Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što Sanader nema, a Todorić ima?

Objavljeno

na

Dok slijedimo putem televizijskih ekrana, portala, društvenih mreža i svih mogućih tiskovina Antu Ramljaka Agrokorskog putovima Hrvatske, kao nekakvoga mesiju koji ima konačno donijeti spas, isključivo na povjerenju i njegovim porukama, bez relevantnih pitanja i autentičnoga interesa medija prema ljudima koji su bili preduvjet pojave Ante Ramljaka, jučer se u javnost na kapaljku ponovo kandidirala vijest o još jednome slučaju, oko koga su se daleko više nego oko Agrokora, tresla hrvatska brda i planine.

Taj nesrazmjer je razlog ove priče, a poanta je njegova posljedica.

Iz Švicarske je doprla vijest kroz labirint putovanja našega Ante Agrokorskog o tome da je švicarski Savezni sud odbio zahtjev za supenziju odluke Arbitraže koji se odnosi na plaćanje troškova arbitražnog postupka koji je Hrvatska izgubila.

Vlada Republike Hrvatske je svojim priopćenjem istakla da se jučerašnja informacija ne odnosi na presudu na temelju žalbe pred švicarskim Saveznim sudom na pravorijek Arbitražnog suda u Ženevi, utemeljenog prema Pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL).

Ako se tko više sjeća događaja od nazad nekoliko mjeseci u poplavi dramatičnih, više ili manje predstavljenih na dnevnoj bazi kao sudbonosnih informacija u javnosti, hrvatska je vlada na Badnjak prošle godine naciji priopćila presudu međunarodne arbitraže kojom se u potpunosti odbija hrvatski zahtjev u sporu s mađarskim MOL-om. Tada je s nekolicinom ministara, predsjednik vlade Plenković objavio i namjeru kupnje MOL-ovoga udjela u INA-i.

O tome se više ne govori.

Da se podsjetimo nekih detalja, koji su prilično upozoravajući i iz njih se može lako iščitati način upravljanja društvenim procesima u Hrvatskoj, te realno stanje elementarnih društvenih standarda i vrijednosti koje u ovome trenutku čine jedinu racionalnu podlogu za analizu relevantnosti nositelja i njihovih odluka upravljanja današnjom krizom pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Nakon što je Hrvatska podnijela po mnogo čemu vrlo riskantnu i vrlo skupu, ne samo po financijskim mjerilima, žalbu na odluku vrlo relevantne međunarodne Arbitraže u Ženevi, puno je ljudi ukazivalo, iako nisu dopirali u mainstream medije, da bi to moglo biti klasično klanje vola za kilu mesa, te još jedna teška međunarodna blamaža Republike Hrvatske.

Ta finta, koja će jako stajati Hrvatsku u svakom pogledu, a s realno vrlo zanemarivim izgledima na uspjeh, koji nisu ni bili motiv postupanja vlade, značila je Plenkovićev dar Petrovu i spašavanje njegovoga političkoga kredibiliteta, te svojevrsni ulog za održavanje saborske i vladajuće većine.

Podnoseći žalbu, a navodno na nagovor vrhunskih pravnih stručnjaka, i Plenković, ali i prije svega novinari u Hrvatskoj, a posebno oni iza kojih stoje moćne logistike kao što su nacionalne televizije, HRT, Nova TV i RTL su preskočili ili zaboravili namjerno i zbog neznanja, provjeriti u Švicarskoj ili kod međunarodnoga arbitražnoga sudišta u Ženevi praksu i presedane, te javnosti priopćiti podatak o tome koliko se puta u povijesti toga sudišta dogodilo da netko uspije poništiti ili osporiti njegove presude.

O tome nismo ni tada ništa znali, ne znamo ni danas. Vrlo je bitno to znati za pravilno mjerenje i pravilnu, te punu informaciju javnosti, koja bi na temelju toga mogla racionalno vrednovati postupanje svoje državne vlasti, odnosno razmišljati svojom a ne medijski ponuđenom službenom državnom glavom.

Plenković se tada pozvao na proceduralne propuste tragom savjeta pravnih stručnjaka, a u javnost je doprlo i mišljenje neimenovanih pravnih autoriteta, koji su stvar sveli na otprilike kupovinu vremena, te mogućnost da tijekom jedne godine, koliko bi taj žalbeni postupak mogao potrajati, Hrvatska uspije dokazati – da su Mađari mitom ili nečasnim radnjama postigli sve pozicije u INA-i.

Proceduralni propusti na takvom sudu su vjerojatni otprilike kao i da je pokojni Ševa postao kandidat za Nobelovu nagradu iz medicine.

O čemu se onda radi?

Prevedeno to znači, da je nužno svakako nakon pet-šest godina neuspješnoga sudovanja pred potpuno istim institucijama, tužiteljima i sucima – osuditi Sanadera. Naći dokaz.

A što ako ga nema, ili, smije li se pretpostaviti da možda Sanader nije uzeo mito?

Moralo bi se smjeti, ali – ne smije, jer je to dokazivanje više puta predstavljeno kao nacionalni interes.

S obzirom na vjerodostojnost tužiteljstva, sudaca, cijeloga procesa, s obzirom na više nego zorne poruke iz Europe koja je potpuno ignorirala međunarodnu tjeralicu za Hernadijem kao znak kranje negativnoga stava o vjerodostojnosti hrvatskoga pravosuđa, više je nego jasno da se u cijelome postupku pred švicarskim sudom Hrvatska ne oslanja na pravosuđe, niti razmišlja o eventualnom dobitku žalbe.

A više je nego jasno da se Sanaderu ne piše dobro, te da to nema nikakve veze s postizanjem međunarodne vjerodostojnosti, nego s unutarnjim potrebama i interesima nositelja javnih i skrivenih procesa u Hrvatskoj.

Zar je čovjek Sanader sad najednom toliko bitan za ovu analizu?

Ma kakvi.

Bitna je poruka iz toga slučaja koja se na taj način šalje o relevantnosti realnih društvenih, političkih, pravnih i institucionalnih pretpostavki u današnjoj Hrvatskoj.

Zbog INA-e?

Zbog ljudskih prava Ive Sanadera?

Ni zbog čega od navedenog.

Zbog čega konačno?

Zbog ispravnoga i racionalnoga odnošenja prema misiji spašavanja Hrvatske pred Agrokorom, odnosno – Agrokora, što se god pod tim krilo.

Ne ide jedno bez drugoga, jer netko tko se u jednome slučaju takvih razmjera ponaša na jedan, dokazano nevaljao način kao u slučaju država protiv Sanadera i javni mainstream u slučaju Sanader, nikako ne može biti jamac radikalno drugačijega i boljega načina u sličnom, današnjem slučaju Agrokor. To je bit stvari.

Vratimo se na supstancu.

U cijelome razdoblju dokazivanja MOL-ove preko Sanaderove nevaljalosti zanemarilo se da je svjedok pokajnik Ježić, javno pred kamerama i to pred Županijskim sudom u Zagrebu potvrdio mito, potvrdio postojanje pet milijuna eura na svome računu u Švicarskoj, te obećao povrat toga navodnoga novca u proračun Republike Hrvatske.

Naglašavam značaj riječi pokajnik koja ne znači – anđeo.

Godine su prošle, Sanader se pošteno narobijao, javnost ga je prezrela i presudila mu na temelju toga, mediji su uzeli njegov krimen kao polaznu paradigmu svega nevaljaloga u Hrvatskoj, a – novca ni Ježića nigdje.

Ni tada, ni danas.

Problem, onaj relevantni, društveni, onaj temeljni s kojega se postavljaju i planiraju baš sve društvene činjenice u uređenome društvu i koliko-toliko pristojnoj zemlji je – kako imati minimum povjerenja u sud, i to ne bilo kakav, nego Županijski u Zagrebu, koji bi morao biti elitni izraz i simbol nacionalne pravde i prava, zatim kako imati povjerenja u institucije gonjenja i tužiteljstva, ako je cijeli proces koji je godinama određivao sve najvažnije događaje u Hrvatskoj, stajao na temeljima jednoga svjedoka koji se pokazao lažnim, te kako vjerovati da nešto postoji – što nitko nikada nije vidio, a niti pokušao provjeriti.

A ne odaziva se na ime – Bog.

I, sada se na toj istoj matrici, bez ikakvih pitanja, bez ikakvog suočavanja s tim činjenicama, pokušava uvjeriti Hrvatsku, da će Vlada na temelju baš toga polazišta uspjeti Švicarce i jedno od najelitnijh svjetskih pravosuđa, uvjeriti da je bilo nečasnoga preuzimanja INA-e, odnosno mita i ukratko – zločina. A ne može uvjeriti ni jednoga jedinoga zdravorazumskoga i priprostoga čovjeka u Hrvatskoj!?

Nije li to prilično ponižavajuće za elementarni zdrav razum?

Nije li to narodski rečeno bezobrazluk prema relevantnim međunarodnim institucijama, državama, sudionicima međunarodnih procesa koji znaju ama baš sve o stanju u Hrvatskoj?

Jest.

Pravni stručnjaci su nakon što je Plenković na Badnjak objavio namjeru žalbe na odluku Arbitraže u Ženevi proturili javnosti zapravo ključno polazište – osuditi Sandera, odnosno dokazati mađarski krimen. Moram priznati, da iako o tom čovjeku imam prilično fluidno mišljenje na temelju tolikih informacija tijekom dvadesetak godina, da sam kao odgovoran čovjek protrnuo.

Na što se to svodimo?

Na situaciju da državne institucije, a vrlo vjerojatno i kompletno podzemlje na neki čudesan način smisle, nađu i pronađu novoga svjedoka pokajnika, poželjno bi bilo kakvoga Mađara, ili nekoga novoga Ježića koji će oguliti par vagona krumpira, priznavši pred sudom i javnošću sudjelovanje sa Sanaderom u nečasnim radnjama, a morat će se negdje pronaći i banka koja će potvrditi da je upravo kod nje Hernadijev mito, koja će morati pokazati da je trag novca neupitan, te da će neki sudac Županijskoga suda pred kamerama ne samo pokazati papir o postojanju novca – nego nešto kao performans pokazati novac i prebrojati ga pred javnošću. Čak i da stotine pokajnika svjedoka navali guliti sve krumpire koje će i Hrvatska i Mađarska godinama unaprijed zajedno proizvesti, neće biti koristi, izuzev eventualno kuharima i kuhinjama.

Problem je da ni tada nitko zdravoga razuma ne bi vjerovao da je sve to istina.

A to je ujedno i razlog goleme nesigurnosti i signal vrlo razorne oluje neposredno iza prvoga brda.

Jer, baš svi temeljni društveni standardi, pa čak i pojmovi, su toliko isprostituirani, toliko je povjerenje izgubljeno i svi akteri te trakavice kompromitirani, da je Sanader prema njima svima ispao žrtva ili mala beba, bez obzira što je sve u životu uradio loše ili dobro.

A svi ti ljudi na ovaj ili onaj način danas upravljaju rješenjem problema Agrokor.

Naime, slijedeći Antu Agrokorskog mediji i novinari, reporteri svih boja, mirisa i okusa, ni ne pomišljaju tijekom već više od mjesec dana postaviti pitanje Ivici Todoriću. To bi bio minimum odgovornosti, ne samo njegove da se izravno na nepripremljena pitanja obrati javnosti kojoj duguje kao ključni akter velike krize i potencijalne bombe koja trese Hrvatsku, nego i minimum profesionalne etike novinara i medija.

Takozvani društveni i javni interes.

Kako je moguće da se u situaciji kad je u pitanju Sanader da postoji takav golemi javni i orkestrirani interes, zbog kojega smo gledali i uznemirujuće televizijske slike mučnoga progona njegove supruge kod Remetinca, a da se baš nitko u zemlji ne usudi pokušati za daleko, daleko razornije moguće posljedice ili nedjela, slično postupiti prema Todoriću.

Ne prema njegovoj obitelji, nego prema – njemu.

Dakle, što povezuje ova dva naizgled nevezana slučaja?

Nevjerojatne slabosti državne politike, nekonzistentnost do potpunoga nepostojanja društvenih standarda, slabosti pravosuđa, državnih institucija i potpuni debakl medija koji zapravo imaju ključnu ulogu u usmjeravanju svih tih procesa.

Je li ta golema razlika u jednome i u drugome slučaju – slučajna?

Ma kakvi.

Ništa kao različiti kriteriji i nepostojanje bilo kakvih pristojnih standarda društvenoga ponašanja u slučajevima vezanih za Sanadera i danas za Agrokor, ne ukazuje koliko je Hrvatska pod čvrstim i opasnim utjecajem nevjerojatno čvrste nelegalne i nelegitimne strukture moći.

Svojevrsnoga institucionaliziranoga podzemlja.

Sanader je stradao očito je ponajviše i jedino za sada zbog toga što nikada nije ni bio, ni postao član, sastavni element te strukture moći, a Todorić ne može stradati jer je on njen simbol a njena esencija je u svim elementima države. Nije u ovome slučaju problem stradanje ili nestradanje Todorića, niti više od obične indikacije stradanje Sanadera, problem je način rješavanja problema pod zajedničkim imenom – Agrokor.

Problem je što u jednom slučaju možeš sve, a u drugom ne možeš. A isti sustav, iste institucije, iste političke ideje i programi, isti ljudi su mjerači i krojači. Čak i kad naizgled, kao u slučaju Mosta imamo ljude s drugačijim imenima i frizurama. To je esencija problema Agrokor, a za to Ante Agrokorski nije nadležan, niti to može riješiti bilo koji menadžer današnjega svijeta. To je trulež politike u Hrvatskoj, državnoga poretka, to je prvorazredni politički problem od kojega ovisi opstojnost hrvatske državnosti.

„Agrokor“ je nužno razmontirati u svim sferama hrvatskoga društva, a sve sfere kontroliraju takvi pogubni sustavi, kako se god zvali, bez čije potpuno radikalne demontaže nema Hrvatska baš nikakvih izgleda postati pristojna i uređena zemlja u kojoj će se vrednovati i stimulirati vrednote koje praiskonski ima hrvatski narod, i zbog kojih su Hrvati manje više uspješni gdje god žive izvan Hrvatske.

I, odgovor na naslovno pitanje. Sanader nije stradao zbog nevaljalosti nego zbog toga što nije pripadao poretku moći u Hrvatskoj. A Todorić pripada. Bit je da taj poredak – ne valja, a sve su ostalo posljedice.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari