Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šesta pogubna zabluda – političko srpstvo u Hrvatskoj je velikosrpstvo koliko god bilo malo ili veliko

Objavljeno

na

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda

Srpska nacionalna manjina ne može, niti smije biti politički ravnopravna s hrvatskim narodom. Floskulu o nacionalnoj ravnopravnosti, tu zabludu i javni vrijednosni narativ treba jasno definirati kao pogubnu kategorijalnu i vrijednosnu činjenicu u suvremenoj Hrvatskoj.

Nema političke ravnopravnosti narodne većine i manjine, jer to uz ostalo pobija smisao postojanja manjine i većine te temelje same državnosti svakoga, tako i hrvatskoga naroda. Status srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj je individualno određen, s jedne strane stanjem hrvatskog nacionalnog kršćanskog duha, koji je u Hrvatskoj dominirao i u tijeku srpske agresije na Hrvatsku, predvođen Katoličkom Crkvom, ali i hrvatskom tek proglašenom državom, a s druge strane, primjerenim razborom ili nerazborom, o čemu ćemo govoriti u ovome tekstu, zbog stoljetne srpske agresivnosti i imperijalnih namjera prema hrvatskom životnom prostoru i hrvatskom narodu. I, uz to, s obzirom da je Republike Hrvatska sastavnica međunarodnoga pravnoga poretka, određena je odredbama međunarodnih temeljnih konvencija, koje određuju okvire ljudskih prava i sloboda u suvremenoj Europi.

Ovo je važno naglasiti, jer se suvremene europske politike sa sve većim odmakom ponašaju i politički djeluju izvan ikakvih racionalnih okvira temeljnih europskih dokumenata i usuglašenih civilizacijskih vrednota, čije provedbene i strateške odrednice sve višepostaju instrumenti u rukama najmoćnijih europskih država, a sve manje izvorna uporišta nacionalnih država na čijoj i na kojoj je vrijednosnoj platformi utemeljena suvremena Europa. Jednostavno, nacionalna i ljudska politička prava, a o njima ovdje govorimo i o njihovoj formalnoj realizaciji, nisu usporediva, niti su ista kategorija.

Prava nacionalnih manjina ne mogu se podvesti pod opća ljudska prava kao posebna kategorija i ne postoje u temeljnoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proglašenoj u Rimu, 4. studenog 1950.godine. Ta konvencija je temeljni europski dokument, koji je izvorište čitavoga niza zaključaka,deklaracija, preporuka i stavova, ne samo europskih zajedničkih institucija, nego i svih kasnijih tijela Europske unije, koja je zapravo u svojoj biti nastala na toj konvenciji kao izvorišnom dokumentu, uz svoje utemeljiteljske dokumente i proglas svojih utemeljitelja.

Prava nacionalnih manjina nisu opća ljudska prava

Prava nacionalnih manjina u suvremenoj europskoj političkoj praksi se s jedne strane ne mogu podvesti pod opća ljudska prava jer su to kolektivna prava, a ljudska prava se jamče na individualnom principu, čime se ne osporava temeljni sustav nacionalnih država, temeljna politička prava naroda nositelja tih država i njihovih državnosti, a s druge strane se svim postojećim dokumentima, te naglascima na suverenosti nacionalnih država kao polazištu, manjinska prava ostavljaju na specifično uređivanja tim državama, što je posebice naglašeno u članku 15.1 Konvencije, koji je kao i u svim temeljnim konvencijama UN i međunarodnoga poretka, predvidio posebne i specifične izuzetke, ovisno od specifikuma pojedinih država i njihovih političkih realnosti.

Konkretno, prava Srba u Njemačkoj i Hrvatskoj ne mogu biti na isti način tretirana, što nema nikakve veze s brojnošću srpske populacije u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Evo poučka.

U tom članku se govori o pravu na derogiranje konvencije, a čak i općih ljudskih prava i temeljnih sloboda u izvanrednim prilikama, pri čemu se naglasak daje na na „opstanak naroda“ kako konvencija ističe, visokih stranaka potpisnica. Naglašavam – opstanak naroda.

Kolektivizacijom individualne protivnosti, ugrožava se opstanak većinskih naroda, kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku.

U Republici Hrvatskoj se upravo ta temeljna odrednica međunarodnoga prava i političkih polazišta potpuno zanemaruje, kao da se oko hrvatskoga naroda baš ništa ne događa, i, kao da ne postoje silnice koje ugrožavaju nacionalna prava hrvatskoga naroda, kao u ostalom i svih naroda svijeta. I, nije to samo pitanje dnevnih politika, niti pitanje taktičkih prosudbi aktualnih državnih politika, nego i ustavna kategorija.

Zašto to naglašavam i u čemu vidim polazišta za taj stav?

Međunarodni pritisci

U tome da je Hrvatska, čak i u tijeku utemeljenja, pod silovitim međunarodnim pritiscima koji su hrvatskom narodu osporavali to utemeljenje i univerzalno priznato pravo na kolektivnu slobodu koje nema bez političke suverenosti naroda, u svojim najvišim formativnim dokumentima i političkim strategijama, imala prilično defanzivan karakter i svojevrsni usporedni i zahtjevni okvir prema tzv. srpskom pitanju i sprskim političkim težnjama.

A to nije bio samo plod međunarodnih pritisaka, nego i realnoga stanja hrvatske nacionalne svijesti, gdje je nezanemariva struktura u društvu željela i bila sklona ostanku u zajedničkoj državnosti sa Srbijom i Srbima, te bila spremna na potpuno neprijateljsko djelovanje prema većini hrvatskoga naroda da bi postigla te svoje ciljeve, te uz to, uvažavajući takvu političku realnost, čak i kod suverenističkih struktura, upravo to je izazivalo sužene nacionalne zahtjeve i definiciju ciljeva, koji su u samome startu bili određeni sviješću o srpskim zahtjevima i političkim ciljevima u suočenju s ondašnjom aktualnom srpskom političkom i vojnom nadmoćnošću.

I danas je ta svijest pretežita zbog gotovo stoljetnoga poticanja, ne samo u kontroliranom javnom diskursu, nego i kod većine hrvatskih suverenista, koji svoj suverenitet nužno i nesvjesno uspoređuju sa Srbima i političkim srpstvom.

To je pogubno za hrvatski suverenitet.

A o tome ovdje govorimo.

Umanjiti obilježje „hrvatsko“

Tako je primjerice postalo gotovo načelo hrvatskoga državnoga suvereniteta umanjiti obilježje „hrvatsko“ u svakoj formalnoj odrednici državnoga poretka. Što manje u formativnim dokumentima naglašavati i isticati samosvijest o opravdanosti i univerzalnosti same hrvatske nacionalne državnosti, koja po definiciji i međunarodnim vrednotama mora i treba biti temeljno izvorište svih formalnih i stvarnih nacionalnih politika, vrednota i ciljeva, opasno je pravilo ponašanja u Hrvatskoj.

Pa se uz nedorečenosti u samoj preambuli Ustava, gdje se izazivaju nedoumice i otvaraju vrata pogubnim tumačenjima oko tzv. amntifašizma i temelja nacionalne suverenosti, u nastavku ustavne elaboracije gotovo izbjegava navesti hrvatski narod i njegove konkretne, usporedive i vezane vrednote kao temeljna uporišta tumačenja i poimanja hrvatske suvremene državnosti, koje nema bez jasnoga identiteta većinskoga naroda.

Tako u članku 3., hrvatskog Ustava piše: „Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva,očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav, najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske  i temelj za tumačenje Ustava.

Pa pogledajmo malo nabrojane vrednote.

Ima li jedne jedine među njima koja na izravan način ukazuje da se radi o autentičnoj, izvornoj, univerzalno opravdanoj i prepoznaotj hrvatskoj nacionalnoj državi?

Nema.

Te vrednote ćemo analizirati u posebnom tekstu.

Strah ustavotvoraca od nacionalnih vrednota hrvatskog naroda

Sve te odredbe i temeljne vrednote, kao i kasniji razvoj ključnih regulativa u Ustavu, ukazuju na svojevrsni strah ustavotvorca i hrvatskih državnih politika od isticanja izvorišnih nacionalnih vrednota hrvatskoga naroda, te na pokušaj definiranja hrvatskih konkretnih odnosa, stanja i ciljeva na vrlo apstraktnoj razini kako bi se izbjegli bilo kakvi prigovori s bilo koje strane.

Ove vrednote se mogu primjeniti na svaku državu svijeta, na hindusku, islamsku ili kršćansku državu i kulturu, na indijski, kineski, ruski, japanski ili hrvatski narod, one omogućavaju tumačenje Ustava na način kako se kome prohtije, ali prije svega na način da je to državni poredak bilo koje zemlje svijeta, ili neke nedefinirane državne institucije u svemiru.

Ne postoje univerzalne vrednote ako nisu stvarne i vrijednosno provjerljive, primjenjive i obranjive, ako nemaju izvorište u konkretnim, realnim i u ovome slučaju – nacionalnim vrednotama. Zato ne može ni valjano funkcionirati država ako su joj polazišta isključivo prilagođena globalnim i internacionalnim vrednotama, jer ono što je svačije, zapravo je ničije i nema konkretnih uporišnih vrednota.

Temeljne vrednote ustavnoga poretka moraju biti nesumnjive temeljne vrednote – hrvatskoga naroda, jer se jednostavno radi o njegovoj jedinoj i jedinstvenoj državi. Ničijoj drugoj.

Čemu ovo navođenje u smjeru rasprave o pravima nacionalnih manjina, reći ćete?

Pogledajmo istaknutu temeljnu vrednotu tzv. nacionalne ravnopravnosti.

S kim ravnopravnost, kakva nacionalna ravnopravnost i čemu u Ustavu nacionalne države hrvatskoga naroda isticanje – nacionalne ravnopravnosti?

Defanzivnost hrvatskih državotvoraca

Ništa kao ta ustavna temeljna vrednota ne govori o defanzivnosti hrvatskih državotvoraca, koji su posredno i u tom elementu otvorili vrata za usporedivost i ciljnu određenost proglašene hrvatske državnosti sa srpskim političkim stremljenjima, a na temelju dotadašnjih kategorija ustavnoga poretka izrazito antihrvatske SFRJ, koje su u tzv. antifašističkim temeljima hrvatske državnosti održavali srpsku imperijalnu klicu narodnog statusa Srba u Hrvatskoj, što implicira federalno uređenje i teritorijalna prava Srba u Hrvatskoj.

Prekretnica i proglašenje hrvatske državnosti nema smisla, ako neće ili ako nije trajno raskinula s tim.

Zbog toga ili tragom toga, ustavno definiranja hrvatskih Srba kao nacionalne manjine političkom srpstvu ima svojevrsno privremeno značenje, koje ne definira njihov status na trajnim temeljima, nego ga potiče k novom razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva, usporedo s nekritičkim statusom SPC-a kao nositeljice duhovnoga velikosrpskog posezanja prema zapadu.

U Okvirnoj konvenciji za zaštitu naiconalnih manjina iz 1995. godine, u članku 20. stoji: „U korištenju prava i sloboda koja proizlaze iz načela sadržanih u aktualnoj Okvirnoj konvenciji svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini poštovat će zakonodavstvo dotične države i prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama“.

Ovdje je nužno naglasiti – neupitnu lojanost, poštivanje i pripadnost načelnim ciljevima većinskoga naorda i njegove slobode.

Zatim u članku 21. te Okvirne konvencije piše: „Ništa u ovoj Okvirnoj konvenciji neće se tumačiti kao da implicira bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava te posebice suverene jednakosti, teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti država“.

Da provjerimo ponašanje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kroz prizmu djelovanja ozakonjenog Srbina, Milorada Pupovca?

Sumnja li netko u ishod?

Sumnjam!

Što od ovoga navedenoga poštuje Pupovac, njegovi „reintegrirani pobunjeni Srbi“ ili današnja Srbija?

Baš ništa.

U Okvirnoj konvenciji se također eksplicitno navode prava na zaštitu kulturnog identiteta nacionalnih manjina, govori se o pravu na korištenje specifičnoga jezika, pisma, ali ni jedan jedini član Okvirne konvencije ne predviđa svojevrsni konfederalni status na temelju tih prava, u odnosu na jezik, kulturu, identitet i državno-politički poredak većinskoga naroda i njegove države. Čak što više, naglašava se da su države potpisnice dužne omogućiti specifično, ne i ravnopravno, ne pretežito korištenje prava na jezik, simbole, identitet s većinskim društvenim identitetom ili nasuprot njega, te da nisu dužne u okviru svojih mogućnosti financirati i specifične potrebe, ili posebno stimulativno poticati razvoj tih specifičinosti.

Drugim riječima, nema političkog izjednačavnja srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske povijesne interpretacije referentnih događaja, političkog identiteta, ničega.

A sve to danas imamo, što potvrđuje ne samo federalni, nego i konfederalni status srpske manjine u Hrvatskoj.

Odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti

Ne postoji odredba o izjednačavanju manjinskih i većinskih prava na tom području, a postoji čitav niz međunarodnih sporazuma i konvencija koji to izričito onemogućavaju isticanjem eskluzivnoga prava nacionalnih država na zaštitu svojih identitetskih vrednota u obrazovanju, kulturi i javnome prostoru. Drugim riječima, zadiranje u taj prostor je, ili svjesno odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti, ili, kao u slučaju Istanbulske konvencije, pokušaj diktata i posrednoga zaobilaska tih temeljnih činjenica, snagom pritiska globanlnih institucija i međunarodnih tijela.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je realnost hrvatske suvremene države. Ta manjina se ne može niti smije apstrahirati od, ili iz, ukupnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je egzistencijalni naglasak, a pogotovo tragom sjećanja na događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, na poseban oprez i jasnoću stavova državne politike i nacionalno-državnoga poretka Republike Hrvatske prema statusu te manjine koja je uvijek značila izravnu prijetnju i ugrozu hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti.

To istodobno nema baš nikakve veze s pravima hrvatskih državljna srpskog etničkog podrijetla. To su dvije totalno drugačije političke kategorije, i moraju to i ostati.

Prava hrvatskih Srba, kao i svake strukture hrvatskoga društva, a prije svega s ostvarenim pravom na hrvatsko državljanstvo, moraju biti zaštićena normativima koji se mogu podvesti pod kategorijalni aparat ljudskih prava. A taj aparat u Konvenciji podrazumjeva univerzalna i individualna ljudska prava, pri čemu se nespominje ni u najmanjoj mjeri nikakvo pravo na – nacionalnu ravnopravnost kako se ističe u temeljnim vrednotama hrvatskoga Ustava.

Baštinici nacifašističke srpske agresije na Hrvatsku

VUkovar

Srpska nacionalna manjina htjela ili ne, baštini nacifašističku srpsku agresiju na Hrvatsku, baštini neosuđeno i neodreknuto neprijateljstvo prema hrvatskom narodu u svim prijelomnim povijesnim okolnostima, na nekažnjene zločine, na jedinstvena iskustvena nedjela u europskoj civilizaciji suvremenoga doba, pa je nužno prema srpskoj nacionalnoj manjini s državnih i političkih pozicija stavove i državne politike ravnati i prema tim činjenicama.

S druge strane, srpska nacionalna manjina je prema ponašanju aktualne srbijanske države specifičan instrument implementacije političkoga srpstva na svim prostorima i u svim novonastalim državama nakon raspada bivše SFRJ, a istodobno i trajni,što proglašeni, još i više neproglašeni politički instrumentarij ostvarivanja novih regionalnih i strateških ciljeva pozadinskih kreatora međunarodnoga poretka u suvremenoj Europi.

Taj poredak i njegovi ključni nositelji iz više razloga nikada se nisu pomirli s nastankom suvremene hrvatske nacionalne države, od Britanije s početka devedestih godina i do danas; Njemačke, koja poništavanjem nacionalnih identiteta pokušava katastrofalnim politikama kroz institucije EU potpuno poništiti suverenost europskih naroda i nametnuti navodno zajednički i univerzalni europski identitet bez sadržaja, koji bi pozadinski jedino odgovarao njemačkom suvremenom imperijalizmu.

To, upravo te težnje i jasni politički ciljevi, s jedne strane europskih sila, s druge strane Srbije, nameću dodatni oprez i specifičan odnos Republike Hrvatske prema statusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Opasna politika

Zbog toga je izuzetno opasna politika ozakonjivanja manjinskih srpskih prava na ravni političkih nacionalnih prava u Hrvatskoj, jer je to izravno pogodavanje rekonstrukciji aktualne hrvatske državnosti u pravcu redefiniranja ustavnih normi i povratka na poziciju federalizma u Hrvatskoj, koji je bio izvorište svih srpskih imperijalnih pretenzija i izravnoga mješanja u isključivo hrvatske nacionalno-državne interese i ciljeve, nastojeći ih u svakoj povjesnoj prekretnici – eliminirati.

Hrvatska je teško pogriješila ozakonjivanjem spektra tih političkih prava kao nacionalno-manjinskih umjesto ljudsko-političkih prava, a pogotovo u kontekstu političke interpretacije integracije na temelju Erdutskih sporazuma o čemu smo pisali u prethodnim poglavljima, jer je to izravno poništavanje samih temelje hrvatske nacionalne suverenosti.

S tim u svezi, potpuno je pogrješno inzistirati na reciprocitetu tako definiranih i utemeljenih prava nacionalnih manjina, jer hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, te pokrajini Vojvodini, čija je autonomija postala fikus, ne možebiti niti je na bilo kakav način usporediva s političkom zloćudnosti srpskoga političkoga projekta u Hrvatskoj.

Hrvatska mora odbaciti taj sporazum, jer legalizacija političkoga srpstva pod firmom nepostojećih manjinskih prava u Hrvatskoj, teška je destrukcija hrvatske državnosti i izvorište novih imperijalnih srpskih pretenzija, te budućih sasvim sigurno krvavih sukoba. Isto tako, to je istodobno polazište kreatorima nove regionalne zajednice na prostorima bivše Jugoslavije, s kojega mogu nesmetano kompleksom nametnutih antiidentitetskih prava, potpuno uništiti suvremenu hrvatsku državnost i njene političke nosive stupove.

Takvo europejstvo je smrtonosno za Hrvatsku i o tome bi Plenkovićev HDZ pogotovo morao povesti računa.

Pravac ozakonjivanja srpskih manjinskih prava u Hrvatskoj, također otvara pravce utjecaja i razbuktavanja apetita djelu ostalih nacionalnih manjina, pogotovo u kontekstu novodeklariranih ciljeva panislamskoga Izetbegovićevoga bošnjaštva i razvoja odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje je hrvatska državnost egzistencijalno ugrožena.

Ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava

Zaključno, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati redovne srpske škole, ne mogu postojati srpske političke organizacije, ne mogu postojati srpska vijeća općina niti srpske općine, ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava do prava na zajamčenu participaciju u državnim i javnim institucijama jer to uništava samu bit temeljne ravnopravnosti ljudi i društvene standarde za poticanje uspješnosti i izvrsnosti većinskog naroda i ukupnoga društva, ne mogu postojati ekskluzivne srpsko institucije. Sve što nosi etničko srpsko obilježje u Hrvatskoj mora biti prije svega-hrvatsko.

To znači pravac djelovanja srpske nacionalne manjine isključivo i jedino u pravcu usmjeravanja hrvatskih Srba u političku maticu većinskoga hrvatskog naroda, jer jedino tako i samo tako smiju i mogu ostvarivati svoja prava na identitet i zaštitu svojih tradicijskih, vjerskih i kulturnih secifičnosti, ali ne i nacionalno-političkih sepcifičnosti, koje su uvijek opasne, a pogotvo u kontekstu povjesnih iskustava hrvatskoga naroda sa srpskim imperijalnim ciljevima i politikama.

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda. Sve ostalo je – ugrožavanje većinskoga hrvatskoga naroda.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari