Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić – Tko drži posudu za Budinu suzu?

Objavljeno

na

Budimir Lončar je uvrijeđen. Nakon gotovo jednomjesečne javne dreke oko Bandićeve namjere da “potpiše” kako sam kaže “ne znam čiji prijedlog” o odlikovanju Budimira Lončara, te koncentracije kompletne nacionalne scene na zločestoga Budu, iako će Buda reći da “oni” nisu pobjedili, te da on nije pokleknuo, Lončar je odgirao odličan, racionalan i poučan potez.

Ne karikiram.

Niti se zezam.

Zato što je Lončaru i ljudima njegovog formata u antifa spektru, jasnije nego njihovim suparnicima na nacionalnom spektru da je bitan rat, a ne bitka, da se uspjesi ne postižu gurajući kao june u zid, nego kad je nužno zaobilazeći zaprijeke, ali na način da se nikada zaobilaznica ne preusmjeri na stranputicu, nego uvijek i samo u istom smjeru i prema istom cilju. Na tom putu ne znači ništa “drug” manje ili više, važna je ideja. Nekada revolucija, danas sve pod nazivljem – antifašizam, pod kojim se otima država onima koji su je stvarali.

No prije toga, važna napomena vezano za Bandića.

Bandić mi je dao ideju svojim “potpisivanjem ne znam čijega prijedloga” da bi sad, kad je već to tako, svima  u Zagrebu, naročito  nezadovoljnicima moglo svanuti. Jednostavno, svatko pismen, elektronski ili onako olovkom i papirom, i koga bar noge donekle služe, napiše nekakav prijedlog, bitno je da može doći do poglavarstva, pristupiti urudžbenom odjelu i – čiča miča gotova priča. Ispunjene želje.

Predložiš, ne moraš se čak ni potpisati, samo adresiraj željenog dobitnika, želje i prijedloge i gradonačelnik potpisuje. Kao neka vrsta sigurnog lota. Sve što odigraš dobiješ.

Jedini je problemčić što će tako broj dobitnika i Bandićevih ukaza biti tako velik, da će dobitci nužno biti siromašni, iako je i to bolje kad je mukte, nego raditi. Ima i druga mogućnost, koja bi mogla imati veze s Budimirom Lončarom i njegovim zaslugama, a to je da su Bandić i Mikulić odlučili okupirati Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju ili cijelu EU, te im nametnuti stogodišnji danak. Ili, možda planiraju zatočiti europske lidere na okupljanju u Zagrebu, kad ih Plenković namami na prvo zasjedanje prilikom hrvatskog predsjedanja Europskom Unijom.

U podrum s njima i nema majci.

I ispostaviti talačke račune njihovim ucviljenim nacijama da ne čupaju kose zbog sudbine recimo Merkel ili Macrona.To mi čak izgleda vjerojatnije, jer bi Žuti prsluci i milijuni Nijemaca dali život za te dragocjenosti. Da se nešto po tom pitanju događa moglo bi se zaključiti po paničnoj poruci američkog veleposlanika Kohorsta, koji je svjestan što u borbenim operacijama znači ZDS, krenuo u akciju spriječiti ga koristeći Budinu domovinu – Republiku Hrvatsku i njezine institucije. Čovjek sluti opasnost.

Odlučio sam iznijeti ovu programsku mogućnost i inicijativu, kao moj maleni doprinos rješavanju nagomilanih socijalnih, klasnih i građanskih problema u Zagrebu. Dakle, pišite pisma, nosite, urudžbirajte, Bandić i Mikulić sve rješavaju.

Kako se u to sve uklapa Budimir Lončar?

Principijelno, a kako bi drugačije!?

Odigrao je čovjek još jednu utakmicu. I to vrhunski. Dobio je povratnu informaciju je li režim, odnosno voljeni državno-politički poredak čvrst kao stijena, vidio što i kako treba popraviti kako bi vlast bila nepokolebljiva i surova, kakva je snaga  tolikih njegovih posinaka i pokćerki, dječice klonirane i nagomilane u svim česticama golemog državno-javnoga organizma, testirali su odlučnost i pamet suparnika, ono što nisu znali dobili su na čistini, a još su jednom demonstrirali da je najbolji način kamuflaže onaj stari partizanski – isturi čovjeka naprijed, usmjeri vatru na njega, kako bi kolona s ranjenicima mogla nesmetano nastaviti svoj put.

I zavaraj mrskog neprijatelja.

Jer, odričući se nakon dugotrajnog mozganja Budimira Lončara, HDZ je dobio nakon Tajanija novi poligon za pokazivanje nacionalne odlučnosti, a da je to pravac pred zahuktavanje kampanje za europske izbore, vidjet će i voljeni im strateški partner Mile Svetosavski, s kojim je sve već sigurno precizno dogovoreno, utvrđene razine nanošenja boli, te modeli liječenja i icjeljivanja nanesenih rana poslije još jedne bitke pred zaluđenim narodom. Po istom modelu kao i s Budom.

Budimir Lončar sa snažnim prijezirom osuđuje linč protiv njega, osuđuje manje više sve one koji su ga kako ističe neargumentirano napadali, vješali na osušenom drvetu ispred Poglavarstva bez. kako ističe, ikakvog argumentiranog suđenja, a koristi priliku istaknuti ponos na svoju ulogu u NOB-u, zatim u afirmaciji bivše Jugoslavije uz naglasak na automatsku afirmciju Hrvatske u njoj, pa zaključuje da odbija primiti to odlikovanje, ne kako bi priznao da su “zapjenjeni hajkači” pobijedili, niti ne daj Bože radi toga što bi on pokleknuo, nego iz načelnih razloga, jer mu je “ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju”.

Lončar u svome priopćenju poručuje da neće nikome dopustiti da mu otme mir i dostojanstvo, te naglašava da neće polagati račune linč gomili što je on sve učinio za afirmaciju Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Lončar zaključuje da ne želi sudjelovati u “tom žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku”.

Valja se ovdje osvrnuti na nekoliko bitnih stvari.

Mnogi će s prijezirom odbaciti kao laž i neiskrenu tvrdnju Budimira Lončara o “njegovoj domovini, Republici Hrvatskoj”.  To je pogrješno. Jer, Lončareva domovina je uvijek – država. I nema nikakve sumnje da je on u tome iskren, da jako voli, te da je privržen Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je naziv države, koja je po svemu što možemo vidjeti, opipati, naslutiti ili doživjeti na bilo koji način – trenutno domovina Budimira Lončara i njemu sklonih ljudi, dakle ne – zapjenjenih hajkača. Zapjenjeni hajkači, koji svu nacionalnu energiju troše u dreku na Budu, jučer na Pupovca, prekjučer na Plenkovića, prije toga na Milanovića, Josipovića, ima kao u priči, a njihova zapjenjenost potječe iz stava da Lončar, Plenković, Mesić, Vesna Pusić –ne vole Republiku Hrvatsku. Totalno pogrješno.

Pa tko ne bi volio svoj luksuzni auto, novu kuću, jahtu, dobar vinograd?

Ne shvaćaju ti, kako Lončar kaže “zapjenjeni”, da griješe. Jer, trošiti goleme snage na obračun sa starčićem, koji je samo produkt dubokih strukturalnih poremećaja državno-političkoga poretka, makar Lončar pripadao vrlo izvjesno kreatorima tih deformacija i struktura grijeha, koje industrijski dnevno kloniraju tisuće novih lončarića u svim oblicima, mirisma i bojama, razmnožavajući se kao bakterije u savršenim laboratorijskim uvjetima, može izgledati kao pobjeda, a u biti je to samo ispušni ventil, neka vrsta zicera onome što on predstavlja i dodatni zamašnjak turbo reprodukciji sadržaja i simbolike koju sobom takovi nose.

Ne griješi Lončar dakle kad kaže da ne želi doprinositi sramoćenju njegove domovine Republike Hrvatske, jer ju je on ovakvu kakva jest, državu sa svim svojim unutarnjim i pogotovo međunarodnim obilježjima i značenjem, preko svojih desetljećima građenih uporišta diljem svijeta, počevši od Soroša i sličnih do današnjih starčića u sjenama svjetskoga poretka, predstavio svijetu koji ju upravo takvu prihvaća, podupire i potpomaže njezino održanje, bez obzira što recimo njezin narod želi nešto posve drugo. Za Lončara je osporavanje toga što su on i njegovi napravili, osporavanje te slike Republike Hrvatske u svijetu –  sramoćenje.  A njemu je Republika Hrvatska domovina, takva kakvu su on i njegovi uspjeli obilježiti, definirati i afirimirati. A prije toga posve preuzeli iskušanim partizanskim gerilskim modelom. Tu dolazi do nesporazuma između ljudi koji misle da Lončar laže i Lončara i njegovih pristaša, jer jednostavno ne govore o istoj vrijednosti, niti misle na isto. Domovina svakome čovjeku u Hrvatskoj može biti samo Hrvatska, a ne Republika Hrvatska koja je naziv države po državnom uređenju. Hrvatu je domovina bila uvijek Hrvatska, bez obzira uredovala nad njom Austrija, Mađarska, Srbija ili Jugoslavija, prije toga Turska, a danas EU. Mjenjali su se nazivi država, no domovina je bila i ostala Hrvatska sa svojim narodom, zemljama, duhom, kulturom i vrjednostima.

Lončaru i sličnima domovina je uvijek država, bez obzira kako se zove, jer država posjeduje moć, a oni vole moć i pokoravaju joj se. Bez obzira na sve.

Danas se ta država zove Republika Hrvatska i zato je to njegova domovina, naravno, potpuno izuzeta od hrvatskog naroda i utoliko ukoliko je izuzetija milija mu je.

Zato, i samo tako Lončar može mirno reći da je toliko toga učinio i za afirmaciju Hrvatske afirmirajući njezinu totalnu i ubitačnu suprotnost Jugoslaviju, samo s tih polazišta Budimir Lončar može reći da je Hrvatska upravo zbog NOB-a stala na pobjedničku stranu, jer Lončar govori o državi kojoj on pripada uvijek i svugdje, bez obzira što je i kakav sadržaj te države, te kakve je posljedice ostavila na hrvatski narod i stvarnu, jedino moguću domovinu narodima. Malo tko od onih koje je Lončar privodio na pobjedničku stranu misli i osjeća se kao pobjednik s njim i uz njega. Jer ljudi govore o svojoj pobjedi ili ropstvu, Lončar o svojoj pobjedi ili porazu.  Lončar kad spominje domovinu, pobjedu, Republiku Hrvatsku, da to aktualiziramo na suvremeni jezik i prevedemo njegove revolucionarne vizije na današnje – govori o Plenkovićevom mainstreamu. To je domovina građanki i građana a nije hrvatskoga naroda. Zato Lončar i upućuje pismo građankama i građanima te “domovine”, a ne recimo hrvatskom narodu. Naime, sasvim sigurno među “građankama i građanima” kojima se on obraća nema “zapjenjenih hajkača” niti ima puno onih kojima Republika Hrvatska umjesto Hrvatske nije domovina.

Samo Pilsel do Pilsela da oprostite.

Za Lončara je domovina samo ono čime on upravlja i čime ostvaruje svoje ciljeve.

Ne sumnjam da je doprinosio.

Samo, kojoj to domovini?

Republici Hrvatskoj, upravljačkoj strukturi i institucijama, koje su se razvijale izvan svake sumnje i danas prerazvijeno i prerazrađeno djeluju i guše hrvatski narod i njegovu domovinu držeći ih na zečelju svih referentnih europskih ljestvica, ili onoj drugoj Hrvatskoj koja utočište traži u povijesnoj Hrvatskoj, a nema ga u državi Republici Hrvatskoj?

Pa jasno je svakoj budali da je i Pupovac doprinosio Republici Hrvatskoj gdje je god stigao. Ovoj kakvu  danas vidimo i osjećamo, uz svesrdnu pomoć “osloboditelja” Vukovara Vojislava Stanimirovića, a nema sumnje da je toj Republici Hrvatskoj koliko je god mogao pečat utisnuo i Manolić, Mesić, Josipović, Vesna Pusić pojačana bratovim antifama i ljudoljupcima, a pogotovo da golemi doprinos toj Republici Hrvatskoj danas daje Andrej Plenković i njegova vlada.

Da ni ne spominjemo Bandića.

I Andriju Mikulića.

Čak i Katju Kušec i Hrvoja Juvančića.

Budimir Lončar ne zna drugačije.

Njegov svijet je takav kakav jest i to ne vrijedi mjenjati, niti pokušavati mjenjati.

Njegov svijet i ta mjerila u Hrvatskoj treba, ili potpuno onemogućiti, ili marginalizirati, tako da kad se recimo on i Pilsel ukažu pred kamerom i mikrofonom Mateje Jozeljić, ljudi crkavaju od smijeha, jer su vidjeli stvorenja kakva je sve teže i sve rijeđe moguće vidjeti i za što bi trebalo plaćati ulaznice. Umjesto pridavanja im važnosti, valja ih pretvoriti u ono što po svemu jesu – dobar povijesni vic.Pri tome, nije bitno kakav, crnjak ili ne, jer vic je  uvijek vic.

Sve što  je Lončar doprinio, a jest nema sumnje afirmirajući svoje domovine, države kojima je služio,i onoj prvoj i ovoj drugoj, vidimo danas. Narodna domovina Hrvatska je potpuno okovana njegovom Republikom Hrvatskom, koju su preuzeli on i slični njemu, upravljaju s njom kako žele pokriveni plaštom invalidne i lažne demokracije i europejstva po njihovoj mjeri, a ne stvarnog i hrvatskom narodu i ostalim narodima jedino pripadajućeg europejstva, pa je umjesto dreke o njegovom i Bandićevom odlikovanju, ključno fokusirati se na razloge zbog kojih su i kojima su reproducirajući ih desetljećima već, on i slični preoteli taj instrumentarij Republike Hrvatske od onih zbog kojih je stvarana i kojima pripada – hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda a ne njihovih bezbojnih građanki i građana.

I zato ne razumijem likovanje da “smo ga pobjedili”.

Nismo.

Lončar je u biti pismom pozvao svoje klonove, svoje sudomovince da još temeljitije prionu na njihovo standardiziranje Republike Hrvatske, kako se ni u najmanjoj mjeri ne bi moglo dogoditi da netko podigne glas zbog –neslaganja s odlukama države.

Jer, koliko god to tragično zvučalo, danas je Budimir Lončar Republika Hrvatska, a ne milijuni Hrvata koji su generacijama krvavo plaćali cijenu želje za posjedovanjem Republike Hrvatske, pa i režimu i osloboditeljima koje on personificira. I to je činjenica koju valja mjenati, a ne trljati ruke jer je eto galama postigla cilj. Naime, nije bit problema jeli Bandić uručio odlikovanje Lončaru ili je li Lončar odustao od njega, bit je problema u tome da je ideja da se tom čovjeku dadne odlikovanje danas, potekla iz pretežitog sustava upravljanja Hrvatskom. A to je pogubno i opasno, a ne sama čin dodjele odlikovanja.

Jer Lonačar i njegovi su postigli svoj cilj samim prijedlogom.

A osporavatelji nisu postigli svoj pravi cilj.

Kako to?

Pa Budmir Lončar, jednako kao i Tito kad je maknut s Trga, zapravo još snažnije pritiska svojim duhom Hrvatsku, domovinu Hrvatsku, instrumentima Republike Hrvatske – države.

Budi i sličnima treba oduzeti instrumente Republike Hrvatske iz ruku, prekinuti njihovo industrijsko kloniranje i reprodukciju. Jer ako ode i kad ode Buda, ostaje Andrija Mikulić i Bandić s tisućama sličnih u redovima iza njih, koji u specijalnoj staklenci drže Budinu suzu kao relikviju njihove religije. To je Lončarevo stvarno odličje, a ne Bandićev papir. I to treba spriječiti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari

Kliknite Facebook sviđalicu