Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Šesta pogubna zabluda – političko srpstvo u Hrvatskoj je velikosrpstvo koliko god bilo malo ili veliko

Objavljeno

na

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda

Srpska nacionalna manjina ne može, niti smije biti politički ravnopravna s hrvatskim narodom. Floskulu o nacionalnoj ravnopravnosti, tu zabludu i javni vrijednosni narativ treba jasno definirati kao pogubnu kategorijalnu i vrijednosnu činjenicu u suvremenoj Hrvatskoj.

Nema političke ravnopravnosti narodne većine i manjine, jer to uz ostalo pobija smisao postojanja manjine i većine te temelje same državnosti svakoga, tako i hrvatskoga naroda. Status srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj je individualno određen, s jedne strane stanjem hrvatskog nacionalnog kršćanskog duha, koji je u Hrvatskoj dominirao i u tijeku srpske agresije na Hrvatsku, predvođen Katoličkom Crkvom, ali i hrvatskom tek proglašenom državom, a s druge strane, primjerenim razborom ili nerazborom, o čemu ćemo govoriti u ovome tekstu, zbog stoljetne srpske agresivnosti i imperijalnih namjera prema hrvatskom životnom prostoru i hrvatskom narodu. I, uz to, s obzirom da je Republike Hrvatska sastavnica međunarodnoga pravnoga poretka, određena je odredbama međunarodnih temeljnih konvencija, koje određuju okvire ljudskih prava i sloboda u suvremenoj Europi.

Ovo je važno naglasiti, jer se suvremene europske politike sa sve većim odmakom ponašaju i politički djeluju izvan ikakvih racionalnih okvira temeljnih europskih dokumenata i usuglašenih civilizacijskih vrednota, čije provedbene i strateške odrednice sve višepostaju instrumenti u rukama najmoćnijih europskih država, a sve manje izvorna uporišta nacionalnih država na čijoj i na kojoj je vrijednosnoj platformi utemeljena suvremena Europa. Jednostavno, nacionalna i ljudska politička prava, a o njima ovdje govorimo i o njihovoj formalnoj realizaciji, nisu usporediva, niti su ista kategorija.

Prava nacionalnih manjina ne mogu se podvesti pod opća ljudska prava kao posebna kategorija i ne postoje u temeljnoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proglašenoj u Rimu, 4. studenog 1950.godine. Ta konvencija je temeljni europski dokument, koji je izvorište čitavoga niza zaključaka,deklaracija, preporuka i stavova, ne samo europskih zajedničkih institucija, nego i svih kasnijih tijela Europske unije, koja je zapravo u svojoj biti nastala na toj konvenciji kao izvorišnom dokumentu, uz svoje utemeljiteljske dokumente i proglas svojih utemeljitelja.

Prava nacionalnih manjina nisu opća ljudska prava

Prava nacionalnih manjina u suvremenoj europskoj političkoj praksi se s jedne strane ne mogu podvesti pod opća ljudska prava jer su to kolektivna prava, a ljudska prava se jamče na individualnom principu, čime se ne osporava temeljni sustav nacionalnih država, temeljna politička prava naroda nositelja tih država i njihovih državnosti, a s druge strane se svim postojećim dokumentima, te naglascima na suverenosti nacionalnih država kao polazištu, manjinska prava ostavljaju na specifično uređivanja tim državama, što je posebice naglašeno u članku 15.1 Konvencije, koji je kao i u svim temeljnim konvencijama UN i međunarodnoga poretka, predvidio posebne i specifične izuzetke, ovisno od specifikuma pojedinih država i njihovih političkih realnosti.

Konkretno, prava Srba u Njemačkoj i Hrvatskoj ne mogu biti na isti način tretirana, što nema nikakve veze s brojnošću srpske populacije u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Evo poučka.

U tom članku se govori o pravu na derogiranje konvencije, a čak i općih ljudskih prava i temeljnih sloboda u izvanrednim prilikama, pri čemu se naglasak daje na na „opstanak naroda“ kako konvencija ističe, visokih stranaka potpisnica. Naglašavam – opstanak naroda.

Kolektivizacijom individualne protivnosti, ugrožava se opstanak većinskih naroda, kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku.

U Republici Hrvatskoj se upravo ta temeljna odrednica međunarodnoga prava i političkih polazišta potpuno zanemaruje, kao da se oko hrvatskoga naroda baš ništa ne događa, i, kao da ne postoje silnice koje ugrožavaju nacionalna prava hrvatskoga naroda, kao u ostalom i svih naroda svijeta. I, nije to samo pitanje dnevnih politika, niti pitanje taktičkih prosudbi aktualnih državnih politika, nego i ustavna kategorija.

Zašto to naglašavam i u čemu vidim polazišta za taj stav?

Međunarodni pritisci

U tome da je Hrvatska, čak i u tijeku utemeljenja, pod silovitim međunarodnim pritiscima koji su hrvatskom narodu osporavali to utemeljenje i univerzalno priznato pravo na kolektivnu slobodu koje nema bez političke suverenosti naroda, u svojim najvišim formativnim dokumentima i političkim strategijama, imala prilično defanzivan karakter i svojevrsni usporedni i zahtjevni okvir prema tzv. srpskom pitanju i sprskim političkim težnjama.

A to nije bio samo plod međunarodnih pritisaka, nego i realnoga stanja hrvatske nacionalne svijesti, gdje je nezanemariva struktura u društvu željela i bila sklona ostanku u zajedničkoj državnosti sa Srbijom i Srbima, te bila spremna na potpuno neprijateljsko djelovanje prema većini hrvatskoga naroda da bi postigla te svoje ciljeve, te uz to, uvažavajući takvu političku realnost, čak i kod suverenističkih struktura, upravo to je izazivalo sužene nacionalne zahtjeve i definiciju ciljeva, koji su u samome startu bili određeni sviješću o srpskim zahtjevima i političkim ciljevima u suočenju s ondašnjom aktualnom srpskom političkom i vojnom nadmoćnošću.

I danas je ta svijest pretežita zbog gotovo stoljetnoga poticanja, ne samo u kontroliranom javnom diskursu, nego i kod većine hrvatskih suverenista, koji svoj suverenitet nužno i nesvjesno uspoređuju sa Srbima i političkim srpstvom.

To je pogubno za hrvatski suverenitet.

A o tome ovdje govorimo.

Umanjiti obilježje „hrvatsko“

Tako je primjerice postalo gotovo načelo hrvatskoga državnoga suvereniteta umanjiti obilježje „hrvatsko“ u svakoj formalnoj odrednici državnoga poretka. Što manje u formativnim dokumentima naglašavati i isticati samosvijest o opravdanosti i univerzalnosti same hrvatske nacionalne državnosti, koja po definiciji i međunarodnim vrednotama mora i treba biti temeljno izvorište svih formalnih i stvarnih nacionalnih politika, vrednota i ciljeva, opasno je pravilo ponašanja u Hrvatskoj.

Pa se uz nedorečenosti u samoj preambuli Ustava, gdje se izazivaju nedoumice i otvaraju vrata pogubnim tumačenjima oko tzv. amntifašizma i temelja nacionalne suverenosti, u nastavku ustavne elaboracije gotovo izbjegava navesti hrvatski narod i njegove konkretne, usporedive i vezane vrednote kao temeljna uporišta tumačenja i poimanja hrvatske suvremene državnosti, koje nema bez jasnoga identiteta većinskoga naroda.

Tako u članku 3., hrvatskog Ustava piše: „Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva,očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav, najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske  i temelj za tumačenje Ustava.

Pa pogledajmo malo nabrojane vrednote.

Ima li jedne jedine među njima koja na izravan način ukazuje da se radi o autentičnoj, izvornoj, univerzalno opravdanoj i prepoznaotj hrvatskoj nacionalnoj državi?

Nema.

Te vrednote ćemo analizirati u posebnom tekstu.

Strah ustavotvoraca od nacionalnih vrednota hrvatskog naroda

Sve te odredbe i temeljne vrednote, kao i kasniji razvoj ključnih regulativa u Ustavu, ukazuju na svojevrsni strah ustavotvorca i hrvatskih državnih politika od isticanja izvorišnih nacionalnih vrednota hrvatskoga naroda, te na pokušaj definiranja hrvatskih konkretnih odnosa, stanja i ciljeva na vrlo apstraktnoj razini kako bi se izbjegli bilo kakvi prigovori s bilo koje strane.

Ove vrednote se mogu primjeniti na svaku državu svijeta, na hindusku, islamsku ili kršćansku državu i kulturu, na indijski, kineski, ruski, japanski ili hrvatski narod, one omogućavaju tumačenje Ustava na način kako se kome prohtije, ali prije svega na način da je to državni poredak bilo koje zemlje svijeta, ili neke nedefinirane državne institucije u svemiru.

Ne postoje univerzalne vrednote ako nisu stvarne i vrijednosno provjerljive, primjenjive i obranjive, ako nemaju izvorište u konkretnim, realnim i u ovome slučaju – nacionalnim vrednotama. Zato ne može ni valjano funkcionirati država ako su joj polazišta isključivo prilagođena globalnim i internacionalnim vrednotama, jer ono što je svačije, zapravo je ničije i nema konkretnih uporišnih vrednota.

Temeljne vrednote ustavnoga poretka moraju biti nesumnjive temeljne vrednote – hrvatskoga naroda, jer se jednostavno radi o njegovoj jedinoj i jedinstvenoj državi. Ničijoj drugoj.

Čemu ovo navođenje u smjeru rasprave o pravima nacionalnih manjina, reći ćete?

Pogledajmo istaknutu temeljnu vrednotu tzv. nacionalne ravnopravnosti.

S kim ravnopravnost, kakva nacionalna ravnopravnost i čemu u Ustavu nacionalne države hrvatskoga naroda isticanje – nacionalne ravnopravnosti?

Defanzivnost hrvatskih državotvoraca

Ništa kao ta ustavna temeljna vrednota ne govori o defanzivnosti hrvatskih državotvoraca, koji su posredno i u tom elementu otvorili vrata za usporedivost i ciljnu određenost proglašene hrvatske državnosti sa srpskim političkim stremljenjima, a na temelju dotadašnjih kategorija ustavnoga poretka izrazito antihrvatske SFRJ, koje su u tzv. antifašističkim temeljima hrvatske državnosti održavali srpsku imperijalnu klicu narodnog statusa Srba u Hrvatskoj, što implicira federalno uređenje i teritorijalna prava Srba u Hrvatskoj.

Prekretnica i proglašenje hrvatske državnosti nema smisla, ako neće ili ako nije trajno raskinula s tim.

Zbog toga ili tragom toga, ustavno definiranja hrvatskih Srba kao nacionalne manjine političkom srpstvu ima svojevrsno privremeno značenje, koje ne definira njihov status na trajnim temeljima, nego ga potiče k novom razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva, usporedo s nekritičkim statusom SPC-a kao nositeljice duhovnoga velikosrpskog posezanja prema zapadu.

U Okvirnoj konvenciji za zaštitu naiconalnih manjina iz 1995. godine, u članku 20. stoji: „U korištenju prava i sloboda koja proizlaze iz načela sadržanih u aktualnoj Okvirnoj konvenciji svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini poštovat će zakonodavstvo dotične države i prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama“.

Ovdje je nužno naglasiti – neupitnu lojanost, poštivanje i pripadnost načelnim ciljevima većinskoga naorda i njegove slobode.

Zatim u članku 21. te Okvirne konvencije piše: „Ništa u ovoj Okvirnoj konvenciji neće se tumačiti kao da implicira bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava te posebice suverene jednakosti, teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti država“.

Da provjerimo ponašanje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kroz prizmu djelovanja ozakonjenog Srbina, Milorada Pupovca?

Sumnja li netko u ishod?

Sumnjam!

Što od ovoga navedenoga poštuje Pupovac, njegovi „reintegrirani pobunjeni Srbi“ ili današnja Srbija?

Baš ništa.

U Okvirnoj konvenciji se također eksplicitno navode prava na zaštitu kulturnog identiteta nacionalnih manjina, govori se o pravu na korištenje specifičnoga jezika, pisma, ali ni jedan jedini član Okvirne konvencije ne predviđa svojevrsni konfederalni status na temelju tih prava, u odnosu na jezik, kulturu, identitet i državno-politički poredak većinskoga naroda i njegove države. Čak što više, naglašava se da su države potpisnice dužne omogućiti specifično, ne i ravnopravno, ne pretežito korištenje prava na jezik, simbole, identitet s većinskim društvenim identitetom ili nasuprot njega, te da nisu dužne u okviru svojih mogućnosti financirati i specifične potrebe, ili posebno stimulativno poticati razvoj tih specifičinosti.

Drugim riječima, nema političkog izjednačavnja srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske povijesne interpretacije referentnih događaja, političkog identiteta, ničega.

A sve to danas imamo, što potvrđuje ne samo federalni, nego i konfederalni status srpske manjine u Hrvatskoj.

Odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti

Ne postoji odredba o izjednačavanju manjinskih i većinskih prava na tom području, a postoji čitav niz međunarodnih sporazuma i konvencija koji to izričito onemogućavaju isticanjem eskluzivnoga prava nacionalnih država na zaštitu svojih identitetskih vrednota u obrazovanju, kulturi i javnome prostoru. Drugim riječima, zadiranje u taj prostor je, ili svjesno odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti, ili, kao u slučaju Istanbulske konvencije, pokušaj diktata i posrednoga zaobilaska tih temeljnih činjenica, snagom pritiska globanlnih institucija i međunarodnih tijela.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je realnost hrvatske suvremene države. Ta manjina se ne može niti smije apstrahirati od, ili iz, ukupnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je egzistencijalni naglasak, a pogotovo tragom sjećanja na događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, na poseban oprez i jasnoću stavova državne politike i nacionalno-državnoga poretka Republike Hrvatske prema statusu te manjine koja je uvijek značila izravnu prijetnju i ugrozu hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti.

To istodobno nema baš nikakve veze s pravima hrvatskih državljna srpskog etničkog podrijetla. To su dvije totalno drugačije političke kategorije, i moraju to i ostati.

Prava hrvatskih Srba, kao i svake strukture hrvatskoga društva, a prije svega s ostvarenim pravom na hrvatsko državljanstvo, moraju biti zaštićena normativima koji se mogu podvesti pod kategorijalni aparat ljudskih prava. A taj aparat u Konvenciji podrazumjeva univerzalna i individualna ljudska prava, pri čemu se nespominje ni u najmanjoj mjeri nikakvo pravo na – nacionalnu ravnopravnost kako se ističe u temeljnim vrednotama hrvatskoga Ustava.

Baštinici nacifašističke srpske agresije na Hrvatsku

VUkovar

Srpska nacionalna manjina htjela ili ne, baštini nacifašističku srpsku agresiju na Hrvatsku, baštini neosuđeno i neodreknuto neprijateljstvo prema hrvatskom narodu u svim prijelomnim povijesnim okolnostima, na nekažnjene zločine, na jedinstvena iskustvena nedjela u europskoj civilizaciji suvremenoga doba, pa je nužno prema srpskoj nacionalnoj manjini s državnih i političkih pozicija stavove i državne politike ravnati i prema tim činjenicama.

S druge strane, srpska nacionalna manjina je prema ponašanju aktualne srbijanske države specifičan instrument implementacije političkoga srpstva na svim prostorima i u svim novonastalim državama nakon raspada bivše SFRJ, a istodobno i trajni,što proglašeni, još i više neproglašeni politički instrumentarij ostvarivanja novih regionalnih i strateških ciljeva pozadinskih kreatora međunarodnoga poretka u suvremenoj Europi.

Taj poredak i njegovi ključni nositelji iz više razloga nikada se nisu pomirli s nastankom suvremene hrvatske nacionalne države, od Britanije s početka devedestih godina i do danas; Njemačke, koja poništavanjem nacionalnih identiteta pokušava katastrofalnim politikama kroz institucije EU potpuno poništiti suverenost europskih naroda i nametnuti navodno zajednički i univerzalni europski identitet bez sadržaja, koji bi pozadinski jedino odgovarao njemačkom suvremenom imperijalizmu.

To, upravo te težnje i jasni politički ciljevi, s jedne strane europskih sila, s druge strane Srbije, nameću dodatni oprez i specifičan odnos Republike Hrvatske prema statusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Opasna politika

Zbog toga je izuzetno opasna politika ozakonjivanja manjinskih srpskih prava na ravni političkih nacionalnih prava u Hrvatskoj, jer je to izravno pogodavanje rekonstrukciji aktualne hrvatske državnosti u pravcu redefiniranja ustavnih normi i povratka na poziciju federalizma u Hrvatskoj, koji je bio izvorište svih srpskih imperijalnih pretenzija i izravnoga mješanja u isključivo hrvatske nacionalno-državne interese i ciljeve, nastojeći ih u svakoj povjesnoj prekretnici – eliminirati.

Hrvatska je teško pogriješila ozakonjivanjem spektra tih političkih prava kao nacionalno-manjinskih umjesto ljudsko-političkih prava, a pogotovo u kontekstu političke interpretacije integracije na temelju Erdutskih sporazuma o čemu smo pisali u prethodnim poglavljima, jer je to izravno poništavanje samih temelje hrvatske nacionalne suverenosti.

S tim u svezi, potpuno je pogrješno inzistirati na reciprocitetu tako definiranih i utemeljenih prava nacionalnih manjina, jer hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, te pokrajini Vojvodini, čija je autonomija postala fikus, ne možebiti niti je na bilo kakav način usporediva s političkom zloćudnosti srpskoga političkoga projekta u Hrvatskoj.

Hrvatska mora odbaciti taj sporazum, jer legalizacija političkoga srpstva pod firmom nepostojećih manjinskih prava u Hrvatskoj, teška je destrukcija hrvatske državnosti i izvorište novih imperijalnih srpskih pretenzija, te budućih sasvim sigurno krvavih sukoba. Isto tako, to je istodobno polazište kreatorima nove regionalne zajednice na prostorima bivše Jugoslavije, s kojega mogu nesmetano kompleksom nametnutih antiidentitetskih prava, potpuno uništiti suvremenu hrvatsku državnost i njene političke nosive stupove.

Takvo europejstvo je smrtonosno za Hrvatsku i o tome bi Plenkovićev HDZ pogotovo morao povesti računa.

Pravac ozakonjivanja srpskih manjinskih prava u Hrvatskoj, također otvara pravce utjecaja i razbuktavanja apetita djelu ostalih nacionalnih manjina, pogotovo u kontekstu novodeklariranih ciljeva panislamskoga Izetbegovićevoga bošnjaštva i razvoja odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje je hrvatska državnost egzistencijalno ugrožena.

Ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava

Zaključno, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati redovne srpske škole, ne mogu postojati srpske političke organizacije, ne mogu postojati srpska vijeća općina niti srpske općine, ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava do prava na zajamčenu participaciju u državnim i javnim institucijama jer to uništava samu bit temeljne ravnopravnosti ljudi i društvene standarde za poticanje uspješnosti i izvrsnosti većinskog naroda i ukupnoga društva, ne mogu postojati ekskluzivne srpsko institucije. Sve što nosi etničko srpsko obilježje u Hrvatskoj mora biti prije svega-hrvatsko.

To znači pravac djelovanja srpske nacionalne manjine isključivo i jedino u pravcu usmjeravanja hrvatskih Srba u političku maticu većinskoga hrvatskog naroda, jer jedino tako i samo tako smiju i mogu ostvarivati svoja prava na identitet i zaštitu svojih tradicijskih, vjerskih i kulturnih secifičnosti, ali ne i nacionalno-političkih sepcifičnosti, koje su uvijek opasne, a pogotvo u kontekstu povjesnih iskustava hrvatskoga naroda sa srpskim imperijalnim ciljevima i politikama.

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda. Sve ostalo je – ugrožavanje većinskoga hrvatskoga naroda.

Marko Ljubić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari