Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Strah od Brune Esih trese establišment

Objavljeno

na

Iako se u svim porukama usmjerenim u očekivanje predstojećih zagrebačkih izbora sinkronizirano ponavlja da su najozbiljniji kandidati za gradonačlenika Zagreba aktualni Bandić te Mrak Taritaš i Sandra Švaljek, iako se to upinju dnevnom frekvencijom potvrditi i dokazati sva „ozbiljna istraživanja“ a ponavlja kompletan medijski mainstream, više je nego očiti strah koji se valja iznad zagrebačkih izbora pri spominjanju jednoga imena.

Brune Esih.

U situaciji kad je tako izvjesno, tako očito, kad „ozbiljna istraživanja“ dokazuju i dnevno šalju poruke o sigurnosti favoriziranih pozicija ovo troje kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika, prilično je nejasno i uvelike čudno, čemu se s toliko ogorčenja, netrpeljivosti, podmuklosti i sa sve snažnijom histerijom usmjeravaju toljage medijskih i analitičkih jurišnika prema Bruni Esih.

Uvijek je indikativan i najbolji pokazatelj opasnosti po postojeće interese i pozicije, ali i pokazatelj potencijalnoga značaja čovjeka i onoga što on predstavlja u izborima, intenzitet snage udara na njega, te količine „streljiva“ i uloženoga potencijala u kampanju protiv njega.

Sjetimo se kampanje protiv Kolinde Grabar Kitarović, pogledajmo koliki je intenzitet udara na nju već mjesecima, sjetimo se kampanje protiv „nebitnoga“ izjašnjavanja o braku, ne zaboravimo globalnu histeriju protiv „gubitnika“ i „redikula“ Trumpa.

Ako je kandidatura Esih folklor, zašto bi i čemu bi se na nju gubilo vrijeme navodno relevantnih, „uglednih“, poznatih i ozbiljnih medija, političara i analitičara?

To nema logike.

Zapravo ima, samo prikrivene.

Je li dakle kandidatura, a zatim i izgledi Brune Esih samo folklor, je li to samo unutarhadezeovsko pitanje, nekakav obračun između Plenkovića i Hasanbegovića, kako se to pokušava prikazati pokušavajući uvući u igru medijski stvoreno strašilo „Karamarka“, te je li njena kandidatura sporedno pitanje zagrebačkih izbora?

Ni po čemu nije.

I to je svakim danom sve sigurnije.

Evo zašto.

Naime, Bandić jest favorit na ovim izborima, točno kako je bio unaprijed favoriziran, ne samo otvorenim ili pritajenim političkim odlukama praktično kompletnog političkog etablišmenta dugi niz godina, ali u svim tim izbornim procesima, on nikada nije imao na desnom izbornom spektru relevantnoga protukandidata.

Zašto?

Prije odgovora na ovo pitanje, valja istaći da nikada u tom razdoblju nije imao ni relevantnoga protukandidata s navodne ljevice. Nisu to bili ni Kregar, pa ni Ostojić, a pogotovo organizacije i strukture koje pozadinski određuju ljevicu. Jer je Bandić uvijek bio istinski kandidat tih struktura, a ponajviše onda kad je u javnosti privid njihove sukobljenosti bio najveći.

Bandić je više od petnaest godina tipičan primjer velike koalicije političkih elita na najvažnijem rezervnom položaju u državi, zapravo na ulaznom pragu u državnu moć – u Zagrebu.

Od trenutka kad je na valu antituđmanizacije preuzeo Zagreb, sve utjecajne strukture su se zapravo integrirale u njega, oko njega, on je na taj način postao most za očuvanje naslijeđenih i desetljećima razvijanih unutarzagrebačkih pozicija, statusa, ciljeva i namjera.

Bitka za Hrvatsku se uvijek vodila preko Zagreba, još od davnih prekretnica XX. stoljeća, pogotovo nakon 1945. godine, kada je Zagreb, kao duhovno, kulturno, nacionalno, političko i integrativno središte hrvatskoga naroda, sustavno dehrvatiziran, deurbaniziran, dekultiviziran i jugoslaveniziran po velikosrpskoj matrici. Tuđmanov, a to znači suverenistički HDZ je u Zagrebu nastao, poslao poruku o svojoj pobjedničkoj moći na Cvjetnicu uoči izbora, a zatim upravo u Zagrebu prvo načet, uzdrman, tu je pretrpio prvi poraz i od Zagreba je sve krenulo.

Svemu ovome svjedočimo u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina, a intenzivno od 2000. godine. U Zagrebu je osmišljena i snažno pokrenuta detuđmanizacija, u Zagrebu su utemeljeni centri i sateliti antinacionalne globalizacije, u Zagrebu je nakon vojnoga kraha zasjelo političko krilo Republike Srpske Krajine, u Zagrebu je bjesomučno pokrenuta kampanja protiv Hercegovaca, Dalmatinaca, Bosanaca, u Zagrebu je stvoren instrumentarij za bjesomučne udare na Katoličku crkvu, i, konačno, Zagreb je što idejno, što organizacijsko središte – nakaznoga antifašističkog projekta koji ujedinjuje svojom apstraktnošću i podmuklošću tisuće često i suprotstavljenih silnica i interesa u jedan jedini zajednički – antihrvatski u kome oni mogu svi naći svoje interese.

A bez uspjeha programa „antihrvatski“ – ne mogu ništa.

Bandić je slika i prilika, esencija toga – antifašizma.

Zbog toga prevladavajuće strukture u HDZ-u nisu ni pokušavale naći načina potući Bandića, osporiti ga, jer je bio jedan od instrumenata antifašizacije HDZ-a, zbog toga je i danas u biračkom tijelu SDP-a njegova pozicija jača nego Bernardićeva, zbog toga je godinama imao protukandidate koji su bili pobijeđeni i prije nego su ušli u izbornu utakmicu s njim. Jer, svi ti protukandidati su bili pripadnici iste političke, pozadinske, kulturne, gospodarske, sportske, nevladine i svake druge moći, a od njih svih Bandić je jednostavno bio najbolji.

Zato ga nisu mogli pobijediti, a nisu ni trebali.

Imao je razvijenu infrastrukturu, pokazao se kao siguran oslonac, vješto je odrađivao zadatke i postavljene ciljeve prilagođavanja, odgađanja rješenja, vješto je zalagao svoje križanje u Crkvi, hercegovačko podrijetlo i svoju sveprisutnost s perifernim grupacijama u gradu, za održavanja Tita, antifašizma, regionalnog bratstva i jedinstva živim i sve dominantnijim.

Jer Bandićeva dugotrajnost je radila za održavanje tih nakaznih simbola, navikavajući s Bandićem i one kojima su ti simboli izazivali grčeve u želucu. Bandić je prije svega opstajao na činjenici da je umjetnim sukobima s ljevičarima, predstavljan kao desničar, iako je i zamišljen i proizveden i radio kao teška krivotvorina.

U stvaranju te percepcije jako su mu pomagali svi mainstream mediji, što je, kao i uvijek, znakovito, jako su mu pomagali sukobi s najnotornijim nositeljima navodne lijeve a u biti anacionalne politike, prije svega s haeneseovcima oko Pusić i njene zagrebačke personalne strukture, jer su upravo Pusićku Hrvati iz Zagreba doživljavali kao – antitezu svemu onome što oni jesu.

I to je bio model njihove neformalne koalicije s Bandićem u situaciji – bolje on nego oni.

Zbog svega navedenoga, ali i današnjih pretežitih pravaca i silnica u nacionalnoj politici, politički establišment, bio onaj navodno desni ili desno-centristički koji predstavlja Plenković, bio onaj navodno lijevi koji trenutno ne predstavlja nitko bitan, ta politička elita – ne smije izgubiti Zagreb.

Upravo zbog toga je Bandiću pridodana kandidatura Sandre Švaljek i Anke Mrak Taritaš kao svojevrsnih osigurača stečenih pozicija, kako bi se pravac usmjeravanja i kontrole nad Zagrebom zadržao izvan svake primisli nacionalne politike, istovremeno s pokušajem stvaranja privida različitosti ponude.

U kandidaturama Bandića, Švaljek i Taritaš nema baš ništa različito.

Jer i jedno, i drugo, i treće garantiraju opstanak potpuno iste strukture, potpuno istih utjecaja, potpuno istih pozicija realne moći koja se ostvaruje s više od sedam milijardi kuna gradskoga proračuna i tisućama organski povezanih familijarnih, poslovnih, interesnih i svjetonazorksih uporišta u doslovno svakoj rupici Grada. I države.

Detaljna analiza pokazala bi da je to jedna jedina struktura.

Nužno je naglasiti da su to iste organske cjeline koje potpuno upravljaju Hrvatskom, osmišljavaju njene politike, pravce, rješenja i trendove. Hrvatskom, a ne samo Zagrebom.

Zbog toga je Zagreb, zbog toga su zagrebački izbori prvorazredno nacionalno političko pitanje i prvi korak u stvarnom i realnom testiranju, prvo statusa, a onda i pravca usmjeravanja ili vođenja Hrvatske.

Jer Hrvatska se ne može voditi u regiju, niti se može deidentificirati, politički posrbiti, sorošizirati, antikatolicizirati i dehumanizirati u konačnome, bez da se to ne napravi temeljito i detaljno u Zagrebu.

Zbog toga je smijurija priča o tome kako su Bandiću najozbiljniji protukandidati Švaljek i Taritaš. Jer one nisu protukandidati nego – sukandidati, nisu suparnici nego kompanjoni, ne toliko samome Bandiću možda, koji i onako odavno tragikomično i prilično opskurno odrađuje gotovo na granici sažaljenja zadate ciljeve eminencija iza sebe, koliko su kompanjoni svemu onome što on stvarno predstavlja.

Jer Bandić je politički simbol opstrukcije kršćanstva iako objeručke dijeli lokacijske dozvole za crkve, simbol antihercegovačke histerije jer ju izaziva, simbol zlokobnoga Titovoga duha koji je radikalna suprotnost svemu hrvatskome, iako je okružen herojima Domovinskog rata.

To je Bandić, kad se realno zaviri u njegovu politiku i njene efekte.

Za stvarnu ocjenu značaja Bandića i svega što je radio u Zagrebu zadnjih dvadesetak godina nisu relevantni podatci koliko je izgradio ovoga ili onoga, nego podatci koliko je od desetina milijardi kuna iz Grada uložio i dao udrugama i pokretima koji razaraju Hrvatsku svakim svojim pokretom i poslanjem.

Nije slučajnost da se godinama ističe njegova donacija štandova udruzi UiO, jer se na taj način po isprobanoj matrici njega predstavlja kao desničara, iako se iza te donacije krije lavina milijuna kuna antifama, koje naravno nitko ne problematizira.

Panika u Zagrebu se širi zbog veličine i značaja stvarnih a najčešće skrivenih uloga i interesa, ali i svijesti establišmenta da su ljudima u sjećanju svježa otrgnuća ispod javnoga i medijskoga presinga. Cijela Europa ukazuje na to, Trumpova pobjeda u Americi ukazuje na tu mogućnost, a prije svega pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na zadnjim predsjedničkim izborima. Na otrgnuće ispod toga pritiska i navodne svemoći dirigirane javnosti upozorava i referendum o braku udruge UiO, te nesalomljivost čitavoga niza inicijativa koje usprkos teškim progonima i histeričnim kampanjama – rastu.

I sve su brojnije.

Upravo sve te presedane mogla bi predstavljati Bruna Esih, a drugi nitko od postojećih kandidata – ne bi. Bruna Esih bi mogla biti stvarni test količine nakupljenoga otpora dugogodišnjem pokoravanju Hrvatske, koje je započelo u Zagrebu i jedino se u Zagrebu može započeti razarati.

Ne zbog toga što je ona osobno u kratkoj političkoj karijeri ostavila snažne tragove, ne zbog toga što je prepoznat neki njen epohalni program ili ideja, nego zbog toga što je ona zasad prepoznata kao simbol otpora svim tim nakaznim politikama, namjerama, i u krajnjem slučaju – poniženjima koje ljudi podnose, ali se nikada neće s njima pomiriti.

Nešto po principu življenja i djelovanja za vrijeme komunističkoga poretka.

Točno onako kako je na naizgled nebitnom valu sukoba Tuđmana i ondašnjih BBB-a koje su, po priznanju mnogih među njima danas, za svoje političke ciljeve iskoristili i poticali nositelji dehrvatizacije i detuđmanizacije Hrvatske, a kojima je svojom nepopustljivošću i ponašanjem svojih najbližih suradnika pripomogao i pokojni predsjednik Tuđman, Zagreb postao prag za kampanju razaranja hrvatskoga državotvornoga i političkoga pokreta, tako je vrlo moguće da Zagreb postane danas već prag za povratak Zagreba – Hrvatskoj.

Može li to integrirati Bruna Esih?

Može.

Jer je drugačija, jer je simbol otpora pacificiranju HDZ-a i svemu onome što godinama ne valja u toj stranci, može jer je simbol identifikacije ljudi s državotvornim HDZ-om koji je Zagreb i Hrvatsku početkom devedesetih istrgnuo iz velikosrpskih šapa.

To Bruna Esih može postati.

A nije ni lako, ni odviše realno, a još manje sigurno da hoće.

Zbog golemih interesa i važnosti zagrebačkih izbora i Zagreba, svaka mogućnost da to tako bude izaziva histeriju i paničan strah, kao i signal tisućama uhljeba i destruktivaca, nesigurnih satelita i oportunista zombija da krenu na nju i svakoga njenoga suradnika histeričnom kampanjom ne birajući sredstva.

Upravo to možemo očekivati sve do zagrebačkih gradskih izbora, utoliko snažnije ukoliko bi njene poruke ukazivale da budi Zagreb.

Iako se svi mainstream mediji i analitičari, te srodne im i satelitske „istraživačke agencije“ a u biti obični PR-ovci interesnih skupina, trude nametnuti, baš kao i na nacionalnim izborima o ekonomiji, priču o presudnosti komunalnih i inih pitanja, ta pitanja ne mogu donijeti promjenu u Zagrebu.

Jer nisu najvažnija.

Naime, svatko tko raspolaže s proračunom od oko sedam milijardi kuna bez ikakvih poteškoća i bez puno genijalnosti može okupiti timove menadžera koji će na vrhunskoj razini upravljati komunalnim pitanjima. Prednost Brune Esih nad svim ostalim kandidatima, a pogotovo nad Bandićem, Taritaš i Švaljek je u tome što ona ne dolazi iz klijentelističkih i klanovskih struktura, a oni jesu, pa je daleko vjerodostojnija mogućnost da će ona lakše pronaći vješte i neovisne menadžere koji će efikasnije nego bilo tko od ovih troje upravljati komunalnim Zagrebom.

Jer ovih troje nasljeđuju cijele strukture, velika očekivanja i moraju platiti račune za to.

Bruna Esih ne.

A Bruna Esih može Zagrebu vratiti ono što mu ovih troje sigurno neće vratiti, kao što neće ni Prgomet, a to je – nacionalni i svehrvatski duh i dušu.

Zato Bruna Esih ne smije pristati na rasprave i budalasto ponavljanje floskula o komunalnim pitanjima jer Zagreb podignuti na izborne noge može samo duboko nacionalnim i političkim porukama, koje će probuditi Zagrepčane.

Hoće li to Bruna Esih znati i imati hrabrosti tako postupiti, pitanje je koje će odrediti naredne izbore, a ne Bandić, Taritaš ili Švaljek, ili njihovi zagovornici i voditelji kampanja.

Marko Ljubić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame.

Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima.

No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno.

Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici.

O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”.

Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja.

Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio.

Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice.

O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu.

Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje.

Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika.

U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo.

Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade.

Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti.

Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti.

Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru.

Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma.

Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto.

Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru.

Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo?

U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu.

Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio.

Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj.

Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina.

Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Objavljeno

na

Objavio

Svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje!

Prije dvije godine francuski Senat odredio je da se 2800 katoličkih crkava diljem Francuske sruši jer su troškovi restauracije veći od troškova rušenja.

To je izvanredna vijest i po novinarskom kriteriju, ali rijetko gdje se u javnosti moglo vidjeti prizore svojevrsne deložacije svećenika iz crkve, kako ih policajci vuku po podu, kao da im je istekao rok i da protupravno borave na tom Bogu posvećenom mjestu. Gdje inače mole za cijeli svijet.

Odnos žrtava i napadača u stvarnosti i kako nam se javno (ne) servira u potpunom je nesrazmjeru s onim što se događa na terenu.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Francuske, 2018. g. zabilježeno je u toj nazovi slobodarskoj zemlji najviše zlodjela protiv kršćana. Čak 1063 djela bila su usmjerena protiv kršćana, na način da su oskvrnuti sakralni objekti i napadnute službene crkvene osobe. Učinjen je 541 antisemitski napad i 100 antimuslimanskih vandalizama, piše Ines Grbić / Laudato.hr

Za usporedbu, 2017. g. učinjeno je 878 protukršćanskih napada te je taj broj 2018. g. porastao za 13 %. Prema službenim policijskim izvještajima, koji nisu predmet predsjedničkih konferencija, 80% oskvrnuća bogoslužnih prostora u Francuskoj odnosi se na kršćanske crkve.

U Francuskoj su 2018. g. u prosjeku dnevno oskvrnute dvije kršćanske crkve! Jesmo li čuli za taj novovjeki trend u Francuskoj, zemlji svijetla? (Nikom) Ništa!

Požar pariške Notre Dame vrhunac je kulturocida (kad već svijet i u području vjere dominantno aspekt kulture zanima) i oskvrnuća katoličkih Božjih hramova koji se u Francuskoj, ‘najstarijoj kćeri Crkve’, zadnjih godina sustavno događa. To nije i ne može biti slučajno. Ali, mi više, ne da nismo kadri, nego ne želimo čitati ni prepoznavati znakove (ne)vremena.

Osobito su, ‘barem’ u smislu alarmiranja javnosti, odgovorni i mnogi položajem najodgovorniji, hijerarhijski službenici Katoličke Crkve diljem Europe (zadržimo se u našem dvorištu; istočni biskupi u okruženju, kad uzmognu, svijetu otvoreno grme i vapiju), koji o tome, ne da mucaju. Nego sustavnu ugrozu, u ovom slučaju baš kršćanskih crkava od islamskih i drugih sekularističkih napadača prešućuju, o tome se javno ne izjašnjavaju. Agenda upozoravanja je na antisemitizam i antiislamizam, iako je predvodnik antikršćanstvo.

Prije samo mjesec dana, 17. ožujka, u Parizu je, prema potvrdi policije, namjerno zapaljena crkva Sulpice le Pieux (sv. Sulpicija Pobožnog), jedna od najvećih u Parizu. Napadač je bio toliko samilostan da je to učinio odmah nakon nedjeljne Mise. Posljedice toga podmetnutog požara, uništeni vrijedni inventar crkve, procjenjuje se na više stotina milijuna eura.

Prije katedrale Naše Gospe, gorilo je u Francuskoj prethodnih mjeseci zbog podvaljenih požara i u drugim crkvama: u Dijonu, Houillesu (u tu je crkvu sv. Nikole provaljeno tri puta u deset dana) Lavauru (ruku raspetoga Krista na križu slomili su i njome vulgarno ‘simulirali’ besraman čin na korpusu križa) te Nîmesu. Petogodišnju obnovu katedrale u Lavauru tamošnja je zajednica vlastitim sredstvima tek obnovila, a onda je u njoj ‘pomaknuta’ ruka na kipu Isusa i podmetnut požar u jednoj od kapela.

Pustili su Francuzi da to tinja, dimi se, jer ionako su katoličke crkve prazne, skupe za održavanje i određene za prenamjenu u parkirališta, stambene zgrade i džamije. U tim mržnjom prema kršćanstvu izazvanim napadima ‘nepoznatih vandala’ koji su toliko moćni da ih se ‘ne može’ otkriti, razbijana su svetohraništa, križevi, bacane posvećene hostije, kipu Krista kidana je glava (Saint-Gilles), kip Gospe s Djetetom ‘pretvoren je u prah’. Zlo je išlo dotle da je u crkvi Naše Gospe u Nîmesu na zidu crkve, križ ‘nacrtan’ izmetom. 

U bazilici Saint-Denis pokraj Pariza u gotičkoj crkvi gdje su pokopani francuski monarsi, razbijen je vitraj, slomljene orgulje i crkveni kor. Pretpostavka da su počinitelji tih zločina  anarhisti i islamski ‘aktivisti’ nema službenu potvrdu, jer spomen njihovog imena i određenja u Francuskoj i svijetu zaštićena je vrsta.

Međunarodna udruga koja se bavi borbom protiv diskriminacije kršćana (Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians) prije svega dva mjeseca objavila je da je u Francuskoj samo ovoga siječnja vandalski oskvrnuto pedeset vjerskih objekata. Francuske vlasti ulažu sto milijuna eura u borbu protiv islamofobije i antisemitizma, no nema alarma francuske države da se prestane s evidentnim porastom protukršćanskih napada. U europskim zemljama počinitelji tih zlodjela ionako žive u zonama gdje do njih ni državne snage reda nemaju pristupa.

Urušio se središnji toranj s križem katedrale Notre Dame, u Francuskoj čiji zakonodavci inače nalažu da se križ uklanja iz javnih prostora i površina. Kad bi potreseni svijet usred te buktinje i dima čuo riječi Krista Otkupitelja dok je nosio križ, koje smo dan prije te razorne vatre čuli na Cvjetnicu: ”Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?”.

Ne vjerni pojedinci, jer takvi su s Gospodom budni i ne trebaju im takvi drastični alarmi, nego svijet je tom ‘neočekivanom’ vatrom dobio izvanjski znakovit, dramatičan poziv na kolektivno buđenje! Štoviše, na duboko, osobno i kontinentalno europsko obraćenje! 

Požar Notre Dame po učinku reakcije u svijetu i sumraku toga čina koje je kod ljudi izazvao, u duhu je razdiranja hramske zastave nakon Isusove smrti: ”I gle, zavjesa se hramska razdije odozgor nadolje; zemlja se potrese…”. Ipak, suvremenim europskim satnicima ni ta pariška buktinja koju nazivaju ugrozom civilizacijskog znaka ne može proparati srce da poput rimskoga satnika prije dvije tisuće godine skrušeno priznaju i prepoznaju: ”Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!”.

Ne čujemo mi danas Kristovu opomenu: ”Kažem vam, ako oni ušute, kamenje će vikati/progovoriti!”, koje je uputio farizejima nakon što su farizeji ‘brižno’ rekli Isusu da prekori učenike koji su ga pratili i ”iza glasa hvalili Boga za sva silna djela koja vidješe”.

E pa, kamenje je počelo progovarati! Na kršćanskom Istoku više ni kamena Božjih hramova nema. Usred Europe, u središtu Amsterdama, nekadašnja isusovačka crkva sv. Ignacija postala je Fatih džamija (Osvajačeva džamija).

Nema u Europi i Francuskoj uzvišenog spomena koji priznaje postojanje, poštovanje i čast Boga u redovitosti života, pa kako bi ga bilo i u izvanrednosti, kad se sve ruši? Toliko smo otupjeli! Prošlih stoljeća ljudi su toliko istančani bili da su reagirali ‘barem’ na apokaliptične prirodne, zemaljske pojave i nesreće. Sada je to sve do razine, ‘Užas jest, ali mi ćemo TO popraviti! Opet izgraditi“. Ne sebe popraviti, progledati, živi Božji hram u kojem Svevladar želi prebivati, posvetiti. I Božje građevine postadoše tek cilj turističkog reklamiranja, a ne Božjeg slavljenja i osobnog posvećivanja.

Ne govore zgroženi vladari ovoga svijeta da u Parizu gori jedan osobiti Hram Božji, posvećeno mjesto Božje prisutnosti. Nego da gori najposjećeniji europski spomenik. 

Ne jecaju Europljani koji nas u javnim i najvišim institucijama zastupaju, a većina ih izabra, da u plamenu bukti mjesto susreta s Bogom u sakramentima, molitvi, da je urušeno mjesto Božje prisutnosti usred naroda. Ne. Govori se o jednom velikom turističkom, državnom, europskom, civilizacijskom simbolu.

Eto, neka je bar francuska sekularna država za svoj veliki, jaki identitetski znak uzela baš sakralnu građevinu od čijeg duha i funkcije inače i zakonski propisuje strogo razdvajanje.

Jer, kod nas misle da je civilizacijski i kulturološki napredno, da našu Rijeku kao europsku prijestolnicu kulture u spotu ne predstavlja nijedno reprezentativno riječko crkveno zdanje. To je pase i zastarjeli arhe. Iako turisti u Rijeci duh uzdižu razgledavajući crkve, a ne naslagane željezne kontejnere. Tko za svoj kulturni odušak i potrebu pohađa napuštenu zahrđalu željezariju i sivu limariju?

Nije katedrala Notre Dame, prema izjavama zgroženih predstavnika država, molitveni, meditativni, kontemplativni dom čovjekovog sabiranja, kajanja, ispovijedanja i obraćenja, euharistijskog klanjanja.

Nego njenu bit, primarnu namjenu od prije devet stoljeća za čašćenje Vrhovnog Stvoritelja, Boga Oca, odijevaju u ljudskost, sporednost, u još jedan znak ovozemaljskog umovanja koje pritom sebe i svijet utvrđuje da Boga zapravo nema.

Potreseni veledršci govore o Notre Dame kao o djelu umjetnosti, kulture, predmetu književnosti, inspiraciji pisaca, slikara i filozofa, obaveznom odredištu turista, a ne o domu milijuna molitelja i pokajnika. Ima li ih milijuna, nebrojeno mnoštvo tijekom devet stoljeća njenog postojanja? Ima. Paul Claudel (1868.-1955.), glasoviti francuski pisac, dramaturg i diplomat, obratio se upravo u pariškoj katedrali Notre Dame dok je slušao hvalospjev ‘Veliča duša moja Gospodina’. Kad je u Notre Dame na Božić 1886. g. čuo crkveni zbor, dogodio se takav zahvat Duha Svetoga da je u svom katolištvu razmišljao i o odlasku u benediktinski samostan.

Ni užasna vatra, tako bolna i razarajuća, vapijuća u obliku velikog tlocrtnog plamenog križa katedrale, ne prigiba svijet na koljena da sebe prepozna u kontekstu i uzroku toga požara, bijući se u prsa: ‘Mea culpa’.

Ni sad, kad u srcu ‘mirne’ Europe gori velebno Božje zdanje na početku Velikoga tjedna, ne čujemo poziv kao nekad starozavjetnih proroka i sv. Ivana Krstitelja, na toj plamenoj postaji Križnog puta Europe koja donosi niz izopačenih zakona kojima svoga Spasitelja pljuje, bičuje, kamenuje i razapinje: Obrati se, čovječe, od svojih grijeha, da u paklu ne goriš! 

Ali, tko više može spomenuti pakao, pa i u Crkvi, i među nekim svećenicima to je zastrašujuće i odbojno. Pakao je stvoren da bi bio prazan, iako u Vjerovanju ispovijedamo da je Isus nad njega sašao. I došao je da nas od njega izbavi. A tek čuti: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!”. Pretvrd je to govor!

Jedini od svjetskih glavešina koji je Notre Dame povezao s riječima vjera i Božji dom, američki je potpredsjednik Mike Pence. Na Twitteru je napisao: “Notre Dame je ikona i simbol vjere ljudima diljem cijelog svijeta – prizori Božje kuće u vatri slamaju srce“.

Macron kaže: „Notre Dame je naša prošlost“. A ne – sadašnjost i bitno mjesto gdje se pripremamo za budućnost; gdje kušamo predokus vječnosti i imamo udjela s Kristom, blagujući Njegovo Tijelo.

”Notre dame je dio naše psihe”, kaže. A ne – našeg duha i duše. ”To je mjesto naših velikih događaja, epidemija, ratova, naših oslobođenja, epicentar naših života”, nabraja francuski predsjednik ovosvjetska događanja pred Notre Dame u plamenu, spomen performansa koji ne prezaše Božji hram uzeti za kulisu kojekakvih zemaljskih razvrata i prevrata.

U sklopu revolucionarnog ‘oslobođenja’ (zapravo kršćanskog obešćašćenja) kojim se Francuzi i novovjeki prosvjetitelji ponose i u školske udžbenike to kao paradigmu i dogmu unesoše, baš je u katedrali Notre Dame kao prvostolnici, 1793. g. održano slavlje u čast božice Razuma. Na drvenoj uzvisini u toj i tada zlom raspojasanog uma napadnutoj crkvi, do natpisa ‘Filozofija’ ukrašenog poprsjima filozofa, gorjela je baklja ‘istine’. U punu crkvu stigli su i predstavnici vlasti, a iz crkve je izašla ‘sloboda’ u liku polugole žene.

Organizator toga ‘skazanja’ zastupnicima u Francuskoj skupštini progrmio je tada: ”Zakonodavci, fanatizam je ustuknuo. Danas su narodne mase zakoračile pod gotičke svodove koji su prvi put odjekivali glasovima Istine. Tamo smo beživotne idole zamijenili živim likom, ovim remek djelom prirode”. Skupština je proglasila da je ‘nekadašnja’ katedrala od tada posvećena božici Razuma te se povorka s pridruženim poslanicima vratila u Notre Dame.

U istaknutim francuskim novinama tada je pisalo: ”O, lijepa li dana! O, lijepe li svetkovine koju proslavismo prošlog dana! Kakva li prizora vidjeti svu onu djecu Slobode koja je nagrnula u nekadašnju katedralu da bi očistila hram od gluposti i posvetila ga Istini i Razumu!

Svodovi pod kojima se dosad čulo samo graktanje crkvenih gavranova, gdje se dosad pjevalo samo psalme i litanije, gromoglasno su odzvanjali patriotskim pjesmama. Umjesto oltara s kojeg su lažljivi svećenici uvjeravali glupane da Bog silazi s njega po njihovoj zapovijedi, dok oni mrmljaju nekakve latinske riječi i da poput opsjenarske loptice čitav ulazi u komadić dvopeka, umjesto tog oltara, ili bolje rečeno sajmišne tezge šarlatana, mi smo podigli prijestolje Slobodi.

Na njemu smo ustoličili ne mrtvi kip, nego živi lik božanstva, remek djelo prirode. Prekrasna žena sjedila je na vrhu Planine s crvenom kapom na glavi i kopljem u ruci. Okruživale su je lijepe vragolanke iz Opere koje su protjerale svećeničke kapice, pjevajući patriotske himne ljepše od anđela”. Eto revolucionarne francuske kulture, kako nazvaše te dane pokolja kršćana. I tada je to bila alternativa, moderna, slično kao danas promicati nekultivirano odlagalište odbačenog lima i željezarije. Ista je argumentacija – znakovi pokreta, revolucije u kulturi, slobode i razuma.

Tko u Francuskoj žali i zgražanje za čim izražava? Francuska vlada koja je prije godinu i pol dana naredila općini Ploermel u Bretanji da ukloni križ koji se uzdiže iznad luka koji uokviruje kip sv. Ivana Pavla II., koji je Francusku šest puta pohodom blagoslovio? U ime poštovanja zakona o odvajanju Crkve od države, jer to njenu laičnost ugrožava.

Francuski zakon iz 1905. g. zabranjuje podizanje vjerskih znakova na javnim spomenicima ili bilo kojem javnom mjestu. Odredbom gradonačelnika francuski sud htio je 2015. g. ukloniti cijeli Wojtilin spomenik, ali odluka je poništena zbog pravne procedure. I kad su svima već puna usta simbolike, Crkva je, eto, baš simbolično, za prvo čudo u Wojtilinoj beatifikaciji priznala čudesno izlječenje jedne francuske redovnice, Marie Simon Pierre Normand.

Nad rušenjem kršćanske svetinje zgraža se i nekadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy koji je svojevremeno rekao: ”U prenošenju vrijednosti i spoznavanju razlika između dobra i zla, učitelja nikad ne može zamijeniti svećenik”. Sad kaže da je požarom u Notre Dame ”Francuska pogođena u srce, u identitet, u povijest”. Ni on ne spominje da je pogođena u znak sadašnjosti, a kamoli budućnosti.

Koliko snažan simbol je ta katedrala potvrđuje i da su 2013. g. upravo u Notre Dame poznate ‘aktivistice’ Femen, razodjevene pokraj novih zvona, ‘svečano slavile’ odluku o povlačenju pape Benedikta XVI. i prihvaćanje zakona o istospolnim brakovima u francuskom parlamentu.

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

U svakodnevnoj civilizaciji smrti i nekulturi života, koja relativiziranjem i odbacivanjem Božjih vrednota i prirodnih zakona dokida budućnost čovječanstva, svijet zaista, kako to i čini, o Notre Dame može govoriti samo kao o znaku koji predstavlja zadivljujuću prošlost koja je podizala tisućljetnu civilizaciju svekolikog života i stvaralaštva.

Budući da je to prošlo svršeno vrijeme, nekad bilo, sad se (uopće ne ili u nesreći požara) spominjalo, ostaje nam slušati kako se to sve događa u sferi kulture, a ne Evanđelja, turizma, a ne obraćenja.

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori… Za paklene ognjeve koje vjernik očima duha vidi kao posljedicu naših (ne)svjedočkih, hrabrih kršćanskih (ne)djelovanja, zatajenja, kukavičluka i prodaja, pokajmo se i molimo Raspetoga Isusa, da nas pohode i preobraze životvorni plameni jezici Duha Svetoga, Uskrsloga Gospodina.

Inače, pogibosmo… Hvala ti, Gospodine, što još čuvaš toliko crkvenih tornjeva i posvećenih hramskih svodova. I što si toliko Milosrdan po vremenu kojega nam za spas i obraćenje daruješ.

Ines Grbić / Laudato.hr

 

Marko Ljubić: Notre Dame poziva narode Europe

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari