Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Strah od Brune Esih trese establišment

Objavljeno

na

Iako se u svim porukama usmjerenim u očekivanje predstojećih zagrebačkih izbora sinkronizirano ponavlja da su najozbiljniji kandidati za gradonačlenika Zagreba aktualni Bandić te Mrak Taritaš i Sandra Švaljek, iako se to upinju dnevnom frekvencijom potvrditi i dokazati sva „ozbiljna istraživanja“ a ponavlja kompletan medijski mainstream, više je nego očiti strah koji se valja iznad zagrebačkih izbora pri spominjanju jednoga imena.

Brune Esih.

U situaciji kad je tako izvjesno, tako očito, kad „ozbiljna istraživanja“ dokazuju i dnevno šalju poruke o sigurnosti favoriziranih pozicija ovo troje kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika, prilično je nejasno i uvelike čudno, čemu se s toliko ogorčenja, netrpeljivosti, podmuklosti i sa sve snažnijom histerijom usmjeravaju toljage medijskih i analitičkih jurišnika prema Bruni Esih.

Uvijek je indikativan i najbolji pokazatelj opasnosti po postojeće interese i pozicije, ali i pokazatelj potencijalnoga značaja čovjeka i onoga što on predstavlja u izborima, intenzitet snage udara na njega, te količine „streljiva“ i uloženoga potencijala u kampanju protiv njega.

Sjetimo se kampanje protiv Kolinde Grabar Kitarović, pogledajmo koliki je intenzitet udara na nju već mjesecima, sjetimo se kampanje protiv „nebitnoga“ izjašnjavanja o braku, ne zaboravimo globalnu histeriju protiv „gubitnika“ i „redikula“ Trumpa.

Ako je kandidatura Esih folklor, zašto bi i čemu bi se na nju gubilo vrijeme navodno relevantnih, „uglednih“, poznatih i ozbiljnih medija, političara i analitičara?

To nema logike.

Zapravo ima, samo prikrivene.

Je li dakle kandidatura, a zatim i izgledi Brune Esih samo folklor, je li to samo unutarhadezeovsko pitanje, nekakav obračun između Plenkovića i Hasanbegovića, kako se to pokušava prikazati pokušavajući uvući u igru medijski stvoreno strašilo „Karamarka“, te je li njena kandidatura sporedno pitanje zagrebačkih izbora?

Ni po čemu nije.

I to je svakim danom sve sigurnije.

Evo zašto.

Naime, Bandić jest favorit na ovim izborima, točno kako je bio unaprijed favoriziran, ne samo otvorenim ili pritajenim političkim odlukama praktično kompletnog političkog etablišmenta dugi niz godina, ali u svim tim izbornim procesima, on nikada nije imao na desnom izbornom spektru relevantnoga protukandidata.

Zašto?

Prije odgovora na ovo pitanje, valja istaći da nikada u tom razdoblju nije imao ni relevantnoga protukandidata s navodne ljevice. Nisu to bili ni Kregar, pa ni Ostojić, a pogotovo organizacije i strukture koje pozadinski određuju ljevicu. Jer je Bandić uvijek bio istinski kandidat tih struktura, a ponajviše onda kad je u javnosti privid njihove sukobljenosti bio najveći.

Bandić je više od petnaest godina tipičan primjer velike koalicije političkih elita na najvažnijem rezervnom položaju u državi, zapravo na ulaznom pragu u državnu moć – u Zagrebu.

Od trenutka kad je na valu antituđmanizacije preuzeo Zagreb, sve utjecajne strukture su se zapravo integrirale u njega, oko njega, on je na taj način postao most za očuvanje naslijeđenih i desetljećima razvijanih unutarzagrebačkih pozicija, statusa, ciljeva i namjera.

Bitka za Hrvatsku se uvijek vodila preko Zagreba, još od davnih prekretnica XX. stoljeća, pogotovo nakon 1945. godine, kada je Zagreb, kao duhovno, kulturno, nacionalno, političko i integrativno središte hrvatskoga naroda, sustavno dehrvatiziran, deurbaniziran, dekultiviziran i jugoslaveniziran po velikosrpskoj matrici. Tuđmanov, a to znači suverenistički HDZ je u Zagrebu nastao, poslao poruku o svojoj pobjedničkoj moći na Cvjetnicu uoči izbora, a zatim upravo u Zagrebu prvo načet, uzdrman, tu je pretrpio prvi poraz i od Zagreba je sve krenulo.

Svemu ovome svjedočimo u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina, a intenzivno od 2000. godine. U Zagrebu je osmišljena i snažno pokrenuta detuđmanizacija, u Zagrebu su utemeljeni centri i sateliti antinacionalne globalizacije, u Zagrebu je nakon vojnoga kraha zasjelo političko krilo Republike Srpske Krajine, u Zagrebu je bjesomučno pokrenuta kampanja protiv Hercegovaca, Dalmatinaca, Bosanaca, u Zagrebu je stvoren instrumentarij za bjesomučne udare na Katoličku crkvu, i, konačno, Zagreb je što idejno, što organizacijsko središte – nakaznoga antifašističkog projekta koji ujedinjuje svojom apstraktnošću i podmuklošću tisuće često i suprotstavljenih silnica i interesa u jedan jedini zajednički – antihrvatski u kome oni mogu svi naći svoje interese.

A bez uspjeha programa „antihrvatski“ – ne mogu ništa.

Bandić je slika i prilika, esencija toga – antifašizma.

Zbog toga prevladavajuće strukture u HDZ-u nisu ni pokušavale naći načina potući Bandića, osporiti ga, jer je bio jedan od instrumenata antifašizacije HDZ-a, zbog toga je i danas u biračkom tijelu SDP-a njegova pozicija jača nego Bernardićeva, zbog toga je godinama imao protukandidate koji su bili pobijeđeni i prije nego su ušli u izbornu utakmicu s njim. Jer, svi ti protukandidati su bili pripadnici iste političke, pozadinske, kulturne, gospodarske, sportske, nevladine i svake druge moći, a od njih svih Bandić je jednostavno bio najbolji.

Zato ga nisu mogli pobijediti, a nisu ni trebali.

Imao je razvijenu infrastrukturu, pokazao se kao siguran oslonac, vješto je odrađivao zadatke i postavljene ciljeve prilagođavanja, odgađanja rješenja, vješto je zalagao svoje križanje u Crkvi, hercegovačko podrijetlo i svoju sveprisutnost s perifernim grupacijama u gradu, za održavanja Tita, antifašizma, regionalnog bratstva i jedinstva živim i sve dominantnijim.

Jer Bandićeva dugotrajnost je radila za održavanje tih nakaznih simbola, navikavajući s Bandićem i one kojima su ti simboli izazivali grčeve u želucu. Bandić je prije svega opstajao na činjenici da je umjetnim sukobima s ljevičarima, predstavljan kao desničar, iako je i zamišljen i proizveden i radio kao teška krivotvorina.

U stvaranju te percepcije jako su mu pomagali svi mainstream mediji, što je, kao i uvijek, znakovito, jako su mu pomagali sukobi s najnotornijim nositeljima navodne lijeve a u biti anacionalne politike, prije svega s haeneseovcima oko Pusić i njene zagrebačke personalne strukture, jer su upravo Pusićku Hrvati iz Zagreba doživljavali kao – antitezu svemu onome što oni jesu.

I to je bio model njihove neformalne koalicije s Bandićem u situaciji – bolje on nego oni.

Zbog svega navedenoga, ali i današnjih pretežitih pravaca i silnica u nacionalnoj politici, politički establišment, bio onaj navodno desni ili desno-centristički koji predstavlja Plenković, bio onaj navodno lijevi koji trenutno ne predstavlja nitko bitan, ta politička elita – ne smije izgubiti Zagreb.

Upravo zbog toga je Bandiću pridodana kandidatura Sandre Švaljek i Anke Mrak Taritaš kao svojevrsnih osigurača stečenih pozicija, kako bi se pravac usmjeravanja i kontrole nad Zagrebom zadržao izvan svake primisli nacionalne politike, istovremeno s pokušajem stvaranja privida različitosti ponude.

U kandidaturama Bandića, Švaljek i Taritaš nema baš ništa različito.

Jer i jedno, i drugo, i treće garantiraju opstanak potpuno iste strukture, potpuno istih utjecaja, potpuno istih pozicija realne moći koja se ostvaruje s više od sedam milijardi kuna gradskoga proračuna i tisućama organski povezanih familijarnih, poslovnih, interesnih i svjetonazorksih uporišta u doslovno svakoj rupici Grada. I države.

Detaljna analiza pokazala bi da je to jedna jedina struktura.

Nužno je naglasiti da su to iste organske cjeline koje potpuno upravljaju Hrvatskom, osmišljavaju njene politike, pravce, rješenja i trendove. Hrvatskom, a ne samo Zagrebom.

Zbog toga je Zagreb, zbog toga su zagrebački izbori prvorazredno nacionalno političko pitanje i prvi korak u stvarnom i realnom testiranju, prvo statusa, a onda i pravca usmjeravanja ili vođenja Hrvatske.

Jer Hrvatska se ne može voditi u regiju, niti se može deidentificirati, politički posrbiti, sorošizirati, antikatolicizirati i dehumanizirati u konačnome, bez da se to ne napravi temeljito i detaljno u Zagrebu.

Zbog toga je smijurija priča o tome kako su Bandiću najozbiljniji protukandidati Švaljek i Taritaš. Jer one nisu protukandidati nego – sukandidati, nisu suparnici nego kompanjoni, ne toliko samome Bandiću možda, koji i onako odavno tragikomično i prilično opskurno odrađuje gotovo na granici sažaljenja zadate ciljeve eminencija iza sebe, koliko su kompanjoni svemu onome što on stvarno predstavlja.

Jer Bandić je politički simbol opstrukcije kršćanstva iako objeručke dijeli lokacijske dozvole za crkve, simbol antihercegovačke histerije jer ju izaziva, simbol zlokobnoga Titovoga duha koji je radikalna suprotnost svemu hrvatskome, iako je okružen herojima Domovinskog rata.

To je Bandić, kad se realno zaviri u njegovu politiku i njene efekte.

Za stvarnu ocjenu značaja Bandića i svega što je radio u Zagrebu zadnjih dvadesetak godina nisu relevantni podatci koliko je izgradio ovoga ili onoga, nego podatci koliko je od desetina milijardi kuna iz Grada uložio i dao udrugama i pokretima koji razaraju Hrvatsku svakim svojim pokretom i poslanjem.

Nije slučajnost da se godinama ističe njegova donacija štandova udruzi UiO, jer se na taj način po isprobanoj matrici njega predstavlja kao desničara, iako se iza te donacije krije lavina milijuna kuna antifama, koje naravno nitko ne problematizira.

Panika u Zagrebu se širi zbog veličine i značaja stvarnih a najčešće skrivenih uloga i interesa, ali i svijesti establišmenta da su ljudima u sjećanju svježa otrgnuća ispod javnoga i medijskoga presinga. Cijela Europa ukazuje na to, Trumpova pobjeda u Americi ukazuje na tu mogućnost, a prije svega pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na zadnjim predsjedničkim izborima. Na otrgnuće ispod toga pritiska i navodne svemoći dirigirane javnosti upozorava i referendum o braku udruge UiO, te nesalomljivost čitavoga niza inicijativa koje usprkos teškim progonima i histeričnim kampanjama – rastu.

I sve su brojnije.

Upravo sve te presedane mogla bi predstavljati Bruna Esih, a drugi nitko od postojećih kandidata – ne bi. Bruna Esih bi mogla biti stvarni test količine nakupljenoga otpora dugogodišnjem pokoravanju Hrvatske, koje je započelo u Zagrebu i jedino se u Zagrebu može započeti razarati.

Ne zbog toga što je ona osobno u kratkoj političkoj karijeri ostavila snažne tragove, ne zbog toga što je prepoznat neki njen epohalni program ili ideja, nego zbog toga što je ona zasad prepoznata kao simbol otpora svim tim nakaznim politikama, namjerama, i u krajnjem slučaju – poniženjima koje ljudi podnose, ali se nikada neće s njima pomiriti.

Nešto po principu življenja i djelovanja za vrijeme komunističkoga poretka.

Točno onako kako je na naizgled nebitnom valu sukoba Tuđmana i ondašnjih BBB-a koje su, po priznanju mnogih među njima danas, za svoje političke ciljeve iskoristili i poticali nositelji dehrvatizacije i detuđmanizacije Hrvatske, a kojima je svojom nepopustljivošću i ponašanjem svojih najbližih suradnika pripomogao i pokojni predsjednik Tuđman, Zagreb postao prag za kampanju razaranja hrvatskoga državotvornoga i političkoga pokreta, tako je vrlo moguće da Zagreb postane danas već prag za povratak Zagreba – Hrvatskoj.

Može li to integrirati Bruna Esih?

Može.

Jer je drugačija, jer je simbol otpora pacificiranju HDZ-a i svemu onome što godinama ne valja u toj stranci, može jer je simbol identifikacije ljudi s državotvornim HDZ-om koji je Zagreb i Hrvatsku početkom devedesetih istrgnuo iz velikosrpskih šapa.

To Bruna Esih može postati.

A nije ni lako, ni odviše realno, a još manje sigurno da hoće.

Zbog golemih interesa i važnosti zagrebačkih izbora i Zagreba, svaka mogućnost da to tako bude izaziva histeriju i paničan strah, kao i signal tisućama uhljeba i destruktivaca, nesigurnih satelita i oportunista zombija da krenu na nju i svakoga njenoga suradnika histeričnom kampanjom ne birajući sredstva.

Upravo to možemo očekivati sve do zagrebačkih gradskih izbora, utoliko snažnije ukoliko bi njene poruke ukazivale da budi Zagreb.

Iako se svi mainstream mediji i analitičari, te srodne im i satelitske „istraživačke agencije“ a u biti obični PR-ovci interesnih skupina, trude nametnuti, baš kao i na nacionalnim izborima o ekonomiji, priču o presudnosti komunalnih i inih pitanja, ta pitanja ne mogu donijeti promjenu u Zagrebu.

Jer nisu najvažnija.

Naime, svatko tko raspolaže s proračunom od oko sedam milijardi kuna bez ikakvih poteškoća i bez puno genijalnosti može okupiti timove menadžera koji će na vrhunskoj razini upravljati komunalnim pitanjima. Prednost Brune Esih nad svim ostalim kandidatima, a pogotovo nad Bandićem, Taritaš i Švaljek je u tome što ona ne dolazi iz klijentelističkih i klanovskih struktura, a oni jesu, pa je daleko vjerodostojnija mogućnost da će ona lakše pronaći vješte i neovisne menadžere koji će efikasnije nego bilo tko od ovih troje upravljati komunalnim Zagrebom.

Jer ovih troje nasljeđuju cijele strukture, velika očekivanja i moraju platiti račune za to.

Bruna Esih ne.

A Bruna Esih može Zagrebu vratiti ono što mu ovih troje sigurno neće vratiti, kao što neće ni Prgomet, a to je – nacionalni i svehrvatski duh i dušu.

Zato Bruna Esih ne smije pristati na rasprave i budalasto ponavljanje floskula o komunalnim pitanjima jer Zagreb podignuti na izborne noge može samo duboko nacionalnim i političkim porukama, koje će probuditi Zagrepčane.

Hoće li to Bruna Esih znati i imati hrabrosti tako postupiti, pitanje je koje će odrediti naredne izbore, a ne Bandić, Taritaš ili Švaljek, ili njihovi zagovornici i voditelji kampanja.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Izigrani hrvatski interesi

Objavljeno

na

Objavio

Višnja Starešina:

„Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškoga suda“,
(Avid media i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2017.)

Gospođa Višnja Starešina, diplomirana politologinja, diplomatska pa stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, pa posebna izvjestiteljica VL iz Haaga, nezavisna novinarka, djeluje od 2012. do ukinuća i kroz Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. sv. rata, hrvatska je novinarka, publicistkinja i auktorica zapaženih dokumentarnih filmova, rodom iz Općine Ozalj…

Tako u najkraćem teče njezina biografija, kao Kupa njezinim rodnim mjestom. Uz naslove: „Vježbe u laboratoriju Balkan“ (2004. i 2018.), „Haaška formula“ (2005. i 2018.), „Croatian generals are not guilty“ (2011.), „EU u sto koraka“ (2013.), „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“ (2013.) te najnovijeg: „Hrvati pod KOS-ovim krilom“ (2017.), ova je zanimljiva auktorica, snimila i dokumentarac „Treći pohod“ (2008.) o infiltraciji Al Kaide u BiH te „Zaustavljeni glas“ (2010.) o kolegi, ali legendarnom, Siniši Glavaševiću (i nagrađena na Danima hrvatskoga filma)…

Nešto više od tristotinjak stranica i sedamdesetak izvora koje je auktorica navela, ne mogu stvoriti okvir za predodžbu o ovoj gusto tiskanoj, ali gusto i pisanoj, a bez dvojbe, krucijalnoj povijesno-analitičkoj knjizi.

Svojim zapaženim i učestalo pretiskivanim kolumnama po raznim medijima te svakako svojim prethodnim knjigama gđa Višnja Starešina odavno je akvarelirala i uokvirila svoj neprijeporni status ne samo prve dame hrvatske publicistike već i ponajboljeg hrvatskog publicista.

U knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom pišući o Haagu, auktorica već s početka donosi istinitu i time jetku konstataciju: „Pravni znalci već iz osnivačkih dokumenata toga suda, mogli su iščitati da je posrijedi politički i obavještajno upravljana međunarodna institucija.“

Kroz jedanaest poglavlja i brojne izvore, sudske zapisnike i knjige, gđa Starešina nam uvjerljivo pokazuje kako su na sudištu izigrani ne samo hrvatski interesi i nacionalna stvar (kako joj se tako rado pjeva) već kako su prije svega krivotvoreni povijesni događaji u Hrvatskoj i naročito u BiH pa su tako i konačni (za povijest) negativni pravorijek/ci poguban/ni po Hrvate s obje strane granice.

Korak po korak, ističući prvenstveno sklonost agresoru i porazno djelovanje Velike Britanije na sud, a zatim i prefriganu pokvarenost obavještajnog vodstva propale Jugoslavije (na čelu s A. Vasiljevićem) agilna nam auktorica slaže mozaik podataka i predočuje etapne podvale Udbe.

Stare Jugoslavenske kontrašpijunaže, koja je odgovornost za ratove u dvije države, s Beograda i JNA, uspjela prebaciti na lokalne općinske čelnike, sporedne a žrtvovane svoje ljude i tako izbjeći korpus odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Armija BiH, beogradska je Udba u malom, pa su nasilno supremativni Bošnjaci/Muslimani zločine u BiH i sudili i sude po dvojnim zakonodavstvima/kriterijima. Naravno, na trajnu štetu Hrvata.

Pristup tom ogromnom materijalu, koji auktorica analizira, elaborira i koncentrira u tri knjige (već predstavljene na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trilogijom: Formula… Vježbe i Hrvati pod…) je sustavan, uporan i marljiv uradak iza kojeg bismo rekli da stoji cijeli tim od barem deset suradnika – istraživača, a ne sama i jedina auktorica.

Koncizna u izričaju, logična u slijedu, Višnja Starešina našla se ne samo u pravo vrijeme na pravome mjestu već je osjetila i centripetalno vezivo dokumenata, činjenica, povijesnih izvora i argumentiranih tvrdnji više auktora u cijeloj jednoj korištenoj biblioteci izvora.

Još je jedna važna karakteristika auktoričina rukopisa: mirnim tonom, bez suvišnih metafora, bez gorčine ili pejorativa, bez aluzija ili parabola, bez suvišnih duhovitosti i koketiranja s publikom, ostvaruje jednostavnu i otvorenu, a impozantnu i zaokruženu cjelinu. Predstavlja nam životopise ključnih likova, njihove tamne biografije, poznavanje kojih je fundamentalno po razumijevanje svih Haaških (samo prividnih) apsurda.

Kao što uvjerljivo javno istupa tako i piše: glatko, jednostavno utemeljeno i uvjerljivo, uz talent odmatanja priče bez programiranog krešenda. Intenzitet mozaika isti je na početku i kraju, s time da nas kraj (najčešće, osim u slučaju oslobođena tri hrvatska generala) duboko vrijeđa i pogađa.

Hrvatska vlast, svih ovih godina, ne da nije učinila ništa već je radila u korist hrvatske štete. To djelomično, u godinama poslije nasilne predsjednikove smrti, možemo pokušati razumjeti kao zluradost novopridošlih gipsanih političkih kopija (Mesić, Josipović) koje su očekivale rušenje cjelokupnog djela dr. Tuđmana, punu detuđmanizaciju Hrvatske a zatim i povrat u regionalne integracije no svakako: pod beogradsko krilo.

Haaska formula2

Otvoreni nerad državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak rad u korist podle univerzalne jurisdikcije Beograda trivijalno je protu-hrvatsko lukavstvo. Dopuštenje Bošnjačko/Muslimanskim sudovima i njihovim tužiteljima da posljednjih godina slobodno vršljaju po svim hrvatskim državnim i ratnim dokumentima i u Sarajevu grade mini Haag u kojem redovito stradavaju doslovno svi čelni ljudi Herceg Bosne, HVO-a i HV-a, i to po različitim zakonodavstvima, strašna je hrvatska veleizdaja, jeziva javno politička šutnja i mučna stvarnost. Diktatura gluha čišćenja palube od svih najzaslužnijih ljudi koji su obranili Hrvatsku i Herceg Bosnu se nastavlja.

Knjiga koja je pred nama materijalni je dokaz auktoričine erudicije garnirane prirođenom ljubopitljivošću i lucidnošću uz pravi osjećaj za kontekstualizaciju. Nizom fakata i pravih pitanja čitatelju je ostavljeno da sam sebi otvori oči i suoči se s pogubnom istinom. Auktorica je ispekla novinarski zanat (i) kroz niz važnih intervjua, koji su također znakoviti i zanimljivi kao i auktoričine kolumne, javni nastupi, dokumentarni filmovi i vrhunske publicističke knjige.

Gospođa Višnja Starešina svojim samopouzdanjem i uvjerljivošću secira svjetske geopolitičke silnice, nacionalne strategije, ustroj, školovanje i djelovanje udbina kadra u totalu blamaže međunarodnoga Tribunala.

Sučeljuje i pokazuje punu nekompatibilnost hrvatskih nacionalnih interesa s onim što je politika u Hrvatskoj odradila i još petokolonaški odrađuje, prema svojim vlastitim ljudima u Haagu ili Sarajevu. Svejedno…

Auktoričino pismo je izvan-literarno, kauzalno, pismohranski postavljeno i jako. Knjiga je s toga prohodna, dodao bih i probodna. Ništa više od potkrijepljenoga, ništa manje od uvjerljivoga, auktoričin je nepisani moto. Kronika je to u konačnici, kad sagledamo velike hrvatske žrtve, hrvatskoga dobrovoljnog političkog ali i moralnog sužanjstva. Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obojem se vesele…

Kako službena Hrvatska godinama nije reagirala i ne reagira, tu i takvu služinčad, a navodno vlast, sasvim su nadigrali iskusni udbini krojači nastav(a)ka memorandumske agresije. Kako to obično biva, pitanje je što bi u ovom kontekstu u Hrvatskoj pokazao jedan objektivno istražen a banalan trag novca.

Auktorica nadalje pokazuje metode kako je Aleksandar Aca Vasiljević, kao glavni kontra-obavještajac i glavni odgovoran za pokolj iz Vukovarske bolnice (večer prije osvanuo je u srpskim Negoslavcima) postao umjesto prvooptuženog – cijenjen i privilegiran a učestali svjedok Tribunala! Najtragičnije od svega jest to što ta KOS-ova mreža, kako je (s međunarodnim saveznicima i hrvatskim trabantima) izigrala svjetsku pravdu, tako jednako danas drži u pokornosti i (nazovi) hrvatsku politiku. Jesu li ključni dosjei u Beogradu?

Vjezbe u labo2

Na drugoj strani, eksponencijalno juri gospodarsko rastakanje Hrvatske, vijesti su zatrpane trivijalijama, upaljačima i splitskim navijačkim (ili narkomanskim) nasiljem kao kupljenim svastikama za sto kuna. Danima. I na tu medijsko-obavještajnu udicu lijepi se cijeli državni vrh. I osuđuje. Za to vrijeme nitko nije odgovoran za mega-propast Uljanika i Titova Trećeg Maja a država (kako su zgodni) plaća ogromne iznose. A ne svi mi. I hrvatsko školstvo i zdravstvo, primjerice.

Sanader će pasti u zastaru kao Manolić, kao Boljkovac, kao što je zatvoreno iskapanje Titove mnoštvene jame kod Pedagoške akademije u Zagrebu, tako je isto „zastarjela“ pljačka INE prije Sanadera, pljačka pa prodaja Plive, pljačka Rijeke i pogodovanje luci Kopar, tako se ne piše (osim Hrvatskoga tjednika) o pljački Jakovčić-Končar ne samo u Puli… Migovi iz Ukrajine izgleda nisu doletjeli natrag u kamionima. Todorić je izgleda još u Londonu pa ga nemamo. Otkako su svi namireni… Ma ima li negdje neka zloguka ploča HOS-a?

Istovremeno teče ubrzano zatiranje hrvatske kulture kroz prijezir spram Šegedinovih dana, otkupa Matoševe kuće, prijezir uz inzistiranje na performativnoj suvremenoj umjetnosti kao jedinoj relevantnoj, prijezir spram tradicije Društva hrvatskih književnika koje treba baciti na cestu, prijezir spram hrvatskoga filma (osim ako ne kriminalizira hrvatske branitelje), pa do najnovijega slučaja dragoga mi hrvatskog poetskog klasika Dobriše Cesarića. Brisanje je to memorije cijelog jednog naroda… „U katedralu kad su teške noći…“

Naša braća u radnim prostorijama ne trebaju danje svjetlo… na svih šest staklenih krila. Fotografija je ovo uličnih prozora bivšeg Dobrišina stana.

Svemu tome dodajte ministricu od zabrana, inspektoricu Blaženku Divjak i njezino razaranje hrvatskog obrazovnog sustava čije mjere toliko vrijede da ih donese pa povlači (lektira). Odreže napamet, pa se pozove na autonomiju u obrazovnom sustavu i predloži anketne listiće.

Ili pogledajmo HRT-ovo ukidanje emisije ugledne Branke Kamenski i progon nepodobna sveučilišna profesora dr. sc. Slobodana Prosperova Novaka i dobit ćete zrcalnu sliku, punu formu i sadržaj metoda rada odnaroditeljskih hrvatskih ekipa s rezultatima u punoj devastaciji vrijednosti i istine… baš kao iz Haaških procesa. Drugovi su na liniji…

Vraćajući se knjizi, autorica Višnja Starešina pokazuje nam svu snagu ekscerpiranja suštine iz brojnih dokumenata koji su joj godinama prolazili kroz ruke. Ta je kombinacija (srećom) ubitačna po hrvatožderske srbijanske tradicionalne laži.

No, svaka bi normalna država već odavno pozvala auktoricu u red sveučilišnih profesora (barem gostujućih) s posebnim pozivom da osnuje analitiku kroz strateško-geopolitički ured Republike Hrvatske. Kažem, normalna država, ovu koju sada trpimo jest diktatura ne činjenja u svim važnim područjima gdje bi trebalo odmah činiti. Štoviše, od ove je vlasti katastrofalno kad išta čini.

Utješno, ali nedovoljno, auktorica tako kao pojedinac, a vrhunski istraživalački publicist, ispisuje najvažnije stranice toga roda u hrvatskome novinstvu. Stvar je tu sasvim jasna… kao iz one anegdote… kad su poznatog hrvatskog slikara pitali koliko mu vremena treba da naslika jednu sliku. Odgovor je glasio, odgovor i ovdje glasi: „Cijeli moj život!“

Knjiga je ovo povijesna i jaka, kamen lakmus, ugljen koji stubokom bistri vodu. Onu koju desetljećima već u Hrvatskoj muti njihzi cijela stotina (ako ne i više) po svim medijima, Nevladinim i vladinim komesarijatima, po manjinskim, obilato plaćenim isljedništvima i ucjenjivačkim postajama, po veleposlaničkim imperijalnim bunkerima i forumima regioona te po brojnim drugim ležištima i ložištima… Po Markovim i Europskim trgovima, po bruxelleskim hodnicima, po neformalnim druženjima i službenim posjetama britanske kraljice primjerice Sloveniji.

Knjiga je ovo, auktorica je to… koja stavlja stvari na svoje mjesto. Toplo preporučujem nabavku preko weba ove najtraženije trilogije auktorice: Formula… Vježbe… i Hrvati pod… izdanja iz 2017. i ponovljenih i dopunjenih iz 2018.

Javor Novak / HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari