Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Thompson pred Zagrebom

Objavljeno

na

Gledajući zadnjih već podosta godina državne proslave u Hrvatskoj, posve je uočljivo da se državni praznici obilježavaju gotovo isključivo u okviru državnog protokola.

HRT i ostale televizije s nacionalnom koncesijom prikazuju od jutarnjih sati, ili čak dan ranije, polaganje vijenaca na Mirogoju, zatim se održi nekakva svečana sjednica, iako sam Bog zna što je svečano u tome da se isti tipovi koje gledamo svaki dan, samo pojačani u takvim prigodama vjerskim velikodostojnicima i veleposlanicima, pojave još jednom pred kamerama, zatim se malo predahne, pa obično onda predsjednica na Pantovčaku upriliči domjenak za „tisuću uglednika”, valjda inspirirana Thompsonovim Ivanom s tisuću Kuprešaka.

Ovoga puta nećemo o kriterijima prema kojima netko postaje uglednik, a netko drugi neuglednik, jer ionako odavno, a to se najbolje vidi na proslavama Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, ti navodni uglednici ne smiju ni zakoračiti među svoj narod, pri čemu taj isti narod ima svoje uglednike, utoliko veće ukoliko ih državni uglednici i njihovi podrepaši žešće osporavaju.

Slike koje gledamo same po sebi ne bi bile problem kada ne bi istodobno značile i razinu značaja praznika, jasno ukazivale na njegovu prihvaćenost u narodu i uz više od bilo čega drugoga svjedočile o tome čiji je instrument utjecaja danas država Republika Hrvatska.

To najbolje pokazuje novinarstvo koje radi selekciju slika s takvih događaja.

Pogledajmo samo HRT.

Ono sto možemo gledati na programima HRT-a zorno pokazuje kakvo novinarstvo u pretežitom smislu imamo na najmoćnijem i najskupljem mediju u zemlji i koliko su se prilagođavajući se stotinama političkih prolaznika srozala temeljna načela profesije.

Ako ne vjerujete, vidjet ćete na Dan pobjede.

Dobro novinarstvo uvijek ide najmanje korak ispred političkih standarda i radi trajni pritisak na državnu politiku usmjeravajući ju u nacionalnom interesu i k nacionalnom biljegu, dok na HRT-u kaskaju nekoliko koraka za njom pokušavajući pogoditi interes političkih zaštitnika. Razlog je očito u složenosti paralelnih i podzemnih konzultacija, gdje desetine „uglednika” iz politike imaju svoje štićenike u hijerarhiji HRT-a, pa je nemoguće bez mjesec dana priprema i telefoniranja usuglasiti stav što smije na program, a što ne. Zbog te složenosti urednička hijerarhija HRT-a za svaki slučaj podvuče crtu daleko ispod dopuštenog i oportunog, pa je i Andrija Mikulić slobodoumniji od uredničke strukture na Prisavlju.

Dan zahvalnosti se ne treba stoga više ni organizirati u Kninu.

Dovoljno je potpuno istu sliku od nazad deset godina samo računalno retuširati i – eto izvješća, eto proslave, eto praznika.

Govore mogu potajice zamijeniti prethodno napisana priopćenja. Zašto ne retuširati i uštedjeti novac, kada se ionako službeno retušira oslobodilački rat, istiskuju se iz slika toga vremena autentični junaci, njihovi simboli, a iz nacionalne memorije pjesme koje je Hrvatska slušala, kad ionako na HRT programima nećemo vidjeti doslovno ni jedan jedini ozbiljniji skup ili izvještaj, izuzev eventualno iz Vukovara. Trubaduri na HRT-su jedino sigurni da im, što god se događalo, slika Vukovara, spomen groblja i neka izjava neće zagorčati novinarski život.

Vukovar je tako, nešto kao recimo general Gotovina u vojsci, postao pokriće za zaborav svega ostaloga. A i Vukovarci, kao i Gotovina misle da ih svakodnevnim isticanjem – poštuju.

Zašto sve ovo navodim?

Prvo da ukažem da kad je nešto praznik, onda bi bilo primjereno da to praznično raspoloženje doživi većina naroda. Jer, čak i u robovlasništvu praznici su obasjavali i roblje. Inače nisu praznici. I nisu narodni ako samo gledamo „uglednike”.

Dan pobjede je izvan svake sumnje praznik s kojim se milijuni Hrvata diljem svijeta i u Hrvatskoj najsnažnije poistovjećuju. Narodi inače vole pobjede, pobjednike, vaterpoliste zbog toga dočekuju tisuće ljudi, a njihova pobjeda je neusporedivo manje značajna od one iz kolovoza 1995. godine.

Zašto onda hrvatski narod nije na ulicama, trgovima, na izletištima, na prazničnom druženju s obitelji i prijateljima, zašto na TV-ekranima nemamo slike iz desetine mjesta u Hrvatskoj s puno zastava, pjesme i plesa, pogotovo kada nema niti jednoga mjesta prilično sigurno u Hrvatskoj, koje u susjedstvu nema nekoga od Olujnih pobjednika?

Reći će mi na to profesionalne antife i pritajeni petokolonaši da je to nerealno očekivati pored tristo tisuća blokiranih, ljudima nije do slavlja.

Ma nemojte.

Itekako jest, upravo tim ljudima.

Ako se probisvijetima iz antifa civilnih četa izdvajaju stotine milijuna kuna, hrvatska bi država mogla financirati općenarodnu gozbu i veselicu svome narodu, a seljacima platiti vlastite proizvode koje bi ponudili u toj prigodi. To je i odgojna mjera, jer nacionalni praznici moraju postati osobni refleks svakoga hrvatskog čovjeka. A to se uči od djetinjstva do smrti.

Ovako, imamo pustoš po Hrvatskoj, ni ne zna se da je praznik ako nije radni dan, zato što je i slavlje propisano, određeno, stegnuto okovima lažne, a ubojite korektnosti, zato što je standard postavljen tako da se ne iritira poražene, da se ne bi slučajno povrijedilo osjećaje agresora, te da bi se defenzivnim praznikovanjem gotovo pa iskazala sućut prema izgubljenim imperijalnim ciljevima agresoru maskiranim buvljačkim komemoracijama žrtvama u Srbiji, kojih iz godine u godinu što vrijeme odmiče, gine sve više i više.

Dan zahvalnosti hrvatski narod ipak slavi.

Stotine tisuća ljudi se već godinama okuplja na Thompsonovim noćnim koncertima, koji su nastali kao odgovor na odustajanje državnih politika od načela nacionalne slobode za čiju su izgradnju Olujom stečeni temeljni preduvjeti, s obzirom na to da je prvim demokratskim izborima, referendumom o samostalnosti i Ustavnom odlukom utemeljena hrvatska država.

Olujom je obranjeno pravo te države da svojim politikama rasplamsa potencijale hrvatske slobode. Ali, Oluja je mogla fizički osloboditi Knin, kao što je Marko Perković prelazeći obale Čikole mogao istjerati agresore sa svoje zemlje, samo što država slobodni vihor barjaka s Kninske tvrđave nije znala ili htjela pretvoriti u olujnu slobodu nacionalnog duha na Markovom trgu i u Zagrebu, a Marko Perković je upravo to nastavio raditi poezijom, glazbom, pjesmom s identitetskim temama svjestan da njegov moćni glas mora sa svojim poklonicima prenijeti iz Čavoglava prema Zagrebu.

Hrvatska, prvenstveno hrvatski narod na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ima što slaviti, ima kome i s razlogom biti zahvalna, ali nema hrvatski narod razloga biti ponosan na svoje državne uglednike, i ne samo aktualne. Izuzetci potvrđuju pravilo.

Nema Hrvatska danas, dvadeset i dvije godine nakon Oluje razloga ponositi se svojim društvenim, onim službenim i prevladavajućim standardima, a ima se puno razloga sramiti svoga pretežitog medijskog poretka, posebno HRT-a.

Sve opet uz čast iznimkama.

Upravo činjenica da se u više od petnaest godina od kada su Thompsonovi koncerti postali autentični izraz slavlja stotina tisuća ljudi, od Čavoglava, preko Knina, danas do Slunja, HRT i većina navodno neovisnih tzv. mainstream medija prema toj sjajnoj proslavi hrvatskog naroda, ponašaju se kao prema agresiji polusvijeta, pokušavajući uhvatiti ponekog pijanog i zapuštenog čovjeka u nepreglednom mnoštvu, kako bi s njim reprezentirali proslavu, govori o tome da Oluja nije smjela zastati na granicama BiH.

Morala se na nacionalnom pobjedničkom zanosu iz vojne pretvoriti u duhovnu Oluju, iznad Knina usmjeriti se k Zagrebu. I osloboditi mu duh.

Marko Perković i ne samo on, jer se usprkos svim mogućim preprekama stvara jedna autentična svijest i njeni predvodnici u medijima prije svega, putuje u Zagreb.

To nitko neće zaustaviti koliko god ustaša i fašista mu se pričinjavalo. To je postao narodni pokret otpora.

Utoliko su udari žešći, utoliko je svaka afirmacija simbolike koju već nosi taj hrvatski ratni dragovoljac, sjajni kantautor i glazbenik izložena kriminalizaciji, kao nazad nekoliko dana briljantna Facebook-poema Karoline Vidović Krišto, utoliko je udruženi zločinački projekt pacifikacije hrvatskog nacionalnog duha i preoblikovanja identiteta histeričniji u Hrvatskoj, iz Srbije, iz EK, iz nakaradnih lobističkih, državnih i civilnih ekspozitura, a ponajviše iz vrlo dominantnih politika koje su za egzekuciju okovale upravo Oluju, koju navodno slave.

Ne može se postupak sjajnog ministra Medveda koji se ne osvrće na histeričnu kampanju protiv proslave u Slunju i ponaša se kao časnik pobjedničkog naroda, na žalost uzeti kao tipičan i standardan odnos, čak i vlade u kojoj je ministar, prema svojoj slavnoj i identitetskoj prošlosti. Jer, iako država financira proslavu u Slunju, ta proslava je ilegalna sve do onoga trenutka dok na programu HRT-a cijela Hrvatska neće uživo gledati slavlje desetina tisuća Hrvata uz pjesme Marka Perkovića Thompsona.

I to s Bojnom Čavoglave kao stožernom izvedbom!

To je olujna, slavna baština, kao i barjak na kninskoj tvrđavi.

Točka.

Ta pjesma je dio slavne baštine hrvatskoga naroda i njena kriminalizacija, kao i već praktično prihvaćena kriminalizacija legendarnog HOS-a preko famoznog pozdrava ZDS, je samo alibi, banalan, proziran i perverzan, kojim se pobjeda nastoji prevesti u poraz, čast i junaštvo u nečast i kukavičluk, poražene zločince pretvoriti u mitske žrtve, a od Zagreba načiniti novu neslužbenu, a stvarnu prijestolnicu RSK, bez obzira zvala se tako, zvala se antifašistička Hrvatska, zvala se nekakva europska mainstream Hrvatska ili lider Zapadnog Balkana.

Neshvatljivo je da zapovjednici pobjedničke vojske u čijim su redovima u najtežim akcijama tijekom osloboditeljskog rata u Hrvatskoj i BiH stajali dragovoljci HOS-a, danas i već godinama šute na progon ZDS-a s kojim su na rukama umirali osloboditelji Hrvatske, njihovi vojnici; šute na nevjerojatnu javnu političku i medijsku kriminalizaciju Bojne Čavoglave i na teško otklizavanje stečevina pobjede i tolikih žrtava, pred njihovim očima.

Zar se može govoriti o proslavi pobjede na čijem se vremenskom obzorju u Srbu slavi pokolj nad hrvatskim narodom, zar se može govoriti o proslavi pobjede ako proslavljeni generali Gotovina, Krstičević, cijeli Generalski zbor šute ili zamuckuju o otvorenom retuširanju slika, uspomena, ljudi, žrtava, pjesme i boli, a tako je sve još svježe?

Jednom zapovjednik, uvijek zapovjednik, jednom časnik, uvijek časnik.

Ili nije, jer, sve se može potrošiti ako se trajno ne dopunjava i dokazuje.

Časnik se ne smije nečasno ponijeti, a nečasno je šutjeti na progon i kampanju protiv svojih vojnika. Zato su već odavno morali stati pred svoga vojnika Marka Perkovića, svakoga HOS-ovca, svaku ratnu skladbu, uspomenu i baštinu tih slavnih dana svi živući hrvatski generali i poslati jasnu poruku državi da oni ne odustaju od – sebe.

Šute.

Velika većina šuti, a Oluju im čerupaju.

I zadovoljavaju se naslikavanjem s novim pukovnicima mainstreama, koji iza sebe nemaju bitaka ni pobjeda, samo stranačke i uhljebničke karijerne labirinte. I nisu časnici.

Šute kad sramotni Kazin, Stipićev i Kunićev HRT duboko ispod repova političkih prolaznika istražuje vjerojatno na opetovani zahtjev Indexa Karolinu Vidović Krišto i potpomažu stravičnoj kampanji iz „celoga regiona”, protiv elementarne hrvatske i obične ljudske slobode koju je ta žena spremna svjedočiti.

Jer ti nesretnici s HRT-a, umjesto da profesionalno novinarski i televizijski pokažu hrvatskom narodu u svome programu autentično slavlje, i nametnu politikama obaveze, ispod stolova u nekakvim podrumima će telefonirati svojim podvodačima u njihovim brlozima i tražiti – savjet za političku pravovjernost.

Kako to probiti, kako razbiti te okove?

Dolaskom narodne proslave Dana pobjede u Zagreb. Sa stotinu tisuća momaka iz pjesme.

Kad je na Kupresu uspio doći s Ivanom i tisuću momaka, Marko Perković mora doći u Zagreb sa stotine tisuća momaka i djevojaka i tu ostati.

Nek strijepi mrak.

Neka Kazo, Stipić i Kunić onda zovu svoje mentore u zagrebačkim brlozima, da im daju garanciju dugovječnosti. Neka brlozi zakuhaju, jer što bi da su devedeset pete u kolovozu krećući se u praskozorje prelazeći crtu bojišnice zakoračili na crtu između života i smrti.

Konačno, nije ZDS problematičan, niti je Thompson problematičan zbog Bojne Čavoglave, zbog nekakvog fašizma ili ustašluka, problematični su simboli borbe protiv posve autentičnog srpskog i petokolonaškog fašizma, problematični su primjeri afirmacije svoga naroda, njegove povijesti, identiteta, autentičnosti.

To su stvarni razlozi kriminalizacije, a ne ZDS ili nekakav fašizam.

Problematični su jer se preko njih nastoji kriminalizirati oslobodilački rat hrvatskog naroda, a posve zanemariti i poništiti temelje hrvatske državnosti. Dakle, usprkos sveobuhvatnoj sterilizaciji i protokolizaciji esencije Dana pobjede, taj datum se sve više ispunjava sadržajem. I neće prestati, kao što ni Thompsonovih sto tisuća momaka neće zastati u Slunju.

To je samo pitanje trenutka.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari