Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Striptiz hrvatske kulturne politike

Objavljeno

na

Smisao ovladavanja društvom jest u tome da se suparnika natjera na samoistrijebljenje

Angelina Jolie i Rade Šerbedžija

Već podosta godina ljeto započinje slikama Rade Šerbedžije, Igora Mirkovića, tu i tamo Rajka Grlića na televizijskim ekranima, uz njih se sladostrasnoistapaju voditelji televizijskih emisija osupnuti valjda vrhunaravnom kulturom, koja ni ne smije biti drugačije predstavljena jer su joj mirisi začinjeni rezeidencijalnom egzotikom Brijuna, Motovuna, raznih svijetskih crvenih tepiha i specijalnih nagrada, ukratko sve redom simbolima moći iza kojih se cereka i hrvatska država, a moć uvijek ima najsnažniji seksipil.

A što je kultura bez seksa, jel tako?

Tragom toga praiskonskog kulturološkog nagona, dolazi do seobe cijelih kulturnjačkih institucija, prate ih kulturnjački mediji, okultureni novinari, a na sceni se redaju i državni dužnosnici, ovisno o blizini njihovih destinacija za odmore.

Tako se okulturuje suvremena Hrvatska.

Jako je teško u tom sveopćem pokretu i toj sezonskoj selidbi uočiti bilo kakav čin, nekoga izvan standardiziranih kulturnjaka, izvan podobnih glazbenika, gotovo je nemoguće primjetiti nekoga tko se na bilo kakav način pokušava pozabaviti hrvatskom tradicijom, simbolikom, nečim što bi na ovaj ili onaj način osmislilo i afirmiralo što neposredne povjesne vrednote i događaje, što one vremenski najudaljenije.

Sve se svodi na činjenicu, da ono što se ne događa u tzv. masmedijima, ili po novogovoru – mainstreamu, pri čemu valja istaći HRT kao najmoćniju infrastrukturnu cjelinu i najodgovorniju za osmišljavanje i razvoj nacionalnih kulturnih i inih pravaca i standarda, se nije dogodilo.

I, nije.

Jer što vrijedi čovjeku u Drubrovniku, ako se nešto dogodilo u Đakovu a on o tome pojma nema.

Nije se dogodilo.

Dakle, ne postoji informacija, ne postoji ni iskustvo, pa onda ni jedna posljedična funkcija ili uloga nekoga kulturnoga događaja. A sve što se nije dogodilo, dakle što nije bilo u emisijima nacionalne televizije i prevladavajućih medija, nije ni službeno, jer takve nepostojeće događaje ne financira ili podupire službena država.

Nepostojeća kultura

Ima li onda takve nepostojeće kulture ili bar nekulture, te tko ju čini?

Ima.

Čine ju ljudi i skupine ljudi koji još jedino imaju vjere i ništa drugo, koji se ne podčinjavaju prevladavajućem antifašističkom mainstreamu, s prevladavajućim silovanjem hrvatskoga nacionalnoga duha i preodgajanjem generacija prema modelima, što naslijeđenim od nazad trideset i više godina, što zaprimljenim u paketima koje isporučuju Soroš i gomila agencija, zaklada i sličnih tvorevina kojima različiti centri iz svijeta ili vlade europskih država,pokušavaju usmjeriti društvene procese i modelirati senzibilitet ili um u njima perifernim narodima.

Ima dakle takvih.

To su većinom ili pokoji preostali romantik, buntovnik, većinom obilježeni kao ekstremi, većinom na rubu egzistencijalnoga statusa, pa zato i jesu ekstremi s obzirom na prevladavajući matricu društvenih standarda, usijane glave i zanesenjaci koji vjeruju da se mora na bilo koji način očuvati tu i tamo pokoji element nacionalne tradicije, vrednota, slave i ponosa ako ništa drugo naslijeđenog uz obiteljske vatre ili ognjišta.

Ili manje više ilegalne predaje kroz stoljeća.

Njih se, uz to što ih se politički označava ekstremistima, još naziva i – ognjištarima.

Znaju ovisno o potrebi kulturnjačko-političke vladajuće scene biti i kreteni, idioti, fašisti, homofobi, a smisao svega je – s obzirom da je zabranjeno ubijanje kao u doba antifašističke revolucije, isključiti ih iz društva i ostaviti na rubu egzistencije kao efikasnoga modela preodgoja, neke vrste novoga kulturnjačkoga golootočkog tretmana s duhovnim umjesto duhovnim i tjelesnim batinanjem.

Dramatični raskorak stanja

Nedavno me je na dramatični raskorak stanja u hrvatskom društvu i produkciji kulturnih informacija, jer kultura jest prvoklasna i posebna informacija u cijelome svijetu, podsjestilo nekoliko vezanih događaja. Od prve samostalne izložbe fotografskih portreta Javora Novaka u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradićevoj,preko premijere filma Nade Prkačin – Macelj, do predstavljanja sjajnog glazbenog aranžmana „ U boj, u boj“ projekta Velebit, koji je s polsatnim animiranim filmom bitke kod Sigeta, upriličio posebnu večer za poprilično popunjenu dvoranu Matice Hrvatske.

Niti o jednome od tih događaja, kao u ostalom ranije o filmu Stepinac, Jakova Sedlara i scenarista Nenada Piskača, kao o stotine sličnih postignuća ili bar pokušaja redom poznatih i dokazanih hrvatskih intelektualaca i umjetnika različitoga profila nije izvjestila ni jedna televizija s nacionalnom koncesijom, a HRT-a nije bilo ni na vidiku. Niti je jedan jedini tzv. masmedij o tome izvjestio čitatelje, slušatelje i gledatelje.

U to izvještavanje ne ubrajam tisuće prolaznika Preradovićevom, koji su danima u izlogu knjižnice zastajali pred živim pogledima skamenjenih ljudi, s izrazom njihovih duša koje je ukrao Javorov objektiv kako je naglasio akademik Tonko Maroević u nadahnutom govoru, ili s lutalicama mrežnih prostranstava na kojima se ne može spriječiti moćni zvuk Velebitovih rok teškaša ispod ostataka Sigetske tvrđave, dostojan ratnoga pokliča slavnoga Nikole Šubića Zrinskog, ili priča Damira Borovčaka i Nade Prkačin o prekinutoj mladosti u ime – Jugoslavije, revolucije i antifašizma.

Iako su događaji po svim standardima i struke i kulturne informacije, po sastavu gostiju, po načinu prezentacije i konačno po iskazanom interesu ljudi zavrijedili širu javnu prezentaciju, naišli su na orkestriranu i tipičnu – šutnju. U najmanju ruku nisu svakodevni, nisu potrošeni, za njih očekivano postoji senzibilitet stotina tisuća ljudi, ako ništa bar prema ostatcima neizbrisanoga sjećanja – usprkos industriji brisanja koja sedamdeset godina radi u tri smjene. A sve su to elementi za odabir informacije u javnome prostoru po profesionalnim standardima.

I sve bi trebali biti temeljni argumenti na kojima se gradi nacionalna kulturna politika.

Ali, nisu.

Upravo su razlozi za kultur-političku izolaciju.

Niti jedan od tih događaja, baš ni jedan, a njih sam uzeo za primjer jer su mi bili stjecajem povlaštenih statusnih okolnosti dostupni, nije financirala država, ni jedna nevladina udruga, agencija, niti jedno tijelo pod famoznim nazivom javno, iza koga se krije pranje ruku državne politke od esencijalnih nacionalnih interesa i ciljeva.

Jer, nad sintagom i interesom obilježenim kao „javno“ stoji ideološka brana, ne u zakonima, nego izgrađena zakonskom stimulacijom selekcije pravovjernih ljudi.

Koliko se god trudio mainstream

Tragikomično je svakodnevno se šopati putem televizija svekolikim mizerijama i prolaznicima potpunom periferijom ljudskoga duha uopće, a ne imati pojma o mladićima koje je Marko Jurič u produkciji projekta Velebit okupio oko sebe, kako osmišljavaju i predstavljaju izrazito moćnu, snažnu, rekao bih opojnu verziju legendarne „U Boj, u boj“, prilagođene suvremenim i onim malo manje suvremenim generacijama, na jednoj civliziranoj glazbenoj i izvedbeno vizualnoj matrici.

Po svim kriterijima autentičnog roka, prema svim efektima ugođaja, prema frekvenciji koju ti mladići šalju što riječima, što snažnim zvukom, što prilagođenim spotom snimljenim u Sigetu na mjestu legendarnoga sigetskoga boja, skupina Velebit Band Projekt šalje jasnu poruku da se glazbena, umjetnička i duhovna inspiracija može otrgnuti iz petparačkih prevladavajućih stiptiz performansi, da se može pronaći u legendi i u najdubljim oazama povjesti svoga naroda, te istu prilagoditi svim generacijama na njima posve prihvatljiv i izazovan način.

Bez kune bilo kavoga državnoga ili bilo čijega službenoga poticaja, bez šanse na javnu potporu i s velikim utegom histerične kampanje protiv navodnoga ekstremizma jer se ne uklapaju, prvenstveno Jurič, u nametnute antifašističke standarde u Hrvatskoj danas, Juričeva skupina mladića sastavljena od Hrvata iz svih dijelova svijeta, sa sjajnim vokalom Damirom iz Australije napravila je – esktremno dobru glazbenu izvedbu.

Koliko se god trudio mainstream, ta pjesma će dospjeti do stotina tisuća ljudi i predviđam joj priličnu izvanvremenost.

Ne može čovjek ne uočiti činjenicu da Javorovi portreti u izlozima knjižnice ne postoje za ljude izvan Zagreba, niti su interesantni HRT-u, kojemu je s druge strane itekako interesantna striptizeta ili čak porno zvijezda poodmakle životne dobi i ispuhanih „atributa“, kojoj je ponestalo inspiracije u konkurenciji diljem svijeta, pa se vratila u Hrvatsku, statirati gola u izlogu nastojeći kod Ace Stankovića kao relevantna zvijezda objasniti smisao provokacije i povratne sprege s nesretnim prolaznicima, koje takve osobe uistinu jedino mogu šokirati, usprkos srozanim kriterijima na neviđeno dno.

Izložba Javora Novaka

Nije u ovome slučaju esencijalna društvena karakteristika pozadine snimanja Velebitovoga „U boj, u boj“ ili prevođenja i priređivanja mađarskog odličnog filma o slavnome Nikoli Šubiću Zrinskom, samo to da država bježi od takvih pokušaja i nastojanja kao vrag od tamjana, jer se država upravo centrira ili čak centrizira; karakteristika je i da od Juriča i njegovih ljudi usprkos vrhunskim ostvarenijima peru ruke pod utjecajem hadezeovoga podzemlja i bijednih trabanata putujućih političkih cirkusa i samoproglašene mecene iz iseljeništva.

Na taj način se vidljivo sve više i snažnije sužava prostor prodorima bilo čega izvan službenoga diskursa, koji je dramatično usidren na svemu od čega bi hrvatski narod morao biti svjetlosnim godinama udaljen. Izolacija ideje izvan službenih okvira koju u navedenom slučaju personificira Jurič sa svojim kolegama poprimila je zabrinjavajuće razmjere, odavno izišla izvan okvira službenoga državnoga suastava i zahvatila upravo preko bijednih mediokriteta s odavno poderanom deklaracijom navodno izvornog hrvatskoga na leđima, sve oaze još uvijek nezavisne i slobodne Hrvatske.

Time se ne zatvara samo mogućnost prodora ideja ili spriječava ljude s idejama i znanjem te entuzijazmom poruka o valjanosti samosvijesti i vlastitim vrijednostima, nego se i pritiskom na neslužbene izvor financiranja zapravo obeshrabruje svaki pokušaj, dovodeći protagoniste na rub egzistencijalne izdržljivosti.

Nasuprot tome, čak su i reklamne kampanje postale prostor za parapolitičko agitiranje, gdje se preko svojih čopora beskrupuloznih karijerista i nikogovića stvaraju mostovi sinergije moći između politke, gospodarstva, umjetnosti i profesionalnih karijera, razvijajući posve specifičnu dimenziju korupcije koju kreira i potiče država tolerirajući ponašanje svojih dužnosnika na parapolitičkoj razini.

Ni pašteta se više ne može prodati bez toga utjecaja. Na paštetu me inspirirala Ana Rucner u Gavrilovićevoj kampanji. Osjet, slast i okus rekli bi propagandisti, a ako je i pravovjerno što ne znam za sada, onda puna šaka – brade.

Gotovo Šerbedžijine.

Praktično ilegalne, ali vrhunski vrijedne inicijative

Izložba Jvora Novaka bila je po svim stadardima, što sjajnih portreta s minucioznim sugovorom duše i tehnike, s porukama kakve se rijetko mogu čuti bez i jedne riječi na detaljima lica i pokretima portetiranih ljudi, suvremenika i prolaznika, vrhunski kulturni događaj, a štih su joj dali i sudionici, od akademika Tonke Maroevića, do Hrvoja Hitreca ili Nenada Piskača.

Javor Novak izložba

Javor Novak izložba

Tako je bilo i sa filmom Nade Prkačin koji je producirala Laudato televizija, i sama izranjenih stopala po trnovitom putu, bez novca i potpore, s osloncem na – milostinju i priloge ljudi koji i onako nemaju od čega ili što materijalno dati. Eventualno bi mogli platiti puni pansion na Brijunima sa Šerbedžijom kakav je plaćao Nenad Stazić savjetujući ga u umjetničkim seansama od podruma do podruma mjesecima i godinama, ali ti nesretnici ne shvaćaju Šerbedžijinu umjetnost.

Što je smisao ove priče?

Prvo, izraziti tim ljudima još jednom, gdje god je to moguće poštovanje, jer poštovanje zaslužuju i oni, ali i njhova djela, praktično ilegalne, ali vrhunski vrijedne inicijative, ideje, projekti i poruke, koje usprkos svim nevoljama dopiru do stotina tisuća hrvatskih ljudi.

To je danas velika rijetkost.

Drugo, ukazati na to da postoje golemi raskoraci i neravnoteže u funkcioniranju fenomena javne kulture i uopće javnih vrednota u Hrvatskoj, koje se upravo pod tom podmuklom političkom novovremenom sintagom „javno“ zapravo prepuštaju u ruke vrlo destruktivnim skupinama i strukturama koje su odavno gramšijevski okupirale sve javne institucije i nastavile ono što nisu uspjele ispendrečiti ili dotući do nazad dvadeset i šest godina, isključivati do eutanazije koristeći političke medikritete i novodemokratske floskule za promociju nevaljalosti i uništenje svega nacionalnoga u Hrvatskoj.

Valja uz ovo također upozoriti da se uvjetno rečeno desni ili onaj nacionalno-patriotski mainstreamčić, već standardiziran i personaliziran čak i od antifašista kao alibi njihovoga poslanja, svakoga dana doslovno odriče nekoga svoga ekstremiziranoga sina ili kćeri, polažući ga na oltar novogovorne ili centrizirane lažne korektnosti i virtualnih božanstava, kako bi konkurencija za ostatcima gozbe iza antifa mravinjaka, bila manja, a dežurni domoljubi se uzgajali režeći na konkurenciju u svojim redovima.

Dok i oni ne dođu na red.

Smisao ovladavanja društvom i jest u tome da se suparnika natjera na samoistrijebljenje, a tome svejdočimo gotovo u potpunosti godinama, pri čemu su navedeni kulturni incidenti i njihovi kreatori – zapravo primjeri toga nasrtaja iz „naših“ redova.

Smije li se šutjeti o tome?

Marko Ljubić / HKV
fotografije izložbe J. Novaka: Dorian Stiegler

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari