Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Suverenistički i antikrizni recepti Plenkovića, Bernardića, Škore i Zekanovića

Objavljeno

na

Suočeni s globalnom opasnošću koja je zahvatila Hrvatsku, a zbog činjenice da hrvatska država isključivo brine o suzbijanju te opasnosti na svom teritoriju, mnogi akteri javnoga života, od novinskih komentatora do političara, uskliknuli su da je coronavirus smrtni udarac globalizmu. Ponajviše se u razvoju te “teorije”, po tko zna koji put s prilično banalnim pristupom proslavio Hrvoje Zekanović. No, nije jedini, iako je njega donekle razumjeti zbog silne želje da kao predsjednik Suverenista pronađe uporište i sadržaj svom nazivu u nedostatku ozbiljnih znanja o samome pojmu političke suverenosti. Problem je kada se takvim pokušajima kompromitira ideja, a nije nimalo nevažna ni osobna kompromitacija, koja se u organizacijama onda nužno prenosi i na suradnike, među kojima ima iznimnih ljudi i stručnjaka, koji znaju da nije tako, a zbog “liderstva” svog predsjednika, ispadaju neznalice, jer ne mogu demantirati svaki dan njegove političke budalaštine. No, to je problem Suverenista. Stanje je dijametralno suprotno.

Pandemija coronavirusa u ovome trenutku je gotovo savršen instrument jačanja globalističkih tendencija, instrumentarija i praksi koje su se uvijek zasnivale na podijeli nadležnosti, pri čemu globalni centri moći osmišljavaju upravljanje pogodnostima, a probleme i nevolje rješavaju nacije i države. Fokusirati se na stanje rješavanja problema poput pandemije, koji su nastali u globalnom selu i na temelju toga zaključivati da je došlo vrijeme suverenih država je opasna zabluda i tragično neznanje, tragično do mjere izravnoj potpori globalističkim politikama i ciljevima. Suverenističke tendencije jačaju zbog posve suprotnih razloga, a sudjelovati u njima kao kreator ili predvodnik može samo onaj tko ih razumije, kao što im veliku štetu nanose ljudi kojima neznanje pojačava ambicije.

Države su pred svršenim činom i njihov manevarski prostor je manji nego ikada u povijesti. Iluzija da je coronavirus razvlastio globalizam jednaka je iluziji logoraša da nad njima u barakama upravljaju suvereno kolege logoraši, koji neposredno ravnaju njihovim ponašanjem i dnevnim obvezama. Od Auschwitza do Golog otoka, logoraši su bili neposredni upravitelji nad svojim supatnicima. Točno se znala granica nadležnosti, a činjenica da logoraš upravlja dijelom života ostalih logoraša, nije ga činila manje robom. Činila ga je samo čak nedostojnijim robovskog statusa. Isto je i s iluzijom da su sad najedanput države postale suverene, u konkretnom slučaju Hrvatska, jer umjesto nekoga birokrata iz Bruxellesa, odluke donose Plenković, Božinović i Beroš. Mnogima će se učiniti preoštrom usporedba današnjih nacionalnih država, tako i Hrvatske s logorima, ali, baš sve s čime smo u kampanji protiv epidemije coronavirusa suočeni, ukazuje na logor. Nije u ovom trenutku pitanje, niti to potenciram, treba li ili ne odbijati, ili se pobuniti protiv pravila ponašanja u tim državama logorima, ili protiv dragovoljnih ili izabranih namjesnika koji upravljaju državama karantenama, jer je apsolutno najvažniji korak, preživjeti, a pretpostavka za to je izbjeći stihiju i kaotično stanje. Razumno je, dok si u logoru, dok si u karanteni, poštovati pravila logora i karantene. Prevelik je rizik nepoštivanja.

Bit je stvari međutim, može li se izbjeći i kako ako može, postati logor ili karantena u današnjem svijetu? Ne može potpuno. To nije samo slabost, ta činjenica je u mnogo čemu prednost. Da bi bila prednost, temeljni je preduvjet točno poznavati slabosti današnjeg svijeta i imati odgovore na umanjivanje njihovih efekata. Izolacija, ili samodostatnost, koju predlažu neodgovorno, primitivno populistički, nesvjesni tragičnosti usporedbe svojih poruka s boljševičkom revolucionarnom dogmom o samodostatnosti zasnovanoj na proizvodnji svega od “igle do lokomotive” kako bi se izbjegli utjecaji “trulog kapitalizma” primjerice, posve tipično Zekanović, jer je to za njegove očito nedokučiva enigma, ali i posve čudno doktor ekonomskih znanosti Miroslav Škoro, što je u potpunoj suprotnosti sa svim načelima uspješnog poduzetništva i tržišne ekonomije, nije kako misle ti ljudi suprotstavljanje globalizmu, nego upravo voda na mlin globalizma.

Od prve primitivne zajednice ljudi su bili prinuđeni, na temelju iskustva golog opstanka, baviti se onim u čemu su bili najbolji. Danas bi se to nazvalo – konkurentni. Jedni su bili lovci, drugi poljoprivrednici, treći stočari, četvrti ratnici i svi su prihvaćali ostale, znajući da jedni bez drugih ne vrijede dovoljno za samostalan opstanak i razvoj. Upravo podjelom poslova i zbog činjenice da se svi nisu bavili svim i proizvodili sve što im je potrebno stvarala se šira i snažnija društvena integracija, ljudi su bili sve uspješniji, osobno i kolektivno. I uvijek je bitan udio, sve važniji kroz povijest integracija imao arbitar koji je donosio, provodio i jamčio pravila razmjene i udjela u ostvarenim vrijednostima. U početku je to bio poglavica, zatim kraljevi i carevi , danas rukovodstva modernih država. Samodostatnost je uvijek kroz povijest bila jamstvo propasti. Svijet koji je počivao na samodostatnosti, na ulaganju država kako Škoro predlaže, na proizvodnji svega potrebnoga za jedan narod, neslavno je završio, a tragično upozoravajuće dugo trajao, devedesetih godina prošloga stoljeća. Taj svijet je počivao na brutalnoj državnoj ekspanziji prema drugim narodima u očajničkom pokušaju zaokruživanja samodostatnosti i potpunom ograničavanju ljudskih i nacionalnih sloboda, što je cinično upravo zagovarajući i jedno i drugo. Danas je samodostatna jedna jedina zemlja u svijetu, Sjeverna Koreja. I, koliko znamo, u njoj nema coronavirusa. Razloge za “uspješnu” preventivu protiv ove globalne pošasti u Sj. Koreji vrlo izvjesno svi znamo. Postavlja se pitanje, bi li i tko bi iz današnjeg svijeta pristao na status samodostatnosti i preventive tipa Sjeverne Koreje? Sumnjam da bi i umirući ljudi od coronavirusa pristali na to i takav izbor uzeli ozbiljnim.

Naravno da Škoro nije ni pomislio zagovarati ovaj vid samodostatnosti, niti je Zekanović čitajući i prepisujući Škorine “savezničke” objave na facebooku s uvjerenjem da je to esencija suverenizma, ali i mogući dokaz programske pravovjernosti Škori, razmišljao o svim posljedicama svoga zagovora. Baš zato služe riječi, baš zato se uvjerljivost političkog djelovanja gotovo u potpunosti ocjenjuje prema riječima političara, jer izgovorene riječi su gotovo uvijek mjerilo mogućnosti i namjera ljudi koji ih izgovaraju u slučaju da dođu u priliku upravljati. I zato na te riječi treba upozoravati. Nije izraz suvereniteta samodostatnost, niti je izraz dobre suverene politike državno ulaganje u vlastitu proizvodnju. Nije čak ni u pamet kako Škoro govori, jer stvoriti konkurentnu pamet u realno globalnom svijetu je iznimno skup proces i zahtjeva goleme resurse, pa je bit stvari izabrati u koju pamet ulagati, a ne neselektivno ulagati u pamet. Kao i u proizvodnju. Pamet se kao i svaki proizvod danas posve legitimno i legalno kupi na tržištu pa je pametnim ljudima ostavljen izbor ulagati u proizvodnju pameti ili pametno stvarati vrijednosti za kupnju potrebne pameti. Nitko naime ne može biti konkurentan u svemu. Smisao suverenosti počiva na sudioništvu u globalnim procesima i na konkurentnom upravljanju svojim autentičnim vrijednostima i potencijalima, a ne u izbjegavanju globalnih procesa. Suveren je u ekonomiji onaj tko ima proizvod koji može prodati bez presudnog arbitriranja države i onaj tko u okvirima međunarodnih pravila može svojim proizvodom pronaći nišu i odgovarajuću potrebu. To je oblik suverenog proizvoda, ali ne i ekonomije, jer u tržišnim okolnostima ekonomska suverenost ne postoji, niti smije postojati. Jedini suvereni u ekonomiji su proizvod i kupac, tek u toj mjeri ponuđač. Velike i snažne države, ali i globalne kompanije i centri moći će uvijek imati nadmoć u proizvodnji samih potreba, tako i roba i usluga zbog kojih proizvode komunikacijskim instrumentima same potrebe, pa je neinteligentno pokušavati im biti takmac bez potrebnih potencijala i izvjesnog uspjeha.

Ključna borba za globalnu prevlast odavno se vodi na području osmišljavanja, proizvodnji i plasmanu potreba, a proizvodi roba i usluga su u tom kompleksu poprimili sekundarnu narav. U takvim okolnostima uspjesi se primarno postižu pravilnim izborom područja na kome se ima što ponuditi s obzirom na svoje mogućnosti. U bitci za globalnu dominaciju golemu i nedostupnu prednost imaju velike zemlje s vrlo brojnim narodima, ali s pozicije mogućnosti uspjeha malobrojni narodi također imaju svoje prednosti, jer uz sve ostalo puno se lakše prilagođavaju novonastalim izazovima, krizama, problemima i potrebama. Koliko je god nadmoć tzv. velikih u tim globalnim procesima neupitna, njihova prednost, još je i više u tim globalnim procesima i gibanjima, prednost tzv. malih pronaći svoje mjesto, interese i potrebe na marginama i u samim središtima tih globalnih tokova. Moćne velike matice nemaju specifičnu i detaljnu selektivnost niti senzibilitet i to je u pravilu ostavljeno “malima”. Zbog toga malobrojni narodi ne mogu biti konkurentni u golemim industrijskim serijama i proizvodnjama, jer će konkurencija na području rada u Kini uvijek uvjetovati nižu cijenu, nego recimo u Hrvatskoj. Toj činjenici se ne treba suprotstavljati konkurencijom Kinezima u cijeni rada, jer će Hrvatska tako propasti. Zbog te činjenice globalno društvo nije samo problem, niti je samo po sebi uopće problem današnjeg svijeta, nego onome tko zna može biti velika šansa.

Primjerice, pitanje opstanka i temeljni stup razvoja hrvatske nacije mora počivati na skupom znanju, radu i proizvodu, uz napomenu da proizvodnja tih skupih znanja i rada mora biti usklađena s hrvatskim potencijalima, kako ne bi kao danas bila besplatni izvor drugim nacijama. To je princip na koji su doslovno prisiljeni malobrojniji narodi i države takvih naroda, jednako kao što su upravo države malobrojnijih naroda prisiljene biti u mnogo čemu bolje nego države brojnih ili tzv. velikih nacija, zbog toga što veliki mogu lakše kompenzirati i teške pogreške, dok će iste uništiti malobrojne narode.
Zato je bit opstanka hrvatskog naroda imati vrhunsku državu i isključivo se na toj razini upravljanja može govoriti o suverenosti. Tko dobro upravlja ne boji se utjecaja drugih. Zato nitko razuman ne proizvodi sve, niti uopće pokušava proizvesti ono što ne može ponuditi ljudima kao realnu potrebu, na konkurentnoj razini kvalitete i ponude. Hrvatska jednoj Francuskoj ili Njemačkoj ne može i ne treba konkurirati u proizvodnji mlijeka ili sira, niti im može konkurirati bildanjem golemih farmi, ali itekako njihovom golemom industrijskom sustavu može konkurirati manufakturom sa specifičnostima, skupim radom i posebnim znanjima, koje goleme globalne matice jednostavno ne mogu predviđati radi globalne konkurencije, niti im se isplate. Na tom principu jedan Rimac može opstati jedino ako proizvede najbrži i najatraktivniji električni auto, što je svojevrsna manufaktura, a nikako u proizvodnji velike količine običnih, jer na tom području nema šanse uspjeti.

Ekonomska samodostatnost je uvijek karakteristika totalitarnih i neslobodnih država i shodno tome, porobljenih naroda. Čitav niz nacija svijeta i njihovih država su uspjele postati uspješne razvijajući svoju ponudu i nazočnost na globalnom tržištu, a ne usprkos ili nasuprot globalnog tržišta, pametno integrirajući identitetsku osobnost svojih naroda s resursima kakve imaju i pronalazeći tržišni prostor u globalnim okvirima i odnosima za sebe. Nije im padalo na pamet biti samodostatni u sveopćoj proizvodnji, ali niti modelom državnog poduzetništva, odnosno ulaganja. Ovdje je nužno naglasiti iznimnu važnost uspostavljanja službene nacionalne identitetske paradigme, utemeljene na realnim i autentičnim vrijednostima, a ne na globalno nametnutim ili umjetno kreiranim i lažnim profilima kao što je antifašizam, jer bez toga nema nikakvog uspjeha, a ima nužnog nestanka. U svemu, pogotovo u ekonomiji. Golema je razlika u kvalitativnom smislu između intervencija države u pravila natjecanja i ulaganja države.

U Hrvatskoj postoji vrlo opasan sindrom očekivanja da država otvori radna mjesta, plati, jamči, uloži i spasi, umjesto da svoju nužnu intervenciju usmjeri u stvaranje poštenih i stimulativnih pravila natjecanja s istih pozicija. U Hrvatskoj država svojim intervencionizmom pojačava kontrolu nad ukupnim društvenim procesima, umjesto da ih oslobađa štiteći minimum načela. Valja istaknuti da zbog neprovedene dubinske tranzicije, u Hrvatskoj nije moguće izbjeći pretjeranu državnu kontrolu i održavanje destruktivnog poretka moći u svemu, pogotovo u ekonomiji, bez snažne intervencije države. To izgleda kontradiktorno, ali nije. Upravo zbog stvaranja novih pravila i uspostavljanja razvojne ravnoteže i stvarana je samostalna država, koja je morala, a nije, u prvom koraku poništiti povlastice naslijeđa i nasljednika bivšega poretka. Zato je i danas Hrvatska u lancima održavanja stečenih pozicija, koje nužno zemlju i narod vode u zaostajanje i propast i svako pitanje suvereniteta mora polaziti od toga. To se mora razbiti. Hrvatska je zato neuspješna, a brojke je lako pronaći u stotinama milijardi kuna ulupanih u neodržive proizvode, radna mjesta i kontrolu događaja i njihovih posljedica prije svega.

Suočena s epidemijom i globalnom ekonomskom kataklizmom država danas mora pribjeći vatrogasnim mjerama, no, iako su opravdane, te mjere neće osposobiti Hrvatsku za veću otpornost na nove globalne poremećaje. Niti će je osposobiti proizvodnja roba i usluga za sve potrebe hrvatskog čovjeka u mogućim kriznim situacijama. Takav pristup je siguran put u urušavanje razvijenih potreba ljudi, svođenje načina života na vrlo nisku razinu i gubitak osobne, ali i nacionalne osobnosti i siguran pravac u dramatično zaostajanje za konkurentima. U postojećim okolnostima Hrvatska može proizvesti robe i usluge za potrebe ljudi od nazad pedeset godina. Da bi se bilo konkurentan u bilo čemu iz Hrvatske prema svijetu, ako isključimo izuzetke pojedinačne naravi, nužno je imati konkurentan državno-politički sustav i model upravljanja, a nemamo za to ni minimum političkih, ustavnih i zakonskih pretpostavki. To što imamo upravo proizvodi deformacije i slabosti, potencira zaostajanje, nekonkurentnost i ranjivost.

Iskorak iz ovoga stanja nemoguće je očekivati od ljevice u Hrvatskoj, jer počiva na programskom načelu raspodjele, a ne stvaranja, uz to što nije uopće programski profilirana kao hrvatska ljevica, niti je, pogotovo nakon premoćne Plenkovićeve pobjede na izborima u HDZ-u to realno očekivati od HDZ-a. Njih zanima održavanje postojećeg rasporeda moći, a da bi to održali, ne mogu poticati razvoj konkurencije ni u čemu, pogotovo ne političkom natjecanju i u ekonomiji. Zato bi i Škoro i Zekanović, svi koji se zalažu za promjene morali poći od toga, a ne prijedlozima kao što je Zekanovićevo smanjivanje plaća saborskih zastupnika, Škorin prijedlog o minimalcu za sve izuzev za medicinsko osoblje, koji vraća društvo na programsku razinu Milke Planinc i na prag uvođenja bonova ili par nepar na benzinskim crpkama, što je čak i ispodmostovske razine populizma u prvim danima MOST-a, prvim pernarovskim danima Živog Zida, ili na razini Bernardičeve ideje uzimanja europskih milijardi eura i povećanja mirovina, te nevjerojatnim zagovorom državnog ulaganja u proizvodnju od “igle do lokomotive” u biti doprinosi, stvaranjem iluzija, održavanju nevaljalog poretka.

Neshvatljivo je koliko banalno mogu ići ozbiljni ljudi, ili barem ljudi koji se predstavljaju ozbiljnima, u neodgovornoj misiji zatucanja naroda, koji im dobronamjerno vjeruje i barem po zvanju od njih očekuju iskorak iz luđačke košulje ovakve vlasti i poretka. Ovaj Škorin prijedlog zorno potvrđuje da on nema niti jednog jedinog ozbiljnog suradnika i da je njegova politička misija najobičniji režirani igrokaz, s Bog zna kakvim namjerama. Nikoga više ne bi čudilo da se takvim porukama i modelima služe Maras, Hajdaš Dončić, Bojan Glavašević, Pernar i njegove kolege iz ranih dana Živog Zida, ili skupine hadezeovih mislilaca jer je to njihov krajnji domet, ali, zagovarati potpuno suprotne društvene i državne vrijednosti, a služiti se s tim, mizerno je. Ova kriza je sa svom zlokobnošču i ozbiljna prilika, vrlo se precizno vidi i jasno razaznaje svaka pojedinačna politička vrijednost, što je samo po sebi presudno za bilo kakav kvalitetni iskorak. Lošije od loše vlasti i državnog poretka su iluzije i zavaravanje. No, ljudi i na to imaju pravo, pri čemu je bitno informirati ih, da nikoga kasnije ne bi mogli okrivljavati za svoje odluke i opredjeljenja uz kuknjavu da SDP i HDZ ne valjaju. To godinama nije vijest.

Suverenitet se ostvaruje na području upravljanja, a ne na području gospodarstva, jer ni SAD nisu suverene u ekonomskom smislu, ne pada im takva suverenost na pamet i upravo na toj nesuverenosti grade svoju nacionalnu upravljačku suverenost dobroga gospodara politikama Donalda Trumpa.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari