Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Sramotna briselska „čitanka“, još sramotniji Budak i mizerna državna politika!

Objavljeno

na

U Europskom parlamentu je predstavljena zajednička čitanka koju je izradio i promovirao sredstvima Europske unije, dakle i Republike Hrvatske, nekakav Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) iz Soluna u sklopu projekta pisanja “zajedničke povijesti jugoistočne Europe”.

Zašto i kome treba interesni cilj da se za područje navodne jugoistočne Europe, a u biti umije Srbija, napiše nekakva zajednička povijesna čitanka, koja će na najapstraktnijoj mogućoj razini dati informacije o ratnim strahotama i, što je najvažnije, o samom nastanku Republike Hrvatske, ali i ostalih država koje su za svoju slobodu pred srpskom agresijom morale platiti golemu cijenu u svakome pogledu?

Zašto bi hrvatsku povijesnu čitanku pisao nekakav Centar iz Soluna, i zašto bi Hrvati i Srbi imali i učili iz iste čitanke, stavove „i jedne i druge strane“, kad znanost ne počiva na stavovima i interpretacijama „strana“ nego na utvrđenim činjenicama? To izravno znači da će srpski stav o tome da je Oluja zločinačka operacija, da su se Srbi branili u Hrvatskoj od ustaške kame, da su bili žrtve ustaške agresije, da su se samo štitili od hrvatskog fašizma – biti uzete kao povijesne činjenice i na temelju njih će se razvijati zaključci i utvrđivati kako Budak kaže – istina. Ima li sramotnije prijevare, veće mizerije i evidentnijega sloma svih kršćanskih vrednota na kojima jedino može počivati Europa?

Nema vjerojatno.

A ima li veće perverzije od činjenice da Hrvatska kao nacionalna država sudjeluje u tome i sama to radi svome narodu?

Nema sigurno!

Jedina univerzalna apstrakcija i načelo na kojemu počiva historiografija jesu istinite i potvrđene činjenice koje nisu prethodno određene političkim ciljem i nasiljem. Kakvo pravo i kakva načela promovira Europska komisija, dakle i naša zajednička svojevrsna vlada, odnosno njezin povjerenik Hahn, da vara univerzalna znanstvena načela i stvara od njih nakazu radi – političkih ciljeva? I to izrazito antihrvatskih ciljeva, u ovom slučaju.

Prema navodima Večernjeg lista u toj čitanci stoji slijedeće: „Rat za hrvatsku nezavisnost započeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “delirični HDZ-ovi manijaci” dok su se “igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočeništva”, a završio je akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju ‘oslobađanjem’, a Srbi ‘padom’”. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine”.

O ovim navodima iz te čitanke, povjesničar Budak, zaposlen na hrvatskom državnom sveučilištu, gdje prima plaću iz hrvatskog državnog proračuna, odgaja generacije novih povjesničara i ima presudan utjecaj na kompletnu struku, preko utjecaja na kadroviranje, izrade strategija obrazovanja i stvaranje okvira za razvoj identiteta ljudi u Hrvatskoj, kaže prema VL „kako treba znati da to nisu udžbenici, već čitanke kao dopunski materijal u nastavi“. I, ističe njihovu funkciju napominjući da „služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina“.

Nije li smisao podučavanja profesore Budak da djeca, ljudi, imaju pred sobom istinu, te da na temelju istinitih činjenica procesom razmišljanja i cjelokupnim znanjima stvaraju vlastite zaključke? Temeljna je razumna i logička, i znanstvena činjenica da se od kvarne ili krivotvorene teze nikada ne može doći do valjanoga zaključka. Ovdje se izravno nastoji od laži postići programirana istina, službena istina po nacrtu nečije političke zamisli. Nije li argument, neopoziva činjenica, polazište svakoga relevantnog znanstvenoga zaključka?

Izgleda da u Hrvatskoj i za Hrvatsku – nije.

I izgleda da povjerenik za proširenje Hahn nikako drugačije nego prijevarom uz pomoć hrvatskih mediokriteta ne može izvršiti svoju zadaću – proširenja, pa toj zadaći prilagođava sva moguća načela, uključivo i znanstvena.

Čitanka je u Bruxellesu predstavljena 15. studenog u Europskom parlamentu, te je izravan pokušaj legalizacije dokazanih krivotvorina, pozicije dokazanog zločinca i agresora kao relevantne strane u formiranju globalnoga, ili u ovome slučaju europskog, pristupnog standarda, koji ima pod isti načelni okvir svrstati zločinca i žrtvu, zlo i dobro, agresiju i obranu, okupaciju i oslobođenje, progon, ubijanje, silovanje i zatočenje, s bijegom od odgovornosti za zločine, koje su Srbi na okupiranim područjima činili, politički blagoslovili ili nijemo promatrali.

Srbija i pobunjeni Srbi su odlučili svoju odgovornost izraziti lažima, kao i puno puta u povijesti, te umjesto krivnje i odgovornosti za svoje postupke, jednostavno optužiti – žrtve. To sami ne mogu bez pomoći još većih zločinaca, a među njima i onih u Hrvatskoj. Tako nastaju ovakve čitanke i tome služe.

Baš me zanima bi li se profesor Budak usudio židovskom državniku, parlamentu, židovskoj vladi ili narodu predložiti da se radi „zaključivanja o istini“ uz dokumentirane patnje milijuna Židova ponudi kao relevantna alternativa i stav Hitlera i njegovih suradnika o grijehu Židova, koji je izmišljen kako bi opravdao – nacistički zločin?

Naravno da ne bi ni pokušao.

Tko ga je motivirao i čime da to nudi hrvatskom narodu i zašto u konačnici?

Je li razumno očekivati da iza toga njegovog nastojanja nije stajala i hrvatska državna politika i namjera?

Nije.

Svakako tu Budak nema motivacije u znanstvenom poštenju, ljubavi prema ljudima, čovjeku, istini. To je sve, baš sve ovom izjavom kompromitirao, kao uostalom i cijelim svojim javnim i društvenim angažmanom u suvremenoj Hrvatskoj što činjenjem, što nečinjenjem; da je pitanje golog razuma, ali i vjerodostojnosti državne politike – do kada će se to trpjeti, tolerirati ili kao do sada poticati kao nekakav društveni i civilizacijski cilj?

To nema nikakve veze ni s humanizmom, ni s civilizacijom, to je sramotna rabota puna prljavih namjera koja koalira s afirmacijom zločina. U ovome slučaju – srpskoga.

To odavno nije pitanje Budaka i sličnih, to je prvorazredno pitanje Vlade, relevantnih politika i Sabora, pitanje svih pitanja. Jer, kao što smo rekli, nekako se mogu navući usred zime i japanke ako se nema novaca za tople cipele koje simboliziraju rast BDP-a, ali bitno je znati čije su noge i čiji um upravlja njima.

Ovdje se Hrvatskoj kradu noge.

Europska komisija u kojoj sjedi povjerenik iz Hrvatske – Neven Mimica, financirala je čitanku s 95 posto sredstava, a Mimičin kolega povjerenik za proširenje Johannes Hahn kaže na predstavljanju da je to „dobro utrošen novac“!

Nema sumnje da povjerenik za proširenje ne govori napamet i nema sumnje da on ima svoje razloge financirati tog „odgojnog monstruma“ te da on zna cilj koji namjerava postići „dobro utrošenim novcem“. Sumnjam da je Hahn razbacivao novac.

Što je cilj takve čitanke?

Svakako taj cilj kao hrvatski ne može nitko živ niti otkriti niti definirati ni pod najvećim povećalom, niti mikroskopom, a niti teleskopom na kugli zemaljskoj. To je duboko antihrvatski cilj, kao što je antihrvatska politička strategija biti „most“ za priključenje jugoistočne Europe, jednako kao što su antihrvatske terevanke sve ono što desetine skupo plaćenih „nezavisnih stručnjaka“, kao što je Dejan Jović, rade svakoga dana po Hrvatskoj ne birajući sredstva i bez ikakvih skrupula. Primjera radi, taj Dejan Jović, kome sve za navodnu kompetenciju oštambiljanu u Engleskoj za obrazovanje hrvatske djece i generacija, omogućuje Republike Hrvatska, skupo ga plaća, otvorena su mu sva moguća institucionalna vrata, predavač je na diplomatskoj akademiji MVP, ima povlašten društveni status, stalne javne govornice, Hrvatskoj već godinama nudi – otvoreno četništvo. Ne jugoslavenstvo, ne srpstvo, nego najcrnje četništvo, koje niti pokušava sakriti, pri čemu otvoreno – laže. Nema situacije koju on neće, ako ništa drugo, bar preko svojeg Facebook profila iskoristiti da svojoj međunarodnoj i hrvatskoj mrežnoj bratiji ne ponudi objašnjenje da se predsjednica fotkala s „ustaškom zastavom“, da „cijelu jugoistočnu Europu, a praktično Srbiju manju ili veću, treba bezuvjetno i hitno primiti u EU“, a laže i teško krivotvori sve što kaže i sve što iznosi već godinama o raspadu bivše Jugoslavije. Zašto Hrvatska plaća takve tipove, kakav interes ima njegovati otvorenu i besramnu umnu i duhovnu agresiju na svoj narod te otvoreno ispiranje mozga tisućama mladih ljudi, koji nemaju izbora nego slušati takve destruktivne agente propagandiste, koji sa znanošću nemaju baš nikakve veze?

Kad je to slučaj s novinarstvom tipa Leković ili Maja Sever, kad je to slučaj s historiografijom tipa Budak, Goldstein ili Klasić, kad je to slučaj s diplomacijom desetina otvorenih projugoslavenskih i prosrpskih regionalista, kad je to slučaj s demokracijom i humanizmom tipa Stanimirovića ili Pupovca, kad je to slučaj s antifašizmom tipa Stipe Mesić ili menadžmentom tipa Goran Radman, Hrvatska, prije svih hrvatska vlast, saborska većina i vlada, te predsjednica Republike imaju golemi problem. Ili, povijesnu obavezu!

Previše je navodnih slučajnosti u svemu što se događa u Hrvatskoj i oko Hrvatske da bi to moglo ispod razumnih pitanja proći neokrznuto ili neotkriveno kao vrlo osmišljena specijalna namjera za potpunom destrukcijom svega hrvatskoga, a s ciljem uništenja hrvatske autentičnosti i državnosti.

Da bi ovo o državnosti bilo jasnije – govorim o uništenju hrvatskoga naroda.

Kad Europska komisija plaća srpske laži – plaća ih Hrvatska. Jer, ako smo mi član Europske Unije onda ili to moramo spriječiti, ili jednostavno javno svome narodu reći, netko nam ne da ponašati se kao subjekt koji upravlja našom nacionalnom sudbinom. Bez toga, participacija u tim „europskim politikama“ i „odgojima“ je – izdaja svoga naroda.

Kao što je bila eksplicitna i otvorena izdaja pred očima cijele Europe, bojkotirati predstavljanje blaženoga Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, koje su na poziv Srbije prihvatili i učinili svi, baš svi zastupnici navodne hrvatske ljevice u Europskom parlamentu.

Treba prestati to što rade nazivati politikom, jer je to obična svinjarija nedostojna zrelih društva, naroda i država, vrijedna ničega drugoga nego običnog ljudskog prijezira. I neobranjiva u svakom segmentu.

Zašto je samo Ruža Tomašić reagirala na taj sramni pokušaj činovnika Hahna, koji zbog svoje funkcije proširenja očito nastoji pod svaku cijenu uvaliti razbojničku i do grla od zločina i neodgovornosti prljavu Srbiju u EU, rušeći same temelje ideala francuskog katolika Roberta Schumana koji je 1950. godine proglasio noseće ideale i ciljeve nove europske politike.

Zašto Vlada, ostali europarlamentarci pored potpuno usamljene Ruže Tomašić ili europski povjerenik Mimica nisu ništa o tome znali, ili ako su znali, zašto to nisu spriječili, te, bar obavijestili hrvatski narod o tome što se događa?

Hrvatska Vlada i Andrej Plenković neće smjeti ni jednoga jedinoga dana više šutjeti na takve i slične svinjarije, jer koliki god oni BDP postigli svojim politikama, svaki hrvatski čovjek pristojnih sposobnosti će lakše pronaći svoju samo egzistencijalnu budućnost u uređenijim zemljama svijeta nego još dugi niz godina u Hrvatskoj, pa je to očito element na kome se ne može isključivo graditi nacionalna budućnost u Hrvatskoj. Tijelu treba dati i dušu, tako je nastao čovjek, točno tako su nastali i narodi i nacije i jedino s dušom mogu opstajati. Plenkovićeva vjerodostojnost će se isključivo mjeriti po promociji i zaštiti, a onda i sprječavanju ovakvih sramotnih udara u samo srce hrvatskoga nacionalnog identiteta i suverenosti. Hrvatka vlada mora Hahna i sve europske dužnosnike, državnike i birokrate, te sve diplomate koji se nalaze u Hrvatskoj, ali i sve nadležne akademske institucije, konačno poučiti što je hrvatski nacionalni interes, te kako je istina o „spornim događajima napisana“ u institucijama koje se ne usudi osporiti ni jedan od tih „hahnova“ i sličnih – stratega budućnosti europskih naroda. A da bi to uopće Plenković mogao početi raditi, prethodno mora imenom i prezimenom nazvati svinjarije koje rade tisuće „budaka“ u Hrvatskoj i skinuti ih s nacionalne rizinice. Nek antifuju, srbuju, europaju, soroširaju i poučavaju na svoj trošak. Istinu o „spornim događajima“ vrlo je eksplicitno napisao u obrazloženju svoje odluke Međunarodni sud pravde u Haagu, koji je te događaje izravno nazvao srpskom agresijom s elementima genocida na hrvatskom teritoriju, a srpske laži o genocidu u akciji Oluja nazvao – besmislenim. To je certificirana istina na kojoj jedino može počivati europski poredak, ili je obična – laž.

Međunarodni poredak počiva na standardima i na institucijama, pa, ako taj poredak počiva na jednome od temelja kakva je međunarodna pravda i pravo koju simbolizira stalni sud u Haagu, onda se njime treba služiti. A ne da Budak i gomila sličnih vrlo, vrlo opskurnih pojava, koji recenziraju i preporučuju besramne krivotvorine kakva je „Anatomija fašizama“ kojom se hrvatski narod cijelom svijetu predstavlja kao – čudovište, svakodnevno besramno izvrću i nasilno čuvaju krivotvorine ili selektivne činjenice o povijesti hrvatskoga naroda, nastavljaju mu za nečije izvanhrvatske interese i ciljeve, uništavati noge, stopala i srce s dušom.

Plenković i njegova vlada moraju znati da najbolje cipele za tuđe noge – imaju samo trgovački smisao.

Plenković na tome ili pada ili opstaje, sve ostalo su floskule. I, za to ne treba priprema. Ne trebaju godine jalovih natezanja, ne treba nagađanje, to su toliko prirodne i toliko normalne stvari i zahtjevi, da se moraju, baš moraju naznačiti kao ciljane politike Republike Hrvatske – odmah.

Jer, hapšenje i progon branitelja, iseljavanje Hrvata, pustošenje zemlje, korupcija, dugovi i neperspektivnost su samo posljedica nedostatka svijesti, namjera i politika o ovim stvarima koje sam naveo u gornjem tekstu. Za to ne treba ići po mišljenje Hahnu, niti u Bruxelles, to zna svaki starac ili starica u Hrvatskoj.

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Nakon Europe, slijedi islamizacija Latinske Amerike

Objavljeno

na

Objavio

Dok naš ministar Božinović diže ruke za Marakeški sporazum, Europa se zbog istog raspada.

Dok isti sporazum za ono što bi se onkraj političke korektnosti trebalo nazvati trećom, ovaj put pacifističkom, islamskom invazijom na Europu, a ne “migracijama”, jer se radi o čistom osvajanju prostora, što je zorno vidljivo iz kvartova europskih gradova u kojima vlada paralelni svijet, kriminal i šerijat.

Dok liberalna, neksenofobna, napredna Danska pridošlice iz islamskog svijeta koji nisu dobili azil želi premjestiti na pusti, izolirani otok, koja, paradoksalno, pristaje uz Marakeški sporazum, a gradi de facto zatvor, “goli otok”, ksenofobna hrvatska politika taji od naroda da će kod Petrinje graditi prihvatni centar za migrante, pristajući na treću invaziju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Za sve su krivi Angela i Barack

Eto, dok se sve to događa, dok su svi izbori u Europskoj uniji postali zapravo referendum o islamskim imigracijama u EU, o islamskoj invaziji koja je buknula 2015., debelom zaslugom Angele Merkel i Baracka Obame, ispod radara prolazi vijest da je islamist Erdogan svojom imperijalističkom islamističkom čizmom kročio na tlo Latinske Amerike.

Ovih dana po drugi put se susreo s komunističkim predsjednikom Venezuele Madurom i u zamjenu za materijalnu pomoć ovoj bogato najsiromašnijoj zemlji svijeta ponudio uvoz islama.

Erdogan je prije toga pozvao Madura u Ankaru na Konferenciju islamske suradnje u povodu Trumpove odluke da veleposlanstvo SAD-a premjesti u Jeruzalem, što je Maduro nazvao “objavom rata islamskom narodu i arapskom svijetu”.

Erdogan mu je ovih dana uzvratio posjetom potpisavši više ugovora, poglavito gospodarskih, kojima će Venezueli pod sankcijama dati kisika, kupovati njihovu naftu i zlato, te dovesti turske tvrtke.

U zamjenu za to Maduro je obećao izgradnju prvog turskog islamskog kulturnog centra na tlu ovog kršćanima obilježenog kontinenta, kao i ulazak Sveučilišta u Ankari u sustav visokog obrazovanja Venezuele.

Ovi centri, o kontekstu Erdoganove neoimperijalne politike neoosmanizma, u zadnje su vrijeme kao gljive poput kiše nicali na Balkanu, objektu druge (oružane) islamske invazije, a sada je sultan Erdogan stigao s istim do Latinske Amerike, gdje muslimana ima u tragovima.

Erdogan je pritom snažno pohvalio Madura i Venezuelu, a popljuvao Europu, koja “pokazuje netrpeljivost i mržnju prema muslimanima”, iako ove naše europske guske u magli Marakeškim sporazumom idu naruku spomenutoj trećoj, pacifističkoj islamskoj invaziji na Europu koju od milja zovu migracijama.

Razdragani Maduro, koji je Erdoganu natandario najviše državno odlikovanje, našalio se kako on i Erdogan imaju jednu stvar zajedničku, da zbog svoje politike i jedan i drugi imaju nadimak “sultan”.

Provoditelj akademske turkizacije Venezuele je brat pokojnog Chaveza, Madurova prethodnika, Adan, koji je prije smrti već bio razvio dobre odnose s iranskim šijitskim radikalima.

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

O namjerama da reislamizira (da, točno sam napisao reislamizira – ponovno islamizira) Latinsku Ameriku Erdogan trubi već godinama.

Tako je, u Guardianu, izjavio kako su muslimani došli u Ameriku tri stoljeća prije Columba (Vikinge ipak nije spominjao), točnije 1178. godine, ali su ih, a što drugo, kršćani počistili, pa sada stvari treba vratiti na prvobitno stanje, odnosno, dati dite materi, Ameriku muslimanima.

Ova tvrdnja, smjesa bizarnosti, notorne izmišljotine i otvorene imperijalističke islamske prijetnje, također je prošla mnogima ispod radara, pri čemu se Erdoganovi apetiti ne svode samo na spomenuti neoosmanizam “ograničenog dometa”.

Hrpa europskih idiota

Ovu ljubav komunista Madura i islamista Erdogana ne treba tumačiti samo uskakanjem Turske u tešku materijalnu situaciju Venezuele u smislu ja tebi koricu kruha, ti meni turski islamski kulturni centar, već i srodnošću ideologija, komunističke i islamističke, pa slijedom toga i nacifašističke, jer je islam veoma lijepo prihvatio Hitlera, istrebitelja Židova, što je opsesija i svih islamističkih pokreta do dandanas.

Naime, i islamizam i komunizam i nacifašizam su ideologije kojima je u srži globalna imperijalistička ideja pokoravanje svijeta pod čizmu vlastite ideologije.

Druga im je zajednička crta da isto pokoravanje ide nasilnim putem, revolucijama, invazijama, džihadom, iliti svetim ratom.

Koliko je Europa glupa i neodgovorna u cijelom ovom procesu, zajedno sa svojom moralnom policijom političke korektnosti, da, unatoč tome što je Erdogan još 1999. godine izjavio “džamije su naše vojarne, kupole su naši šljemovi, minareti naše bajunete, a sljedbenici naša vojska”, European Voice 2004. godine proglasio ga je ni manje ni više nego – Europljaninom godine!?

Već tada Erdogan nije krio svoje islamističke globalne ambicije, kao što ni dandanas ne krije da želi u tom projektu biti lider cijelog islamskog svijeta.

Na zapadnjačkoj strani pak, u tim svojim poremećenim, megalomanskim islamističkim ambicijama, nije mu lako naći hrpu korisnih idiota, koji se prostiru širokom linijom, od Bruxellesa do Marrakecha. I Zagreba.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari