrvatskoj, što implicira federalno uređenje i teritorijalna prava Srba u Hrvatskoj.

Prekretnica i proglašenje hrvatske državnosti nema smisla, ako neće ili ako nije trajno raskinula s tim.

Zbog toga ili tragom toga, ustavno definiranja hrvatskih Srba kao nacionalne manjine političkom srpstvu ima svojevrsno privremeno značenje, koje ne definira njihov status na trajnim temeljima, nego ga potiče k novom razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva, usporedo s nekritičkim statusom SPC-a kao nositeljice duhovnoga velikosrpskog posezanja prema zapadu.

U Okvirnoj konvenciji za zaštitu naiconalnih manjina iz 1995. godine, u članku 20. stoji: „U korištenju prava i sloboda koja proizlaze iz načela sadržanih u aktualnoj Okvirnoj konvenciji svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini poštovat će zakonodavstvo dotične države i prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama“.

Ovdje je nužno naglasiti – neupitnu lojanost, poštivanje i pripadnost načelnim ciljevima većinskoga naorda i njegove slobode.

Zatim u članku 21. te Okvirne konvencije piše: „Ništa u ovoj Okvirnoj konvenciji neće se tumačiti kao da implicira bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava te posebice suverene jednakosti, teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti država“.

Da provjerimo ponašanje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kroz prizmu djelovanja ozakonjenog Srbina, Milorada Pupovca?

Sumnja li netko u ishod?

Sumnjam!

Što od ovoga navedenoga poštuje Pupovac, njegovi „reintegrirani pobunjeni Srbi“ ili današnja Srbija?

Baš ništa.

U Okvirnoj konvenciji se također eksplicitno navode prava na zaštitu kulturnog identiteta nacionalnih manjina, govori se o pravu na korištenje specifičnoga jezika, pisma, ali ni jedan jedini član Okvirne konvencije ne predviđa svojevrsni konfederalni status na temelju tih prava, u odnosu na jezik, kulturu, identitet i državno-politički poredak većinskoga naroda i njegove države. Čak što više, naglašava se da su države potpisnice dužne omogućiti specifično, ne i ravnopravno, ne pretežito korištenje prava na jezik, simbole, identitet s većinskim društvenim identitetom ili nasuprot njega, te da nisu dužne u okviru svojih mogućnosti financirati i specifične potrebe, ili posebno stimulativno poticati razvoj tih specifičinosti.

Drugim riječima, nema političkog izjednačavnja srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske povijesne interpretacije referentnih događaja, političkog identiteta, ničega.

A sve to danas imamo, što potvrđuje ne samo federalni, nego i konfederalni status srpske manjine u Hrvatskoj.

Odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti

Ne postoji odredba o izjednačavanju manjinskih i većinskih prava na tom području, a postoji čitav niz međunarodnih sporazuma i konvencija koji to izričito onemogućavaju isticanjem eskluzivnoga prava nacionalnih država na zaštitu svojih identitetskih vrednota u obrazovanju, kulturi i javnome prostoru. Drugim riječima, zadiranje u taj prostor je, ili svjesno odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti, ili, kao u slučaju Istanbulske konvencije, pokušaj diktata i posrednoga zaobilaska tih temeljnih činjenica, snagom pritiska globanlnih institucija i međunarodnih tijela.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je realnost hrvatske suvremene države. Ta manjina se ne može niti smije apstrahirati od, ili iz, ukupnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je egzistencijalni naglasak, a pogotovo tragom sjećanja na događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, na poseban oprez i jasnoću stavova državne politike i nacionalno-državnoga poretka Republike Hrvatske prema statusu te manjine koja je uvijek značila izravnu prijetnju i ugrozu hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti.

To istodobno nema baš nikakve veze s pravima hrvatskih državljna srpskog etničkog podrijetla. To su dvije totalno drugačije političke kategorije, i moraju to i ostati.

Prava hrvatskih Srba, kao i svake strukture hrvatskoga društva, a prije svega s ostvarenim pravom na hrvatsko državljanstvo, moraju biti zaštićena normativima koji se mogu podvesti pod kategorijalni aparat ljudskih prava. A taj aparat u Konvenciji podrazumjeva univerzalna i individualna ljudska prava, pri čemu se nespominje ni u najmanjoj mjeri nikakvo pravo na – nacionalnu ravnopravnost kako se ističe u temeljnim vrednotama hrvatskoga Ustava.

Baštinici nacifašističke srpske agresije na Hrvatsku

VUkovar

Srpska nacionalna manjina htjela ili ne, baštini nacifašističku srpsku agresiju na Hrvatsku, baštini neosuđeno i neodreknuto neprijateljstvo prema hrvatskom narodu u svim prijelomnim povijesnim okolnostima, na nekažnjene zločine, na jedinstvena iskustvena nedjela u europskoj civilizaciji suvremenoga doba, pa je nužno prema srpskoj nacionalnoj manjini s državnih i političkih pozicija stavove i državne politike ravnati i prema tim činjenicama.

S druge strane, srpska nacionalna manjina je prema ponašanju aktualne srbijanske države specifičan instrument implementacije političkoga srpstva na svim prostorima i u svim novonastalim državama nakon raspada bivše SFRJ, a istodobno i trajni,što proglašeni, još i više neproglašeni politički instrumentarij ostvarivanja novih regionalnih i strateških ciljeva pozadinskih kreatora međunarodnoga poretka u suvremenoj Europi.

Taj poredak i njegovi ključni nositelji iz više razloga nikada se nisu pomirli s nastankom suvremene hrvatske nacionalne države, od Britanije s početka devedestih godina i do danas; Njemačke, koja poništavanjem nacionalnih identiteta pokušava katastrofalnim politikama kroz institucije EU potpuno poništiti suverenost europskih naroda i nametnuti navodno zajednički i univerzalni europski identitet bez sadržaja, koji bi pozadinski jedino odgovarao njemačkom suvremenom imperijalizmu.

To, upravo te težnje i jasni politički ciljevi, s jedne strane europskih sila, s druge strane Srbije, nameću dodatni oprez i specifičan odnos Republike Hrvatske prema statusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Opasna politika

Zbog toga je izuzetno opasna politika ozakonjivanja manjinskih srpskih prava na ravni političkih nacionalnih prava u Hrvatskoj, jer je to izravno pogodavanje rekonstrukciji aktualne hrvatske državnosti u pravcu redefiniranja ustavnih normi i povratka na poziciju federalizma u Hrvatskoj, koji je bio izvorište svih srpskih imperijalnih pretenzija i izravnoga mješanja u isključivo hrvatske nacionalno-državne interese i ciljeve, nastojeći ih u svakoj povjesnoj prekretnici – eliminirati.

Hrvatska je teško pogriješila ozakonjivanjem spektra tih političkih prava kao nacionalno-manjinskih umjesto ljudsko-političkih prava, a pogotovo u kontekstu političke interpretacije integracije na temelju Erdutskih sporazuma o čemu smo pisali u prethodnim poglavljima, jer je to izravno poništavanje samih temelje hrvatske nacionalne suverenosti.

S tim u svezi, potpuno je pogrješno inzistirati na reciprocitetu tako definiranih i utemeljenih prava nacionalnih manjina, jer hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, te pokrajini Vojvodini, čija je autonomija postala fikus, ne možebiti niti je na bilo kakav način usporediva s političkom zloćudnosti srpskoga političkoga projekta u Hrvatskoj.

Hrvatska mora odbaciti taj sporazum, jer legalizacija političkoga srpstva pod firmom nepostojećih manjinskih prava u Hrvatskoj, teška je destrukcija hrvatske državnosti i izvorište novih imperijalnih srpskih pretenzija, te budućih sasvim sigurno krvavih sukoba. Isto tako, to je istodobno polazište kreatorima nove regionalne zajednice na prostorima bivše Jugoslavije, s kojega mogu nesmetano kompleksom nametnutih antiidentitetskih prava, potpuno uništiti suvremenu hrvatsku državnost i njene političke nosive stupove.

Takvo europejstvo je smrtonosno za Hrvatsku i o tome bi Plenkovićev HDZ pogotovo morao povesti računa.

Pravac ozakonjivanja srpskih manjinskih prava u Hrvatskoj, također otvara pravce utjecaja i razbuktavanja apetita djelu ostalih nacionalnih manjina, pogotovo u kontekstu novodeklariranih ciljeva panislamskoga Izetbegovićevoga bošnjaštva i razvoja odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje je hrvatska državnost egzistencijalno ugrožena.

Ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava

Zaključno, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati redovne srpske škole, ne mogu postojati srpske političke organizacije, ne mogu postojati srpska vijeća općina niti srpske općine, ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava do prava na zajamčenu participaciju u državnim i javnim institucijama jer to uništava samu bit temeljne ravnopravnosti ljudi i društvene standarde za poticanje uspješnosti i izvrsnosti većinskog naroda i ukupnoga društva, ne mogu postojati ekskluzivne srpsko institucije. Sve što nosi etničko srpsko obilježje u Hrvatskoj mora biti prije svega-hrvatsko.

To znači pravac djelovanja srpske nacionalne manjine isključivo i jedino u pravcu usmjeravanja hrvatskih Srba u političku maticu većinskoga hrvatskog naroda, jer jedino tako i samo tako smiju i mogu ostvarivati svoja prava na identitet i zaštitu svojih tradicijskih, vjerskih i kulturnih secifičnosti, ali ne i nacionalno-političkih sepcifičnosti, koje su uvijek opasne, a pogotvo u kontekstu povjesnih iskustava hrvatskoga naroda sa srpskim imperijalnim ciljevima i politikama.

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda. Sve ostalo je – ugrožavanje većinskoga hrvatskoga naroda.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari