Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što je to časno u mirenju sa srpskim klevetama i lažima?

Objavljeno

na

Bilteni i zagrebačke kuhinje denuncijacije

Izvješće za izvješćem, bilten za biltenom. Poruke o nevaljalosti Hrvatske, hrvatskog naroda, a iza njih stoje, s jedne strane srpske parapolitičke strukture, koje svojim autoritetom pokriva hrvatska država, grad Zagreb, hrvatske službene institucije, kojima međunarodni poredak po definiciji mora vjerovati, a s druge strane, zvučne i zašto ne reći, moćne međunarodne institucije sa svojom operativnom državnom i međunarodnom mrežom, koje prihvaćaju ta izvješća i po njima se ponašaju.

Neke su naime samo zvučne, kao one, čije je predstavnike i nositelje donedavni predsjednik HND-a Saša Leković pozivao u Hrvatsku na tamanjenje nedužnih odojaka, pa im se klanjao cijeli državni establišment kao nekakvim autoritetima, iako je na čelu tih autoriteta stajao neki Srbijanac s „argumentom“ od sto pedeset kila žive vage i porukama skuhanim u zagrebačkim kuhinjama denuncijacije, a neke su ozbiljne kao što je ova State Departmenta.

Zašto ozbiljne?

Jer iza njih stoji ozbiljna država.

I međunarodni administrativni standardi, koji se izrazito tiču svakodnevnoga života milijuna ljudi i koje bi samo budala podcjenio.

Iako dobro zvuči u hrvatskoj žrtvoslovnoj i tezgaroškoj subkulturi, a naglašavam ovo tezgaroškoj, biti rame uz rame s desetinama uistinu uglednih hrvatskih domoljuba i hrvatskih suverenista na popisu SNV-a ili GONG-ova biltena promicatelja tzv. mržnje, mirenje s tom pozicijom je duboko nečasno.

Naime, s jedne strane, otkriva totalno pomanjkanje državno-kulturnog senzibiliteta, pomanjkanje elementarne samosvijesti o tome tko smo i gdje smo, pri čemu pristajemo na status progonjenih zvijeri u svojoj domovini, i to od ljudi i institucija koje su, kako personalno, kao u slučaju SNV-a i GONG-a, tako i institucionalno, sve učinile da te domovine ne bude i u konačnici – postoje zbog hrvatske milosti.

S druge strane, otkriva krajnje tezgarošku i buvljačku namjeru, refleks i instinkt žrtvoslovnog poduzentništva djela tako označenih ljudi, koje je utoliko uspješnije ukoliko je hrvatski narod ugroženiji, pa se pojam žrtve uzdiže kao sveti cilj, što je samo po sebi čak i niže od otvorenoga kapitulantstva.

Zato se ističe – da je časno biti u Pupovčevom biltenu.

Žrtvoslovna mitologija

Kao i u svemu izumili su ljudi da se može biti zaštićen kao medvjed, s obilježjem žrtve, doduše pristajući na lanac i medvjeđu ulogu, dobro živjeti i imati vrhunski moralni, pa društveni status, zbog čega se sve više Hrvata opredjeljuje umjesto borbi za dostojanstvenu slobodu, za poziciju žrtve i javno licitiranje s njom.

Kao da nas je Pupovac inficirao srpskom žrtvoslovnom mitologijom i tezgarenjem na njoj. Ne bi bio problem da to nije teško izrugivanje stvarnim žrtvama i matrica relativizacije zločinstva, koju personaliziraju tisuće pripadnika i današnjeg službenog državnog, javnog i svekolikog poretka. Jer, ako je žrtva svatko, nije nitko, ako je sve zločin, zločina – nema.

Elementarna samosvijest je ne isticati čast biti na tim popisima, jer pristajući na to priznajemo potčinjenost, kulturno je i dostojanstveno uzvratiti, ne samo otporom protiv te sramne činjenice i realnosti, nego i žestokim protuudarom na taj pokušaj potpunoga prisvajanja hrvatske države u ime i za potrebe neprijateljskih ciljeva.

Dakle, ja osobno kao autor koga se više godina za redom svrstava u nekakve mrzitelje, ne dopuštam nikome tko pod imenom i znakom moje hrvatske države i moga grada Zagreba, mene i desetine kolega denuncira zbog trgovačkih i izdajničkih političkih nakana, da to radi, a do krajnjih granica moga ponosa kao čovjeka i Hrvata, me to i vrijeđa.

Baštinici zla

SNV i GONG sa skupinama zloglasnih antifa su zadnji koji bi smjeli po načelima suvremene civilizacije i riječi izustiti o tome.

Zašto?

Jer SNV i hrvatske antife baštine zlo, zločin, civilizacijsko posrnuće i sve što civilizacija mora, ako želi naprijed – odbaciti. Ovdje želim naglasiti da hrvatski narod mora s početkom dvadeset i prvog stoljeća načiniti civilizacijski diskontinuitet, jer ako bude baštinio i slijedio antifa stečevine dvadesetog stoljeća, ako bude slijedio kontinuitet, neće nam kao narodu i Hrvatima biti dobro.

Odmah nakon biltena SNV-a, koji je s pozicija službene vlasti u Hrvatskoj i ove godine pokušao nametnuti, a vidjet ćemo na primjeru s HRT-om da je već praktično i nametnuo standarde ponašanja u vrijednosnom poretku Republike Hrvatske i poslao obvezujuće poruke tisućama mediokriteta prije svega u medijima, uslijedilo je i izvješe State Departmenta, doduše administracije, koju više ne predstavlja u Hrvatskoj Obamina opskurna veleposlanica, koje je gotovo u cijelosti prenijelo vrijednosne standarde toga biltena, kao i prethodnih mjesečnih biltena

još opskurnijega GONG-a, koji počiva godinama ne međunarodnim denuncijacijama Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Kako se postaviti prema tome?

Pa pođimo redom.

Progon novinara

Prvo bi u svakoj normalnoj državi s minimum integriteta DORH pokrenuo trenutnu istragu i s poprilično sigurnom izvjesnošću žestoko kazneno pritiskao autore i nakladnike biltena po više osnova, a država bi zatražila od prijateljske američke administracije informaciju o tome gdje su, kako, na temelju čega, došli do podataka o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, uz tihi savjet – klonite se Pupovca i Sorošovaca.

U medijskom prostoru bi mediji s minimum integriteta, ne nužno čak hrvatskog i kršćanskog, nego običnog profesionalnog, stvorili žestoki otpor i desetinama emisija sa suočavanjem mjerača mržnje i tzv. mrzitelja, poučili mjerače da je duhovno nasilje i pritisak na slobodu novinarstva – nedopustiv i najstrože prezren u suvremenoj Hrvatskoj.

Dogodilo se posve drugačije, odjeknula je potpuna mainstream šutnja, pri čemu HRT nije ni progovorio o toj besramnoj hajci na medije i novinare, a komunikacija s kolegicama i kolegama u toj nesretnoj medijskoj kući mi je potvrdila sumnju da je – neformalno a stvarno zabranjeno o tome govoriti.

Zid šutnje, rekao bih – zid mučne šutnje i profesionalnoga posrnuća.

S obzirom da od HND-a i rukovodstva te antifa parastrukture, kojoj novinarstvo služi kao pokriće, a novinari kao stado, nitko nije ni očekivao reakciju izuzev pomoć mjeriteljima u mjerenju mržnje, bilo je prirodno očekivati da se borci za „novo hrvatsko novinarstvo“ Katja Kušec i Hrvoje Juvančić, koji su uspjeli „obraniti“ HNiP od Jure Vujića, Marka Juriča i mene, junački krivotvoreći dokumente i procedure do samoga statuta udruge, oglase, jer za to nije bilo potrebno imati naročite pameti, šaljući znak da su živi i da sad kad nema nepoćudnih imaju stav i cilj postojanja, ali, zauzeti pisanjem poziva za plaćanje članarine za održavanje „hladnog pogona“, te posve inficirani inkluzivnošću, tezgarenjem oko Bandića i Mikulića, centrizmom i javnom novokorektnošću, nisu primjetili da se u Hrvatskoj progone – novinari.

Pupovčevi mjerači mržnje morat će dokazati iznesene klevete

Predsjednica Republike bi morala konačno reagirati na javnu moralnu i klevetničku tjeralicu SNV-a u oslobođenoj, pa duhovno okupiranoj Hrvatskoj, vlada bi morala ako drži do minimuma ustavnoga zvanja – nacionalne države hrvatskoga naroda, zakonski reagirati na to, a sve, baš sve hrvatske nacionalne institucije, a pogotovo prozvani pojedinci i institucije bi morali iskazati oštar otpor prema tim pokušajima.

I krenuti u organizirani institucionalni obračun s tim društvenim nakazama, ako ništa drugo, zbog senzibiliziranja javnosti i prokazivanja otužne države. S obzirom da država neće mrdnuti prstom, nas nekolicina je donijela odluku glumiti DORH i pritisnuti privatno Pupovčeve mjerače mržnje da nam dokažu klevete koje su iznijeli, poznati odvjetnik Mate Knezović nas je odlučio besplatno zastupati, a vrata su otvorena svima koji se ne mire s progonom.

Ako ništa, neka znaju da ne mogu mjeriti mržnju šutke i da nismo svi centrirani.

Jer to nije osobno pitanje ni jednoga od nas koji smo višegodišnji „klijenti“ tih opskurnih parapolitičkih i sljedbenozločinačkih skupina, nego elementarno pitanje higijene hrvatskoga društva.

Akt (para)državnog progona

Zašto ovo naglašavam i kome je namijenjeno?

Prvo, zato što je bilten SNV otvoreni akt paradržavnog, ali i državnoga progona, cenzure u javnome prostoru u Hrvatskoj, kriminalizacije desetine ljudi, sve redom uglednih hrvatskih intelektualaca i institucija, pri čemu ističem baš sve news portale i organizacije, koje se ne mire s velikosrpskim i neojugoslavenskim, te lijevoliberalnim globalističkim osporavanjem samih temelja državnosti hrvatskoga naroda.

Drugo, zato što je poruka SNV-a zadnjih nekoliko godina između ostaloga služila, o čemu postoje javno ozbiljna svjedočanstva, buzinskoj ekzpozituri Sjedinjenih Država kao uporište globalne kriminalizacije hrvatskog nacionalnog identiteta i suvereniteta, koje je svojom „Hillary Clinton“ antihumanističkom filozofijom predvodila veleposlanica SAD-a Juliette Valls Noyes, a koja je smijenjena početkom ove godine.

Treće, svim Hrvaticama i Hrvatima u zemlji i svijetu, da znaju, shvate i razumiju da se borba za njihovo ime i prezime, identitet i civilizacijski opstanak vodi u Hrvatkoj, jer jedino tu stojimo čvrsto ukopani u zemlju i Bogom dani ovaj svijet, te da je sve dok god postoji mogućnost da netko, bilo tko, pod hrvatskim državnim žigom i žigom grada Zagreba, denuncira i samovoljno klevetnički kriminalizira u domaćem i međunarodnom poretku desetine uglednih i priznatih hrvatskih intelektualaca i domoljuba, vodi jednakim intenzitetom kao i devedesetih, te da je ovo što radimo – istovrijedno i da su posljedice eventualnoga sloma duha – eliminacijske nama kao narodu i svima nama kao ljudima.

Evo posljedica i ciljeva biltenske tjeralice.

Sijanje straha

Stalni, višegodišnji pritisak biltenima i međunarodnim, te tuzemnim denuncijacijama na stotine nas, realno hrvatskih uglednika (ne želim biti lažno skroman), pogotovo u medijskome prostoru, neće gotovo sigurno vrijednosno pokolebati nikoga od nas prozvanih.

Niti će Marko Perković Thompson prestati pjevati i opjevavati svoju domovinu, narod i svetinje, niti će prestati izvoditi svoje legendarne hrvatske nacionalne budnice i pjesme, niti će bilo koji književnik, novinar, znanstvenik, kolumnist ili esejist prestati pisati svoje viđenje umjetničke, povijesno-civilizacijske, kulturološke, politološke ili sociološke istine o hrvatskom narodu. To autori biltena i mjerači mržnje znaju.

Zašto onda pišu?

Pišu da posiju strah, suže nama prostor javnoga djelovanja između ostaloga pritiskom i na osnovnu egzistenciju i nakladnike, oslabe naše djelovanje stalnim pritiskom, iscrpljivanjem i trošenjem goleme osobne i pojedinačne energije na demaskiranje tih laži i kampanja, da izazovu nesigurnost među ljudima i materijaliziraju svoju javnu nadmoć osvajajući sve više medijskoga i društvenoga prostora, koja time postaje sasvim praktična institucionalna i materijalna sila.

To samo od sebe neće prestati, niti će prestati ignoriranjem ili isticanjem kako je nekome čast da ga proziva Pupovac. U tome nema časti.

Što su im dakle konkretni ciljevi?

Prvo, da pošalju jasnu poruku državnim vlastima, koje od njih ovise, da ne smiju ni na kakav način podupirati težnje za hrvatskom emancipacijom, iako je smisao postojanje hrvatske države – podupirati takva nastojanja.

Drugo, da pošalju poruku prije svega onima u medijima, a pogotovo onima na HRT, da su pod stalnom prismotrom realne moći, te da je vlast – vlast, a da su nacionalni, humanistički, civilizacijski i univerzalni ideali relativni, da je ljudski integritet bezvrijedan, te da je svaka istina podložna ekskluzivnoj interpretaciji vladajuće okupacijske umne

oligarhije. A da se za istinu može i odgovarati, mišlju, riječju, djelom i propustom, pogotovo ako uznemiruje agresora i zločinca.

Pa se događaju konkretne posljedice, materijalizacija javnoga progona.

Smrad biltena SNV-a

I, dođemo do toga da se nakon emisije „Dobar Dan Hrvatska“ gdje je povodom izlaska knjige o Jasenovcu gostovao kolega Igor Vukić, saziva izvanredna sjednica Programskoga vijeća HRT-a, a na dnevnom redu je – rasprava o emisiji i o urednicama emisije.

Jedna, ona hijerarhijski viša urednica, je pripadnica po suprugu i starog, i novog, a vrlo vjerojatno i najnovijeg establišmenta, druga nije. Što mislite na temelju izrečenoga – koja će nadrapati zbog toga što su obje poštovale elementarne profesionalne standarde i hoće li doći do profesionalne i ljudske diferencijacije prema nacrtima biltenske cenzure u ovome slučaju?

Tako se uništava i međuljudske odnose i sije nepovjerenje koje sam naglasio u prethodnom pasusu.

Bit će zanimljiv i poučan rasplet.

Minimum profesionalnosti je pozvati Vukića na HRT

Jer, da ne bude zabune, pozvati Igora Vukića, autora knjige „Jasenovac“ u mozaičku emisiju na HRT-u je minimum minimuma profesionalnosti, ali i elementarno spašavnje časti HRT-a, koja je o tom prvorazredno interesantnom događaju propustila izvještavati u svim dnevnim informativnim emisijama, svjesno birajući – šutnju.

I inače je prešućivanje postalo pravilo djelovanja HRT-a, pa je čudo da ga nije bilo u ovom slučaju, što bi svakako trebalo čisto s profesionalnih pozicija nagraditi a ne pristajati na eliminaciju i pritiske, koji u ovome slučaju imaju nepodnošljiv smrad biltena SNV-a.

A tko će o emisiji, urednicama, njihovom profesionalnom radu raspravljati?

Vijeće, iza koga politički stoji aktualna – inkluzivna Plenkovićeva vladajuća većina, s Pupovčevim mjeračima kao arbitrima. S Ivicom Maštrukom, duboko umreženim i totalno provjerenim jugoslavenskim kadrom, najvišega stupnja „bezbedonosne provjere“, inače godinama lažno predstavljenim upravo kampanjom te iste HRT kao „bivši veleposlanik u Vatikanu“, kao idejnim povjerenikom!?

Tko nadalje stoji iza te nesretne skupine?

Saborski odbor za medija s većinom aktualne Plenković-Pupovac-Bandić-Glavaš-Saucha & Co., družine, Programsko vijeće koje su isti izabrali, zatim Nadzorni odbor koga su isti imenovali ekspresno se obračunavajući s neposlušnom Anjom Šovagović, zatim ravnateljstvo, koje predvodi Kazo Bačić i kompanija političkih mediokriteta na medijskim sinekurama s podijeljenim nišama upravljanja iz raznorodne personalne koalicije.

Tu imate svega i svačega, čista traktorska mehanika. Od prononsiranih javnih „desničara“ kao Jozo Barišić, koji svoju upraviteljsku ulogu u tom loncu mediokritetstva opravadavaju nužnošću postojanja logikom – bolje mi nego oni ili uzdahom koji po Zagrebu šire njihovi navodni desničarski i kršćanski pajdaši o „jadnom Jozi“ usamljeniku u „neprijateljskom okruženju“, koga je očito netko sa samokresom priveo i zakovao za žrtvenu stolicu uz mučeničku naknadicu od dvadesetak tisuća kuna, žrtvi našoj svakidašnjoj – koji jauče po šumama i gorama nad sudbinom i činjenicom – „da nas nema dovoljno“; do ultralijevih i ultraliberalnih tehnomenadžera, kojima je jedini bog, otac i mati – novac i moć, podrijetlom iz štala Darinka Kosora, s točno podjeljenim lovištima u programima HRT-a, oko HRT-a, u Zagrebu, u cijeloj Hrvatskoj, lovištima koje su kako među novinarima, tako i među gostima u emisijama, među urednicima i u cijelokupnoj hijerarhiji odlučivanja o tome što će se cenzurirati a što ne, zapišali najviši pripadnici političkog poretka, i „desni“ i „lijevi“, i „centristi“ i „inkluzivisti“, i „europejci“ i „balkanci“. Pa se u kuloarima doslovno i nepogrješivo zna tko gdje smije i po kome pišati.

A svi zajedno pišaju na obraz.

I na hrvatski narod.
Da stvari svedemo na realnu profesionalnu dimenziju i slijed događaja.

Pa tko ima glavu neka se ne da strići kao ovca.

Revolucionarne metode zaštite

Prvo, uopće se ne postavlja pitanje – je li Vukićeva knjiga profesionalno i javno zanimljiva, o njoj raspravljaju ljudi koji ju nisu ni pogledali, niti su ju pokušali sadržajno osporiti.

Oni će suditi o toj knjizi, autoru i emisiji, prijekim revolucionarnim postupkom, jer umjesto da HRT ruši antihrvatske dogme, ona ih – revolucionarnim metodama štiti. Nikoga ne zanima je li HRT dužan hrvatskoj javnosti podastrijeti činjenice o njoj, promociji i porukama koje nosi?

A jest.

Ultimativno.

Kako odgovoriti na to?

Svehrvatski, jedini je odgovor, jer drugoga ispravnoga nema.

Ali ne po načelu aktualne demonstracije narodnog odlučivanja u svojim medijima, koje kontroliraju inicijatori recimo „Narod odlučuje“, gdje se obećava svijetla budućnost i otpor protiv nepoštenoga establišmenta uz punu vlast naroda, primjenom istih i rigidnijih postupaka koje establišment provodi, kao recimo potpunom blokadom u svojim medijima bilo kakve informacije o referendumu protiv Istanbulske konvencije i zabranom svakoga suvisloga pitanja.

Tako se to ne radi.

I oko toga nema naših i njihovih.

Tko god to radi – tuđinac je.

Metodologija je ista i rigidnija, samo je područje, ono zapišano o kojem sam govorio – uže, tanje, lovište kraće i manje bogato. A nada i očekivanja veća, pa će biti zanimljivo gledati kako tu golemu i iskrenu nadu i očekivanja naroda dovesti u ravnotežu s očekivanim lovištem. Ali, o tom potom i u drugoj prigodi.

Tako se ne postižu promjene, samo smjene onih koji cenzuriraju.

Pa jednom cenzurira Mile, jednom Kazo, a ostali se svrstavaju u navijačke armije, čekajući svojih cenzorskih ili mjeračkih pet minuta.

Reakcija Programskog vijeća HRT-a, ravnateljstva HRT-a i posve sigurno pripadajućih parapolitičkih krugova, koji se tu i tamo naslikavaju kao aktualni političari bez hrabrosti zauzeti jasan stav o ovome o čemu pišem, počevši od biltena tjeralice Milorada Pupovca, do njegove i njihove ekspoziture u GONG-u te u stotinama europskih i svjetskih administrativnih institucija, zorno svjedoče o otvorenoj diktaturi nad hrvatskim narodom. I na to nitko tko drži do sebe ne smije postati imun.

I da, da se vratimo na početak teksta. Nikome tko misli glavom ne smije biti čast i statusna povlastica činjenica da ga progoni u njegovome domu, SNV i politički Srbi. Jer ne može biti časno ništa u tome da te otvoreni neprijatelj u tvojoj državi, u ime tvoje države progoni i radi budalom.

Niti može biti časno bilo što u tome da se ta navodna pozicija žrtve tezgarenjem naplati kod onih koji su stvarne povijesne i strateške žrtve takvih udara i igara, predstavljajući im žrtvu kao cilj i svrhu postojanja. Nije u žrtvi rješenje, rješenje je u otporu i – pobjedi.

Marko Ljubić / HKV

Igor Vukić: Da bi se razumjeli aktualni politički događaji mora se razumjeti i naša suvremena povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari