Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šesta pogubna zabluda – političko srpstvo u Hrvatskoj je velikosrpstvo koliko god bilo malo ili veliko

Objavljeno

na

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda

Srpska nacionalna manjina ne može, niti smije biti politički ravnopravna s hrvatskim narodom. Floskulu o nacionalnoj ravnopravnosti, tu zabludu i javni vrijednosni narativ treba jasno definirati kao pogubnu kategorijalnu i vrijednosnu činjenicu u suvremenoj Hrvatskoj.

Nema političke ravnopravnosti narodne većine i manjine, jer to uz ostalo pobija smisao postojanja manjine i većine te temelje same državnosti svakoga, tako i hrvatskoga naroda. Status srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj je individualno određen, s jedne strane stanjem hrvatskog nacionalnog kršćanskog duha, koji je u Hrvatskoj dominirao i u tijeku srpske agresije na Hrvatsku, predvođen Katoličkom Crkvom, ali i hrvatskom tek proglašenom državom, a s druge strane, primjerenim razborom ili nerazborom, o čemu ćemo govoriti u ovome tekstu, zbog stoljetne srpske agresivnosti i imperijalnih namjera prema hrvatskom životnom prostoru i hrvatskom narodu. I, uz to, s obzirom da je Republike Hrvatska sastavnica međunarodnoga pravnoga poretka, određena je odredbama međunarodnih temeljnih konvencija, koje određuju okvire ljudskih prava i sloboda u suvremenoj Europi.

Ovo je važno naglasiti, jer se suvremene europske politike sa sve većim odmakom ponašaju i politički djeluju izvan ikakvih racionalnih okvira temeljnih europskih dokumenata i usuglašenih civilizacijskih vrednota, čije provedbene i strateške odrednice sve višepostaju instrumenti u rukama najmoćnijih europskih država, a sve manje izvorna uporišta nacionalnih država na čijoj i na kojoj je vrijednosnoj platformi utemeljena suvremena Europa. Jednostavno, nacionalna i ljudska politička prava, a o njima ovdje govorimo i o njihovoj formalnoj realizaciji, nisu usporediva, niti su ista kategorija.

Prava nacionalnih manjina ne mogu se podvesti pod opća ljudska prava kao posebna kategorija i ne postoje u temeljnoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proglašenoj u Rimu, 4. studenog 1950.godine. Ta konvencija je temeljni europski dokument, koji je izvorište čitavoga niza zaključaka,deklaracija, preporuka i stavova, ne samo europskih zajedničkih institucija, nego i svih kasnijih tijela Europske unije, koja je zapravo u svojoj biti nastala na toj konvenciji kao izvorišnom dokumentu, uz svoje utemeljiteljske dokumente i proglas svojih utemeljitelja.

Prava nacionalnih manjina nisu opća ljudska prava

Prava nacionalnih manjina u suvremenoj europskoj političkoj praksi se s jedne strane ne mogu podvesti pod opća ljudska prava jer su to kolektivna prava, a ljudska prava se jamče na individualnom principu, čime se ne osporava temeljni sustav nacionalnih država, temeljna politička prava naroda nositelja tih država i njihovih državnosti, a s druge strane se svim postojećim dokumentima, te naglascima na suverenosti nacionalnih država kao polazištu, manjinska prava ostavljaju na specifično uređivanja tim državama, što je posebice naglašeno u članku 15.1 Konvencije, koji je kao i u svim temeljnim konvencijama UN i međunarodnoga poretka, predvidio posebne i specifične izuzetke, ovisno od specifikuma pojedinih država i njihovih političkih realnosti.

Konkretno, prava Srba u Njemačkoj i Hrvatskoj ne mogu biti na isti način tretirana, što nema nikakve veze s brojnošću srpske populacije u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Evo poučka.

U tom članku se govori o pravu na derogiranje konvencije, a čak i općih ljudskih prava i temeljnih sloboda u izvanrednim prilikama, pri čemu se naglasak daje na na „opstanak naroda“ kako konvencija ističe, visokih stranaka potpisnica. Naglašavam – opstanak naroda.

Kolektivizacijom individualne protivnosti, ugrožava se opstanak većinskih naroda, kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku.

U Republici Hrvatskoj se upravo ta temeljna odrednica međunarodnoga prava i političkih polazišta potpuno zanemaruje, kao da se oko hrvatskoga naroda baš ništa ne događa, i, kao da ne postoje silnice koje ugrožavaju nacionalna prava hrvatskoga naroda, kao u ostalom i svih naroda svijeta. I, nije to samo pitanje dnevnih politika, niti pitanje taktičkih prosudbi aktualnih državnih politika, nego i ustavna kategorija.

Zašto to naglašavam i u čemu vidim polazišta za taj stav?

Međunarodni pritisci

U tome da je Hrvatska, čak i u tijeku utemeljenja, pod silovitim međunarodnim pritiscima koji su hrvatskom narodu osporavali to utemeljenje i univerzalno priznato pravo na kolektivnu slobodu koje nema bez političke suverenosti naroda, u svojim najvišim formativnim dokumentima i političkim strategijama, imala prilično defanzivan karakter i svojevrsni usporedni i zahtjevni okvir prema tzv. srpskom pitanju i sprskim političkim težnjama.

A to nije bio samo plod međunarodnih pritisaka, nego i realnoga stanja hrvatske nacionalne svijesti, gdje je nezanemariva struktura u društvu željela i bila sklona ostanku u zajedničkoj državnosti sa Srbijom i Srbima, te bila spremna na potpuno neprijateljsko djelovanje prema većini hrvatskoga naroda da bi postigla te svoje ciljeve, te uz to, uvažavajući takvu političku realnost, čak i kod suverenističkih struktura, upravo to je izazivalo sužene nacionalne zahtjeve i definiciju ciljeva, koji su u samome startu bili određeni sviješću o srpskim zahtjevima i političkim ciljevima u suočenju s ondašnjom aktualnom srpskom političkom i vojnom nadmoćnošću.

I danas je ta svijest pretežita zbog gotovo stoljetnoga poticanja, ne samo u kontroliranom javnom diskursu, nego i kod većine hrvatskih suverenista, koji svoj suverenitet nužno i nesvjesno uspoređuju sa Srbima i političkim srpstvom.

To je pogubno za hrvatski suverenitet.

A o tome ovdje govorimo.

Umanjiti obilježje „hrvatsko“

Tako je primjerice postalo gotovo načelo hrvatskoga državnoga suvereniteta umanjiti obilježje „hrvatsko“ u svakoj formalnoj odrednici državnoga poretka. Što manje u formativnim dokumentima naglašavati i isticati samosvijest o opravdanosti i univerzalnosti same hrvatske nacionalne državnosti, koja po definiciji i međunarodnim vrednotama mora i treba biti temeljno izvorište svih formalnih i stvarnih nacionalnih politika, vrednota i ciljeva, opasno je pravilo ponašanja u Hrvatskoj.

Pa se uz nedorečenosti u samoj preambuli Ustava, gdje se izazivaju nedoumice i otvaraju vrata pogubnim tumačenjima oko tzv. amntifašizma i temelja nacionalne suverenosti, u nastavku ustavne elaboracije gotovo izbjegava navesti hrvatski narod i njegove konkretne, usporedive i vezane vrednote kao temeljna uporišta tumačenja i poimanja hrvatske suvremene državnosti, koje nema bez jasnoga identiteta većinskoga naroda.

Tako u članku 3., hrvatskog Ustava piše: „Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva,očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav, najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske  i temelj za tumačenje Ustava.

Pa pogledajmo malo nabrojane vrednote.

Ima li jedne jedine među njima koja na izravan način ukazuje da se radi o autentičnoj, izvornoj, univerzalno opravdanoj i prepoznaotj hrvatskoj nacionalnoj državi?

Nema.

Te vrednote ćemo analizirati u posebnom tekstu.

Strah ustavotvoraca od nacionalnih vrednota hrvatskog naroda

Sve te odredbe i temeljne vrednote, kao i kasniji razvoj ključnih regulativa u Ustavu, ukazuju na svojevrsni strah ustavotvorca i hrvatskih državnih politika od isticanja izvorišnih nacionalnih vrednota hrvatskoga naroda, te na pokušaj definiranja hrvatskih konkretnih odnosa, stanja i ciljeva na vrlo apstraktnoj razini kako bi se izbjegli bilo kakvi prigovori s bilo koje strane.

Ove vrednote se mogu primjeniti na svaku državu svijeta, na hindusku, islamsku ili kršćansku državu i kulturu, na indijski, kineski, ruski, japanski ili hrvatski narod, one omogućavaju tumačenje Ustava na način kako se kome prohtije, ali prije svega na način da je to državni poredak bilo koje zemlje svijeta, ili neke nedefinirane državne institucije u svemiru.

Ne postoje univerzalne vrednote ako nisu stvarne i vrijednosno provjerljive, primjenjive i obranjive, ako nemaju izvorište u konkretnim, realnim i u ovome slučaju – nacionalnim vrednotama. Zato ne može ni valjano funkcionirati država ako su joj polazišta isključivo prilagođena globalnim i internacionalnim vrednotama, jer ono što je svačije, zapravo je ničije i nema konkretnih uporišnih vrednota.

Temeljne vrednote ustavnoga poretka moraju biti nesumnjive temeljne vrednote – hrvatskoga naroda, jer se jednostavno radi o njegovoj jedinoj i jedinstvenoj državi. Ničijoj drugoj.

Čemu ovo navođenje u smjeru rasprave o pravima nacionalnih manjina, reći ćete?

Pogledajmo istaknutu temeljnu vrednotu tzv. nacionalne ravnopravnosti.

S kim ravnopravnost, kakva nacionalna ravnopravnost i čemu u Ustavu nacionalne države hrvatskoga naroda isticanje – nacionalne ravnopravnosti?

Defanzivnost hrvatskih državotvoraca

Ništa kao ta ustavna temeljna vrednota ne govori o defanzivnosti hrvatskih državotvoraca, koji su posredno i u tom elementu otvorili vrata za usporedivost i ciljnu određenost proglašene hrvatske državnosti sa srpskim političkim stremljenjima, a na temelju dotadašnjih kategorija ustavnoga poretka izrazito antihrvatske SFRJ, koje su u tzv. antifašističkim temeljima hrvatske državnosti održavali srpsku imperijalnu klicu narodnog statusa Srba u Hrvatskoj, što implicira federalno uređenje i teritorijalna prava Srba u Hrvatskoj.

Prekretnica i proglašenje hrvatske državnosti nema smisla, ako neće ili ako nije trajno raskinula s tim.

Zbog toga ili tragom toga, ustavno definiranja hrvatskih Srba kao nacionalne manjine političkom srpstvu ima svojevrsno privremeno značenje, koje ne definira njihov status na trajnim temeljima, nego ga potiče k novom razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva, usporedo s nekritičkim statusom SPC-a kao nositeljice duhovnoga velikosrpskog posezanja prema zapadu.

U Okvirnoj konvenciji za zaštitu naiconalnih manjina iz 1995. godine, u članku 20. stoji: „U korištenju prava i sloboda koja proizlaze iz načela sadržanih u aktualnoj Okvirnoj konvenciji svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini poštovat će zakonodavstvo dotične države i prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama“.

Ovdje je nužno naglasiti – neupitnu lojanost, poštivanje i pripadnost načelnim ciljevima većinskoga naorda i njegove slobode.

Zatim u članku 21. te Okvirne konvencije piše: „Ništa u ovoj Okvirnoj konvenciji neće se tumačiti kao da implicira bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava te posebice suverene jednakosti, teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti država“.

Da provjerimo ponašanje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kroz prizmu djelovanja ozakonjenog Srbina, Milorada Pupovca?

Sumnja li netko u ishod?

Sumnjam!

Što od ovoga navedenoga poštuje Pupovac, njegovi „reintegrirani pobunjeni Srbi“ ili današnja Srbija?

Baš ništa.

U Okvirnoj konvenciji se također eksplicitno navode prava na zaštitu kulturnog identiteta nacionalnih manjina, govori se o pravu na korištenje specifičnoga jezika, pisma, ali ni jedan jedini član Okvirne konvencije ne predviđa svojevrsni konfederalni status na temelju tih prava, u odnosu na jezik, kulturu, identitet i državno-politički poredak većinskoga naroda i njegove države. Čak što više, naglašava se da su države potpisnice dužne omogućiti specifično, ne i ravnopravno, ne pretežito korištenje prava na jezik, simbole, identitet s većinskim društvenim identitetom ili nasuprot njega, te da nisu dužne u okviru svojih mogućnosti financirati i specifične potrebe, ili posebno stimulativno poticati razvoj tih specifičinosti.

Drugim riječima, nema političkog izjednačavnja srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske povijesne interpretacije referentnih događaja, političkog identiteta, ničega.

A sve to danas imamo, što potvrđuje ne samo federalni, nego i konfederalni status srpske manjine u Hrvatskoj.

Odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti

Ne postoji odredba o izjednačavanju manjinskih i većinskih prava na tom području, a postoji čitav niz međunarodnih sporazuma i konvencija koji to izričito onemogućavaju isticanjem eskluzivnoga prava nacionalnih država na zaštitu svojih identitetskih vrednota u obrazovanju, kulturi i javnome prostoru. Drugim riječima, zadiranje u taj prostor je, ili svjesno odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti, ili, kao u slučaju Istanbulske konvencije, pokušaj diktata i posrednoga zaobilaska tih temeljnih činjenica, snagom pritiska globanlnih institucija i međunarodnih tijela.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je realnost hrvatske suvremene države. Ta manjina se ne može niti smije apstrahirati od, ili iz, ukupnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je egzistencijalni naglasak, a pogotovo tragom sjećanja na događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, na poseban oprez i jasnoću stavova državne politike i nacionalno-državnoga poretka Republike Hrvatske prema statusu te manjine koja je uvijek značila izravnu prijetnju i ugrozu hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti.

To istodobno nema baš nikakve veze s pravima hrvatskih državljna srpskog etničkog podrijetla. To su dvije totalno drugačije političke kategorije, i moraju to i ostati.

Prava hrvatskih Srba, kao i svake strukture hrvatskoga društva, a prije svega s ostvarenim pravom na hrvatsko državljanstvo, moraju biti zaštićena normativima koji se mogu podvesti pod kategorijalni aparat ljudskih prava. A taj aparat u Konvenciji podrazumjeva univerzalna i individualna ljudska prava, pri čemu se nespominje ni u najmanjoj mjeri nikakvo pravo na – nacionalnu ravnopravnost kako se ističe u temeljnim vrednotama hrvatskoga Ustava.

Baštinici nacifašističke srpske agresije na Hrvatsku

VUkovar

Srpska nacionalna manjina htjela ili ne, baštini nacifašističku srpsku agresiju na Hrvatsku, baštini neosuđeno i neodreknuto neprijateljstvo prema hrvatskom narodu u svim prijelomnim povijesnim okolnostima, na nekažnjene zločine, na jedinstvena iskustvena nedjela u europskoj civilizaciji suvremenoga doba, pa je nužno prema srpskoj nacionalnoj manjini s državnih i političkih pozicija stavove i državne politike ravnati i prema tim činjenicama.

S druge strane, srpska nacionalna manjina je prema ponašanju aktualne srbijanske države specifičan instrument implementacije političkoga srpstva na svim prostorima i u svim novonastalim državama nakon raspada bivše SFRJ, a istodobno i trajni,što proglašeni, još i više neproglašeni politički instrumentarij ostvarivanja novih regionalnih i strateških ciljeva pozadinskih kreatora međunarodnoga poretka u suvremenoj Europi.

Taj poredak i njegovi ključni nositelji iz više razloga nikada se nisu pomirli s nastankom suvremene hrvatske nacionalne države, od Britanije s početka devedestih godina i do danas; Njemačke, koja poništavanjem nacionalnih identiteta pokušava katastrofalnim politikama kroz institucije EU potpuno poništiti suverenost europskih naroda i nametnuti navodno zajednički i univerzalni europski identitet bez sadržaja, koji bi pozadinski jedino odgovarao njemačkom suvremenom imperijalizmu.

To, upravo te težnje i jasni politički ciljevi, s jedne strane europskih sila, s druge strane Srbije, nameću dodatni oprez i specifičan odnos Republike Hrvatske prema statusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Opasna politika

Zbog toga je izuzetno opasna politika ozakonjivanja manjinskih srpskih prava na ravni političkih nacionalnih prava u Hrvatskoj, jer je to izravno pogodavanje rekonstrukciji aktualne hrvatske državnosti u pravcu redefiniranja ustavnih normi i povratka na poziciju federalizma u Hrvatskoj, koji je bio izvorište svih srpskih imperijalnih pretenzija i izravnoga mješanja u isključivo hrvatske nacionalno-državne interese i ciljeve, nastojeći ih u svakoj povjesnoj prekretnici – eliminirati.

Hrvatska je teško pogriješila ozakonjivanjem spektra tih političkih prava kao nacionalno-manjinskih umjesto ljudsko-političkih prava, a pogotovo u kontekstu političke interpretacije integracije na temelju Erdutskih sporazuma o čemu smo pisali u prethodnim poglavljima, jer je to izravno poništavanje samih temelje hrvatske nacionalne suverenosti.

S tim u svezi, potpuno je pogrješno inzistirati na reciprocitetu tako definiranih i utemeljenih prava nacionalnih manjina, jer hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, te pokrajini Vojvodini, čija je autonomija postala fikus, ne možebiti niti je na bilo kakav način usporediva s političkom zloćudnosti srpskoga političkoga projekta u Hrvatskoj.

Hrvatska mora odbaciti taj sporazum, jer legalizacija političkoga srpstva pod firmom nepostojećih manjinskih prava u Hrvatskoj, teška je destrukcija hrvatske državnosti i izvorište novih imperijalnih srpskih pretenzija, te budućih sasvim sigurno krvavih sukoba. Isto tako, to je istodobno polazište kreatorima nove regionalne zajednice na prostorima bivše Jugoslavije, s kojega mogu nesmetano kompleksom nametnutih antiidentitetskih prava, potpuno uništiti suvremenu hrvatsku državnost i njene političke nosive stupove.

Takvo europejstvo je smrtonosno za Hrvatsku i o tome bi Plenkovićev HDZ pogotovo morao povesti računa.

Pravac ozakonjivanja srpskih manjinskih prava u Hrvatskoj, također otvara pravce utjecaja i razbuktavanja apetita djelu ostalih nacionalnih manjina, pogotovo u kontekstu novodeklariranih ciljeva panislamskoga Izetbegovićevoga bošnjaštva i razvoja odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje je hrvatska državnost egzistencijalno ugrožena.

Ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava

Zaključno, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati redovne srpske škole, ne mogu postojati srpske političke organizacije, ne mogu postojati srpska vijeća općina niti srpske općine, ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava do prava na zajamčenu participaciju u državnim i javnim institucijama jer to uništava samu bit temeljne ravnopravnosti ljudi i društvene standarde za poticanje uspješnosti i izvrsnosti većinskog naroda i ukupnoga društva, ne mogu postojati ekskluzivne srpsko institucije. Sve što nosi etničko srpsko obilježje u Hrvatskoj mora biti prije svega-hrvatsko.

To znači pravac djelovanja srpske nacionalne manjine isključivo i jedino u pravcu usmjeravanja hrvatskih Srba u političku maticu većinskoga hrvatskog naroda, jer jedino tako i samo tako smiju i mogu ostvarivati svoja prava na identitet i zaštitu svojih tradicijskih, vjerskih i kulturnih secifičnosti, ali ne i nacionalno-političkih sepcifičnosti, koje su uvijek opasne, a pogotvo u kontekstu povjesnih iskustava hrvatskoga naroda sa srpskim imperijalnim ciljevima i politikama.

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda. Sve ostalo je – ugrožavanje većinskoga hrvatskoga naroda.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

Objavljeno

na

Objavio

“Dosta je bilo pukih obećanja Srbima u Vukovaru“ prenosi Večernjak od 13. srpnja. Vjerojatno zato što su suci Ustavnog suda savršeno svjesni kako taj sud nikada ne bi vidjeli da nema politike. Stoga su svjesno skrenuli svojom presudom u politički prostor. To je za svaku pohvalu jer napokon javno priznaju kako su duboko svjesni da su samo zahvaljujući politici i došli na Gornji grad (Ustavni sud).

Treba biti samo strpljiv pa će Selanec, Kušan, Abramović, Antičević… u nekoj budućoj presudi tog Suda početi ozbiljno i dijalektički razmišljati i o jednoj blažoj varijanti SAO Krajine. Obećanja se moraju ispunjavati. Pitanje je samo tko je kome što obećao? Možda je Ustavni sud u ovom sastavu nekome doista nešto i obećao. Vukovarci sigurno nisu!

Naime, Sud obvezuje Gradsko vijeće Vukovara da već u listopadu ove godine postupi u skladu s izmjenama Statuta i o tome mora obavijestiti Ustavni Sud. Evo nam još jedno parapolitičko tijelo koje prijeti Vukovarcima. Što će se dogoditi ako grad Vukovar u listopadu ne postupi po komandi “časnog“ Suda? Hoće li Sud po kazni zabraniti ćirilicu u Vukovaru, a latinicu u Borovom selu? Cijeli život su nas učili o Sutjesci, Jajcu, Neretvi, Drvaru, a o bitkama za Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Karlovac, Gospić podučava nas danas Ustavni sud RH kroz ovakve presude.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava “reagovao je retrogradno“ i poručio kako se odluka Ustavnog suda neće poštivati sve dok se ne budu ispoštivala prava stradalnika Domovinskog rata. Naglasio je da su “temeljne vrijednosti Ustava RH pravo na život, ljudsko dostojanstvo i  ljudsku slobodu“. Upravo su ta prava bila zgažena velikosrpskom agresijom na Vukovar. Sjetimo se samo masovnih ubojstva, mučenja, zatvaranja, silovanja, odvođenja u srpske koncentracijske logore više od 30.000 tisuća hrvatskih građana. Što je s njihovim ustavnim pravima, pravima silovanih žena, članova obitelji ubijenih, što je s “nestalima“?… Odlično je Penava poentirao ukazujući na ideološko sljepilo “časnog“ Suda i ustvrdivši da su prvo na redu prava iz 1991. godine, a tek onda prava iz 2017. ili 2018.g.

Kako to da Ustavni sud nije upozorio Vladu RH na dužnost da 30.000 robijaša koji su bili zatočeni u srpskim logorima nakon pada Vukovara dobije satisfakciju? Onima koji su tamo mučeni, ubijani i premlaćivani mjesecima? To je bilateralni problem Vlada Hrvatske i Srbije, a ne pitanje privatnih tužbi logoraša pred srpskim sudovima. S obzirom na naglašavanje ljudskih sloboda u Ustavu RH, to je pravno relevantno pitanje za suce ovog Ustavnog suda?

Je li se ikada itko od sudaca tog Suda zapitao kako je moguće da oni koji su bili gospodari života i smrti na Ovčari, sajmištu i u bolnici danas rade u vukovarskoj policiji, gradskim službama i drugim javnim institucijama, a da ih nikada nitko nije pozvao na odgovornost za sva zlodjela koja su činili nad hrvatskim stanovnicima Vukovara? Je li im ikada pravno zasmetalo da žrtve svakodnevno susreću svoje nekažnjene silovatelje na ulici? Dobro, slažem se, to  nije zgodna tema za suce našeg Ustavnog suda. Oni se bave samo pločama!

Ovaj Ustavni sud ne može izbjeći svoju sudbinu

Ipak, tema za njih je moj predmet koji je, naravno, ukinut. Notorni Saša Blagus je u Novom listu napisao za mog klijenta prof.dr.sc. Josipa Jurčevića da se radi o “notornom manipulatoru i ideologu hrvatske inačice fašizma“. Ni manje ni više. Sudovi su sudili u korist Jurčevića. Ustavni sud smatra da sudovi za osuđujuću presudu Blagusu moraju imati “iznimno ozbiljne razloge“. Zamislite da netko napiše za nekog od ovih sudaca Ustavnog suda da je manipulator i boljševik, koje bi se ljevičarsko kokodakanje dogodilo. Kako bi se zgranula big mama Anka Taritaš Mrak, što bi sve osvanulo u Večernjakovom Obzoru, što bi napisao Antonie Tomić, a  Neno Stazić bi vjerojatno samo promrmljao: ”Jesam li vam ja rekao.. loše i šlampavo obavljen posao 1945. godine”.

Odbijena je i tužba Marka Franciskovića koji je osuđen  platiti 30.000 kn Goranu Radmanu jer ga je na YouTubeu nazvao suradnikom KOS-a. Sud smatra “da to nije bilo u kontekstu javne rasprave niti je dokazao istinitost“. Analogno tome “časni sud“ vjerojatno smatra da je naš Saša Blagus, nakon javne rasprave, dokazao da je prof. Jurčević “notorni malipulator“ fašistički ideolog. To je barem u ovakvoj Hrvatskoj lako dokazivo. Dovoljno je da to napišeš i pošalješ, recimo, Novom listu, a oni to objave bez rasprave. Javne… Ovaj Ustavni sud i da hoće ne može izbjeći svoju povijesno-političku sudbinu.

Baš sada kad je Dalija Orešković bolno kriknula: ”Kandidiram se, ne mogu sve ovo mirno gledati“, misleći valjda kako se sve lakše gleda s Pantovčaka, Ustavni sud dodaje lagani impuls njenoj kandidaturi i prihvaća ustavnu tužbu Tomislava Karamarka. Svojedobno je odluka Dalijinog povjerenstva koštala Karamarka mjesta potpredsjednika Vlade. Tu su odluku potvrdili Upravni sud u Zagrebu i Visoki upravni sud. Onako usput rečeno, neki od sadašnjih sudaca Ustavnog suda bili su i nekadašnji suci upravnog suda koji su “nagazili“ Karamarka. Sad su sve te odluke odletjele u povijest i sve kreće od nule. Dalija je sa sjetom u očima izjavila da je zabijen zadnji čavao u lijes Povjerenstva za sukob interesa. Tko je zabio prvi čavao nije nam barem za sada otkrila.

Dobro kažu Arapi: “Ponekad nas sudbina snađe na cesti kojom smo išli da je izbjegnemo“

Dva su ”zgodna” povijesna datuma – 10. travnja i 10. srpnja. Dana 10. travnja 1941. godine osvanula je crna i tamna endehazija, a dana 10. srpnja 1949. godine službeno je počeo raditi legendarni Goli otok. Dana 9. srpnja 1949.. godine, iz svih krajeva neprežaljene Juge bilo je dopremljeno na Goli otok oko 1200 političkih zatvorenika “naše zemlje ponosne“. “Svečano“ otvaranje dogodilo se 10. srpnja 1949.. godine. Zlobni krkani kažu kako je na otvaranju pjevao mješoviti zbor 6. ličke i 11. dalmatinske brigade uz dirigentsku palicu maestra Aleksandra Rankovića. “Klasne neprijatelje“ navodno je dočekao veliki transparent dobrodošlice: “Dobro došli!” i ”Nikada s Golog ne o’šli!“.  Neki i nisu “o’šli“, a neki i danas evociraju slavne dane kad su energično i prkosno u odsudnim trenutcima Staljinu rekli – da!!!

Irinej nas podučava da su katolički svećenici u Jasenovcu pobili milijun Srba. Valerijanov memorandum SPC tvrdio je da su do kraja lipnja 1941. godine Hrvati pobili 100.000 Srba. Krajem srpnja taj je broj već bio narastao na 180.000 Srba, a krajem rujna bio je čak 350.000 tisuća. Sada se očekuje premijera filma o Diani Budisavljević s tezom da je u NDH “zaklano“ 750.000 tisuća nevinih i razoružanih Srba. Usput se prikazuje i kako je Diana spasila od sigurne smrti 10.000 srpske djece. Još se jedino zna je li to onih 10.000 za koje je naš Pupi 1991.. godine tvrdio da ih je Tuđman prekrstio. Naravno, kada se laže onda neka to bude i masno. Dok istina navuče gaće, laž obiđe pola zemaljske kugle.

Jednostavan uvid u popis stanovništva prije Drugog svjetskog rata i nakon “oslobođenja“ otkriva tko je u tom ratu pretrpio veće gubitke. Treba uzeti u ruke sjajnu knjigu Stjepana Loze, “Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“ pa na 736 stranica pročitati kako Lozo detaljno i dokumentirano piše o Koritskim jamama i svim jamama koje su bile pripremljene Hrvatima. Velikosrpske snage dočekale su pripremljene kako vrijeme pada Kraljevine Jugoslavije tako i vrijeme pada komunizma 1989.. godine. Naoružane do zuba i uz snažnu propagandu SPC-a o genocidnosti Hrvata. Posljedice te industrije smrti nakon 1945. godine još danas se otkrivaju.

Ovih dana provodi se još jedno iskopavanje u dvorištima Učiteljske škole u Savskoj cesti u Zagrebu. Bojim se kako iskopavanja vjerojatno nikada neće ni prestati. Naravno, nitko ozbiljan ne očekuje da Goran Gerovac, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Nenad Stazić, Boris Vlašić, Roby Bajruši, Branimir Pofuk i slični ikada uzmu Lozinu knjigu u ruke. No, ta knjiga ionako nije pisana za okamenjene jugo nostalgičare. To je knjiga za konačnu spoznaju prave istine o komunizmu i velikosrpskom genocidu nad Hrvatima. Stvarno je bilo vrijeme za takvo djelo.

Voltaire je jednom napisao: “Opasno je biti u pravu u stvarima u kojima su nadležne vlasti u krivu“

U Hrvatski sabor stiže veliko pojačanje Nenadu Staziću – Ivan Klarin, načelnik općine Tisno. Bit će vruće i “tisno“ na lijevoj strani sabornice. Klarin je inače “poznati“ ustavni stručnjak opće prakse. Začudo, usprkos toj ”stručnosti” još nije postao sudac Ustavnog suda. Dobro bi došao ovom sadašnjem sastavu. Lani je taj ljevičar odbio zahtjev za ustupanjem općinskog prostora kako bi se održala prezentacija knjige akademika Josipa Pečarića jer je naš ”ustavni stručnjak”, analizirajući sadržaj knjige, “naišao na teze koje nisu u skladu s preambulom Ustava RH“.

Knjiga se zvala “Thompson – pjesmom za Hrvatsku“. Već iz naslova Klarinu je s ustavnopravnog aspekta sve bilo jasno. Akademik Pečarić mu je na to odgovorio: “Nevjerojatno je da vam smeta predstavljanje knjige o Thompsonu – provodite li vi Memorandum SANU 2?” Naš Ivan istaknuo se kao crvena muha u čaši mlijeka i po reakciji na pojavu prijetnje smrću biskupu Košiću, ustvrdivši da biskup Košić “namjerno iritira hrvatsku javnost“. Tu je naš Ivan u pravu. Sve koji “namjerno“ iritiraju hrvatsku javnost treba ubiti. To su metode ljevičarskih demokrata, a što se tiče hrvatske javnosti, ona će prije ili kasnije doznati da je bila iritirana.

Jedan moj klijent, Ante Kulušić, tužio je našeg ustavnog “stručnjaka“ za kazneno djelo klevete prije nekoliko godina. Međutim, Klarin do sada nije vidio suda. Najprije je zatražio promjenu mjesne nadležnosti pa je predmet po načelu ekonomičnosti preseljen u Šibenik. Do sada se “hrabri“ načelnik nije pojavio ni na jednom od brojnih ročišta. Tek tada je sud napokon donio odluku da ga se na sljedeće privede putem policije. E, sad se u Ivanu probudio duh budućeg suca Ustavnog suda pa je u roku odmah aktivirao svoj saborski mandat tako da će ga ubuduće zaštiti od privođenja imunitet saborskog zastupnika. I tako će naš Klarin pobjeći kako od odgovornosti po privatnoj kaznenoj tužbi Ante Kulušića, tako i od 87 prijava raznim inspekcijama koje su protiv njega podnesene zbog njegove obiteljske tvrtke, kojoj je, osim turističko-ugostiteljske, jedna od djelatnosti bila i pogrebna oprema. Ali za druge, ne za Ivana. Očito će još dugo Općinski sud u Šibeniku čekati na Ivana, vjerojatno do zastare. Za Ivana Klarina stvarno ima života prije smrti. I njegove i biskupa Vlade Košića.

Kao što je rekao Mahartma Gandhi: “Oko za oko i na kraju će cijeli svijet biti slijep“

Naišao sam u ”Dnevno hr.” na zgodnu vijest. Nakon skoro trideset godina Varaždinske Toplice su preimenovale Ulicu maršala Tita u ulicu Franje Tuđmana. Brzi su naši Zagorci. Ljudi se uvijek pomalo pitaju kako to da u Hrvatskom zagorju nema rata. Stari desničarski cinik prof. Žukina, moj teniski partner, lakonski odgovara: “Zato jer tamo nema ni Srba ni Hrvata”. Osim Maršalove ulice “nastradala“ je i Ulica 32. divizije JNA koja je preimenovana u Ulicu 104. Brigade Hrvatske vojske, Ulica Martina Pušteka, prvoborca, po novom je Ulica grada Vukovara. Naravno, sve to može samo ako to Ustavni sud ne poništi. Trg slobode zvat će se Trg svetog Martina. Gradonačelnica Varaždinskih Toplica Dragica Ratković iz HSLS-a još je pred dvije godine izjavila da ima hitnijih stvari od preimenovanja ulica. Protiv promjena naziva ulica bili su vijećnici Reformista koji smatraju da bi bilo bolje graditi dječje vrtiće. Jaka reforma! Skoro revolucionarna. I tako su naši Zagorci skromno i u tišini, u primjerenoj brzini od 30 godina, zamijenili maršala  generalom.

Abraham Lincoln je jednom rekao: “Skromnost bi morala biti vrlina onih koji nemaju drugih vrlina“. Makar se s njim ne slažem, dobro zvuči!

Mnoštvo predsjedničkih kandidata i medijski dinosaurusi

Svaki dan jedan novi predsjednički kandidat ili kandidatkinja. Uz ove etablirane i one neočekivane svoju progresivnu kandidaturu najavio je i Dejan Jović, popularni savjetnik, dekan, antifa, analitičar. Čovjek misli da mu je – sada ili nikada. Jedva čekam da u kampanji ponovi slavnu izjavu kako se na referendumu o hrvatskoj samostalnosti samo 11 posto glasača izjasnilo za hrvatsku samostalnost. Ako može Dejan s ovakvim referencama, pitam se zašto ne bi objavila svoju kandidaturu, recimo, i Karolina Vidović Krišto. Žena ima podršku od oko 100.000 ”prijatelja” na fejsu, ne računajući onu i na drugim off-medijima. Ne lobiram ni za koga već samo ističem tko se sve kandidira i tko bi se mogao kandidirati zbog podrške na društvenim mrežama.

Uostalom, primjer Trumpa govori o snazi društvenih mreža. Ne samo u Americi nego i kod nas tiskani mediji kao Jutarnji, Večernji, Slobodna, Novi list itd. postaju pomalo dinosaurusi čiji medijski utjecaj kopni iz dana u dan. Još je ”vruće, toplo” ljeto, ali prosinac se polagano i tiho približava pa ćemo imati prigodu vidjeti i čuti sve što kandidati i kandidatkinje za predsjednika(cu) republike imaju za reći i pokazati. Čak i ono što ne bi željeli da vidimo i znamo.

Anatole Francois je jednom rekao: “Kandidatima se zamjera što govore sami o sebi. Međutim, to je ipak predmet o kome mogu najbolje govoriti“.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatski novac u svrhu recikliranja jugoslavenskih ideja

Objavljeno

na

Objavio

U dubini Radetove duše…

Udubini duše ostao sam socijalist – veli poznati glumac Rade Šerbedžija, ovogodišnji dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo, u velikoj ispovijesti za Globus, ali raspreda Rade tu na dugo i na široko i o mnogim drugim stvarima, politici, kulturi, ideologiji, Partiji, Bibliji, nacionalizmu, Plenkoviću, Hasanbegoviću…

Kako je Šerbedžijin deklarirani sustav vrijednosti paradigmatičan za ovo vrijeme totalitarizma tzv. političke ispravnosti, pozabavit ću se malo nekim naglascima iz njegova intervjua. Ne toliko zbog Šerbedžije, koliko zbog vremena.

Rade socijalist

Prvo, o socijalizmu. Šerbedžija kaže: ”U dubini duše sam socijalist. Član Saveza komunista bio sam samo godinu dana. I brzo sam odustao od tih ideala (…). Ali sam u duši ostao socijalist jer želim živjeti u pravednom društvu, gdje nema siromašnih ljudi niti beskućnika, želim živjeti u društvu koje poštuje sve različitosti, gdje se ne proganjaju manjine zbog religije, rasne ili bilo koje druge različitosti, u društvu o kojem, uostalom, i Biblija govori na jedan idealistički način gdje smo svi ljudi ravnopravni i jednaki pred bogom.”

Lijepe želje, međutim Šerbedžija nije iskren ili je skandalozno neobaviješten. Svako društvo dosada koje se nazivalo komunističkim ili socijalističkim, drakonski je kažnjavalo različitost, proganjalo manjine i većinu svojih članova držalo u siromaštvu.

Ako i nije bilo beskućnika, to je stoga što je beskućništvo uvijek i određena vrsta slobode, a slobodu socijalizam ne podnosi. Izjednačavanje socijalizma i biblijskog nauka jest besmislica, a Bog pisan malim slovom nije Bog iz Biblije niti se ima smisla na njega pozivati.

Pohvala Plenkoviću

O vlasti Šerbedžija zbori biranim riječima: ”Znam da se možda mnogi moji prijatelji lijevih orijentacija neće složiti sa mnom ako kažem da vjerujem da naš premijer Plenković čini sve što je u njegovoj moći i da se trudi i da uistinu želi nešto učiniti, ali stalno upada u stupice užasnog stanja u kojem se ova zemlja nalazi.

Nema tog čarobnjaka koji može, kao predstavnik vlasti, išta smisleno učiniti. Kako kad smo sve uništili i rasprodali?” Kad god čujem da ovi ”lijevih orijentacija” hvale HDZ-ove premijere, u glavi mi zvoni na uzbunu, sjetim se Sanadera, Kosorice i sličnih detuđmanizatora. Ti su za jugoljevičare ušančene u kulturi i medijima učinili više nego Račan i Milanović skupa.

“Sada imamo ministricu”

O Teatru Ulysses: ”Prema našem teatru emitirano je toliko negativne energije, naročito u početku, da danas moram reći – pobijedili smo.

Bilo je podmetanja, raznih bezveznih tekstova u žutoj štampi koji su nas opisivali gotovo kao kriminalce. (…) Ali, stvari se mijenjaju, više nema ni takvih napisa, izgleda da su se ipak umorili i shvatili da mi predstavljamo Hrvatsku i njezinu kulturu u skromnim i teškim uvjetima.

Kada je Andrea Zlatar-Violić bila ministrica kulture, imali smo veliku podršku. Vidjela je što radimo i rekla: ‘Ljudi, to je sjajno.’ Dignula nam je budžet na normalnu, dostojanstvenu razinu i stvarno nam pomogla. A onda je došao Hasanbegović, koji je sve to iz svojih ideoloških razloga potpuno srušio.

Dao nam je najmanju moguću potporu, samo što nas nije ugasio. Sada imamo ministricu Ninu Obuljen-Koržinek, koja nam opet pokušava pomoći, ali teško je od nule ponovno krenuti prema gore.”

Komentar ovomu, mislim, ne treba, ali ne mogu odoljeti da ne podcrtam ovo ”sada imamo ministricu”. Koja pomaže njima, tko god oni bili.

Otišao 1990. – “zbog ljubavi”

O odlasku iz Hrvatske devedesetih: ”Ja sam iz Hrvatske otišao 1990. i to ponavljam godinama i vjerojatno sam dosadan i ljudima i sebi s tom svojom pričom… Otišao sam zbog ljubavi…” Otišao je, kako veli, iz ljubavi. U Beograd.

U ono isto vrijeme kada su njegove kolege Sven Lasta i Slobodan Praljak iz ljubavi otišli u Sunju. Miro Barešić, Ante Gotovina, Nedo Vegar i brojni drugi tih su dana iz svojih inozemnih boravišta otišli u Hrvatsku.

Valjda isto zbog ljubavi ili, ako baš hoćete, osjećaja pripadanja. U teškim, turbulentnim vremenima svatko ide tamo gdje pripada ili mu se barem čini da pripada.

Tumačenje nacionalizma

O nacionalizmu pak Šerbedžija kaže: Serbedzija2”Ako kao književnik nisi napisao svoju knjigu koju si morao napisati, najlakše ti se okrenuti nacionalizmu; ako nisi uspio kao obiteljski čovjek, što god da ne uspiješ, odabirom nacionalizma kao svoga svjetonazora pokrit ćeš sve svoje neuspjehe.

Nacionalizam je najbolje rješenje kojim ćeš moći opravdati svoju neuspješnost u životu. A i zajedno smo uvijek jači, zar ne?” Ne znam, ali po ovomu ispada da Slobodan Novak ili Aralica nisu napisali knjigu ”koju su morali napisati”, da Thompson ili Škoro nisu uspjeli kao glazbenici ili Željka Markić i Ladislav Ilčić kao obiteljski ljudi jer su sve njih iz Šerbedžijina jata prozvali nacionalistima.

Posve iskreno

Šerbedžija također priznaje da je ”kultura često nemoguća bez politike i političara, upravo zato što oni mogu osigurati financijska sredstva za rad”.

U toj nepoetičnoj, suhoparnoj konstataciji velikog glumca, pjesnika i socijalista Rade sadržan je sukus djelovanja hrvatskih kulturnjaka, kako Rade kaže, ”lijevih orijentacija”, odnosno jugoslavenske orijentacije.

Navezati se na hrvatska proračunska sredstva, ulagivanjem politici i političarima, ali i ucjenjivanjem i reketom zbog tobožnjeg nacionalizma, fašizma i slično. Porazno je za hrvatsku kao državu što se tako utjerana sredstva koriste u svrhu recikliranja jugoslavenskih ideja.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari