Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Spašavanje Agrokora nije nacionalni, ni socijalni interes, nego udar i na nacionalni i na socijalni poredak Hrvatske

Objavljeno

na

Agrokor je mutant svega lošega što smo naslijedili iz komunističkoga poretka i nema Hrvatska s takvim mutantima nikakve budućnosti. Takvi mutanti su opaka bolest, a ne nacionalni interes, jer takvi mutanti nikada nisu naučeni stvarati, nego osvajati, nikada nisu kreirali, nego uzimali i preuzimali, nikada nisu razvijali, nego suzbijali.

Agrokor nije nastao kako bi razvijao poslovanje, stvarao novi model kapitalističkoga biznisa, da bi bio suprotnost epohalnoj katastrofi zvanoj smaoupravni socijalizam, niti mu je početna namjera bila uvesti kriterije tržišnoga poslovanja u Hrvatskoj. Agrokor je kao i čitav niz stvarnih ili tzv. giganata zapravo poslužio kao model ovladavanja Hrvatskom, most koji je trebao preko rijeke epohalnih promjena koje nije bilo moguće zaustaviti kao nekada silom i represijom, prevesti jednu kompletnu društvenu strukturu zatečenu u završnim godinama komunističkoga poretka, u novo doba. Zbog toga je Agrokorov cilj bio preuzimanje posredne kontrole nad državom, jer bez toga takvi mutanti ne mogu postojati niti funkcionirati, a ne razvijati biznis i poticati stvarni gospodarski razvoj.

KonzumSmiješne i opasne izjave državnih dužnosnika koji se javno zaklinju da Hrvatska neće ni lipe potrošiti ili uložiti u spašavanje Agrokora, izjave da to neće koštati ni lipe hrvatske porezne obveznike, te hrvatski narod u cjelini, su najobičnija laž, koja je bila vidljiva svakome tko ima zrno znanja o ekonomskim zakonitostima, od trenutka osnivanja Agrokora.

Jer, od samoga trenutka osnivanja na posredan način hrvatski čovjek i hrvatski državni proračun su financirali Agrokor, samo je bilo pitanje kakvim se trikovima to financiranje skrivalo i kakvim se modelima prikazivalo.

Danas isticati da hrvatski građani neće financirati Agrokor, a istodobno znati za čijnjenicu da je on svojim dobavljačima, među kojima je oko šest tisuća malih gospodarstava, plaćao nakon šest ili više mjeseci od preuzimanja njihove proizvodnje, roba i usluga, je – licemjerje kakvoga nema nadaleko. To je socijalistički mentalni sklop koji se pokušava podvaliti kao nacionalni interes.

A postoji nasuprot nacionalnom interesu godinama.

Od prvog trenutka trebalo je donijeti zakon kojim bi se natjeralo Todorića plaćati dobavljačima

Nacionalni bi interes bio da je država od prvoga trenutka provođenjem zakona koje je donosila natjerala Todorića i njegove kompanije plaćati na vrijeme, a najkasnije u dva mjeseca, tisućama dobavljača od čijega djelovanja i rada ovisi desetine tisuća običnih hrvatskih smrtnika i u konačnici proizvođača stvarnih vrijednosti na tržištu. Jer ti ljudi su upravo zbog toga što im država nije omogućila, a morala je kao i svugdje u svijetu omogućiti ravnopravnu tržišnu utakmicu, zapravo financirali Agrokor i planove razvoja Ivice Todorića i njegove obitelji, te menadžmenta koji je opsluživao te planove.

Ti proizvođači su kompenzirali izuzetno skupi financijski kapital koji je Todorić posuđivao od prvoga dana osnutka koncerna ulažući svu svoju imovinu, omogućujući Todoriću vožnju korporativnim biciklom koje nije smjelo stati, jer zastoj je nužno nosio pad, kompenzirajući golemu i nekonkurentu cijenu kapitala i nepostojeću konkurentnost u kasičnom financijskom inženjeringu hrvatskim gospodarstvom, uništavajući svaki element konkurentnosti i poduzetničke slobode, pri čemu je temeljna namjera bila zauzeti i zagospodariti što većim nacionalnim resursima, radi jednoga dana očekivanoga novoga preslagivanja.

I to preslagivanje je sad pred nama.

Valja istaknuti da je za svoje planove Todorić od prvoga trenutka bio potpuno deficitaran s utemeljiteljskim ili investicijskim kapitalom, pa je poslovno biciklo koje je uz potporu domaćih banaka, zatim države iz sjene, gazilo Hrvatsku, nužno bilo oslonjeno na – financijski inženjering i usisavanje raspoloživih financijskih resursa cijele Hrvatske. Jedino tako je Agrokor mogao dostići razinu koju danas ima, a uvjet za takvu razinu i takav navodni razvoj nije bilo jačanje konkurentosti ili poslovne izvrsnosti, razvoj stvarnih vijednosti i osvajanje relevantnih tržišta, nego – monopolna ekspanzija, koja se zasnivala na slabostima nezrele konkurencije, te snažnoj pripomoći države, koja je svojim zakonima i sustavom poticanja, odnosno najviše nečinjenjem, silno pogodovala takvom razvoju i stvaranju običnoga postsocijalističkoga monstruma. Agrokor je morao stati u trenutku kad više nije imao hrane za svoju ekspanziju, a to se moglo banalnom analizom odavno predvidjeti.

Valja istaknuti da je za ekspanziju i takvu vrst potpuno nesolidnoga širenja na područjima prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine, Todorić imao prešutnu suglasnost i kreatora nove balkanske regije u međunarodnoj politici, te pomoć međunarodnih parapolitičkih financijskih instrumenata kao što su Europska i Svijetska banka. Kao i u svemu, političke namjere i ciljevi se također ostvaruju kanalima novca i gopodarskim osvajanjima, a Todorić s Agrokorom je bio gotovo savršen paravan za duboku integraciju različitih interesa u regiju.

Sberbanka i zauzimanje pozicija

Valja također istaknuti da banke kreditori Agrokora nikada nisu financirali njegove konkretne projekte modelom tipičnih poslovnih banaka na tržištu financijskoga kapitala, nego kao tipični lihvari i posrednici za konačne ulagače ili gospodare osvojenih resursa. Dok je Todorić imao što iscrpljivati iz Hrvatske i međunarodni financijeri su imali udio u podjeli efekata njegovoga monopola, ali, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju kad više nije bilo formalnih mogućnosti održavanja golemih nesrazmjera i državnim intervencionizom osiguranih trgovačkih profita, Agrokor je morao – zastati. Jer, kada netko kompaniji koja sve zasniva na ekspanziji bez valjanih konkurentskih vrijednosti daje kapital od osam posto, onda on nije legalni i legitimni financijski servis i tržišni partner, nego – agent koji taj novac ulaže uvjeren da ga poslovanje u koje ulaže neće nikada moći vratiti ili oploditi, pa su ciljevi takvoga financiranja, ne bankarske zarade, nego nešto sasvim drugo. Tu valja tražiti pojavu Sberbanka u Agrokoru. Cilj dakle nije bio financiranje gospodarskog razvoja, stvaranje nove vrijednosti, nego zauzimanje povoljnih i presudnih pozicija za trenutak zaustavljanja Agrokora, te raspodjelu osiguranih resursa.

Misli li netko da je ruska moćna banka pod potpunom kontrolom Putinove Rusije dala Todoriću tek tako novac za isplatu dugova europskih i inih financijera, ili da su mislili da je Agrokor solidna kompanija?

Nemojmo se zafrkavati.

Uz sve ostalo, iza Agrokora se krije i zloćudni regionalni politički interes, a to će se vrlo brzo vidjeti.

Agrokor je svojim postojanjem izložio Boga pitaj komu goleme nacionalne resurse, jer smije prevariti ili natjerati na otpisivanje potraživanja nekoliko tisuća domaćih proizvođača, ali to s ruskim bankarima – jednostavno ne smije ni pokušati.

Njihovi ulozi su šapa nad Hrvatskom.

Put Agrokora pod prvoga dana, put je državnoga intervencionizma u tu kompaniju.

Tehnomenadžeri

Prvi put Todorić je spašen i umiven zajedno s velikom većinom privatizacijskih umreženih tajkuna, u trenutku kad je država sredinom devedestih godina odlučila navodno pospašavati banke, a sve radi zaštite interesa stotina tisuća hrvatskih štediša, a u biti spašavala je i maskirala duboke poremećaje i nesolidnosti u pretvorbi i privatizaciji, koja je popapala realni novac i uloge hrvatskih štediša. Jer pretvorba na Todorićev način nikada nije počivala na ulaganju vlastitoga kapitala ili vrijednosti u tvrtke koje su se kupovale ili preuzimale, nego je bit te pretvorbe zapravo bio oplođavanje svoga društvenoga položaja u zatečenom i naslijeđenom društvenom establišmentu. Taj položaj i ta cijela društvena struktura je u gotovo stopostotnom slučaju bila naslijeđena iz vremena bivšega režima, s pozicija tzv. tehnomenadžera imali su širom otvorena vrata za potpuno preuzimanja novostvorene države i svih nacionalnih resursa.

Ti legendarni tehnomenadžeri, a u biti obični birokrati i to duboko pod kontrolom obavještajnih službi bivšega režima, su zbog izuzetno lošega i ciljanoga zakona o privatizaciji, koji je kao i tisuće sličnih državnih odluka i zakona bio donesen namjerno tako da sakrije stvarne nositelje procesa, a ne da javno predstavi novu personalnu i društvenu odgovornost sudionika društvenih događaja, nesmetano od prvoga dana preuzimali Hrvatsku.

Taj koncept stvaranja složenih modela odlučivanja je i danas prisutan u svim bitnijim sustavima i podsustavima Republike Hrvatske, a predstavlja se kao efikasan iako to niti može biti, niti je zbog toga osmišljen, jer je suprotnost svim poznatim iskustvima efikasnoga upravljanja i dostignućima znanosti o upravljanju. Smisao tako složenih sustava odlučivanja je skrivanje izravne odgovornosti, a može se vidjeti na već legendarnom HAVC-u o kojemu je bilo riječi zadnjih nekoliko mjeseci.

Točno tim modelom moglo se prikriti ispod imena HDZ-a zaparvo divljanje i djelovanje bivšeg crvenog establišmenta, ali i omogućiti trajni javni i medijski udar na HDZ, odnosno ostatke autentične vjerodostojnosti koji bi se tu i tamo pojavili s vremena na vrijeme. Cinizam je da su taj udar poticali preko kontroliranih medija, upravo pretvorbeni kraljevi, bivši crveni buržuji, novi vlasnici Hrvatske, ne dopuštajući nikada javnu institucionalnu i medijsku istragu o stvarnim događajima u pretvorbi.

Zašto bi netko razuman spašavao nešto što nema potvrdu tržišta ili što ne vrijedi?

Zbog socijalne motiviranosti odgovorne države?

To nisu uopće socijalni motivi, jer nitko u svijetu ne može biti relevantno socijalan, niti država može biti uspješna i prihvatljiva socijalna država, ako nema prije svega riješen sustav koji afirmira i potiče stvaranje nove vrijednosti na konkurentnom tržištu. Dijeliš li tuđe ili oteto, nisi socijalno odgovoran, nego – razbojnik. Tek iz realno stvorene vrijednosti i pod uvjetima stvarnoga poticanja razvoja,države mogu biti – socijalne države. Inače se ponašaju kao razbojnik, koji otima onome tko nešto stvara, umanjujući štete od razornoga djelovanja svojih favorita, samo da bi favoriti kao Agrokor mogli nesmetano i bez snažnoga fokusa javnosti – raditi nove štete dok ne postignu zacrtane ciljeve, što svoje, što cijelih struktura koje predstavljaju.

Lijeve parastrukture

Kad je štednja stotina tisuća Hrvata ulupana u igre s privatizacijom, a kompletna izabrana struktura iz bivšega režima preuzela najvažnije nacionalne resurse, moralo se dokapitalizirati banke, zatim ih prodati na vrlo netransparentan način, kako bi se postiglo pozicije za nastavak preuzimanja Hrvatske, ali pod skutima međunarodnih interesa, s bunkeriranim događajima iz neposredne prošlosti, pogotovo razdoblja privatizacije.

Iako je HDZ tada bio formalno na vlasti, samo kratak i površan uvid u imena najvažnijih nositelja pretvorbe vrišteći bi pokazao da je Hrvatsku preuzela struktura bivše crvene, komunističke ili tadašnje tehnomenadžerske elite, danas ju preko goleme globalističke, antifa i navodne lijeve parastrukture, drži za vrat, usput gotovo u potpunosti kontrolirajući i HDZ sitnim ili većim benefitima tisućama stranačkih aparatčika.

Kako?

Jer su prije formalnih demokratskih promjena i osamostaljenja Republike Hrvatske imali potpunu kontrolu nad svim mogućim ključnim točkama i resursima. Jedino su pripadnici naslijeđene stukture, a nova se i drugačija nije mogla stvoriti u mjesec ili godinu dana, jer je kontrola sustava za vrijeme komunizma bila iznimno duboka i nije dopuštala nikakve iskorake ili slobodne prodore na relevantne pozicije, mogli bez problema povezati postojeće financijske i upravljačke resurse u gopodarstvu, ali i tzv. duboku državu u državnim institucijama, koja je pripremala zakone i zakonska riješenja, a koju je Tuđman morao respektirati zbog srpske agresije i snažnoga međunarodnoga pritiska.

Dakle, cijena lojalnosti bivše komunističke elite za kakvu takvu potporu u stvaranju samostalne države i za obranu od srpske agresije, bila je – prepustiti im ovladavanje nacionalnim resursima, a posredno i svim bitnim polugama novostvorene države.

Ukratko, takvi sustavi, tako ostvareno preuzimanje nacionalnih resursa, moglo se trajno stabilizirati na samo dva načina. Prvi je, koristeći tajne fondove sa stotina off shore lokaliteta i višestruko prenominiranih fondova, pa i goleme konglomerate bankarskih giganata stvorene u zadnjih dvadesetak godina, napumpati kroz navodna ulaganja ostvarene tvrtke ilegalnim davno izvučenim novcima iz Hrvatske ili drugih dijelova tranzicijskog svijeta, a drugi je, državnom intervencijom.

Zadnja dopuštena državna intrevencija bio je Linićev ili Kukuriku institut legendarnih predstečajnih nagodbi.

Putin i njegova država ne prepuštaju ništa slučaju

Kao članici Europske unije državne intervencije su jako, jako otežane, pa se mora potražiti drugi, legalan model spašavanja navodnoga – nacionalnoga interesa. Zanimljivo bi bilo vidjeti kad se Sberbank, jedna od dvije najveće ruske državne banke pojavljuje u Hrvatskoj i kad upumpava milijarde u Agrokor. Kladio bih se da je to u trenutku, neposredno prije ili nakon ulaska Hrvatske u EU.

Zašto?

Jer Putin i njegova država ne prepuštaju ništa slučaju, niti odluke donose bez detaljnih i studioznih analiza i obavještajnih procjena. To je pitanje koje recimo Hrvatska javnost ne zna, a nosi sobom goleme, ne samo gospodarske implikacije.

One duboko političke.

Kompanije kao Agrokor, takvi giganti na staklenim i totalno netržišnim nogama, vuku sobom permanentnu krizu i trajna su opasnost za svakoga u svojoj blizini, ali i trajni medij ili instrument duboke infiltracije stranih interesa u samo srce domicilne zemlje, pogotovo ako je u interesantnom položaju i još interesantnijem okruženju. A Hrvatska zadovolja baš sve uvjete za pojačani inters za Agrokor onima koje zanima za par milijardi – Hrvatska. Samo je pitanje trenutka koji će se ocjeniti najpovoljnijim za trajnije uređivanje i distribuciju osvojenih resursa.

Agrokor se upravo zbog toga nalazi danas u ovoj situaciji.

To će kako god stvari budu išle platiti, jer su već platili, najslabiji, dakle stotine tisuća ljudi koji se pod imenom mali dobavljači nalaze u onoj skupini kako kažu – šest tisuća dobavljača. Nisu to nikakvi dobavljači, nego ljudi, obitelji koje su u proizvode koje je Todorić nudio na svojim policama ulupali sve što su imali. Te ljude država treba zaštiti, prije svega oduzimajući vlasniku Agrokora ono što je iz njega izvukao tijekom dvadeset i nekoliko godina.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari