Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Sisačka priča o zagrljaju čovjeka i križa

Objavljeno

na

Stepinac je neupitno vrijednosno polazište

Rijetki su događaji kad se ljudska imaginacija, duhovno nadahnuće, nacionalna i kršćanska simbolika,na jednome mjestu,što u povijesnom kontekstu, što u realitetu, tako snažno isprepletu, kao jučer u Sisku. Otkriven je i blagoslovljen spomenik bl. Alojziju Stepincu pred sisačkom katedralom. Na rođendan Alojzija Stepinca (8. svibnja), hrvatskoga blaženika, nacionalnog sveca, kojega još nije službeno potvrdila Katolička Crkva, iako je postupak kanonizacije, prema svemu poznatome, prošao sve najstrože procedure i formalno je odobren.

Nije odavno vijest kako Stepinac nadahnjuje milijune Hrvata i drugih katolika diljem svijeta, pogotovo dobrano uzdrmane i razorene kršćanske Europe, čemu sam i osobno na poziv Marijane Petirprije dvije godine svjedočio u Bruxellesu, kao što nije uopće vijest da u Hrvatskoj zanemarivo vrijedne, ali institucionalno i društveno moćne sile, to nadahnuće svom snagom osporavaju.

I tome sam svjedočio u Bruxellesu, uočivši pritom bojkot navodne hrvatske ljevice.

Sisak je odabrano mjesto

U tom povijesnom i aktualnom kontekstu, nije zanemarivo ime aktualnoga biskupa sisačke biskupije monsinjora Vlade Košića, koji htio ili ne, u jednome posve drugom i naizgled neusporedivom, ali tako sličnome realitetu, kroči stazama blaženoga Alojzija.

Zato je Sisak po mnogo čemu odabrano mjesto, gdje se čitav niz vrjednota nužno integrira i uspoređuje, odakle izviru poruke istinski ozarenih i sretnih ljudi u jučerašnjem predvečerju, već i milijunima Hrvata u svijetu, kojima će odjeci toga rođendanskoga slavlja duha, vjere i čovječnosti, doprijeti putem komunikacijskih kanala. Raspoloženje nikako neće pomutiti ni perverzno antinovinarsko izvješće u Dnevniku Nova TV, u kojemu novinarka izrazito nepošteno, neprofesionalno i neznalački umjesto informacija nudi „mišljenje“ i „presudu“ o „neprimjerenim porukama“ monsinjora Košića, manirom univerzalno i deklarativno odavno prezrene totalitarne manipulacije, a tako sveprisutne i danas u hrvatskom, ali i svjetskom realitetu.

Umjesto činjenica i povoda za razmišljanje, umjesto slave duha, duhovne darovitosti i ljudskoga razuma, umjesto poštivanja gledatelja i čitatelja, ljudima se nameće stav i mišljenje, očekujući vjeru u moć medija umjesto u ljudski racionalni i vjerski samostalni izbor. Ali, to nije bit ove priče, to je margina koja samo svjedoči o realitetu. Zato sam ju i istaknuo.

Hrvatska je godinama preplavljena performansima umjesto umjetnošću, provokacijom umjesto značenjem i simbličkimporukama, trgovačkom esencijom navodne kulture umjestoslavljem ljudske darovitosti, te u konačnici svođenjem vrjednota na mediokritetstvo do razine tezgarenja, umjesto isticanjem vrlina i slave ljudskoga duha, prema kojoj je hrvatska povijest, u konačnici i hrvatski narod, neizostavni dio ukupne europske kulture.

Čovjek i križ poručuju – ne bojte se!

Stepinac kip1

Mladi akademski kipar Tomislava Kršnjavi svakim elementom svoga djela pokazuje da razumije Stepinca, da razumije bit njegove poruke, njegove simbolike, da shvaća elementarnu bitnost svoga naroda,pa i sisačkoga lokaliteta, sve do dinamike prostora na kojemu će njegova skulptura stajati. Duboko je doživio i povijesni i realni kontekst. Kipar koji radi spomenik čovjeku znajući da je to priča o simbolu – jest umjetnik, a ne perfomer. Rijetko se to na jednome umjetničkome djelu može tako silovito prepoznati, kao na ovome.

Kršnjavijev Stepinac grli križ, to je izraz otvorene ljubavi i darivanja, poruke veličanja radosti, a ne patnje, koja praiskonski stoji pod simbolikom križa kao znamenja muke Kristove. Kompozicijski pokret čovjeka i križa s prostranoga platoa pred Katedralom usmjeren i otvoren prema prolaznicima i onima koji dolaze prema biskupijskom sjedištu, otvorenome gradskome prospektu sa šetalištem uz rijeku, trajno pozivaju – dođite. I poručuju – ne bojte se.

Čovjek koji grli križ Kristov otvoreno prezire strah, veliča svoju vjeru i Stvoritelja, ali, istodobno nije manje i ranjivije čovjek od svakoga prolaznika, koji se zatekne pod tim spomenikom i križem. To je rijetko viđena sinkronizacija ljudske svetosti i smrtnosti, krhkosti ljudske i snage božanskoga duha u svakome čovjeku.

Potvrda stvaralačkoga duha autora

Gledao sam mladog kipara Kršnjavoga i poslije dugo vremena istinski sam se nekome divio. Njegovo djelo, konačno, govori više od bilo kakve interpretacije. Govori o stanju duha umjetnika, koji potpuno razumije i duboko proživljava umjetničku slobodu, kojom tako silovito plijenipromatrača. Viziju koja nije naručena, nastala u trenutku, iako je izrađena i materijalizirana u trenutku, nego u generacijskom odgoju i dubokom razumijevanju vrjednota svojega naroda i njegovih identitetskih obilježja. Njegova skulptura ekvivalent je najboljega romana o blaženom Alojziju, pritom ne ističem roman kao vrjednije umjetničko djelo, nego kao figuru onima koji se ne usuđuju promišljati o umjetničkoj alternativi, i više govori o dubokom poimanju svetosti Alojzija Stepinca nego sve odluke Pape i papa, koliko god nama kršćanima to bilo – neosporivo.

Kompozicija čovjeka sa zagrljenim križom, vrhunski ostvarena visina, raspelo iznad glave koje svojom veličinom, rasponom i visinom gotovo miluje glavu čovjeka ispod njega, a opet ističe simboličku uzvišenost Boga iznad svakoga čovjeka, koju Stepinac grli i iskazuje joj radost svjestan ljudske, zemaljske privremenosti, vrhunski je pogodak i potvrda stvaralačkoga duha autora.

Izbor prostora za skulpturu, pred Katedralom, također je poseban. Nenametljivo, srazmjerno duboko na platou, bez pretenzija zatvaranja prostora, s otvorenim pokretom čovjeka s križem, otvara prostor i daje mu posebnu dimenziju, zove čovjeka Crkvi, a ne iskače pred njega provokativno i nažalost – suvremeno. Govorim „suvremeno“ u vrlo relativnom kontekstu, jer svaka suvremenost je po mjeri čovjeka i puno je vrjednija od njene virtualne slike, koju smo dotakli na margini s izvještajem o riječima monsinjora Vlade Košića. Tek toliko da znamo da suvremenost nije negativna, nego je nasilno nagativistička njezina pretežita interpretacija. Suvremenost u našemu realitetu je spomenik mladoga akademskog kipara Kršnjavoga.

Simbolika trojstva – Boga, čovjeka i dječice

Stepinac kip2

Marijan Križić, Goran Dodig i Božo Medić

Čak su i govornici, prvenstveno sjajni monsinjor Batelja, ali i sam autor, djecu uz čovjeka –skulpturu, tumačili prema mom sudu defenzivnije nego bi to blaženi Stepinac htio, ili prihvatio. Ne osuđujem, ne čudimse, jer to je realitet, ali ova skulptura, ova kiparska vizija pred sisačkom Katedralom, ipak ima trajnije značenje od nasrtaja na Stepinca, koji, koliko god moćno izgledali ondašnji i današnji nasrtaji, nemaju bezvremenske trajnosti. Proći će, baš kao i režim koji je osudio Stepinca, kao i prethodni režim, koji mu je iznevjerio ljudske i hrvatske nade, kao i onaj prije, koji je nasilnički držao njegov narod i duh toga naroda pod okupacijom.

Sve su to prolazne nedaće. To simbolizira Stepinac danas.

Dječica uz njega više simboliziraju sve nas, koji u kaosu, nametnutome i vrlo organiziranome, tražimo sigurno utočište, koliko god djelovali samouvjereno i sigurno, neko sigurno sidrište vrjednota bez kojih čovjek ne može biti čovjek,dakle,stvorenje Božje. To traženje smisla u jednome mi je trenutku najbolje osmislio profesor Goran Dodig pred skulpturom – Stepinac je naš vrijednosni aksiom.

E, u tom vrijednosnom kriteriju valja gledati tu djecu. Jesu ona simbolika Stepinčeve ljudske hrabrosti, njegove kršćanske humanosti, jesu i simbolika otpora njegovim osporavateljima, ali spomenik, iako predstavlja čovjeka, zapravo nije čovjek, jer to Stepinac odavno nije – nego simbol. Slika Stepinca u toj skulpturi priča je o dubokom hrvatskom i kršćanskom simbolu, a dječica smo svi mi koji želimo emancipaciju i slobodu.

Kršnjavi u jedinstvenoj, skladnoj kompoziciji predstavlja svoju viziju triju neraskidivih elemenata, ali i simbola. Bog, čovjek i dječica. Ne djeca, već upravo dječica. Oni su jedinstvo, poruka i istinsko trojstvo praiskonskoga prožimanja ljubavi, snage i potrebe za zaštitom, sigurnošću i nadom. Zato autorova vizija Stepinca nije žrtva, već pobjeda.

Biskup Košić usidrio se u načela

Zašto Sisak, zašto baš biskup Vlado Košić? Integracija ne bi bila potpuna da se jedan velikan Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda nije vratio kući. Ne bilo gdje, nego upravo u novouspostavljenu biskupiju, biskupa koji nije zamišljao određujući se za svećenika, da će jednoga dana biti biskup, niti je slutio s čime će se suočiti nakon pogibelji srpske agresije i slave obrambenoga rata svoga naroda. Ali, Vlado Košić je postao biskup. Sisački.I usidrio se u načala, teologiju istine, od koje ne odstupa ni pod kakvim „višim interesima“, niti ga izazov svakodevnih iskušenja taktiziranja može omesti.

Uostalom, kako biti Stepinčev sljednik ili nasljednik, a ne imati snažno prepoznato sidrište, ne biti jasan, kako teološke vrjednote komunicirati, a da te ne razumiju tisuće ljudi, kako biti svećenik, a ne imati integrativnu odnos sa svojim pukom i narodom. To pitanje je Vlado Košićo čito odavno razriješio i odavno se opredijelio. Njemu Stepinac jest uzor i on se svakodnevno tako ponaša. Svjedoči.

Zlo naziva zlom, dobro dobrim. U njegovim riječima sve ima svoje ime, jasno značenje i potpuno prepoznatljivu vrjednotu. Njegov narod ga razumije, ne trebaju mu interpretacije njegovih poruka. O zid se razbijaju pokušaji interpretacija i reinterpretacija, pri čemu, što su izraženije to više svjedoče gubitništvo i slabost interpretatora.

Zato je Stepinac u Sisku došao doma.Vratio se ondje gdje pripada, upravo na mjesto gdje je njegova simbolika, s jedne strane najviše ugrožena, a s druge strane, najviše veličana i svjedočena. Pitate me kako znam? Pa, vidio samjučerna stotinama lica. Pogled i susret očiju sretnih ljudi, koji su to prepoznali, pa čak ako i šute –jasno govori. Jer, ni spomenik ne govori, a priča, kako sam rekao, romane. Samo je bitno znati čitati.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori