Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Sramotna briselska „čitanka“, još sramotniji Budak i mizerna državna politika!

Objavljeno

na

U Europskom parlamentu je predstavljena zajednička čitanka koju je izradio i promovirao sredstvima Europske unije, dakle i Republike Hrvatske, nekakav Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) iz Soluna u sklopu projekta pisanja “zajedničke povijesti jugoistočne Europe”.

Zašto i kome treba interesni cilj da se za područje navodne jugoistočne Europe, a u biti umije Srbija, napiše nekakva zajednička povijesna čitanka, koja će na najapstraktnijoj mogućoj razini dati informacije o ratnim strahotama i, što je najvažnije, o samom nastanku Republike Hrvatske, ali i ostalih država koje su za svoju slobodu pred srpskom agresijom morale platiti golemu cijenu u svakome pogledu?

Zašto bi hrvatsku povijesnu čitanku pisao nekakav Centar iz Soluna, i zašto bi Hrvati i Srbi imali i učili iz iste čitanke, stavove „i jedne i druge strane“, kad znanost ne počiva na stavovima i interpretacijama „strana“ nego na utvrđenim činjenicama? To izravno znači da će srpski stav o tome da je Oluja zločinačka operacija, da su se Srbi branili u Hrvatskoj od ustaške kame, da su bili žrtve ustaške agresije, da su se samo štitili od hrvatskog fašizma – biti uzete kao povijesne činjenice i na temelju njih će se razvijati zaključci i utvrđivati kako Budak kaže – istina. Ima li sramotnije prijevare, veće mizerije i evidentnijega sloma svih kršćanskih vrednota na kojima jedino može počivati Europa?

Nema vjerojatno.

A ima li veće perverzije od činjenice da Hrvatska kao nacionalna država sudjeluje u tome i sama to radi svome narodu?

Nema sigurno!

Jedina univerzalna apstrakcija i načelo na kojemu počiva historiografija jesu istinite i potvrđene činjenice koje nisu prethodno određene političkim ciljem i nasiljem. Kakvo pravo i kakva načela promovira Europska komisija, dakle i naša zajednička svojevrsna vlada, odnosno njezin povjerenik Hahn, da vara univerzalna znanstvena načela i stvara od njih nakazu radi – političkih ciljeva? I to izrazito antihrvatskih ciljeva, u ovom slučaju.

Prema navodima Večernjeg lista u toj čitanci stoji slijedeće: „Rat za hrvatsku nezavisnost započeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “delirični HDZ-ovi manijaci” dok su se “igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočeništva”, a završio je akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju ‘oslobađanjem’, a Srbi ‘padom’”. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine”.

O ovim navodima iz te čitanke, povjesničar Budak, zaposlen na hrvatskom državnom sveučilištu, gdje prima plaću iz hrvatskog državnog proračuna, odgaja generacije novih povjesničara i ima presudan utjecaj na kompletnu struku, preko utjecaja na kadroviranje, izrade strategija obrazovanja i stvaranje okvira za razvoj identiteta ljudi u Hrvatskoj, kaže prema VL „kako treba znati da to nisu udžbenici, već čitanke kao dopunski materijal u nastavi“. I, ističe njihovu funkciju napominjući da „služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina“.

Nije li smisao podučavanja profesore Budak da djeca, ljudi, imaju pred sobom istinu, te da na temelju istinitih činjenica procesom razmišljanja i cjelokupnim znanjima stvaraju vlastite zaključke? Temeljna je razumna i logička, i znanstvena činjenica da se od kvarne ili krivotvorene teze nikada ne može doći do valjanoga zaključka. Ovdje se izravno nastoji od laži postići programirana istina, službena istina po nacrtu nečije političke zamisli. Nije li argument, neopoziva činjenica, polazište svakoga relevantnog znanstvenoga zaključka?

Izgleda da u Hrvatskoj i za Hrvatsku – nije.

I izgleda da povjerenik za proširenje Hahn nikako drugačije nego prijevarom uz pomoć hrvatskih mediokriteta ne može izvršiti svoju zadaću – proširenja, pa toj zadaći prilagođava sva moguća načela, uključivo i znanstvena.

Čitanka je u Bruxellesu predstavljena 15. studenog u Europskom parlamentu, te je izravan pokušaj legalizacije dokazanih krivotvorina, pozicije dokazanog zločinca i agresora kao relevantne strane u formiranju globalnoga, ili u ovome slučaju europskog, pristupnog standarda, koji ima pod isti načelni okvir svrstati zločinca i žrtvu, zlo i dobro, agresiju i obranu, okupaciju i oslobođenje, progon, ubijanje, silovanje i zatočenje, s bijegom od odgovornosti za zločine, koje su Srbi na okupiranim područjima činili, politički blagoslovili ili nijemo promatrali.

Srbija i pobunjeni Srbi su odlučili svoju odgovornost izraziti lažima, kao i puno puta u povijesti, te umjesto krivnje i odgovornosti za svoje postupke, jednostavno optužiti – žrtve. To sami ne mogu bez pomoći još većih zločinaca, a među njima i onih u Hrvatskoj. Tako nastaju ovakve čitanke i tome služe.

Baš me zanima bi li se profesor Budak usudio židovskom državniku, parlamentu, židovskoj vladi ili narodu predložiti da se radi „zaključivanja o istini“ uz dokumentirane patnje milijuna Židova ponudi kao relevantna alternativa i stav Hitlera i njegovih suradnika o grijehu Židova, koji je izmišljen kako bi opravdao – nacistički zločin?

Naravno da ne bi ni pokušao.

Tko ga je motivirao i čime da to nudi hrvatskom narodu i zašto u konačnici?

Je li razumno očekivati da iza toga njegovog nastojanja nije stajala i hrvatska državna politika i namjera?

Nije.

Svakako tu Budak nema motivacije u znanstvenom poštenju, ljubavi prema ljudima, čovjeku, istini. To je sve, baš sve ovom izjavom kompromitirao, kao uostalom i cijelim svojim javnim i društvenim angažmanom u suvremenoj Hrvatskoj što činjenjem, što nečinjenjem; da je pitanje golog razuma, ali i vjerodostojnosti državne politike – do kada će se to trpjeti, tolerirati ili kao do sada poticati kao nekakav društveni i civilizacijski cilj?

To nema nikakve veze ni s humanizmom, ni s civilizacijom, to je sramotna rabota puna prljavih namjera koja koalira s afirmacijom zločina. U ovome slučaju – srpskoga.

To odavno nije pitanje Budaka i sličnih, to je prvorazredno pitanje Vlade, relevantnih politika i Sabora, pitanje svih pitanja. Jer, kao što smo rekli, nekako se mogu navući usred zime i japanke ako se nema novaca za tople cipele koje simboliziraju rast BDP-a, ali bitno je znati čije su noge i čiji um upravlja njima.

Ovdje se Hrvatskoj kradu noge.

Europska komisija u kojoj sjedi povjerenik iz Hrvatske – Neven Mimica, financirala je čitanku s 95 posto sredstava, a Mimičin kolega povjerenik za proširenje Johannes Hahn kaže na predstavljanju da je to „dobro utrošen novac“!

Nema sumnje da povjerenik za proširenje ne govori napamet i nema sumnje da on ima svoje razloge financirati tog „odgojnog monstruma“ te da on zna cilj koji namjerava postići „dobro utrošenim novcem“. Sumnjam da je Hahn razbacivao novac.

Što je cilj takve čitanke?

Svakako taj cilj kao hrvatski ne može nitko živ niti otkriti niti definirati ni pod najvećim povećalom, niti mikroskopom, a niti teleskopom na kugli zemaljskoj. To je duboko antihrvatski cilj, kao što je antihrvatska politička strategija biti „most“ za priključenje jugoistočne Europe, jednako kao što su antihrvatske terevanke sve ono što desetine skupo plaćenih „nezavisnih stručnjaka“, kao što je Dejan Jović, rade svakoga dana po Hrvatskoj ne birajući sredstva i bez ikakvih skrupula. Primjera radi, taj Dejan Jović, kome sve za navodnu kompetenciju oštambiljanu u Engleskoj za obrazovanje hrvatske djece i generacija, omogućuje Republike Hrvatska, skupo ga plaća, otvorena su mu sva moguća institucionalna vrata, predavač je na diplomatskoj akademiji MVP, ima povlašten društveni status, stalne javne govornice, Hrvatskoj već godinama nudi – otvoreno četništvo. Ne jugoslavenstvo, ne srpstvo, nego najcrnje četništvo, koje niti pokušava sakriti, pri čemu otvoreno – laže. Nema situacije koju on neće, ako ništa drugo, bar preko svojeg Facebook profila iskoristiti da svojoj međunarodnoj i hrvatskoj mrežnoj bratiji ne ponudi objašnjenje da se predsjednica fotkala s „ustaškom zastavom“, da „cijelu jugoistočnu Europu, a praktično Srbiju manju ili veću, treba bezuvjetno i hitno primiti u EU“, a laže i teško krivotvori sve što kaže i sve što iznosi već godinama o raspadu bivše Jugoslavije. Zašto Hrvatska plaća takve tipove, kakav interes ima njegovati otvorenu i besramnu umnu i duhovnu agresiju na svoj narod te otvoreno ispiranje mozga tisućama mladih ljudi, koji nemaju izbora nego slušati takve destruktivne agente propagandiste, koji sa znanošću nemaju baš nikakve veze?

Kad je to slučaj s novinarstvom tipa Leković ili Maja Sever, kad je to slučaj s historiografijom tipa Budak, Goldstein ili Klasić, kad je to slučaj s diplomacijom desetina otvorenih projugoslavenskih i prosrpskih regionalista, kad je to slučaj s demokracijom i humanizmom tipa Stanimirovića ili Pupovca, kad je to slučaj s antifašizmom tipa Stipe Mesić ili menadžmentom tipa Goran Radman, Hrvatska, prije svih hrvatska vlast, saborska većina i vlada, te predsjednica Republike imaju golemi problem. Ili, povijesnu obavezu!

Previše je navodnih slučajnosti u svemu što se događa u Hrvatskoj i oko Hrvatske da bi to moglo ispod razumnih pitanja proći neokrznuto ili neotkriveno kao vrlo osmišljena specijalna namjera za potpunom destrukcijom svega hrvatskoga, a s ciljem uništenja hrvatske autentičnosti i državnosti.

Da bi ovo o državnosti bilo jasnije – govorim o uništenju hrvatskoga naroda.

Kad Europska komisija plaća srpske laži – plaća ih Hrvatska. Jer, ako smo mi član Europske Unije onda ili to moramo spriječiti, ili jednostavno javno svome narodu reći, netko nam ne da ponašati se kao subjekt koji upravlja našom nacionalnom sudbinom. Bez toga, participacija u tim „europskim politikama“ i „odgojima“ je – izdaja svoga naroda.

Kao što je bila eksplicitna i otvorena izdaja pred očima cijele Europe, bojkotirati predstavljanje blaženoga Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, koje su na poziv Srbije prihvatili i učinili svi, baš svi zastupnici navodne hrvatske ljevice u Europskom parlamentu.

Treba prestati to što rade nazivati politikom, jer je to obična svinjarija nedostojna zrelih društva, naroda i država, vrijedna ničega drugoga nego običnog ljudskog prijezira. I neobranjiva u svakom segmentu.

Zašto je samo Ruža Tomašić reagirala na taj sramni pokušaj činovnika Hahna, koji zbog svoje funkcije proširenja očito nastoji pod svaku cijenu uvaliti razbojničku i do grla od zločina i neodgovornosti prljavu Srbiju u EU, rušeći same temelje ideala francuskog katolika Roberta Schumana koji je 1950. godine proglasio noseće ideale i ciljeve nove europske politike.

Zašto Vlada, ostali europarlamentarci pored potpuno usamljene Ruže Tomašić ili europski povjerenik Mimica nisu ništa o tome znali, ili ako su znali, zašto to nisu spriječili, te, bar obavijestili hrvatski narod o tome što se događa?

Hrvatska Vlada i Andrej Plenković neće smjeti ni jednoga jedinoga dana više šutjeti na takve i slične svinjarije, jer koliki god oni BDP postigli svojim politikama, svaki hrvatski čovjek pristojnih sposobnosti će lakše pronaći svoju samo egzistencijalnu budućnost u uređenijim zemljama svijeta nego još dugi niz godina u Hrvatskoj, pa je to očito element na kome se ne može isključivo graditi nacionalna budućnost u Hrvatskoj. Tijelu treba dati i dušu, tako je nastao čovjek, točno tako su nastali i narodi i nacije i jedino s dušom mogu opstajati. Plenkovićeva vjerodostojnost će se isključivo mjeriti po promociji i zaštiti, a onda i sprječavanju ovakvih sramotnih udara u samo srce hrvatskoga nacionalnog identiteta i suverenosti. Hrvatka vlada mora Hahna i sve europske dužnosnike, državnike i birokrate, te sve diplomate koji se nalaze u Hrvatskoj, ali i sve nadležne akademske institucije, konačno poučiti što je hrvatski nacionalni interes, te kako je istina o „spornim događajima napisana“ u institucijama koje se ne usudi osporiti ni jedan od tih „hahnova“ i sličnih – stratega budućnosti europskih naroda. A da bi to uopće Plenković mogao početi raditi, prethodno mora imenom i prezimenom nazvati svinjarije koje rade tisuće „budaka“ u Hrvatskoj i skinuti ih s nacionalne rizinice. Nek antifuju, srbuju, europaju, soroširaju i poučavaju na svoj trošak. Istinu o „spornim događajima“ vrlo je eksplicitno napisao u obrazloženju svoje odluke Međunarodni sud pravde u Haagu, koji je te događaje izravno nazvao srpskom agresijom s elementima genocida na hrvatskom teritoriju, a srpske laži o genocidu u akciji Oluja nazvao – besmislenim. To je certificirana istina na kojoj jedino može počivati europski poredak, ili je obična – laž.

Međunarodni poredak počiva na standardima i na institucijama, pa, ako taj poredak počiva na jednome od temelja kakva je međunarodna pravda i pravo koju simbolizira stalni sud u Haagu, onda se njime treba služiti. A ne da Budak i gomila sličnih vrlo, vrlo opskurnih pojava, koji recenziraju i preporučuju besramne krivotvorine kakva je „Anatomija fašizama“ kojom se hrvatski narod cijelom svijetu predstavlja kao – čudovište, svakodnevno besramno izvrću i nasilno čuvaju krivotvorine ili selektivne činjenice o povijesti hrvatskoga naroda, nastavljaju mu za nečije izvanhrvatske interese i ciljeve, uništavati noge, stopala i srce s dušom.

Plenković i njegova vlada moraju znati da najbolje cipele za tuđe noge – imaju samo trgovački smisao.

Plenković na tome ili pada ili opstaje, sve ostalo su floskule. I, za to ne treba priprema. Ne trebaju godine jalovih natezanja, ne treba nagađanje, to su toliko prirodne i toliko normalne stvari i zahtjevi, da se moraju, baš moraju naznačiti kao ciljane politike Republike Hrvatske – odmah.

Jer, hapšenje i progon branitelja, iseljavanje Hrvata, pustošenje zemlje, korupcija, dugovi i neperspektivnost su samo posljedica nedostatka svijesti, namjera i politika o ovim stvarima koje sam naveo u gornjem tekstu. Za to ne treba ići po mišljenje Hahnu, niti u Bruxelles, to zna svaki starac ili starica u Hrvatskoj.

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari