Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Srbin Mile ustavni patriot

Objavljeno

na

Jubilarni bilten broj 10, Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, s jedne strane čovjeku koji površno gleda događaje i pojave, svojim sadržajem jedino može izazvati podsmijeh i prijezir, a s druge strane, može i mora svakome tko ozbiljnije razmišlja o implikacijama takve pojave, izazvati ozbiljnu zabrinutost.

Ne zbog svojih navoda, notornih i besmislenih klasičnih velikosrpskih matrica, optužbi, zbog notorne „ugroženosti“ i praktično stoljetnoga kmečanja o srpstvu kao nebeskoj tvorevini koju ugrožava ljudsko, a najčešće hrvatsko genetsko zlo, već zbog svojih duboko osmišljenih ciljeva i posve praktičnih posljedica na hrvatsko društvo.

Ideja s biltenom nije petparačka, niti je nastala u nekakvoj zagrebačkoj kuhinji Pupovčevih Srba. Jer, oni sami nisu ni dovoljno pametni, ni blizu osposobljeni za promišljanje o takvim političkim akcijama i udarima na hrvatsko društvo i državu. To je sastavnica vrlo složene i detaljno promišljene operacije, samo dio sveukupnoga informacijskog i obavještajnog udara na Hrvatsku.

To je iznimno osmišljen kontinuiran informacijski i obavještajni udar, s posljedicama koje nitko razuman ne smije zanemarivati niti odmahivati rukom na te Pupovčeve svinjarije u stilu – ma pusti, to je samo Pupovac.
Nije.

To je Srbija.

Nekoliko je elemenata koji značajno određuju ovo što Pupovac radi s biltenom.

Pa ih idemo navesti.

Prvo, samim nazivom biltena on jasno pokazuje da mu ne pada na pamet odustati od krivotvorina, koje su kao pravila, vrijednosti, oblici i forme ponašanja nametnuti tijekom praktično cijeloga stoljeća, i koji, koliko god na prvi pogled izgledali kontradiktorno i znanstveno besmisleno, pokazuju učinkovitost.

Sam pojam „historijski revizionizam“ nije dakle nepromišljen naziv, sintagma, nije neznanje, nego zlouporaba neznanja, jer bi Pupovac kao nekakav znanstvenik prirodnim tijekom stvari morao znati i zna sasvim sigurno, da je sintagma „historijski revizionizam“ potpuna besmislica, pa ga ne bi koristio da nije dokazano koristan i uspješan u Hrvatskoj zbog golemih naslijeđenih, prije svega mentalnih posljedica totalitarnih velikosrpskih režima i njihovoga biljega u socijalnoj memoriji hrvatskog čovjeka. U bilo kojoj zemlji svijeta nitko tko bar minimalno drži do sebe ne bi se usudio koristiti taj pojam, jer u samome naslovu je potpuno kontradiktoran i odaje – neznalicu. Ali sve je, samo ne – neznanje.

Historijsko nešto ne može biti, ako nije nastalo – revizijom.

Što dakle s tom sintagmom želi Pupovac?

Želi staviti zabranu, održati postojeće zabrane, okove nad hrvatskom historiografijom, zapriječiti slobodu povijesnih istraživanja, održati povijesne krivotvorine i stereotipe, te unaprijed upozoriti svakoga tko se upusti u slične pokušaje da može imati problema.

Ta prijetnja nije besmislica, ne toliko zbog Pupovčeve moći, jer ona isključivo ovisi o slabostima hrvatske državnosti, nego počiva na jasnome i sigurnome uporištu u klasičnu antihrvatsku petu kolonu, naslijeđenu i unaprijeđenu u svim vidovima tijekom postojanja samostalne Hrvatske, u svim relevantnim državnim i javnim institucijama, a poglavito u institucijama koje presudno utječu na kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda.

To su mediji, zatim sveučilišta, instituti, akademske grupacije i javne agencije, te državne institucije. U svim tim tijelima i strukturama hrvatskoga društva i dalje je pretežit strah, protivljenje i zazor od slobodnoga i racionalnoga preispitivanja stotina naslijeđenih stereotipa, krivotvorina i u konačnici laži o hrvatskom identitetu i hrvatskoj prošlosti.

Ako se k tome još materijalno i financijski potiče održavanje krivotvorina, laži, promicanje zabrana, a destimulira sloboda i istraživanja, propitkivanje i istina, taj strah dobiva i egzistencijalne, karijerne i svake druge oblike i materijalne posljedice. Otud moć Pupovcu.

S ovim pojmom Pupovac ismijava urbi et orbi Plenkovića i njegovo Vijeće za suočavanje s prošlošću i pokazuje unaprijed i sasvim jasno prijezir prema namjerama hrvatske vlade.

Nadalje,više je nego upozoravajuće to da Pupovac u svome biltenu izrazito vjerno slijedi sve pravce djelovanja aktualne srpske politike iz Beograda, prokazujući kao klasičan fašizam doslovno sve relevantne oblike i institucionalne forme nacionalne samosvijesti u Hrvatskoj, pri čemu je vidljiv vrlo bezobrazan nasrtaj na Katoličku crkvu.

Uvrštavanjem u svoj bilten odluke Županijskog suda u Zagrebu o poništenju sudskoga postupka i presude bl. Alojziju Stepincu, Pupovac brutalno pokazuje Hrvatskoj da je on – Beograd. Tim navodom Pupovac jasno i otvoreno želi pokazati svim hrvatskim institucijama tko je, što radi, s kakvim polazištima se odnosi prema svemu relevantnome u Hrvatskoj i kakva su njegova i njihova stajališta o hrvatskim temeljnim identitetskim vrijednostima.

Uvrstiti činjenicu poništenja jugoslavenske komunističke presude bl. Alojziju Stepincu u ovakav bilten značilo je i znači izravno nepriznavanje slobode hrvatskoga naroda i objavu da je sama hrvatska nacionalna sloboda – ugrožavanje Srba.

To ima potpuno isti značaj kao i pokret stotina tenkova devedesetih godina prema Hrvatskoj i svo zlo koje su učinili u agresiji na Hrvatsku. Jer, ti tenkovi su pokrenuti samo tehnički na benzin, a njihov stvarni pokretač je bilo ovo što i danas Pupovac otvoreno radi.

Pupovac to zna i zbog toga upravo to radi.

On demonstrira običnu silu, izaziva, i na taj način, s jedne strane nastoji otvoreno poslati snažnu poruku hrvatskom narodu da je njegova vlast nizašto, da je sve bilo uzalud, da nije vrijedilo žrtve i da je hrvatska sloboda fikcija i neisplativa.

To se jedino može pokazati otvorenim ponižavanjem izabranoga državnoga vodstva, a to je moguće tek i jedino ako za to ima snažna uporišta u čitavome nizu pretežitih institucija u zemlji, te više nego očito uporišta izvan Hrvatske.
To je vrlo opasna poruka, koja će kao reakciju izazvati tu i tamo incidente, prosvjed, reakciju jednoga ili više „fašista“ u medijima, ali s obzirom da je to što radi Pupovac već postalo javno legalno, politički oportuno i sastavni dio političkog mainstreama u Hrvatskoj, te s obzirom na stečene javne navike većine hrvatskoga naroda i kontrolirane javnosti, to najčešće i ponajviše zapravo potvrđuje Pupovčevu i srpsku nadmoćnu poziciju u Hrvatskoj.

A to je put relativizacije najfinijih osjećaja, vrijednosti i postignuća, te izazivanje frustracija i u konačnici pomirenja i defetizama, iz kojih proizilazi da nam država ni ne treba.

To su vrlo opasne implikacije o kojima valja voditi računa.

Utoliko opasnije ukoliko se manje o njima promišlja i ukoliko ih se manje pokušava suzbiti i spriječiti.

Sljedeća iznimno opasna posljedica ovakvih biltena jest i otvoreni utjecaj i namjera cenzuriranja smjernica u hrvatskoj javnosti, prvenstveno u medijima, ali i u politici.

Jasno je kao dan da su planeri ovakvih aktivnosti, dakle trust mozgova u Beogradu izvan svake sumnje, iznimno precizno dijagnosticirali stanje kolektivne memorije i duha u Hrvatskoj, pogotovo utjecaj i posljedice gotovo stoljetnoga ubijanja hrvatske slobode i nametanja povijesne krivnje, te da imaju vrhunski precizan psihološki i socijalni profil novinara, urednika, nakladnika u Hrvatskoj, a kladio bih se u sve da imaju vrhunski profil svakoga televizijskog novinara i urednika na HRT, mediju u kojemu se godinama ponajviše osjeća strah od ovakvih Pupovčevih – analiza i poruka. Točno znaju kakav će efekt postići ovakvim biltenom i praktičnim prijetnjama „proizvođačima fašizma“ koje su naveli u biltenu. Jer, figurativno rečeno, znaju oni da mene neće spriječiti pisati ovako kako pišem, ali će sve nas pokušati izolirati i spriječiti tom izolacijom ostale novinare da rade svoj posao u Hrvatskoj.

S obzirom na realno stanje odnosa u medijima, među novinarima i autorima, te na realno stanje u javnim institucijama, u hrvatskoj akademskoj zajednici, te politikama koje presudno ravnaju ovom zemljom, više je nego očito da je nabrajanje desetina autora i medija kao nositelja mržnje i opasnih destruktivaca, Pupovac zapravo svojim biltenom godinama održavao i dodatno svake godine razvija moćan instrument cenzure koji drži okovanim svaki pokušaj istinskoga razvoja slobode i aktiviranja slobodnih kreativnih potencijala Hrvatske.

Jer malo se tko usuđuje progovoriti o nacionalnim manjinama, a jednako kao i o gayevima, rodnoj ideologiji, Jasenovcu, NDH i svemu što je Pupovac zapravo ogradio koristeći naslijeđe bivšega komunističkoga jugoslavenskoga poretka. Zbog toga je on zapravo sebi i dao naslov vodećeg antifašiste, a tko se sjeća, više puta je izrekao da je srpski narod Hrvatima darovao ponajvažniju „civilizacijsku stečevinu – antifašizam“.
Tim naslijeđenim strahom i kukavštinom golemoga broja prije svega novinara, Pupovac danas sjajno manipulira. Zbog te kukavštine je bilten moćno oružje.

To može naizgled biti pretjerana ocjena, ali, pogledajte koliko se ljudi uopće izvan nas koje Pupovac iz godine u godinu proziva kao proizvođače mržnje, usudilo osvrnuti na to što Pupovac radi s ovim biltenom, ili bilo čime, čak i ako se radi i o najtežim i otvorenim javnim kažnjivim provokacijama.

Nitko.

Koliko će nas imati prigode osporiti i upozoriti naciju na ovo što Pupovac radi na HRT-u?

Ni jedan.

Šutnja odaje prije svega strah, a dobrim dijelom i sudioništvo u toj prljavoj raboti, iako je ovo sudioništvo uvjerljivo manje prisutno od straha, te je prije svega posredan izraz pomoći neprijatelju svojim povlačenjem i nedjelovanjem.

Ljudi se ne žele izlagati, ne žele se izložiti riziku da se iz neke od institucionalnih rupa u Hrvatskoj pojavi signal ili znak egzistencijalne eliminacije, neki politički mjerač podobnosti ili lažnoga europejstva, pa ukloni nositelja Pupovcu i njegovima, opasnih namjera. A takvih je primjera bila u zadnjih desetak godina i previše, sjetite se samo Zlatka Hasanbegovića.

Na taj način Pupovac možda postiže i najvažniju i najprljaviju funkciju i rezultate s ovim Biltenom.

Ne treba zanemariti ni moguće negativne posljedice ovakvoga biltena u svakodnevnom životu ljudi koje Pupovac proziva i redovito šalje na tisuće adresa u zemlji i inozemstvu.

Koliko god to nekome izgledalo benigno, groteskno i u nekom smislu besmisleno, Pupovac je neka vrsta paradržavne legalne institucije, a njegova pozicija u Saboru, te oznaka na biltenu da Zagreb i Republika Hrvatska financiraju ovakav bilten, daje svemu tome i notu službenosti, pa i legitimnosti, koju institucije europskih ili svjetskih država jednostavno mogu u određenim vrlo bitnim trenutcima iskoristiti kao polazište za vrednovanje konkretnih ljudi u tisućama prigoda susreta čovjeka i tih država. Ne smije se zanemariti da će ovaj bilten sasvim sigurno vrlo razvijenim diplomatskim kanalima srbijanska diplomacija staviti na stol tisućama ljudi koji donose odluke diljem svijeta. I podatcima koje dobiju pune svoja državna računala i datoteke.

Nitko naime ne voli označene incidentne osobe, niti medije, pa je vrlo moguće da se u jednome trenutku nekome od prozvanih „fašista“ i „mrzitelja“ negdje ukaže nepremostiv i osobni i egzistencijalni problem radi Pupovčevoga biltena. A to je izvor mogućih teških posljedica za svakoga od nas koji je stekao „čast“ naći se u biltenu, nekoj vrsti javne i institucionalne tjeralice.

U svojoj biti ovaj bilten i ovo što Pupovac radi moralo bi biti jako, jako kažnjivo u pristojnim državama, te utuživo s teškim posljedicama za autore i nakladnike biltena, pa svakako valja razmisliti i o takvom odgovoru toj besramnoj zlouporabi hrvatske države, ako već država mirno gleda na to sve.

Posljedice biltena su dakle iznimno opasne i vrlo stručno isplanirane, s vrhunskom analizom mogućih refleksija na čitavome spektru javnoga i pojedinačnoga djelovanja u Hrvatskoj.

Vrhunac cinizma je Pupovčeva izjava prilikom promocije biltena da je on „ustavni patriot“. Što je izrazito ismijavanje same biti patriotizma i njegovoga praiskonskog smisla. Ustavni patriotizam je jednako besmislena sintagma kao i „historijski revizionizam“, jer niti patriotizam ovisi o ustavu, niti su ustavna rješenja često izraz minimuma patriotizma.

Jer da jesu u konkretnom hrvatskom primjeru, Pupovac ne bi mogao raditi ovo što radi, a pogotovo ne bi imao ustavom zajamčenih tri mandata u Saboru isključivo za pobunjene Srbe, koji se nikada nisu javno odrekli neviđenoga zla koje su učinili hrvatskom narodu.

Dakle, taj vid „patriotizma“ bi se sadržajno točnije mogao nazvati – izdajničkim patriotizmom. Jednako je naime smislena i ustavna i izdajnička inačica patriotizma.

Konačno, Hrvatska mora reagirati na to vrlo oštro i s državnih pozicija, jer taj čovjek i njegovi mentori neće stati. A svaki njihov korak je izravni udarac u samo srce hrvatske slobode.

Marko Ljubić / Narod.hr

> NIJE TO SRPSKA PARANOJA, TO JE AGRESIVNA JUGOSLAVENSKA BEZOBRAŠTINA

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari