Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Strah od Brune Esih trese establišment

Objavljeno

na

Iako se u svim porukama usmjerenim u očekivanje predstojećih zagrebačkih izbora sinkronizirano ponavlja da su najozbiljniji kandidati za gradonačlenika Zagreba aktualni Bandić te Mrak Taritaš i Sandra Švaljek, iako se to upinju dnevnom frekvencijom potvrditi i dokazati sva „ozbiljna istraživanja“ a ponavlja kompletan medijski mainstream, više je nego očiti strah koji se valja iznad zagrebačkih izbora pri spominjanju jednoga imena.

Brune Esih.

U situaciji kad je tako izvjesno, tako očito, kad „ozbiljna istraživanja“ dokazuju i dnevno šalju poruke o sigurnosti favoriziranih pozicija ovo troje kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika, prilično je nejasno i uvelike čudno, čemu se s toliko ogorčenja, netrpeljivosti, podmuklosti i sa sve snažnijom histerijom usmjeravaju toljage medijskih i analitičkih jurišnika prema Bruni Esih.

Uvijek je indikativan i najbolji pokazatelj opasnosti po postojeće interese i pozicije, ali i pokazatelj potencijalnoga značaja čovjeka i onoga što on predstavlja u izborima, intenzitet snage udara na njega, te količine „streljiva“ i uloženoga potencijala u kampanju protiv njega.

Sjetimo se kampanje protiv Kolinde Grabar Kitarović, pogledajmo koliki je intenzitet udara na nju već mjesecima, sjetimo se kampanje protiv „nebitnoga“ izjašnjavanja o braku, ne zaboravimo globalnu histeriju protiv „gubitnika“ i „redikula“ Trumpa.

Ako je kandidatura Esih folklor, zašto bi i čemu bi se na nju gubilo vrijeme navodno relevantnih, „uglednih“, poznatih i ozbiljnih medija, političara i analitičara?

To nema logike.

Zapravo ima, samo prikrivene.

Je li dakle kandidatura, a zatim i izgledi Brune Esih samo folklor, je li to samo unutarhadezeovsko pitanje, nekakav obračun između Plenkovića i Hasanbegovića, kako se to pokušava prikazati pokušavajući uvući u igru medijski stvoreno strašilo „Karamarka“, te je li njena kandidatura sporedno pitanje zagrebačkih izbora?

Ni po čemu nije.

I to je svakim danom sve sigurnije.

Evo zašto.

Naime, Bandić jest favorit na ovim izborima, točno kako je bio unaprijed favoriziran, ne samo otvorenim ili pritajenim političkim odlukama praktično kompletnog političkog etablišmenta dugi niz godina, ali u svim tim izbornim procesima, on nikada nije imao na desnom izbornom spektru relevantnoga protukandidata.

Zašto?

Prije odgovora na ovo pitanje, valja istaći da nikada u tom razdoblju nije imao ni relevantnoga protukandidata s navodne ljevice. Nisu to bili ni Kregar, pa ni Ostojić, a pogotovo organizacije i strukture koje pozadinski određuju ljevicu. Jer je Bandić uvijek bio istinski kandidat tih struktura, a ponajviše onda kad je u javnosti privid njihove sukobljenosti bio najveći.

Bandić je više od petnaest godina tipičan primjer velike koalicije političkih elita na najvažnijem rezervnom položaju u državi, zapravo na ulaznom pragu u državnu moć – u Zagrebu.

Od trenutka kad je na valu antituđmanizacije preuzeo Zagreb, sve utjecajne strukture su se zapravo integrirale u njega, oko njega, on je na taj način postao most za očuvanje naslijeđenih i desetljećima razvijanih unutarzagrebačkih pozicija, statusa, ciljeva i namjera.

Bitka za Hrvatsku se uvijek vodila preko Zagreba, još od davnih prekretnica XX. stoljeća, pogotovo nakon 1945. godine, kada je Zagreb, kao duhovno, kulturno, nacionalno, političko i integrativno središte hrvatskoga naroda, sustavno dehrvatiziran, deurbaniziran, dekultiviziran i jugoslaveniziran po velikosrpskoj matrici. Tuđmanov, a to znači suverenistički HDZ je u Zagrebu nastao, poslao poruku o svojoj pobjedničkoj moći na Cvjetnicu uoči izbora, a zatim upravo u Zagrebu prvo načet, uzdrman, tu je pretrpio prvi poraz i od Zagreba je sve krenulo.

Svemu ovome svjedočimo u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina, a intenzivno od 2000. godine. U Zagrebu je osmišljena i snažno pokrenuta detuđmanizacija, u Zagrebu su utemeljeni centri i sateliti antinacionalne globalizacije, u Zagrebu je nakon vojnoga kraha zasjelo političko krilo Republike Srpske Krajine, u Zagrebu je bjesomučno pokrenuta kampanja protiv Hercegovaca, Dalmatinaca, Bosanaca, u Zagrebu je stvoren instrumentarij za bjesomučne udare na Katoličku crkvu, i, konačno, Zagreb je što idejno, što organizacijsko središte – nakaznoga antifašističkog projekta koji ujedinjuje svojom apstraktnošću i podmuklošću tisuće često i suprotstavljenih silnica i interesa u jedan jedini zajednički – antihrvatski u kome oni mogu svi naći svoje interese.

A bez uspjeha programa „antihrvatski“ – ne mogu ništa.

Bandić je slika i prilika, esencija toga – antifašizma.

Zbog toga prevladavajuće strukture u HDZ-u nisu ni pokušavale naći načina potući Bandića, osporiti ga, jer je bio jedan od instrumenata antifašizacije HDZ-a, zbog toga je i danas u biračkom tijelu SDP-a njegova pozicija jača nego Bernardićeva, zbog toga je godinama imao protukandidate koji su bili pobijeđeni i prije nego su ušli u izbornu utakmicu s njim. Jer, svi ti protukandidati su bili pripadnici iste političke, pozadinske, kulturne, gospodarske, sportske, nevladine i svake druge moći, a od njih svih Bandić je jednostavno bio najbolji.

Zato ga nisu mogli pobijediti, a nisu ni trebali.

Imao je razvijenu infrastrukturu, pokazao se kao siguran oslonac, vješto je odrađivao zadatke i postavljene ciljeve prilagođavanja, odgađanja rješenja, vješto je zalagao svoje križanje u Crkvi, hercegovačko podrijetlo i svoju sveprisutnost s perifernim grupacijama u gradu, za održavanja Tita, antifašizma, regionalnog bratstva i jedinstva živim i sve dominantnijim.

Jer Bandićeva dugotrajnost je radila za održavanje tih nakaznih simbola, navikavajući s Bandićem i one kojima su ti simboli izazivali grčeve u želucu. Bandić je prije svega opstajao na činjenici da je umjetnim sukobima s ljevičarima, predstavljan kao desničar, iako je i zamišljen i proizveden i radio kao teška krivotvorina.

U stvaranju te percepcije jako su mu pomagali svi mainstream mediji, što je, kao i uvijek, znakovito, jako su mu pomagali sukobi s najnotornijim nositeljima navodne lijeve a u biti anacionalne politike, prije svega s haeneseovcima oko Pusić i njene zagrebačke personalne strukture, jer su upravo Pusićku Hrvati iz Zagreba doživljavali kao – antitezu svemu onome što oni jesu.

I to je bio model njihove neformalne koalicije s Bandićem u situaciji – bolje on nego oni.

Zbog svega navedenoga, ali i današnjih pretežitih pravaca i silnica u nacionalnoj politici, politički establišment, bio onaj navodno desni ili desno-centristički koji predstavlja Plenković, bio onaj navodno lijevi koji trenutno ne predstavlja nitko bitan, ta politička elita – ne smije izgubiti Zagreb.

Upravo zbog toga je Bandiću pridodana kandidatura Sandre Švaljek i Anke Mrak Taritaš kao svojevrsnih osigurača stečenih pozicija, kako bi se pravac usmjeravanja i kontrole nad Zagrebom zadržao izvan svake primisli nacionalne politike, istovremeno s pokušajem stvaranja privida različitosti ponude.

U kandidaturama Bandića, Švaljek i Taritaš nema baš ništa različito.

Jer i jedno, i drugo, i treće garantiraju opstanak potpuno iste strukture, potpuno istih utjecaja, potpuno istih pozicija realne moći koja se ostvaruje s više od sedam milijardi kuna gradskoga proračuna i tisućama organski povezanih familijarnih, poslovnih, interesnih i svjetonazorksih uporišta u doslovno svakoj rupici Grada. I države.

Detaljna analiza pokazala bi da je to jedna jedina struktura.

Nužno je naglasiti da su to iste organske cjeline koje potpuno upravljaju Hrvatskom, osmišljavaju njene politike, pravce, rješenja i trendove. Hrvatskom, a ne samo Zagrebom.

Zbog toga je Zagreb, zbog toga su zagrebački izbori prvorazredno nacionalno političko pitanje i prvi korak u stvarnom i realnom testiranju, prvo statusa, a onda i pravca usmjeravanja ili vođenja Hrvatske.

Jer Hrvatska se ne može voditi u regiju, niti se može deidentificirati, politički posrbiti, sorošizirati, antikatolicizirati i dehumanizirati u konačnome, bez da se to ne napravi temeljito i detaljno u Zagrebu.

Zbog toga je smijurija priča o tome kako su Bandiću najozbiljniji protukandidati Švaljek i Taritaš. Jer one nisu protukandidati nego – sukandidati, nisu suparnici nego kompanjoni, ne toliko samome Bandiću možda, koji i onako odavno tragikomično i prilično opskurno odrađuje gotovo na granici sažaljenja zadate ciljeve eminencija iza sebe, koliko su kompanjoni svemu onome što on stvarno predstavlja.

Jer Bandić je politički simbol opstrukcije kršćanstva iako objeručke dijeli lokacijske dozvole za crkve, simbol antihercegovačke histerije jer ju izaziva, simbol zlokobnoga Titovoga duha koji je radikalna suprotnost svemu hrvatskome, iako je okružen herojima Domovinskog rata.

To je Bandić, kad se realno zaviri u njegovu politiku i njene efekte.

Za stvarnu ocjenu značaja Bandića i svega što je radio u Zagrebu zadnjih dvadesetak godina nisu relevantni podatci koliko je izgradio ovoga ili onoga, nego podatci koliko je od desetina milijardi kuna iz Grada uložio i dao udrugama i pokretima koji razaraju Hrvatsku svakim svojim pokretom i poslanjem.

Nije slučajnost da se godinama ističe njegova donacija štandova udruzi UiO, jer se na taj način po isprobanoj matrici njega predstavlja kao desničara, iako se iza te donacije krije lavina milijuna kuna antifama, koje naravno nitko ne problematizira.

Panika u Zagrebu se širi zbog veličine i značaja stvarnih a najčešće skrivenih uloga i interesa, ali i svijesti establišmenta da su ljudima u sjećanju svježa otrgnuća ispod javnoga i medijskoga presinga. Cijela Europa ukazuje na to, Trumpova pobjeda u Americi ukazuje na tu mogućnost, a prije svega pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na zadnjim predsjedničkim izborima. Na otrgnuće ispod toga pritiska i navodne svemoći dirigirane javnosti upozorava i referendum o braku udruge UiO, te nesalomljivost čitavoga niza inicijativa koje usprkos teškim progonima i histeričnim kampanjama – rastu.

I sve su brojnije.

Upravo sve te presedane mogla bi predstavljati Bruna Esih, a drugi nitko od postojećih kandidata – ne bi. Bruna Esih bi mogla biti stvarni test količine nakupljenoga otpora dugogodišnjem pokoravanju Hrvatske, koje je započelo u Zagrebu i jedino se u Zagrebu može započeti razarati.

Ne zbog toga što je ona osobno u kratkoj političkoj karijeri ostavila snažne tragove, ne zbog toga što je prepoznat neki njen epohalni program ili ideja, nego zbog toga što je ona zasad prepoznata kao simbol otpora svim tim nakaznim politikama, namjerama, i u krajnjem slučaju – poniženjima koje ljudi podnose, ali se nikada neće s njima pomiriti.

Nešto po principu življenja i djelovanja za vrijeme komunističkoga poretka.

Točno onako kako je na naizgled nebitnom valu sukoba Tuđmana i ondašnjih BBB-a koje su, po priznanju mnogih među njima danas, za svoje političke ciljeve iskoristili i poticali nositelji dehrvatizacije i detuđmanizacije Hrvatske, a kojima je svojom nepopustljivošću i ponašanjem svojih najbližih suradnika pripomogao i pokojni predsjednik Tuđman, Zagreb postao prag za kampanju razaranja hrvatskoga državotvornoga i političkoga pokreta, tako je vrlo moguće da Zagreb postane danas već prag za povratak Zagreba – Hrvatskoj.

Može li to integrirati Bruna Esih?

Može.

Jer je drugačija, jer je simbol otpora pacificiranju HDZ-a i svemu onome što godinama ne valja u toj stranci, može jer je simbol identifikacije ljudi s državotvornim HDZ-om koji je Zagreb i Hrvatsku početkom devedesetih istrgnuo iz velikosrpskih šapa.

To Bruna Esih može postati.

A nije ni lako, ni odviše realno, a još manje sigurno da hoće.

Zbog golemih interesa i važnosti zagrebačkih izbora i Zagreba, svaka mogućnost da to tako bude izaziva histeriju i paničan strah, kao i signal tisućama uhljeba i destruktivaca, nesigurnih satelita i oportunista zombija da krenu na nju i svakoga njenoga suradnika histeričnom kampanjom ne birajući sredstva.

Upravo to možemo očekivati sve do zagrebačkih gradskih izbora, utoliko snažnije ukoliko bi njene poruke ukazivale da budi Zagreb.

Iako se svi mainstream mediji i analitičari, te srodne im i satelitske „istraživačke agencije“ a u biti obični PR-ovci interesnih skupina, trude nametnuti, baš kao i na nacionalnim izborima o ekonomiji, priču o presudnosti komunalnih i inih pitanja, ta pitanja ne mogu donijeti promjenu u Zagrebu.

Jer nisu najvažnija.

Naime, svatko tko raspolaže s proračunom od oko sedam milijardi kuna bez ikakvih poteškoća i bez puno genijalnosti može okupiti timove menadžera koji će na vrhunskoj razini upravljati komunalnim pitanjima. Prednost Brune Esih nad svim ostalim kandidatima, a pogotovo nad Bandićem, Taritaš i Švaljek je u tome što ona ne dolazi iz klijentelističkih i klanovskih struktura, a oni jesu, pa je daleko vjerodostojnija mogućnost da će ona lakše pronaći vješte i neovisne menadžere koji će efikasnije nego bilo tko od ovih troje upravljati komunalnim Zagrebom.

Jer ovih troje nasljeđuju cijele strukture, velika očekivanja i moraju platiti račune za to.

Bruna Esih ne.

A Bruna Esih može Zagrebu vratiti ono što mu ovih troje sigurno neće vratiti, kao što neće ni Prgomet, a to je – nacionalni i svehrvatski duh i dušu.

Zato Bruna Esih ne smije pristati na rasprave i budalasto ponavljanje floskula o komunalnim pitanjima jer Zagreb podignuti na izborne noge može samo duboko nacionalnim i političkim porukama, koje će probuditi Zagrepčane.

Hoće li to Bruna Esih znati i imati hrabrosti tako postupiti, pitanje je koje će odrediti naredne izbore, a ne Bandić, Taritaš ili Švaljek, ili njihovi zagovornici i voditelji kampanja.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari