Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Sisačka priča o zagrljaju čovjeka i križa

Objavljeno

na

Stepinac je neupitno vrijednosno polazište

Rijetki su događaji kad se ljudska imaginacija, duhovno nadahnuće, nacionalna i kršćanska simbolika,na jednome mjestu,što u povijesnom kontekstu, što u realitetu, tako snažno isprepletu, kao jučer u Sisku. Otkriven je i blagoslovljen spomenik bl. Alojziju Stepincu pred sisačkom katedralom. Na rođendan Alojzija Stepinca (8. svibnja), hrvatskoga blaženika, nacionalnog sveca, kojega još nije službeno potvrdila Katolička Crkva, iako je postupak kanonizacije, prema svemu poznatome, prošao sve najstrože procedure i formalno je odobren.

Nije odavno vijest kako Stepinac nadahnjuje milijune Hrvata i drugih katolika diljem svijeta, pogotovo dobrano uzdrmane i razorene kršćanske Europe, čemu sam i osobno na poziv Marijane Petirprije dvije godine svjedočio u Bruxellesu, kao što nije uopće vijest da u Hrvatskoj zanemarivo vrijedne, ali institucionalno i društveno moćne sile, to nadahnuće svom snagom osporavaju.

I tome sam svjedočio u Bruxellesu, uočivši pritom bojkot navodne hrvatske ljevice.

Sisak je odabrano mjesto

U tom povijesnom i aktualnom kontekstu, nije zanemarivo ime aktualnoga biskupa sisačke biskupije monsinjora Vlade Košića, koji htio ili ne, u jednome posve drugom i naizgled neusporedivom, ali tako sličnome realitetu, kroči stazama blaženoga Alojzija.

Zato je Sisak po mnogo čemu odabrano mjesto, gdje se čitav niz vrjednota nužno integrira i uspoređuje, odakle izviru poruke istinski ozarenih i sretnih ljudi u jučerašnjem predvečerju, već i milijunima Hrvata u svijetu, kojima će odjeci toga rođendanskoga slavlja duha, vjere i čovječnosti, doprijeti putem komunikacijskih kanala. Raspoloženje nikako neće pomutiti ni perverzno antinovinarsko izvješće u Dnevniku Nova TV, u kojemu novinarka izrazito nepošteno, neprofesionalno i neznalački umjesto informacija nudi „mišljenje“ i „presudu“ o „neprimjerenim porukama“ monsinjora Košića, manirom univerzalno i deklarativno odavno prezrene totalitarne manipulacije, a tako sveprisutne i danas u hrvatskom, ali i svjetskom realitetu.

Umjesto činjenica i povoda za razmišljanje, umjesto slave duha, duhovne darovitosti i ljudskoga razuma, umjesto poštivanja gledatelja i čitatelja, ljudima se nameće stav i mišljenje, očekujući vjeru u moć medija umjesto u ljudski racionalni i vjerski samostalni izbor. Ali, to nije bit ove priče, to je margina koja samo svjedoči o realitetu. Zato sam ju i istaknuo.

Hrvatska je godinama preplavljena performansima umjesto umjetnošću, provokacijom umjesto značenjem i simbličkimporukama, trgovačkom esencijom navodne kulture umjestoslavljem ljudske darovitosti, te u konačnici svođenjem vrjednota na mediokritetstvo do razine tezgarenja, umjesto isticanjem vrlina i slave ljudskoga duha, prema kojoj je hrvatska povijest, u konačnici i hrvatski narod, neizostavni dio ukupne europske kulture.

Čovjek i križ poručuju – ne bojte se!

Stepinac kip1

Mladi akademski kipar Tomislava Kršnjavi svakim elementom svoga djela pokazuje da razumije Stepinca, da razumije bit njegove poruke, njegove simbolike, da shvaća elementarnu bitnost svoga naroda,pa i sisačkoga lokaliteta, sve do dinamike prostora na kojemu će njegova skulptura stajati. Duboko je doživio i povijesni i realni kontekst. Kipar koji radi spomenik čovjeku znajući da je to priča o simbolu – jest umjetnik, a ne perfomer. Rijetko se to na jednome umjetničkome djelu može tako silovito prepoznati, kao na ovome.

Kršnjavijev Stepinac grli križ, to je izraz otvorene ljubavi i darivanja, poruke veličanja radosti, a ne patnje, koja praiskonski stoji pod simbolikom križa kao znamenja muke Kristove. Kompozicijski pokret čovjeka i križa s prostranoga platoa pred Katedralom usmjeren i otvoren prema prolaznicima i onima koji dolaze prema biskupijskom sjedištu, otvorenome gradskome prospektu sa šetalištem uz rijeku, trajno pozivaju – dođite. I poručuju – ne bojte se.

Čovjek koji grli križ Kristov otvoreno prezire strah, veliča svoju vjeru i Stvoritelja, ali, istodobno nije manje i ranjivije čovjek od svakoga prolaznika, koji se zatekne pod tim spomenikom i križem. To je rijetko viđena sinkronizacija ljudske svetosti i smrtnosti, krhkosti ljudske i snage božanskoga duha u svakome čovjeku.

Potvrda stvaralačkoga duha autora

Gledao sam mladog kipara Kršnjavoga i poslije dugo vremena istinski sam se nekome divio. Njegovo djelo, konačno, govori više od bilo kakve interpretacije. Govori o stanju duha umjetnika, koji potpuno razumije i duboko proživljava umjetničku slobodu, kojom tako silovito plijenipromatrača. Viziju koja nije naručena, nastala u trenutku, iako je izrađena i materijalizirana u trenutku, nego u generacijskom odgoju i dubokom razumijevanju vrjednota svojega naroda i njegovih identitetskih obilježja. Njegova skulptura ekvivalent je najboljega romana o blaženom Alojziju, pritom ne ističem roman kao vrjednije umjetničko djelo, nego kao figuru onima koji se ne usuđuju promišljati o umjetničkoj alternativi, i više govori o dubokom poimanju svetosti Alojzija Stepinca nego sve odluke Pape i papa, koliko god nama kršćanima to bilo – neosporivo.

Kompozicija čovjeka sa zagrljenim križom, vrhunski ostvarena visina, raspelo iznad glave koje svojom veličinom, rasponom i visinom gotovo miluje glavu čovjeka ispod njega, a opet ističe simboličku uzvišenost Boga iznad svakoga čovjeka, koju Stepinac grli i iskazuje joj radost svjestan ljudske, zemaljske privremenosti, vrhunski je pogodak i potvrda stvaralačkoga duha autora.

Izbor prostora za skulpturu, pred Katedralom, također je poseban. Nenametljivo, srazmjerno duboko na platou, bez pretenzija zatvaranja prostora, s otvorenim pokretom čovjeka s križem, otvara prostor i daje mu posebnu dimenziju, zove čovjeka Crkvi, a ne iskače pred njega provokativno i nažalost – suvremeno. Govorim „suvremeno“ u vrlo relativnom kontekstu, jer svaka suvremenost je po mjeri čovjeka i puno je vrjednija od njene virtualne slike, koju smo dotakli na margini s izvještajem o riječima monsinjora Vlade Košića. Tek toliko da znamo da suvremenost nije negativna, nego je nasilno nagativistička njezina pretežita interpretacija. Suvremenost u našemu realitetu je spomenik mladoga akademskog kipara Kršnjavoga.

Simbolika trojstva – Boga, čovjeka i dječice

Stepinac kip2

Marijan Križić, Goran Dodig i Božo Medić

Čak su i govornici, prvenstveno sjajni monsinjor Batelja, ali i sam autor, djecu uz čovjeka –skulpturu, tumačili prema mom sudu defenzivnije nego bi to blaženi Stepinac htio, ili prihvatio. Ne osuđujem, ne čudimse, jer to je realitet, ali ova skulptura, ova kiparska vizija pred sisačkom Katedralom, ipak ima trajnije značenje od nasrtaja na Stepinca, koji, koliko god moćno izgledali ondašnji i današnji nasrtaji, nemaju bezvremenske trajnosti. Proći će, baš kao i režim koji je osudio Stepinca, kao i prethodni režim, koji mu je iznevjerio ljudske i hrvatske nade, kao i onaj prije, koji je nasilnički držao njegov narod i duh toga naroda pod okupacijom.

Sve su to prolazne nedaće. To simbolizira Stepinac danas.

Dječica uz njega više simboliziraju sve nas, koji u kaosu, nametnutome i vrlo organiziranome, tražimo sigurno utočište, koliko god djelovali samouvjereno i sigurno, neko sigurno sidrište vrjednota bez kojih čovjek ne može biti čovjek,dakle,stvorenje Božje. To traženje smisla u jednome mi je trenutku najbolje osmislio profesor Goran Dodig pred skulpturom – Stepinac je naš vrijednosni aksiom.

E, u tom vrijednosnom kriteriju valja gledati tu djecu. Jesu ona simbolika Stepinčeve ljudske hrabrosti, njegove kršćanske humanosti, jesu i simbolika otpora njegovim osporavateljima, ali spomenik, iako predstavlja čovjeka, zapravo nije čovjek, jer to Stepinac odavno nije – nego simbol. Slika Stepinca u toj skulpturi priča je o dubokom hrvatskom i kršćanskom simbolu, a dječica smo svi mi koji želimo emancipaciju i slobodu.

Kršnjavi u jedinstvenoj, skladnoj kompoziciji predstavlja svoju viziju triju neraskidivih elemenata, ali i simbola. Bog, čovjek i dječica. Ne djeca, već upravo dječica. Oni su jedinstvo, poruka i istinsko trojstvo praiskonskoga prožimanja ljubavi, snage i potrebe za zaštitom, sigurnošću i nadom. Zato autorova vizija Stepinca nije žrtva, već pobjeda.

Biskup Košić usidrio se u načela

Zašto Sisak, zašto baš biskup Vlado Košić? Integracija ne bi bila potpuna da se jedan velikan Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda nije vratio kući. Ne bilo gdje, nego upravo u novouspostavljenu biskupiju, biskupa koji nije zamišljao određujući se za svećenika, da će jednoga dana biti biskup, niti je slutio s čime će se suočiti nakon pogibelji srpske agresije i slave obrambenoga rata svoga naroda. Ali, Vlado Košić je postao biskup. Sisački.I usidrio se u načala, teologiju istine, od koje ne odstupa ni pod kakvim „višim interesima“, niti ga izazov svakodevnih iskušenja taktiziranja može omesti.

Uostalom, kako biti Stepinčev sljednik ili nasljednik, a ne imati snažno prepoznato sidrište, ne biti jasan, kako teološke vrjednote komunicirati, a da te ne razumiju tisuće ljudi, kako biti svećenik, a ne imati integrativnu odnos sa svojim pukom i narodom. To pitanje je Vlado Košićo čito odavno razriješio i odavno se opredijelio. Njemu Stepinac jest uzor i on se svakodnevno tako ponaša. Svjedoči.

Zlo naziva zlom, dobro dobrim. U njegovim riječima sve ima svoje ime, jasno značenje i potpuno prepoznatljivu vrjednotu. Njegov narod ga razumije, ne trebaju mu interpretacije njegovih poruka. O zid se razbijaju pokušaji interpretacija i reinterpretacija, pri čemu, što su izraženije to više svjedoče gubitništvo i slabost interpretatora.

Zato je Stepinac u Sisku došao doma.Vratio se ondje gdje pripada, upravo na mjesto gdje je njegova simbolika, s jedne strane najviše ugrožena, a s druge strane, najviše veličana i svjedočena. Pitate me kako znam? Pa, vidio samjučerna stotinama lica. Pogled i susret očiju sretnih ljudi, koji su to prepoznali, pa čak ako i šute –jasno govori. Jer, ni spomenik ne govori, a priča, kako sam rekao, romane. Samo je bitno znati čitati.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari