Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što je to časno u mirenju sa srpskim klevetama i lažima?

Objavljeno

na

Bilteni i zagrebačke kuhinje denuncijacije

Izvješće za izvješćem, bilten za biltenom. Poruke o nevaljalosti Hrvatske, hrvatskog naroda, a iza njih stoje, s jedne strane srpske parapolitičke strukture, koje svojim autoritetom pokriva hrvatska država, grad Zagreb, hrvatske službene institucije, kojima međunarodni poredak po definiciji mora vjerovati, a s druge strane, zvučne i zašto ne reći, moćne međunarodne institucije sa svojom operativnom državnom i međunarodnom mrežom, koje prihvaćaju ta izvješća i po njima se ponašaju.

Neke su naime samo zvučne, kao one, čije je predstavnike i nositelje donedavni predsjednik HND-a Saša Leković pozivao u Hrvatsku na tamanjenje nedužnih odojaka, pa im se klanjao cijeli državni establišment kao nekakvim autoritetima, iako je na čelu tih autoriteta stajao neki Srbijanac s „argumentom“ od sto pedeset kila žive vage i porukama skuhanim u zagrebačkim kuhinjama denuncijacije, a neke su ozbiljne kao što je ova State Departmenta.

Zašto ozbiljne?

Jer iza njih stoji ozbiljna država.

I međunarodni administrativni standardi, koji se izrazito tiču svakodnevnoga života milijuna ljudi i koje bi samo budala podcjenio.

Iako dobro zvuči u hrvatskoj žrtvoslovnoj i tezgaroškoj subkulturi, a naglašavam ovo tezgaroškoj, biti rame uz rame s desetinama uistinu uglednih hrvatskih domoljuba i hrvatskih suverenista na popisu SNV-a ili GONG-ova biltena promicatelja tzv. mržnje, mirenje s tom pozicijom je duboko nečasno.

Naime, s jedne strane, otkriva totalno pomanjkanje državno-kulturnog senzibiliteta, pomanjkanje elementarne samosvijesti o tome tko smo i gdje smo, pri čemu pristajemo na status progonjenih zvijeri u svojoj domovini, i to od ljudi i institucija koje su, kako personalno, kao u slučaju SNV-a i GONG-a, tako i institucionalno, sve učinile da te domovine ne bude i u konačnici – postoje zbog hrvatske milosti.

S druge strane, otkriva krajnje tezgarošku i buvljačku namjeru, refleks i instinkt žrtvoslovnog poduzentništva djela tako označenih ljudi, koje je utoliko uspješnije ukoliko je hrvatski narod ugroženiji, pa se pojam žrtve uzdiže kao sveti cilj, što je samo po sebi čak i niže od otvorenoga kapitulantstva.

Zato se ističe – da je časno biti u Pupovčevom biltenu.

Žrtvoslovna mitologija

Kao i u svemu izumili su ljudi da se može biti zaštićen kao medvjed, s obilježjem žrtve, doduše pristajući na lanac i medvjeđu ulogu, dobro živjeti i imati vrhunski moralni, pa društveni status, zbog čega se sve više Hrvata opredjeljuje umjesto borbi za dostojanstvenu slobodu, za poziciju žrtve i javno licitiranje s njom.

Kao da nas je Pupovac inficirao srpskom žrtvoslovnom mitologijom i tezgarenjem na njoj. Ne bi bio problem da to nije teško izrugivanje stvarnim žrtvama i matrica relativizacije zločinstva, koju personaliziraju tisuće pripadnika i današnjeg službenog državnog, javnog i svekolikog poretka. Jer, ako je žrtva svatko, nije nitko, ako je sve zločin, zločina – nema.

Elementarna samosvijest je ne isticati čast biti na tim popisima, jer pristajući na to priznajemo potčinjenost, kulturno je i dostojanstveno uzvratiti, ne samo otporom protiv te sramne činjenice i realnosti, nego i žestokim protuudarom na taj pokušaj potpunoga prisvajanja hrvatske države u ime i za potrebe neprijateljskih ciljeva.

Dakle, ja osobno kao autor koga se više godina za redom svrstava u nekakve mrzitelje, ne dopuštam nikome tko pod imenom i znakom moje hrvatske države i moga grada Zagreba, mene i desetine kolega denuncira zbog trgovačkih i izdajničkih političkih nakana, da to radi, a do krajnjih granica moga ponosa kao čovjeka i Hrvata, me to i vrijeđa.

Baštinici zla

SNV i GONG sa skupinama zloglasnih antifa su zadnji koji bi smjeli po načelima suvremene civilizacije i riječi izustiti o tome.

Zašto?

Jer SNV i hrvatske antife baštine zlo, zločin, civilizacijsko posrnuće i sve što civilizacija mora, ako želi naprijed – odbaciti. Ovdje želim naglasiti da hrvatski narod mora s početkom dvadeset i prvog stoljeća načiniti civilizacijski diskontinuitet, jer ako bude baštinio i slijedio antifa stečevine dvadesetog stoljeća, ako bude slijedio kontinuitet, neće nam kao narodu i Hrvatima biti dobro.

Odmah nakon biltena SNV-a, koji je s pozicija službene vlasti u Hrvatskoj i ove godine pokušao nametnuti, a vidjet ćemo na primjeru s HRT-om da je već praktično i nametnuo standarde ponašanja u vrijednosnom poretku Republike Hrvatske i poslao obvezujuće poruke tisućama mediokriteta prije svega u medijima, uslijedilo je i izvješe State Departmenta, doduše administracije, koju više ne predstavlja u Hrvatskoj Obamina opskurna veleposlanica, koje je gotovo u cijelosti prenijelo vrijednosne standarde toga biltena, kao i prethodnih mjesečnih biltena

još opskurnijega GONG-a, koji počiva godinama ne međunarodnim denuncijacijama Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Kako se postaviti prema tome?

Pa pođimo redom.

Progon novinara

Prvo bi u svakoj normalnoj državi s minimum integriteta DORH pokrenuo trenutnu istragu i s poprilično sigurnom izvjesnošću žestoko kazneno pritiskao autore i nakladnike biltena po više osnova, a država bi zatražila od prijateljske američke administracije informaciju o tome gdje su, kako, na temelju čega, došli do podataka o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, uz tihi savjet – klonite se Pupovca i Sorošovaca.

U medijskom prostoru bi mediji s minimum integriteta, ne nužno čak hrvatskog i kršćanskog, nego običnog profesionalnog, stvorili žestoki otpor i desetinama emisija sa suočavanjem mjerača mržnje i tzv. mrzitelja, poučili mjerače da je duhovno nasilje i pritisak na slobodu novinarstva – nedopustiv i najstrože prezren u suvremenoj Hrvatskoj.

Dogodilo se posve drugačije, odjeknula je potpuna mainstream šutnja, pri čemu HRT nije ni progovorio o toj besramnoj hajci na medije i novinare, a komunikacija s kolegicama i kolegama u toj nesretnoj medijskoj kući mi je potvrdila sumnju da je – neformalno a stvarno zabranjeno o tome govoriti.

Zid šutnje, rekao bih – zid mučne šutnje i profesionalnoga posrnuća.

S obzirom da od HND-a i rukovodstva te antifa parastrukture, kojoj novinarstvo služi kao pokriće, a novinari kao stado, nitko nije ni očekivao reakciju izuzev pomoć mjeriteljima u mjerenju mržnje, bilo je prirodno očekivati da se borci za „novo hrvatsko novinarstvo“ Katja Kušec i Hrvoje Juvančić, koji su uspjeli „obraniti“ HNiP od Jure Vujića, Marka Juriča i mene, junački krivotvoreći dokumente i procedure do samoga statuta udruge, oglase, jer za to nije bilo potrebno imati naročite pameti, šaljući znak da su živi i da sad kad nema nepoćudnih imaju stav i cilj postojanja, ali, zauzeti pisanjem poziva za plaćanje članarine za održavanje „hladnog pogona“, te posve inficirani inkluzivnošću, tezgarenjem oko Bandića i Mikulića, centrizmom i javnom novokorektnošću, nisu primjetili da se u Hrvatskoj progone – novinari.

Pupovčevi mjerači mržnje morat će dokazati iznesene klevete

Predsjednica Republike bi morala konačno reagirati na javnu moralnu i klevetničku tjeralicu SNV-a u oslobođenoj, pa duhovno okupiranoj Hrvatskoj, vlada bi morala ako drži do minimuma ustavnoga zvanja – nacionalne države hrvatskoga naroda, zakonski reagirati na to, a sve, baš sve hrvatske nacionalne institucije, a pogotovo prozvani pojedinci i institucije bi morali iskazati oštar otpor prema tim pokušajima.

I krenuti u organizirani institucionalni obračun s tim društvenim nakazama, ako ništa drugo, zbog senzibiliziranja javnosti i prokazivanja otužne države. S obzirom da država neće mrdnuti prstom, nas nekolicina je donijela odluku glumiti DORH i pritisnuti privatno Pupovčeve mjerače mržnje da nam dokažu klevete koje su iznijeli, poznati odvjetnik Mate Knezović nas je odlučio besplatno zastupati, a vrata su otvorena svima koji se ne mire s progonom.

Ako ništa, neka znaju da ne mogu mjeriti mržnju šutke i da nismo svi centrirani.

Jer to nije osobno pitanje ni jednoga od nas koji smo višegodišnji „klijenti“ tih opskurnih parapolitičkih i sljedbenozločinačkih skupina, nego elementarno pitanje higijene hrvatskoga društva.

Akt (para)državnog progona

Zašto ovo naglašavam i kome je namijenjeno?

Prvo, zato što je bilten SNV otvoreni akt paradržavnog, ali i državnoga progona, cenzure u javnome prostoru u Hrvatskoj, kriminalizacije desetine ljudi, sve redom uglednih hrvatskih intelektualaca i institucija, pri čemu ističem baš sve news portale i organizacije, koje se ne mire s velikosrpskim i neojugoslavenskim, te lijevoliberalnim globalističkim osporavanjem samih temelja državnosti hrvatskoga naroda.

Drugo, zato što je poruka SNV-a zadnjih nekoliko godina između ostaloga služila, o čemu postoje javno ozbiljna svjedočanstva, buzinskoj ekzpozituri Sjedinjenih Država kao uporište globalne kriminalizacije hrvatskog nacionalnog identiteta i suvereniteta, koje je svojom „Hillary Clinton“ antihumanističkom filozofijom predvodila veleposlanica SAD-a Juliette Valls Noyes, a koja je smijenjena početkom ove godine.

Treće, svim Hrvaticama i Hrvatima u zemlji i svijetu, da znaju, shvate i razumiju da se borba za njihovo ime i prezime, identitet i civilizacijski opstanak vodi u Hrvatkoj, jer jedino tu stojimo čvrsto ukopani u zemlju i Bogom dani ovaj svijet, te da je sve dok god postoji mogućnost da netko, bilo tko, pod hrvatskim državnim žigom i žigom grada Zagreba, denuncira i samovoljno klevetnički kriminalizira u domaćem i međunarodnom poretku desetine uglednih i priznatih hrvatskih intelektualaca i domoljuba, vodi jednakim intenzitetom kao i devedesetih, te da je ovo što radimo – istovrijedno i da su posljedice eventualnoga sloma duha – eliminacijske nama kao narodu i svima nama kao ljudima.

Evo posljedica i ciljeva biltenske tjeralice.

Sijanje straha

Stalni, višegodišnji pritisak biltenima i međunarodnim, te tuzemnim denuncijacijama na stotine nas, realno hrvatskih uglednika (ne želim biti lažno skroman), pogotovo u medijskome prostoru, neće gotovo sigurno vrijednosno pokolebati nikoga od nas prozvanih.

Niti će Marko Perković Thompson prestati pjevati i opjevavati svoju domovinu, narod i svetinje, niti će prestati izvoditi svoje legendarne hrvatske nacionalne budnice i pjesme, niti će bilo koji književnik, novinar, znanstvenik, kolumnist ili esejist prestati pisati svoje viđenje umjetničke, povijesno-civilizacijske, kulturološke, politološke ili sociološke istine o hrvatskom narodu. To autori biltena i mjerači mržnje znaju.

Zašto onda pišu?

Pišu da posiju strah, suže nama prostor javnoga djelovanja između ostaloga pritiskom i na osnovnu egzistenciju i nakladnike, oslabe naše djelovanje stalnim pritiskom, iscrpljivanjem i trošenjem goleme osobne i pojedinačne energije na demaskiranje tih laži i kampanja, da izazovu nesigurnost među ljudima i materijaliziraju svoju javnu nadmoć osvajajući sve više medijskoga i društvenoga prostora, koja time postaje sasvim praktična institucionalna i materijalna sila.

To samo od sebe neće prestati, niti će prestati ignoriranjem ili isticanjem kako je nekome čast da ga proziva Pupovac. U tome nema časti.

Što su im dakle konkretni ciljevi?

Prvo, da pošalju jasnu poruku državnim vlastima, koje od njih ovise, da ne smiju ni na kakav način podupirati težnje za hrvatskom emancipacijom, iako je smisao postojanje hrvatske države – podupirati takva nastojanja.

Drugo, da pošalju poruku prije svega onima u medijima, a pogotovo onima na HRT, da su pod stalnom prismotrom realne moći, te da je vlast – vlast, a da su nacionalni, humanistički, civilizacijski i univerzalni ideali relativni, da je ljudski integritet bezvrijedan, te da je svaka istina podložna ekskluzivnoj interpretaciji vladajuće okupacijske umne

oligarhije. A da se za istinu može i odgovarati, mišlju, riječju, djelom i propustom, pogotovo ako uznemiruje agresora i zločinca.

Pa se događaju konkretne posljedice, materijalizacija javnoga progona.

Smrad biltena SNV-a

I, dođemo do toga da se nakon emisije „Dobar Dan Hrvatska“ gdje je povodom izlaska knjige o Jasenovcu gostovao kolega Igor Vukić, saziva izvanredna sjednica Programskoga vijeća HRT-a, a na dnevnom redu je – rasprava o emisiji i o urednicama emisije.

Jedna, ona hijerarhijski viša urednica, je pripadnica po suprugu i starog, i novog, a vrlo vjerojatno i najnovijeg establišmenta, druga nije. Što mislite na temelju izrečenoga – koja će nadrapati zbog toga što su obje poštovale elementarne profesionalne standarde i hoće li doći do profesionalne i ljudske diferencijacije prema nacrtima biltenske cenzure u ovome slučaju?

Tako se uništava i međuljudske odnose i sije nepovjerenje koje sam naglasio u prethodnom pasusu.

Bit će zanimljiv i poučan rasplet.

Minimum profesionalnosti je pozvati Vukića na HRT

Jer, da ne bude zabune, pozvati Igora Vukića, autora knjige „Jasenovac“ u mozaičku emisiju na HRT-u je minimum minimuma profesionalnosti, ali i elementarno spašavnje časti HRT-a, koja je o tom prvorazredno interesantnom događaju propustila izvještavati u svim dnevnim informativnim emisijama, svjesno birajući – šutnju.

I inače je prešućivanje postalo pravilo djelovanja HRT-a, pa je čudo da ga nije bilo u ovom slučaju, što bi svakako trebalo čisto s profesionalnih pozicija nagraditi a ne pristajati na eliminaciju i pritiske, koji u ovome slučaju imaju nepodnošljiv smrad biltena SNV-a.

A tko će o emisiji, urednicama, njihovom profesionalnom radu raspravljati?

Vijeće, iza koga politički stoji aktualna – inkluzivna Plenkovićeva vladajuća većina, s Pupovčevim mjeračima kao arbitrima. S Ivicom Maštrukom, duboko umreženim i totalno provjerenim jugoslavenskim kadrom, najvišega stupnja „bezbedonosne provjere“, inače godinama lažno predstavljenim upravo kampanjom te iste HRT kao „bivši veleposlanik u Vatikanu“, kao idejnim povjerenikom!?

Tko nadalje stoji iza te nesretne skupine?

Saborski odbor za medija s većinom aktualne Plenković-Pupovac-Bandić-Glavaš-Saucha & Co., družine, Programsko vijeće koje su isti izabrali, zatim Nadzorni odbor koga su isti imenovali ekspresno se obračunavajući s neposlušnom Anjom Šovagović, zatim ravnateljstvo, koje predvodi Kazo Bačić i kompanija političkih mediokriteta na medijskim sinekurama s podijeljenim nišama upravljanja iz raznorodne personalne koalicije.

Tu imate svega i svačega, čista traktorska mehanika. Od prononsiranih javnih „desničara“ kao Jozo Barišić, koji svoju upraviteljsku ulogu u tom loncu mediokritetstva opravadavaju nužnošću postojanja logikom – bolje mi nego oni ili uzdahom koji po Zagrebu šire njihovi navodni desničarski i kršćanski pajdaši o „jadnom Jozi“ usamljeniku u „neprijateljskom okruženju“, koga je očito netko sa samokresom priveo i zakovao za žrtvenu stolicu uz mučeničku naknadicu od dvadesetak tisuća kuna, žrtvi našoj svakidašnjoj – koji jauče po šumama i gorama nad sudbinom i činjenicom – „da nas nema dovoljno“; do ultralijevih i ultraliberalnih tehnomenadžera, kojima je jedini bog, otac i mati – novac i moć, podrijetlom iz štala Darinka Kosora, s točno podjeljenim lovištima u programima HRT-a, oko HRT-a, u Zagrebu, u cijeloj Hrvatskoj, lovištima koje su kako među novinarima, tako i među gostima u emisijama, među urednicima i u cijelokupnoj hijerarhiji odlučivanja o tome što će se cenzurirati a što ne, zapišali najviši pripadnici političkog poretka, i „desni“ i „lijevi“, i „centristi“ i „inkluzivisti“, i „europejci“ i „balkanci“. Pa se u kuloarima doslovno i nepogrješivo zna tko gdje smije i po kome pišati.

A svi zajedno pišaju na obraz.

I na hrvatski narod.
Da stvari svedemo na realnu profesionalnu dimenziju i slijed događaja.

Pa tko ima glavu neka se ne da strići kao ovca.

Revolucionarne metode zaštite

Prvo, uopće se ne postavlja pitanje – je li Vukićeva knjiga profesionalno i javno zanimljiva, o njoj raspravljaju ljudi koji ju nisu ni pogledali, niti su ju pokušali sadržajno osporiti.

Oni će suditi o toj knjizi, autoru i emisiji, prijekim revolucionarnim postupkom, jer umjesto da HRT ruši antihrvatske dogme, ona ih – revolucionarnim metodama štiti. Nikoga ne zanima je li HRT dužan hrvatskoj javnosti podastrijeti činjenice o njoj, promociji i porukama koje nosi?

A jest.

Ultimativno.

Kako odgovoriti na to?

Svehrvatski, jedini je odgovor, jer drugoga ispravnoga nema.

Ali ne po načelu aktualne demonstracije narodnog odlučivanja u svojim medijima, koje kontroliraju inicijatori recimo „Narod odlučuje“, gdje se obećava svijetla budućnost i otpor protiv nepoštenoga establišmenta uz punu vlast naroda, primjenom istih i rigidnijih postupaka koje establišment provodi, kao recimo potpunom blokadom u svojim medijima bilo kakve informacije o referendumu protiv Istanbulske konvencije i zabranom svakoga suvisloga pitanja.

Tako se to ne radi.

I oko toga nema naših i njihovih.

Tko god to radi – tuđinac je.

Metodologija je ista i rigidnija, samo je područje, ono zapišano o kojem sam govorio – uže, tanje, lovište kraće i manje bogato. A nada i očekivanja veća, pa će biti zanimljivo gledati kako tu golemu i iskrenu nadu i očekivanja naroda dovesti u ravnotežu s očekivanim lovištem. Ali, o tom potom i u drugoj prigodi.

Tako se ne postižu promjene, samo smjene onih koji cenzuriraju.

Pa jednom cenzurira Mile, jednom Kazo, a ostali se svrstavaju u navijačke armije, čekajući svojih cenzorskih ili mjeračkih pet minuta.

Reakcija Programskog vijeća HRT-a, ravnateljstva HRT-a i posve sigurno pripadajućih parapolitičkih krugova, koji se tu i tamo naslikavaju kao aktualni političari bez hrabrosti zauzeti jasan stav o ovome o čemu pišem, počevši od biltena tjeralice Milorada Pupovca, do njegove i njihove ekspoziture u GONG-u te u stotinama europskih i svjetskih administrativnih institucija, zorno svjedoče o otvorenoj diktaturi nad hrvatskim narodom. I na to nitko tko drži do sebe ne smije postati imun.

I da, da se vratimo na početak teksta. Nikome tko misli glavom ne smije biti čast i statusna povlastica činjenica da ga progoni u njegovome domu, SNV i politički Srbi. Jer ne može biti časno ništa u tome da te otvoreni neprijatelj u tvojoj državi, u ime tvoje države progoni i radi budalom.

Niti može biti časno bilo što u tome da se ta navodna pozicija žrtve tezgarenjem naplati kod onih koji su stvarne povijesne i strateške žrtve takvih udara i igara, predstavljajući im žrtvu kao cilj i svrhu postojanja. Nije u žrtvi rješenje, rješenje je u otporu i – pobjedi.

Marko Ljubić / HKV

Igor Vukić: Da bi se razumjeli aktualni politički događaji mora se razumjeti i naša suvremena povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Priča o Daliću, Modriću, papi Franji i šapama iz Brezovice

Objavljeno

na

Objavio

Ne može se k nebu bez vjere

Čudni i znakoviti detalji utječu na ljudsko ponašanje, pa i na donošenje prilično važnih odluka. Meni je uvijek važna odluka izbor teme, koju ću obrađivati u kolumni. Kako volim detalje, a dnevni ritam događaja je nevjerojatno nabijen detaljima, nije se uvijek lako odlučiti. Presudna je ovaj put bila fotografija pape Franje s hrvatskim grbom na prsima, u svjetlu vala nacionalnog ponosa zbog uspjeha hrvatskih mladića u Rusiji.

Argentinski svećenik, koji je nazad nekoliko godina postao papa, kako je sam priznao višeputa, veliki ljubitelj nogometa, zaljubljenik u svoju nogomentu reprezentaciju, ističući na taj način globalno i svoje osobne, ljudske korijene i pripadnost, usprkos velike odanosti hrvatskog naroda Rimskoj Crkvi čiji je argentinski svećenik danas prvi biskup, ugrizao je svakoga Hrvata i Hrvaticu za srce. Njegov ekumenski ugriz nije najvjerojatnije samo njegov izbor, nije samo njegova odluka, niti nužno mora biti zločeste naravi, te u konačnici – loše namjere. Pitanje je – čija je to namjera, volja, tko je u trenutku utjecao na taj ugriz i što mu je bila konačna svrha?

Ova fotografija s hrvatskim grbom na srcu mi sve više ukazuje usprkos ljutnji na njega, da je, kako nas vjerski nauk podučava – ta odluka bila volja Duha Svetoga. Jer, da je Isusova crkva i stijena na kojoj ju je ostavio svijetu odlazeći Ocu nakon raspeća i uskrsnuća, ovisila, kako moj prijatelj Marijan Križić često ističe, samo od ljudi na papinskim pozicijama i od biskupa i svećenika, odavno bi je zlo razorilo i od te stijene napravilo živi pijesak. Jer, nitko od njih nije oslobođen slabosti i loših procjena, pa i neznanja.

Pa ni utjecaja zla.

Trenutna slika Hrvatske čiji grb virtualno nosi papa Franjo izgleda ovako:

Dnevnik HTV-a u petak na večer započinje prelijepom pričom iz Rusije. Tamo daleko, u odavno formiranom stereotipskom nepripadajućem nam svijetu, odakle manje više izvire mitska ugroza našega postojanja, koju hrvatski narod bez ikakvoga razloga i isključivo stereotipno poistovjećuje sa srpskim zlom, kojemu je izložen više od stoljeća na različite načine, događa se nešto prelijepo, nešto autentično hrvatsko, a to cijeli svijet svjedoči, prenosi, klanja mu se i divi. Prema dostupnim informacijama preko društvenih informacijskih mreža, nema kutka planeta na kojemu nije zapisana priča o Hrvatskoj. Od dalekoga Novoga Zelanda, Australije, Japana, Kine, preko Arabije i veličanstvenoga dubaijskog tornja Burj Khalifa u hrvatskim nacionalnim bojama, preko europskih prijestolnica, do New Yorka i južno do Buenos Airesa na drugom kraju svijeta. I, što je najvažnije, ta priča je ušla u srca stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj, radost, ponos i slobodu identifikacije iznijela na ulice i trgove, uvela na televizijske programe, koji su slične priče do sada uvijek spriječavali. Bez toga ta priča ne bi bila vrijedna.

Brezovica i Jazovka

Druga slika na istom Dnevniku je iz šume Brezovica kod Siska.

Ispod monumentalnog spomenika sjede uzvanici, sve redom rekli bismo krema službenog hrvatskoga društva, ljudi, koji, kako bi sportski komentator Joško Jeličić rekao uspoređujući Modrića i mladoga Nigerijca, imaju pojedinačno više zvučnih državnih i javnih funkcija u svojim biografijama, nego mnogi od nas godina, pa bi bilo očekivano i posve prirodno misliti da su utoliko bolji, zaslužniji i važniji.

A pred njima za govornicom mlada antifašistkinja, gradonačelnica Siska, grada naroda biskupa Košića.

Slika treća je s komemoracije kod jame Jazovka.

Slika iz Siska prikazuje uređeno spomen područje, uzvanike, koji sjede u uredno poredanim stolicama, dugi red uređenih ljudi, svih vrsta izaslanika službene hrvatske države, a slika iz šume kod Jazovke prikazuje blatnjavo područje, šumu, puteljak, ljude pod kišobranima kako na uskom prostoru jedni drugima prave prolaz, isto s državnim izaslanicima, ukratko nešto egzotično i prilično neuređeno, s malim spomenikom, tamnim otvorom jame, koji i sad prijeti nekako zloćudno, i cvijećem, koje su ti ljudi iz cijele Hrvatske donijeli na to blatnjavo i sumorno mjesto.

Sad ćete reći, kakve veze ima slika pape Franje, događaji u dalekoj ruskoj provinciji na nekom nogometnom stadionu, s ovim dvjema slikama, kojima smo svjedočili posredstvom Dnevnika HTV-a?

Ima, vrlo velike.

U Rusiji slavu hrvatskoga naroda, hrvatske domovine i hrvatsku sliku u cijelome svijetu pronose i stvaraju mladići, koji potječu iz onoga blatnjavoga ambijenta kod Jazovke. Rijetki su među njima, počevši od kapetana Luke Modrića, koji ne nose na svojim životima biljega zločinačkoga čina pod simbolikom iz Brezovice. I u konačnici, biljege neposrednih ljudi uredanih u tom državnom postroju u Brezovici, koji danas nameću Hrvatskoj, stotinama tisuća i milijunima Hrvatica i Hrvata, taj zločin kao civilizacijsku vrijednost i globalno dobro. Nemeću silom, jer – pronose laž. Velika većina tih mladića u Rusiji, kojima se klanja cijeli svijet, s čijim fotografijama se otvaraju naslovnice moćnih svjetskih medija, započinju svijetske informativne emisije, spomenici ljudske moći kao u Dubaiju se oslikavaju bojama njihovoga naroda s imenom Hrvatske; nosi na svojim životima i pamćenju biljeg razaranja, zla, koje su doživjeli u najranijem djetinjstvu, biljeg, koji su generacijama nosili njihovi očevi i djedovi, majke i bake,njihovo najbliže obiteljsko i društveno okruženje. Ni jednoga među njima nema, kojemu je ikada bio uzor neki Capo, kome je podignut spomenik u Brezovici, o kome se danas u njihovoj Hrvatskoj laže da je formirao nekakav prvi antifašistički odred u Europi, koji je službeno, a neistinito ustao protiv globalnog zla i udara na čovječanstvo, kao što ni jednoga među njima nema, kojemu simbolika toga spomenika, Cape i capinovaca, nije nanijela – nevjerojatna zla, u konačnici puneći Jazovku i „jazovke“ diljem Hrvatske, njihovim pretcima. I kojima ista takva zla ne nanose i nisu nanosili ljudi koji su veličali navodni prvi partizanski odred kao temelj današnje, dakle njihove Hrvatske.

To je današnja vidljiva Hrvatska.

Oni u Brezovici znaju da Luka i prijatelji ne igraju za njih

Nevidljiva, ona stvarna Hrvatska živi, nada se i vjeruje na tisuće mjesta, koje ujedinjuju mladići u Rusiji, a nevolja ovih iz Brezovice je što ih nisu uspjeli spriječiti otići tako daleko, na svjetsku pozornicu, na kojoj vrijede neka druga pravila, koja šapa iz Brezovice ne može dohvatiti.

Postavlja se pitanje, za koju su se to Hrvatsku Luka, Ivan, Mario, Vedran i ostalih dvadesetak momaka, s trenerima Zlatkom, Ivicom i prijateljima, uspjeli tako boriti i izboriti u dalekoj Rusiji, da joj se divi cijeli svijet i da joj kliču mase na hrvatskim trgovima i ulicama, da ushit i ponos vlada u tisućama domova, da tolike stisnute šake trnu pred televizijskim ekranima, a molitve zasipaju Svevišnjega?

Za onu ispod spomenika u Brezovici, ispod govornice sisačke gradonačelnice ili za onu koju simbolizira sisački biskup Košić, za onu koja je hodila blatnjavim puteljcima oko Jazovke, za onu koju simbolizira Tito ili za onu koju simbolizira blaženi Alojzije Stepinac?

Za stvarnu ili službenu državnu Hrvatsku?

Oni u Brezovici znaju da Luka i prijatelji ne igraju za njih. Zato su i njega i prijatelje htjeli na sve načine spriječiti da se otrgnu izvan dohvata njihovih ruku, dođu pred oči cijeloga svijeta i da ispričaju svoju rusku priču. Oni ispod spomenika u Brezovici sve što imaju stekli su uzdižući antivrjednosti, laži, krivotvorine, sprječavajući ljudsku narav i slobodu, a Luka i dečki sve što imaju duguju svojim roditeljima, sebi i Bogu, uzdižući ljudske vrijednosti i slobodu.
I odbijajući se nakloniti onima u Brezovici i njihovim antivrjednotama.

Ovi prvi nisu imali konkurencije, nikada ih nitko u tom svijetu nije vrednovao prema stvarnim stvaralačkim sposobnostima, niti su se morali uspoređivati, nikada nisu zaradili ni kune na svjetskom tržištu ili nudeći svoje znanje i sposobnosti stvaranja, a Luka i njegovi dečki su sve što su stekli i što su postali ostvarili u golemom svakodnevnom svjetskom nadmetanju s milijunima sličnih mladića, njihove vrijednosti se dnevno mjere, vrlo su egzaktne i usporedive, oni se natječu i svaki dan dokazuju. I veličaju znanje i snagu duha poštujući, a ne progoneći, svoje suparnike, a ovi u Brezovici veličaju snagu uništenja, razaranja, sprječavanja i progona svega i svakoga drugačijega i boljega. To im je naime izvorište koje veličaju. Luka i Ivan su se natjecali se Messijem, a ovi iz Brezovice, Messije u svojim djelatnostima i oko sebe – isključuju, blokiraju, sprječavaju izvan pravila ili po nakaznim pravilima, koje ne poštuje civilizirani svijet, javno kriminaliziraju, zatvaraju, a do jučer su ih ubijali.

I bacali u Jazovke.

Oni iz Brezovice nemaju izgleda

Razlika između mladića u Rusiji i tih nesretnika, razlika između mladića u Rusiji i simbolike skupa u Brezovici je u tome, što su svi ti mladići postali to što jesu, golemim radom, borbom, odricanjem, u tome što je Modrić u pohodu na vrh svijeta, prvo kao dijete svjedočio zločinu nad svojim djedom pod simbolikom Brezovice, zatim kao dječak tražio priliku na marginama i u udaranju lopte, jer su svi važniji kanali i ceste za životni uspjeh bile pod kontrolom onih iz Brezovice i namijenjene njihovim potomcima, kojima nije trebala Bogom dana darovitost niti sposobnost trpljenja, razlika je u tome što je taj dečko iz zadarskog zaleđa vjerovao u Boga, bio spreman na batine po travnjacima i selendrama Bosne i Hercegovine, trečeći za loptom za kojom nisu trčali uzvanici iz Brezovice, jer lopta ne podnosi prijevaru, pa zatim ispod menadžerske ruke Zdravka Mamića postao simbol Dinama, zatim engleskih klubova, zatim se s Realom iz Madrida popeo na vrh svijeta i dospio na Burj Khalifu.

Do pod samo nebo.

I svi mladići oko njega su upravo to i upravo na takav način ostvarili. I Ivan, i Dejan, i Mario, i Vedran i trener Zlatko, Ivica, svi. Iza njih, odnosno njihovih obitelji su progoni predaka, razorena i okupirana sela i gradovi, napuštena obiteljska ognjišta, borba za opstanak u svijetu, težak i krvav rad prepun golemih izazova i iskušenja. Njihove staze nisu bile zajamčene državnom sigurnošću, sve što jesu bilo je najčešće usprkos i nasuprot toga. Svi su dosegnuli nebo ljudskih nadanja, ovozemaljskih karijera i ambicija, postigli su sve ono što im je bilo zapriječeno i gotovo nemoguće postići, sve ono što ovi ispod spomenika u Brezovici nikada neće moći ostvariti. Ovi iz Brezovice su imali vlast, ovi momci duh i vjeru. I sve te mladiće ujedinjuje pripadnost onome stvarnom hrvatskom narodu, kojega nema u Brezovici. Postigli su to s loptom, koja ne podnosi prjevaru, u natjecanju i sposobnostima kojima se divi cijeli svijet, jer u ljudima diljem svijeta pretežito je univerzalno dobro, ljudska potreba za afirmacijom poštenja u sučeljavanju i natjecanju, univerzalna potreba za ljudskom ravnopravnošću i pravilom da svi ljudi imaju iste šanse, ljudska narav istinskog vrednovanja i uspješnosti, kojoj se dive milijarde na zemlji, jer se ljudi jedino istinski poistovjećuju s neupitnim vrijednostima. Jer, nitko, baš nitko ne može zapriječiti sve kanale i sve ceste ljudskoj ingenioznosti i Božjoj namjeri.

Zato oni u Brezovici i kad sude i osuđuju, kad imaju države i moć, nemaju izgleda.

A Luka, Ivan, Dejan, Vedran,Zlatko, Ivica i njihova Hrvatska – i mogu i hoće uspjeti.

Jer znaju tko su.

I zato je to što rade opasno za ove iz Brezovice.

Sisak biskupa Vlade Košića

Vlado KošićI jer znaju da je njihov Sisak, onaj biskupa Vlade Košića, a ne lažni Sisak nesretne političke kreature, koju je plima povijesnih traganja izbacila na obale toga gradića u jednome nevoljnom vremenu, kao uzburkano more kad na prelijepe obale izbaci nepregledne gomile smeća, pa trenutno prekrivaju ili skrivaju ljepote, koje ipak zaljubljenici i poznavatelji vide, osjećaju i – poštuju usprkos smeću i nakupinama blata. Jer uz mladiće iz Rusije, i s njima, stvara se golemi novi val, koji će nakupljeni talog i smeće – vratiti u rupe iz kojih je izišlo. U podzemlje u kojemu su se skrivali Capo i nekoliko komunista, koje je danas prema svim poznatim povijesnim izvorima, primjerenije nazvati jazavčarima, nego borcima antifašistima. Jer ono što je ostalo iza njih, a što svjedoči taj spomenik u Brezovici, ljudi ispod njega, ono što simboliziraju njihovi simboli i ostavština, ostalo je zapamćeno usprkos nasilju nad umovima ljudi – kao epohalno zlo.

I smrt.

Ona iz jame Jazovka.

Tu smrt, bez primarne namjere, igrajući nogomet, natječući se protiv kolega iz cijeloga svijeta, sve od reda mladića, koji su to što jesu postali samo radom i Božjim darom, upravo uništavaju Luka i njegovi prijatelji, jednako kako tu smrt rastjeruje i svjedoči život, onaj blatnjavi šumski puteljak kod Jazovke.

Vratimo se na kraju Papi s hrvatskim grbom.

Hrvatski grb je simbol Stepinčevog naroda, onoga naroda kod Jazovke i u Jazovci, onih stotina tisuća bez kršćanskih grobova, za čiji se pokoj duša mole milijuni Hrvata. I za čiju slavu igraju mladići u Rusiji, mladići čiji trener Dalić ističe zahvalnost Bogu i poziva na poniznost u trenutcima svjetske slave. Ti mladići nikada ne bi uspjeli, niti mogu uspjeti, ako njihovim nogama i vještinama u svakome bitnom trenutku natjecanja ne bude vladao njihov duh, vjera, volja,snaga, umna moć i nadmoć nad suparnikom. Niti bi uspjeli, niti mogu uspjeti ako ne respektiraju Božje darove, i svoje, i svojih suparnika. Zato je pogrješno u razuzdanom slavlju ismijavati Messija, jer ono što on godinama pokazuje nije od svakodnevnoga ovoga svijeta, niti je to ono što simboliziraju Brezovice i nesretnici, koji se u njima okupljaju diljem svijeta. To je Božji dar. Jednako kao i Modrić i Rakitić, i Messi je suprotnost simbolici Brezovice. Konačno – smijući se Messsiju zapravo se nehotično ili hotimično ismijava Božji dar i uspjeh Luke i njegovih prijatelja. Treba veličati svoje postignuće a ne ismijavati suparnika, jer od priznate veličine suparnika i izazova ovisi veličina vlastite pobjede. Luka i momci ne pobjeđuju zato što nekoga ismijavaju, pobjeđuju jer duboko poštuju svoje suparnike, zato i jesu veliki i uspješni.

Istinske veličine nikada ne ismijavaju Božje darove.

Svetost nema granica

Stepinac

Papa Franjo je vrlo moguće založio zemaljsku veličinu hrvatskog sveca Stepinca za susret i približavanje ruskom patrijarhu Kirilu, jer njegovu svetost, niti je mogao, niti imao pravo založiti. Svetost je od Boga i pripada samo njemu, a daruje ju onima koji vjeruju u nju. Koji se poistovjećuju. Svetost i sveci se ukažu uvijek kad je najpotrebnije, a ni mjesto ni vrijeme nisu dohvatljivi običnom ljudskom razumu. Ne znam, ali slutim i želim vjerovati, da bi se Hrvatskoj upravo iz Rusije moglo vratiti djelo njenoga sveca Alojzija. Ne govorim tu samo o pobjedi naših momaka, iako je ona ono što ljudi vide i prepoznaju kao materijalnu činjenicu, iako se preko pobjede uzdiže duh za kojim se traga i koji je zarobljen šapama onih iz Brezovice. Iz Rusije se Hrvatskoj vraća identifikacija, globalna, univerzalna identifikacija, koju Hrvatska ima, ali za koju očekuje potvrdu. Ovozemaljsku. Stepinčeva svetost nije samo hrvatska, jer svetost nema granica, zato se svetac lako ukaže bilo gdje, gdje su njegovi sljedbenici. Pa i u Rusiji, kad su ga već založili tamo.

Nedokučive su namjere Svevišnjega.

Želim vjerovati da je u duhu tih naših mladića, upravo ruskom Patrijarhu založeni blaženi Alojzije Stepinac, koga je založio argentinski svećenik – današnji Papa. To nema veze s Messijem, ali ima veze s Lukom Modrićem, i, to je uvijek nužna prevaga u detaljima, koji u sportu obilježavaju pobjednike.

Ljudima je potrebna takva opipljiva i ovozemaljska identifikacija da istrpe sva iskušenja, poniženja, križne puteve, da steknu dovoljno duhovne moći i mudrosti, onima ispod spomenika u Brezovici reći – vrijeme je iscurilo, ovo je vrijeme dobra. Ovo više nije vaš svijet. Jer ti ljudi u Brezovici su učinili baš sve što su mogli s pozicija moći, sa zloupotrebljenih državnih pozicija, počevši od splitske svastike, presuda „državnom razbojniku“ Mamiću, koje su stvarno namjenjene Luki i Dejanu, koje su sračunate izvan svake sumnje za izazivanje straha i nesigurnosti, za suzbijanje mogućega vala ponosa, samosvijesti i stvaranje one plime, koja ima počistiti odavno zaprljane veličanstvene obale naše zemlje, do odaslane vijesti u Rusiji da će „huligani“ izazvati prekid utakmice i onemogućiti možebitnu Božiju volju.

A to baš i ne ide tako lako kao u Francuskoj ili na Poljudu s Ostojićevom šapom iznad njega.

Putin i njegova Rusija nije Macron i njegova Francuska, niti je on umiruća Europa Angele Merkel i briselskih mediokriteta bez okusa i mirisa. On ima rješenja za takve i veoma dobro zna razlikovati „huligane“ od huligana.

Pitam se zato, što to nastaje u Rusiji, je li to što nastaje nekakva praiskonska pravednost ne od ovoga svijeta, i hoće li nam se kao narodu privremeno otrgnutozemaljsko priznanje svetosti vratiti na duhu i umijeću tih mladića upravo iz – Rusije?

Ne može se k nebu bez vjere.

Zato mi se izrazito simboličkom učinila fotografija pape Franje s hrvatskim grbom.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatska kao Europska vojna krajina

Objavljeno

na

Objavio

Politička budućnost njemačke kancelarke Angele Merkel trenutačno ovisi o Albaniji.

Ako do nedjeljnog EU mini summita o migrantima kancelarka, stiješnjena ultimatumom svog ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera, uspije uvjeriti albanskog premijera Edija Ramu da u Albaniji napravi „hotspot“ za tražitelje azila u državama EU-a, Merkel bi mogla osigurati kratki produžetak svoje vlade.

Posljednje informacije uoči summita govore da je kancelarka i uspjela istrgovati hot-spotove s albanskim premijerom. Ali to nije kraj, već tek početak zapleta.

To samo znači da će ministar Seehofer imati kamo vratiti novodolazeće tražitelje azila, da ga Merkel neće morati odmah smijeniti i time srušiti svoju vladu i potpisati kraj vlastite kancelarske karijere.

Rama drži ključeve

No čak i ako Edi Rama pristane otvoriti migrantske hot-spotove u Albaniji, ako medijskom kampanjom uspiju nadglasati njegove oponente uvjeravajući ih kakve će to velike koristi donijeti Albaniji na njezinu putu u EU, koji je zapravo put bez kraja, izvjesno je da se zajednička europska politika prema migrantskoj krizi raspada.

Države Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka) odlučile su ne sudjelovati na mini summitu, jer se i otprije protive zajedničkoj europskoj migrantskoj politici pod dirigentskom palicom kancelarke Merkel.

Italija, koja je trenutačno ključna država za budućnost europske migrantske politike, je nakon izvjesnog dvoumljenja odlučila ipak sudjelovati na mini summitu, ali ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini poručuje, kako očekuje odluke o efikasnijem čuvanju europskih granica, a ne nove savjete Njemačke i Francuske o tome koliko bi izbjeglica Italija trebala primiti.

Italija je zapravo povukla okidač za resetiranje dosadašnjeg europskog pristupa migrantskoj krizi, nakon što je odbila primiti afričke izbjeglice s broda Aquarius, a ovih su dana u pravom verbalnom ratu oko migranata s francuskim predsjednikom Macronom, u kojem su na istim pozicijama konzervativni nacionalist Matteo Salvini koji je gradio kampanju na antimigrantskoj politici i njegov koalicijski partner Luigi di Maio iz anarhističkog pokreta 5 zvijezda, kojem to nije bilo u fokusu.

Nova talijanska vlada je očito odlučna zatvoriti talijansku migrantsku rutu. A to znači da će se migrantski val ubuduće usmjeravati prema istočnom Jadranu i Balkanu. Da će balkanska tzv. ruta džamija, postati veliki hot-spot.

Hrvatska je pozicija nezavidna, bez obzira pobijedila li Seehoferova, Kurzova i Salvinijeva ili Merkelina i Macronova opcija, bez obzira raspadala li se tzv. zajednička europska politika prema migrantima odmah ili s izvjesnom odgodom. Jer, upravo se Hrvatska nalazi na kraju tzv. balkanske rute, ispred granica schengenske Europe.

Svojom bezglavom i kratkovidnom politikom Hrvatska je prije tri godine pomogla Sloveniji i Mađarskoj da na toj schengenskoj granici podigne žilet žicu, a nakon toga je jednako kratkovidno da žica opstane i postane politički još čvršća.

A mi se čudimo Orbanu

Za hrvatsku europsku budućnost bi bilo jako važno da uđe u sustav schengenskih granica. Ali to ne vide kao svoj interes naši prvi schengenski susjedi Slovenija i Mađarska, koje nam to i daju do znanja, spremne politički koristiti tu našu slabost.

I našim daljim susjedima: Kurzu, Salviniju, Seehoferu koji su odlučni zaustaviti migrantski val, ili da to nazovemo pravim imenom – zaustaviti projekt islamizacije Europe – jednostavnije je to učiniti na Sutli i Dravi, nego na razvedenoj hrvatskoj granici.

Za Hrvatsku je trenutačno maksimalna politička dobit da službeni migrantski hot – spotovi budu u Albaniji, a ne u BiH, u Cazinskoj krajini ili u Salakovcu sjeverno od Mostara. Ali to su samo trenutačni efekti.

Srednjoročno, ako se migrantski valovi ne zaustave izvan europskog kontinenta i ne osigura odgovarajuća skrb za te ljude u Africi, u Aziji, u njihovom matičnom podneblju, u perspektivi će cijeli Balkan postati hot-spot i nema tih schengenskih granica koje će moći izdržati taj pritisak. Balkan nije isto što i Italija.

U tom novom kontekstu, Hrvatska se već nalazi u poziciji suvremene replike nekadašnje Vojne krajine i pitanje je samo što može učiniti da se učvrsti i opstane u toj ulozi. Hrvatska je politika ta koja bi trebala tumačiti europskim partnerima koji žele razumjeti problem, a takvih je sve više: zašto je za europsku sigurnost važno da BiH ni pod koju cijenu ne postane hot – spot?

Zašto nije dovoljno da Sebastian Kurz ili perspektivno Horst Sehofer, otkažu gostoprimstvo radikalnim, od stranih država financiranim imamima u Austriji ili Njemačkoj, već je nužno da utječu na zatvaranje radionica u kojima se oni proizvode u BiH, na Kosovu, u Sandžaku, da obeshrabre državne i političke strukture (ne nužno samo muslimanskog predznaka) koje podupiru taj proces, aktivno ili prešutno?

Zašto je važno da EU ojača policijske kapacitete i kapacitete pravne države u svojim balkanskim „pašalucima“?

Jedino takvom europskom politikom se može prekinuti balkanska migrantska ruta ili tzv. ruta džamija. No umjesto toga, hrvatska se državna politika i dalje zgraža nad Orbanom i čudi Kurzu. Kao na izgubljenom brodu bez kapetana i kormilara, na kojem su upravljanje preuzele vesele tajnice.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Borislav Ristić: Nije vic da ovo s migrantima prelazi sve granice

 

 

Želi li Europa od Hrvatske još jednom napraviti vojnu krajinu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori