Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Srbi opet navalili!

Objavljeno

on

Nekoliko prijatelja mi šalje poveznicu s informacijom da je polaznica policijske škole “Josip Jović” izbačena zbog snimanja i emitiranja međumrežjem kolegica i kolega s neke interne zabave u školi, gdje igraju “Užičko kolo”.

Par dana ranije javnosti se obratio bivši obavještajac, policijski funkcioner i političar, ratni veteran Milijan Brkić negodujući zbog toga što je na tradicionalnoj ljetnoj manifestaciji narodnih plesova i igara neka srpska folklorna skupina na Trgu Josipa bana Jelačića igrala “Užičko kolo”.

U oba slučaja se pokušalo, prikazujući te snimke, ukazati na srpsku opasnost u Hrvatskoj i valjda na posrnuće ili čak posrbljivanje hrvatske države i društva danas. Ta kulisa se paralelno javno razvijala s tezom da je general Medved, Ministar branitelja izdajnik, da je izdaja na svakom koraku i da nas jedino mogu spasiti Ćipa i njegovi pajdaši škoristi i bujičari, u velikoj većini tipovi koji, iako svi besposleni i punoljetni do 1995. godine, nisu ni pokušali tada ući u rat protiv srpske opasnosti, na čijem su braniku danas. Izgleda da se danas vodi puno teža bitka nego između 1991. i 1995. godine, a umjesto tenkova i haubica, Srbi navalili – igrati kola.

Koliko god to uočavanje srpštine s jedne strane realno ukazuje na itekako prisutnu senzibiliziranost i bolnu memoriju u povećem dijelu hrvatskog naroda prema srpskom rukopisu na hrvatskom narodu tijekom 20. stoljeća, posebno iz završnog desetljeća s ranama srpske agresije, toliko bi morala i zabrinjavati gotovo psihotična fokusiranost jednoga dijela političara i medija na baš sve srpsko, koja poprima kvalifikacije histeričnog manjka samopouzdanja i nesigurnosti.

To više nije usamljena reakcija nekoga od brojnih ljudi iz brojnih obitelji teško ranjenih srpskim zločinima, ta psihoza s oznakama kampanje postaje programski sadržaj jednog dijela tzv. desnih političara i medija, praktično jedina razdjelnica po kojoj se javno mjeri domoljubna pravovjernost.

Pa su oni kojima “Užičko kolo” ne smeta ili slabi i nikakvi domoljubi, ili izdajnici, a oni kojima smeta i koji se javno zgražaju valjda pravovjerni i zaštitnici Hrvatske od sveprisutnog srpstva. Bit problema je u tome da stvari obično stoje posve suprotno, a u ovim slučajevima, posve sigurno stoje suprotno.

Zgražati se nad srpskim narodnim kolom na međunarodnoj manifestaciji folklora u Zagrebu i u tome vidjeti kapitulacije Hrvatske je, ne samo petparačka nadridomoljubna patetika, nego i izraz namjernog preusmjeravanja fokusa javnosti sa uistinu bitnih komponenti opasnog političkog srpstva, koje ne igra kolo usred bijela dana po hrvatskim trgovima, nego u svakom trenutku od osamostaljenja Hrvatske plete podzemne organizacijske mreže u svim sferama državno-političkog institucionalnog i društvenog života. Jedan dio javnosti s razlogom osjetljiv na javne simbole srpstva s lakoćom nasjeda na to preusmjeravanje, kao i jedan dio političara i novinara, ali, upravo ljudi iz politike i medija, koji viču – bježite ljudi eto Srba, svojim djelovanjem pomažu srpskoj hibridnoj ili specijalno-ratovskoj metodologiji i namjerama.

Prvo, usmjeravajući pozornost na benigne i posve nebitne stvari, drugo, potičući osjećaj bezvrijednosti, nesigurnosti i provincijalnog neokolonijalističkog kompleksa prema Srbiji, s kojim ionako imamo nakon stoljetne podčinjenosti Beogradu memorijsko-mentalnih problema.
S obzirom da to na jednom dijelu političko-medijske alternative koja od srpskih memoranduma, akademika, “šešelja” i cajki pravi nadnaravnu moć, fokusirajući ju na Pupovca kao “guvernera”, takvo javno i političko djelovanje potpuno banalizira hrvatsku ideju, znanje, akademike, povjesničare, medije i političare, u konačnici i hrvatsku pobjedničku vojnu kulturu i silno slabi potencijale razvoja ozbiljnih hrvatskih političkih ideja i ukupnog nacionalnog samopouzdanja.

To je upravo savršena pomoć srpskim neprijateljskim operacijama u podzemlju i u pozadini, savršeno nabacivanje lopte njihovim napadačima uz svezanog golmana na hrvatskom golu i izravna pomoć u ostvarivanju njihovih neprijateljskih ciljeva. Tragikomično je što su godinama najglasniji borci protiv užičkih i šajkačkih kola, cajki i sveprisutne srpske pošasti u velikoj, iako javno prikrivenoj mjeri, uredni korisnici srpskih prostitutki, pobratimi sa srpskim kriminalcima, poslovnjacima, četničkim i paračetničkim političarima i aktivistima, redoviti na zatvorenim zabavama s cajkama i upravo ta parastruktura u Hrvatskoj uvodi modele najnižega medijsko- političkog standarda iz beogradske čaršije u hrvatski medijski prostor vičući “drž’te četnika” ili “drž’te Srbina”, te ukazujući na izdajnike na hrvatskoj strani.

Naravno, izdajnici su svi koji žive u koliko toliko samostalnoj Hrvatskoj, znaju što je političko srpstvo, ali znaju i što je političko hrvatsvo, te ne misle da danas političko srpstvo smije, može i treba biti usporednica hrvatske samosvijesti. Ti ljudi koji urlaju o navedenim tipovima srpske opasnosti su već uveliko prepoznatljivi, a dio njih, kao Milijan Brkić su godinama bili na državnim i političkim funkcijama s kojih su mogli i morali doslovno razoriti svaku srpsku neprijateljsku agenturu ili pokušaj, a godinama nakon toga se prvi javljaju na “Užičko kolo” i kritiziraju ili kukaju, kako kome drago s porukom – e moj narode, što nam rade!?

Prokazivanje ovog vidljivog srpstva ulično-folklornog tipa postalo je nažalost opasan trend, zanimanje, od toga skupine koje sam apostrofirao dobro žive i dok god imaju poklonike, dok god javno figurira Pupovac koji zadaje dinamiku javnog djelovanja svojim udicama i provokacijama, jer i on kao i ove obrambeno- domoljubne skupine živi od takve “srpske opasnosti” i “antisrpskog domoljublja” i na taj način se kreira, prvo pozicija javne žrtve i dobrog, ali ugroženog Hrvata, jer neugrožen ne može biti dobar, i drugo, otvara prostor za lak ulazak u neku od alternativnih skupina u politici i medijima.

Takva selekcija, uz ozbiljne nedostatke u sustavu državno- političkog poretka, nacionalnu alternativu banalizira i onemogućuje razvoj ozbiljnih hrvatskih, a ne antisrpskih politika i stvara opasnu, gotovo shizofrenu klimu u društvu koja pogoduje svakome s lošim namjerama, ne samo Srbima.

Ne znam na kraju, što je htjela djevojka koja je snimila i emitirala srpsko kolo s policijske akademije, kao što ne znam je li bila jedina osobno traumatizirana obiteljskom memorijom, ali sam sto posto siguran da golem broj njenih kolegica i kolega nisu imali blage veze da je to srpsko kolo, kao što to ne zna ni devedeset posto Hrvata koji takve igre igraju na različitim feštama. Također bih se kladio da neki revnosni Srbi u Srbiji mogu pronaći tisuće prohrvatskih ili hrvatskih “nepodopština” u svojoj svakodnevnici. Zašto?

Pa zato što smo najmanje stotinu godina živjeli u državnoj zajednici i najmanje tisuću godina jedni uz druge, pa, ako su elementi mongolske kulture dopirali do Francuske, kako bi bilo moguće spriječiti prelijevanje preko praga i integraciju toliko toga?
Čiste kulture nema, a kada bi ju se htjelo napraviti – bila bi opasno nečista.

Hrvatsku ne ubijaju srpska narodna kola, ubija nas fokusiranost na njihovu opasnost i nedostatak znanja o stvarnim opasnostima.
No, emitiranje te snimke u javnost ima političku, i to baš ovu trendovsko petparačku dimenziju i to je za osudu. Njeno izbacivanje s akademije je izazvalo negodovanje jednoga dijela javnosti, a sada će se to instrumentalizirati, ispast će da su ministarstvo i policija dobili nalog od Pupovca, škoristi i bujičari će imati protiv koga ratovati nekoliko dana, jednako hrabro i uspješno kako su to radili od 1991. do 1995. godine, a izbačenoj kadetkinji se otvara prostor u mladeži, pa među seniorima, a izvjesno je i da su Prkačin i Ćipe dobili nasljednika u bliskoj budućnosti.

Ukratko, nikad više Velike Srbije u Hrvatskoj, a nikad više boraca protiv srpstva nismo imali. Nije li čudna vegetacija koja tako uzajamno blisko i snažno buja, a trebala bi jedna drugu izjedati i uništavati?

Marko Ljubić / facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari