Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Što je to stvarni ekstremizam u današnjoj Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Bilo bi jedino razumno i prihvatljivo u uređenoj zemlji poći od toga da je temeljne vrijednosti zaštitio Ustav, ustavni i zakonski poredak, te da sve te vrijednosti izviru isključivo iz stečevina i postignuća, te interesa hrvatskoga naroda. Svaka pretpostavka, polazište i pokušaj preusmjeravanja društva u Hrvatskoj u pravcu problematiziranja stečevina, vrednota i namjera većinskoga hrvatskoga naroda nužno je nasilje nadnjim i nelegitiman pokušaj nametanja tuđih vrednota. A to je ekstremizam.

Postavlja se pitanje, prijeti li i koliko realno, mjerljivo i iskustveno s obzirom na hrvatsku prošlost, pogotovo onu neposrednu, današnjoj Hrvatskoj nekakav ustaški ekstremizam, skupina od dvadesetak ili pedeset ljudi oko Keleminca, neki plakat, grafit ili naljepnica s nacističkim ili ustaškim znakovljem, ili su prijeteća iskustva posve drugačijega predznaka i iz posve drugačijih izvora i političkih platformi?

Za državnu reakciju to bi morala biti presudna pitanja i kriteriji.

Golemi značaj Keleminčevoj skupini i naljepnici sa „srpskim stablom“ upravo daje reakcija države, jer tek tada to postaje nacionalni problem, iako ni po čemu nije. Reakcija aktualne vlasti je više od preventivnoga djelovanja po svojoj dimenziji. To je priznanje da Republika Hrvatska, aktualna vlast i država imaju velikih problema s ustašoidnim i fobičnim Hrvatima.

Što to nadalje znači?

Keleminec2Znači potpuno nalijeganje na gotovo stoljetnu velikosrpsku propagandu protiv hrvatskoga naroda, koja je poprimila fzastrašujuće razmjere i s kojom se Republika Hrvatska mora početi obračunavati ako ne želi da ta kampanja i krivotvorina potpuno razori integrativne niti hrvatskoga društva.

Keleminec godinama postrojava, a uvijek otprilike u tijeku žestokih kampanja protiv „bujajućega fašizma“ u Hrvatskoj, dvadesetak tipova u crnim odorama. Godinama taj tip ne uspjeva okupiti relevantnu snagu, relevantan broj ljudi koji bi uistinu značio nešto više od smijurije i igrokaza. Ali znači mogućnost fotografiranja i povod industriji „hrvatskoga fašizma“ za slanje dokaza svijetu o – hrvatskoj opasnosti. Po svim kriterijima to je više cirkus, igrokaz, sa svojim konačnim posljedicama sve sigurnije obična antihrvatska provokacija, iza koje u Hrvatskoj nikada nije stajalo ljudi više nego se u kvartovski kafić može sakupiti nakon utakmice, i to prilično pripitih.

Kako je moguće onda nekoga tko godinama nastoji postati „ugroza“ Srbima, državi, poretku, civlizaciji i to ne uspijeva, uzeti kao – prijetnju državi i toliku opasnost da državni vrh mora slati priopćenja kao da se radi o nasrtaju desetine tisuća četničkih ili isilovih hordi?

Nema zdrave, izuzev nastrane logike, jel da?

Kad se pojavljuje fašizam?

PupovacUvijek se kad se postavi bilo kakvo relevantno pitanje o djelovanju Milorada Pupovca i njegovih i beogradskih institucionalnih ekspozitura, ili kad se aktualizira neki odnos ili praktično pitanje između Hrvatske i Srbije, zatim u danima obilježavanja hrvatskih nacionalnih i običajnih praznika ili imendana, negdje pojavi nekakv znak fašizma, jednom s ustaškim obilježjima, drugi put sa svastikom na stadionu, treći put s nekakvom porukom na društvenim mrežama, pa se objavi atentat na predsjednika novinarske udruge, slučajno Srbina, što potvrđuje da su Srbi u Hrvatskoj životno ugroženi i izloženi mržnji.

I, krene kampanja borbe protiv mržnje i fašizma. Onoga hrvatskoga naravno.

A tisuće i tisuće stvarnih srpskih nacista iz vremena srpske agresije i nakon nje do danas, sljedbenika zločinačkoga režima bivše Jugoslavije, krivotvoritelja, ideoloških razbojnika i plaćenika, bjelosvjetskih protuha, samozvanih bogova i modelara novoga svjetskoga poretka – dijele lekcije hrvatskome narodu usprkos tome što zadnja budala u zemlji zna da su upravo oni opasnost, bolest, ugroza, ekstremizam i destrukcija svega humanističkoga i civlizacijskoga.

Kad se otvori pitanje djelovanja institucije u kulturi kao što je HAVC, naglo eskalira borba protiv fašizma, kad se upozori na potencijalne goleme devijacije poslovanja neke od Pupovčevih udruga, opet nasrne ustašizacija i fašizam, a kao slučajno se u tim kampanjama pojavi nekakav udar na gayeve, žensku ravnopravnost, filmaše, kulturnjake, a u pravilu se nositelje otpora, misleće ljude i sve koji se usude razumno razmišljati i javno govoriti kvalificira i nazove ustašom, fašistom, Hitlerom, a cijelu zajednicu opasnom i destruktivnom, koja ne razumije ni civilizaciju, kulturu, toleranciju, prijateljstvo, ljubav.

To bi i budali konačno postalo prozirno.

A država prepušta taj sukob, obračun antifašista i fašista krajnje nerazmjernom odnosu snaga, nekoj čudnoj samoregulaciji i još čudnijim arbitrima, pri čemu je hrvatski narod gotovo potpuno nezaštićen i izložen surovoj kampanji krivotvorinama.

Do sada se nikada nije događalo da državni vrh čak ni usprkos probijanju svih poznatih normi ponašanja i dokazanih opasnih i zloćudnih simbola i kompletnih politika, neko srpsko, lijevo, civilno, antifa li međunarodno ponašanje snažnim intenzitetom ocjeni ekstremnim, ili bar usporedivim s ovim reakcijama zbog „ekstremizma“ s naljepnicom i Kelemincem. A svjedočimo im doslovno svakoga dana.

Ima li današnja Hrvatska mjerljivih, dokazanih, realnih razloga da se toliko zborno skače na noge kad je navodni ustašluk i mržnja prema Srbima u pitanju, kad je homofobija u pitanju, kad je odnos prema ženama, zečevima, vukovima, prirodi, bilo čemu iz domene proklamiranih stavova brojnih civilnih i parapolitičkih organizacija, te jesu li stvarno te navodne ugroze, toliko opasne za društveni idržavni poredak u Hrvatskoj?

Niti ima razumnih razloga, niti su ti incidenti razmjerno opasni za Hrvatsku.

Hrvatski je narod demonstrirao vrijednosti kršćanstva i ljudskosti u suočenju s nevienim zlom

Domovinski ratNema ni jednoga naroda u zajednici europskih naroda kojima pripadamo, koji je snažnije demonstrirao vrijednosti kršćanstva i ljudskosti u suočenju s neviđenim zlom, toliko pretežitu suzdržnost, samodisciplinu i odreknuće od mržnje i osvete, kao što je urbi et orbi dokazao hrvatski narod nazad dvadeset godina, a dokazuje i danas prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, koja ni jednim jedinim postupkom nije pokazala da žali zbog zla koje je srpski narod učinio Hrvatskoj. Čak ga nastoji svim sredstvima afirmirati kao poželjnu i opravdanu društvenu matricu.

Kad su Srbi u Hrvatskoj tijekom agresije i okupacije trećine hrvatskoga državnog teritorija činili najstrašnija moguća i viđena zla, protjerali tristo tisuća ljudi, silovali i užasno maltretirali tisuće i tisuće žena u njasvirepijim ritualima pred cijelim obiteljima, ubijali djecu, starce, masakrirali tisuće ljudi na nastrašniji viđeni način u suvremenome svijetu, kad su to javno demonstrirali preko televizijskih ekrana, ismijavali žrtve, veličali zlo i prijetili svakome Hrvatu gdje je god bio, cijela ta zastrašujuća višegodišnja kampanja zla nije proizvela učinak mržnje prema Srbima, osvete i protumjera koje bi se mogle nazavati opasnom pojavom širih razmjera. Svi esktremi i u sred rata su bili incidenti, koje su i tada najčešće zapravo počinili razbojnici, kriminalci i društvene protuhe, koje nikada ničim nisu bile ni približna mjera i obrazac ponašanja hrvatskoga naroda.

To stanje agresije, ovaj put duhovne, na svježim i otvorenim ranama nastavljeno je i nakon svršetka rata, nastavlja se sve brutalnije danas, a iako su nositelji današnje duhovne agresije isti ljudi koji su predvodili epohalni zločin devedesetih, njihovi zagovornici i suistomišljenici, izvan incidenata nema nikavoga masovnoga odgovora na tu neviđenu društvenu provokaciju nemjerljivu s bilo kojim povjesnim iskustvom među narodima kojima pripadamo. Realno je današnje ponašanje velike većine Srba uz, i iza, Pupovca, besramnije nego sudjelovanje u vojnom pohodu na Hrvatsku, jer za tadašnje sudioništvo moguće je naći više shvatljivih razloga. Ovo današnje ponašanje je, s jedne strane izraz nevjerojatne devijacije te skupine ljudi, a s druge strane, nevjerojatne nesolidnosti hrvatske države.

Dokazivo je i usporedivo na vrlo konkretnim primjerima iz europske prošlosti da se tako dostojanstveno i viteški nije ponašao ni jedan narod, kao hrvatski svih ovih godina, usprkos tome što i danas ljudi ginu od ostataka srpske vojne agresije na minskim poljima.

Zašto bi danas, u današnjim okolnostima onda bila mržnja prema Srbima pojava, ako je tada bila incident?

Nema mržnje, ni fašizma, ni fobija ni bilo čega nastranoga, izuzev kod institucija, udruga i skupina koje ukazuju na to. To je realno mržnja prema hrvatskome narodu i prljavi udar na samo njegovo dostojanstvo, a ne kako se nastoji javno prikazati obrana od hrvatske mržnje.

Nastavak prljavoga srpskoga informacijskoga rata protiv hrvatskoga naroda

To je nastavak prljavoga srpskoga informacijskoga rata protiv hrvatskoga naroda, kojemu pogoduje i aktualna hrvatska država, vrlo relevantne hrvatske politike, sve navodne civilne antifašističke udruge, sve globalističke udruge u Hrvatskoj, skupine petokolonaških navodnih znanstvenika, plaćenika i agenata u javnim i društvenim institucijama i u medijima.

Zato što je to dio globalne sotonističke platforme dezorjentiranja suvremenih nacija i naroda, dio organiziranoga vlro moćnoga nakaznoga plana preoblikovanja suvremenih ljudi i društava u mase bez identiteta i zombije kojima će se iz jednoga centra u svijetu dirigirati ovisno o volji i potrebi – kreatora. To je žestoki rat protiv same prirode čovjeka i nije mimoišao ni Hrvatsku, a ima jednako opasne i razorne posljedice kao i brutalna srpska agresija, pogotovo što jednako zločestoj i razbojničkoj Srbiji danas, kao i devedesetih, upravo taj globalistički sotonski nasrtaj jako koristi za njene planove. Zlo se uvijek oslanja na – zlo.

O tome se radi.

Sve što sam naveo u prethodnom pasusu čini izrazito ekstreman proboj svih prihvatljivih društvenih normi i standarda civliziranoga ponašanja u pripadajućemu nam svijetu.

Imamo dakle poptuno izokrenute standarde.

Imamo stvarni mjerljivi ekstremizam, koji neodgovor na svoje provokacije naziva akstremizmom i to postaje društvena i politička paradigma.

Stvarni ekstremizam, otklon od prirodnih, tradicionalnih, dokazano vrijednih društvenih načela u Hrvatskoj i brutalni nasrtaj na sve te nacionalne stečevine se proglašava redovnim društvenim standardom, prihvatljivom vrednotom i obrascem ponašanja a tradicionalne norme, vrednote i obilježja hrvatskoga naroda se ciljanim provokacijama i podmetnutim incidentima, predstavljaju kao – opasni ekstremi.

To je sve iznimno opasno i izravna antiteza samim temeljima hrvatske državnosti.

Logično je pitanje onda – zašto država ne reagira na taj ekstremizam i zašto vodi kampanju protiv lažnoga i izmišljenoga ekstremizma?

To znači jedino da Hrvatska još uvijek nije ni blizu slobodna nacionalna država, zemlja, da hrvatski narod i dalje ima posla s jako pretežitom strukturom, u koju se na žalost može ubrojiti i hrvatska državna politika, koja iz nekih razloga ne smije ili neće upozoriti da su sve te pojave opasan i pogibeljan ekstremizam, a da je šačica Keleminčevih provokatora, samo sudionik tih nastranih ambicija i planova.

Milijarde kuna za petokolonaše

NovostiČinjenica je da se pojmom ekstremizma, zatim mržnje, zatim razne fobije koje selijepe većinskom hrvatskom narodu gotovo iz dana u dan, najčešće posve nelogičnim i netipičnim reakcijama i to u situacijma kad se netko usudi postaviti pitanje o stvarnim ekstremima i društvenim devijacijama, kao što su recimo Pupovčeve „Novosti“, redovito koriste famozne civilne udruge iz tzv. antifa platforme.

Tim civilnim udrugama je Republika Hrvatska do sada ulupala bez ikakvih kriterija izuzev na galamu ili petokolonaštvo, milijarde kuna, a uz to dobivaju iz potpuno nakaznih globalnih institucija kao što je Otvoreno društvo dodatne milijarde kuna, odnosno dolara ili eura. U toj krajnje destruktivnoj raboti sudjeluju i veleposlanstva nekolicine zapadnih država, promičući preodgoj nacije i radikalno odstupanje iz hrvatskih tradicionalnih i vrijednosnih društvenih i običajnih standarda.

Svi ti se bore protiv fašizma, ustašizacije, protiv mržnje, svi se bore protiv ugrožavanja Srba i nacionalnih manjina, ugrožavanja gayeva ili – antifašista, koji u svakom pogledu, kao i sve skupine koje sam naveo iz djelokruga njihove navodne zaštite, imaju izrazito neprimjereno povlašten status u Hrvatskoj.

U čemu je onda problem?

Problem je u tome što, nema li fašista, nema ni kuna, ni eura, ni dolara, niti smisla postojanja. Što realno ne postojinužno je izmisliti da industrija nema zastoja. Fašizacija Hrvatske i razvoj tzv. antifa sektora u zemlji je postao uvjerljivo najbrže rastući proizvodni sektor u Hrvatskoj, najvažnija investicija u zemlji i bujajuća industrija svekolike uposlenosti. Industrija fašizma i proizvodnja sredstava i modela antifašizma zbog toga odavno radi u tri smjene, bez predaha i prestanka i zavlači se u sve zakutke hrvatskoga društva i života. Financirajući milijardama kuna borce za ljubav i humanizam, Hrvatska financira smrt svome narodu, financira industriju fiktivnoga zla, koje treba poslužiti kao opravdanje stvarnome zlu.

Točno onoliko koliko ta skupina navodnih zaštitnika od devijacija dobije kuna, toliko mora fabricirati ustaša, mrzitelja, fašista, ekstrema jednom riječju.

Sve to ukazuje da je ponašanje današnje države u Hrvatskoj zapravo sve ekstremnije, jer je uveliko iskoračila iz obrasca i primjerenih standarda odnosa nacionalne države prema svome narodu, a to mora prestati jer je odavno postalo sudioništvo u epohalnom zločinu protiv hrvatskoga naroda.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari