Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Spašavanje Agrokora nije nacionalni, ni socijalni interes, nego udar i na nacionalni i na socijalni poredak Hrvatske

Objavljeno

na

Agrokor je mutant svega lošega što smo naslijedili iz komunističkoga poretka i nema Hrvatska s takvim mutantima nikakve budućnosti. Takvi mutanti su opaka bolest, a ne nacionalni interes, jer takvi mutanti nikada nisu naučeni stvarati, nego osvajati, nikada nisu kreirali, nego uzimali i preuzimali, nikada nisu razvijali, nego suzbijali.

Agrokor nije nastao kako bi razvijao poslovanje, stvarao novi model kapitalističkoga biznisa, da bi bio suprotnost epohalnoj katastrofi zvanoj smaoupravni socijalizam, niti mu je početna namjera bila uvesti kriterije tržišnoga poslovanja u Hrvatskoj. Agrokor je kao i čitav niz stvarnih ili tzv. giganata zapravo poslužio kao model ovladavanja Hrvatskom, most koji je trebao preko rijeke epohalnih promjena koje nije bilo moguće zaustaviti kao nekada silom i represijom, prevesti jednu kompletnu društvenu strukturu zatečenu u završnim godinama komunističkoga poretka, u novo doba. Zbog toga je Agrokorov cilj bio preuzimanje posredne kontrole nad državom, jer bez toga takvi mutanti ne mogu postojati niti funkcionirati, a ne razvijati biznis i poticati stvarni gospodarski razvoj.

KonzumSmiješne i opasne izjave državnih dužnosnika koji se javno zaklinju da Hrvatska neće ni lipe potrošiti ili uložiti u spašavanje Agrokora, izjave da to neće koštati ni lipe hrvatske porezne obveznike, te hrvatski narod u cjelini, su najobičnija laž, koja je bila vidljiva svakome tko ima zrno znanja o ekonomskim zakonitostima, od trenutka osnivanja Agrokora.

Jer, od samoga trenutka osnivanja na posredan način hrvatski čovjek i hrvatski državni proračun su financirali Agrokor, samo je bilo pitanje kakvim se trikovima to financiranje skrivalo i kakvim se modelima prikazivalo.

Danas isticati da hrvatski građani neće financirati Agrokor, a istodobno znati za čijnjenicu da je on svojim dobavljačima, među kojima je oko šest tisuća malih gospodarstava, plaćao nakon šest ili više mjeseci od preuzimanja njihove proizvodnje, roba i usluga, je – licemjerje kakvoga nema nadaleko. To je socijalistički mentalni sklop koji se pokušava podvaliti kao nacionalni interes.

A postoji nasuprot nacionalnom interesu godinama.

Od prvog trenutka trebalo je donijeti zakon kojim bi se natjeralo Todorića plaćati dobavljačima

Nacionalni bi interes bio da je država od prvoga trenutka provođenjem zakona koje je donosila natjerala Todorića i njegove kompanije plaćati na vrijeme, a najkasnije u dva mjeseca, tisućama dobavljača od čijega djelovanja i rada ovisi desetine tisuća običnih hrvatskih smrtnika i u konačnici proizvođača stvarnih vrijednosti na tržištu. Jer ti ljudi su upravo zbog toga što im država nije omogućila, a morala je kao i svugdje u svijetu omogućiti ravnopravnu tržišnu utakmicu, zapravo financirali Agrokor i planove razvoja Ivice Todorića i njegove obitelji, te menadžmenta koji je opsluživao te planove.

Ti proizvođači su kompenzirali izuzetno skupi financijski kapital koji je Todorić posuđivao od prvoga dana osnutka koncerna ulažući svu svoju imovinu, omogućujući Todoriću vožnju korporativnim biciklom koje nije smjelo stati, jer zastoj je nužno nosio pad, kompenzirajući golemu i nekonkurentu cijenu kapitala i nepostojeću konkurentnost u kasičnom financijskom inženjeringu hrvatskim gospodarstvom, uništavajući svaki element konkurentnosti i poduzetničke slobode, pri čemu je temeljna namjera bila zauzeti i zagospodariti što većim nacionalnim resursima, radi jednoga dana očekivanoga novoga preslagivanja.

I to preslagivanje je sad pred nama.

Valja istaknuti da je za svoje planove Todorić od prvoga trenutka bio potpuno deficitaran s utemeljiteljskim ili investicijskim kapitalom, pa je poslovno biciklo koje je uz potporu domaćih banaka, zatim države iz sjene, gazilo Hrvatsku, nužno bilo oslonjeno na – financijski inženjering i usisavanje raspoloživih financijskih resursa cijele Hrvatske. Jedino tako je Agrokor mogao dostići razinu koju danas ima, a uvjet za takvu razinu i takav navodni razvoj nije bilo jačanje konkurentosti ili poslovne izvrsnosti, razvoj stvarnih vijednosti i osvajanje relevantnih tržišta, nego – monopolna ekspanzija, koja se zasnivala na slabostima nezrele konkurencije, te snažnoj pripomoći države, koja je svojim zakonima i sustavom poticanja, odnosno najviše nečinjenjem, silno pogodovala takvom razvoju i stvaranju običnoga postsocijalističkoga monstruma. Agrokor je morao stati u trenutku kad više nije imao hrane za svoju ekspanziju, a to se moglo banalnom analizom odavno predvidjeti.

Valja istaknuti da je za ekspanziju i takvu vrst potpuno nesolidnoga širenja na područjima prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine, Todorić imao prešutnu suglasnost i kreatora nove balkanske regije u međunarodnoj politici, te pomoć međunarodnih parapolitičkih financijskih instrumenata kao što su Europska i Svijetska banka. Kao i u svemu, političke namjere i ciljevi se također ostvaruju kanalima novca i gopodarskim osvajanjima, a Todorić s Agrokorom je bio gotovo savršen paravan za duboku integraciju različitih interesa u regiju.

Sberbanka i zauzimanje pozicija

Valja također istaknuti da banke kreditori Agrokora nikada nisu financirali njegove konkretne projekte modelom tipičnih poslovnih banaka na tržištu financijskoga kapitala, nego kao tipični lihvari i posrednici za konačne ulagače ili gospodare osvojenih resursa. Dok je Todorić imao što iscrpljivati iz Hrvatske i međunarodni financijeri su imali udio u podjeli efekata njegovoga monopola, ali, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju kad više nije bilo formalnih mogućnosti održavanja golemih nesrazmjera i državnim intervencionizom osiguranih trgovačkih profita, Agrokor je morao – zastati. Jer, kada netko kompaniji koja sve zasniva na ekspanziji bez valjanih konkurentskih vrijednosti daje kapital od osam posto, onda on nije legalni i legitimni financijski servis i tržišni partner, nego – agent koji taj novac ulaže uvjeren da ga poslovanje u koje ulaže neće nikada moći vratiti ili oploditi, pa su ciljevi takvoga financiranja, ne bankarske zarade, nego nešto sasvim drugo. Tu valja tražiti pojavu Sberbanka u Agrokoru. Cilj dakle nije bio financiranje gospodarskog razvoja, stvaranje nove vrijednosti, nego zauzimanje povoljnih i presudnih pozicija za trenutak zaustavljanja Agrokora, te raspodjelu osiguranih resursa.

Misli li netko da je ruska moćna banka pod potpunom kontrolom Putinove Rusije dala Todoriću tek tako novac za isplatu dugova europskih i inih financijera, ili da su mislili da je Agrokor solidna kompanija?

Nemojmo se zafrkavati.

Uz sve ostalo, iza Agrokora se krije i zloćudni regionalni politički interes, a to će se vrlo brzo vidjeti.

Agrokor je svojim postojanjem izložio Boga pitaj komu goleme nacionalne resurse, jer smije prevariti ili natjerati na otpisivanje potraživanja nekoliko tisuća domaćih proizvođača, ali to s ruskim bankarima – jednostavno ne smije ni pokušati.

Njihovi ulozi su šapa nad Hrvatskom.

Put Agrokora pod prvoga dana, put je državnoga intervencionizma u tu kompaniju.

Tehnomenadžeri

Prvi put Todorić je spašen i umiven zajedno s velikom većinom privatizacijskih umreženih tajkuna, u trenutku kad je država sredinom devedestih godina odlučila navodno pospašavati banke, a sve radi zaštite interesa stotina tisuća hrvatskih štediša, a u biti spašavala je i maskirala duboke poremećaje i nesolidnosti u pretvorbi i privatizaciji, koja je popapala realni novac i uloge hrvatskih štediša. Jer pretvorba na Todorićev način nikada nije počivala na ulaganju vlastitoga kapitala ili vrijednosti u tvrtke koje su se kupovale ili preuzimale, nego je bit te pretvorbe zapravo bio oplođavanje svoga društvenoga položaja u zatečenom i naslijeđenom društvenom establišmentu. Taj položaj i ta cijela društvena struktura je u gotovo stopostotnom slučaju bila naslijeđena iz vremena bivšega režima, s pozicija tzv. tehnomenadžera imali su širom otvorena vrata za potpuno preuzimanja novostvorene države i svih nacionalnih resursa.

Ti legendarni tehnomenadžeri, a u biti obični birokrati i to duboko pod kontrolom obavještajnih službi bivšega režima, su zbog izuzetno lošega i ciljanoga zakona o privatizaciji, koji je kao i tisuće sličnih državnih odluka i zakona bio donesen namjerno tako da sakrije stvarne nositelje procesa, a ne da javno predstavi novu personalnu i društvenu odgovornost sudionika društvenih događaja, nesmetano od prvoga dana preuzimali Hrvatsku.

Taj koncept stvaranja složenih modela odlučivanja je i danas prisutan u svim bitnijim sustavima i podsustavima Republike Hrvatske, a predstavlja se kao efikasan iako to niti može biti, niti je zbog toga osmišljen, jer je suprotnost svim poznatim iskustvima efikasnoga upravljanja i dostignućima znanosti o upravljanju. Smisao tako složenih sustava odlučivanja je skrivanje izravne odgovornosti, a može se vidjeti na već legendarnom HAVC-u o kojemu je bilo riječi zadnjih nekoliko mjeseci.

Točno tim modelom moglo se prikriti ispod imena HDZ-a zaparvo divljanje i djelovanje bivšeg crvenog establišmenta, ali i omogućiti trajni javni i medijski udar na HDZ, odnosno ostatke autentične vjerodostojnosti koji bi se tu i tamo pojavili s vremena na vrijeme. Cinizam je da su taj udar poticali preko kontroliranih medija, upravo pretvorbeni kraljevi, bivši crveni buržuji, novi vlasnici Hrvatske, ne dopuštajući nikada javnu institucionalnu i medijsku istragu o stvarnim događajima u pretvorbi.

Zašto bi netko razuman spašavao nešto što nema potvrdu tržišta ili što ne vrijedi?

Zbog socijalne motiviranosti odgovorne države?

To nisu uopće socijalni motivi, jer nitko u svijetu ne može biti relevantno socijalan, niti država može biti uspješna i prihvatljiva socijalna država, ako nema prije svega riješen sustav koji afirmira i potiče stvaranje nove vrijednosti na konkurentnom tržištu. Dijeliš li tuđe ili oteto, nisi socijalno odgovoran, nego – razbojnik. Tek iz realno stvorene vrijednosti i pod uvjetima stvarnoga poticanja razvoja,države mogu biti – socijalne države. Inače se ponašaju kao razbojnik, koji otima onome tko nešto stvara, umanjujući štete od razornoga djelovanja svojih favorita, samo da bi favoriti kao Agrokor mogli nesmetano i bez snažnoga fokusa javnosti – raditi nove štete dok ne postignu zacrtane ciljeve, što svoje, što cijelih struktura koje predstavljaju.

Lijeve parastrukture

Kad je štednja stotina tisuća Hrvata ulupana u igre s privatizacijom, a kompletna izabrana struktura iz bivšega režima preuzela najvažnije nacionalne resurse, moralo se dokapitalizirati banke, zatim ih prodati na vrlo netransparentan način, kako bi se postiglo pozicije za nastavak preuzimanja Hrvatske, ali pod skutima međunarodnih interesa, s bunkeriranim događajima iz neposredne prošlosti, pogotovo razdoblja privatizacije.

Iako je HDZ tada bio formalno na vlasti, samo kratak i površan uvid u imena najvažnijih nositelja pretvorbe vrišteći bi pokazao da je Hrvatsku preuzela struktura bivše crvene, komunističke ili tadašnje tehnomenadžerske elite, danas ju preko goleme globalističke, antifa i navodne lijeve parastrukture, drži za vrat, usput gotovo u potpunosti kontrolirajući i HDZ sitnim ili većim benefitima tisućama stranačkih aparatčika.

Kako?

Jer su prije formalnih demokratskih promjena i osamostaljenja Republike Hrvatske imali potpunu kontrolu nad svim mogućim ključnim točkama i resursima. Jedino su pripadnici naslijeđene stukture, a nova se i drugačija nije mogla stvoriti u mjesec ili godinu dana, jer je kontrola sustava za vrijeme komunizma bila iznimno duboka i nije dopuštala nikakve iskorake ili slobodne prodore na relevantne pozicije, mogli bez problema povezati postojeće financijske i upravljačke resurse u gopodarstvu, ali i tzv. duboku državu u državnim institucijama, koja je pripremala zakone i zakonska riješenja, a koju je Tuđman morao respektirati zbog srpske agresije i snažnoga međunarodnoga pritiska.

Dakle, cijena lojalnosti bivše komunističke elite za kakvu takvu potporu u stvaranju samostalne države i za obranu od srpske agresije, bila je – prepustiti im ovladavanje nacionalnim resursima, a posredno i svim bitnim polugama novostvorene države.

Ukratko, takvi sustavi, tako ostvareno preuzimanje nacionalnih resursa, moglo se trajno stabilizirati na samo dva načina. Prvi je, koristeći tajne fondove sa stotina off shore lokaliteta i višestruko prenominiranih fondova, pa i goleme konglomerate bankarskih giganata stvorene u zadnjih dvadesetak godina, napumpati kroz navodna ulaganja ostvarene tvrtke ilegalnim davno izvučenim novcima iz Hrvatske ili drugih dijelova tranzicijskog svijeta, a drugi je, državnom intervencijom.

Zadnja dopuštena državna intrevencija bio je Linićev ili Kukuriku institut legendarnih predstečajnih nagodbi.

Putin i njegova država ne prepuštaju ništa slučaju

Kao članici Europske unije državne intervencije su jako, jako otežane, pa se mora potražiti drugi, legalan model spašavanja navodnoga – nacionalnoga interesa. Zanimljivo bi bilo vidjeti kad se Sberbank, jedna od dvije najveće ruske državne banke pojavljuje u Hrvatskoj i kad upumpava milijarde u Agrokor. Kladio bih se da je to u trenutku, neposredno prije ili nakon ulaska Hrvatske u EU.

Zašto?

Jer Putin i njegova država ne prepuštaju ništa slučaju, niti odluke donose bez detaljnih i studioznih analiza i obavještajnih procjena. To je pitanje koje recimo Hrvatska javnost ne zna, a nosi sobom goleme, ne samo gospodarske implikacije.

One duboko političke.

Kompanije kao Agrokor, takvi giganti na staklenim i totalno netržišnim nogama, vuku sobom permanentnu krizu i trajna su opasnost za svakoga u svojoj blizini, ali i trajni medij ili instrument duboke infiltracije stranih interesa u samo srce domicilne zemlje, pogotovo ako je u interesantnom položaju i još interesantnijem okruženju. A Hrvatska zadovolja baš sve uvjete za pojačani inters za Agrokor onima koje zanima za par milijardi – Hrvatska. Samo je pitanje trenutka koji će se ocjeniti najpovoljnijim za trajnije uređivanje i distribuciju osvojenih resursa.

Agrokor se upravo zbog toga nalazi danas u ovoj situaciji.

To će kako god stvari budu išle platiti, jer su već platili, najslabiji, dakle stotine tisuća ljudi koji se pod imenom mali dobavljači nalaze u onoj skupini kako kažu – šest tisuća dobavljača. Nisu to nikakvi dobavljači, nego ljudi, obitelji koje su u proizvode koje je Todorić nudio na svojim policama ulupali sve što su imali. Te ljude država treba zaštiti, prije svega oduzimajući vlasniku Agrokora ono što je iz njega izvukao tijekom dvadeset i nekoliko godina.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Rasprava o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH – i više od uobičajenog saborskog striptiza

Objavljeno

na

Objavio

Kad je onomad, dok još topovi nisu zagrmjeli, jednom stranom diplomatu potanko predočen problem u bivšoj Jugoslaviji, odmah mu je sinulo rješenje. Sve što treba je Hrvate iz BiH razmijeniti sa Srbima u Hrvatskoj i stvar je riješena. Hrvatska može otići, Srbi postaju većinom u BiH, a ona ostaje dijelom krnje Jugoslavije. To idealno rješenje poremetit će prvo gramzljivost Srba (uzdajući se u vojnu premoć, htjeli su više), a potom i epilog zbivanja na terenu – obrana BiH Hrvata od oba napadača – bosanskih Srba i Muslimana, a potom potpuni vojni i politički slom hrvatskih Srba.

Imaju li Hrvati napokon prave ljude?

Međutim, ti, čiji su planovi poremećeni u ratu, ne mire se s neželjenim ishodom u miru. Odatle suđenja za udružene zločinačke pothvate i cinično nametanje krivnje za dijeljenje Bosne onima koji su i sebi i drugima donijeli mir. Sude im oni koji su BiH (ali i Hrvatsku), podgrijavajući rat, sve vrijeme dijelili, i na kraju, barem ovu prvu, doista podijelili. Za razliku od ratnih vremena kad su Hrvati s obje strane granice u zajedništvu pobijedili, počev od one pijane trećejanuarske noći ponašanje Hrvatske prema BiH Hrvatima sve više podsjeća na Petrovo višekratno zatajivanje Gospodina u najstrašnijoj noći svjetske povijesti. Ona taj narod više ne poznaje – ne samo kao svoj, nego i uopće. Nikad vidjeli, nikad čuli, … ma, tko su ti ljudi?

Osobom u kojoj se simbolički zrcali sva dubina procjepa nastalog između Hrvata Hrvatske i Hrvata Herceg-Bosne postao je, dodijeljenom mu ulogom, haaški sudac Meron. U prvih je Meron slavljen isključivo kao dobar, pravedni sudac, koji je Hrvatskoj ne samo podao rubac da joj otare krv, znoj i suze s lica, nego ju je i oslobodio kalvarije napola puta. S druge strane, Hrvati Herceg-Bosne su, ne prvi put u povijesti, križni put odradili do kraja – do raspeća – uz suglasnost “Pilata” Merona, popraćenu nedavno izrečenom ciničnom usporedbom Slobodana Praljka i Hermanna Göringa.

Je li napokon došlo vrijeme da Hrvati izvuku pouke iz Domovinskog rata i vazda im, izgubili u ratu ili pobijedili, tragičnog poraća pa da na Tuđmanovoj Hridi dovrše svoj Dom i učvrste ga kako bi kao svoji na svome preživjeli još jedan izazovan povijesni trenutak?

Za takvo što Hrvati trebaju iznaći najbolje ljude, svjesne kako nisu sami na svijetu i da ne ovisi sve samo o njima – one koji će moći, htjeti i znati, ali i odvažiti se postaviti pravo pitanje na pravom mjestu – tamo gdje se odlučuje, a da ih istodobno oni koji imaju moć odlučivanja shvate ozbiljno. Hrvatska treba ljude koji će se bez kompleksa i pardona umiješati u stvari države u kojoj žive Hrvati, a čijem je stvaranju doslovce potpisom kumovala. Treba ljude koji se ne će dodvoravati tuđincu hineći kako je riječ o zemlji koja ima jedno svoje unutarnje “ja”, ali istodobno i ne će ustručavati primijetiti kako tamo ima tri “ja”. I kad ih neko od ta tri “ja” počne prozivati zbog miješanja u unutarnje stvari BiH, ne će pokunjeno ustuknuti, nego samopouzdano odvratiti kako se radi o konceptu iz 19. stoljeća. Hrvatska treba ljude koji će se i riječju i djelom znati obračunati s ostavštinom ishlapjelih, bjelosvjetskih hohštaplera, koji su prava BiH Hrvata narušili do neprepoznatljivosti pa sad vlastito nedjelo brane. Svejedno, bila riječ o tri doživotna bivša visoka predstavnika Svijeta u BiH, ili o jednom doživotnom niskom predstavniku najzelenije trećine BiH u Hrvatskoj, barabi kojeg je Hrvatima dvaput uspjelo izabrati na mjesto onoga koji je stvorio Hrvatsku.

Deklaracija i saborski smetenjaci i smutljivci

U dekompoziciji melodije koju gudi kvartet doživotnih predstavnika važan kamenčić čini Deklaracija o položaju Hrvata u BiH koju je Hrvatski sabor donio prošlog petka. Upravo zbog njezine vanjskopolitičke namjene i jer je riječ o borbi na duge staze koja nadilazi mandat jedne vlade, bilo je poželjno oko nje postići što je moguće šire suglasje. No, prihvaćanje Deklaracije s 81 glasom “Za” (od 153 moguća) pokazuje kako je ono izostalo. Znalo se kako je postizanje dvotrećinske većine, što se moglo postići samo uključivanjem SDP-a, nužno imalo za cijenu razvodnjavanje i poopćavanje dokumenta, no neke granice nisu se mogle prijeći. Koplja su se prelomila oko zahtjeva SDP-a za ugrađivanjem umetka posve na tragu Josipovićeve izjave o konglomeratu loših politika s aluzijom na kajanje zbog podjele BiH, te kapitulantskog inzistiranja na legalnosti izbora Željka Komšića. Prihvaćanje navedenog bi u Deklaraciju utkalo kompleks hrvatske krivnje, čime bi Hrvatska samu sebe već u startu uškopila pri pokušaju razrješavanja ovog doista zapetljanog čvora.

Tijekom saborske rasprave još jednom se potvrdilo koliko su kroz medije desetljećima taložene ublehe uzele maha u promišljanjima saborskih zastupnika, kako onih još zelenih, tako i veterana u kopanju groba Hrvatima Herceg-Bosne. Zajednički nazivnik tih šabloniziranih istupa ogledao se u osudi političke suradnje BiH Hrvata s Miloradom Dodikom koji ne priznaje genocid u Srebrenici. No, kad bosanskim Muslimanima, nad kojima je genocid tamo počinjen, to nije prepreka da posve pragmatično surađuju s nasljednicima onih koji su ga počinili (SDS-om Radovana Karadžića), a ti nemaju ni izbliza tako blagonaklon stav prema Hrvatima kao Milorad Dodik, zašto Hrvati ne bi surađivali sa svojim jedinim preostalim prirodnim saveznikom u BiH? Zar samo zato da ih se neki u Hrvatskoj ne bi sramili, i to upravo oni koji su sve ovo vrijeme – opterećeni navodnom hrvatskom krivnjom prema Muslimanima u BiH, izgrađenom po jasenovačkom obrascu, samo tada sa Srbima u ulozi žrtve – od njih okretali glavu? Konačno, zašto bi u trenutcima pritiska Muslimana na Hrvate u Federaciji BiH genocid u Srebrenici, dakle muslimansko-srpska stvar, uopće bio nekakav orijentir za političko djelovanje BiH Hrvata? Zašto, primjerice, Muslimanima za njihovo djelovanje prema Hrvatima referenca ne bi bio spriječeni genocid u Bihaću dva mjeseca poslije Srebrenice?

Za razliku od ostatka oporbe, kako lijeve, tako i desne, Most Hrvatima BiH nije predbacivao hrvatsko-srpsku koaliciju. Ipak, iz njihovih amandmana koji se odnose na pojedinačna operativna rješenja, od kojih su neka hvale vrijedna, a druga, pak, predstavljaju batinu s dva kraja, vidljivo je duboko nerazumijevanje karaktera Deklaracije i njezine prvenstveno vanjskopolitičke namjene. Osim ako im predstava nije poslužila tek kao izlika da Deklaraciju ne prihvate, a da istodobno ostanu neokaljani? Ipak, na to čistunstvo sjenu baca ponašanje Mosta dok je obnašao vlast. Tada je na valu medijske histerije o zlim Hercegovcima – koji poput migranata navaljuju na hrvatsku granicu samo kako bi žiteljima pograničnih gradova izabrali lokalnu vlast – od Mosta nadzirana policija provela akciju brisanja nepoćudnih birača iz biračkog popisa. Rezultat svega je bio da je Most izgubio vlast u Metkoviću, koju je prethodno zadobio dok su popisi još bili “nečisti”. Doima se, zapravo, da Most jedno govori kad je u oporbi (puste riječi tada ništa ne koštaju), a posve drugo radi dok je na vlasti.

Kad je riječ o politikantskom tehniciranju, Božo Petrov se pokazuje svojevrsnim blizancem Zorana Milanovića. Neopterećen bilo kakvom ideologijom i svjetonazorom, usredotočen je tek na optimizaciju svog prvog sljedećeg poteza. I to isključivo u smislu njegova doživljaja u očima birača, bez potrebe za sagledavanjem onoga što dalje iza toga slijedi. Pri tome se oslanja na slabo pamćenje birača uz podršku medija prešućivanjem marifetluka ili u najmanju ruku izostankom podsjećanja na njih. Zorna ilustracija navedenog su međunarodne arbitraže koje je Zoran Milanović pokrenuo, a njihovo rješavanje dogovorom, što se činilo razumnim jer je bilo očito da su hrvatski izgledi slabi, spriječio Božo Petrov. Obojica su pritom skupili naramak političkih bodova jer su te postupke mediji, nadaleko poznati po tome što Hrvatskoj uvijek žele sve najbolje, predstavili suverenističkima. Jednako “suverenistički” su se ponašali i ponašaju i kad su Hrvati u BiH u pitanju. Doduše s manjom štetom, budući je “suverenističko” blebetanje po Hrvatsku ipak nešto bezbolnije od “suverenističkih” djela. Jedno je slikati se po Mostaru za unutarnju političku uporabu, a nešto sasvim drugo nametnuti temu na međunarodnoj pozornici. Potonje niti znaju, niti hoće, niti mogu.

Suha zlata vrijedni Zlatko i rosno mu cvijeće

Druga opcija kojoj suverenizam ne silazi s usana glasovala je za Deklaraciju, no istup njezinog istaknutog predstavnika Zlatka Hasanbegovića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Čita li ga se iz konteksta aktualnog političkog trenutka u BiH, iz govora treba izdvojiti dvije ključne stvari – inzistiranje na punim pravima svih posvuda (pod firmom borbe do zadnjeg Hrvata, ma koliko ih gdje bilo), te ignoriranje realnosti vraćanjem u nepovratnu perspektivu predratnog stanja, prije masovnih progona i provedene razmjene stanovništva. Slično kao što su neki u Zagrebu proteklih dana ostali zamrznuti u vremenu otprije 100 godina, kad je u njemu živjelo više Slovenaca nego Hrvata ne-kajkavskih i ne-njemačkih prezimena, tako i Hasanbegović zanemaruje trenutno stvarno stanje u BiH, ostajući zarobljenikom vremena od prije 30 godina. Uz to još izvor svega zla vidi u Daytonskom sporazumu, previđajući kako su prava Hrvata grubo narušena njegovim naknadnim izmjenama. Pitanje je tek čini li to iz pukog idealizma ili vođen nekim drugim pobudama.

Kako bilo da bilo, ovakva promišljanja predstavljaju vjetar u jedra aktualnim muslimanskim pritiscima da se izbor predstavnika u ključno tijelo za zaštitu prava Hrvata – Dom naroda BiH – provede na način kojeg je Ustavni sud proglasio neustavnim. Posve u skladu s  načelima iznesenim u Hasanbegovićevom govoru Muslimani traže da se ti izbori provedu temeljem predratnog popisa iz 1991. godine (a ne novijeg iz 2013. godine koji odražava trenutno stanje), ali i da sve županije imaju pravo birati predstavnike svih naroda, pa i one u kojima Hrvati (a ni drugi) zbog malobrojnosti ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike. Zato ih im izabiru višestruko brojniji Muslimani.

Dovoljno im je izabrati trećinu zastupnika u Domu naroda Hrvata Federacije BiH da bi stekli kontrolni paket za izbacivanje svih Hrvata izabranih od Hrvata iz izvršne vlasti (Vlade Federacije BiH), a što bi imalo daleko pogubnije političke posljedice po položaj Hrvata od izbora Komšića. Uostalom, u tu su svrhu već instalirali 6 “komšića” u skupštinu Zeničko-dobojske županije .Tako bi Muslimani u miru političkim putem dokrajčili Hrvate u Federaciji BiH, baš onako kako su ih Srbi dokrajčili u Republici Srpskoj u ratu ’92, a oni sami, kopirajući Srbe, započeli ’93. Ironično, pozivajući se na prava Hrvata koji više ne žive tamo odakle su ih Muslimani protjerali (u tome je svrha primjene popisa 1991.) obespravili bi one Hrvate koji su se obranili od njihove agresije.

Jedino konkretno rješenje primjenjivo na svim razinama vlasti koje Hasanbegović nudi za zaštitu prava Hrvata u smislu da im drugi ne izabiru predstavnike, sastoji se u 3 zasebna biračka popisa (za Hrvate, Muslimane i Srbe) na nivou cijele BiH, no i ovdje je nažalost riječ o mačku u vreći. Naime, što bi to spriječilo Muslimane – koji i danas masovno popunjavaju birački listić za izbor hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, podmeću Hrvate ala Komšić u županijske skupštine kako bi zagospodarili Domom naroda Hrvata i izjašnjavaju se Hrvatima kako bi mogli obnašati dužnosti namijenjene Hrvatima – da se upišu na popis hrvatskih birača i nastave činiti to isto? Dosadašnja praksa i zdrav razum govore kako je prava manjinskih zajednica moguće zaštititi tek formiranjem izbornih jedinica temeljenih na etno-teritorijalnom načelu. Jednostavno, uključivanje područja u kojima su Hrvati neznatna manjina u izbor hrvatskih predstavnika omogućilo bi drugima da se samo za potrebe izbora izjasne Hrvatima i izaberu im predstavnike. Zbog ove dokazano realne prijetnje nije moguće ostvariti da svaki do zadnjeg Hrvata  BiH uživa jednaka prava, ma koliko to lijepo zvučalo.

Ipak, jednim poduljim etiketiranjem Željka Komšića, koje će se u funkciji skretanja pozornosti s onog bitnog naći mjesto u naslovima njegova saborskog govora, Hasanbegoviću će uspjeti u cijelosti zasjeniti ostatak sadržaja, čija bi temeljna načela zacijelo potpisala muslimanska politička vrhuška uključujući i samog Komšića. Time je uspio povući za nos one koji se već dulje vrijeme daju vući za nos, ne samo kad je izborni zakon u BiH u pitanju nego i prijedlog izbornog zakona u Hrvatskoj. Tu, zanimljivo, Hasanbegovićeva stranka podupire podjelu Hrvatske, koja za razliku od Federacije BiH nije federalna država, na izborne jedinice sukladne povijesnim pokrajinama što vodi raspirivanju autonomaških tendencija u budućnosti. Pa gdje ih ne će Hasanbegović povlačiti za nos, kad to isto dopuštaju i Josipovićevom pravnom stručnjaku Podolnjaku, koji će im podmetnuti krajnje ljevičarski prijedlog izbornog zakona, anarhičniji i od GONG-ovog. Na istu temu povlačit će ih za nos i netko tko je u mladim danima usred rata učio lagati surađujući s Human Right Watchom – organizacijom čiji je cilj tada bio izjednačiti zločine Srba i Hrvata (a i danas proziva Hrvatsku i ministra Božinovića za nehumano postupanje s migrantima) – potom se usavršavao uređujući informativni program krajnje liberalne Nove TV, da bi današnje mlade korumpirao ne samo prenijevši im tako stečeno znanje, nego ga i proširivši na područje krivotvorenja potpisa.

E, pa kad se toliko daš povlačiti za nos, ostaje izvjesno tek jedno – nos ti raste! A tad se ni ono neposredno pred njim ne vidi baš najbolje, kamoli što drugo. I, ma koliko god tražio Pinokija u drugima, a u sebi vidio samo Kalimera, ne trebaš poći daleko da bi Pinokija doista i ugledao… Dovoljno je tek da se zaputiš do najbližeg zrcala. Zadubiš li se našavši se pred njim, možda načas ugledaš i rosno cvijeće (e, kako se samo grubo povijest zna našaliti) suha ti zlata vrijednog Zlatka.

Mrak + Mrak = 2 Mraka

Inače, Neovisni za Hrvatsku su jedna od rijetkih organizacija čija je filijala osnovana prije središnjice, iskazavši se pod franšizom HSP-a BiH kao neka vrsta “Neovisnih za BiH”. Naime, nakon izbora 2010. godine, kad HDZ BiH nije pristao da se još jedan ministar, iz u odnosu na izvorni Dayton ionako drastično smanjene hrvatske kvote, prepusti muslimanskom SDP-u, “Neovisni za BiH” su spremno uskočili u vlast, prihvativši biti izborom SDP-a kad ih već nije izabrao hrvatski narod. Unitarizaciji Federacije BiH doprinijeli su prihvativši prebacivanje nekih ovlasti sa županija (gdje utjecaj Hrvata još nije ugrožen) na federalnu vlast (gdje su već u dva navrata, prvi put voljom međunarodne zajednice 2000. godine, a potom i muslimanske vrhuške potpomognute međunarodnom zajednicom 2010, hrvatski predstavnici postavljeni mimo izborne volje hrvatskog naroda).

Pa kad su već “Neovisni za BiH” pristali surađivati s muslimanskim SDP-om, što onda sprječava Neovisne za Hrvatsku da to isto učine s SDP-om Hrvatske i njegovim liberalnim saveznicima? Pogleda li se glasovanje u zagrebačkoj skupštini proteklog tjedna, čini se da postižu sve veći stupanj suglasja. Kako li je samo Krešimir Kartelo, zastupnik Neovisnih u gradskoj skupštini, gugutao Anki Mrak Taritaš na uho u radijskoj emisiji na dan glasovanja o proračunu (“slažem se s mišljenjem gđe Mrak …”, “upravo kako je gđa Mrak rekla,…”). Do jučer su jedni u drugima vidjeli mrak, barem što se prošlosti tiče, no po pitanju sadašnjosti i budućnosti kao da u tim mrakovima sad vide svijetlo. Iako elementarna aritmetika kaže kako mrak i mrak u zbroju ne mogu dati drugo doli 2 mraka, koji zajedno mogu samo rušiti, ništa izgraditi.

Dakle, s jedne strane stoje ideološki rigidna krila HNS-a i SDP-a uz “suverenističke” im prirepke. A s druge stožerna hrvatska stranka u suradnji s partnerima iz izbornim rezultatima diktirane nužde –  dijelom HNS-a, u znatnoj mjeri očišćenim od liberalne ideologije i dijelom SDP-a okupljenog oko Milana Bandića, operiranog od jugoslavenstva. Uza sve nedostatke oni su ipak spremni bez fige u džepu stati iza BiH Hrvata. To su, napokon, ona dva krila, lijevo i desno, usuglašena oko ključnih nacionalnih pitanja, koja je spominjao general Gotovina neposredno po povratku iz Haaga, bez kojih Hrvatska (dodajmo – ni njezin glavni grad) ne može letjeti. Nasuprot tome stoje oni koji se ne mogu usuglasiti ni oko čega za što su, nego samo protiv čega su. A Hrvatsku ili ne mogu smisliti ni nacrtanu ili ju toliko vole da ne primjećuju kako ju, grleći je, zapravo dave. Zar je onda čudno što i prema BiH Hrvatima gaje iste osjećaje?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Najveća prijetnja za Europu je Erdogan: Cilj im je uspostava političkog islama

Objavljeno

na

Objavio

Stvarni čelnik tog pokreta turski je sultan, a opasniji su i od džihadista ISIL-a i Al-Qa’ide, tvrde njemački obavještajci

Dok je svijet usredotočen na borbu protiv vehabijsko-selefijskog pokreta čiju ideologiju njeguju islamističke terorističke organizacije poput Islamske države i Al-Qa’ide, pokret Muslimansko bratstvo munjevito se širi diljem svijeta.

Sve to zahvaljujući dvojici moćnika, katarskom emiru Tamimu bin Hamadu Al-Thaniju i turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu, te duhovnom vođi Yusefu Al-Qaradawiju koji danas živi u Kataru i koji je “pozdravljao napade bombaša samoubojica na Izraelce, a Hitlera je nazivao Božjim djelom da kazni Židove”, kako govori profesorica Susanne Schröter, direktorica frankfurtskog istraživačkog centra Globalni islam.

Katarski emir Bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Erdogan danas su postali glavni ideolozi tog pokreta koji je poput hobotnice pustio svoje pipke diljem svijeta, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Geneza razvoja pokreta

Za eksperte i analitičare pokret Muslimansko bratstvo nije ništa manje opasan od vehabijskih i selefijskih pokreta s obzirom na to da su se iz tog pokreta rodile mnoge terorističke organizacije.

Naime, njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka (BfV) nakon dublje analize došao je zaključka te izdao upozorenje kako najveća opasnost u Njemačkoj i Europi ne prijeti od džihadista iz terorističke organizacije Islamske države i Al-Qa’ide nego upravo od Muslimanskog bratstva.

– Njihov je cilj uspostava islamske Božje države diljem svijeta, pa tako i u Njemačkoj – upozorava Burkhard Freier, čelnik BfV-a za Sjevernu Rajnu Vestfaliju, napominjući da je Muslimansko bratstvo opasnije od ISIL-a i Al-Qa’ide jer ga vode puno obrazovaniji ljudi koji imaju znatno veću financijsku potporu iz zemalja Arapskog poluotoka.

Prema izvještaju BfV-a, u Europi je središnje tijelo Muslimanskog bratstva Islamsko društvo u Njemačkoj (IGD) sa sjedištem u Kölnu gdje djeluje središnji ured mreže Muslimanskog bratstva.

– Svojim stremljenjima da uspostave društveni i politički sustav utemeljen na šerijatu suprotstavljaju se slobodarskom demokratskom poretku – komentirali su iz BfV-a za njemački Focus.

Muslimansko bratstvo osnovano je 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hassan al-Bana sa skupinom radnika osnovao taj pokret.

Iako u početku malobrojan, do trenutka ubojstva Hassana al-Bane 1949. godine pokret se jako proširio. Program Muslimanskog bratstva tada nije bio nasilan, već su najveće napore ulagali u obrazovanje, ali ipak je postojalo i paravojno krilo koje je bilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949., pa je organizacija zabranjena, a Al-Bana ubijen. U vrijeme kada je osnovano Muslimansko bratstvo islamski svijet bio je u previranju.

Kemal Atatürk ukinuo je otomanski kalifat u Istanbulu, a nakon Prvog svjetskog rata i propasti Osmanskog Carstva muslimanske zemlje bile su podijeljene između zapadnih sila. Glavni cilj Muslimanskog bratstva bila je reafirmacija političkog islama i uspostava novog kalifata temeljenog na šerijatu i Kuranu.

Daljnja radikalizacija nakon Drugog svjetskog rata pripisuje se učenjima Sayida Qutba. Bratstvo se uskoro proširilo diljem arapskog svijeta i, slično kao u Egiptu, ulazi u sukob sa sekularnim režimima koji svoju ideologiju temelje na panarapskom nacionalizmu.

Taj će sukob u Egiptu kulminirati ubojstvom predsjednika Anwara el-Sadata 1979. godine. Povod tom atentatu bilo je potpisivanje mirovnog sporazuma u Camp Davidu između Izraela i Egipta. Uskoro se sličan scenarij ponovio i u Siriji gdje je 1982. godine pokušan atentat na sirijskog predsjednika Hafeza al-Asada koji nije uspio.

U naknadnim sukobima i akcijama sirijskih sigurnosnih snaga ubijene su tisuće ljudi. Najkrvavija epizoda bio je masakr u Hami u kojemu je ubijeno oko 20.000 stanovnika tog sirijskog grada.

Iz Muslimanskog bratstva potekle su brojne terorističke organizacije, među ostalima i palestinski Hamas, a velik je broj pristaša te organizacije nakon čistki u Egiptu i Siriji otišao u Afganistan u rat protiv SSSR-a 1980-ih.

Jedan od najistaknutijih članova Muslimanskog bratstva koji je otišao u Afganistan bio je Ayman al-Zawahiri. Tamo je upoznao Osamu bin Ladena s kojim je osnovao organizaciju koja je postala zametak današnje Al-Qa’ide.

Muslimansko bratstvo smatra da je Kuran odredio savršen način života i društvenog uređenja, stoga su za svoj slogan uzeli: “Kuran je naš ustav.”

Muslimansko bratstvo izražava svoju interpretaciju islama kroz striktno religijski pristup socijalnim pitanjima kao što je uloga žene u društvu i vjeruje da islam potiče ljude da teže socijalnoj pravdi, iskorjenjivanju siromaštva i korupcije te političkim slobodama koje garantira islamska država.

Bratstvo se uvijek protivilo i nastavlja se žestoko protiviti svim oblicima kolonijalizma i bilo je važan faktor u borbi protiv zapadne vojne i ekonomske dominacije u Egiptu i ostalim muslimanskim državama tijekom dvadesetog stoljeća.

Cilj Muslimanskog bratstva, koji je zacrtao njegov osnivač Hassan al-Bana, jest doktrina povratka islamske očigledne sudbine: carstvo, osnovano u sedmom stoljeću, koje se prostiralo od Španjolske pa sve do Indonezije.

Formalni lider egipatskog Muslimanskog bratstva, 75-godišnji Mohammed Badie, i još nekoliko dužnosnika te zabranjene grupe osuđeni su na doživotni zatvor u Egiptu zbog nasilja i poticanje na mržnju i terorizam.

Iako i vehabijski pokret i Muslimansko bratstvo smatraju da je Kuran njihov ustav, između njih postoji veliki antagonizam i neprijateljstvo. Vehabizam je pokret koji je dobio ime po svom začetniku Muhammedu ibn Abdulu Vehabu, a u biti se temelji na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu.

Taj pokret nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i ostalih posredovanja u interpretaciji.

S druge strane, Muslimansko bratstvo ostvarilo je prodor i veliki utjecaj na političko mišljenje i islamske pokrete u arapskim zemljama i Turskoj, ali i u Europi i na području Balkana.

Nisu samo Tayyip Erdogan i njegova politička stranka simpatizeri Muslimanskog bratstva već su ostali ogranci te organizacije u zemljama Bliskog istoka, Africi, pa čak i u Europi u ekspanziji tako da znatan broj muslimana Balkana, Srednje Azije i Kavkaza vjerojatno misli da je Muslimansko bratstvo nositelj pravoga islama te da se trebaju vratiti njegovoj ideologiji.

Muslimansko bratstvo djeluje u arapskim zemljama i Turskoj. Pritom se unutar sebe žestoko razilazi u temeljnim pitanjima i u tom smislu razlikuju se dva ogranka: umjereni i ekstremni.

Mali dio ovog pokreta krenuo je putem ekstremizma – u Egiptu, Siriji, Libiji postoje ekstremne skupine. S druge strane djeluje i umjereno krilo, posebno u Kataru, Turskoj, Kuvajtu i Jordanu. Ideju Hassana al-Bane, utemeljitelja Muslimanskog bratstva, danas nastavljaju provoditi katarski emir Tamim bin Hamad Al-Thani i turski predsjednik Tayyip Erdogan.

Erdogan, koji sebe danas smatra vođom i zaštitnikom muslimanskih sunita u svijetu, s većim žarom od prijašnjih turskih vladara širio je utjecaj na području bivšeg Osmanskog Carstva: u Makedoniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu i šire.

Širi se utjecaj Turske

Financijskom i svakom drugom vrstom pomoći Turska pokušava utjecati na politike europskih država te promicati radikalnu islamizaciju Europske unije. Ankara planski iskorištava svoje državljane i one koji pozdravljaju turske inicijative za domaće političke svrhe. U zemljama EU djeluju 24 organizacije koje su povezane s vlastima Turske.

Uz njih, tu su i one u zemljama bivše Jugoslavije tako da tom broju treba dodati džamiju u Ljubljani te po jednu organizaciju u Sarajevu, Novom Pazaru i Skoplju. Da se pokret Muslimanskog bratstva već znatno proširio na zemlje Balkana, dokazuje i činjenica da Erdogan, za vrijeme posjeta islamskim zajednicama u zemljama bivše Jugoslavije, pozdravlja tako da mu je palac sastavljen s dlanom, a četiri su prsta u zraku, što je simbol Muslimanskog bratstva. Pozdrav se zove “rabia”.

Zadnji put kada je bio u Sarajevu te se susreo s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Erdogan je mahao pozdravom ove organizacije.

Zanimljivo je da Erdogan istim znakom nije pozdravio za posjeta Srbiji, gdje je okupljenoj masi u Novom Pazaru, u društvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, mahao sa svih pet prstiju. I dok čitav svijet ISIL i Al-Qa’idu smatra terorističkim organizacijama, pokret Muslimansko bratstvo još je uvijek, za sada, legalan, no terorističkom organizacijom proglašen je u Egiptu, UAE i Saudijskoj Arabiji, a i američki predsjednik Donald Trump u proceduru je uputio zahtjev o proglašenju pokreta terorističkom organizacijom.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari