Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Tito mora biti potpuno neprihvatljiv hrvatskoj državi

Objavljeno

on

Fotografija 1: Tito i Kim Il Sung

Postaje gotovo nepodnošljivo koliko se u Hrvatskoj pozornost javnosti usmjerava na trivijalna ili barem manje bitna pitanja i koliko se uporno, što se god dogodi, propušta uočiti i potencirati bit stvari.

Puno puta je to svjestan izbor lakšeg puta i povlađivanja simpatizerima, bilo političkim, bilo čitateljima, koji su ionako većinom svrstani u političke tabore. Uzmimo dva aktualna primjera. Milanovićev postupak u Okučanima i polemike o Titu.

Već sam pisao o tome koliko je pogrešno svoditi Milanovićev postupak na njegov karakter ili njegovu osobnost. Kada predsjednik Republike Hrvatske dolazi na službeni državni komemorativni ili slavljenički događaj, on ne smije s dnevno-političkih, ili osobnih vrijednosnih pozicija postavljati okvire ili zadavati protokolarne sadržaje tih događaja.

Ne može vrhovni zapovjednik oružanih snaga ne odati počast hrvatskom vojniku ili, kao u Okučanima, vrijednosno arbitrirati o prihvatljivim i neprihvatljivim elementima pobjede u oslobodilačkoj akciji svoje nacionalne vojske protiv okupatora.

Kada je predsjednik Mesić umirovio 12 generala HV-a zbog javno iskazanog neslaganja s procesima u vojsci i državi, nije bilo niti jednog političara, intelektualca ili komentatora, niti jednog medija s ljevice, koji s oduševljenjem nije podržao taj Mesićev postupak. Obrazloženje je bilo da se vojnici ne smiju baviti politikom i u oružane snage uvoditi politička stajališta ili preferencije.

Fotografija 2: Tito i Idi Amin

Kada vrhovni zapovjednik oružanih snaga na skupu posvećenom vojnoj pobjedi snaga kojima zapovijeda i koje baštine tu pobjedu, napusti skup zbog jedne oznake sastavnice tih oružanih snaga, s obrazloženjem da mu je neprihvatljiva njihova oznaka, on izravno uvodi ideološko, vrijednosno i političko arbitriranje u oružane snage namećući neprihvatljiv kriterij, što je i eksplicitno neustavan čin.

Posve je svejedno radi li se o aktivnim pripadnicima oružanih snaga ili ratnim veteranima, jer oružane snage su povijesna cjelina sa svim svojim obilježjima i elementima, a vrhovni zapovjednik mora u svim prilikama, bez obzira tko on bio i kakve su mu osobne političke preferencije biti ideološki neutralan i isključivo nacionalan zapovjednik i zastupnik svoje nacionalne vojske.

Na poziciji vrhovnog zapovjednika ne može se biti primjerice građanski vrhovni zapovjednik, niti oružane snage mogu niti građanske oružane snage. Postoje američke, ruske, kineske, njemačke, srpske ili hrvatske oružane snage i isključivo su svojim smislom, sadržajem, ustrojem i ciljevima vezane za nacionalno, a ne građansko izvorište.

Fotografija 3: Hrvatska

Pogotovo je neprihvatljivo arbitrirati s današnjih pozicija u prošlost. To je čisto političko nasilje i težak propust predsjednika Republike, koji s istih političkih pozicija s kojih je njegov prethodnik Mesić umirovljavao časnike, sada postupa posve suprotno, pa bi ako bismo ujednačavali državnu praksu bilo recipročno nužno – umiroviti vrhovnog zapovjednika.

Na žalost, toga neće biti barem za sada, a ostaje gorak okus proizvoljne primjene kriterija. Republika Hrvatska neće biti pristojna država hrvatskog naroda sve dok neupitan standard ne bude da predsjednik Republike, a ne kako se pogrešno govori predsjednik svih građana ili državljana, uz vojne počasti i bez arbitriranja u prošlost ili vrijednosno-političku simboliku ne bude iskazivao poštovanje svakome hrvatskom vojniku, jer je temeljni element državne samosvijesti polaziti s polazišta da su ti vojnici zalagali život za slobodu svoga naroda, bez obzira na to kako su je vidjeli i doživljavali u specifičnim povijesnim okolnostima.

Ne može se biti politički i svjetonazorski neutralan primjenjujući trenutna politička mjerila i kriterije na ukupnu povijest svoga naroda. Zato bi bilo posve normalno i obavezno da predsjednik Republike Hrvatske uz sve vojne počasti danas odaje počast pripadnicima ustaških ili domobranskih postrojbi. Bili su hrvatski vojnici.

Tito nije hrvatskom narodu primarno neprihvatljiv radi toga što je bio diktator i zločinac. Temelj njegove potpune neprihvatljivosti hrvatskom narodu, a slijedom toga i hrvatskoj državi mora biti u činjenici da je Tito bio jugoslavenski političar, državnik i zločinac. Naglasak je na – jugoslavenski. On je kao marksistički internacionalist i revolucionar, kao Jugoslaven potpuna antiteza ili suprotnost hrvatskoj državnosti i u tom pogledu ne može ga se ni povijesno ni politički gledati drugačije nego bilo kojeg, recimo, turskog sultana.

Može se i treba analizirati i istraživati njegov državni i politički rukopis na sudbini hrvatskog naroda, ali njegova temeljna politička simbolika ne može biti nikako i ni u čemu prihvatljiva današnjoj hrvatskoj državi, jer bi to bilo prihvaćanje suprotnosti svome postojanju. Zato, kada danas političari s ljevice ističu njegovu pripadnost pobjedničkim silama Drugog svjetskog rata kao vrijednost koja navodno svrstava hrvatski narod na stranu pobjednika, pa ga s te pozicije promeću u prihvatljivu ili trajnu vrijednost hrvatskog naroda, to nije nastojanje da današnja Hrvatska ima stabilniji državni temelj, nego upravo suprotno – nastojanje rušenja temelja hrvatske državnosti.

Isto tako, kada navodni desničari i nacionalisti, suverenisti i promotori hrvatske državotvorne politike danas, ističu u prvi plan Titove neprihvatljivosti to što je bio komunistički diktator ili zločinac, ili i jedno i drugo, pokazuju da nemaju jasan stav i svijest o hrvatskoj državnosti. Tito je mogao biti i komunistički diktator i zločinac, satrap kakav je i bio, a istodobno biti bitan element hrvatskog državnog naslijeđa da nije bio jugoslavenski komunistički diktator i zločinac.

On jednostavno nije bio ništa hrvatsko, a njegovo političko i povijesno postojanje značilo je uništenje hrvatske državnosti u svim pretpostavkama, od komadanja poražene NDH, ubijanja po najminimalnijim procjenama više od 150 tisuća Hrvata, gaženjem Katoličke crkve, ubojstvima preko 600 svećenika, progonom više od pola milijuna Hrvata i demografskim inžinjeringom naseljavanjem Srba umjesto pobijenih i protjeranih Talijana i Hrvata u Istri i Dalmaciji, umjesto pobijenih i protjeranih Nijemaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu te potpuna promjena socijalno-etničke i političko-državne strukture Zagreba, zatim teritorijalno-politički inženjering na štetu Hrvata u dolini Neretve, u zaleđu Dubrovnika, u dubini prostora od Neretve do Trebinja, diljem hrvatskih enklava u Bosni, posebno u Posavini. Sve su to bili politički osmišljeni procesi razaranja svake integrativne mogućnosti hrvatske državnosti.

Dakle, Tito je ultimativno neprihvatljiv hrvatskom narodu, a njegova ideja, baština i simbolika trajna opasnost hrvatskoj državnosti zbog svog jugoslavenskog i internacionalističkog državnog rukopisa. Sve ostalo, komunistički diktator i zločinac su činjenice, ali posve nebitne za samu esenciju hrvatske državnosti, s kojima se u demokratskim procesima slobodnog hrvatskog društva relativno lako trajno obračunati i ne bi bili nositelj ugroze hrvatske državnosti. A jugoslavenska ideja, zajedno sa svim tim obilježjima, jest.

Marko Ljubić / facebook

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari