Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Stierov izazov HDZ-u

Objavljeno

na

Prastaro je pravilo da ni najpametniji ljudi ne mogu izgledati samouvjereno, racionalno i uvjerljivo ako druge ljude pokušavaju uvjeriti u stavove iz čijih rupa curi tisuće mlazova nelogičnosti.

Hadezeovci, pogotovo oni koji su iz bilo kojih razloga doslovno militarizirani vojnici stranke dokazuju korisnost postupka Andreja Plenkovića, cijepanjem HNS-a, eliminacijom rigidnih pusićijanaca, navodnim strateškim izbijanjem klina SDP-u te slabljenjem ljevice. Na prvi pogled stvarno stvari izgledaju tako, ali istodobno Hadezeovcima ne pada na pamet da je u isti vrijednosni koš Plenković tim postupkom strpao Hasanbegovića, Esih i Glasnovića, te stotine drugih već sada, s Vesnom Pusić.

Nadalje hadezeovci pokušavaju u prvi plan istaći pojmove i sadržaje koje u principu voli velika većina ljudi u normalnim okolnostima. Pa se mantra o stabilnosti, europskim fondovima, govori se o uključivosti i eliminaciji sukoba u zemlji uz uvođenje jednoga novog i izmišljenog diskursa u društvu i prije svega u politici. Obećava se rast gospodarstva i naglašava važnost životnih pitanja s naglaskom da su jedino bitni, među kojima su rast BDP-a, zaposlenosti, poticanje demografskog rasta Hrvatske, kontrola nad turbulentnim procesima kao što je Agrokor, te smireno navodno rješavanje čitavoga niza problema, s naglaskom na nužnosti unaprjeđenja obrazovnoga sustava.

A zajednički vrijednosni okvir za sve te pravce i rješenja je da se stvari moraju depolitizirati, da svjetonazor nije bitan, da se mora izbjeći ideologizacija, ukratko – da se iz svega otkloni politika.

Ukratko, iz klasične politike ukloniti – politiku.

Koja bijedna podvala!?

Kao iz kruha ukloniti brašno i sol, iz vina grožđe, iz pluća zrak.

Valja ovdje ponoviti da Plenkovićeva koalicija s HNS-om nije sama po sebi problem, niti bi trebala biti skandal, kad ne bi bila posve konzistentan razvoj Plenkovićevih politika u HDZ-u od kada je on lider te stranke upravo na približavanju nekada suverenističke stranke a time i Hrvatske, standardu – anacionalnih vrednota.

To je ključni problem, jer, iako se u svakoj prigodi, pa i povodom ostavke najbližega suradnika Davora Stiera uspinje poslati poruku da je njegova vizija HDZ-a točno na programskoj i vrijednosnoj platformi osnivača HDZ-a dr Franje Tuđmana, iako neobjašnjivo i tipično glavaševićevski Miroslav Tuđman podupire priču pomirbom svoga oca, jasno je i Plenkoviću da to nije tako, te da mu nitko tko razmišlja o cjelini njegovih politika – ne vjeruje.

Plenković je mogao prodati za neku daleku viziju čak i uklanjanje Zlatka Hasanbegovića, mogao je zatim u nizu pojedinačnih kadrovskih odluka još uvijek zadržavati strpljenje ljudi na čekanju ili stečenoj navici nadanja, jer ni jedan potez sam po sebi nije morao ukazivati na konačan smisao i esenciju njegove politike, ali kad se na Obuljenku, najuže rukovodstvo u vrhu stranke koje nije prošlo izborne stranačke niti nacionalne filtre, Jandrokovića, Bačića, Šeksa, Božinovića, Dalićku, Prgometa, zatim kadroviranje na HRT-u, HAVC-u, HINA-i posloži koalicija s HNS-om – stvari postanu gole golcate.

A još od Adama i Eve ljudi većinom imaju zazor od javne golotinje pa se nastoje prikriti.

Pa ispadaju još ogoljeniji.

Plenković mrtav hladan u televizijske kamere izvlači argument o legitimnosti koalicija liberala i pučana, navodeći „kolege liberale“ iz Europskog parlamenta Jakovčića i Radoša kao primjer, a istodobno prešućuje naciji da su upravo ta dvojica „liberala“ prošle godine nekako u isto vrijeme bojkotirali predstavljanje bl. Alojzija Stepinca u Bruxellesu na – srpski poziv.

Plenković je tome uživo svjedočio.

S kim su tada koalirali, što je u tome praiskonski liberalizam i počiva li na tome standardizacija suvremenih društvenih vrednota danas u Hrvatskoj?

Nemojmo se lagati.

Zato je svaka javna potpora toj argumentacijskoj mantri zapravo beznadežna kompromitacija, nešto slično prispodobi o Muji, kad Fatu uvjerava s golom ljubavnicom u krevetu pred njenim očima da je nužno vjerovati njemu, a ne onome što vidi.
Plenkoviću, a pogotovo ostatku HDZ-a, je golemi problem ostavka Davora Stiera.

Nije Stier običan ministar, niti samo jedan od nekolicine vodećih članova HDZ-a, niti ga je moguće svesti u ovome trenutku u nekakav eliminacijski kalup pod formom navodnoga ekstremizma, čime se i Plenković do sada služio pokušavajući pravdati priču o uključivosti – nužnom eliminacijom svega u što je prstom uprla ekstremna – antifa.

Stiera mainstream nije uspio ni iz bliza toliko javno kriminalizirati, iako su odnedavno počeli kad su shvatili da nije stup Plenkovićeve bezuvjetne uključivosti i centrizma, da bi ga Plenković mogao eliminirati pod naletom te novoeuropske zastrašujuće eliminacijske paradigme, koja u Hrvatskoj ima vrlo zlokobne diferencijacijske razmjere posve usporedive s eliminacijskim procesima u bivšemu komunističkom režimu, samo bez hapšenja još uvijek.

Zbog razilaženja i to onoga vrijednosnoga i idejnoga, Stier je napustio pramac Plenkovićevoga državne politike, ostajući u stranci i to na mjestu političkoga tajnika stranke, čime je dao naslutiti da u HDZ-u postoje pukotine ispod, kako Plenković kaže – totalne suglasnosti.

Ne znam kakve su Stierove namjere, ali njegov politički postupak više nego jasno ukazuje da neće šutke prepustiti stranku dramatičnom vrijednosnom preusmjerenju, pri čemu je važnije od pitanja kako će on osobno završiti u tome, da nakon njega ostatak članova HDZ-a neće smjeti ostati indiferentan, te da je vrlo moguće da Plenković umjesto na razini države zapravo imadne manjinsku vlast u stranci, gdje će morati za svaku državnu odluku dokazivati svoju demokršćansku pravovjernost.

Stierova izjava da mu je namjera u stranci i Saboru nastaviti se boriti za demokršćanstvo i demokratizaciju HDZ-a, uz obostrane potvrđene nesuglasice s Plenkovićem, zorno potvrđuje vrijednosne pukotine u stranci, te ukazuje da Plenkovićev smjer nije svim hadezeovcima neupitno demokršćanski, ali ni prihvatljive demokratičnosti.

To je svakako golema šamarčina Plenkoviću, i, iz njegovoga neposredno datoga intervjua HRT-u nakon Stierove ostavke, iz hladnoće koja je jedva zadržavala bijes, bilo je vidljivo da je Plenković svjestan toga što se događa oko njega.

I, utoliko agresivniji.

S obzirom da je struktura koju Plenković svakodnevno uključuje u političku maticu pod svojim vrijednosnim i političkim vodstvom doslovno razapela Stiera jer je u okviru rasprava u vijeću ministara vanjskih poslova Unije jasno naglasio dio hrvatskih autentičnih vrijednosti za naredno europsko političko razdoblje, među kojima je rezerva prema pobačaju, čime se otvoreno svrstao u blok s Poljskom i Mađarskom, a nakon te europske epizode stao u „Hod za život“ pred iskolačenim antifama spremnim na uključivanje u Plenkovićevu viziju; jasno je da je u ovakvoj Hrvatskoj, kakvu Plenković pokušava proglasiti uključivim društvom, ekstremizam svaki pokušaj isticanja bilo koje relevantne nacionalne vrijednosti.

A ultraekstremizam – kršćanstvo.

Kriminalizacija svega hrvatskoga i kršćanskoga ispod forme navodnoga ekstremizma se više ne krije nigdje, od ulice, medija, pogotovo onih u državnom vlasništvu čija je rukovodstva imenovala Plenkovićeva većina, zatim onih „nezavisnih“ koje podupire država nekim od stotine zakulisnih aranžmana golemim novcima, preko civilnih udruga koje Krstičević sladostrasno ističe na televiziji kao super partnere u donošenju strategije nacionalne sigurnosti, kao Centar za mirovne studije i opskurnog Bosanca čije bi djelovanje vrlo vjerojatno u svakoj pristojnoj državi bilo problem nacionalne sigurnosti, a ne rješenje.

Zajedničko obilježje je – gola mržnja prema Crkvi.

Katoličkoj.

To je jasno kao dan i jasno je kao dan da Stier odlaskom iz vrha države, s naglascima na čemu će se temeljiti njegov rad u stranci i Saboru, neskriveno šalje poruku da su Plenkovićeve teze i proglasi o demokršćanstvu – lažni.

A ako to kaže čovjek koji je s Plenkovićem činio polazni dvojac nove politike HDZ-a, dijelio temeljnu namjeru i ideju, ako je to Plenkovićev prijatelj i najbliži suradnik Davor, onda je očito da je Plenkovićeva vizija upitne vjerodostojnosti.
Plenković je u vrlo hladnom obraćanju gospodinu Stieru u intervjuu za HRT, ne više Davoru kako je u svim prilikama ranije govorio, poručio da je njegova vizija HDZ-a isključivi prag preko kojega se ulazi ili izlazi iz stranke i hadezeove politike, te da je gospodin Stier dobrodošao, ako će poduprijeti tu viziju.

A Stier već rekao da – neće.

Naglašavam ovu riječ – dobrodošao. Odakle bi to Stier trebao doći i kamo?

Na rukoljub Šeksu?

Konačno, besmisleno je raspravljati o tome s kim je i kako smio ili nije smio koalirati Plenkovićev HDZ. To je njihova odluka, odnosit će se na njihove stranačke i političke pozicije i status. Na to imaju zakonsko pravo.

Ali nemaju pravo pokušavati prodavati maglu hrvatskome narodu da je to što rade u nacionalnom interesu, jer ako u nekim elementima može i biti ne znači da je banalan zbroj pojedinačnih elemenata novu kvalitetu, a posve je isključeno od tisuća elementa stvoriti novi organizam bez zajedničkoga duha. To je uvijek ideja, riječ, misao, vrijednost, ideologija. Nacionalnog interesa nema bez toga.

Zbog toga je opaka podvala javno poručivati naciji da svjetonazor valja u ime nacionalnih interesa trenutno otkloniti u stranu. Jer u jednom društvu, pod ravnanjem jedne države, baš ništa ne može biti autentično bez svjetonazorskoga biljega.
Nacionalni interes nije mehanički djeljiv, nije sastavljen od stotinu nepovezanih slagalica, niti ga se može mehanički zbrajati ili oduzimati.

Nacionalni interes je jedan, nedjeljiv iako integriran od tisuća djelića koji jedan bez drugoga ne znače novu kvalitetu, ima zajednički integracijski sustav vrednota karakterističan hrvatskom narodu, pa, ako se politika koju Plenković predstavlja kao isključivi nacionalni interes samo odnosi na to hoće li Hrvat imati plaću deset ili pedeset tisuća kuna, onda se taj argument glatko može osporiti realnim argumentom da Hrvat i u Njemačkoj ili u UAE može prilično lako ostvariti daleko veće egzistencijalne probitke nego u takvoj Hrvatskoj.

Bi li na taj način Njemačka ili Arapski emirati smjeli učiniti Hrvatsku nepotrebnom?

Ne bi.

Upravo se kompleksom administrativno novoeuropskih i sve od reda lažno deklariranih političkih vrednota nacionalnu državu Hrvatsku čini bespotrebnom. Nije u Plenkovića problem to što svojim podrijetlom pripada navodnoj lijevoj, neojugoslavenskoj, ovoj ili onoj političkoj ideji, njegov je problem to što pripada izrazito otuđenoj, anacionalnoj, neidentificiranoj, samodovoljnoj novoeuropskoj političkoj nomenklaturi koja u duhu europskih naroda ostavlja pustoš i stvara trajne klice golemih poremećaja, uključujući čak i nekontrolirane procese vrlo slične nekadašnjim revolucijama.

Razuman političar u traumatiziranoj Hrvatskoj bi o tome morao voditi računa.

Problem je što zastupnici te idejne platforme u malim europskim narodima ne shvaćaju da je upravo navodni izostanak ideologije u takvim politikama, upravo super ideološki smrtonosan za male narode te vrlo vjerojatno osmišljen kao nova imperijalna igračka najmoćnijih država ili kulisa svijeta.

Smiješno je pokušavati pojedinačne političke iskorake i u biti notorne državne obaveze minimalno dobroga upravitelja državom, predstavljati kao ukupnost nacionalnih interesa, ako s druge strane, upravo to nacionalno značenje ili samu esenciju toga pojma, držimo opasnom ili nepotrebnom.

Nije Plenkovićeva vizija politike predviđena za Grčku, Francusku, Nizozemsku, Farske otoke ili negdje na Marsu. Svaka ta politika mora imati hrvatski predznak, pa i u slučajevima kada je posve normalno i posve nužno primjenjivati univerzalne metode upravljanja i metodologiju mjerenja rezultata rada, jer rezultate neće dijeliti netko izvan Hrvatske.

Tu dolazimo na bit stvari, jer što god Plenković uradio, ostvario ne znam kakav statistički ekonomski probitak, dovukao u Hrvatsku deset milijardi eura iz Bruxellesa, ako će učinke tih milijardi raspodjeljivati sadašnja državno-institucionalna struktura po aktualnim mjerilima i standardima, ako će se utoliko više po istoj metodologiji sasipati novac u programe i djelovanje Krstičevićevih strateških suradnika Bosanaca, Gongova ili Teršelički, onda je to šopanje vlastite nacionalne smrti.

Ne može se dakle govoriti o apsolutnim ciljevima na bilo kojemu neidentitetskom području državnoga djelovanja, a istodobno ignorirati pogubnu neravnotežu goleme antifa nadmoći, koja godinama razara hrvatsko društvo i čini ga – isključivim i rizičnim po definiciji.

Niti se može govoriti o demokršćanskoj vladajućoj paradigmi ako je u tzv. mainstreamu „Hod za život“ posve kriminaliziran, a parada gayeva predstavljena s ushitom i u prvim udarnim minutama dnevnika nacionalnih televizija.

Dakle, koalicija HDZ-a s HNS-om je sve, samo ne obično preslagivanje, a svi pokušaji paradnoga predstavljana toga događaja, samo su u funkciji maskiranja bitno nove esencije HDZ-a i u konačnici kontinuiteta lijevo-liberalne politike u Hrvatskoj, koja je samo malo manje militantna bez navodnih ljevičara na vlasti. I pod drugom zastavom.

Stier je točno to naznačio kao problem.

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari