Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Tajna Plenkovićeva strategija

Objavljeno

na

 Lider Plenković i tajna strategija

Sad je sve izvjesnije da je ključ Plenkovićeve dobitne strategije razvoja Hrvatske utemeljene na uključivosti moguće integrirati u samo četiri imena: Fred, Karlos, Vaso i Ivo.

Namjera mi je pokazati u ovome tekstu smisao i sinergijsku povezanost Karlosove najave samospaljivanja, zatim iznenadne Fredove nakane otići iz Hrvatske, Ivine navale na Katoličku crkvu, te Vasinih facebook balada i muške odlučnosti prema Srbima i neprijateljima svih uzrasta i boja.

Nema u tim istupima ništa osobno, vjerujte mi.

Sve je dio jedinstvene i tajne strategije Andreja Plenkovića, njegove vizije uključivosti,a to mi je odao jedan – viđeni hadezeov vjernik tvrdeći da „Andrej zna što radi“.

Fred je Predrag Matić.

Potencijalni je zlatni rudnik Hrvatskoj.

Pokušavam naime proniknuti u duboke vode nacionalne obrazovne strategije, koju preuzima Plenković od Vican, za Divjak s ingenioznom pratnjom uličnih revolucionara.

Kvaka obrazovne reforme su – Fred, Karlos, antifa pobratimi, a riješenje su Ivo zaštitnik autorskih prava i pregovarač Vaso.

Fred je jedno od strateških rješenja, orijentir što i kako proizvoditi u budućnosti, počevši od pilot projekta reforme do beskonačnosti. On je odgovor na pitanje – kako hrvatsko obrazovanje i postojeće potencijale prilagoditi suvremenim zahtjevima tržišta, a to su otkrili Željko Jovanović, Budak i naravno – Jokić.

E, pa poslušajte.

Fred kaže da će spakirati koferčić i napustiti ovakvu Hrvatsku, pronaći mjesto za život i dio svoga tržišta, tipujući na Finsku, Švedsku, Dansku, gdje se cijeni rad, znanje i poštenje.

Strateška je to varka.

Globalni antifašizam

Ja mislim da je on pred potpisivanjem četverogodišnjeg ugovora u ljetnom prijelaznom roku s Talibanima u Afganistanu, kao svjetski poznati razarač tenkova i oklopnjaka, pa da ljudima pomogne u naredne četiri godine uništavati američke oklopnjake, koje je izgleda Trump odlučio umnožiti u toj zemlji. Pažljivo pratite, jer, ovdje dolazimo do idejne platforme Fredovoga angažmana protiv Trumpa. To je globalni antifašizam.

Postavlja se pitanje što bi Hrvatska u tom slučaju, ako on eventualno iznajmi svoje sposobnosti Talibanima, kako bi se ostvarila Krstičevićeva strategija nacionalne sigurnosti?

Teško, ali riješenje je osmišljeno kurikularnom reformom čiji ključić drži Divjakica.

Zato Plenković pročišćava put svojoj ministrici.

Jer ima viziju.

Zna čovjek što radi.

Andrej je vrlo vjerojatno, a to očekuju i u to se zaklinju hadezeovci danas suočeni s Plenkovićevim odlukama čije ciljeve ne znaju proniknuti, niti smiju pitati šefa za viziju, pa sa strepnjom čekaju znojeći se, svojom maksimom uključivosti genijalno smislio plan zavaravanja potencijalnih napasnika, pa tvornicama u Ozlju, Đuri Đakoviću i DIV brodogradilištu, zapovjedio proizvodnju Fredova.

Pa će proizvesti par tisuća Fredova i postaviti ih duž dunavske obale ili granice prema Srbiji i Republici Srpskoj u međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini, zatim tisuće Fredova postaviti oko Sv. Gere, duž granice i uz žilet žicu sa Slovenijom, a pogotovo ploveću platformus nekoliko tisuća Fredova na pontonu postaviti da plove sredinom Savudrijske vale, oko Neuma platformu s načičkanim Fredovima postaviti pred nasrtaje bošnjačke mornarice, te u Boki Kotorskojispred razularenih Crnogoraca.

I, konačno za svaki slučaj jednoga Freda s isukanim raketnim bacačem u obliku vila na spomeniku u Srbu, postaviti preko puta Joška Jorasa da ima s kim ratovati.

A nakon prvoga očekivanoga razaranja američkih oklopnjaka u Afganistanu, presretni će Talibani na video snimkama objaviti svijetu Freda sa zelenim rupcem oko čela i crnom zastavom utisnutom u košulju s leđa, tako da će biti dovoljno diljem svijeta, pogotovo po Africi samo na crte bojišnice početi postavljati – Fredove.

Eto ga.

Svi neprijatelji će bježati kao vrag od tamjana.

Recimo, skupini Boko Haram će same dolaziti curice na silovanje čim na brdu iznad svojih sela vide Fredove.

A tko će proizvesti tolike Fredove?

Kina, tko bi drugi?

Hrvatska će imati autorska prava i kalup.

Sumamed će biti mala beba za to što nas očekuje u budućnosti.

Postavlja sepitanje što s Karlosom?

Karlos je Pilsel zaboga, nemojte da tu bude nepoznanica.

Kako od njega napraviti zlatni rudnik i eksploatirati njegov epohalni potencijal u sinergiji s proizvodnjom Fredova?

Malo je tu zapelo ako je vjerovati medijima, ali znajući Plenkovićeve diplomatske vještine, gdje se kao i oko spomenika u Jasenovcu pristane na ucjene, donese odluka pa onda pregovara, nemamo se razloga bojati.

Tito uklonjen, a ništa ne gori

Carlos Pilsel

Nije lako s tim tipovima, pa je tu Plenkoviću nužnije uključiti Vasu s njegovim integritetom, mislim na ovaj politički, da ako nešto ne štima milom ili pregovorima, onim diplomatsko-uključivim i dijaloškim, da se, prvo pokuša Vasinom facebook poezijom i baladama te eventualno kojom molitvom umrtviti Karlosova upornost i principijelnost, a ako to ne pomogne odlučnošću koju Vaso pokazuje na srpsku bezobraštinu, a ako i to zapne – šamarčinom.

A, ako zapne Vaso, tu je Ivo.

Karlos je navodno najavio javno samospaljivanje ako se donese odluka o uklanjanju Trga maršala Tita.

Tito uklonjen, a ništa ne gori.

Kako to?

Koleba se Karlos, a prema nekim informacijama nije uspio s vladom ispregovarati zadovoljavajuća autorska prava, čak ni pored toga što se u sve uključio Ivo.

Koji Ivo?

Pa profesor Ivo zaboga, onaj s pravnog fakulteta, Ivo Josipović.

Zapeo Karlos.

Kad je vidio da je vrag odnio šalu, da ni Bandić više nije što je bio, odlučio javno opovrći svoje samospaljivanje, usprkos tisućama oduševljenih fanova koji su ga na forumima hrabrili, navijali i vikali – naprijed legendo, svaka ti čast, s tobom smo, treba li kanta benzina, javi ako treba upaljač i slične izlijeve oduševljenja i potpore.

Ali, Karlos zapeo zasad.

Zato je on trenutni prioritet Plenkovićeve uključivosti.

Da se kojim slučajem Fred spali, recimo na Kaptolu čemu je naginjao njegov kompanjon Ivo Josipović, nahrlile bi antife cijeloga svijeta po inspiraciju kojoj više ne može odgovoriti Zuppa, milijuni bi ih hodočastilo, vjerojatno bi mu podigli i spomenik nasuprot Katedrale, a pretpostavljam da bi ga možda proglasili i svojevrsnim antifa svecom.

Neslućene su mogućnosti takve atrakcije, jer poznavatelji svjetskih prilika tvrde da bi taj Karlosov možebitni čin mogao kao ništa do sada trenutno ujediniti interes ugroženih skupina i privući milijune, a pogotovo islamiste pune iskrenog oduševljenja i senzibiliteta za miris spaljenog Karlosa.

Možda im postane inspiracija.

Tu, u toj točki bi se sinergijski dopunili potencijali Freda i Karlosa, Merkel i Macron sasuli bi milijarde eura preko Junkera u promidžbu, ali i plaćena hodočašća mjestu samospaljivanja našega Karlosa. Zagreb bi se za godinu dvije proširio do Knina s jedne strane, do Rijeke s druge, te do Jasenovca na trećoj strani.

A Bandić, turistička zajednica, Plenkovićeva vlada, čak i Pupovac i Štromar bi trljali ruke zbrajajući utržak i porast BDP-a. Ne bi loše prošle ni mnogobrojne udruge antifa, jer bi se mladi mogli opredjeliti za antifašizam poučeni takvim epohalnim djelom ali i očekivanim bogovskim prihodima.

Svatko to vidi, ali Karlos zapeo i točka.

A hadezeovci nestrpljivi, jer plan uključivosti ne ide bez njega.

Zato je svojom rastegljivom uključivošću Plenković potajno angažirao Ivu Josipovića, a ovaj da bi se bolje maskirao navalio lupati po Crkvi. Da nitko ne posumnja u savez demokršćana i ateista.

Uključivost i vizija lidera

Josipović

S obzirom da je Karlos kao mladić skrivio smrtnim grijehom protiv Židova, Ivo ga nastoji inspirirati upravo dobrotom prema njima. Tako je Ivo nesebično zanemario popratne posljedice eventualnoga vraćanja imetka Židovima i ostalim nesretnicima kojima je NDH oduzela imovinu, a to blagoslovio jugoslavenski „oslobodilački“režim s Titom na čelu, te oteto verificirao dajući ga zakonskim i revolucionarnim presudama Josipovićima i gomili današnjih antifa odnosno njihovih otaca ili djedova.

Da se množe.

Koliko čujem Plenković namjerava upravo to iskoristiti.

Bar tome se nadaju hadezeovci očarani uključivošću i vizijom svoga lidera.

Pa ispuniti želju Ivi.

Pa se dosjetio plana da se isplate svi oteti stanovi predratnim Židovima, Hrvatima, Nijemcima, Srbima, bilo kome, ali da im naknadu za to ne plati – hrvatski narod.

Hadezeovci vjeruju da upravo tako misli Plenković.

Jer, pučanin je.

Zaboga nije narod živio u vilurinama, niti u mnogosobnim stanovima u kojima su Ivo i njegovi istomišljenici na antifi odrastali i stasali upijajući revolucionarnu svijest i viziju od svojih roditelja i djedova revolucionara, niti je narod imao pristup tome.

Republika Hrvatska bi danas nastojeći uključivo ispuniti Ivine želje i civilizacijsku obvezu, trebala ispostaviti račune svim obiteljima „osloboditelja“ Zagreba, ali i osloboditeljima svih hrvatskih gradova i imanja, prije svega naplatiti im po tržišnoj cijeni višedesetljetno beplatno posjedovanje tuđe imovine i njeno korištenje, zaračunati im kamate, štete koje su prouzročili vlasnicima imovine, zatim ih istjerati iz otetih kuća, vila, stanova, tvornica, imanja, zatim oduzetom imovinom – obeštetiti obitelji i nasljednike nesretnika kojima je to ili NDH, a kasnije Jugoslavija i Tito oteli.

Pohvalno je i vrlo inspirativno to što Ivo Josipović svjesno predlaže taj model na svoju štetu riskirajući beskućništvo, a sve s ciljem da razgali Karlosu dušu i ovaj – se spali.

Zamislite poruke civilizaciji?

Bez vlastite žrtve i primjera nema ništa, jel tako?

Vrlo je primjereno očekivati da se s tom vizijom riješavanja obveza prema pobijenim ili protjeranim Židovima suglasi i

Pupovac, jer Beograd se odavno zalaže za to.

Domislio se Andrej

Nema problema – domislio se Andrej.

Zatim bi se ta općeprihvaćena civilizacijska stečevina primjenila i na Srbe u Hrvatskoj čiji šef Pupovac ne da ni govoriti ispod granice pravde i poštenja poučen srpskim iskustvima kojima „osloboditelji“ Zagreba recimo nisu htjeli dati cijeli Zagreb kao naknadu za milijun žrtava, pa svakodnevno inzistira na tome da su oni oduvijek obespravljeni i ugroženi, te je posve očekivano da u otetim židovskim, srpskim i hrvatskim, te njemačkim stanovima, imanjima i vlasništvu – danas ili nakon revolucije i proglašenja antifašizma – nije bilo Srba.

Srbi su naime otimali samo ustašama, a to je antifašizam.

Zatim bi Plenković, dosljedan i transparentan kakvim ga već potpuno poznajemo, s vizijom koju doduše ne shvaćaju njegovi hadezeovci, ali svjetluca im negdje pred očima i izginuli bi za nju, nešto kao Karlos uz Vasinu pomoć, nastavio uvoditi red.

I pribavljati blagostanje i stabilnost.

Novosti

Pa bi onda tragom toga svim aboliranim Srbima u ratu devedesetih valjalo ispostaviti račun, onako civilizacijski i pošteno, na čemu njihov lider Milorad inzistira svakoga dana boreći se za pravdu i jednakost u Hrvatskoj, za sva razaranja i oduzimanje života hrvatskom narodu i ljudima. Pa bi to bilo nekih stotinjak milijardi eura izravne štete, još tolikoneizravne, a iz tih golemih sredstava Pupovac bi mogao plaćati do mile volje „Novosti“, Dežulovića i Bajtu, dok ne zanijeme od antifovanja i prosvjećivanja zalupanih Hrvata.

Na naslovnici „Novosti“ bi pisalo – Braća Srbi lepo plaćaju!

Ja mislim da bi Srbi koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku jedva dočekali da preuzumu odgovornost jer im je dosta podcjenjivanja i statusa tetkica u koje ih je pretvorio Pupovac stalno kukajući o nekakvoj njihovoj ugroženosti. Nije lako biti ratnik i nejač istodobno, junak i tetkica. To razara junački duh. A ne sumnjam da bi i Srbija rekla- evo, nećemo našu nejač mrcvariti, idemo mi to preuzeti i narednih dvjestotinjak godina Hrvatskoj plaćati po milijardu eura.

Što vi mislite?

Ja bih im takav rok odobrio, jer nije nama u interesu da nam susjed zbog svoje političke zločestoće bankrotira. Duže razdoblje ima snažniji edukativni potencijal, a to opet ima duboke veze s kurikularnom reformom Budaka i Jokića.

E, sad, hajde da pokušamo zbrojiti efekte tajne Plenkovićeve strategije, samo na navedenim primjerima i potencijalima, a takvih koje nismo ovdje ni spomenuli je prepuna Hrvatska. Valja u toj razvojnoj strategiji, vjerojatno je Divjakica uz pomoć Budaka i Jokića te uz Plenkovićev blagoslov to i osmislila, napraviti kalupe za serijsku proizvodnju Radojki Borić, Zokija Pusića čiji bi brkovi mogli postati zaštitni znak globalne antife, a glas – bojni poklič. Sklopiti ugovore s Kinezima ili Indijcima pa štancati do iznemoglosti u tri smjene Sarnavke, Bojane Genov, Pusić brčine, Zeliće,Bosance, pri čemu kod njega valja voditi računa o zaštiti imena zbog mogućeg prigovora Bošnjaka efendije Bakira.

I naplaćivati prava.

Rekli bi stari ljudi, kruha bez motike, ili Crnogorci – ležiš, a iđeš.

Zdravko Marić bi svakoga jutra donosio pazar od autorskih ugovora Plenkoviću, ovaj bi održavao konferencije za tisak svakoga dana i smješkao se naciji kojoj bi samo preostalo – ležati i jesti.

I popiti štogod.

Ja mislim da hedezeovci u ovo vjeruju očekujući rasplet najnovijih Plenkovićevih poteza.

Ima li realnih zaprijeka ovome planu?

Nema puno, samo jedna.

Kad god hoće Vučić može smjeniti Plenkovića.

Marko Ljubić / HKV

Marko LJUBIĆ: Hrvatska nema odgovore na mnoga ključna pitanja (VIDEO)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari