Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što Sanader nema, a Todorić ima?

Objavljeno

na

Dok slijedimo putem televizijskih ekrana, portala, društvenih mreža i svih mogućih tiskovina Antu Ramljaka Agrokorskog putovima Hrvatske, kao nekakvoga mesiju koji ima konačno donijeti spas, isključivo na povjerenju i njegovim porukama, bez relevantnih pitanja i autentičnoga interesa medija prema ljudima koji su bili preduvjet pojave Ante Ramljaka, jučer se u javnost na kapaljku ponovo kandidirala vijest o još jednome slučaju, oko koga su se daleko više nego oko Agrokora, tresla hrvatska brda i planine.

Taj nesrazmjer je razlog ove priče, a poanta je njegova posljedica.

Iz Švicarske je doprla vijest kroz labirint putovanja našega Ante Agrokorskog o tome da je švicarski Savezni sud odbio zahtjev za supenziju odluke Arbitraže koji se odnosi na plaćanje troškova arbitražnog postupka koji je Hrvatska izgubila.

Vlada Republike Hrvatske je svojim priopćenjem istakla da se jučerašnja informacija ne odnosi na presudu na temelju žalbe pred švicarskim Saveznim sudom na pravorijek Arbitražnog suda u Ženevi, utemeljenog prema Pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).

Ako se tko više sjeća događaja od nazad nekoliko mjeseci u poplavi dramatičnih, više ili manje predstavljenih na dnevnoj bazi kao sudbonosnih informacija u javnosti, hrvatska je vlada na Badnjak prošle godine naciji priopćila presudu međunarodne arbitraže kojom se u potpunosti odbija hrvatski zahtjev u sporu s mađarskim MOL-om. Tada je s nekolicinom ministara, predsjednik vlade Plenković objavio i namjeru kupnje MOL-ovoga udjela u INA-i.

O tome se više ne govori.

Da se podsjetimo nekih detalja, koji su prilično upozoravajući i iz njih se može lako iščitati način upravljanja društvenim procesima u Hrvatskoj, te realno stanje elementarnih društvenih standarda i vrijednosti koje u ovome trenutku čine jedinu racionalnu podlogu za analizu relevantnosti nositelja i njihovih odluka upravljanja današnjom krizom pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Nakon što je Hrvatska podnijela po mnogo čemu vrlo riskantnu i vrlo skupu, ne samo po financijskim mjerilima, žalbu na odluku vrlo relevantne međunarodne Arbitraže u Ženevi, puno je ljudi ukazivalo, iako nisu dopirali u mainstream medije, da bi to moglo biti klasično klanje vola za kilu mesa, te još jedna teška međunarodna blamaža Republike Hrvatske.

Ta finta, koja će jako stajati Hrvatsku u svakom pogledu, a s realno vrlo zanemarivim izgledima na uspjeh, koji nisu ni bili motiv postupanja vlade, značila je Plenkovićev dar Petrovu i spašavanje njegovoga političkoga kredibiliteta, te svojevrsni ulog za održavanje saborske i vladajuće većine.

Podnoseći žalbu, a navodno na nagovor vrhunskih pravnih stručnjaka, i Plenković, ali i prije svega novinari u Hrvatskoj, a posebno oni iza kojih stoje moćne logistike kao što su nacionalne televizije, HRT, Nova TV i RTL su preskočili ili zaboravili namjerno i zbog neznanja, provjeriti u Švicarskoj ili kod međunarodnoga arbitražnoga sudišta u Ženevi praksu i presedane, te javnosti priopćiti podatak o tome koliko se puta u povijesti toga sudišta dogodilo da netko uspije poništiti ili osporiti njegove presude.

O tome nismo ni tada ništa znali, ne znamo ni danas. Vrlo je bitno to znati za pravilno mjerenje i pravilnu, te punu informaciju javnosti, koja bi na temelju toga mogla racionalno vrednovati postupanje svoje državne vlasti, odnosno razmišljati svojom a ne medijski ponuđenom službenom državnom glavom.

Plenković se tada pozvao na proceduralne propuste tragom savjeta pravnih stručnjaka, a u javnost je doprlo i mišljenje neimenovanih pravnih autoriteta, koji su stvar sveli na otprilike kupovinu vremena, te mogućnost da tijekom jedne godine, koliko bi taj žalbeni postupak mogao potrajati, Hrvatska uspije dokazati – da su Mađari mitom ili nečasnim radnjama postigli sve pozicije u INA-i.

Proceduralni propusti na takvom sudu su vjerojatni otprilike kao i da je pokojni Ševa postao kandidat za Nobelovu nagradu iz medicine.

O čemu se onda radi?

Prevedeno to znači, da je nužno svakako nakon pet-šest godina neuspješnoga sudovanja pred potpuno istim institucijama, tužiteljima i sucima – osuditi Sanadera. Naći dokaz.

A što ako ga nema, ili, smije li se pretpostaviti da možda Sanader nije uzeo mito?

Moralo bi se smjeti, ali – ne smije, jer je to dokazivanje više puta predstavljeno kao nacionalni interes.

S obzirom na vjerodostojnost tužiteljstva, sudaca, cijeloga procesa, s obzirom na više nego zorne poruke iz Europe koja je potpuno ignorirala međunarodnu tjeralicu za Hernadijem kao znak kranje negativnoga stava o vjerodostojnosti hrvatskoga pravosuđa, više je nego jasno da se u cijelome postupku pred švicarskim sudom Hrvatska ne oslanja na pravosuđe, niti razmišlja o eventualnom dobitku žalbe.

A više je nego jasno da se Sanaderu ne piše dobro, te da to nema nikakve veze s postizanjem međunarodne vjerodostojnosti, nego s unutarnjim potrebama i interesima nositelja javnih i skrivenih procesa u Hrvatskoj.

Zar je čovjek Sanader sad najednom toliko bitan za ovu analizu?

Ma kakvi.

Bitna je poruka iz toga slučaja koja se na taj način šalje o relevantnosti realnih društvenih, političkih, pravnih i institucionalnih pretpostavki u današnjoj Hrvatskoj.

Zbog INA-e?

Zbog ljudskih prava Ive Sanadera?

Ni zbog čega od navedenog.

Zbog čega konačno?

Zbog ispravnoga i racionalnoga odnošenja prema misiji spašavanja Hrvatske pred Agrokorom, odnosno – Agrokora, što se god pod tim krilo.

Ne ide jedno bez drugoga, jer netko tko se u jednome slučaju takvih razmjera ponaša na jedan, dokazano nevaljao način kao u slučaju država protiv Sanadera i javni mainstream u slučaju Sanader, nikako ne može biti jamac radikalno drugačijega i boljega načina u sličnom, današnjem slučaju Agrokor. To je bit stvari.

Vratimo se na supstancu.

U cijelome razdoblju dokazivanja MOL-ove preko Sanaderove nevaljalosti zanemarilo se da je svjedok pokajnik Ježić, javno pred kamerama i to pred Županijskim sudom u Zagrebu potvrdio mito, potvrdio postojanje pet milijuna eura na svome računu u Švicarskoj, te obećao povrat toga navodnoga novca u proračun Republike Hrvatske.

Naglašavam značaj riječi pokajnik koja ne znači – anđeo.

Godine su prošle, Sanader se pošteno narobijao, javnost ga je prezrela i presudila mu na temelju toga, mediji su uzeli njegov krimen kao polaznu paradigmu svega nevaljaloga u Hrvatskoj, a – novca ni Ježića nigdje.

Ni tada, ni danas.

Problem, onaj relevantni, društveni, onaj temeljni s kojega se postavljaju i planiraju baš sve društvene činjenice u uređenome društvu i koliko-toliko pristojnoj zemlji je – kako imati minimum povjerenja u sud, i to ne bilo kakav, nego Županijski u Zagrebu, koji bi morao biti elitni izraz i simbol nacionalne pravde i prava, zatim kako imati povjerenja u institucije gonjenja i tužiteljstva, ako je cijeli proces koji je godinama određivao sve najvažnije događaje u Hrvatskoj, stajao na temeljima jednoga svjedoka koji se pokazao lažnim, te kako vjerovati da nešto postoji – što nitko nikada nije vidio, a niti pokušao provjeriti.

A ne odaziva se na ime – Bog.

I, sada se na toj istoj matrici, bez ikakvih pitanja, bez ikakvog suočavanja s tim činjenicama, pokušava uvjeriti Hrvatsku, da će Vlada na temelju baš toga polazišta uspjeti Švicarce i jedno od najelitnijh svjetskih pravosuđa, uvjeriti da je bilo nečasnoga preuzimanja INA-e, odnosno mita i ukratko – zločina. A ne može uvjeriti ni jednoga jedinoga zdravorazumskoga i priprostoga čovjeka u Hrvatskoj!?

Nije li to prilično ponižavajuće za elementarni zdrav razum?

Nije li to narodski rečeno bezobrazluk prema relevantnim međunarodnim institucijama, državama, sudionicima međunarodnih procesa koji znaju ama baš sve o stanju u Hrvatskoj?

Jest.

Pravni stručnjaci su nakon što je Plenković na Badnjak objavio namjeru žalbe na odluku Arbitraže u Ženevi proturili javnosti zapravo ključno polazište – osuditi Sandera, odnosno dokazati mađarski krimen. Moram priznati, da iako o tom čovjeku imam prilično fluidno mišljenje na temelju tolikih informacija tijekom dvadesetak godina, da sam kao odgovoran čovjek protrnuo.

Na što se to svodimo?

Na situaciju da državne institucije, a vrlo vjerojatno i kompletno podzemlje na neki čudesan način smisle, nađu i pronađu novoga svjedoka pokajnika, poželjno bi bilo kakvoga Mađara, ili nekoga novoga Ježića koji će oguliti par vagona krumpira, priznavši pred sudom i javnošću sudjelovanje sa Sanaderom u nečasnim radnjama, a morat će se negdje pronaći i banka koja će potvrditi da je upravo kod nje Hernadijev mito, koja će morati pokazati da je trag novca neupitan, te da će neki sudac Županijskoga suda pred kamerama ne samo pokazati papir o postojanju novca – nego nešto kao performans pokazati novac i prebrojati ga pred javnošću. Čak i da stotine pokajnika svjedoka navali guliti sve krumpire koje će i Hrvatska i Mađarska godinama unaprijed zajedno proizvesti, neće biti koristi, izuzev eventualno kuharima i kuhinjama.

Problem je da ni tada nitko zdravoga razuma ne bi vjerovao da je sve to istina.

A to je ujedno i razlog goleme nesigurnosti i signal vrlo razorne oluje neposredno iza prvoga brda.

Jer, baš svi temeljni društveni standardi, pa čak i pojmovi, su toliko isprostituirani, toliko je povjerenje izgubljeno i svi akteri te trakavice kompromitirani, da je Sanader prema njima svima ispao žrtva ili mala beba, bez obzira što je sve u životu uradio loše ili dobro.

A svi ti ljudi na ovaj ili onaj način danas upravljaju rješenjem problema Agrokor.

Naime, slijedeći Antu Agrokorskog mediji i novinari, reporteri svih boja, mirisa i okusa, ni ne pomišljaju tijekom već više od mjesec dana postaviti pitanje Ivici Todoriću. To bi bio minimum odgovornosti, ne samo njegove da se izravno na nepripremljena pitanja obrati javnosti kojoj duguje kao ključni akter velike krize i potencijalne bombe koja trese Hrvatsku, nego i minimum profesionalne etike novinara i medija.

Takozvani društveni i javni interes.

Kako je moguće da se u situaciji kad je u pitanju Sanader da postoji takav golemi javni i orkestrirani interes, zbog kojega smo gledali i uznemirujuće televizijske slike mučnoga progona njegove supruge kod Remetinca, a da se baš nitko u zemlji ne usudi pokušati za daleko, daleko razornije moguće posljedice ili nedjela, slično postupiti prema Todoriću.

Ne prema njegovoj obitelji, nego prema – njemu.

Dakle, što povezuje ova dva naizgled nevezana slučaja?

Nevjerojatne slabosti državne politike, nekonzistentnost do potpunoga nepostojanja društvenih standarda, slabosti pravosuđa, državnih institucija i potpuni debakl medija koji zapravo imaju ključnu ulogu u usmjeravanju svih tih procesa.

Je li ta golema razlika u jednome i u drugome slučaju – slučajna?

Ma kakvi.

Ništa kao različiti kriteriji i nepostojanje bilo kakvih pristojnih standarda društvenoga ponašanja u slučajevima vezanih za Sanadera i danas za Agrokor, ne ukazuje koliko je Hrvatska pod čvrstim i opasnim utjecajem nevjerojatno čvrste nelegalne i nelegitimne strukture moći.

Svojevrsnoga institucionaliziranoga podzemlja.

Sanader je stradao očito je ponajviše i jedino za sada zbog toga što nikada nije ni bio, ni postao član, sastavni element te strukture moći, a Todorić ne može stradati jer je on njen simbol a njena esencija je u svim elementima države. Nije u ovome slučaju problem stradanje ili nestradanje Todorića, niti više od obične indikacije stradanje Sanadera, problem je način rješavanja problema pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Problem je što u jednom slučaju možeš sve, a u drugom ne možeš. A isti sustav, iste institucije, iste političke ideje i programi, isti ljudi su mjerači i krojači. Čak i kad naizgled, kao u slučaju Mosta imamo ljude s drugačijim imenima i frizurama. To je esencija problema Agrokor, a za to Ante Agrokorski nije nadležan, niti to može riješiti bilo koji menadžer današnjega svijeta. To je trulež politike u Hrvatskoj, državnoga poretka, to je prvorazredni politički problem od kojega ovisi opstojnost hrvatske državnosti.

„Agrokor“ je nužno razmontirati u svim sferama hrvatskoga društva, a sve sfere kontroliraju takvi pogubni sustavi, kako se god zvali, bez čije potpuno radikalne demontaže nema Hrvatska baš nikakvih izgleda postati pristojna i uređena zemlja u kojoj će se vrednovati i stimulirati vrednote koje praiskonski ima hrvatski narod, i zbog kojih su Hrvati manje više uspješni gdje god žive izvan Hrvatske.

I, odgovor na naslovno pitanje. Sanader nije stradao zbog nevaljalosti nego zbog toga što nije pripadao poretku moći u Hrvatskoj. A Todorić pripada. Bit je da taj poredak – ne valja, a sve su ostalo posljedice.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari