Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Sramotna briselska „čitanka“, još sramotniji Budak i mizerna državna politika!

Objavljeno

na

U Europskom parlamentu je predstavljena zajednička čitanka koju je izradio i promovirao sredstvima Europske unije, dakle i Republike Hrvatske, nekakav Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) iz Soluna u sklopu projekta pisanja “zajedničke povijesti jugoistočne Europe”.

Zašto i kome treba interesni cilj da se za područje navodne jugoistočne Europe, a u biti umije Srbija, napiše nekakva zajednička povijesna čitanka, koja će na najapstraktnijoj mogućoj razini dati informacije o ratnim strahotama i, što je najvažnije, o samom nastanku Republike Hrvatske, ali i ostalih država koje su za svoju slobodu pred srpskom agresijom morale platiti golemu cijenu u svakome pogledu?

Zašto bi hrvatsku povijesnu čitanku pisao nekakav Centar iz Soluna, i zašto bi Hrvati i Srbi imali i učili iz iste čitanke, stavove „i jedne i druge strane“, kad znanost ne počiva na stavovima i interpretacijama „strana“ nego na utvrđenim činjenicama? To izravno znači da će srpski stav o tome da je Oluja zločinačka operacija, da su se Srbi branili u Hrvatskoj od ustaške kame, da su bili žrtve ustaške agresije, da su se samo štitili od hrvatskog fašizma – biti uzete kao povijesne činjenice i na temelju njih će se razvijati zaključci i utvrđivati kako Budak kaže – istina. Ima li sramotnije prijevare, veće mizerije i evidentnijega sloma svih kršćanskih vrednota na kojima jedino može počivati Europa?

Nema vjerojatno.

A ima li veće perverzije od činjenice da Hrvatska kao nacionalna država sudjeluje u tome i sama to radi svome narodu?

Nema sigurno!

Jedina univerzalna apstrakcija i načelo na kojemu počiva historiografija jesu istinite i potvrđene činjenice koje nisu prethodno određene političkim ciljem i nasiljem. Kakvo pravo i kakva načela promovira Europska komisija, dakle i naša zajednička svojevrsna vlada, odnosno njezin povjerenik Hahn, da vara univerzalna znanstvena načela i stvara od njih nakazu radi – političkih ciljeva? I to izrazito antihrvatskih ciljeva, u ovom slučaju.

Prema navodima Večernjeg lista u toj čitanci stoji slijedeće: „Rat za hrvatsku nezavisnost započeo je na stadionu Maksimir, gdje su se okupili “delirični HDZ-ovi manijaci” dok su se “igrači Crvene zvezde tresli od straha tijekom četverosatnog zatočeništva”, a završio je akcijom Oluja u kojoj se u Kninu dogodilo nešto što “Hrvati nazivaju ‘oslobađanjem’, a Srbi ‘padom’”. Tijekom rata “obje strane počinile su brutalno etničko čišćenje i brojne ratne zločine”.

O ovim navodima iz te čitanke, povjesničar Budak, zaposlen na hrvatskom državnom sveučilištu, gdje prima plaću iz hrvatskog državnog proračuna, odgaja generacije novih povjesničara i ima presudan utjecaj na kompletnu struku, preko utjecaja na kadroviranje, izrade strategija obrazovanja i stvaranje okvira za razvoj identiteta ljudi u Hrvatskoj, kaže prema VL „kako treba znati da to nisu udžbenici, već čitanke kao dopunski materijal u nastavi“. I, ističe njihovu funkciju napominjući da „služe tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina“.

Nije li smisao podučavanja profesore Budak da djeca, ljudi, imaju pred sobom istinu, te da na temelju istinitih činjenica procesom razmišljanja i cjelokupnim znanjima stvaraju vlastite zaključke? Temeljna je razumna i logička, i znanstvena činjenica da se od kvarne ili krivotvorene teze nikada ne može doći do valjanoga zaključka. Ovdje se izravno nastoji od laži postići programirana istina, službena istina po nacrtu nečije političke zamisli. Nije li argument, neopoziva činjenica, polazište svakoga relevantnog znanstvenoga zaključka?

Izgleda da u Hrvatskoj i za Hrvatsku – nije.

I izgleda da povjerenik za proširenje Hahn nikako drugačije nego prijevarom uz pomoć hrvatskih mediokriteta ne može izvršiti svoju zadaću – proširenja, pa toj zadaći prilagođava sva moguća načela, uključivo i znanstvena.

Čitanka je u Bruxellesu predstavljena 15. studenog u Europskom parlamentu, te je izravan pokušaj legalizacije dokazanih krivotvorina, pozicije dokazanog zločinca i agresora kao relevantne strane u formiranju globalnoga, ili u ovome slučaju europskog, pristupnog standarda, koji ima pod isti načelni okvir svrstati zločinca i žrtvu, zlo i dobro, agresiju i obranu, okupaciju i oslobođenje, progon, ubijanje, silovanje i zatočenje, s bijegom od odgovornosti za zločine, koje su Srbi na okupiranim područjima činili, politički blagoslovili ili nijemo promatrali.

Srbija i pobunjeni Srbi su odlučili svoju odgovornost izraziti lažima, kao i puno puta u povijesti, te umjesto krivnje i odgovornosti za svoje postupke, jednostavno optužiti – žrtve. To sami ne mogu bez pomoći još većih zločinaca, a među njima i onih u Hrvatskoj. Tako nastaju ovakve čitanke i tome služe.

Baš me zanima bi li se profesor Budak usudio židovskom državniku, parlamentu, židovskoj vladi ili narodu predložiti da se radi „zaključivanja o istini“ uz dokumentirane patnje milijuna Židova ponudi kao relevantna alternativa i stav Hitlera i njegovih suradnika o grijehu Židova, koji je izmišljen kako bi opravdao – nacistički zločin?

Naravno da ne bi ni pokušao.

Tko ga je motivirao i čime da to nudi hrvatskom narodu i zašto u konačnici?

Je li razumno očekivati da iza toga njegovog nastojanja nije stajala i hrvatska državna politika i namjera?

Nije.

Svakako tu Budak nema motivacije u znanstvenom poštenju, ljubavi prema ljudima, čovjeku, istini. To je sve, baš sve ovom izjavom kompromitirao, kao uostalom i cijelim svojim javnim i društvenim angažmanom u suvremenoj Hrvatskoj što činjenjem, što nečinjenjem; da je pitanje golog razuma, ali i vjerodostojnosti državne politike – do kada će se to trpjeti, tolerirati ili kao do sada poticati kao nekakav društveni i civilizacijski cilj?

To nema nikakve veze ni s humanizmom, ni s civilizacijom, to je sramotna rabota puna prljavih namjera koja koalira s afirmacijom zločina. U ovome slučaju – srpskoga.

To odavno nije pitanje Budaka i sličnih, to je prvorazredno pitanje Vlade, relevantnih politika i Sabora, pitanje svih pitanja. Jer, kao što smo rekli, nekako se mogu navući usred zime i japanke ako se nema novaca za tople cipele koje simboliziraju rast BDP-a, ali bitno je znati čije su noge i čiji um upravlja njima.

Ovdje se Hrvatskoj kradu noge.

Europska komisija u kojoj sjedi povjerenik iz Hrvatske – Neven Mimica, financirala je čitanku s 95 posto sredstava, a Mimičin kolega povjerenik za proširenje Johannes Hahn kaže na predstavljanju da je to „dobro utrošen novac“!

Nema sumnje da povjerenik za proširenje ne govori napamet i nema sumnje da on ima svoje razloge financirati tog „odgojnog monstruma“ te da on zna cilj koji namjerava postići „dobro utrošenim novcem“. Sumnjam da je Hahn razbacivao novac.

Što je cilj takve čitanke?

Svakako taj cilj kao hrvatski ne može nitko živ niti otkriti niti definirati ni pod najvećim povećalom, niti mikroskopom, a niti teleskopom na kugli zemaljskoj. To je duboko antihrvatski cilj, kao što je antihrvatska politička strategija biti „most“ za priključenje jugoistočne Europe, jednako kao što su antihrvatske terevanke sve ono što desetine skupo plaćenih „nezavisnih stručnjaka“, kao što je Dejan Jović, rade svakoga dana po Hrvatskoj ne birajući sredstva i bez ikakvih skrupula. Primjera radi, taj Dejan Jović, kome sve za navodnu kompetenciju oštambiljanu u Engleskoj za obrazovanje hrvatske djece i generacija, omogućuje Republike Hrvatska, skupo ga plaća, otvorena su mu sva moguća institucionalna vrata, predavač je na diplomatskoj akademiji MVP, ima povlašten društveni status, stalne javne govornice, Hrvatskoj već godinama nudi – otvoreno četništvo. Ne jugoslavenstvo, ne srpstvo, nego najcrnje četništvo, koje niti pokušava sakriti, pri čemu otvoreno – laže. Nema situacije koju on neće, ako ništa drugo, bar preko svojeg Facebook profila iskoristiti da svojoj međunarodnoj i hrvatskoj mrežnoj bratiji ne ponudi objašnjenje da se predsjednica fotkala s „ustaškom zastavom“, da „cijelu jugoistočnu Europu, a praktično Srbiju manju ili veću, treba bezuvjetno i hitno primiti u EU“, a laže i teško krivotvori sve što kaže i sve što iznosi već godinama o raspadu bivše Jugoslavije. Zašto Hrvatska plaća takve tipove, kakav interes ima njegovati otvorenu i besramnu umnu i duhovnu agresiju na svoj narod te otvoreno ispiranje mozga tisućama mladih ljudi, koji nemaju izbora nego slušati takve destruktivne agente propagandiste, koji sa znanošću nemaju baš nikakve veze?

Kad je to slučaj s novinarstvom tipa Leković ili Maja Sever, kad je to slučaj s historiografijom tipa Budak, Goldstein ili Klasić, kad je to slučaj s diplomacijom desetina otvorenih projugoslavenskih i prosrpskih regionalista, kad je to slučaj s demokracijom i humanizmom tipa Stanimirovića ili Pupovca, kad je to slučaj s antifašizmom tipa Stipe Mesić ili menadžmentom tipa Goran Radman, Hrvatska, prije svih hrvatska vlast, saborska većina i vlada, te predsjednica Republike imaju golemi problem. Ili, povijesnu obavezu!

Previše je navodnih slučajnosti u svemu što se događa u Hrvatskoj i oko Hrvatske da bi to moglo ispod razumnih pitanja proći neokrznuto ili neotkriveno kao vrlo osmišljena specijalna namjera za potpunom destrukcijom svega hrvatskoga, a s ciljem uništenja hrvatske autentičnosti i državnosti.

Da bi ovo o državnosti bilo jasnije – govorim o uništenju hrvatskoga naroda.

Kad Europska komisija plaća srpske laži – plaća ih Hrvatska. Jer, ako smo mi član Europske Unije onda ili to moramo spriječiti, ili jednostavno javno svome narodu reći, netko nam ne da ponašati se kao subjekt koji upravlja našom nacionalnom sudbinom. Bez toga, participacija u tim „europskim politikama“ i „odgojima“ je – izdaja svoga naroda.

Kao što je bila eksplicitna i otvorena izdaja pred očima cijele Europe, bojkotirati predstavljanje blaženoga Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, koje su na poziv Srbije prihvatili i učinili svi, baš svi zastupnici navodne hrvatske ljevice u Europskom parlamentu.

Treba prestati to što rade nazivati politikom, jer je to obična svinjarija nedostojna zrelih društva, naroda i država, vrijedna ničega drugoga nego običnog ljudskog prijezira. I neobranjiva u svakom segmentu.

Zašto je samo Ruža Tomašić reagirala na taj sramni pokušaj činovnika Hahna, koji zbog svoje funkcije proširenja očito nastoji pod svaku cijenu uvaliti razbojničku i do grla od zločina i neodgovornosti prljavu Srbiju u EU, rušeći same temelje ideala francuskog katolika Roberta Schumana koji je 1950. godine proglasio noseće ideale i ciljeve nove europske politike.

Zašto Vlada, ostali europarlamentarci pored potpuno usamljene Ruže Tomašić ili europski povjerenik Mimica nisu ništa o tome znali, ili ako su znali, zašto to nisu spriječili, te, bar obavijestili hrvatski narod o tome što se događa?

Hrvatska Vlada i Andrej Plenković neće smjeti ni jednoga jedinoga dana više šutjeti na takve i slične svinjarije, jer koliki god oni BDP postigli svojim politikama, svaki hrvatski čovjek pristojnih sposobnosti će lakše pronaći svoju samo egzistencijalnu budućnost u uređenijim zemljama svijeta nego još dugi niz godina u Hrvatskoj, pa je to očito element na kome se ne može isključivo graditi nacionalna budućnost u Hrvatskoj. Tijelu treba dati i dušu, tako je nastao čovjek, točno tako su nastali i narodi i nacije i jedino s dušom mogu opstajati. Plenkovićeva vjerodostojnost će se isključivo mjeriti po promociji i zaštiti, a onda i sprječavanju ovakvih sramotnih udara u samo srce hrvatskoga nacionalnog identiteta i suverenosti. Hrvatka vlada mora Hahna i sve europske dužnosnike, državnike i birokrate, te sve diplomate koji se nalaze u Hrvatskoj, ali i sve nadležne akademske institucije, konačno poučiti što je hrvatski nacionalni interes, te kako je istina o „spornim događajima napisana“ u institucijama koje se ne usudi osporiti ni jedan od tih „hahnova“ i sličnih – stratega budućnosti europskih naroda. A da bi to uopće Plenković mogao početi raditi, prethodno mora imenom i prezimenom nazvati svinjarije koje rade tisuće „budaka“ u Hrvatskoj i skinuti ih s nacionalne rizinice. Nek antifuju, srbuju, europaju, soroširaju i poučavaju na svoj trošak. Istinu o „spornim događajima“ vrlo je eksplicitno napisao u obrazloženju svoje odluke Međunarodni sud pravde u Haagu, koji je te događaje izravno nazvao srpskom agresijom s elementima genocida na hrvatskom teritoriju, a srpske laži o genocidu u akciji Oluja nazvao – besmislenim. To je certificirana istina na kojoj jedino može počivati europski poredak, ili je obična – laž.

Međunarodni poredak počiva na standardima i na institucijama, pa, ako taj poredak počiva na jednome od temelja kakva je međunarodna pravda i pravo koju simbolizira stalni sud u Haagu, onda se njime treba služiti. A ne da Budak i gomila sličnih vrlo, vrlo opskurnih pojava, koji recenziraju i preporučuju besramne krivotvorine kakva je „Anatomija fašizama“ kojom se hrvatski narod cijelom svijetu predstavlja kao – čudovište, svakodnevno besramno izvrću i nasilno čuvaju krivotvorine ili selektivne činjenice o povijesti hrvatskoga naroda, nastavljaju mu za nečije izvanhrvatske interese i ciljeve, uništavati noge, stopala i srce s dušom.

Plenković i njegova vlada moraju znati da najbolje cipele za tuđe noge – imaju samo trgovački smisao.

Plenković na tome ili pada ili opstaje, sve ostalo su floskule. I, za to ne treba priprema. Ne trebaju godine jalovih natezanja, ne treba nagađanje, to su toliko prirodne i toliko normalne stvari i zahtjevi, da se moraju, baš moraju naznačiti kao ciljane politike Republike Hrvatske – odmah.

Jer, hapšenje i progon branitelja, iseljavanje Hrvata, pustošenje zemlje, korupcija, dugovi i neperspektivnost su samo posljedica nedostatka svijesti, namjera i politika o ovim stvarima koje sam naveo u gornjem tekstu. Za to ne treba ići po mišljenje Hahnu, niti u Bruxelles, to zna svaki starac ili starica u Hrvatskoj.

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari