Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Što se krije pod Plenkovićevim ‘različitostima’ u čestitki Profiriju i Pupovcu?

Objavljeno

na

Zanimljivo je koliko se u nekoliko rečenica izgovorenih u formi i sa sadržajem čestitke, može uočiti lutanja, netočnosti, površnosti, ali i dubokog neznanja o temeljnim stvaralačkim procesima u društvu. Kad se to sve otkrije u čestitci najodgovornijega čovjeka za stanje u društvu, onda to nije ni blizu pitanje osobne nekvalificiranosti, nego potencijalno, a u današnjoj Hrvatskoj i realno, vrlo opasan poremećaj sustavne naravi. Svaka čestitka predsjednika vlade Republike Hrvatske bi morala biti ogledalo znanja, stava, uvjerenja i konačno opći izraz kulture naroda koji je u temeljima državnog poretka, a kad se radi o čestitci jednoj društvenoj manjinskoj grupaciji koja realno nosi biljeg neposrednog i povijesnog opterećenja za skladan razvoj hrvatskog društva, kao što je to srpska zajednica u Hrvatskoj, prvenstveno njene institucije sa SPC na čelu, onda ta čestitka mora biti i izraz hrvatskog nacionalnog, te kršćanskog stava. A on je nemoguć na neznalačkim i potpuno pogrješnim premisama.

Ne znam tko Plenkoviću piše slične javne poruke, ali tko god to bio, piše po njegovom izboru, dakle na njegovu sliku i priliku, zadajući na taj način prevladavajući smjer društvenim tokovima, pa u konačnici i cilju.

I ta je čestitka na njegovoj komunikacijsko-kulturološkoj razini, pa s tim i s njegovim vrjednosno-političkim profilom. Plenkovićeva čestitka pravoslavnim vjernicima povodom Božića počiva na nevjerojatnoj pogrješci, a bez okolišanja se može reći i na neznanju, što ukazuje na već izgrađen Plenkovićev društveni tip, ili brand – vrlo površno i prigodničarski zainteresiranoga, ili čak kad su temeljne nacionalne vrjednosti u pitanju i potpuno indiferentnog čovjeka.

Bar bi na čisto kuluturnoj razini netko tko ovisi formalno, makar ne na žalost i stvarno, o raspoloženju većinskog hrvatskog naroda, morao minimalno voditi računa o tome, i ako već ne uspjeva u složenijim porukama i politikama, bar u pet rečenica nastojati biti na kulturoloskoj razini svoga naroda.

No, ništa od toga.

Plenković kaže : “Obogaćeni duhom Božića želimo podsjetiti da različitosti obogaćuju i spajaju svaku zajednicu“.

Nastavak njegove poruke u kojoj se ističe razumjevanje, tolerancija pa i ljubav, samo potvrđuje duboko nerazumjevanje samoga stvaralačkog sadržaja različitosti, koje se mogu u tom stvaralačkom procesu poistovjetiti s nužnom jedinstvenošću svakoga čovjeka, ali nužno u tom procesu polaze od zajedničkog cilja, i ljudi pojedinaca, i u ovom slučaju društvenih skupina.

Iako bi u normalnim društvenim okolnostima bilo neprimjereno uoči Božića, tko ga god slavio, sa prokršćanskog stajališta isticati goleme i razorne suprotnosti dvije zajednice u jednome društvu, nemoguće je ne zastati i izravno ne pitati Plenkovića – govori li o različitostima u interpretaciji oslobodilačke akcije Oluje, o različitostima u interpretaciji doslovno svih ključnih povijesnih događaja u odnosima većinskih pravoslavaca Srba i većinskih katolika Hrvata, ne samo u Hrvatskoj, iako u ovom slučaju primarno u Hrvatskoj?

Radi se naime o temeljnim vrijednosnim obilježjima hrvatskog naroda, ukljičivo s njegovim božićnim vrjednotama, kao Stepinac, pa je afirmacija uoči Božića takvih različitosti potpuno vrijednosno suprotna samoj biti Božića. Tko božićuje slaveći te razlike, ruga se Božiću, čak perverznije nego recimo Klasić sa svojom interpretacijom Božića.

Jer Božić i laž, Božić i ustrajavanje na opravdanosti zla, Božić i krivotvorine nemaju ništa zajedničko.

Govori li Plenković o tim razlikama, i želi li to “u duhu Božića” ljudima reći, kao i toliko puta tjekom mandata sa svojim najbližim suradnicima, da je sve što su ljudi znali i baštinili stotinama generacija u biti bezvrijedno, te da on donosi jedinu ispravnu interpretaciju svih temelja hrvatskog čovjeka, pa i onih vjersko-identitetskih?

Teško se oteti upravo tom dojmu u kontekstu tolikih tumačenja i vjere i razuma tijekom prošle godine.

I govori li o različitostima programsko-političkog vrjednosnog okvira koji u Hrvatskoj doslovno u svim društvenim pitanjima zastupa SPC i sve relevantne institucije hrvatskih Srba, u svemu suprotivim temeljnim vrjednotama hrvatskog većinskog naroda? Ističem ovdje pojam “suprotnim”, jer i taj pojam čini različitost, ali joj nikako ne dopušta elemente stvaralačkoga procesa, nego isključivo nosi destruktivne i razarajuće elemente u svim sferama društvenosti u Hrvatskoj.

I stalna je prijetnja baš svemu što primjerice Božić simbolizira, a što Plenković ističe u čestitci, izvedeno kao zaključak iz afirmacije samih različitosti.

To je i misaono, na taj način i u svakoj implikaciji smisla poruke, posve nenačelno, netočno i u konačnici neutemeljeno u bilo kojem civilizacijskom postignuću. Održivom i povjesno neupitno prihvaćenom, naravno.

U konstrukcijama tzv.mainstream politike i lažnim vrjednotama bez ikakvog uporišta, može se i to uzeti kao konstruktivno polazište, ali kad je nešto utemeljeno na laži, nenačelnosti i izopačenosti, onda se od svega izvedenoga, i toga i na tome, može proglašavati što se hoće. Pa je razaranje stvaranje, razum nerazum, znanje neznanje, sloboda nesloboda, ravnopravnost neravnopravnost, smisao besmisao. I obratno.

Nikada ništa u ljudskoj povijesti nije ni nastalo, ni postalo samo na različitostima, samima po sebi.

Neće ni nastati, ni postati.

Zato je idiotizam, da ne kažem bezobrazluk dizanje pojma različitosti na univerzalni oltar razvoja, jer na tom oltaru ima mjesta samo za jedno u konačnici – jedinstvo.

Afirmacija bezuvjetnog sadržaja različitosti u Hrvatskoj je postala matrica za razaranje temeljnih obilježja i stupova društva, od samoga čovjeka putem rodne ideologije, preko obitelji putem inerpretativne homoseksualne ljubavi i prava na njoj utemeljenih, do temelja same državnosti hrvatskog naroda preko stimulacije etničke političke paradigme manjina, nasuprot afirmacije građanske paradigme prema i nad većinskim narodom.

To je postala prevlađujuća kvalifikacija svih bitnih društvenih pravaca u Hrvatskoj, a nitko je tako ubitačno i beskrupulozno ne osustavljuje u svemu kao Plenković.

Zato je u njegovoj božićnoj poruci pojam različitosti u biti njegovo temeljno obilježje, koje se možda ponajbolje zrcali upravo u ovoj prigodi.

Različitosti nasuprot Plenkovićevog poimanja u Hrvatskoj moraju biti samo izraz individualne volje, izbora i mogućnosti trajnog i svakodnevnog i vječnog cilja, prosperiteta hrvatskog naroda i hrvatskog društva. Tek utoliko u tom narodu i društvu pravoslavci srpske ali i svake druge etničke pripadnosti mogu biti bogatstvo društva i potencijal njegovoga razvoja.

Ineče su prema današnjoj vrjednosnoj kategorizaciji, te prema svim povijesnim iskustvima, upravo zbog političke kanonizacije samih različitosti, vrlo destruktivne sa stalnom tendencijom i esencijalnim obilježjem suprotnosti.

Konačno, iz ovakve afirmacije različitosti nemoguće je postići kreativnu toleranciju, razumjevanje i dobrobit zajedničkog društva, jer prije svega s različitostima koje Plenković afirmira i u ovoj poruci, prvenstveno zbog onih kojima je upućena, nema zajedničkog društva. Postoje ljudi i skupine koje žive na istom prostoru, međutim, prostor je samo jedan, i to ponajmanje opredjeljujući element zajedničke društvenosti. Ona naime ne može počivati na suprotnostima, a različitosti u ovome slučaju su baš u svemu bitnome na čemu može opstati zajedničko društvo – eliminacijske suprotnosti.

Zato je govoriti u tom slučaju o razumjevanju i toleranciji, tragikomično, jer razumjevanje suprotnosti je jedino nužno radi njihove eliminacije, a tolerancija je potpora – razaranju same ideje zajedničkog društva.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Čovjek sa stotinu lica, a ni jedno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Fašizam na sve strane, radikalizam cvjeta u regionu (naročito kod Srba i Hrvata), jedino ga kod muslimana – Bošnjaka nema; tako bi se mogao u jednoj rečenici ocijeniti sadržaj današnje emisije Nedjeljom u 2, odnosno, ideja vodilja koju je gost Emir Hadžihafizbegović pratio tijekom emisije.

Mada je protiv ustaške simbolike – i to konzekventno i do kraja – smatra da je HOS u BiH bio “sjajna vojska”, pogotovu hvali zapovjednika Blaža Kraljevića iako se jako dobro zna kako je ta postrojba ratovala pod znamenjem “Za dom spremni”. Emir je i intimni prijatelj generala HOS-a Ante Prkačina koji se nikad nije odrekao Ustaškog pokreta. Bio bi spreman čak doći i na Thompsonov koncert “kad bi se on ogradio od nekih stvari” (a to od čega bi se trebao ograditi odredio bi valjda Emir).

U današnjoj emisiji kod našeg “Ace nacionale”, gost ipak nije glumio finoću i nije bogzna kako pazio što će i kako reći. Osim što je voditelja oslovljavao intimno (kao da su na Baščaršiji na ćevapima a ne na javnoj TV) s “Aco”, nekoliko je puta sočno opsovao.

Na samome početku emisije, voditelj Aca je pročitao jedan fb komentar u kojemu izvjesni Jurić definira E.H. kao “mrzitelja Hrvata i Hrvatske” i ocijenio kako to nije istina, ali i dodao da komentar “nije reprezentativan” (odn. da ne predstavlja većinsko javno mišljenje u Hrvatskoj), što čini se, i nije baš bilo po volji gostu.

Na pitanje voditelja zašto se opredijelio za politiku, kaže: “Ja nisam htio da pripadam zombi kategoriji…i da gledam sa strane…”

Evo samo nekih natuknica iz razgovora (mada se cjelokupni dojam dobiva tek nakon gledanja cijele emisije):

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića i napali Thompsona…to su Vam mnogi Hrvati zamjerili…”

Emir:”.. Ja stojim iza toga…U tom intervjuu sam dobio pitanje o heroju nacije (Thompsonu – op. Z.P., kako podrugljivo Emir zove M.P.T.) ja sam rekao više kao anegdotu: ‘Da je Isus živ, on bi ga zabranio’…Gospodin Marko se nije javio, al’ se ovaj polusvijet na društvenim mrežama i klozetskim vratima javio…Oni sad meni, dok traje ova emisija jebu balijsku mater..”

Stanković: “Što Vas briga, ako Vam ne prijete, što Vas briga za to…”

Emir: “Oni su čak tražili da vratim hrvatsko državljanstvo. Nisam ja hrvatsko državljanstvo dobio za 5.000 eura…”

Stanković: “Oni nisu u većini na svu sreću…”

Emir (osjećajući da nema materijala za hrvatski esktremizam): “Ja bih volio da taj razgovor proširimo, da govorimo o regionalnom fašizmu…”

Stanković: “Podržali ste Željka Komšića…”

Emir: “Komšić je Hrvat po nacionalnosti i izuzetno častan čovjek…”

Stanković: “Zašto bi uopće bilo normalno da Vaš narod bira predstavnika Hrvatima?”

Emir: “Zato što je tako po zakonu…”

(Treba li Emira podsjetiti da je i Hitler također postupao po zakonu, Staljin i Tito isto tako?)

U nastavku emisije, voditelj mu je ovaj problem (Komšića) spustio na razinu glumačke branše i pitao što bi on kao glumac rekao za onoga tko bi bio izabran za predstavnika glumaca od pekara i drugih izvan struke, na što je Emir počeo zamuckivati i nije znao odgovoriti.

Ponovio kako NEMA OPROSTA za zločine Srba nad muslimanima – ne spominjući ni jednom riječju muslimanske zločine nad drugima.

Oni koji koliko-toliko poznaju Emira Hadžihafizbegovića ne čude se njegovom vrludanju i prevrtljivosti. To je takav čo’ek (rekao bi Josip Pejaković).

Pa spomenimo neke detalje iz njegovog CV-a, tek toliko da se podsjetimo i znamo s kime imamo posla.

Godine 1992. pjevao je s hrvatskim bojovnicima (iz HVO-a) pjesme Marka Perkovića Thompsona, pogotovu najpopularniju – “Čavoglave” u kojoj se na početku čuje ono “Za dom – spremni” (ali to mu nije smetalo da 2019. godine za medije izjavi: “Da je Isus živ, zabranio bi Thompsona” – bogohulno je i uvredljivo za kršćane Krista uopće stavljati u takav kontekst!).

(Vidi: https://kamenjar.com/hadzihafizbegovic-da-je-isus-ziv-on-bi-zabranio-thompsona/)

Držao je tih ratnih godina monodrame po hrvatskim područjima BiH (za HVO) u kojima je ismijavao neodlučnost, kukavičluk i bježanje s fronte svojih muslimana (“Kud’ ću, šta ću…ni sam ne znam…”) i toga se živo sjećaju stariji žitelji koji su ga slušali i gledali tada.

U vrijeme muslimansko-hrvatskog oružanog sukoba Hrvate nazivao “ustašama”. Srbe je cijelo vrijeme rata zvao “četnicima”. Stav prema Hrvatima ublažio kad je zbog posla riješio doći u Hrvatsku – dakle, iz čisto pragmatičnih razloga vezano za zaradu.

Kao pripadnik 2. korpusa borio se u redovima “Armije BiH” nakon što je obitelj smjestio na sigurno, kod “ustaša” (odnosno u Hrvatsku). Poslije velikih klanja što su ih napravili Srbi u BiH, javno zaklinjao svoj narod (krvlju, kostima mrtvih i djecom) da “nikad ne halali” – koju godinu kasnije okrenuo ploču i počeo glumiti “mirotvorca” uvlačeći se tim istim Srbima pod kožu i zagovarajući zajedništvo.

(Vidi: https://kamenjar.com/tri-lica-jednog-glumca-emir-u-zemlji-cuda/)

Najprije je proklinjao “izdajicu” Emira Kusturicu što se “vratio srpskim korijenima” i postao Nemanja, pa ga onda zvao da se vrati u Sarajevo tvrdeći kako mu ne bi ništa. Zadnjih godina počeo glumatati “velikog borca” za mir, bratstvo-jedinstvo i “građansku” BiH, kao da ne vidimo što radi, govori i kako se ponaša – puna su mu usta “bošnjačkog” novogovora i islamske vjerske frazeologije.

Nedavno je opet, po tko zna koji put, pokazao koliko iskreno drži do suživota sa Srbima i Hrvatima najavljujući “borbu” protiv sljedbenika legitimnih političkih predstavnika ova dva naroda i izražavajući uvjerenje kako je to jedini spas za BiH.

Kako on i njemu slični misle ovu “borbu” voditi, nije se izjasnio, ali je čini se potpuno smetnuo s uma da većina Srba podržava Dodika, kao što većina Hrvata podržava Čovića – pa bi se njegova buduća “borba” morala voditi na dvije fronte i protiv dva konstitutivna naroda, koji, usput rečeno, imaju neotuđivo i legitimno pravo za političke predstavnike birati koga žele i da im to ne može određivati ni on (Emir), ni Bakir Izetbegović, a bogme niti njihov mentor, Turčin Recep Tayyip Erdoğan koliko god službeno Sarajevo klečalo pred njim i u njega gledalo kao u boga.

I dok planira borbu protiv Hrvata i Srba koji su sljedbenici svojih legitimnih političkih predstavnika, podržava Željka Komšića kojega su muslimani – bošnjaci svojim glasovima nametnuli za “hrvatskog člana” Predsjedništva BiH. I još usput se ljuti što je dio hrvatske javnosti ogorčen na njegove javne istupe!?

Ono što se, međutim, “dobrodušnom” Emiru, čovjeku “velikog srca i široke duše”  nikako i nikad ne može dogoditi, to je da istupi protiv mafije u Sarajevu i svoga intimusa Bakira Izetbegovića – najvećeg lopova i ratnog profitera od svih političara na području bivše SFRJ koji je sve što ima zgrnuo na krvi vlastitog naroda i koji i danas truje odnose u Bosni i Hercegovini, huška, širi mržnju i potpaljuje – kao da i ovako nije dosta jada i nereda u ovoj nesretnoj zemlji i njezinu okruženju.

To “našem” Emiru, vala, ne smeta!

Ne smeta mu ni to što u muslimanskom političkom vrhu vlada kriminalna zločinačka organizacija okupljena u SDA, jer i sam je njezin član (a protiv čega se bune i mnogi muslimani), ne smetaju mu selefije i vehabije koji unose nemir i razdor u BiH, niti agresivna islamizacija Federacije s tendencijom stvaranja kriznog žarišta koje bi moglo zapaliti Europu. Ne brine ga ni mogućnost islamskog terorizma čak što više, to uopće nije u njegovom vidokrugu. Ništa što je muslimansko i islamsko, koliko god je radikalno, ne smeta mu. “Opasnost” je uvijek na drugim stranama.

Nije mu smetala muslimanska agresija na hrvatske prostore u srednjoj Bosni ni masovni zločini što su ih pripadnici vojske u čijem je sastavu i sam bio činili, kao što mu nisu smetali u vrijeme rata mudžahedini (i njihovi krvoločni obredi mučenja i ritualna odsijecanja glava žrtvama).

Emir se samo svojim “šehidima” klanja, kod njega su muslimani jedine žrtve, a uz sve to i jedini božji pravednici koji su potpuno nevini i nedužni po svim pitanjima vezano za ono što se događalo 90-ih godina. Njega ne zanimaju spaljena i etnički očišćena hrvatska sela, 1.606 ubijenih Hrvata (od čega su 1.088 civili), ne zanimaju ga srpske žrtve na Vlašiću, u Posavini…Važni su samo “šehidi” i njihova žrtva.

Emir je mentalno u razdoblju Sulejmana Veličanstvenog. On živi u uvjerenju da su Turci još uvijek gospodari BiH.

Samo da je nekako stisnuti Srbe i Hrvate i uspostaviti islamsku državu po šerijatskim zakonima (i pod krinkom “građanske države”) i šućur Allahu.

U njegovoj (Hadžihafizbegovićevoj) viziji “građanske” BiH nema mjesta za druga dva naroda (mada to nikad neće otvoreno reći), jer njemu je sasvim normalno da muslimani (koji su sebe 1994. godine proglasili “Bošnjacima” – upravo kako bi mogli svojatati cijelu BiH) kao “temeljni narod” određuju svima drugima mjeru njihovih prava.

Zar odnos prema “slučaju Komšić” ne govori upravo to? Što bi rekao kad bi Srbi ili Hrvati izabrali “bošnjačkog” predstavnika?

I to je samo djelić onoga što bi se moglo u jednom skraćenom prikazu “lika i djela” Emira Hadžihafizbegovića reći.

Iza maske dobrodušnog glumca i čovjeka široke duše koji “voli sve ljude na svijetu” krije se jedna zloćudna narav, nepopravljivi unitarist, kripto-islamist, individua sa stotinu lica od kojih ni jedno nije pravo.

Da nije ove posljednje radikalne izjave (“moramo se boriti protiv sljedbenika Dodika i Čovića“), prevrtljivac Emir bi se dobro načekao poziva u studio HTV-a, ali budući da Aleksandar Stanković diže rejting i gledanost svojoj emisiji na dovlačenju baš takvih kontroverznih i incidentnih gostiju, nije čudo da je završio tamo.

Istini za volju, Stanković se u ovom slučaju ipak pokazao na visini zadatka, pa je prevrtljivca i ljigavca Emira doveo nekoliko puta u situaciju da nije znao što reći. Onda kad treba biti principijelan i objasniti nešto što je u raskoraku s univerzalnim i temeljnim načelima – tu Emir ostaje bez teksta. Inače, ako ga pustiš da drži monolog, uhvati se svoje napamet naučene šprance i ode…

Ne razumijem tko uopće može mrziti takvog jednog lika. Čovjek je jednostavno kameleon, ljigavac, prevrtljivac, a takvih nam bogme ne fali, imamo ih na sve strane i kod nas…

Meni se osobno gadi… ništa drugo.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

SPC nije vjerska, nego politička ustanova

Objavljeno

na

Objavio

Vijest kaže kako je srbijanski predsjednik Vučić i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike za razgovore s Albancima, ali ni oporba ni SPC ni veći dio srpskog naroda ne pristaje ni na kakve kompromise.

Kad god je riječ o najvažnijim i najosjetljivijim nacionalnim temama s najviše se pozornosti sluša glas Srpske pravoslavne crkve, pa bi neobaviješten promatrač mogao pomisliti da je Srbija izrazito religiozna nacija.

No vjerska odanost Crkvi u narodu gotovo je zanemariva u usporedbi s političkom moći te kultne institucije koja je odigrala sramotnu huškaču ulogu i u agresiji na Hrvatsku.

Beogradski list “Blic” u deset je gradova proveo istraživanje prema kojem “tek svaki sedmi vernik kaže da u crkvu ide redovno, a isti je broj onih koji uopšte ne idu u Božji hram”.

A Arsenije Arsenijević, starješina Vaznesenjske crkve u Beogradu, na čijem području ima 20.000 ljudi, kaže da na nedjeljno bogoslužje dođe oko 200 ljudi, dakle, svaki stoti stanovnik.

I odbijanje suradnje s Vučićem u razgovorima s Kosovom pokazuje staru istinu – Srpska pravoslavna crkva u kojoj vjernika gotovo i nema nije vjerska nego politička ustanova.

Milan Ivkošić / Večernji list

 

Crna Gora je shvatila što je SPC, ali ne i Hrvatska

 

 

Bujica objavila fotografiju: Patrijarh SPC Irinej s četnicima u okupiranom Žitniću kod Drniša!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari